Povežite se sa nama

DUHANKESA

Meca Ljubotenska

Objavljeno prije

na

Meca Ljubotenska  bila je prva ženka,  šarlaninka čija je slava zasjenila i mnoge čuvene mužjake

 

Za “Mecu Ljubotensku“ čuo sam prije nego što sam je sreo. Glas o njoj proširio se među svim ovčarima sa obadvije strane Šar Planine.      “Meca“ je uobičajeno ime koje ovčari daju ženkama rase “Šarplaninac“; toliko često da je kod njih svaka ženka šarplaninka, od  dvonedeljnih štenadi, do njihovih majki koje čuvaju stada ovaca, jednostavno – “Meca“! Ovaj plemićki dodatak, “Ljubotenska“, dobila je zato što je slavu stekla na padinama čuvenog šarplaninskog vrha Ljubotena

Sve do tada,  u lokalnim legendama “Klub slavnih“ činili su samo šarplaninci mužjaci.   Meca Ljubotenska bila je prva ženka čija je slava zasjenila i mnoge čuvene mužjake

Od svih njenih  podviga, izdvojiću dva, kojima sam lično bio svjedok tokom tog prvog susreta sa Mecom Ljubotenskom.  Meca je bila na bačilu.  Snažna, gvozdeno siva šarplaninka, u punoj snazi, dočekala me je kao što sam i očekivao: nepovjerljivo, budno prateći svaki moj pokret, reklo bi se – hladno ljubazn!  Kada su ovce krenule na pašu, Meca Ljubotenska predvodila je stado. Na bačilu smo ostali Kasem i ja. Imali smo cijeli ljetnji dan pred sobom. Kasem je tada već zakoračio u svoje devedesete – sjajan pripovjedač, cijeli život proveo je uz ovce, od njega se imalo šta čuti i naučiti!

U rano popodne, priču nam je prekinuo dolazak čobana sa državnog bačila udaljenog oko tri sata hoda. Njihove torove sa preko 5.000 ovaca već desetak dana napadao je medvjed. Iako imaju preko 20 pasa, ova grdosija od medvjeda se na njih ne obazire i već im je odnijeo tri ovce. Zabrana ubijanja medvjeda je bila strogo na snazi, a pucanje u zrak, ovog medvjeda nije ni malo plašilo, kao ni mahanje zapaljenim lučem i fenjerima.

Nego, ako bi bio voljan da im pozajmi na jednu noć svoju Mecu Ljubotensku. “Šta će vam Meca?“ – začudio sam se. “Zar vi nemate na bačilu preko 20 pasa?“

“Imamo 23 šarplaninca, sve jači od jačeg. Kasem ima samo sedam. Ali medvjed ne ide na Kasemove ovce nego na naše. Pitaš se zašto!? Zato što zna da ga ovdje čeka Meca.“

I tako,  zajedno sa ovčarom i Mecom krenuo sam i ja na to bačilo da vidim šta će se desiti.

Nešto poslije ponoći, prolomio se lavež šarplaninaca. “Evo ga, dolazi!“ viknu neko. Svih pet čobana istrčaše sa zapaljenim bakljama; jedan je nosio lovačku pušku. Začu se lomljava ograde tora, a zatim se, na punoj mjesečini, ispravi tamna silueta ogromnog medvjeda. Sa svih strana, okruži ga čopor pasa; uz gromki lavež optrćavali su oko njega, ne usuđujući se da ga napadnu. Vikanje ljudi, mahanje bakljama, pucanj puške – ništa od toga nije odvratilo medvjeda. Preko polomljene ograde krenuo je prema ovcama zbijenim uza zid bačila.

“Sad pusti Mecu!“ – viknu čiovjek koji je stajao uz mene. Puštena s lanca, jurnu Meca i doslovno uleti direktno u medvjeda. Uhvatila ga je za njušku, pravo za nosnu pečurku. Medvjed urliknu ali ga bol ukopa u mjestu. Tren kasnije, navališe svi psi na medvjeda ujedajući ga i ostkačući u stranu. Cijela ta zakovitlana  gomila se pokrenu i već poslije par sekundi izgubi se u mraku. Neko vrijeme još se čuo lavež pasa i rika medvjeda. Zatim se počeše vraćati psi, lajući veselo i ponosito. Poslednja se vratila Meca. Čobani su tapšali pse, koji se okupiše oko hrane. Mece su  počastili velikim komadom mesa. Pogodili ste:  tog ljeta se onaj medvjed više ni jednom nije vratio na bačilo.

Sutradan, uz priču, Kasem mi reče:“Imao sam šarplaninaca hrabrih  kao Meca, ali ni jedan nije znao brojati ovce,“ Nasmijah se: “A tvoja Meca zna!?“ – “Zna. Ne znam kako zna, ali da zna – uvjerićeš se i sam.“

Kasem mi objasni da će, na povratku sa paše, ovčari sakriti jednu ovcu, da ne primijeti Meca, pa dodade: “A ti gledaj i otvori četvore oči!“

Taj prizor mi je i danas pred očima. Na ulazu u tor, stoji Meca Ljubotenska; kako ovce ulaze ona uistinu, jedva primjetno maše glavom,  kao da broji u sebi. Kada je ušla i poslednja ovca, Meca se uznemiri, i snažno lajući pojuri nazad u planinu odakle su se vratile ovce. Za njom odmah pojuriše i ostali šarplaninci. Pola sata kasnije, pojaviše se: Meca je pred sobom tjerala ovcu koju je sama otkrila. Psi su mahali repovima, rastrčani po livadi. Tek kad i ova ovca uđe, a vratnica  ograde tora se za njom zatvori, Meca veselo zalaja i klimnu još jednom glavom. Račun se najzad poklopio. Sve ovce su joj bile na broju

Ostaje pitanje kako je mogla znati da jedna od 380 ovaca nedostaje!? Moja pretpostavka je: miris! Psi imaju toliko izoštreno čulo mirisa da bi mogli razlikovati miris 380, od mirisa 379 ovaca. Ne kao broj, naravno, nego kao prefinjenu razliku u ukupnom doživljaju mirisa. Da li sam u pravu? Ne znam. Ali znam šta sam vidio: Meca Ljubotenska je tačno izbrojala sve ovce.

Kako?

Ona zna!

Ferid MUHIĆ

Komentari

DUHANKESA

Crni životi (boja života)

Objavljeno prije

na

Objavio:

,,All Lives Matter!“ – ,,Svi životi su važni!“ To je parola koja bi me  uvjerila da se nešto promijenilo. Uz jednako važnu parolu: ,,Život nema boju!“

 

,,Black Lives Matter!“

Georg Floyd,  čovjek u najboljim godinama, ubijen  je usred dana, ležeći na asfaltu ulice, uz točkove policijskog automobila, pred očima slučajnih prolaznika.  Na snimku koji je sedamanestogodišnja tinejdžerka snimila mobilnim telefonom, čuje se njegov šapat:,,I can't breath“ (,,Ne mogu disati“), dok mu policajac koljenom pritišće vratnu žilu punih devet minuta, sve dok George Floyd nije zauvijek prestao disati, a njegov crni život se ugasio!

Akt ekstremne policijske brutalnosti, motivisan  rasizmom, izazavao je eksploziju revolta. Milioni ljudi žestoko su protestovali u mnogim gradovima širom svijeta. Veoma brzo, ovaj gnjev je gromoglasno odjeknuo kroz parolu ,,Black Lives Matter!“ Od tada ovaj poklič neprekidno odjekuje i grmi na svim protestima. Odjekivaće, očito, vrlo dugo. Mnoge manifestacije  nevladinih organizacija najrazličitijeg karaktera, vode se pod ovom parolom.  Igrači engleske Premier lige, u produžetku sezone, već nose na dresovima isti slogan.

Planetarni protest protiv rasne diskriminacije sublimirao se u paroli: ,,Black Lives Matter!“ – ,,Crni životi su važni!“ Zamislio sam se:,,Crni životi’? Zar život ima boju!?  Da se htjelo reći: ,,životi crnaca“, parola bi  gramatički (saxon genitive), morala glasiti:,,Black's Lives Matter!“ – ,,Životi crnaca su važni“. Uvođenjem apsurdne kategorije ,,crni životi“, udarna parola protiv rasne diskriminacije zasnovane na  ,,crnoj koži“, postala je još naglašenije rasistička i diskriminatorska jer je podijelila na dva dijela sam život kao takav! Koja hipokrizija! Da bi izbjegli diskriminiranje po boji kože, diskriminirali su po suštini! Nisu  ,,crnci“ crni, njihovi životi su ,,crni“!?

Isto licemjerje se manifestuje i u obaveznom isticanju rasne pripadnosti ubijenog Georga Floyda, preciziranjem da je ubijen  ,,Afroamerikanac“. Naizgled rasno neutralan, termin ,,Afroamerikanci“, dodatno naglašava i rasnu diskriminaciju i ,,bijelu supremaciju“.  Ispada da su ,,Afroamerikanci“, nekakvi ,,kriptoamerikanci“, valjda zato što su porijeklom iz Afrike? Ako je tako, zašto se onda oni koji su porijeklom iz Evrope, ne tituliraju kao ,,Euroamerikanci“?  Geografska diskriminacija  kao mimikrija politike ,,bijelog supremacionizma“, šta li? Da li zato što su došli iz Afrike, ili zato što su im ,,crni životi“, jedni su Afroamerikanci i neka vrsta podstanara; da li zato što su došli iz Evrope, ili zato što su im ,,bijeli životi“, drugi su, vljada, pravi ,,Amerikanci“ –  gazde i stanodavci?

,,Stanodavac ubio podstanara!“ – je li to poenta priče o ubijenom ,,Afroamerikancu“ i njegovom ubici ,,Amerikancu“!?

Zaboravilo se da su samo autohtoni stanovnici kontinenta nazvanog ,,Amerika“, jedini pravi ,,Amerikanci“, i da su svi ostali, od Aljaske do Ognjene zemlje,  zapravo podstanari, došljaci sa drugih kontinenata! Pravo na odrednicu ,,Amerikanac“,  nema državljanin nijedne  države na svijetu, jer ne postoji  država  ,,Amerika“! Monopol po kom jedna država (SAD), prisvaja ekskluzivno pravo da se naziva „Amerika“ i da koristi sve izvedenice iz tog naziva, dovoljno ilustruje submisivnost ljudi koji zatvaraju oči pred frapantnim nasiljem nad činjenicom da realno postoji kontinent ,,Amerika“, podijeljen na ,,Sjevernu“, ,,Srednju“ i ,,Južnu“, sa više od 20 samostalnih država!? Ta aberacija nije slučajna! Nametnuta je i nameće se iz ambicije SAD-a za kontinentalnom dominacijom  u statusu hegenomona.  Začudo, već odavno je oficijalizirana na svim nivoima službene i neslužbene komunikacije.  Uvijek se smijem prostodušnosti mojih prijatelja – četiri rođena brata  –  koji vjeruju da jedan živi u Americi, drugi u Kanadi, treći u Meksiku, četvrti u Argentini? Za njih ni Kanada, ni Meksiko, ni Argentina, kao uostalom nijedna druga država, nisu u Americi, a SAD (USA) je jedina i čitava Amerika!

,,All Lives Matter!“ – ,,Svi životi su važni!“!

To je parola koja bi me uvjerila da se nešto promijenilo. Uz jednako važnu parolu: ,,Život nema boju!“

Ovako, vidim da jedni isti i dalje igraju ulogu ,,Pravih-i-jedinih-amerikanaca“,  uvjeravajući ,,Afroamerikance“ da je i za njih važan ,,crni život“!  Svejedno da li im je važan zato što je crn, ili iako je crn, poenta je da ni jedni, ni drugi ne zaborave na razliku: ako ne u boji kože, a ono, u boji života!

     Ferid MUHIĆ

Komentari

nastavi čitati

DUHANKESA

Izbor i odluka

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dok god smo prinuđeni da odlučujemo i biramo samo ono što nam je ponuđeno, vodimo tuđe bitke, slavimo tuđe pobjede, trpimo tuđe poraze – živimo tuđi život

 

Dakle, ili ćeš… ili ćeš…! Treće nema. Ti odluči. Izbor je tvoj!

Tako znači! Ili/Ili! Treće nema. Ja da odlučim. Jer izbor je moj!? A da odlučim da ne izaberem!? Ili da izaberem da ne odlučim? Kako očekujete da vam odgovorim kada vama nije jasno o čemu govorite!? Ni jednu jedinu kategoriju, ni jedan pojam kojima ste me pritjerali do samih vrata kaveza, niste promislili. To su za vas samo dva dugmeta, crveno i zeleno; pritisni crveno, otvoriće se vrata jednog kaveza; pritisni zeleno, otvoriće se drugi kavez. A da ne pritiskam ni crveno, ni zeleno!? Ili neulaženje u kavez nije opcija!? Sva filozofija, sva politika, sva umjetnost, konačno – sav život! –  sapliću se na krhotinama mogućih odgovora na ovaj vaš „Ili/Ili“ ultimatum!?

Kažete: „Ti odluči!“ „Izbor je tvoj“. Moj? A ko sam ja? Onaj što je odlučio da bude ja, ili onaj koji je to izabrao? Treće, kažete, nema! Zeleno dugme: biću ja. Crveno dugme, biću neko drugi. Razmislite, zapitajte se o samom početku svog života, bilo čijeg života, primaknite mu se koliko god mu se bliže možete primaći i pitajte se kako ste došli u život? Odlukom ili izborom!? Ili ipak – ni odlukom, ni izborom!? Jeste li se nekada suočili sa tim pitanjem? Naravno da niste. Ni vi, ni bilo ko drugi. Kao da je roditi se isto što i izabrati šareni kamenčić sa zemlje i staviti ga u staklenu vaznu! Bezbroj uslova mora biti ispunjeno, nepregledno mnogo detalja usaglašeno, neodrediva suma nizova brojeva tačno složena, sve u Kosmosu se mora uklopiti da se otključa brava i otvori kapija života!

A svijet, šta je navelo svijet da se pokrene!? Je li to bio izbor ili odluka? Hegel je presudio: odluka. Razum je odvagnuo dobre i loše strane, prednosti i nedostatke, stavio besmisao nasuprot smisla života, i odlučio se za smisao (pazite: Odlučio se, nikako ne: Izabrao!). Hegelu je promakla finesa na kojoj je Šopenhauer razvio svoju filozofiju: volju! Ništa u razumu  ne postoji što bi ga navelo da iz udobne  pasivnosti pređe u nelagodno područje donošenja odluka i djelovanja! Aristotel je to najbolje  shvatio kada je razuma definisao kao sposobnost posmatranja, gledanja, shvatanja, ali nikako ne i djelovanja! Razum je pasivan, volja je aktivna. Volja hoće da mijenja svijet. Razum bi da ga shvati.

Ako razum samo vegetira u blaženstvu svojih kontemplacija, volja je apsolutni pokretač univerzuma. Svaki aktivni čin je djelo volje! – po definiciji iracionalne, jer volja ne mari za razloge! Volja ne priznaje izbor i ne poznaje odluku.  Izbor je klopka postavljena od drugih, odluka je klopka koju čovjek sam sebi postavi!

Ako ne znamo šta nas je dovelo u život: izbor ili odluka,  kako ćemo tek znati  treba li  svoje postupke u životu smatrati izborom ili odlukom!? Jer izbor i odluka  ne samo da nisu isto, nego se potpuno, dijametralno, antagonistički, isključuju. „Izbor je tvoj“ – kažete i dodajete: „Ti odluči!“

Izbor je ključ manipulisanja. Biraš samo ponuđeno. Tu je trik demokratije. Pod prividom da odlučuješ, zavaravaš se da biraš! U stvarnosti, niti odlučuješ, niti biraš! Podvale ti oni koji žive od podvaljivanja. Jedan od prevaranata uvijek pobijedi. Kobni binom: zeleno dugme, crveno dugme – ili nagrada, ili kazna. Demokratija kao kockarnica iz koje se ne može pobjeći, kockanje kao pravo i obaveza svih: pogrešan izbor, ispravan izbor. Nagovaranja i ubjeđivanja: obećanja odvraćanja. Izaberi jedno ili drugo od onog što ti se nudi. Tertium non datur! Sve, samo ne život. Život nikoga ne ubjeđuje, ne obećava ništa, ne nagovara i ne odvraća.  Ostavlja svakoga da živi po svome.

Dok god smo prinuđeni da odlučujemo i biramo samo ono što nam je ponuđeno, vodimo tuđe bitke, slavimo tuđe pobjede, trpimo tuđe poraze – živimo tuđi život. U životu postoje samo živi! Niko nije pobjednik, niko nije poražen.  Čovjek nije ni biće izbora, ni biće odluke! On ne bira, niti odlučuje o svom životu, Čovjek živi svoj život! Slijedi svoj unutrašnji zov. Čovjek je biće darovano unutrašnjim glasom,  impulsi njegovog djelovanja dolaze iznutra. Ne stavljajte me ni pred izbor, ni pred odluku, ne postavljajte putokaze na mom putu! Jer neću ih slijediti. Život je ispredanje svoje niti, utiskivanje sopstvenih tragova u bijelu pustoš vremena. Od prvog do poslednjeg koraka, trag svakog čovjeka počinje i završava sa njim. Niti slijedi, niti se nadovezuje na druge tragove.

Sada je za to prekasno: Već odavno naše niti ispredaju drugi, već odavno ni korak nismo načinili svojim nogama, ni trag svoj utisnuli. Umjesto da živimo, iz letargije se prenemo samo kada im zatreba da napravimo izbor i donesemo odluku!

Ferid MUHIĆ

Komentari

nastavi čitati

DUHANKESA

Slobodni i zarobljeni

Objavljeno prije

na

Objavio:

Jedan šarplaninac mi je pomogao da shvatim da se životinje ne dijele na divlje i pitome, nego na slobodne i zarobljene. Lamuš je shvatio da se sloboda psa mjeri dužinom lanca kojim je vezan. Prekinuo ga je i vratio se slobodi u koju ga je zvala njegova vučica. U koju se zaljubio i koja se zaljubila u njega

 

Te zime, put me je naveo u selo kod mog prijatelja M. Znali smo se odavno, i poslije dužeg vremena sreli se u jednom restoranu u obližnjem gradu. Srdačan, vrlo prijazan, prišao mi je i zasuo rafalom pitanja:

-Odavno nisi bio kod nas! Kad si došao? Jesi li sam? Koliko ostaješ?

-Jutros sam stigao. Sam sam. Ostaću nedelju dana – slijedio je moj rafal.

-Onda te očekujem kod mene. Obavezno! Imam jednog šarplaninca kakvog nisi u životu vidio! Moraš ga vidjeti!

Insistirao je da zajedno ručamo. Neću ti pričati o njemu, jer to nije za priču, to se mora vidjeti – naglasio je!

-Žurim, zaista bih rado ostao. Međutim, obećavam ti da ću doći da vidim tog ljepotana šarplaninca, prije odlaska.

Desilo se da sam se tog susreta i svog obećanja sjetio dan pred povratak

kući. Sipao je gusti paperjasti snijeg. Pozajmio sam Ladu Nivu od jednog poznanika i sa lancima montiranim na gume, odmah krenuo u planinsko selo, prijatelju u pohode.

Putem, paperjaste pahuljice iz grada postepeno su se pretvarale u suhi šuštavi snijeg. Zahvaljući lancima, nekako sam  prokrčio prtinu kroz namete na planinskom putu. U dvorišu pred kućom, već me je čekao M. Čuo je zvuk motora.

–   Obradovao si me. Već sam mislio da nećeš doći.

– Znaš mene. Kad obećam, samo me viša sila može spriječiti da ne održim obećanje.

– Znam, znam da nisi zaboravio. Mislio sam da nećeš doći zbog snijega.

Odmah sam primijetio duboku boru između obrva i stisnute usne koje je grizao poslije svake riječi. Pogledao sam veliku, čvrsto napravljenu  kućicu za psa. Prazna. Omotan oko jednog izvaljenog debelog kolca,  u snijegu se gubio gvozdeni lanac. Uhvatio mi je pogled i prije nego što sam zaustio, povukao me za ruku:

-Uđimo, sve ću ti ispričati.

I ispričao mi je. Ne znam da li bih više volio da nisam čuo tu priču, ali čim

sam je čuo, znao sam da je neću zaboraviti.

-Onog dana kad smo se sreli, usred noći sam čuo zveckanje lanca. Moj

Lamuš je već nekoliko dana bio jako uznemiren. Počelo je kada se oglasio  vuk, iz šume, ovdje odmah iznad kuće. Ponavljalo se tri noći uzastopno. Te noći nije se čulo zavijanje. Ustao sam iz postelje i pogledao kroz prozor. Lamuš nije lajao, nego se vrpoljio i tiho cvilio. Nisam palio svjetlo da ne uplašim divlju životinju koja se očito motala u blizini. Jedva sam povjerovao svojim očima: iz šume je izišao vuk, pravi pravcati vuk. Lamuš ga je dočekao mašući repom. Igrali su se, razdragani kao kakva štenad. Slijedeće noći ponovilo se isto. Kada sam treće noći shvatio da je to vučica, pripremio sam se da je dočekam onako kako se dočekuje vuk: s puškom. Poslije ponoći je stigla. Stajala je uz Lamuša, kao da mu nešto objašnjava, a zatim odmah počela snažno kopati snijeg oko kolca. Lamuš je gledao očito ne shvatajući šta to vučica radi. A ona ti je, moj prijatelju, pokušavala izvaliti kolac i osloboditi Lamuša! Možeš li vjerovati? Divlja vučica zaljubila se u pitomog psa, šarplaninca svog krvnog neprijatelja! Što je još čudnije, i on se zaljubio u vučicu, iako je smrtno mrzio vukove i borio se već nekoliko puta s njima! Pomislio sam da je vučica vjerovatno u tjeranju a u šumi nema ni jednog vuka mužjaka. Dobro, ali ako nema vuka, selo je puno pasa, pred svakom kućom barem jedan. Ona je došla baš kod Lamuša, i to po cijenu života. Kažem ti,  ljubav, ništa drugo! – zapalio je već desetu cigaretu i povukao duboko dim.

-I šta je dalje bilo – prekinuo sam njegovo dugo tmurno ćutanje.

-Šta će biti? Bi šta bi! Pucao sam i ubio je jednim metkom. Bila je lijepa, gustog krzna, veoma velika, mlada, po zubima, ne više od dvije godine. Lamuš je ležao pokraj nje i cvilio. Ostao je ležati u snijegu i dok sam je odvlačio u kuću da je oderem. Kad sam završio s poslom, otišao sam kod Lamuša. Našao sam izvaljen kolac i prekinut lanac. Dozivao sam ga iz sveg glasa. Odazvao mi se tako tužnim zavijanje da mi se srce steglo. Sutradan sam mu pratio tragove. Spojili su se sa tragom kojim je došla vučica.Vidilo se da  je dugo ležao u snijegu na mjestu na kom je ona ležala čekajući mrak.  Bilo je to prije tri dana. Znam da mi se više neće vratiti, zato što sam ubio njegovu divlju vučicu.

Nisam vidio tog Lamuša ali sam ga upoznao bolje od mnogih koje sam znao godinama. Pomogao mi je da shvatim da se životinje ne dijele na divlje i pitome, nego na slobodne i zarobljene. Lamuš je  shvatio da se sloboda psa mjeri dužinom lanca kojim je vezan. Prekinuo ga je i vratio se slobodi u koju ga je zvala njegova vučica.

Ferid MUHIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo