Amfilohije se našao Đukanoviću kad god mu je trebalo: kad se cijepao DPS, za referendum, nakon priznanja Kosova, u oktobru 2016. i čuvenog ,,državnog udara”. Zauzvrat je nastavljao da gradi, postavlja limenke i prepravlja svetinje, kao da država ne postoji. Njegov biznis ostajao je neoporezovan. Crna Gora čeka hoće li Amfilohije i Milo opet pružiti jedan drugom ruku Sigurno je: njihove svađe i pomirenja skupo nas koštaju
Premijer Duško Marković još nije ponudio “termine za početak razgovora” sa Mitropolijom -crnogorsko primorskom (MPC) oko spornog Zakona o slobodi vjeroispovijesti, iako je nakon sastanka sa evropskim komesarom za proširenje Oliverom Varheljijem kazao da će to učiniti ove sedmice.
Varhelji je u petak, 7. februara, bio u posjeti Crnoj Gori kako bi razgovarao sa premijerom, predsjednikom države Milom Đukanovićem, predstavnicima opozicije i mitropolitom MPC Amfilohijem. Iako je povod posjete bio evropski put Crne Gore, odnosno nova metodologija proširenja, koja podrazumjeva strožu kontrolu reformi od strane EU, i mogučnost obustavljanja pregovora, Varhelji je veliki dio posjete posvetio Zakonu o vjerskim zajednicama i krizi u Crnoj Gori koju je ovaj dokument produbio.
“Pokušao sam da razgovaram sa mitropolitom, pokušao sam da razgovaram sa premijerom, pokušaću da razgovaram sa predsjednikom. Vidio sam da se ovo, uz dobru volju, može riješiti. I ovo se mora riješiti”, rekao je Varhelji.
No, otkako je Varhelji okrenuo leđa i napustio Crnu Goru, stvari se nijesu pomjerile s mjesta. Niti je otpočeo dijalog o evropskom putu i reformama na koji je sve političke i društvene aktere neposredno prije posjete komesara pozivao premijer, niti su počeli razgovori između MPC i Vlade o Zakonu o vjerskim zajednicama, zbog kog desetine hiljada ljudi svake sedmice protestuju u organizaciji MPC. Nije samo Vlada ta koja ne mrda s mjesta. Osim što nema termina pregovora koje je obećao Marković, ni Mitropolija još nije podnijela inicijativu za ocjenu ustavnosti spornog Zakona, usvojenog prije mjesec i po dana, iako su iz crkve početkom januara tvrdili da će se ta incijativa uskoro naći pred Ustavnim sudom.
Kriza se produbljuje. Mitropolit Amfilohije iz sedmice u sedmicu pokazuje da je sposoban da na noge podigne popriličan broj građana, među njima i glasača i članova vladajuće partije, a vlast i institucije koje kontroliše Đukanović i njegova partija, i dalje demonstriraju silu. Dok Vlada preko medija poziva na dijalog, Đukanović drži vatrene govore po opštinama, priča o ugroženoj državi i prebraja podanike. Nastavljaju se hapšenja i druge represivne mjere za “prestupe” koji su decenijama ignorisani. Tako je ove sedmice SAEM donio odluku o tromjesečnom neemitovanju emisija Pink i Happy televizije u Crnoj Gori, jer se u njima “podstiče na mržnju, netrpeljivost i diskriminaciju prema pripadnicima crnogorske nacionalnosti”. Godinama su programi tih televizija u kojima su blaćeni kritičari režima, negirani ratni zločini i kršeni brojni standardi tolerisani. Dok je odgovaralo Đukanoviću.
Više je scenarija kako se kriza može okončati, a samo je jedan put koji bi omogućio revitalizaciju zemlje, reforme i njenu evropsku budućnost. Na taj put zemlju niti vodi Đukanović, niti je može povesti Amfilohije. Iako trenutno odmjeravaju snage i podanike, nije nemoguće da se mitropolit i Predsjednik, višedecenijski strateški partneri, dogovore, kako ne bi ugrozili jedan drugog i svoje monopole.
Ne bi bilo prvi put. Podugačka je istorija podrške koju su pružali jedan drugom, na obostranu korist. Iako Amfilohije, priupitan o podršci Đukanoviću u kriznim trenucima, danas kaže da ga “nikad nije podržao, niti u njemu i njegovoj politici vidi nešto što bi predstavljalo, makar i posredno, interese za crkvu pa ni za državu”, fakti kažu drugačije.
Na početku, devedesetih, bješe ljubav. Ratovi. Mitropolit i Đukanović na istoj strani. Dok je Đukanović mrzio šahovnicu, u Dubrovniku su ispisivane sramne stranice crnogorske istorije, deportovane bosanske izbjeglice, s Amfilohijevim blagoslovom Cetinjskim manastirom paradirali su Arkanovi „tigrovi” i “frenkijevci”. Mitropolit je neometano sijao nacionalnu i vjersku mržnju po Crnoj Gori. Radovan Karadžić se, prema tvrdnjama Haškog tužilaštva, navodno skrivao u manastiru Ostrog. Za Amfilohija je, doživotno osuđeni ratni zločinac, bio i ostao – Radovan.
Nakon što se Đukanović otrgao Slobodanu Miloševiću, u vrijeme sukoba sa Momirom Bulatovićem, i cijepanja jedinstvenog DPS-a, mitorpolit je ipak prelomio na Đukanovićevu stranu. Zaradio je tada, od onih nezadovoljnih njegovim i Đukanovićevim preokretom, skandiranje – “Amfilohije, Turčine”
Đukanoviću je, nakon razlaza sa Miloševićem i tijesne izborne pobjede nad Momirom Bulatovićem, bila potrebna mitropolitova podrška , kako bi oslabio demonstracije Bulatovićevih i Miloševićevih sljedbenika u Crnoj Gori. I dobio je.
“Gospodine predsjedniče, evo, pored ostalih radosti, dočekasmo ovaj blagosloveni dan da novoizabrani predsjednik Crne Gore dođe za blagoslov i cjeliva mošti Sv. Petra Cetinjskog. Ovo je blagosloveni dan za Crnu Goru jer je Crna Gora čekala, evo već 50 i više godina da njen prvi čovjek dođe i poljubi mošti prvoga i najvećega Crnogorca. Sveti Petar Cetinjski je mjera svakog mitropolita i svakog gospodara, svakog predsjednika Crne Gore. Vi ste to Predsjedniče Đukanoviću shvatili i razumjeli i zato ste danas ovdje. Neka je blagosloven ovaj dan, neka ste blagosloveni u nošenju velikog bremena prvog čovjeka Crne Gore i rukovoditelja ovog naroda”, obratio se mitrpolit Đukanoviću kada je poslije pobjede na predsjedničkim izborima, 31. oktobra 1997. posjetio Cetinjski manastir i mitropolita Amfilohija.
Mitropolit je poslao poruku i Bulatoviću i njegovima: “ Poslije izbornog takmičenja jedino što preostaje bivšem Predsjedniku je da bratski pruži ruku novom predsjedniku, jer je jedino tako moguće doprinijeti napretku Crne Gore. Samo sujetni, samoživi i vlastoljubivi ljudi, sada bi smjeli rastakati sile koje bi produbljivale stare i stvarale nove diobe u Crnoj Gori…”
Nije to jedini prelomni trenutak za Đukanovića, u kom mu se mitropolit našao. Uoči referenduma u maju 2006. godine, mitropolit je utišao sa svojom uobičajenom retorikom negiranja crnogorske nacije. Na iznenađenje unionista, poslao je i jasnu poruku da neće koristiti svoj uticaj na pastvu i one koji ne žele nezavisnu Crnu Goru. “Za ostvarenje jevanđelske misije crkvi nije neophodna ni zajednička država ni nezavisna Crna Gora. I jedna i druga državna tvorevina mogu biti više ili manje povoljan ambijent za život crkve i njenu propovijed”, kazao je, i ponovio tu poruku više puta uoči refrenduma.
U februaru 2006. godine, samo par mjeseci pred referendum u Crnoj Gori organizovan je u Podgorici veliki sabor pravoslavlja. Organizatori su bili, ruku pod ruku, Srpska pravoslavna crkva, odnosno Mitropolija i Vlada Mila Đukanovića. Zajednički aranžman dogovaran je neposredno nakon afere Rumija, i naizgled oštrih protivljenja Đukanovićeve Vlade tome što je Amfilohije limenu crkvu postavio na vrh planine. Umjesto uklanjanja mitropolitove limenke, rodio se – veliki sabor pravoslavlja pod pokroviteljstvom Vlade. Amfilohijevo djelo je ostala netaknuto.
“Dok se Amfilohije rukovao sa Đukanovićem i uz smiješak razgovarao sa njim poslije godina žestokih sukoba, mitroplit Crnogorske pravoslavne crkve Mihailo sjedio je sam na Cetinju, optužujući Đukanovićevog glavnog savjetnika Milana Roćena da je postao Amfilohijev đakon”, pisalo je o tom događaju beogradsko Vreme.
Amfilohije je neposredno pred referendum primio u posjetu Filipa Vujanovića i Svetozara Marovića. Tri sedmice nakon obnove crnogorske nezavisnosti, mitropolit je dobio zvanje arhiepiskopa cetinjskog koje su prije njega imali samo vladika Rade i Mitrofan Ban. Titulu mu je dodijelio Sinod SPC-a u kom je imao najveći uticaj, zbog čega su prvi put krenule spekulacije da priprema teren za ustoličenje na mjesto prvog crnogorskog patrijarha. Amfilohije nije krio ni da mu je to nuđeno. “”Bilo je takvih prijedloga, ali ja se na njih nisam obazirao”, govorio je.
Ruku podrške, Đukanović je znao da cijeni. Mitropolit je nastavio da vrši svoje neimarske poslove, gradi crkve i postojeće dograđuje, kao da ne postoje državne službe. Biznis u koji je pretvorio neke od svetinja, poput manastira Ostrog, ostajao je neoporezovan. Iako je nemoguće ući u trag imovini crkve, jer se jedan njen dio u katastru vodi bez matičnog broja, u javnost su dospjeli podaci koji pokazuju da je dio imovine čak i knjižen na Mitropolita.
Nije se podrška Đukanoviću završila sa referendumom. Nakon priznanja Kosova od strane crnogorske Vlade Mila Đukanovića u oktobru 2008. godine, mitropolit je izjavio da je to najveća izdaja vlasti u istoriji Crne Gore,. No nije prekinuo tanane veze s “glavnim izdajnikom”. Sa protesta prosrpskih stranaka , pozvao je okupljene da se mirno raziđu.
Nekoliko godina kasnije, 2013. u srcu Podgorice završen je najmanje šest miliona eura vrijedan Hram Hristovog vaskrsenja, čiju je gradnju pomogla svjetovna vlast sa 500 hiljada eura. Do danas nije utvrđeno da li je jedan od “svetaca” islikanih u unutrašnjosti hrama bio sam Đukanović.
Mitropolit se Đukanoviću našao i za vrijeme afere državni udar u oktobru 2016. Na dan izbora, koji je protekao u znaku priče o navodnim teroristima, dok su se dizale tenzije, Amfilohije je pozvao narod da ne izlazi na ulicu.
Danas ih poziva svakog četvrtka i nedjelje. Da odbrane svetinje od Đukanovića. Hoće li višedecenijski strateški partneri opet pružiti jedan drugom ruku, hoće li ih pomiriti interesi dok cijepaju društvo na pola, vidjećemo uskoro. Sigurno je: i njihove “svađe”, i njihova “pomirenja”, njima su donosila ovozemaljske blagodeti. A nas skupo koštala. I koštaju.
Milena PEROVIĆ KORAĆ
INTERVJU3 sedmice
INTERVJU2 sedmice
DRUŠTVO3 sedmice
INTERVJU3 sedmice
Izdvojeno3 sedmice
Izdvojeno3 sedmice
FOKUS3 sedmice