Povežite se sa nama

OKO NAS

BERANE, AKCIJA, PROSJAK: Biznis na sažaljenju

Objavljeno prije

na

Policija u Beranama podnijela je prošle sedmice pet prekršajnih prijava protiv roditelja čija djeca prosjače i privela osmoro sasvim male ili maloljetne djece zbog prosjačenja, u nadi da će zaustaviti i razrađen i uigran lanac tog “biznisa” na ulicama ovog grada

 

Policajci u Breanama su djecu privodili uz prisustvo radnika tamošenjeg Centra za socijalni rada a  djeca su poslije uzimanja izjava od njih i utvrđivanja identiteta odmah puštena. Nakon utvrđivanja identiteta, privedeni su roditelji te djece i protv njih su podnesene prekršajne prijave.

“Roditelji u ovom slučaju krše član 37 Zakona o sprječavanju nasilja u porodici i podliježu prekršajnoj odgovornosti” – kazao je naš sagovornik iz CB Berane.

I ranije je bilo hapšenja kroz policijsku akciju “Prosjak”, a ova je uslijedila nakon što je zaštitnik ljudskih prava i sloboda prošle sedmice saopštio da nadležni u Beranama nijesu preduzeli sve potrebne mjere kako bi suzbili pojavu prosjačenja.

“To je vrlo osjetljivo pitanje, jer se radi o zloupotrebi djece. Nadamo se da ćemo ovog puta to efektnije uraditi ” – kazao je sagovornik iz CB Berane. “Ovo je vrlo kompleksan problem, u koji treba svi da se uključe, pa i građani. Oni treba da znaju da kada  toj djeci daju novac, oni ge ne daju njima, jer novac završava kod onih koji su ih poslali da prose” – poručio je sagovornik iz policije.

U Beranama je od ranije identifikovano četrnaestoro djece iz pet porodica koje pripadaju RAE polulaciji, kojima se ugrožavaju garantovana prava djeteta na bezbjedno i zdravo odrastanje.

Da se djeca organizovano bave prosjačenjem u Beranama, Zaštitniku ljudskih prava i sloboda ukazali su građani, ističući da se to rade svakodnevno, na istim lokacijama u gradu, a da nadležni organi i službe ništa ne preduzimaju u vezi sa tim.

Prilikom ispitivanja ovog slučaja, ustanovljeno je da se na evidenciji Centra za socijalni rad Berane nalazi pet porodica  sa četrnaestoro djece koja prose ispred marketa Voli i Laković, kao i tržnih centara Okov i Kips.

“Zaštitnik izražava zabrinutost zbog činjenice da su nadležni organi upoznati sa porodicama koje se bave prosjačenjem” – istakli su iz kancelarije Ombudsmana.

Ranije je Centar za socijalni rad preduzimao  mjere u vezi sa ovim porodicama, ali bez uspjeha jer, kako navode, oni se opet vraćaju na ulicu i nastavljaju sa prosjačenjem.

Očigledno je, kako ističe Ombudsman, da ovi vidovi zaštite i podrške nijesu djelotvorni, te se primjećuje da se ne pristupa preispitivanju roditeljskih kompetencija, eventualnom ograničavanju, odnosno oduzimanju roditeljskih prava roditeljima koji zloupotrebljavaju ili zanemaruju svoju djecu, izmiještanju djece u alternativne oblike smještaja, sankcionisanje roditelja.

Zaštitnik je podsjetio da je svaki policajac ili socijalni radnik obavezan  da  kada vidi dijete koje se bavi prosjačenjem, to spriječi i preduzme mjere iz svoje nadležnosti kako bi dijete zaštitio.

“Budite odgovorni, djeci pružite pažnju, a ne novac” – poručili su ovih dana i iz Centra za socijalni rad Berane.

Oni su napomenuli da je ključ borbe za suzbijanje prosjačenja veći stepen uključenosti u obrazovni sistem.

“Na sastanku koji smo održali sa predstavnicima institucija koje su zadužene za sprovođenje i realizaciju aktivnosti iz Protokola o postupanju institucija sa djecom koja su na ulici u cilju suzbijanja prosjačenja saglasili smo se da je neophodno da se ostvari komunikacija i saradnja sa roditeljima, medijatorom ili posrednikom, kao i da rad svih nadležnih institucija bude koordinisan” – kazali su iz ovog centra.

U Crnoj Gori, kao i zemljama u regionu prosjačenje je česta pojava.

“Najviše prosjaka su sasvim mala djeca iz romske populacije, koje najčešće  tjeraju na prosjačenje njihovi roditelji. Na ulicama su  i odrasle osobe uglavnom žene, koje sa sobom vode djecu da bi kod građana izazvale sažaljenje” – kažu iz Centra za socijalni rad Berane.

Stejt dipartment u  izvještaju o stanju ljudskih prava u Crnoj Goriza 2017. godinu, primjećuje da je bilo izvještaja o prisiljavanju romske djece na prosjačenje, uglavnom od njihovih porodica ali da nije bilo sudskog progona ili osude odgovornih.

Osim djece iz Crne Gore, veći broj njih uzrasta do 16 godina stigao je iz susjednih zemalja, uglavnom Kosova i Srbije.

I prema izvještaju UN iz 2016. godine prosjačenje je najdominantniji oblik teškog dječijeg rada u Crnoj Gori. Posebno je organizovano prosjačenje među romskom populacijom.

U Istraživanju o najgorim oblicima dječijeg rada, koji je Ambasada Sjedinjenih Američkih Država u Podgorici objavila krajem 2018. godine, navodi se da u Crnoj Gori još nema ni „programa za sistematsko rješavanje prisilnog rada djece na ulici, prinudnog prosjačenja ili seksualne eksploatacije“.

“O borbi protiv dječjeg prosjačenja se priča godinama na svim nivoima ali taj problem i danas postoji i sve se vrti u krug” , kazao je za RSE,  Elvis Beriša iz Romske organizacije mladih.

Prvi korak u pravom smjeru, poručuje Beriša bio bi otvaranje prihvatilišta za djecu prosjake. „Prihvatilište ili ustanova u kojoj bi bila zbrinuta ta djeca koja žive i rade na ulici, u Crnoj Gori ne postoji. Ne možemo, kao što je sada slučaj djecu koja su žrtva ulice smjestiti u dom u Ljuboviću jer tamo borave djeca koja su u sukobu sa zakonom. Djeca o kojoj mi govorimo su žrtve ulice.“

Beriša je rakao da osim sa djecom žrtvama  ulice, nadležni treba da rade i sa njihovim roditeljima jer bez toga nema izlaska iz začaranog kruga dječjeg prosjačenja.

„Ne možemo samo da eventualno izgradimo to prihvatilište a da ne obezbijedimo da sa tom djecom rade stručnjaci, ljudi koji znaju kako da im pomognu. Takođe, ne možemo a da istovremeno dok radimo sa tom djecom, ne radimo i sa njihovim roditeljima kako bi shvatili da je pogrešno to što su njihova djeca na ulici. Mi zadržavamo dijete na dan-dva a ono već sjutra kada se vrati kući ponovo ide na ulicu” zaključuje Beriša.

Iz Centra za socijalni rad u Beranama podsjećaju da su djeci koja na ulicama prose ugrožena njihova elementarna ljudska prava, a u Crnoj Gori postoji protokol koji obavezuje nadležne ustanove na saradnju i jasno definiše način njihovog postupanja.

“Aktivna, koordinisana i direktna komunikacija nadležnih institucija sa roditeljima romske djece, kao i postupanje i saradnja, tj. multidisciplinarni pristup problemu u konkretnim slučajevima je jedna od najbitnijih tačaka u suzbijanju prosjačenja” – smatraju u Centru za socijalni rad Berane.

Oni poručuju da davanjem novca građani podstiču da djeca ostanu na ulici i njihove roditelje ili posrednike da iskorištavaju djecu, te da svaki slučaj prosjačenja treba biti prijavljen policiji.

Zbog rata na Kosovu u Beranama je utočište našao veliki broj Roma, Egipćana i Aškalija sa Kosova. Njih oko trista žive u naselju Riversajd koje je napravljeno međunarodnim donacijama. To naselje je  postalo tijesno, pa je veliki broj pridošlih pripadnika RAE napravio improvizovane kuće ili barake u naselju Donji Talum, pored domicilnih Roma.

U Beranama su u tim naseljima korijeni prosjačenja. Na nesreći te romske djece, u naselju Donji Talum niču kuće kao pečurke, koje  i na prvi pogled odudaraju od surovoe stvarnosti tog naselja i najvećeg broja njegovih stanovnika.

                                     Tufik SOFTIĆ

Komentari

Izdvojeno

BERANE, INICIJATIVA ZA IZGRADNJU SPORTSKE DVORANE ZA OSI: Korak prema inkluziji

Objavljeno prije

na

Objavio:

Beranska vlast pokrenula je inicijativu za izgradnju  sportske sale prilagođene za osobe sa invaliditetom. To bi bila prva takva dvorana u Crnoj Gori, iako se država odavno obavezala da sve objekte prilagođava osobama sa invaliditetom

 

Lokalne vlasti u Beranama koju čine koalicija Zdravo Berane (SNP, DF) i Demokrate, pokrenula je nedavno inicijativu da se na mjestu stare hale sportova u ovom gradu, onom pod Jasikovcem, izgradi sportska dvorana prilagođena specijalno osobama sa invaliditetom.

To bi, kako kažu, bila jedina dvorana takve vrste u državi i time bi se obogatila sportska infratstrukura i stvorili uslovi za treniranje i održavanje sportskih manifestacija osoba sa invaliditetom (OSI).

Menadžer Opštine Berane Vladimir Đaković kaže da je već upućen zahtjev prema gradskom i državnom arhitekti da se raspiše konkurs za idejno arhitektonsko rješenje za izgradnju sportske dvorane takve vrste.

„Postoje neki objekti u Crnoj Gori koji su prilagođeni za te namjene, ali, koliko je meni poznato, takva sportska dvorana u državi ne postoji i ovo bi bila prva i jedina” – rekao je Đaković.

On izražava očekivanje da će njihova ideja naići na razumijevanje i kod nove Vlade i kod organizacija i institucija koje okupljaju osobe sa invaliditetom i koje organizuju rekreativne i takmičarske sportske manifestacije za tu manjinsku populaciju.

„Mi se nadamo da ćemo zajedničim izdvajanjima Opštine, države i tih organizacija, iznaći neophodna sredstva da se sportska dvorana za OSI izgradi u Beranama” – kazao je Đaković.

„Praviti halu sportova specijalno namijenjenu za osobe sa invaliditetom (OSI) odlična je ideja, ali ne bi bilo dobro da se zanemari prilagođavanje svih drugih sportskih objekata u državi za osobe sa invaliditetom, jer bi to u suprotnom značilo njihovu segregaciju”, kaže za Monitor izvršna direktorica Udruženja Mladi sa hendikepom Marina Vujačić, uz podsjećanje da je prilagođavanje svih objekata osobama sa invaliditetom zakonska obaveza još od prije trinaest godina.

Tufik SOFTIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 9. aprila ili na www.novinarnica.net

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

SLUČAJ PORODICA STANKOVIĆ I SALIHI IZ BARA: Sramnije je od prosjačenja – okretati glavu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Romske porodice, Stanković i Salihi, dane i noći dočekuju pod otvorenim nebom, na vrhu Sutormana, u Baru. Bez posla, utočišta, struje i vode, ponekad i bez hrane. Njihov život je hronična neizvjesnost

 

Dvije romske porodice, Stanković i Salihi, dane i noći dočekuju pod otvorenim nebom, na vrhu Sutormana, u Baru. Bez posla, utočišta, struje i vode, ponekad i bez hrane. Njihov je život hronična neizvjesnost.

,,Ne želim da moja djeca završe kao ja, na ulicama“, kaže za Monitor Saša Stanković.

Gdje god su bili, Stankovići i Salihiji su doživljavali šikaniranje i dočekivani su sa podozrenjem. Kao susjedi i prijatelji, žive zajedno i dijele sve što mogu.

Stankovići su se iz Srbije u Bar doselili prije sedam godina. Saša Stanković operisan je od tumora. Posljednji put kod ljekara bio je malo prije nego što je sa porodicom stigao u Crnu Goru. Salihiji imaju sedmoro djece. Salima Salihija supruga je davno napustila. Tako je obavezu vaspitavanja njegove djece na sebe nesebično preuzela supruga Saše Stankovića, Natalija Stanković.

Salim Salihi ima državljanstvo Crne Gore i utoliko je u prednosti od Stankovića. Dobija socijalnu pomoć. ,,Nekad sam zarađivao tako što sam okopavao  bašte, kao komunalac, i  radio mnoge druge fizičke poslove. Ovog mjeseca smo od Centra za socijalni rad dobili 50 eura. Taj novac brzo ode. Mi ne želimo milostinju, već da radimo”, kaže Salihi.

Redovno su Stankovići prijavljivali boravak, ali do danas nisu uspjeli da dobiju boravišnu dozvolu za strance, jer nijedan stanodavac nije htio da sastavi ugovor o stanovanju sa njima. Bez tog ugovora, dozvola za boravak nije moguća. ,,Bez dozvole za boravak, nema ni socijalne, ni zdravstvene zaštite, a ni  posla. Ne biramo nijedan pošten način da preživimo, a najviše radimo sa sekundarnim sirovinama. Samo da nas glava ne boli. Ne krademo, nismo lopovi, nismo lijeni. Zbog predrasuda, teško je biti Rom u Crnoj Gori“, objašnjava Stanković.

Neko vrijeme su svi zajedno boravili u napuštenoj sušari na Sutormanu, koja pripada Luci Bar. Nedugo potom se, kažu, pojavio neki čovjek koji se predstavio kao radnik Luke Bar i otjerao ih odatle. ,,Od, kartona,  nailona i ćebadi, sačinili smo nekakav zaklon na livadi koju nam je ustupio jedan dobročinitelj. Teško je. Baš nam je prije neki dan, zbog jakog vjetra, odletio krov. Još par dana možemo tu da budemo, a onda ćemo morati da idemo dalje,  tom čovjeku je livada potrebna, pošto živi od nje”, kaže Stanković.

Živjeli su neko vrijeme i u barskom naselju Sokolani kao podstanari, ali su imali probleme sa komšijama i, kako kažu, morali su da se isele.

,,U Srbiji sam radio za oko 200 eura mjesečno. Odlučili smo da odemo, jer smo više bili gladni nego siti. Novac koji smo dobijali od socijalnog i dječjih dodataka najviše je išao za djecu i školu, koja je od mjesta gdje smo živjeli bila udaljena osam kilometara. Djeca su svaki dan do tamo i nazad išla pješke. Tamo ili radiš, ili ne radiš i nemaš ništa. Nema ni kontejnera kao ovdje, pa da možeš nešto da nađeš”, prepričava Stanković.

Andrea JELIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 9. aprila ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

OKO NAS

BERANSKI RUDNIK UGLJA TRAŽI NOVU ŠANSU: Jama čeka

Objavljeno prije

na

Objavio:

„S Vladom tražimo model da rudnik u Beranama nastavi da radi s nekim olakšicama, kako vlasnicima ne bi stvarao gubitke i minuse. Ako bi se to ostvarilo, mi bismo brzo pokrenuli proizvodnju sa oko stotinu radnika”, kaže direktor rudnika Rade Guberinić

 

Beranske rudare obradovala je najava pokretanja proizvodnje u rudniku uglja. Željni su posla i mogućnosti da prehrane familije. Ubijeđeni su, kažu, da je velika šteta što ovaj rudnik, sa velikim rezervama uglja, ne radi.

To je teško zarađena kora hljeba, kaže nam jedan od njih, ali su rudari navikli na opasan rad u jami. „Od kada je rudnik prošle godine u ovo vrijeme zatvoren, meni i supruzi nije preostalo ništa drugo da radimo da bi prehranili i školovali  djecu. U međuvremenu se bavim nekim poljoprivrednim poslovima.  Zato se nadam da ova najava povratka na posao nije bez pokrića i jedva čekam da ponovo počnem da radim”, kaže ovaj rudar mlađe generacije.

Iz kompanije Metalfer iz Sremske Mitrovice nedavno je najavljeno da bi oni mogli da pokrenu proizvodnju u beranskom Rudniku uglja, jer je mogućnost prodaje tog  rudnika jednom turskom investotoru još uvijek „na dugom štapu”. Mogućnost ponovnog pokretanja proizvodnje Monitoru je potvrdio izvršni direktor beranskog Rudnik uglja Rade Guberinić. On je kazao da je menadžment kompanije imao do sada dva sastanka sa predstavnicima Vlade Crne Gore, i da se traži najbolje rješenje za beranski rudnik.

„Jedan sastanak smo imali u Vladi a drugi u Privrednoj komori. Mi smo ih detaljno upoznali sa situacijom u firmi. Razgovarali smo o mogućim rješenjima i dogovorili smo da dostavim predlog u pisanoj formi”, rekao nam je Guberinić. Prema njegovim riječima taj pisani predlog je napravljen, upućen Vladi, i sada se čeka njen odgovor. „Tražimo model da rudnik u Beranama nastavi da radi sa nekim olakšicama, kako vlasnicima ne bi stvarao gubitke i minuse. Ako bi se to ostvarilo, mi bismo brzo pokrenuli proizvodnju sa oko stotinu radnika”, kaže naš sagovorik.

Podsjetimo, proizvodnja u rudniku je prekinuta u ovo vrijeme prošle godine, poslije šest godina rada. I to u trenutaku kada je izgledalo da je posljednja privatizacija Rudnika mrkog uglja u Beranama ne samo uspjela, već da predstavlja rijedak pozitivan primjer dobre prakse na sjeveru Crne Gore kada se radi o industriji.

Tada je i šezdeset i šest rudara, nakon što su prethodno upućeni na plaćeni godišnji odmor, ostalo bez posla – samo dan prije međunarodnog praznika rada.

Rade Guberinić je tada rekao da je glavni razlog za prekidanje proizvodnje činjenica da već dvije godine gubitke rudnika u Beranama pokriva vlasnik iz Srbije, koji nije više u situaciji da to čini. Zato se vlasnik odlučio da obustavi proizvodnju i održava rudnik do nekog prihvatljivog rješenja. Od tada u rudniku radi samo šesnaest radnika koji održavaju vitalne funkcije jame, obavljaju poslove administracije i obezbjeđenja.

Kompanija Metalfer iz Sremske Mitrovice je potom, krajem prošle godine, najavila da će pokušati da proda beranski Rudnik uglja i da imaju potencijalnog investitora.

Guberinić kaže da je ta prodaja još uvijek vrlo daleka opcija, i da bi najbolje rješenje bilo da se pronađe model da Metalfer ponovo pokrene proizvodnju, ali tako da radi bez stvaranja minusa. „Što se tiče plasmana proizvedenog uglja, tu nema problema. Mi imamo ugovor sa Termoelektranom u Pljevljima do 2027. godine za otkup svih proizvedenih količina”, kaže Guberinić.

On dodaje da su prepoznali dobru volju u novoj Vladi Crne Gore, i da ima izgleda da se njihovi planovi realizuju i ovaj rudnik, kao rijedak industrijski resurs na sjeveru države nakon gusarske tranzicije, sačuva. U prilog tome podatak da bilansne rezerve samo jame Petnjik iznose oko šesnaest miliona tona mrkog uglja. Jama Petnjik otvorena je 1980. godine kada je završena eksploatacija u starom rudniku u Budimlji.

Beranski rudnik uglja bio je 2001. godine prodat mješovitom vojvođansko-slovačkom preduzeću Gradeks HBP, čiji su osnivači bile kompanija Gradeks iz Kule i HBP iz slovačkog grada Providza. Poslije nešto više od godinu između ova dva partnera dišlo je do nesporazuma koji su završeni tako što su Slovaci preuzeli kompletno upravljanje, da bi se potom i sami nenajavljeno povukli iz posla i otišli iz Berana.

Mašine u jami Petnjik utihnule su u novembru 2002. godine. Prodaja Rudnika uglja oglašavana je nakon toga devet puta prije nego ga je, prije skoro sedam godina, kupila kompanija Balkan enerdži, sa velikim planovima vezanim za izgradnju termo bloka i investicijama od 120 miliona eura. Od svega toga, međutim, nije bilo ništa. Grci su početkom početkom 2014. godine beranski rudnik prodali komapniji Metalfer iz Sremske Mitrovice.

Metalfer je krenuo ambiciozno i već poslije treće godine poslovanja radili su u tri smjene, upošljavajući 157 radnika. Tadašnji menadžment je najavljivao angažovanje još stotinu radnika i proširenje proizvodnje. Onda su kola pošla  nizbrdo. Koji su razlozi doveli do gašenja proizvodnje i zatvaranja rudnika u aprilu prošle godine, za sada nema preciznog odgovora.

Jovanka Bogavac, poslanica Pokreta za promjene u Skupštini Crne Gore i članica Odbora za ekonomiju, finansije i budžet, očekuje da se rudnik što prije aktivira.

„Kao rudarski inženjer koji je skoro 20 godina bio u beranskom Rudniku mrkog uglja, smatram da se može naći način, bez obzira na evropske direktive koje su okrenute protiv proizvodnje uglja, da se ponovo pokrene privremeno obustavljena proizvodnja”, kaže Bogavac. Ona procjenjuje da bi u prvoj fazi moglo ponovo da se zaposli preko stotinu radnika. „To je vrlo značajan broj za našu opštinu. Prethodna Vlada nije imala sluha za rudnik u Beranama, ali se nadam da će ova pomoći da se nađe model po kome bi ovo preduzeće moglo imati finansijsku rentabilnost.”

U Beranama se sa nestrpljenjem očekuje potvrda najavljene obnove proizvodnje u Rudniku mrkog uglja. Ta kompanija za grad ima veliku vrijednost pošto je, osim što je u jednom trenutku zapošljavao stotinu i pedeset radnika, za njega u reprolancu bilo vezano još dvadeset manjih firmi i njihovih zaposlenih. Jama čeka. Čekaju i radnici.

       Tufik SOFTIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo