Povežite se sa nama

PERISKOP

Šta je nedostajalo Ivi Loli?

Objavljeno prije

na

Nekada ulica Ive Lole Ribara odlukom savremenih političkih barbara preimenovana je u Svetogorsku.   Nemam  ništa protiv naziva Svetogorska, jer je Sveta Gora civilizacijski, a ne tek religijski toponim. A i da je samo religijski toponim smetalo mi ne bi. Ali ukinuti ulici u središtu Beograda po imenu jednog od najomiljenijih narodnih heroja narodnooslobodilačke borbe političko je divljaštvo nedostojno kosmopolitskog i slobodarskog  Beograda

 

Kada sam u Beogradu nerijetko prođem ulicom koja danas nosi naziv Svetogorska. Idem tom ulicom ako ništa a ono da sa prisjetim i uživo podsjetim čeda (jednog od teatarskih i arhitektonskih čeda!) velikog redatelja i arhitekte Bojana Stupice, dakle renovirane i temeljno obnovljene zgrade Ateljea 212, pa onda bacim, naravno, nostalgičan pogled i na čuvenu Srpsku kafanu…

Ali, sve to mi pomuti potpuno nelogična, gotovo zaumna odluka gradskih vlasti srpske prestonice da se ulica u kojoj su situirane ove dvije meni drage markacije, glede imena potpuno i krajnje politički subverzivno promjeni. Nekada ulica narodnog heroja Ive Lole Ribara odlukom suvremenih političkih konzervativaca i barbara preimenovana je u Svetogorsku ulicu!?

Nemam ništa protiv naziva Svetogorska, jer je Sveta Gora civilizacijski,a ne tek i samo religijski toponim. A i da je samo religijski toponim smetalo mi ne bi. Ali,  ukinuti ulici u središtu Beograda po imenu jednog od najomiljenijih, a i najmlađih narodnih heroja iz doba narodnooslobodilačke borbe političko je divljaštvo nedostojno građana kozmopolitskog i slobodarskog grada Beograda.

Znam da je na političkim pozornicama svih balkanskih bantu državica, osobito onih nastalih raspadom Jugoslavije, prisutan,i to u sve većoj mjeri, politički i povjesni revizionizam. Svejedno, pitam se šta je nedostajalo Ivi Loli Ribaru da bi mu bila uskraćena  zaslužena počast da se u Beogradu ulica u centru grada zove njegovim imenom!?

Vjerovatno mu je golemi minus u gradu u kojem presuđeni ratni zločinac promovira svoje paškvile i goleme laži, čak negira i genocid u Srebrenici, bilo to što je prije svega do posljednjeg daha bio i ostao antifašista. Živimo,nažalost,vrijeme svojevrsnog javnog pomilovanja i amnestiranja (čak i sudskog!?) četničkih i ustaških ratnih zločinaca.

Kao što se stidim ukidanja naziva ulice u Beogradu koja je godinama bila ulica Ive Lole Ribara, tako me sram obuzima od pomisli da u mom rodnom Mostaru ulice dobivaju ustaški koljači poput Francetića, a da se u Sarajevu koplja lome oko minornog pisca ali značajnog pripadnika fašističkog pokreta Mustafe Busuladžića.

Jedno je izvjesno: fašizam je vojnički pobjeđen zahvaljujući ponad svega genijalnosti Josipa Broza Tita i njegovih slavnih komandanata, ali nikada ne smijemo smetnuti s uma da su razni oblici njegove suvremene reinkarnacije u takvoj ekspanziji da moramo borbu protiv tog planetarnog zla voditi stalno…

Svuda i na svakom mjestu!

Ivo Lola Ribar je bio antifašista i zasigurno zaslužuje ulicu u Beogradu. A onima koji su mu oteli ulicu ionako je, u bližoj ili daljoj budućnosti, suđeno da završe svoje sramne političke karijere na smetljištu historije!

 

Gradimir GOJER

Komentari

PERISKOP

Neupamćen heroizam

Objavljeno prije

na

Objavio:

Živeći u stravičnom dobu bolesti (cio svijet) i zemljotresa (Zagreb),  sveopštih nevolja, pišem o ortopedu dr Šukriji Đoziću, jednom od heroja otpora u opsjednutom Sarajevu, za vrijeme agresije na Bosnu i Hercegovinu. O čovjeku koji je spasio nebrojene ekstremitete ranjenih, nevinih Sarajlija. Pišem,  a u stvari tekst se sam luči iz moje duše, iz njenih najdubljih zakutaka. Da ne okolišam: pišem srcem

 

Svako ko očekuje da ću i u ovom Periskopu pisati o stvaralačkim dometima, ili o umjetnosti uopšte, ozbiljno se prevario!

Živeći u stravičnom dobu bolesti (cio svijet) i zemljotresa (Zagreb), dakle, sveopštih nevolja, ne mogu, jer se sve u meni buni protiv toga rezona, pisati i govoriti humorom ili ne daj bože satirom odgovarajući na planetarne nesreće, jer nikada nisam bio pobornik logike udri brigu na veselje

Dapače, iako mi mnogi, pa i moji najbliži, zamjeraju višak ozbiljnosti, moram nalogom i srca i uma ispisati – ne pohvalnicu –  već skromni doprinos činjenicama za koje šira javnost prostora na kojem govorimo jezicima koje odlično razumijemo  ne zna, a ona koja nešto zna sve više zaboravlja…

Pišem o ortopedu dr Šukriji Đoziću, jednom od heroja otpora u opsjednutom Sarajevu, za vrijeme agresije na Bosnu i Hercegovinu. Pišem o čovjeku koji je spasio nebrojene ekstremitete ranjenih, nevinih Sarajlija. Pišem, a u stvari tekst se sam luči iz moje duše, iz njenih najdubljih zakutaka. Da ne okolišam: pišem srcem!

Rodom iz Srebrenice, dr Šukrija je naukovao i znanstvene insignije sticao na Vojno-medicinskoj akademiji u Beogradu da bi postao vodećim ortopedom ratnog, ali i poratnog Sarajeva. Đozić je u ratnom Sarajevu postao jednim od izumitelja autora čuvene, a poslije u svjetskoj medicini verifikovane sprave Sarafix – učvršćivača koja će spasiti brojne ruke i noge građana grada na Miljacki koje Karadžićeve ubice nisu, nažalost, promašile…

Radeći od zvijezde do zvijezde, dr Đozić je spašavao sve što se iole spasiti dalo. Bez struje, vode i sa nedovoljno sanitetskog materijala, ovaj je umjetnik ortopedije zadužio medicinskom magijom cijeli jedan omanji grad.

Nažalost, njegovo majstorstvo u struci u kojoj je stvarni meštar i prvosveštenik nije ni približno verifikovano u gradu u kojem je spašavao moje sugrađane. Više je priznanja za svoj lječnički virtuozitet dobio iz najprestižnijih inostranih medicinskih centara nego u  rodnoj Bosni.

Skroman i beskrajno radan dr Šukrija Đozić ostao je u srcima hiljada Sarajki i Sarajlija. On je istinski heroj odbrane Sarajeva. Po mjerilima svih poštenih Sarajlija kao i braća Nakaš, kao dr Kulenović…

Nisam slučajno baš sad ovaj Periskop posvetio svijetloj ljekarskoj okomici ljudskosti dr Šukrije Đozića. Dok se cijeli svijet divi herojskom otporu kineskih i italijanskih ljekara pošasti našeg vremena – stravičnom korona virusu, sjećam se ne manjih herojstava i podviga sarajevskih ljekara u toku agresije na Bosnu i Hercegovinu.

Nedavni susret sa dr Đozićem podsjetio me na ta brojna, nažalost, nezapamćena ili nedovoljno zapamćena herojstva sarajevskih ljekara.

Dr Đozić je bio i ostaće simbol otpora sarajevskih zdravstvenih radnika srbo-četničkoj agresiji.
Ali, dr Đozić svojom stručnošću, ljudskom toplinom i plemenitošću zaslužuje ne samo trajno pamćenje nego i ozbiljna državna priznanja kojih se bosanskohercegovačke vlasti nikada do dana današnjeg nisu sjetile.

Zato ovaj Periskop ostaje u mom sjećanju i trajno u mom srcu i umu!

Gradimir GOJER

Komentari

nastavi čitati

PERISKOP

Ideja o sevdalinki koja nije realizovana

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nedavno je preminula Beba Selimović, kraljica sevdalinke. Sada mi je potpuno jasno da moju davnu ideju da se u okviru Muzičke akademije u Sarajevu osnuje odsjek na kojem bi bila izučavana sevdalinka nema ko da realizuje. A sevdalinka je kulturni brend i umjetničko dobro države i naroda koji žive u BiH

 

Davno, nekih godina, javno sam promovirao u Bosni i Hercegovini ideju da se u okviru Muzičke akademije u Sarajevu osnuje odsjek na kojem bi bila izučavana sevdalinka. Tada je bio živ Safet Isović.

Ovih dana kada je preminula kraljica sevdalinke, Beba Selimović, potpuno mi je jasno da moju ideju nema ko da realizuje. Bez asova nije moguće organizovati edukaciju mladih pjevača. A sevdalinka je kulturni brend i nematerijalno umjetničko dobro države i naroda koji žive u Bosni i Hercegovini.

Zemnim nestankom kraljice bosanskog sevdaha, ostaje ne samo golema praznina u interpretativnom smislu već i mogućnost da sevdalija prenese mlađim generacijama virtuozitet koji ova pjesma zahtjeva…

Katastrofalno je to da bosanskohercegovačko društvo i država nisu za svih ovih godina shvatili koliko je, u kulturno povjesnom i identitetskom smislu, važno sačuvati sevdalinku!?

Za života Zaima Imamovića, Safeta Isovića i Bebe Selimović duboko smisleno je bilo osnovati Odsjek sevdaha na Muzičkoj akademiji u Sarajevu, a zašto ne i institut koji bi na znanstveno-muzikološkim osnovama proučavao fenomen sevdalinke i bosanskog sevdaha uopšte.

Sada, kada je šansa propuštena da bosanskohercegovačka kultura pokaže istinsku komparativnu prednost, jer svi mi zajedno u ovim malim balkanskim državama nemamo mnogo toga što bi u evropskim i svjetskim razmjerama mogli pokazati kao ozbiljnu tekovinu kulturno-civilizacijskog profila, ostaje mogućnost da se kroz intenzivan propagandni aspekt Ministarstva kulture i Ministarstva civilnih poslova pokuša vratiti zapretena mogućnost stalnog afirmisanja tradicionalne bh. pjesme, kao i njen dalji živt i put evropskim i svjetskim duhovnim paralelama.

Imao sam najpošteniju namjeru da pomognem u inaugiuraciji stvarnog bh. brenda…

Duboko sam ubjeđen da će neke nove generacije Bosanaca i Hercegovaca imati snažniji senzibilitet prema ovoj prelijepoj vrsti melosa, i da će pronalaziti načine da gaje kult ove pjesme.

Do tada mi ostaje da s ponosom slušam snimke na kojima Zehra Deović, Beba Selimović, Zaim Imamović, Safet Isović bosanskim i hercegovačkim sevdalijskim milozvukom darivaju naše uši.

A slušati sevdalinku i sevdisati na način bosanskohercegovačkih sevdalija to je od starih vremena pa sve do naše savremenosti bila ugoda uhu  i duhu, bila način ponajljepše razgalice…

Nerealizovana ideja odsjeka na sarajevskoj muzičkoj univerzi je imperativ  za cjelokupnu kulturnu politiku bosanskohercegovačke države. Ne pominjem odsjek za sevdalinku iz razloga sujete, jer duhovna dimenzija specifičnog bosanskog sevdaha mora pronaći dostojne nastavljače majstora, koji su bili jednako prihvaćeni od makedonske, crnogorske, srbijanske publike kao i u samoj postojbini sevdaha Bosni i Hercegovini.

Zapisujući finale ovog Periskopa ne mogu a da ne okončam tekst stihovima drage hercegovačke sevdalinke:

Što li mi se Radobolja muti,

Što se draga na me ljuti…

 Gradimir GOJER

Komentari

nastavi čitati

PERISKOP

Zaboravljena mostarska književnost

Objavljeno prije

na

Objavio:

Mostar, grad sunca,Radobolje i Neretve ima književnu povijest i suvremenost gotovo nemjerljivih estetikih parametara…Ipak, ta književnost mostarskih pisaca ili je izbrisana iz sjećanja i moje, a pogotovo mlađih generacija. To je ozbiljan fenomen. Zaboravljenu mostarsku književnost treba braniti od neodgovorne i literarno nekompetentne vlasti, prije svega

 

Ponosno ispisujem prve rečenice ovog Periskopa:moj je rodni Mostar, inače čudesna maketa raja koju je dobri bog poslao na zemlju, jedna od najznačajnijih toponimskih oznaka kada je književnost nekih prohujalih epoha u pitanju.Naravno, uz mostarski kulturni toponim uglavnom se veže ime i djelo Alekse Šantića…

Ali, odmah moram napomenuti da osobno najznačajnijim piscem mostarske književnosti smatram pripovjedača, romansijera i dramatičara Svetozara Ćorovića.Ne treba zanemariti niti talentiranoga Iliju Jakovljevića, a ni doprinos Derviš Paše Bajezidagića književnosti drevnog mostarskog polisa nije zanemarljiv…

Pa onda moji suvremenici: slikar i pjesnik Vlado Puljić, pjesnik Ivan Kordić, lirik jesenjinovskog usmjerenja Mišo Marić,Valentin Borozan, kritičari Pelević i Burina… Sve to je jedna gotovo zaboravljena književnost…Naravno, vrijeme je prosuditelj književno-umjetničke vrijednosti,ali kada bi se analitički procjenili literarni opusi nabrojanih mostarskih pisaca moglo bi se konstatovati da grad sunca,Radobolje i Neretve ima književnu povijest i suvremenost gotovo nemjerljivih estetikih parametara…

Ipak, književnost mostarskih pisaca  je izbrisana iz sjećanja  moje, a pogotovo mlađih generacija.To je ozbiljan fenomen. Njegove uzroke prije svega vidim u potpunom nestanku izdavača.Nekada čuvene nakladničke kuće Paher-Kisić i Prva književna komuna današnjim generacijama na nivou infornacija ne znače ništa, a kamoli da se diče,u svojim vremenima,možda i najinteresantnijim nakladničkim kućama u BiH i regionu…

Manje više niti sâm grad sa svojim gradskim strukturama nije dostatno polagao na afirmaciju svoje književne baštine i savremenosti. Mostar je ostao ogoljen i kad je u pitanju časopisna periodika bez koje nema podsticaja literarnoj duhovnosti.

Čitavi slojevi putopisne literature, književnog stvaralaštva na istočnjačkim jezicima prekriveni su zaboravom. Staro pravilo da grad gradom ne čine kuće i ulice već prije svega ljudi, pogotovo pisci koji emaniraju umjetničku literaturu,to biserje misaonosti, izgleda da je zaboravljano u Mostaru,naročito u posljednje tri decenije.

Nestankom časopisa Most i Prve književne komune presahla je ozbiljnija valorizacija književne produkcije u Mostaru. Mlađi pisci poput prozaiste Nezirovića i van regionalnih okvira zadobivaju povjerenje kritike i šireg čitalačkog auditorija. Možda će oni postati nukleus ozbiljnije učitanosti u mostarsko književno biće,
a njihovo književno djelo označivač nove filozofije u tretmanu književnosti i umjetnosti uopšte, pod zvjezdarijem mostarskog nebosklona.

Zaboravljenu mostarsku književnost treba braniti od neodgovorne i literarno nekompetentne vlasti, prije svega!

Gradimir GOJER

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo