Povežite se sa nama

DUHANKESA

Platonove ptice

Objavljeno prije

na

Ne mogu letiti, ali nikada ne mogu ni potisnuti želju da lete! Žudnja za visinama postaje njihov najsnažniji poriv. Zato sva djeca sanjaju da lete, zato svi odrasli taj san pretvaraju u potrebu da se uzvise, da se uzdignu iznad pustoši života bez krila, iznad sebe samih

 

Da i najmudriji ljudi rado zbijaju šale i rado se izruguju jedni drugima, dobro je poznato. Ponekad ih na to navodi taština, ponekad zavist, najčešće i jedno i drugo. Iz mora primjera, izdvojićemo anegdotu o Diogenu i Platonu, zabilježenu u djelu Životi i mišljenja istaknutihih filozofa Diogena Laertija. Da bi ismijao Platona zbog njegove čuvene definicije čovjeka kao ,,jedinog dvonošca bez perja”, Diogen je očerupao živog pijevca, donijeo ga u Platonovu školu i rekao:

,,Evo vam Platonovog čovjeka!”

Istini za volju, Diogen se nije ustezao ni od neslanih šala na svoj račun. Tako je svoj nadimak Digen Kinik (kiničar, iz kog je nastao i pojam cinik), izveo iz pojma pas (kinos – odatle i kinologija, nauka o psima), rekavši da živi kao pas: ,,Umiljavam se onima koji mi nešto daju, lajem na one koji mi ništa ne daju!”

U filozofskoj ravni, Diogen je bez sumnje bio iritiran činjenicom da je Platon svojom definicijom pronašao Čovjeka, s velikim slovom ,,Č”, kog je Diogen, u po bijela dana, tražio fenjerom, e da bi pokazao da takvog pravog Čovjeka, zapravo i nema. Kinična ili cinična, ova anegdota ipak ima i svoj dublji, tačnije svoj uzvišeniji  smisao.

Platon je, naime, tačno zapazio da su sva dvonožna bića – ptice. Osim čovjeka!  Ako sve ptice imaju perje, onda je čovjek zapravo ptica bez perja.U prilog ove hipoteze, Platon je naveo argument da je najsnažniji čovjekov poriv da stremi visinama, težnja da se uzvisi iznad sebe, iznad svog stanja, iznad svoje ograničenosti, iznad svoje lijenosti, iznad svojih slabosti, iznad svog nemorala, dakle, da hrli visinama! Zato sam i rekao da je smisao njegove definicije u suštini  uzvišeniji, a ne dublji. Da bi ojačao svoju tvrdnju, Platon je posegnuo i za etimološkim dokazom:  korijen imenice ,,čovjek” (anthropos), tumačio je kao anotropos – anotropiatežnja za visinama, pa je čovjek za Platona biće koje strijemi visinama.

Rođeni pjesnik, Platon je kreirao i jednu od najljepših alegorija, zasnovanu na mitološkoj ptici koja cijeli život provede u letu. Ova ptica se i pari u letu, a svoja jaja nosi dugo, par minuta prije nego što se pilići izlijegu. Kada se taj trenutak primakne, majke uzlete visoko, najviše što mogu. Kora njihovih jaja je tanka opna, pa kada ih snesu, jaja padaju dovoljno dugo da pilići probiju tu koru i uz pomoć roditelja, zalepršaju u visine prije nego što padnu. Ipak, desi se da jaje padne na zemlju prije nego što se pilić uspije iskobeljati – ta pilad poginu. Ali, desi se  da poneko pile izleti trenutak prije udara o tlo, prekasno da poleti, ali na vrijeme da ostane živo. Krila im se pretvore u ruke, paperje im otpadne, perje im ne nikne!

Iz tih piladi potiču ljudi.

Ne mogu letiti, ali nikada ne mogu ni potisnuti želju da lete! Žudnja za visinama postaje njihov najsnažniji poriv. Zato sva djeca sanjaju da lete, zato svi odrasli taj san pretvaraju u potrebu da se uzvise, da se uzdignu iznad pustoši života bez krila, iznad sebe samih!

Pretpostavimo da smo zaista Platonove ptice. One ptice koje su ostale žive ali koje više ne mogu letiti. Odjednom, pred nama će se otkriti svijet ljudi u svojoj neočekivanoj ali nesumnjivoj sličnosti sa svijetom ptica. Tu su i ptice grabljivice, tu su i ptice koje se hrane zrnevljem; ptice koje prave svoja pojedinačna gnijezda, ptice koje grade cijele gradove od svojih gnijezda – na stotine u krošnjama drveća, na hiljade po liticama stijena: tu su noćne ptice i dnevne ptice; ptice pjevice  koje cijeli život pjevaju (slavuji), ptice koje samo u smrtnom času puste glas (labudovi). Ptice koje kradu tuđu hranu i ptice koje same pribavljaju sebi hranu i čak prave rezerve hrane;  tu su monogamne ptice vjerne do groba, ali i mnoge promiskuitetne ptice; tu su ptice koje podvaljuju svoja jaja (kukavica),  i ptice dobrotvori, koje prihvataju i othrane tuđu siročad napuštenu od roditelja.   Tu su veličanstveni osamljeni kraljevi visina: albatrosi, orlovi, kondori; tu su i milionska jata ptica koja opstaju u ogromnim zajednicima – društvima!

I gledajući ove ogromne talase emigracije, iseljavanja, dobrovoljnog i prinudnog, zar nisu tu i ptice selice i ptice koje ništa ne može natjerati da napuste svoja rodna gnijezda! Diogen se prebrzo podsmjehnuo Platonu. Ljudi su ipak, Platonove ptice! Kako god živjeli, čime god se bavili, kakve god naravi bili, u snovima i na javi,  svi ljudi – i samo ljudi!! – uvijek sanjaju da se uzvise iznad pustoši života, da lete plavim visinama, slobodni kao ptice!                 

Ferid MUHIĆ

Komentari

DUHANKESA

Dok nas još dozivaju prijatelji

Objavljeno prije

na

Objavio:

Sve pohvale individualizmu ne mogu ukloniti tamnu sjenu tuge koja se nadnosi nad čelom svakog ko je, svojom voljom ili nedaćama života, ostao bez prijatelja, zatvoren u samoću sopstvenog srca, koliko god uporno i samoubilački hrabro ponvaljao: „Pakao, to su prijatelji!”. Ne znam kako je u drugom životu. U ovom, pakao je život bez prijatelja

 

Kada je Aristotel izrekao svoju čuvenu maksimu: „Platon mi je prijatelj, ali istina mi je veći prijatelj!” žrtvovao je prijatelja i ostao sam. Neću reći: „Ali je zato dobio istinu!” Istina se i tako ne može dobiti, nego se, u najboljem slučaju može znati, mada se u tome najčešće varamo. Aristotel je ipak – Aristotel! Jedan od najumnijih ljudi svih vremena, više nego iko drugi mogao je znati istinu o mnogim stvarima između neba i zemlje. I da je mogao imati istinu, zar bi vrijedila da se za nju žrtvuje prijatelj!? Pa još ako je taj prijatelj – Platon!? Kad samo pomislim: šta su sve te puste istine svijeta u poređenju sa prijateljem, makar i ne bio Platon?! I ako je dilema: „Ili istina ili prijatelj?” uvijek ću se odlučiti za prijatelja. Zato što si sa prijateljem i bez istine – čovjek, a bez prijatelja to nisi, kakvu god istinu znao ili imao.

S ovim bi se složio i Aristotel. Onaj iz mlađih dana. Aristotel koji je čovjeka definisao kao „biće zajednice” (zoon politikon), dodajući „onaj ko je po prirodi sam, taj je bog ili – zvijer.” Platona, a time i prijateljstva, Aristotel se odrekao pred kraj života. Tada je već bio sam. I progonjen. Što ne znači da nije imao pravo misliti da je istina vrijednija od prijatelja, a život u samoći bolji od života u zajednici, pa makar on bio samo čovjek a ne bog ili zvijer. Još kada znamo da su ga svi u čije je prijateljstvo vjerovao, već napustili, iznevjerili, izdali.

Kako god bilo, mnogi ljudi su smatrali život u samoći boljim od života u zajednici; neki od njih su važili za najumnije glave svog vremena. Svoje shvatanje nazvali su „individualizam”, nova riječ za ono što se zvalo egoizam, jer iako je umjereniji, na kraju se svodi na isto. Ipak, valja priznati da su ponudili i prefinjene argument za svoje svhatanje.

Ralf Valdo Emerson je, na primjer, individualizam branio iz pozicije osjećanja mističkog jedinstva sa Univerzalnim Bićem, konsekventno zastupajući potpuno izdvajanja, izolaciju od svih ljudi, da bi se dostigla čista i besprijekorna svijest o sebi samom. Pri tom je, sa istom doslijednošću, potpuno obezvrijedio činjenicu suštinske zavisnosti pojedinca od drugih, kao i drugih od pojedinca, potencirajući u zanosu: „U takvim trenucima, ime najbližeg prijatelja zvuči mi čudno i nevažno; biti brat, biti poznanik – sluga ili gospodar, sve to postaje nevažno i smetnja.” I sama pomisao da se pruži pomoć drugome, u kakvoj god bio nevolji, ide na štetu pojedinca i narušava njegovu slobodu: „Čovjek koji saosjeća sa drugima stavlja sebe u poziciju plivača okruženog davljenicima, od kojih bi svako da se uhvati za njega, a ako se uhvati za nogu ili za prst, povući će ga na dno sa sobom.” Zajednica je privid čak i kao tradicija, kao sjećanje, kao prošlost, jer istina je pojedinac a istinit je samo sadašnji trenutak: „Treba napustiti svaku tradiciju jer Priroda nas neprestano opominje: „Svijet je nov, neokušan. Ne vjeruj u prošlost, Ja ti dajem djevičanski Univerzum, danas!!”

I Niče govori kako je odlučio da sebe „odsiječe od svih i svega, kao makazama” i kako „sve naše nevolje dolaze od toga što ne možemo biti sami”, ali je kratko poslije teksta u kom je i ta rečenica, doživio nervni slom od kog se nije oporavio do kraja života.  Osamljeni princ pariskih kafea, filozof Jean-Paul Sartr već u naslovu svoje drame  tvrdi: „Pakao, to su drugi!”. Ipak, i „odsijecanje sebe od svega i svih”, i „drugi kao pakao”, pa čak i onaj „nov i neokušan svijet, djevičanski Univerzum ponuđen na pladnju, danas”, jesu rijetki i ekscentrični specijaliteti na trpezi nekolicine usamljenika. U stvarnosti, čak se i oni kao i svi mi, hranimo i živimo od kruha našeg svakidašnjeg, a taj kruh – to je naša prošlost, to je život s ljudima, to su drugi, prije svih to su – prijatelji!

Sve ove pohvale individualizmu ne mogu ukloniti tamnu sjenu tuge koja se nadnosi nad čelom svakog ko je, svojom voljom ili nedaćama života, ostao bez prijatelja, zatvoren u samoću sopstvenog srca, koliko god uporno i samoubilački hrabro ponvaljao:

„Pakao, to su prijatelji!”

Ne znam kako je u drugom životu. U ovom, pakao je život bez prijatelja.

Oslušnimo i odazovimo se, dok nas još dozivaju prijatelji, ne dopustimo da nam njihova imena zazvuče čudno i nevažno.

Ferid MUHIĆ

Komentari

nastavi čitati

DUHANKESA

Tolerancija – moć i nemoć

Objavljeno prije

na

Objavio:

Iako nije formula za trajnu harmoniju u društvu,  tolerancija je sredstvo kojim se izbjegava direktni konflikt ili brutalna nepravda jačega nad slabijim

 

Toleriši, ali ne dao ti Bog da te tolerišu!

Može vas iznenaditi, ali tolerancija je oružje dominacije; jedno od najsuptilnijih ali i najefikasnijih. Toliko suptilno da je njegova ofanzivna funkcija potpuno skrivena. Često je neki otrov lijek, ali u ovom slučaju, lijek je otrov! Spremno priznajem da je taj otrov neophodan, ali da je ipak – otrov! Ako bismo tražili poređenje, možemo reći da je tolerancija manje od dva zla, ali da nije dobro po sebi. Prije svega zato što je društvo u kom vlada tolerancija, po logici stvari, društvo nejednakih. Odnosi ljudi među kojima postoji tolerancija, jesu odnosi neravnopravnih! I na širokom planu, u društvu, kao i među pojedincima, vlada napetost katkad privremeno, katkad trajno, ali uvijek prisutno stanje tenzije.

Ako pitate mene, reći ću vam da toleranciju treba shvatiti kao analgetik i anestetik. Privremeno ublažava bol i čini neosjetljivim za stanje koje je u principu neprihvatljivo, koje nas vrijeđa, jer se kosi sa najvišim vrijednostima i moralnim normama života dostojnog ljudi. Iako nije formula za trajnu harmoniju u društvu,  tolerancija je sredstvo kojim se izbjegava direktni konflikt ili brutalna nepravda jačega nad slabijim. Problem sa tolerancijom jeste isti kao sa svim sredstvima za ublažavanje bola: navikavamo se! Zahvaljujući toleranciji navikavamo se da prihvatimo kao normalno stanje trajne neravnopravnosti i da društvene i lične odnose zasnivamo na uzajamnom podnošenju, umjesto na uzajamnom poštovanju. Tako sasvim zaboravljamo da je uzajamno poštovanje jedini način aproksimacije, približavanja krajnjem cilju svakog društva – uspostavljanja trajne ravnopravnosti svih građana, od kog nas podnošenje, kao filozofija tolerancije, trajno udaljava, upravo zato što stanje neravnopravnosti čini podnošljivim

Treba imati u vidu da je, iz perspektive onih koji žele održati stanje neravnopravnosti i svoju nadmoćnu poziciju – ravnopravnost neprihvatljiva kao cilj. Uspostavljanje stanja ravnopravnosti i društvene jednakosti unutar jednog društva, odnosno reciprociteta kao formule regulisanja međunarodnih odnosa, direktno znači ukidanje nadmoćnog, vladujućeg – svrgnuće Dominusa! Svaka vlast, svaka svjetska velesila brane svoju poziciju pozivajući se na toleranciju: „Ostani slabiji, ne plaši se, ja ću te tolerisati!“

Iza kulisa priče o garantovanim univerzalnim ljudskim pravima, krije se ideja organizacije centralne društvene moći, koja će se trajno generirati iz pozicije vrhovnog promotora tolerancije i zaštitnika slabih. Tamo gdje su svi ravnopravni, niko nije jači ni slabiji; tamo gdje niko nije ni jači ni slabiji, tolerancija nema nikakvog smisla, jer vlada uzjamno poštivanje a ne trpljenje i podnošenje.

Vezu tolerancije i moći jednih, odnosno nemoći drugih, nije realno konstatovala nijedna od postojećih definicija ovog pojma. Sve definicije tolerancije, od velikih rječnika, do stručnih socioloških i socijalno-psiholoških, kulturoloških pa i filozofskih određenja, ostaju u nivou etimološke konotacije, ukazujući, u najboljem slučaju, na tri sadržinske konotacije: 1. „Sposobnost ili spremnost da se toleriraju stavovi i ponašanja koja nam se ne sviđaju ili sa kojima se ne slažemo“; 2. „Sposobnost da izdržimo trajni pritisak i da podnosimo teške okolnosti bez negativnih reakcija“; 3. „Simpatija ili naklonost za uvjerenja različita ili suprotna našim sopstvenim“.

Etimološki, tolerancija je izvedenica iz latinskog jezika – glagola tolerare, i otuda tolerantia, „podnositi”, „trpiti”, odnosno – “podnošenje”, “trpljenje”. Imajući u vidu povezanost tolerancije sa statusom moći, odnosno nemoći, kako grupne, tako i pojedinačne, ne iznenađuje činjenica da sve definicije, bez izuzetka, ostaju u neutralnom deskriptivnom horizontu, pri čemui nijedna ne potencira nejednakost moći kao ključni kvalitet odnosa koji funkcioniraju na principu tolerancije.  Tolerancija jeste podnošenje, trpljenje, ali uvijek i bez izuzetka, podnošenje stavova, ponašanja ili djelovanja nekoga od kog smo nadmoćniji i koga možemo objektivno natjerati da umukne, promijeni svoje stavove i da prekine sa djelovanjem koje nam se ne dopada! Gdje postoji tolerancija, postoji jači i postoji slabiji! Jači toleriše slabijeg. Moćniji toleriše nemoćnog, Kralj toleriše podanike, roditelji tolerišu djecu. Moćne države tolerišu ili ne tolerišu odluke i postupke slabijih država. Nikada se ne dešava suprotno.

Zato vam i kažem: Toleriši, ali da ti ne da Bog da te tolerišu!

Još dugo će slabijima, bilo da su pojedinci ili grupe, partije ili države, ostati samo da se mole da ih moćniji od njih tolerišu. Sanjam o danu kada ćemo se, umjesto da se tolerišemo – podnosimo i trpimo! – ako ne zavoliti, a ono barem poštovati kao ljudi!

Ferid MUHIĆ

 

 

 

 

 

 

 

 

Komentari

nastavi čitati

DUHANKESA

Nedelja, kao svaka…

Objavljeno prije

na

Objavio:

Zašto bi se sada ljudi mijenjali, pa makar u pitanju bili i izbori u jednoj zemlji, ili čak i budućnost te zemlje. Nedelja, kao uvijek…

 

Nedeljom ne radim. To u mom slučaju znači – ne pišem! Nepredvidljivo, noćas se desio nekakav incident u vremenu, nekakav poremećaj u bešumnom fluidu proticanja vremena („Proticanja!?“ Protiče li vrijeme zaista? Otkuda nam ta aluzija vremena kao neke rijeke koja protiče, kad je vrijeme bestjelesno, nematerijalno, tek puki teorijski koncept „dimenzije“? Ovdje bi se vrijedilo pozabaviti ozbiljnije sa Bergsonom i njegovim filozofskim argumentima u polemici protiv Ajnštajnovog fizikalizma i matematičke suhoparnosti Minkovskog na temu razlike između fenomena „vremena“ i „trajanja“ – le temps i duree, koju oni nisu shvatili zbog pomanjkanja filozofske intuicije), zbog kog sam odlučio, gotovo bih rekao: bio prinuđen! – da po prvi put pišem iako je nedelja.

Dakle, noćas, u nedelju, 30. avgusta 2020. godine, dok sam pratio završne izvještaje o rezultatima  izbora u Crnoj Gori, napola rasijano čitajući jedan tekst Ralf Valdo Emersona, doprle su mi do svijesti riječi kultne balade Džeja Ramadanovskog  „Nedelja“, koju do tada nisam ni registrovao a koja je sa You tube sajta naišla baš u trenutku u kom sam čitao tu rečenicu koja me je duboko potresla i zamislila a zbog koje sam zapravo i prekršio svoje zlatno pravilo: Dolce far niente – dakle, „Slatko je ne raditi!“ – posebno nedeljom. Ili, što bi rekla Nana Mouskouri: Nikad nedeljom!

Razumije se da sam znao koji tekst čitam, ali su me riječi Džejove balade  natjerale da se iz nekog nejasnog razloga vratim na prvu stranicu i provjerim podatke o tom tekstu. Pogodite šta sam tamo našao!? Pitam vas, iako pouzdano znam da nećete pogoditi. Pitam vas,  samo zato što znam da mi nećete ni vjerovati – kao što i ja nisam odmah povjerovao! Evo šta sam našao:

The American Scholar, An Oration Delivered Before the Phi Betta Kappa Society. at Cambridge, Sunday, August 30, 1837.

Čist slučaj sinhroniciteta! – gotovo sam uskliknuo! Da podsjetim, riječ je o pojmu koji je u naučnu terminologiju prvi uveo Karl Gustav Jung, definišući ga kao „koincidencije značenja“ koja se javljaju iako događaji nisu kauzalno povezani,  a ipak postoji nesumnjiva povezanost u njihovom značenju!

Sumirajmo: Napola rasijano čitanje jednog teksta; Praćenje rezultata izbora u Crnoj Gori; riječi jedne pjesme sa You tube kanala! Sve u svemu, serija uzročno potpuno nepovezanih događaja. Ali ako je taj tekst napisan (odnosno, izgovoren, održan kao predavanje) upravo na isti dan na koji ga ja čitam – 30. avgust, uz to baš u nedelju: i ako su tog istog dana, u tom trenutku na TV završni rezultati izbora u Crnoj Gori; i ako je pjesma koja je slučajnim redoslijedom naišla upravo u tom trenutku bila balada „Nedelja“ – kao što jeste, onda je prividna nepovezanost ovih događaja odjednom dobila neraskidivo čvrstu armaturu u njihovom značenju. Sve se poklopilo u tom značenju, sve je dobilo jedinstven smisao, toliko je postalo intuitivno nesumnjivo, da je činjenica što je ta rečenica, koja je bila ključ čitavog ovog niza poklapanja i koincidencija bila napisana pune 183 godine prethodno, definitivno zapečatila osjećanje da je riječ o autentičnom primjeru sinhronicita!

Preostalo je još samo da vam konačno navedem tu rečenicu, koja će, u to sam siguran, svojim značenjem i vas uvjeriti da ima nešto u Jungovoj priči o sinhronicitetu. Da bih otklonio mogućnost nesporazuma, ili, daleko bilo, sjenku sumnje u tačnost prijevoda, navešću je i u originalu:

‘Naučio sam’, reče melanholično Pestalozzi, ‘da ni jedan čovjek na ovom cijelom Božijem svijetu nije sposoban niti je voljan da pomogne drugom čovjeku’.

(‘I learned’, said the melancholy Pestalozzi, ‘that no man in God’s wide earth is either willing or able to help other man.’)

Johann Heinrich Pestalozzi, čiju misao citira Emerson, umro je deset godina ranije, 1827. godine.  Nisam htjeo da provjeram da li je i on ovu rečenicu napisao 30. avgusta, ni da li je tog dana bila nedelja!?

A i zašto bih to činio? Iako mnogi nisu s nama, a i mnogi se na put bez povratka spremaju, mi smo još tu, sve podjeća na sreću…Već 187 godina ništa se nije promijenilo i ni jedan čovjek na ovom Božijem svijetu nije sposoban ni voljan da    pomogne drugom čovjeku.

Zašto bi se sada ljudi mijenjali, pa makar u pitanju bili i izbori u jednoj zemlji, ili čak i budućnost te zemlje.

Nedelja, kao uvijek…

 

Ferid MUHIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo