Povežite se sa nama

DRUŠTVO

PETA GODIŠNJICA RATA KOTORSKIH KLANOVA: Država na rezervnom položaju

Objavljeno prije

na

Dok se niz ubistava nastavlja, naši se zvaničnici i dalje pretvaraju kako je situaciju pod kontrolom. Do sljedeće žrtve. Ili žrtava. Smrt je jedina konstanta u crnogorskom narko biznisu

 

Februar 2015. – februar 2020. godine. Pet godina kotorskog rata do istrijebljenja. Sukob  je, zvanično, počeo 20. februara 2015. kada su, do danas nepoznati, profesionalni egzekutori usmrtili Cetinjanina Gorana Gera Radomana u garaži zgrade na Novom Beogradu u kojoj je stanovao sa porodicom. Nekoliko sati ranije, u Podgorici, na frekventnom parkingu Bloka V – između obližnje škole, vrtića, samoposluge, trafika i više kafića – ispod blindiranog audija Milana Vujotića – eksplodirala je podmetnuta bomba. U sred dana. Automobil je uništen, na sreću, bez ljudskih žrtava među prolaznicima.

Od tada pa sve do koji dan unazad, kada je u Herceg Novom ubijen Šćepan Roganović (36) a na Cetinju Andrija Gazivoda (31), u ratu kavačkog i škaljarskog narko klana palo je više od 40 žrtava. Ne mali broj njih čine civili koji su imali nesreći da se u pogrešno vrijeme nađu na pogrešnom mjestu: u Budvi, Podgorici, Kotoru, odnosno, u Srbiji, Njemačkoj, Austriji… Kao navodni motiv za višegodišnji niz krvavih obračuna uzima se priča o nestanku nekoliko stotina kilograma kokaina u španskoj luci Valensija.

Različiti mediji, pozivajući se na nezvanične izvore iz policije, pominju 200 do 300 kilograma droge koji su nestali iz stana Gorana Radomana, pošto se on vratio u Španiju sa Kube, nakon izdržavanja zatvorske kazne zbog saobraćajnog prekršaja. „Izgleda da su ovdašnji nasljednici (osvajači?) kokainskih puteva koje su za sobom ostavili Darko Šarić (u Beogradu nepravosnažno osuđena na 20 godina zatvora) i Dragan Dudić Fric (ubijen u Kotoru u maju 2010.) prošvercovali makar jednu veliku pošiljku iz Južne Amerike. Neko se polakomio i droga je, nakon bezbjednog istovara na špansku obalu, nestala iz šteka u kome je bila privremeno uskladištena“, piše Monitor sredinom 2015. nakon još jedne u nizu profesionalnih egzekucija sa potpisom kotorskih narko klanova.

Do tada je već cio Balkan pričao o Kavačanima i Škaljarcima. Pa smo saznali kako se na osnovu operativnih podataka njima, u vrijeme kada su nazivi klanova i imena njihovih vođa bili nepoznati široj javnosti, na dušu stavljaju i ubistva Armina Muše Osmanagića (vođa jedne od krimi ekipa iz Bara, dovođen u vezu sa ubistvom vlasnika i urednika Dana Duška Jovanovića, ubijen u septembru 2014. u svom lokalu u Baru), i njegovog prijatelja i tjelohranitelja Andrije Mrdaka koji je krajem te godine ubijen pred kapijom ZIKS-a.

Škaljarci su u fokus javnosti dospjeli na proljeće 2015. nakon što je u Budvi ubijen bivši poslanik LSCG Saša Marković, po svoj prilici prva slučajna žrtva u započetom ratu. Prava meta ubica, tvrde verzirani, bio je njegov kum Goran Đuričković, navodno jedan od aktera krađe i prekrađe kokaina u Valensiji, koji se nakon ranjavanja u Španiji vratio u Budvu.  Baš kao u slučaju Muše Osmanagića, ni Đuričkoviću nije pomoglo to što su i on i crnogorska policija bili unaprijed obaviješteni o prijetnjama plaćenih ubica. Đuričković je usmrćen hicima iz snajperske puške, na pragu njegovog lokala Stari ribar (Old fišermen) dok je bio u društvu prijatelja, ličnog obezbjeđenja i pod nadzorom policije. Policija tvrdi da je identifikovala njegovog ubicu (izvjesni Srđan Popović iz Banjaluke) i za njim raspisala potjernicu.

Prema navodima policije i tužilaštva identifikovano je još nekoliko direktnih izvršilaca i pomagača klanovskih ubistava izvedenih u Crnoj Gori i Srbiji, ali ne i bilo ko od naručilaca i finansijera tih zločina. Na drugoj strani, niko od optuženih do danas nije pravosnažno osuđen, a crnogorsko tužilaštvo ima velikih probleme da neke od njih makar optuži na pravno valjan način, i pored gromoglasnih tvrdnji o obilju dokaza koji potvrđuju operativna saznanja i sumnje policije i tužilaštva. Tako je nedavno Viši sud, po drugi put, Višem tužilaštvu produžio rok za dopunu optužnice protiv Maria Miloševića,   Igora Mašanovića i Vukana Vujačića koji su, prema navodima tužilaštva, u oktobru 2016. na Cetinju ubili Radomira Đuričkovića. Takođe za račun jednog od zaraćenih kotorskih klanova.

Nakon ubistva Saše Markovića tadašnji premijer Milo Đukanović najavljuje profesionalniji i efikasniji rad nadležnih organa ,,kako bismo obezbijedili jednu od ključnih pretpostavki za kvalitetan život ljudi, a to je pravna sigurnost”. Mnogi su se već tada prisjetili da je Đukanović, i na početku tadašnjeg, sedmog po redu premijerskog mandata najavljivao odlučan obračun države sa organizovanim kriminalom. ,,Očigledno da određene strukture u crnogorskoj državi smatraju da se mogu šegačiti sa državom”, konstatovao je Đukanović  upozorenje, „policija i tužilaštvo će morati da pored deklarativne opredijeljenosti dokažu i kompetentnost da se suoče sa tim problemima. Ili će biti mijenjani… Ako nismo sposobni da stanemo tome na put, ostavljamo utisak da gubimo rat sa kriminalom”.

Da li smo izgubili taj rat. Aktuelni predsjednik ne nudi odgovor.

Država je, zapravo, od početka narko rata demonstrirala odsustvo želje i sposobnosti da se kriminalcima suprotstavi na adekvatan način. Pošto bi to podrazumijevalo i da otkrije i sankcioniše njihove filijale u Agenciji za nacionalnu bezbjednost (ANB)  i Upravi policije (UP).

„Nalogodavci, organizatori i izvršioci najvećeg dijela nerasvijetljenih ubistava u trouglu su Crna Gora – Srbija – Bosna i Hercegovina”, vizionarski nas je uputio tadašnji ministar policije Raško Konjević sredinom maja 2015, objašnjavajući da policija mora da obezbijedi dokaze za svoja operativna saznanja. Od tadašnjeg direktora Uprave policije Slavka Stojanovića nijesmo čuli ni toliko.

„Policijski službenici intenzivno rade na rasvjetljavanju događaja i identifikovanju počinioca ovog krivičnog djela”, stoji u saopštenju Uprave policije, objavljenom na prvu godišnjicu kotorskog narko rata, dan ili dva pošto je u Đenovićima, u parkiranom audiju sa upaljenim motorom i svjetlima, pronađeno tijelo Radovana Matovića Rakelea (41), 14 ili 15 žrtve obračuna kotorskih klanova. Do danas ne rasvijetljenog, treba li pominjati.

Iste godine, nakon što je u zatvoru u Spužu hicem iz snajpera ubijen Dalibor Đurić, visokopozicionirani član škaljarskog klana, oglasio se i Duško Marković, nekadašnji direktor ANB, potpredsjednik Vlade i ministar pravde. „Nije stradao nijedan slobodan i pošten građanin“, rekao je. Na demanati nije trebalo dugo čekati. Krajem iste godine u Budvi je, kao još jedna slučajna žrtva obračuna, stradao penzionisani ljekar Dragan Zečević.

Vijesti tih dana objavljuju pismo Jovana Vukotića, jednog od navodnih vođa Škaljaraca. „Znam koji od pomoćnika direktora Uprave policije uzima 20.000 eura mjesečno od kriminalaca i koji je policijski načelnik uzeo 100.000 eura od kriminalaca. Znam i koji je inspektor na platnom spisku mafije već četiri godine”, optužuje Vukotić, nekoliko dana nakon što je njegov brat Igor Vukotić, nepovrijeđen, preživio atentat (auto-bomba). ,,Sistem je nemoćan da se izbori sa svim tim, pa je najlakše sve zataškati i mene i moje prijatelje proglasiti krivima. Nemoćan je sistem jer u redovima broji desetine korumpiranih visoko pozicioniranih policajaca – kriminalaca”.

Tužilaštvo reaguje munjevito i zahtijeva da se saslušaju i sankcionišu oni koji su objavili Vukotićeve optužbe. ,,Policija istražuje povezanost pojedinih crnogorskih medija sa pripadnicima kriminalnih struktura, koji objavljuju tekstove u interesu tih struktura bez prethodne provjere kod nadležnih državnih organa”, kazao je pomoćnik direktora UP za sektor kriminalističke policije Milovan Pavićević odbacujući i optužbe koje su na njegov račun iznosili pojedini mediji i bivši funkcioneri (iz opozicionih redova) MUP-a. Nakon što se na mjesto direktora UP vratio Veselin Veljović, Pavićević je postavljen za načelnika CB Podgorica.

Nadležnima iz policije i tužilaštva nije zasmetalo ni to što je neki mjesec ranije, u septembru 2016. uhapšen Zlatko Samardžić, pomoćnik komandira kotorske policije zbog sumnji da je službene informacije odavao kavačkom klanu. Samardžić je prvo priznao sve što mu se stavljalo na teret da bi potom povukao priznanje. Njegov slučaj je na sudu i do danas nema ni prvostepenu presudu.

Dok nadležni u Crnoj Gori, uglavnom, ćute međunarodne zaplijene narkotika svjedoče o poslovnim dometima ovdašnjih narko klanova:

U avgustu 2018. italijanska policija je u međunarodnim vodama kod Sardinije na brodu Remus zaplijenila 20 tona hašiša i uhapsila 11 mornara iz Crne Gore. Ulična vrijednost zapijenjene droge procijenjena je na 150-200 miliona eura.

U martu prošle godine rumunska policija je otkrila i zaplijenila više od tone kokaina čistoće veće od 90 odsto, ulične vrijednosti preko 300 miliona eura. Droga je otkrivena slučajno, u prevrnutom brodiću na obali Crnog mora. Prema dostupnim informacijama njen transpor su organizovali saradnici jednog od kotorskih klanova iz Bara i Beograda.

Konačno, sredinom juna u američkoj luci Filadelfija policija je, nakon višednevne pretraga, na brodu MSC Gajan otkrila oko 20 tona kokaina, čija vrijednost na ilegalnom tržištu premašuje milijardu eura. Većina uhapšenih članova posade (svi osim jednog Afrikanca), bilu su iz Crne Gore. Uglavnom iz Kotora. Carinske službe SAD objavile su da je to najveća zaplijena u 230 godina dugoj istoriji njihove službe.

Malo li je? Ako vam pomenute stotine miliona ili milijarde ne znače mnogo, poređenje: ovdašnji turizam tek odnedavno prihoduje više od milijardu eura godišnje. Toliko koliko kriminalni klanove izgube u jednom poslu. I idu dalje.  A naši se zvaničnici i dalje prave kako je situaciju pod kontrolom, stidljivo priznajući kako se i kod nas, eto, pojavilo nešto čega ima u svim drugim zemljama svijeta… Do sljedeće žrtve. Ili žrtava. Smrt je jedina konstanta u crnogorskom narko biznisu.

 Zoran RADULOVIĆ

Komentari

DRUŠTVO

POVEĆANJE PLATA I PROSVJETA: Nijesu na spisku prioriteta

Objavljeno prije

na

Objavio:

I pored obećanja nove vlade da će, nakon zdravstva, njima prvima biti povećana plata, prosvjetni radnici su strpani, kako kažu, u isti koš sa ostalima. O najavljenom povećanju koje će obuhvatiti sve zaposlene u Crnoj Gori malo znaju jer dijaloga sa Ministarstvom nema

 

Prosvjetni radnici koji su, pored zdravstvenih, već godinu i po u prvoj liniji borbe protiv korona virusa – ponovo se osjećaju izigranima. Prema podacima Monstata prosječna plata u zdravstvu je za 100 eura veća od one u prosvjeti, a za razliku od prosvjetara, zdravstveni radnici su dobili obećanje o povećanju plate za 12 odsto, pored onog od 17 odsto koje će od početka sljedeće godine, kako je najavljeno, sljedovati sve zaposlene u Crnoj Gori.

Povećanje koje je najavljeno za sve u Ministarstvu prosvjete, nauke, kulture i sporta pripisali su kao svoj uspjeh, pa su najavili da će zarade prosvjetnih radnika od 1. januara 2022. godine biti veće za 17 odsto. Iz resora Vesne Bratić poručuju da su od početka mandata pokazali i dokazali da su im na prvom mjestu djeca i prosvjetni radnici, što je misija i vizija koja mora biti primarna, posebno u resoru prosvjete.

„Jako smo nezadovoljni činjenicom da smo i pored obećanja ministra finansija i socijalnog staranja Milojka Spajića, datom na našem prvom zajedničkom sastanku u januaru mjesecu ove godine, da će prosvjetni radnici poslije zdravstvenih biti prva adresa sa kojom će razgovarati u vezi sa povećanjem njihovih zarada, ostali, da tako kažem, u košu sa ostalim zaposlenima u Crnoj Gori. Bez ulaganja u obrazovni sistem i plata prosvjetnim radnicima nema napretka društva u cjelini. Sve ozbiljne zemlje, sa uspješnim ekonomijama, najviše izdavajaju upravo za prosvjetu“, kaže za Monitor Nikolaj Knežević, potpredsjednik Sidikata prosvjete Crne Gore (SPCG).

Posebnu brigu o obrazovanju najavio je i premijer Zdravko Krivokapić u svom ekspozeu. I pored najava, posljednje povećanje postignuto je u socijalnom dijalogu i pregovorima sa prethodnom Vladom. Tada su se plate u prosvjeti uvećale za devet odsto 2020. i početkom januara 2021. dodatnih tri odsto. Trenutno se kreću malo iznad državnog prosjeka, po posljednjim podacima Monstata za avgust ove godine prosječna zarada u prosvjeti iznosi 553 eura.

„Nesumnjivo su zapošljeni u zdravstvu i prosvjeti ponijeli najveći teret odgovornosti od početka pandemije COVID-19 virusa. Iako su ti sektori pokazali da su u ovim kriznim situacijama u stanju da idu i preko sopstveih
granica, to se i dalje ne cijeni adekvatno, a posebno kad je riječ o zapošljenim u prosvjeti“, kaže za Monitor Snežana Kaluđerović, viša pravna savjetnica u Centru za građansko obrazovanje (CGO). Ona smatra da je neobjašnjivo što najavljeni talas povećanja zarada nije kao posebnu kategoriju prepoznao i zapošljene u prosvjeti i što pitanje njihovih zarada nije zasebno razmatrano od strane resornih ministarstava.

„S obzirom da nacrt Zakon o budžetu još nije ni podnešen Skupštini, prostor za ispravljanje ove greške postoji. Vjerujemo da bi to imalo stimulativan uticaj na prosvjetne radnike, koji  tokom pandemije, za razliku od zdravstvenih radnika, nisu imali dodatke na zaradu na račun povećanog
obima rada. CGO podsjeća da su nove okolnosti rada nastavnika pedagoški vrlo zahtjevne i da je količina nastavnog materijala ostala ista, dok je količina odgovornosti i obaveza nastavnika samo rasla“, kaže Kaluđerović.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 15. oktobra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

DRUŠTVO

POKRENUT POSTUPAK ZA VRAĆANJE CITADELE U BUDVI: Sporna privatizacija kulturnog dobra

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dajući nekoliko stanova u Tivtu, biznismen Branko Ćupić postao je vlasnik objekata od 684 m2 i parcela površine blizu tri hiljade kvadrata, vrijednog kulturno-istorijskog nasljeđa u Budvi

 

Skandalozna razmjena nepokretnosti između Ministarstva odbrane SRJ i privatne firme Imobilia sa Svetog Stefana, čiji je vlasnik kontroverzni biznismen Branko Ćupić, obavljena u decembru 1992. godine, ne prestaje da intrigira građane Budve, koji se ne mire sa tim da je jedan od značajnijih  spomenika kuture drevne Budve, na volšeban način trajno prešao u privatne ruke.

Sekretarijat za zaštitu imovine opštine Budva započeo je prije dvije godine postupak za poništenje Ugovora o razmjeni nepokretnosti u cilju zaštite prava i interesa Opštine Budva i države Crne Gore, obraćajući se instituciji Zaštitnika imovinsko pravnih interesa CG. Na dopise Sekretarijata, koje potpisuje Đorđe Zenović, odgovora nije bilo sve do nedavno, kada je iz Podgorice stigao dopis Zaštitnika, Bojane Ćorović, kojim se traži dostava kompletne dokumentacije o Citadeli i sudskom sporu vođenom od 1993. do 1998. u Osnovnom sudu u Kotoru.

Tvrđava Citadela uzdiže se nad Starim gradom, zahvata površinu od ukupno 2.650 kvadrata, odnosno 8 odsto površine stare Budve. Tu je izgrađeno više objekata ukupne površine 650 m2, dok je ostao slobodan prostor koji čine prolazi, terase, kule, stražare… Nakon zemljotresa slobodan prostor na Citadeli adaptiran je za pozorišne scene tada uspješnog budvanskog festivala Grad teatar.

Kupoprodaja Citadele između Ministarstva odbrane SRJ – VP Podgorica, kao vlasnika tvrđave i Branka Ćupića uznemirila je tada građane Budve. Iza ustupanja značajnog kuturnog dobra prebogatom biznismenu stajali su tada pojedini funkcioneri DPS-a, među kojima i Svetozar Marović. Ugovorom o razmjeni  Ministarstvo odbrane prenijelo je na preduzeće Imobilia tri nepokretnosti, objekat austrougarske kasarne korisne površine 615 m2, staru kulu od 56 kvadrata i suterenski prostor ispod velikog platoa od 12,50 kvadrata. To je ukupno 684,39 m2.

Zauzvrat, Imobilia je preuzela obavezu da Ministrastvu odbrane preda isto toliko, 680 m2 stambene površine na lokaciji Delfin u Tivtu, u stanovima koji tek treba da se sagrade. Građani su ogorčeni ovakvom razmjenom po kojoj je  kvadrat na budvanskoj Citadeli vrijedio isto koliko i kvadrat u nekoj stambenoj zgradi u Tivtu.

Pored toga, Ministarstvo odbrane ustupa Ćupiću na korišćenje cjelokupan neizgrađen prostor Citadele, za koji navode da predstavlja gradsko građevinsko zemljište, površine nešto manje od 3.000 kvadrata. U međuvremenu, kupac je korišćenje pretvorio u vlasništvo, te je u katastru nepokretnosti pod firmom Citadela d.o.o, uknjižen kao vlasnik cijelog prostora.

Dakle, za nekoliko stanova u Tivtu, biznismen Ćupić postao je vlasnik objekata od 684 m2 i parcela površine blizu tri hiljade kvadrata, vrijednog kulturno-istorijskog nasljeđa u Budvi.

Branka PLAMENAC
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 15. oktobra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

DRUŠTVO

ZNACI: Zbog ugrožavanja sigurnosti novinarke tri mjeseca zatvora

Objavljeno prije

na

Objavio:

Božidar Filipović osuđen na tri mjeseca zatvora zbog ugrožavanja sigurnosti Milke Tadić-Mijović. Ovakve, preblage presude, ohrabruju nasilje nad novinarima.

 

Božidar Boško Filipović (56) osuđen je u srijedu na tri mjeseca zatvora zbog ugrožavanja sigurnosti direktorice Centra za istraživačko novinarstvo Crne Gore Milke Tadić-Mijović.

Tu odluku donijela je sutkinja Osnovnog suda u Kotoru Momirka Tešić, koja je Filipoviću produžila pritvor. U njenoj sudnici saslušani su svjedoci, a sutkinja je nakon više opomena, udaljila Filipovića iz sudnice. Tokom iznošenja završnih riječi, državna tužiteljka Anđa Radovanović tražila je da se produži pritvor Filipoviću.

Punomoćnik oštećene Tadić-Mijović, advokat Aleksandar Đurišić u završnim riječima ocijenio je da je dokaznim postupkom nesumnjivo utvrđeno činjenično stanje, odnosno dokazano da su ostvareni elementi bića krivičnog djela koje se optužnim predlogom Filipoviću stavlja na teret. On je istakao da dugogodišnja novinarka ne podnosi imovinsko-pravni zahtjev i da se pridružuje krivičnom gonjenju okrivljenog Filipovića.

Đurišić je istakao da, kada se radi o otežavajućim okolnostima, podržavaju završne riječi tužiteljke: ,,I smatramo da su dvije osnovne – njegovo (Filipovićevo) nepriznavanje djela i neiskreno odnos sa jedne strane, a sa druge povrat u konkretnoj pravnoj stvari, čak i specijalni, što se vidi iz izvoda kaznene evidencije”.

Branilac okrivljenog, advokatica Slavica Ilić, u završnim riječima tražila je ukidanje pritvora Filipoviću. Isto je tražio i okrivljeni.

Podsjetimo – sredinom avgusta Filipović je psovao i prijetio novinarki, na parkingu u Petrovcu kod supermarketa Voli. Novinari Vijesti lažu, pišu bez dokaza protiv škaljaraca i Mila Đukanovića, ispričala je detalje napada na nju Tadić – Mijović. Prijetnje su se ređale od toga da će izbušiti gume do toga da pojedine treba ubiti. Policija je ovoga puta brzo reagovala, pa je Filipovića uhapsila za manje od pola sata.

Filipović, bivši bokser koji je u policijskoj evidenciji označen kao bezbjednosno interesantno lice, ni u jednoj fazi postupka nije priznao krivicu, već je tvrdio da je pokušavao da novinarku zaštiti od verbalnog napada izvjesne osobe u trenutku dok se parkirala.

Njega je sud u Beogradu u julu 2018. osudio  na 11 mjeseci kućnog pritvora zbog prijetnji smrću predsjedniku Srbije Aleksandru Vučiću i bivšem ministru MUP-a Nebojši Stefanoviću. On je skinuo ,,nanogicu” i utočište našao u Crnoj Gori, gdje je ubrzo uhapšen nakon što je u jednom petrovačkom kafiću vitlao pištoljem i prijetio osoblju i gostima. Beogradski mediji su pisali da srpsko tužilaštvo i sud razmatraju da Crnoj Gori pošalju zahtjev za uvažavanje presude srpskih sudova, na osnovu koje će Filipović biti poslat u zatvor.

,,Kod specijalnog povrata vrlo je neuobičajeno da se dobije ista kazna kao i ranije, obično se dobija oštrija kazna u ovom slučaju najmanje dvostruko veća”, kaže za Monitor advokat Aleksandar Đurišić. ,,Ići će  žalba koju će na prvostepenu presudu, ne sumnjam u to, uložiti tužilaštvo. Vidjećemo  kakav će biti epilog pravosnažne presude”.

Ovakve,  preblage presude,  ohrabruju nasilje nad novinarima.

P.NIKOLIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo