Nije Protagora učinio ljude oholima kada je rekao onu svoju čuvenu: “Čovjek je mjera svih stvari; onih koje jesu, da jesu, onih koje nisu da nisu!“ Bili smo mi oholi i prije Protagore, Oholost je naša generička suština. Njegov grijeh je što je to najbolje izrazio, taman po mjeri naše oholosti

Šta si nam to uradio, Protagora!? Zbog tebe više nam istina ništa ne znači!  Smatramo da je istina ono što mi proglasimo za istinu!.  Očiglednu neistinu proglašavamo istinom samo da bude po našem. Onako kako smo mi rekli!  O svemu na ovom svijetu, naša mora biti posljednja. I kada je riječ o činjenicama! Kaže se:“I bogovi ćute pred činjenicama.“ Njihova stvar. Ako bogovi ćute pred činjenicama, ljudi ne ćute!   Neka se zna: činjenice ima da ćute pred ljudima a ne ljudi pred činjenicama! Svako mora znati svoje mjesto u ovom svijetu. Nije Protagora učinio ljude oholima kada je rekao onu svoju čuvenu: “Čovjek je mjera svih stvari; onih koje jesu, da jesu, onih koje nisu da nisu!“

Bili smo mi oholi i prije Protagore, Oholost je naša generička suština. Njegov grijeh je što je to najbolje izrazio, taman po mjeri naše oholosti.  Što nas je uvjerio da  ono što jeste –  nije i da ono što nije – jeste,  nego da jeste i nije samo ono što mi kažemo  da jeste i nije. Zbog njega smo povjerovali da istini treba naša potvrda da bi bila istina! Da smo  mi oni koji zavodimo red u svijetu. Da se Sunce stvarno vrti oko Zemlje sve dok mi tako tvrdimo. Da je Sunce stalo kada smo rekli da se Zemlja okreće oko Sunca, da se Zemlja zavrtila po trajektoriji koju smo joj mi odredili! Kad god smo u prirodi otkrili nešto što do tada nismo znali – svejedno da li u astronomiji, fizici, hemiji, biologiji – zbog Protagore smo to proglasili za  naučni zakon koji je, stupanjem na snagu naše naredbe,  u dotadašnji haos uveo red!

Da smo Protagorinu izjavu ozbiljno shvatili kao povelju kojom nas je proglasio mjerom svih stvari, dokaz je i Svjetsko prvenstvo u atletici, koje je  ostavilo na snazi sve nerješive aporije koliko god one bile očigledne, samo da bi smo mi – sudije, a ne činjenice! – imali zadnju riječ! Na primjer, u skoku u dalj i troskoku, dužina skoka mjeri se od odrazne crte, a ne od mjesta sa kog se skakač odrazio. Međutim, to mjesto se vrlo rijetko poklopi sa odraznom crtom. I najduži skok se poništava zbog prestupa od 1 cm, dok se ispravan skok mjeri od crte, makar se atletičar odrazio i 20-30 cm. prije te crte, što znači da se zapravo ne mjeri stvarna dužina skoka nego virtuelna, koju smo mi ograničili Ako se takmičar odrazio, recimo 17 cm prije odrazne crte, njegov skok biće mjeren od te crte i zaveden kao skok kraći za tih 17 cm. Insistiranje da se skok mora mjeriti od odrazne crte, ne drži jer se ne mjeri preciznost prilaska toj crti, nego jednostavno i jasno – dužina skoka/troskoka! Tehnički, problem je već odavno riješen. Mjesto odraza se locira elektronski, Ako se skokovi sa prestupom preko crte i ne mjere, skokovi prije crte mogu se bez problema tačno izmjeriti i time  odrediti realni redoslijed takmičara. Na ovom prvenstvu, u troskoku je pobijedio Ig Fabris Zango iz Burkine Faso, skokom 17.64 m, plus 4 cm prije odrazne crte, što znači da je njegov skok zapravo bio 17.68 m. Lazaro Martinez sa Kube zauzeo je drugo mjesto skokom 17.41m. Ipak, u drugom skoku, izmjerenom 17.31, Martinez se odrazio cijelih 38 cm prije odrazne crte, što znači da je sa 17.69 m. to bio pobjednički skok. Tako govore činjenice, ali pred nama činjenice ćute.

U istom Protagorinom duhu su i ove godine nekadašnji svjetski rekordi Usaina Bolta na 100 i 200 m  proglašeni za najvrijednija atletska dostignuća, iako je svaki svjetski rekord apsolutna činjenica i ne može se komparirati sa rekordima u drugim disciplinama. Rekord na 100m nije  vrijedniji od bilo kog drugog atletskog rekorda. Uzgred, Boltov lični rekord na 400 m je 45.28 sec. Svjetski rekord Vejd van Nikerka je 43.03 sec. Dvije sekunde brže! Bolotv lični rekord na 800 m je 2.05 min. Vera Nikolić je prije 53 godine trčala 800 m ispod 2 minute (1.59.), 5 sekundi brže! Sa 1.53 min, svjetski rekord Jarmile Kratohvilove je cijelih 12 sekundi bolje vrijeme od Boltovog najboljeg rezultata, ili najmanje 80 metara prednosti ispred Bolta. Po čemu je njegov rekord na 100 m vrijedniji od njenog, ili od ženskog rekorda na 5.000 ili 10.000 metara, disciplinama koje on ne bi mogao ni istrčati!?     Po ničemu osim po našoj oholosti koju je podstakao Protagora i koja od tada stoji suvereno iznad svake istine, pa čak i iznad istine u atletici.

Ferid MUHIĆ

Komentari

“Žalije mi je što mi balvan odnese vranca nego da je mene odnijeo!“ – ne brišući suze koje su mu se kotrljale niz neobrijane obraze, glasno i razgovjetno reče čovjek, osovi se na noge, baci u travu ono parče otrgnute uzde i krenu uzbrdo do ona dva čovjeka koji su, kao onijemili još držali uzde ona tri ispregnuta  konja

Dva para  konja pokušavaju izvući ogromni balvan iz dubokog masnog gliba šumske crnice. Dok su nemilosrdno bičevani  konji trzali i cimali lijevo i desno, pokušavajući ga pokrenuti, balvan je izišao iz preuske blatne kolotečine žlijeba u koju se nije mogao uklopiti, prijeteći da se zakotrlja niz strminu i sa sobom povuče upegnute konje u provaliju. Čovjek koji je vodio konje gromko viknu: “Isprežite konje!“, istovremeno priskočivši do hama i munjevito ispregnu prva dva konja.  Druga dva čovjeka već su prekoračili lance tregera zakačene za džinovsko deblo pokušavajući da ispregnu  drugi par konja koje je navaljeni balvan  svojom težinom počeo povlačiti za sobom.

Prekasno! Ogromno deblo prevali se cijelom dužinom preko ruba kaljavog žlijeba na travnatu padinu. Prednji, deblji kraj balvana, svojom težinom zaora bokore rascvjetane jagorčevine. Ona dva čovjeka, uplašeni da balvan ne povuče i njih, ostaviše upregnute konje i odskočiše u stranu.

Ne obazirući se na opasnost, onaj treći čovjek spretno ispregnu jednog konja. Dok je pokušavao da pomogne drugom, neispregnutom konju, otkačeni lanac kojim su bili vezani tregeri ona dva ispregnuta konja prednjaka, povučen balvanom, fijuknu i za dlaku ga promašivši, uplete se u lance konja vezanog tregerom za balvan.

Dok se balvan sve brže valjao niz strminu, ostavljajući za sobom zgnječeno nisko grmlje šimšira, zdrobljeno kamenje i polegnutu travu. sa buketima jagorčevine utisnute u glib nalijepljen po glatkoj oguljenoj, vukući za sobom neispregnutog konja koji se očajnički otimao, onaj čovjek u trku ponovo stiže  do njega i  jednom rukom uhvati uzde, a  drugom rukom pokuša da otpetlja lance i oslobodi kopču zakačenu za treger. Kližući sve brže, balvan stiže do ruba provalije i uz prasak zdrobljenog kamenja,zanjuha se kratko i sasvim sporo, prevali se preko ruba. Kao brod koji tone, uzdiže se zadnjim krajem, zaustavi se za trenutak  i uz  prasak zategnutog lanca glasan kao pucanj  –  nestade u bezdanu!  Beskrajno kratak treptaj, obasjana suncem,  zamrznu se  scena ove tragedije:  odsjaj plavkastog čelika olabavljenih kaljavih lanaca otkačenih od tregera u izgaženoj travi; blistavi vranac razvijorene grive, nabreklih mišića, nogama čvrsto ukopan u meku ugaženu zemlju, na samom rubu provalije, kao ucrtan u plavo nebo;  polupognuti čovjek zajapurenog znojnog lica dok jednom rukom grozničavo steže kopču lanca na alki tregera, a drugom očajno vuče uzde uplašenog konja gledajući ga pravo u oči.

Odjednom, bez najave, magiju nepomične slike razbi u paramparčad oštar zvuk  munjevito odmotanog lanca koji se zategnu preko ruba provalije. Sve se ponovo pokrenu, kao prenuto iz katatoničnog sna. Posljednjom snagom, vranac se prope na zadnje noge, pa bačen na bok naglim trzajem lanaca prikačenih za balvan koji je padao u bezdan, uzdignute glave okrenute prema čovjeku, povijenog oznojenog vrata, razvijorenih  pramenova crne grive, s klupkom nogu savijenih pod trbuhom, povičen zategnutim lancem, nestade preko ruba iza kog je nestao ogromni balvan.  Slobodni kraj lanca, istrgnut iz ruke skamenjenog čovjeka, kao velika tamna zmija zavijuga kroz travu povaljanu teškim balvanom. Povučen tim zadnjim trzajem lanca na koljena, čovjek se zatetura, saplete i usporeno, kao u koreografiji neke tragične pantomime, pade na koljena. Ruka iz koje mu se otrgnuo lanac  ostade u zraku ispružena prema konju, sa otvorenim krvavim dlanom odranim lancem, kao na pozdrav. U drugoj ruci još se njihalo lelujavo, kratko parče otkinute uzde.

Kao čarolijom, onako kako  se i pokrenula, ova pantomima se prekide.  Scena na rubu provalije ostade prazna. Za ispolinskim deblom pradrevnog bora, sa plave pozadine neba,  isčeznuše i konj  i zmijoliki lanci tregera. Sasvim u prednjem planu, nad strminom je još klečao čovjek. Beskrajno  kratak trenutak zavlada mukla tišina, a onda iz dubine provalije doprije njištanje vranca, sve dalje, sve dalje, sve dalje…

“Žalije mi je što mi balvan odnese vranca nego da je mene odnijeo!“ – ne brišući suze koje su mu se kotrljale niz neobrijane obraze, glasno i razgovjetno reče čovjek, osovi se na noge, baci u travu ono parče otrgnute uzde i krenu uzbrdo do ona dva čovjeka koji su, kao onijemili još držali uzde ona tri ispregnuta  konja.

Kada stiže do njih nasmija se i reče:

„Šta ste se snuždili? To je bio samo konj. Cijeli svijet je vezan lancima za balvan koji će ga jednog dana povući u bezdan.“

Ferid MUHIĆ

Komentari

Toliko su zla počinili ljudi, toliko nepravdi nanijeli jedni drugima do početka ovog ljeta, da mi je iznebuha pred oči izišao Blez Paskal i njegovo djelo Sublimitas et miseria hominia: Sjaj i bijeda čovjekova! Naša. Ljudska. Sjaj i bijeda našeg roda

Ljeti – ljetujem! Od djetinjstva tako. Kroz cijelo školovanje, nikada  preko ljeta nisam pročitao valjda ni tri stranice lektire. Čim osjetim da je stigao onaj  bešumni talas pravog  ljeta s kojim se ništa ne može uporediti, zatvaram fajlove u kojima je ono što sam pisao, sklapam korice knjiga koje sam čitao i zatim udahnem najdublje što mogu.  Kao kakva podmornica, pustim da mi ljeto uđe u sve pore, a kada nam se izjednači pritisak,   zaronim u ljeto.  Tek kada crvena žar visokog ljeta malo potamni, a jarko zelenilo postane zagasito, izronim.

Ovog ljeta nisam zaronio. Ovo je Paskalovo ljeto. Toliko su zla počinili ljudi, toliko nepravdi nanijeli jedni drugima do početka ovog ljeta, da mi je iznebuha pred oči izišao Blez Paskal i njegovo djelo Sublimitas et miseria hominia: Sjaj i bijeda čovjekova! Naša. Ljudska. Sjaj i bijeda našeg roda. I tako, ništa ne bi od ljetovanja. Umjesto da zaronim u svoje ljeto, krenuh sa Paskalom za njegovim putovanjem: “Ko smo, uopšte mi ljudi!?“ “Šta je uistinu čovjek?“  Paskal se rodio 1623 godine, dakle prije 400 godina, (na pragu ljeta, 19 juna!), pa je i to dobar razlog da ovo bude Paskalovo ljeto.  Moj razlog je što sam zbog ovog pitanja prvi put odložio (vjerovatno već i propustio), priliku da ljeto odljetujem!

Stvarno, ko smo mi i šta mi ljudi ovdje uopšte tražimo? U svijetu u kom smo suvišni, koji svojim prisustvom remetimo, svijetu koji samo naše odsustvo može vratiti u prvobitni red!? “Bože, ko je čovjek o kom se Ti toliko brineš?“, pita se Paskal  kroz eho psalmi. I odgovara:  “Ništa, u odnosu na beskraj, sve u odnosu na ništa!“ Blistav aforizam, ali tu još nema čovjeka. Paskal to zna i zato čovjeka traži tamo gdje je najviše čovjek. U bespomoćnosti, u očaju, i žudnji i čežnji:

“Šta je ono za čim uzaludno žudimo, ako ne sreća u kojoj smo nekada uživali, od koje su ostali samo prazni tragovi koje čovjek uzalud nastoji popuniti svime što je oko njega da bi nadoknadio ono što mu nedostaje a što ne može naći u svemu onome što ima? Jer ništa od svega toga ne može premostiti ovaj beskrajni ambis, nego  samo nešto beskrajno veliko i vječno, Bog sam!“

Tako je Paskal situaciju čovjeka izjednačio sa situacijom Erosa iz Platonove Gozbe! Po ocu Poru, bogu izobilja, Erosu pripada doslovno sve! Po majci – Penija, boginja siromaštva i oskudice, Eros nema ništa!  Čovjek je kralj kome je oduzeto kraljevstvo – kaže Paskal – neko ko žudi da vrati svoju izgubljenu  slavu i veličinu, svjestan da to ne može učiniti, biće razapeto između beskrajne, neutažive ambicije i potpune nemoći da tu ambiciju ostvari. “Kakva fantastična kreatura je čovjek, drugačiji od svih ostalih bića, monstruozan, haotičan, kontradiktoran, nenormalan, sudija svih stvari, bijedni crv, nosilac istine, jezgro nesigurnosti i zabluda, slava i otpadak univerzuma!“  Što smo intelignetniji sve smo svjesniji  neosnovanosti naše veličine, sve nam je jasnije da su ove suprotnosti nepomirljive i da ljudski razum ne može riješiti ovu enigmu.

Paskal je riješio ovu engimu, ali ne razumom: 23 novembra 1654. godine, doživio je mistično prosvjetljenje. Na parčetu papira zapisao je datum, naslovio ga „Sjećanje“ i dopisao:“Ne filozofa ni mudraca. Sigurnost. Sigurnost, Osjećanje Radost.“  Ušiveno u kragnu sakoa, to parče papira pronađeno je tek poslije njegove smrti.

Da nisu pronašli taj papirić, ne bismo znali da je Paskal riješio paradoksalnu enigmu čovjekove neutažive žudnje za veličinom i slavom, i njegove mizernosti, jada i čemera. Prolazi i ovo Paskalovo ljeto, a oni najmoćniji među ljudima, nisu  ništa bliže odluci da počnu razmišljati ljudski, postupati ljudski, odnositi se prema drugim ljudima – ljudski! Iz naslova Paskalove rasprave Sublimitas et miseria hominia, 370 godina kasnije, sve više blijedi riječ sublimitas i sve jače je boldirana riječ miseria. A značenje riječi hominia – ljudska! – ostaje jednako enigmatično.

Još ne znamo ni ko smo, ni šta ovdje tražimo!

Ferid MUHIĆ

Komentari