Podrška Mandiću od strane PES-a i Demokrata, daće DPS-u priliku da i teret devedesetih počnu prebacivati na leđa političkih protivnika. Činjenica da su inicijativu podržale BS i albanske partije, da su je potpisali pojedini poslanici koji nijesu opozicija i da će za smjenu glasati i dio ljudi iz vlasti, ukazuje da je pitanje odnosa prema zločinima i zločincima izašlo iz uskih partijskih okvira i interpretacija

Po treći put od kada je izabran za predsjednika Skupštine, krajem oktobra 2023,  Andrija Mandić postaće dio dnevnog reda parlamenta, suočavajući se sa zahtjevom za razrješenje. Povod za skupštinsku inicijativu bila je Mandićeva obavijest na društvenim mrežama da je porodici ratnog zločinca Ratka Mladića izjavio sučešće. Zato bi izjašnjavanje po ovom zahtjevu, najavljeno za 24. septembar, moglo imati mnogo ozbiljniji značaj od još jednog, rutinskog, prebrojavanja između većine i manjine u parlamentu. Ne samo politički.

„Upravo sam Darku Mladiću, u svoje i u ime Nove srpske demokratije, uputio saučešće povodom smrti njegovog oca, generala Ratka Mladića“, objavio je Mandić na društvenoj mreži Iks.

Petnaestak dana kasnije, javnost ne zna šta je predsjednik parlamenta napisao u telegramu saučešća povodom smrti osobe pravosnažno osuđene za ratne zločine, zločine protiv čovječnosti i genocid. Osim njegove tvrdnje da u tom tekstu nije bilo ničega suvišnog.

„Uradio sam sve u skladu sa vjerom kojoj pripadam“, pravdao se Mandić, pozivajući se na običaje srpskog naroda koji su na snazi, kako je kazao, i kod naših rođaka Crnogoraca. To je upitna tvrdnja pošto postoje situacije i osobe povodom čije smrti se saučešće ne izjavljuje. Niti se javno prima. One jesu rijetke ali, probajte se prisjetiti, koliko je onih koji su sahranjeni sa teretom pravosnažne presude za genocid?

Mandić je, javno se hvaleći saučešćem, očigledno želio ostvariti političku korist. Jasno je i koju, s obzirom na epitet izdajnika koji mu sve češće i glasnije prišivaju mediji pod kontrolom vlasti u Beogradu. Samo se, može biti, preračunao po pitanju posljedica  tog postupka.

„Iskazivanje pijeteta prema pravosnažno osuđenom ratnom zločincu, posebno prema licu osuđenom za genocid u Srebrenici, nespojivo je sa odgovornošću koju nosi funkcija predsjednika parlamenta države koja je dužna da poštuje presude međunarodnih sudova, njeguje kulturu sjećanja i doprinosi pomirenju i dobrosusjedskim odnosima“, navode podnosioci inicijative za Mandićev opoziv. „Ozbiljnost takvog postupka i njegove posljedice po međunarodni kredibilitet Crne Gore potvrđuju i reakcije naših evropskih partnera…“

Iza zahtjeva ne stoje samo poslanici opozicije. Mandić već zna da će dio parlamentarne većine glasati protiv njega. Svih šest poslanika Bošnjačke stranke, te po jedan poslanik Albanskog foruma i Albanske alijanse potpisalo je inicijativu, pridružujući se opozicionim kolegama iz DPS (16 poslanika), URA (4), ES (3), DUA (1), HGI (1). Njih su, potpisom, podržala i dvojica nezavisnih poslanika Nikola Janović i Miodrag Laković (donedavno takođe dio vladajuće većine u parlamentu). Ukupno 35 potpisa. A inicijatori računaju na još, makar, tri glasa.

Nezavisna poslanica Jevrosima Pejović i poslanik vladajućeg PES-a Seid Hadžić najavili su da će glasati za razrješenje predsjednika Skupštine. Iz Albanskog foruma tvrde da će, slijedeći partijske odluke, za Mandićevo razrješenje glasati i njihov poslanik Nikola Camaj, iako je on odbio da potpiše dokument (inicijativu) zato što je iniciran iz poslaničkog kluba DPS-a.

Činjenica da sa obje strane linije Mandić imamo poslanike koji će, možda, glasati suprotno stavu partije/koalicije koja ih je delegirala u parlament, pokazuje dubinu nastale podjele. Ali i intenzitet partijskih kalkulacija uoči redovnih parlamentarnih izbora zakazanih za sredinu naredne godine. Teoretski, mogući su i vanredni izbori prije dogovorenog roka ali njih nije ralno očekivati. Dominantna većina svjesna je da bi tolika ekskalacija političke krize značajno usporila proces pridruživanja EU.

Andrija Mandić se uzda u tu vrstu računa. Pa ga i potpomaže. „Vjerujem da je ovo njihov posljednji pokušaj da, pod različitim izgovorima, zaustave Crnu Goru u finalnoj fazi procesa pristupanja Evropskoj uniji“, spočitao je oponentima tokom posjete Beču. Nakon što je predočio računicu: „Ne postoji potrebna većina za smjenu predsjednika Skupštine Crne Gore“.

Mandić koalicione partnere iz Demokrata i PES-a podsjeća na zajedničke interese – javne i one o kojima se ne govori. A oni su, po njegovom sudu, veći od problema koji je proizveo pokušavajući da pritvrdi/povrati podršku glasača iz korpusa najtvrđih srpskih nacionalista. Preciznije šovinista, koji se Ratku Mladiću dive ne uprkos zločinima koje je počinio, nego baš zbog njih.

Mandića, za razliku od Milana Kneževića ili Milutina Đukanovića, nijesmo gledali među navijačima koji su klicali nož, žica, Srebrenica. Odnosno, aplaudirali poruci pravac Potočari. On već neko vrijeme pokušava napraviti javni otklon od sličnih demonstracija mržnje i politika tradicionalnih konflikta. Svjestan da igra sa mnogo rizika, na sve ili ništa. Nešto poput Mila Đukanovića s kraja prošlog i početkom ovog vijeka, kada je sebe i svoju partiju (dio koji je ostao pod njegovom kontrolom) prepakivao iz Miloševićevih u evropsko-ruske skute.

Mandić računa da i on ima isto pravo na drugu šansu. To podrazumijeva i o(p)stanak na sadašnjoj funkciji. Uz političko jačanje u budućnosti, ukoliko uspije u naumu evropeizacije glasačkog tijela NSD. Ali i ljudi iz svog okruženja i partijskog vrha. Prema neformalnim naznakma to bi se moglo pokazati kao težak zadatak.

O kompleksnosti Mandićeve tranzicione etape svjedoči i njegov ovonedjeljni izlet u prošlost: „Važno mi je da podsjetim da Andrija Mandić tokom tih nesrećnih devedesetih godina, koje se danas pokušavaju staviti u središte kampanje laži usmjerene protiv mene, nije obavljao nijednu funkciju na kojoj su se donosile ključne političke i državne odluke, niti se u tom periodu aktivno bavio politikom…“. Sjetimo se, isti ovaj čovjek, u parlamentu kome je sada na čelu, krajem 2019. pozivao je „ratne drugove iz 1991. i 1999.“ da budu spremni. A DPS vlastima prijetio da „slobodno računaju na najgore“.

Ozbiljan test Andriju Mandića čeka 24. septembra. Sjednica je zakazana. Po računici predlagača protiv njega će glasati 38 poslanika. Oni smtraju da bi se još po neko mogao pridružiti njihovom zahtjevu. Po onima koji se protive smjeni predsjednika parlamenta, to bi morao biti maksimum podrške zahtjevu opozicije. U prethodnim slučajevima se pokazalo da za Mandićevu smjenu nijesu glasali ni svi oni koji su je inicirali vlastitim potpisom.

I jedne i druge brine to što se za/protiv ne mora glasati. Dovoljno je ne doći na sjednicu pa svojoj strani oduzeti, moglo bi se pokazati, odlučujuće glasove. Za razrješenje predsjednika Skupštine ne treba 41 glas, dovoljna je većina prisutnih ako je obezbijeđen kvorum.

Uplaše li se za ishod glasanja, a ono bi trebalo biti tajno (zaokruživanjem na glasačkom listiću), vođe parlamentarne većine mogu spriječiti neželjeni ishod tako što će svoje poslanika povući sa sjednice. Ili neće doći na nju. Tako bi, pretpostavljaju upućeni, mogli mnogo sigurnije obezbijediti poslušnost poslaničkih klubova većine. Koja je, smtra se, najupitnija u PES-u premijera Milojka Spajića.

Razrješenje Andrije Mandića ne bi, po automatizmu, dovelo do pada Vlade. Ali bi nastavak saradnje bio izuzetno težak. Zato je predstojeće izjašnjavanje neobično težak test i za partnere iz Demokrata i PES-a. Odluku da ne glasaju za razrješenje predsjednika parlamenta PES je obrazložio time što ne žele da „ružna prošlost“ ugrozi budućnost. Naglašavajući da za njih poštovanje međunarodnih presuda nije sporno ni upitno, poslanik PES Boris Pejović je poručio kako njegova partija (pokret) „neće dozvoliti da im opozicija nameće kontekst glasanja“.

I Demokrate su protiv Mandićeve smjene. Jednako se trudeći da dokažu kako ta podrška ne znači odobravanje svega što Mandić radi. U toj logici leži nezgodan  paradoks politike aktuelne vlasti: dok Andrija Mandić provodi svoju političku agendu, PES i Demokrate ga (ne)voljno prate i podržavaju. Takva pozicija ima ozbiljnu političku cijenu. Njihovo glasanje neće se doticati samo telegrama porodici Mladić i „ružne prošlosti“ koje se, danas, svi verbalno odriču. Biće to i svjedočenje tih partija da  su spremne na postupke koji su veoma upitni iz perspektive proklamovanih evropskih standarda i vrijednosti.

Daliborka Uljarević predstojeće glasanje naziva „vrijednosnim skenerom“. Prema njenoj ocjeni, pitanje više nije samo izbor između Mandića ili DPS-a, već odnos prema glorifikaciji pravosnažno osuđenih ratnih zločinaca.

Moglo bi se pokazati kako je za Mandića i njegove koalicione partnere slamka spasa to što je inicijativa za njegovo razrješenje pokrenuta iz DPS. Time su dobili po nekome, još prihvatljiv alibi za njeno odbijanje. I to je mač sa dvije oštrice.

Iz DPS-a sve češće i glasnije konstatuju kako njihovi nasljednici na vlasti više insistiraju na reviziji prošlosti i aboliciji ideološki bliskih zločinaca, nego na sistemskim promjenama i prihvatanju proklamovanih „evropskih“ vrijednosti. Podrška Mandiću od strane PES i Demokrata daće im priliku da i teret devedesetih počnu prebacivati na leđa političkih protivnika. Dok činjenica da su njihovu inicijativu podržale manjinske partije, da su je potpisali pojedini poslanici koji nijesu opozicija i da će smjenu zaokružiti i dio vladajućih ruku, ukazuje da je pitanje odnosa prema zločinima i zločincima izašlo iz uskih partijskih okvira i interpretacija. Bitka za interpretaciju i posljedice saučešća će potrajati, dugo nakon sjednice 24. septembra. Tu bi, možda, i građani mogli tražiti svoju šansu.

Zoran RADULOVIĆ

Nekadašnji DPS i Narodna stranka nadmetali su se ratnih godina u izlivima patriotskog zanosa.  Iz te političke matice iznjedreni su današnji DPS i SNP (Demokrate, DNP) dok je NSD jedna od preživjelih frakcija Narodne stranke. Saberemo li ih, eto većine i u sadašnjem parlamentu

Vijest da je Ratko Mladić umro u pritvorskoj jedinici u Hagu, gdje je izdržavao kaznu doživotnog zatvora, dala je povod za novi krug podsjećanja na vrijeme krvavog raspada SFR Jugoslavije i nove/stare interpretacije događaja iz tog doba.

Istorijske činjenice su neosporne: Nekadašnji general JNA, komandant vojske  tzv. Srpske Republike Bosne i Hercegovine  dugogodišnji bjegunac od sučeljavanja s pravdom, Mladić je pravosnažno osuđen za genocid u Srebrenici, zločine protiv čovječnosti i ratne zločine širom BiH.  Presudu je izrekao Međunarodni rezidualni mehanizam za krivične sudove, pravni nasljednik Međunarodnog krivičnog suda za Ruandu (MKSR) i Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju (MKSJ).

Utvrđeno je da je Mladić bio ključni pokretač i komandant operacije u Srebrenici u kojoj je sistematski pogubljeno više od 8.000 bošnjačkih muškaraca i dječaka. Dokazi su pokazali da je Mladić lično koordinirao snage VRS-a, prisustvovao odvajanju muškaraca od žena i djece u Potočarima te direktno izdao naredbe za masovne egzekucije na više lokacija. Tijela ubijenih potom su, u više navrata, iskopavana i prenošena u nove tajne masovne grobnice, kako bi se priječilo njihovo otkrivanje i prikupljanje dokaza o razmjerama zločina. Presudom je taj zločin definisan kao genocid, s ciljem uništenja bošnjačkog stanovništva Srebrenice.

Pod direktnom komandom Ratka Mladića provođena je trogodišnja kampanja opsade i terora nad stanovništvom Sarajeva. Grad je bio u potpunoj blokadi 1.425 dana, a njegovi stanovnici izloženi svakodnevnim neselektivnim snajperskim i artiljerijskim napadima. Tokom opsade Sarajeva ubijeno je više od 11.000 civila, među njima i 1.601 dijete. Mladić je proglašen krivim za kršenje zakona i običaja ratovanja, dok je Sud utvrdio da je primarni cilj ovih napada bio utjerivanje straha.

Jedina tačka optužnice po kojoj je oslobođen, teretila je Mladića za genocid nad Bošnjacima i Hrvatima u šest BiH opština tokom 1992. godine: Prijedoru, Sanskom Mostu, Ključu, Kotor Varoši, Foči i Vlasenici. Sudsko vijeće je potvrdilo da su na tim područjima počinjeni masovni progon, istrijebljenja, ubistva i mučenja u logorima pod kontrolom vojske RS (Omarska, Keraterma, Trnopolja…), ali su sudije većinom glasova zaključile da prikupljeni dokazi nisu dovoljni da bi se dokazalo krivično djelo genocida.

Suđenje Mladiću dalo je obilje materijala za praćenje transformacije oficira JNA u zlikovca nepojmljivih razmjera.

Početkom ratnog raspada SFRJ sredinom 1991. godine, potpukovnik Mladić je iz Prištine prekomandovan za komandanta 9. (kninskog) korpusa JNA. Tamo je komandovao jedinicama regularne vojske i srpskih paramilicija tokom borbi na prostoru Krajine i dijelu Dalmacije koju je bezuspiješno pokušavao zauzeti.

U jednom od dokumenata prezentovanih tokom suđenja, Mladić pregovaračima hrvatske strane najavljuje „uništenje Zadra, a zatim uništenje ostalih gradova“ na tom dijelu hrvatskog primorja, ukoliko se ne ispune njegovi uslovi. U presretnutom (snimljenom) razgovoru sa pregovaračima iz Šibenika, u septembru 1991., Mladić prijeti: „Sve što je starije od 10 i mlađe od 75 godina nastradaće u Šibeniku i nećemo ostaviti nijednu kuću da stoji.“

Ispuniće gotovo identične prijetnje, četiri godine kasnije, u Srebrenici. U međuvremenu, u martu 1992., Mladić je iz Knina prekomandovan u Sarajevo gdje je, po naređenju tadašnjeg načelnika Generalštaba JNA Blagoja Adžića, postavljen za komandanta 2. vojne oblasti JNA. Dva mjeseca kasnije, na prijedlog Radovana Karadžića, skupština RS postavlja ga za komandanta Glavnog štaba vojske RS.

„Mi ne možemo očistiti, niti možemo imati rešeto pa da prosijemo samo da ostanu Srbi ili propadnu Srbi, a ostali da odu. Ja ne znam kako će gospodin Karadžić i gospodin (Momčilo) Krajišnik to objasniti svijetu. To je, ljudi, genocid”, čudio se tada Mladić pred ciljevima projekta etničkog čišćenja srpskog dijela BiH.

Ali je prihvatio postavljenje. I cilj. Na tom položaju ostao je do 1996. godine, nakon čega se dao u bijeg i skrivao od  optužnice Tužilaštva u Hagu. Aktivni oficir Vojske SRJ ostaje do februara 2001. godine, kada je penzionisan ukazom tadašnjeg predsjednika te države Vojislava Koštunice. Uhapšen je tek deset godina kasnije, u kući rođaka u selu Lazarevo blizu Zrenjanina. Selo je, potom, preimenovano u Mandićevo.

Sarajlije su ga upamtile po pokušaju  da ih „raspameti“ neprekidnim  granatiranjem . Tokom suđenja isplivala je još mračnija Mladićeva strana. „Kad god prolazim pored Sarajeva, usput nekoga ubijem…“, hvali se u saputnikovu kameru (kanadski Srbin Milan Lešić), u avgustu 1993. „Idem, razbijam Turke, ko ih jebe!“

Početkom naredne godine, na sjednici Skupštine RS, objašnjava da „neprijatelj sa kojim se suočavamo svakim danom postaje jači… Moja briga je da oni nestanu potpuno“. Genocidu se više nije čudio.

A onda, tri mjeseca pred početak pregovora u Dejtonu kojima je okončan rat u BiH, vojska RS zauzima „sigurnu zonu UN-a“. Mladić kaže: „Evo nas 11. jula 1995. godine u srpskoj Srebrenici. Uoči još jednog velikog srpskog praznika, poklanjamo srpskom narodu Srebrenicu. I napokon je došlo vrijeme da se, poslije bune protiv dahija, Turcima osvetimo na ovom prostoru.“

Počinje višednevni pokolj koji će imati mjesto u svakoj enciklopediji zločina i beščašča.

Srbija i ovih dana,  masovno slavi Ratka Mladića kao svog heroja. Ni mi nemamo vremena da čekamo istoriju  da se odredi prema načinu na koji  djelovi  crnogorskog  društva pamte i predstavljaju njegov lik i djelo.

“Upravo sam Darku Mladiću, u svoje i u ime Nove srpske demokratije, uputio saučešće povodom smrti njegovog oca, generala Ratka Mladića”, objavio je na mreži X predsjednik Skupštine Crne Gore Andrija Mandić, neposredno po prispjeću vijesti o smrti osuđenog ratnog zločinca.

Milan Knežević, poslanik i predsjednik DNP koja je, zvanično, i dalje u koaliciji sa Mandićevom NSD, potrudio se više. On je na istoj društvenoj mreži,  uz Mladićevu fotografiju, objavio prigodan stihoklep: „Slava je vječna, a patnja je kratka, svaka srpska kuća ima jednog Ratka“.  Hvalospjev zlikovcu ili teška uvreda izrečena na račun Srba isključivo po osnovu njihove nacionalne pripadnosti?

Metodije Ostojić, jedan od dvojice mitropolita SPC koji trenutno službuju u Crnoj Gori smrt Ratka Mladića iskoristio je za žestok napad na neprijatelje svog svetonazora. Narod je, veli Metodije, u Mladiću prepoznao „ne samo velikog Srbina i čovjeka vrijednog poštovanja, nego i sve one divne i svete odlike svetih srpskih ratnika i vitezova…“. A zlo je na onoj drugoj strani. „Vidjeli smo da ga je ovaj bijeli svijet sudio i osudio. Ne njega da osudi, nego cjelokupni srpski rod… Da nas slome i pogaze. Pa da kao i oni služimo tami, mraku, ništavilu, smrti i prolaznosti.“

Zato će  general Ratko, uvjeravao je Metodije Ostojić vjernike na liturgiji u Pivskom manastiru, naći svoje mjesto među svetim srpskim vitezovima.

Predsjednik Opštine Pljevlja Dario Vraneš priskočio je da pritvrdi.  „Vječne slave besmrtnom srpskom generalu“, stoji u njegovoj čitulji. „Hvala ti za sve što si učinio za srpski narod i pozdrav. Hristos Vaskrse Generale“.

Bilo je još toga. Bilo je i više onih koji su Ratka Mladića, nakon vijesti o njegovoj smrti, pokušali staviti u adekvatan istorijsko-civilizacijski kontekst.

Prema Krivičnom zakoniku Crne Gore, onaj ko javno odobrava, negira ili umanjuje težinu ratnih zločina/genocida može biti kažnjen višegodišnjom zatvorskom kaznom. Zakon nije potpuno precizan da li veličenje presuđenih zločinaca predstavlja oblik negacije njihovih zlodjela.

Iz Tužilaštva je saopšteno da oni „prat i ocjenjuju“ da li u radnjama ,,bilo kojih lica” postoje obilježja krivičnog djela. ,,Ukoliko (Tužilaštvo) ocijeni da je potrebno formirati predmet povodom bilo kojeg slučaja, javnost će biti blagovremeno obaviještena”, stoji u odgovoru na novinarski upit. Do obećanog blagovremenog obavještenja ostaće tajna šta Tužilaštvo tačno prati u, recimo, poeziji M.K. ili čitulji D.V. Ako ne pokušavaju da izvagaju intenzitet uznemirenja javnosti do koga, po slovu zakona, mora doći kako bi pomenuto krivično djelo bilo procesuirano.

Ovdašnju javnost, poznato je (ni)je lako uznemiriti podsjećanjem na zločine poslednjeg rata. Zavisno od toga jesu li počinioci, odnosno žrtve, naši ili njihovi. To je jedan od kontinuiteta podjela u Crnoj Gori.

Prošle godine u ovo doba bavili smo se nestalim spomenikom zlikovca iz Drugog svjetskog rata Pavla Đurišića. Još ga nijesu našli. Dijelili smo se prije i poslije 30. avgusta 2020, skoro kao prije i nakon 21. maja 2006. Ili tokom NATO bombardovanja 1999. godine. Bez kvi, srećom.

Mnogi će reći kako je temelj tih podjela udaren baš tokom raspada Jugoslavije i ratova u Hrvatskoj i BiH. Od Dubrovnika i Vukovara do Sarajeva i Srebrenice dio Crne Gore tražio je i borio se za mir. A drugi, tada brojčano ubjedljiva većina, pomagao pokušaj realizacije velikosrpskog projekta. Onoliko i onako kako je ko mogao: neko s puškom u ruci, neko novcem iz tranzitnih poslova, a poneko ratnohuškačkim  govorima iz parlamenta.

Nekadašnji DPS i Narodna stranka nadmetali su se tih ratnih godina u izlivima patriotskog zanosa i bijesa.  Sve najavljujući neminovnu pobjedu nad austrugarskim konjušarima, turcima, ustašama i balijama… Ubrajajući među te  neprijatelje  neistomišljenike sa crnogorskim nacionalnim ili državotvornim predznakom.  Iz  velikodržavne političke matice iznjedreni su današnji DPS i SNP (Demokrate, DNP) dok je NSD jedna od preživjelih frakcija Narodne stranke. Saberemo li ih sve skupa, eto većine i u sadašnjem parlamentu.

Neki su, u međuvremenu promijenili stranu, drugi nijesu. Konačno, ima i navodno neopredijeljenih, a spremnih da u svakoj podjeli moći budu na pobjedničkoj strani.

Među poklonicima zaostavštine Ratka Mladića, najveću pažnju zavrjeđuje gest Andrije Mandića. Isticanjem svog saučešća predsjednik parlamenta pokušao je ubijediti sljedbenike da ga vlast nije promjenila. Ni omekšala. Ni nedjelju dana nakon gesta koji je naišao na brojne osude domaće javnosti, opozicije ali i evropskih političara, Mandiću je u pomoć pokušao priskočiti partijski kolega Budimir Aleksić. „Izjaviti saučešće onima koji su izgubili bližnjeg nije pitanje političkog opredjeljenja niti bilo kakve kalkulacije, već duboko ukorijenjen čin čovječnosti i tradicije ljudi u Crnoj Gori“, rekao je potpredsjednik Vlade za obrazovanje, nauku i odnose sa vjerskim zajednicama, u očiglednom pokušaju sanacije nastale štete. Čisti humanizam.

Mandića je najmanje strah DPS-ove inicijative za njegov opoziv. Čak i da ga smijene, on bi tu smjenu veoma lako investirao  u  prezbornoj kampanji na vanrednim izborima.

Zato će slučaj Mandić (Mladić) u realnom svijetu  poslužiti za pozicioniranje u susret izborima zakazanim za naredno ljeto. Crna Gora će nastaviti da živi sa svojim i tuđim demonima. Tek uz mnogo dodatnog truda, njihova snaga će slabiti.  Do dana kada ovdašnja djeca ne budu tražila odgovor od roditelja – zašto je većinska, službena  Crna Gora,  dok je ubijana Srebrenica bila saveznica Ratka Mladića? I šta su oni tada radili?

Tek kad ustanemo,  vidjećemo koliko smo padali.

Zoran RADULOVIĆ  

Zvaničnici izvršne i zakonodavne vlasti nijesu ubijedili javnost da su s dovoljno pažnje pristupili povjerenom važnom poslu. Stekao se utisak da su ustavne amandmane usvojili radi forme, vođeni idejom kako nije u pitanju greška koju naknadno ne mogu popraviti. Ako i kada im se to opet naredi

Državni parlament je 24. avgusta usvojio ustavne amandmane XVII do XXI. Glasalo je 68 poslanika, bez glasova protiv. Usvojen je i Ustavni zakon za sprovođenje amandmana. Otud zaključak kako je Crna Gora, izmjenama Ustava, uradila ono što se od nje godinama tražilo iz Brisela i Strazbura: usvojena je nova formula za izbor članova Sudskog i Tužilačkog savjeta uz manje neposrednog uticaja izvršne i zakonodavne vlasti na sudsku samoupravu.

Na prvi pogled, bila je to jedna, jedinstvena, ustavna reforma.

Sudski i Tužilački savjet našli su se u istom ustavnom paketu, pred istim parlamentom i pod istim evropskim zahtjevom. Amandman XVII, na primjer, propisuje isti parlamentarni prag za izbor četiri člana jednog i četiri člana drugog savjeta iz reda uglednih pravnika: dvotrećinska, odnosno, u drugom krugu glasanja tropetinska većina svih poslanika. Tu se sličnost uglavnom završava. A prije detalja, vrijedi podsjetiti zašto je, uopšte, došlo do izmjena Ustava Crne Gore.

U obrazloženju Vladinog predloga ustavnih amandmana iz februara ove godine piše da je EU, još u junu 2024, zatražila od Crne Gore izmjenu Ustava u vezi sa sastavom i postupkom imenovanja Sudskog i Tužilačkog savjeta. Kod Sudskog savjeta evropski zahtjev bio je naročito konkretan. U Vladinom obrazloženju citira se preporuka GRECO-a (antikorupcijsko tijelo koje je 1999. osnovao Savjet Evrope) da se ukine članstvo ministra pravde po službenoj dužnosti i obezbijedi da najmanje polovina Sudskog savjeta bude sastavljena od sudija koje biraju njihove kolege.

Vlada citira i preporuku da predsjedavajuću funkciju u Sudskom savjetu obavlja jedan od tih sudija. Ali, njen prijedlog usvojen u parlamentu nije u potpunosti saglasan sa navedenim. Kod rješenja za predsjedavajućeg Sudskog savjeta otišlo se  u drugom smjeru. Prema novim ustavnim rješenjima predsjednika tog tijela biraju članovi Savjeta među onim kolegama koji nijesu nosioci sudijske funkcije. Dvotrećinskom većinom.

U Tužilačkom savjetu zadržan je postojeći model prema kome je Vrhovni državni tužilac, po slovu Ustava, automatski član i predsjedavajući tog Savjeta. Dakle, predsjedavanje VDT Tužilačkim savjetom nije stvar odluke njegovih članova, kao u slučaju Sudskog, nego Ustavna norma.

Očigledno, autori amandmana nijesu napravili jedan model funkcionisanja dva pravosudna savjeta, nego su se odlučili za dva bitno različita rješenja. Samo po sebi to ne mora biti greška. Sudija i tužilac nijesu na identičnim finkcijama, sud i tužilaštvo nemaju isti položaj u sistemu vlasti, a nezavisnost suda nije isto što i samostalnost državnog tužilaštva…

Problem je što smo ostali uskraćeni za obrazloženje takvog pristupa. Istovremeno, Vlada kao predlagač ustavnih amandmana i parlament koji ih je usvojio potpuno su ignorisali prijedloge i primjedbe pristigle tokom (formalne) javne rasprave.

Bez odgovora ostalo je pitanje zbog čega su razlike baš ove i ovakve: Sudski savjet bira svog predsjednika izvan sudijske profesije dok Tužilačkim savjetom, kao i do sada, predsjedava VDT; Ministar pravde izlazi iz Sudskog savjeta, ali Ministarstvo delegira svog predstavnika u Tužilačkom savjetu; Predstavnik advokata/Advokatske komore je u jednom savjetu (sudskom) izostavljen iz sastava, dok je u drugom imperativno predviđen. Nevladin sektor dobija mjesto u Tužilačkom savjetu, ali ne i u Sudskom… Savjeti imaju i različit broj članova, dok njihov sastav proglašavaju nosioci različitih državnih funkcija – predsjednik države, odnosno, predsjednik parlamenta.

Samo su kriterijumi za izbor „uglednih pravnika“ koji ulaze u sastav dva savjeta – po različitim procedurama – jednako neprecizni i podložni volji parlamentarne većine koja treba da izabere/potvrdi njihovo članstvo. Ustavni odbor se oglušio i o zahtjeve da se definicija uglednog pravnika precizira i/ili normira, dok prethodno iskustvo uči da to nije previd nego smišljena odluka. Ona poslanicima daje mogućnost da u međusobnim pregovorima i dogovorima „trguju“ onima koji su, po njihovim partijskim ili ličnim kriterijumima, (ne)podobni za članstvo u savjetima. Često ne mareći za njihov profesionalni i lični ugled.

Prema novim ustavnim amandmanima, Sudski savjet dobija jasnu profesionalnu većinu. Amandman XVIII propisuje da Sudski savjet ima predsjednika i devet članova (ukupno 10 članova, što omogućava glasanje 5:5). Članovi Sudskog savjeta su predsjednik Vrhovnog suda po službenoj dužnosti, pet sudija koje bira i razrješava Konferencija sudija „vodeći računa o ravnomjernoj zastupljenosti sudova i sudija“ (predsjednici sudova, osim Vrhovnog, ne mogu biti članovi Savjeta); četiri ugledna pravnika koje bira i razrješava Skupština na prijedlog nadležnog radnog tijela, „po raspisanom javnom pozivu“. Sastav Sudskog savjeta proglašava predsjednik države.

Matematika je jasna: od deset ljudi koji će da sjede u Savjetu, šest dolazi iz sudijske profesije. Predsjednik Vrhovnog suda i pet sudija koje biraju njihove kolege. Tako profesionalni (sudijski) blok ima većinu. Međutim, predsjednik Savjeta bira se iz reda članova koje je imenovao državni parlament. On ima odlučujući glas u slučaju neriješenog ishoda pri donošenju bilo koje odluke.

Djeluje da je ovim rješenjem uspostavljena ravnoteža između (EU) zahtjeva da sudije biraju makar polovinu članova Sudskog savjeta, ali da se taj Savjet ne pretvori u zatvoreno cehovsko tijelo. Praksa će pokazati da li je pronađena prava mjera te ravnoteže.

Amandman XIX propisuje da ministar pravde više nije član Sudskog savjeta. To je izmjena koju su GRECO i Venecijanska komisija godinama tražili.Venecijanska komisija je još 2022. upozorila da članstvo ministra pravde ne mora automatski ugroziti nezavisnost Sudskog savjeta, ali je naglasila da izvršna vlast ne smije preko njega, kao člana po službenoj dužnosti, dobiti mogućnost da dominira Savjetom. Kao dodatna primjedba navedeno je da ministar ne bi trebalo da učestvuje u odlučivanju o disciplinskim mjerama protiv sudija.

Kod Tužilačkog savjeta imamo bitno drugačiji pristup. Amandman XX zadržava Tužilački savjet kao tijelo sa predsjednikom i deset članova. Uz broj članova, i njegov sastav je bitno drugačiji od Sudskog savjeta.

U Tužilačkom savjetu su VDT, kao predsjednik Savjeta; pet državnih tužilaca koje bira i razrješava Konferencija državnih tužilaca; dva ugledna pravnika koji nijesu advokati, koje bira Skupština; jedan ugledni pravnik kao predstavnik nevladinih organizacija, kojeg bira Skupština; jedan ugledni pravnik iz reda advokata, kojeg bira Skupština na predlog Advokatske komore Crne Gore i jedan član kojeg imenuje ministar pravde iz reda zaposlenih u Ministarstvu pravde. Sastav Tužilačkog savjeta proglašava predsjednik Skupštine.

Ponovo matematika. Pet profesionalnih tužilaca. Pet članova koji nijesu tužioci. I VDT, kao predsjednik Savjeta. Ovdje nema neriješenog ishoda. Odlučujući glas, u slučaju ravnoteže članova koje su birali zakonodavna i izvršna vlast i onih koji u Savjet dolaze po osnovu podrške kolega iz tužilaštva mogao bi imati Vrhovni državni tužilac. To nameće makar dvije dileme.

Prva, zašto u Tužilačkom savjetu nije razdvojeno rukovođenje od upravljanja institicijom/sistemom, kao što je to urađeno u slučaju Sudskog savjeta. I druga: koju stranu i interese u Tužilačkom savjetu zastupa VDT? Onih kojima hijerarhijski komanduje sljedstveno ustrojstvu tužilačke organizacije, ili onih koji su ga izabrali (parlament) i imaju posljednju riječ u slučaju njegovog razrješenja.

Iz opozicije tvrde da bi se sa tom dilemom mogli suočiti već tokom kampanje za naredne parlamentarne izbore. Pošto se, navodno, razrađuju i predizborni scenariji u kojima bi državno tužilaštvo i SDT mogli imati neuobičajeno značajnu ulogu.

Dalje, za razliku od uglednih pravnika koje parlament bira u Sudski savjet, pet članova Tužilačkog savjeta bira se po osnovu puno preciznije profesionalne/političke legitimacije. Makar što se predlagača tiče.

Ministar pravde nije član Tužilačkog savjeta ali izvršna vlast ima svog predstavnika u tom tijelu. I ovo je vrlo jasna razlika u odnosu na Sudski savjet. U Tužilačkom savjetu, novi Ustav izričito rezerviše jedno mjesto za uglednog pravnika iz reda advokata, kojeg bira Skupština na predlog Advokatske komore. U Sudskom savjetu takvog mjesta nema.

Stvar postaje zanimljivija ako se ima u vidu da advokatura predstavlja profesiju koja neposredno učestvuje u krivičnim postupcima, ali istovremeno nije dio državnog tužilaštva nego su njihovi interesi, na neki način, sukobljeni.

Da li se postupalo po rezonu da tužilaštvu, preko Savjeta, treba ponuditi i drugačiju profesionalnu perspektivu, ili je u pitanju mogućnost neke vrste „profesionalnog nadzora“ od druge strane? Zašto sličan model nije primijenjen i na Sudski savjet? Odgovore nijesmo čuli tokom predlaganja i usvajanja ustavnih amandmana.

Kroz prijedloge dostavljene tokom javne rasprave, dobili smo niz inicijativa o modelima izbora članova dva savjeta koje su predstavnici zakonodavne vlasti ignorisali. Na primjer, da se u Tužilačkom savjetu nađe i predstavnik sudijske organizacije, po istom modelu po kome je ta mogućnost data Advokatskoj komori. Ubjedljivo zvuči argument da bi to moglo doprinijeti boljoj međusobnoj saradnji na zajedničkom poslu koji obavljaju u javnom interesu.

Eventualni kontraargumenti sačekaće neku drugu priliku. Kao i rasprava na temu da li je usvojenim ustavnim amandmanima zakonodavna vlast izdigla Tužilaštvo (ili makar VDT-a) u neformalnu ali moćnu četvrtu granu vlasti.

Četvrta grana vlasti nije pravna kategorija, ali se tim izrazom pokušava opisati organ koji može pokrenuti državni aparat protiv pojedinca, snažno uticati na političke procese i istovremeno ostati zaštićen od neposredne političke kontrole, kaže Boris Marić. On smatra da ravnotežu treba tražiti u sistemu u kome tužilac „ne prima političke naredbe, ali daje profesionalne odgovore i snosi posljedice za nepostupanje, selektivnost i teške propuste”. O mjestu VDT u Tužilačkom savjetu naš sagovornik kaže: „Ako VDT strahuje od Savjeta dok radi svoj posao, nema samostalnosti. Ako Savjet ne može ništa kada VDT svoj posao ne radi, nema odgovornosti”.

Zvaničnici izvršne i zakonodavne vlasti nijesu ubijedili javnost da su s dovoljno pažnje pristupili važnom poslu koji im je bio povjeren. Stekao se utisak da su usvajanje ustavnih amandmana odradili forme radi, vođeni idejom kako nije u pitanju greška koju naknadno ne mogu popraviti. Ako i kada im se to opet naredi.

A nove ustavne promjene već su najavljene za septembar. Vidjeli su da je lako.

Zoran RADULOVIĆ