Povežite se sa nama

FOKUS

DRŽAVNI DUGOVI – POLITIČARI, POPOVI, BIZNISMENI: Razduži bližnjega svog

Objavljeno prije

na

Poreska uprava godinama toleriše dugove probranim tajkunima koji imaju zaštitu vrha DPS.  Svoj nerad kriju iza institute poreske tajne. Kad vlastima zatrebe pravila se promijene. Bilo da ste Duško Knežević ili MCP

 

Još jedan je postupio po naređenju Mila Đukanovića i stao na branik vladajuće partije i njenog predsjednika. Na mejl adrese više crnogorskih medija u subotu je, ničim izazvan, stigao video uredak u kome jedinu ulogu ima Miomir M. Mugoša, direktor Poreske uprave (PU).

On je,  saznali smo, ovlašćen da aopšti kako je kod Mitropolije crnogorsko-primorske, “najveće vjerske organizacije u Crnoj Gori zabilježen nizak stepen poštovanja poreskih propisa, kako sa aspekta prijavljivanja, tako i sa aspekta plaćanja poreskih obaveza”.

Da potkrijepi svojke  tvrdnje, Mugoša je –  neki kažu: nije on nego njegovi scenirasti – predočio podatak da je poreski dug za 38 sveštenika MPC, po onovu neplaćenih dažbina za njihove plate, premašio 300 hiljada eura. Zaključno sa 2010. godinom. “Nakon toga, punih devet godina, nije predata ni jedna prijava za poresko zaduženje”, požalio se direktor PU, navodeći kako im zbog toga državni organ kojim rukovodi od decembra 2015. nije mogao ni obračunati poresku obavezu. Nijesu se, može biti, sjetili da pođu u kontrolu. Ili im je  nedostajao blagoslov iz vrha vladajuće partije.

To Miomiru M. Mugoši nije smetalo da obznani kako MCP ima više privrednih društava čiji je osnivač, više otvorenih žiro računa u poslovnim bankama “preko kojih je u proteklih nekoliko godina prometovano više desetina miliona eura”. Ostala je tajna da li je PU u pomenuta društva ubrojala, recimo,Čovjekoljublje  – dobrotvorni fond MPC preko kojeg se finansira i organizuje rad narodnih kuhinja u Podgorici, Cetinju, Beranama i Bijelom Polju, a preko kojih su osiromašenim i gladnim građanima Crne Gore podijeljene na stotine hiljada besplatnih obroka. Ili tim podacima, sada, nema mjesta?

Kao što nema objašnjenja zašto se MPC, ako  državi duguje višemilionske iznose na ime neplaćenog poreza, ne nalazi ni na jednoj od crnih lista poreskih dužnika koje PU objavljuje tri puta godišnje, kao svoju zakonom propisanu obavezu. Čak i pod uslovom da ne duguje milione, već samo 300 hiljada eura iz prošle decenije, MCP bi bila visoko plasirana na tim listama.

Na listi 200 najvećih poreskih dužnika koju, godinama,  vode kompanije iz Vektra Grupe Dragana Brkovića (njihov ukupan dug prema državi, po osnovu neplaćenih poreza, doprinosa, carina i koncesija kreće se oko 20 miliona) Mitropolija bi se našla u prvih 50. Možda odmah iza državnih Plantaža 13. jul koje su, pod komandom Veselina Vukotića i Verice Maraš (predsjednik borda i izvršna direktorica kompanije) reprogramirale poreski dug veći od 350 hiljada eura.

Na kraćoj ali dugovima bogatijoj listi 100 najvećih dužnika po osnovu neplaćenih poreza i doprinosa na lična primanja Mitropolija bi sa registrovanim dugom od 300 hiljada takođe bila u prvoj polovini, preciznije, negdje oko 25 mjesta. Da bi izbila na čelo ove dužničke kolone Amfilohije Radović i njegovi uposlenici morali bi državi dugovati više od 21 miliona, koliko se lani u novembru potraživalo od prvoplasiranog Montenegroerlajnsa. Višemilionski dug čije nam je eventualno postojanje najavio direktor PU bio bi dovoljan za, recimo, četvrto mjesto gdje se, sa reprogramiranim dugom od 2,2 nalaze Plantaže. Za dužnički podijum državi valja dugovati makar  4,3 miliona. Toliko su, krajem prošle godine, iznosile preostale poreske obaveze pljevaljskog Rudnika uglja. Tom su kompanijom, naizmjenično ili udruženim snagama, donedavno gazdovali italijanska A2A i Aco Đukanović. Dok je poreski dug bio oko 15 miliona. Onda je država, novcem EPCG,  kavaljerski otkupila praktično bankrotiralu kompaniju. Preuzimajući njene dugove.

Još jedan million duga i Mitropolija bi se našla na drugom mjestu, ispred Željezničkog prevoza, još jednog državnog preduzeća koje državi, odnosno svojim radnicima, duguje oko 5,5 miliona na ime neuplaćenih doprinosa i poreza na zarade.  Doduše, ukoliko su tačni podaci da pod okriljem MCP platu zarađuje oko 600 osoba, u svešteničkim odorama ili civilkama, onda bi se moglo pokazati da je ukupan dug Mitropolije bliži onome što se, prema crnoj listi, potraživalo od Montenegroerlajnsa. Ne računajući u taj iznos porez koji bi se mogao naplatiti po osnovu građevinskih, turističkih, ugostiteljskih i drugih svakojakih usluga i djelatnosti koje se klijentima nude pod okriljem jednog od najvećih poslovnih sistema u Crnoj Gori. Mitropolije crnogorsko primorske.

Nije, lako ni računati dok oko vas lete kletve. Pokazalo se kako je mnogo sigurnije zaprijetiti, u kameru, da će neizmirene poreske obaveze MPC, zatreba li,  biti prinudno naplaćene  “sredstvima sa računa MPC ili od njene imovine”.  Jednog dana, kada u PU uspiju da ih izračunaju. Ne odoka, nego onako kako  propisi nalažu. Pa onda dobiju mig (političku saglasnost) Vlade Duška Markovića ili nekog od njegovih nasljednika/ca i prikupe volje i hrabrosti da obave svoj posao do kraja.

Bilo bi to, vaistinu, veliko iznenađenje. U zemlji u kojoj je i predsjednik države višestruki dužnik-povratnik na ime neplaćenog poreza na nekretnine. Prema podacima CBCG, firma Global Montenegro, partnersko čedo Mila Đukanovića i njegovog kuma Vuka Rajkovića u blokadi je duže od osam mjeseci zbog poreskog duga od 111 hiljada eura prema opštini Budva. Priča o neplaćanju poreza na dva hektara zemljišta koje Global Montenegro posjeduje na Košljunu, priča se desetak godina. Niko se ne stidi zbog toga. Ponajmanje poreznici.

Privilegovani poreski dužnici u Crnoj Gori su zaštićeni sve dok su u političkoj milosti. Lani nam je to pokazao primjer Duška Kneževića. Dok je slao kurire i koverte na razne DPS adrese, sada odbijegli tajkun je neometano gomilao dugove za poreze i doprinose svojih radnika. Onda su nakon što je Atlas TV otišla u stečaj, zaposleni ostali bez penzijskog osiguranja za četiri godine radnog staža. Televizija je prepakovana,  promijenila ime i ponovo radi.

Prema prošlogodišnjoj reviziji Završnog računa državnog budžeta za 2018. godinu koji je uradila Državna revizorska institucija (DRI) Poreska uprava u 2018. godini nije pravovoremeno sprovodila mjere prinudne naplate kod 19 dužnika čije su obaveze iznosile malo manje od 16 miliona. DRI je, takođe, konstatovala kako PU “nije izvršila svih predviđenih mjera prinudne naplate” kod šest poreskih obveznika sa dugom od tri miliona. Opet – ništa.

Kada su mediji pokušali saznati o kojim firmama se radi iz PU su uzvratili  –  poreska tajna.   “Imajući u vidu da član 16 Zakona o poreskoj administraciji propisuje institut poreske tajne, Poreska uprava nije u mogućnosti da podatke o pojedinačnim poreskim obveznicima objavljuje javno”, stoji u jednom od tadašnjih obavještenja koja su stizala iz PU. U slučaju Mitropolije i njenog duga  – druga priča. Sada iz Poreske uprave tvrde kako njihov direktor nije prekršio poresku tajnu, pošto nije saopštio tačan broj računa prozvanog klijenta (MCP) “upravo poštujući odredbe člana 16 Zakona o poreskoj administraciji…”.

Nikome u državnom aparatu ne smeta što je direktor PU izrekao niz optužbi bez i jednog dokumenta (odluke, rješenja) kojim bi potvrdio svoje tvrdnje. Znaju oni da su sva sredstva dozvoljena kada je boirba za vlast u pitanju. Šta su zakoni i Ustav spram suda partije. I javno izrečene naredbe Predsjednika.

 

MILA KASALICA, FINANSIJSKI ANALITIČAR I FORENZIČAR
Unižavanje struke

Tiradom zakonski-neodrživih optužbi prema poreskom obvezniku koji se, u uslovnoj cjelini, može sagledati kao Mitropolija crnogorsko-primorska, poreski direktor je dobrovoljno pucao u “zdravu nogu” javnih tokova novca u zemlji. Kako?

Poreznici u Crnoj Gori, u posljednjih par godina, prvi put su počeli da dosežu neke drugačije grane održivosti. Na nivou operativnih unaprjeđenja, institucionalno je postignut izvjestan i izmjeriv iskorak. Ovaj konkretan plus je išao prema boljem u budućnosti, dok su se u međuvremenu i poreski obveznici Crne Gore zadužili 14 miliona da bi se poreski sistem, kao i tim, značajno unaprijedili.

Poreski direktor je subotnjim jutrenjem satro ostvareni iskorak institucije. Koristeći sistemski-osjetljive podatke, koje je bio obavezan da čuva,  unizio je struku i ulogu poreznika. Činjenično, tvrdnja da je kod MCP-a zabilježen “nizak stepen poštovanja poreskih propisa” može se podijeliti sa javnošću Crne Gore, onda kada je utvrđena poreska obaveza, na osnovu legalno pripremljenih rješenja poreske kontrole, dodatno podijeljenih sa poreskim obveznikom. Kako je poreski postupak u toku, tada je stav poreskog direktora suprotan sistemsko-institucionalnim odgovornostima koje mora da ispunjava bez diskriminacije prema bilo kojem poreskom obvezniku pojedinačno. Takođe, prometi na računima poreskih obveznika ne predstavljaju primarne poreske dokumente, pa je poreznicima-političarima vrijeme da nauče šta trebaju da kontrolišu oko obračunavanja poreskih prinadležnosti. Na kraju, prijavljivanje i plaćanje poreskih obaveza su zakonski definisane, “dobrovoljne odgovornosti” poreskih obveznika; tome poreznici Crne Gore moraju da služe.

U posljednjih trideset godina nije cjelovito zaokružen sistem u kojem se crkva trebala legitimno prepoznati kao neprofitna organizacija. To nam se dešava  zahvaljujući radu i činjenjima vladajućih koalicija, ali i posrednom uticaju MCP-a. Naša javna administracija je takvo stanje koristila da ne radi svoj posao. To je razlog da im se tekuće ne može vjerovati da mogu pristupiti prinudnoj naplati nekakve Buljarice, kada član 56 Zakona o poreskoj administraciji propisuje: “…da se prinudna naplata poreza preduzima kada poreski obveznik ne plati poresku obavezu prilikom podnošenja prijave odnosno kada je poresko rješenje postalo izvršno.” Ili važnije, ovlašćenja poreskog organa iz člana 6, pod 18 preciziraju da se poreski organ “odnosi prema poreskim obveznicima i drugim licima sa poštovanjem i uvažavanjem”. To je direktor PU svojim istupom institucionalno slomio.

Vjerujem da u MCP-u, i svim eparhijama SPC-a, ima dovoljno ozbiljnih, mladih profila koji su, iako duboko posvećeni svojim sveštenim aktivnostima, jednako fokusirani na ispunjavanje svojih građanskih obaveza i dužnosti, što im je realno i sistemski interes. Uz saradnju sa odgovornim i posvećenih poreznicima. Sve drugo pričinjava dugoročnu štetu ekonomiji Crne Gore, a to nije ni životni ni ekonomski ni vanvremenski interes poreskih obveznika u Crnoj Gori.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

FOKUS

AUTOKORUPCIJA: Zadužim te po dubini

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dok Evropska komisija čeka na optimizaciju radnih mjesta u javnoj upravi, nova Vlada čeka imena partijskih činovnika koje treba da imenuje na dogovorene pozicije. Iz NVO sektora ukazuju da  građani bez odlaganja treba da vrše pritisak na novu vlast da odustane od očite namjere da se nastavi sa partitokratskom praksom

 

„Nova demokratska vlast u Crnoj Gori (će) izvršiti potpunu depolitizaciju ključnih institucija vlasti radi obezbjeđivanja beskompromisne borbe protiv organizovanog kriminala i korupcije“, navodi se u drugom stavu Sporazuma koji su, prije formiranja Vlade, potpisali lideri pobjedničkih koalicija Za budućnost Crne Gore Zdravko Krivokapić (premijer), Mir je naša nacija Aleksa Bečić (predsjednik Skupštine) i Crno na bijelo Dritan Abazović (vicepremijer). Nakon prvog sastanka, koji je prethodio sporazumu, lideri su saopštili da su dogovorena četiri ključna principa. Jedan od njih je da „će nova, demokratska vlast, biti ekspertska, konstituisana od kadrova koji su stručnjaci iz konkretnih oblasti bez obzira na njihovu političku, vjersku, nacionalnu ili bilo koju drugu osobenost“. I u predizbornoj kampanji su liderima tadašnje opozicije bila puna usta „eksperata“ i „nepartijskih kadrova“.

Raspodjele kadrova unutar resora – „po dubini“ – pokazale su da je Sporazum tek slovo na papiru. Iako je koalicija Crno na bijelo, okupljena oko građanskog pokreta URA, prednjačila u zagovoranju principa eksperata i depolitizacije javne uprave,  te uslovila i  formiranje Vlade po tim principima,  kadrovi te političke grupacije među prvima su uvršteni po dubini. Riječ je  o imenovanju kadrova sa te liste – Rada Miloševića i Zorana Miljanića za pomoćnike ministra unutrašnjih poslova.  Miljanić ima bekgraund u bezbjednosnom sektoru. Za  Miloševića, preduzetnika iz Nikšića, bilo je očigledno da je riječ o partijskom kadriranju. Prethodno je koncept  ekspertske Vlade narušen ulaskom lidera URA Dritana Abazovića, na mjesto potpredsjednika Vlade.

Abazović  je potom saopštio da će biti eksperata po dubini, ali da mora biti i članova partija. Pojasnio je da građani ne mogu očekivati da niko od ljudi koji su se decenijama iz opozicije borili protiv režima ne dobije nijednu funkciju po dubini.

Uslijedili su i drugi primjeri partijskih imenovanja i nepotizma. Za vršioca dužnosti Agencije za nacionalnu bezbjednost (ANB) imenovan je nosilac liste Za budućnost Crne Gore u Kotoru Dejan Vukšić, koji je prije imenovanja izabran za predsjednika lokalnog parlamenta u tom gradu. Za predsjednicu Upravnog odbora Nacionalnih parkova Crne Gore izabrana je bivša poslanica Demokratskog fronta (DF) i bivša novinarka Marina Jočić. Za pomoćnicu vršioca dužnosti pomoćnice generalnog sekretara Vlade advokatica Žana Praščević – Milačić – supruga poslanika Prave Crne Gore Marka Milačića. Za direktoricu Kliničkog centra Crne Gore imenovana je doktorica Ljiljana Radulović – kćerka poslanika Pokreta za promjene (PZP) Branka Radulovića.

Da se priprema teren za partijsko zapošljavanje vidjelo se i po izmjenama Zakona o državnim službenicima i namještenicima. Glavne izmjene bile su da vršilac dužnosti može biti osoba koja prethodno nije radila u državnom organu ili preduzeću i da rukovodiocima prestaje mandat kada se ukine državni organ ili promijeni njegov opis poslova, što omogućava ubacivanje partijskih kadrova bez konkursa. Međutim, iako usvojen u Skupštini, taj zakon je jedan od akata koje je Skupštini vratio predsjednik Crne Gore Milo Đukanović.

Vrhunac partijskog udomljavanja dostignut je prije nekoliko dana, kada je ozvaničena podjela državnih preduzeća, ustanova i institucija između pobjedničkih koalicija. Prema pisanju medija, mjesta po dubini podijelili su srazmjerno podršci koju su koalicije dobile na parlamenarnim izborima 30. avgusta.

Najviše pozicija će prema toj podjeli pokriti partije unutra saveza Za budućnost Crne Gore. Pokret za promjene, koji se izdvojio iz Demokratskog fronta, dobio je najviše pozicija unutar koalicije. Pored direktorskog mjesta u Kliničkom centru, Pokretu  je pripalo i mjesto izvršnog direktora Aerodroma Crne Gore, izvršnog direktora Uprave za nekretnine, izvršnog direktora Fonda PIO, izvršnog direktora Crnogorskog elektroprenosnog sistema, izvršnog direktora Crnogorskog operatora tržišta električne energije, kao i izvršnog direktora Agencije za zaštitu životne sredine. Partiji Nebojše Medojevića će pripasti i mjesto izvršnog direktora Agencije za investicije Crne Gore, Zavoda sa seizmologiju i hidrometeorologiju i Direkcije za zaštitu tajnih podataka, kao i pozicije predsjednika upravnih odbora Montefarma i Agencije za elektronsku komunikaciju i poštansku djelatnost.

Ivan ČAĐENOVIĆ

Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 15. januara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

PRIZEMLJENJE DRŽAVNE AVIOKOMPANIJE: Slomljena krila MNA

Objavljeno prije

na

Objavio:

Šansa za opstanak crnogorske aviokompanije (stare ili nove) i dalje postoji. Nije velika ali je ima. To, s druge strane, nije kraj problemima u državnim kompanijama koje nam je nakon tri decenije vlasti ostavio DPS

 

Avioni Montenegroerlajnsa (MNA) ne lete od subote. Zaposleni platu ne primaju od septembra. Doprinosi za penziono i zdravstveno osiguranje nijesu plaćani od 2016. Prizemljena kompanija duguje više od 100 miliona, a na popisu neizmirenih obaveza nalaze se:

– Dugovanje Euracontrolu od 160.000 eura zbog koga, od subote 26. decembra, postoji mogućnost zapljene aviona MNA na evropskim aerodromima.

– Dugovanja Aerodromu Nikola Tesla u Beogradu u iznosu od pola miliona, zbog kojih se kompanija ne usuđuje da leti za Beograd.

Dugovanje kompaniji GECAS, zakupodavcu aviona Embraer 195, od približno 1,2 miliona (tražen raskid ugovora i povraćaj aviona).

– Dugovanje zakupodavcu motora za dva Embraera 195, kompaniji BEAUTECHU u iznosu od 600.000 (zatražen raskid ugovora i povraćaj motora).

Finansijski problemi Montenegroerlajnsa nijesu od juče. Traju od osnivanja kompanije. U decembru prošle godine Skupština je usvojila Zakon o konsolidaciji i razvoju MNA, kojim je predviđeno da država u kompaniju uloži 155 miliona.

Kompanija u tom trenutku, prema analizi konsultantske kuće Deloitte, raspolaže sa osam aviona od kojih su četiri prizemljena (tipa fokker 100, vjerovatno neupotrebljiva). Od četiri operativna aviona jedan je bio u vlasništvu MNA (takođe fokker100), dva u zakupu (tipa Embraer E195), a četvrti u finansijskom lizingu (prema dostupnim podacima treba otplatiti još šest miliona da bi taj avion tipa Embraer E195 postao vlasništvo MNA).

Plan Vlade Duška Markovića, koji je prihvatio parlament, bio je da 100 miliona ode tokom 2020. godine, uglavnom za vraćanje dugova (državi 34 miliona, Aerodromima Crne Gore 32 miliona, bankama sedam miliona, dobavljačima šest, Kontroli leta SiCG – 1,63 miliona). Ostatak je trebalo da se potroši za održavanje likvidnosti (11) i restauraciju motora (8,8 miliona). Preostalih 50-ak miliona planirano je za obnovu flote u periodu 2021–2024. godine.

Nemamo podatke o tome šta je od ovogodišnjeg plana ispunjeno do 3. septembra, kada je Agencija za zaštitu konkurencije donijela rješenje kojim je Ministarstvu saobraćaja i pomorstva naloženo „da odmah, po prijemu ovog rješenja, privremeno obustavi dodjelu sredstava MNA…“.

Odluka nije bila neočekivana, ali jeste zakašnjela. I, možda, motivisana i nečim što nije u nadležnosti Agencije za zaštitu konkurencije (vidi antrfile MNA i izbori). Devet mjeseci ranije, 23. decembra 2019, Agencija je u izvještaju konstatovala kako „nema uslova“ da ocijeni da li je Zakon o konsolidaciji i razvoji MNA usklađen sa Zakonom o kontroli državne pomoći, jer je dostavljeni materijal nepotpun. Ti se uslovi nijesu stekli sve dok je DPS bio na vlasti.

Uglavnom, odluka o „privremenoj obustavi“ svake vrste pomoći MNA svezala je ruke izvršnim vlastima. Od 3. septembra, da podsjetimo još jednom na taj važan detalj. „Jasno je da nastavak pomoći Montenegro Airlainsu od strane Vlade ne bi bio u skladu sa Sporazumom o stabilizaciji i pridruživanju, ne bi bio u skladu sa Zakonom o kontroli državne pomoći, ne bi bio u skladu sa Zakonom o zaštiti konkurencije i konačno ne bi bio u skladu sa Ustavom Crne Gore (člana 140 stav 3)“, navodi pravni konsultant Veselin Koprivica konstatujući kako nova Vlada „nije imala drugog izbora osim da postupi onako kako je postupila“.

Koprivica nije usamljen u stavu da Vlada Zdravka Krivokapića nije imala drugog izbora osim da MNA prepusti tržišnoj utakmici u kojoj se naš nacionalni avioprevoznik, dokazano, ne snalazi najbolje. Čula su se, međutim, i drugačija mišljenja.

„Ukoliko želi i ima političku volju, Vlada može da pomogne MNA“, ustvrdila je Gordana Đurović, profesorica Ekonomskog fakulteta i nekadašnja potpredsjednica Vlade i ministarka evropskih integracija. „Jedan od mogućih zakonskih modela je pretvaranje potraživanja u trajni ulog, odnosno da se ovaj Zakon (o konsolidaciji MNA) sprovede u potpunosti. Drugi je restrukturiranje…“, navela je Đurović uz ideju da bi se moglo razmišljati i o spajanju Aerodroma CG i MNA u novo preduzeće.

Komentarišući njene tvrdnje, nekadašnji poslanik i predsjednik skupštinskog Odbora za ekonomiju Aleksandar Damjanović kaže da Đurović ne govori kao profesor već kao kandidat sa liste poslanika DPS-a. „Ona zna da je dokapitalizacija i pretvaranje duga u akcijski kapital vid klasične državne pomoći“. On tvrdi kako je prelomna tačka koja je odredila sudbinu MNA prekoračena još 2012. godine, kada je Državna revizorska institucija (DRI) objavila reviziju poslovanja MNA i ukazala na potrebu donošenja hitnog plana sanacije državne kompanije. Pošto su svi njeni bilansi pokazivali da ona srlja u propast. „Niko se iz tadašnje vlasti na taj signal nije okrenuo“, podsjeća Damjanović.

Sada sve izgleda drugačije.

Na vijest da nova vlada neće nastaviti da novcem poreskih obveznika pegla finansijske dubioze MNA, oglasili su se svi koji vrebaju priliku da kritikuju poteze izvršnih vlasti. Među njima je bilo i ljekara i inženjera, trgovaca, građevinara… ali nije bilo nikoga iz ranijih uprava kompanije osuđene na stečaj. Baš oni bi trebali da objasne šta i kako. Ako ni zbog čega drugog, a ono da opravdaju bogate apanaže koje su dobijali sa kompanijskog računa. I objasne – šta je nama Montenegro Airlines?

Prema podacima s kraja prošle godine, prije pandemije korona virusa, MNA saobraća na sedam redovnih i osam sezonskih odredišta. Državna aviokompanija u Crnu Goru dovozi između trećine i četvrtine svih putnika koji prođu kroz naše aerodrome. A skoro polovina (49 odsto) putnika koje u Podgoricu i Tivat stižu avionima MNA dolazi iz Beograda… Konačno, MNA je u rekordnoj 2018. godini prevezao oko 650.000 putnika. Matematika kaže: MNA u Crnu Goru doveze svakog četvrtog ili svakog petog turistu koji u Crnu Goru dođu avionom. Malo ili mnogo?

Predsjednik odbora direktora MNA prima 4–4,5 hiljade, saopštio je resorni ministar za kapitalne investicije Mladen Bojanić. Prosječna plata u kompaniji bila je, za to vrijeme, oko 800 eura, dodaje Zoran Radunović, državni sekretar u istom Ministarstvu sa 16 godina iskustva u Montenegro Airlinesu. „Bilo je i onih koji su primali 280 ili 320 eura a radili su odgovoran posao“.

Bojanić najavljujuje da Vlada „sjutra (30.12) kreće sa formiranjem nove kompanije“. Pethodno se obratilia Evropskoj komisiji od koje traže da im omogući da MNA nastavi rad nekoliko mjeseci, dok nova kompanija ne stane na noge. Kako bi Too Montenegro, to je ime nove kompanije otkriva Bojanić, naslijedila dio materijalne (avion u vlasništvu i avion čija se otplata bliži kraju) i nematerijalnu imovinu MNA. To nije beznačajno.

Tako menadžeri MNA navode da „stvarna vrijednost“ njihove kompanije nije u bilansima stanja i uspjeha (to vidimo – tamo nema ničega što vrijedi) već u sertifikatima, članstvu u svjetskim asocijacijama avioprevoznika, liceniranom osoblju… „Dozvole, istorijski slotovi, saobraćajna prava, code share ugovori, interline ugovori, Amadeus prodajni sistem… neće mirovati mjesecima i čekati novu kompaniju. Biće trajno izgubljeni i moraće se krenuti iz početka da se dobiju ni blizu kvalitetni slotovi i aerodromi u odnosu na one koje sada MNA. Dakle, praveći operativnu pauzu, gubimo sve ovo. U roku od 90 dana, gubimo licence svih pilota, gubimo licence kabinaca, mehaničara, inženjera”, tvrde iz sadašnjeg menadžmenta.

Podvucimo crtu: šansa za opstanak crnogorske aviokompanije (stare ili nove) i dalje postoji. Nije velika, ali je ima. To nije kraj problemima koje je nakon tri decenije vlasti ostavio DPS. Skoro identična priča ponoviće se kada na dnevni red Vlade dođe nova tranša državne pomoći brodarskim kompanijama u vlasništvu Crne Gore. Neko će, opet, zaplakati.

 

Bačene pare

Vlada Duška Markovića raspravljala je o zakonu koji bi omogućio dalju pomoć MNA na sjednici održanoj 9. decembra 2019. godine. Analiza Deloitta o opravdanosti tog ulaganja, naslovljenja Projekat Boing, završena je četiri dana kasnije, 13. decembra.

Marković i njegovi saradnici su, znači, po inerciji odlučili da nastave sipati novac u kompaniju čiji su dugovi, u tom trenutku, višestruko prelazili njenu vrijednost. To je, zapravo, nemoguće poređenje. Trebalo je prvo uplatiti 60 miliona, pa MNA dovesti u poziciju da ne vrijedi ništa. Nula. U svakoj poznatoj valuti. Novac je ipak preusmjeren uz obrazloženje da MNA „svojim poslovanjem utiče na ekonomski razvoj Crne Gore u cjelini”.

Marković tada kaže: „Ovaj model će nam već iduće godine pokazati da li su naše procjene dobre. Ako te procjene ne budu dobre i ako ne budu davale rezultate, likvidacije i stečaj su uvijek na stolu“!?  A sto pedeset miliona, više ili manje, šta je to za ovoliku Crnu Goru i onoliki DPS? Bravo!

Tek, kad je došla 2020. Vlada je zaboravila Montenegro Airlines. Prema dnevnom redu ovogodišnjih sjednica Markovićeve Vlade, o MNA se razgovaralo samo dva puta. Prvo 14. maja a, potom i 11. juna kada je odlučeno da se obezbijede sredstva i izmire troškovi MNA nastali „realizacijom specijalnih čarter letova za vrijeme prekida komercijalnog saobraćaja“. I tu svrhu je izdvojeno nekih 600–700 hiljada.

Neka je. Da nije bilo MNA, ko zna kada bi se, i kako, građani Crne Gore vratili kućama nakon sveopšteg zaključavanja planete u martu i aprili. Ali – ni riječi o realizaciji Zakona o konsolidaciji, stanju u kompaniji čiji avioni su prizemljeni silom prilika, odluci Agencije za zaštitu konkurencije kojom su dalja ulaganja stavljena van zakona, dok je već uloženo (navodno je riječ o nekih 45 miliona) postalo – bačeno.

I sad Marković sa družinom leleče zbog udesa državnog avioprevoznika, kriveći za to one koji vladaju evo već četiri nedjelje. Ali bježi od sučeljavanja sa njima. A, zamislimo samo da je prethodna vlada u maju, ili junu, kada je postala izvjesna propast ljetnje turističke sezone, povukla neminovne poteze – one koje je utrapila svojim nasljednicima. Danas bi smo već imali alternativu. A DPS bi, svakako, bio u opoziciji.

 

Prvo afera, pa prvi let

Crnogorska aviokompanija zvanično postoji od 15. februara 1995. godine. „Za sada samo na papiru“, bilježi koleginica Branka Plamenac zahvaljujući kojoj su čitaoci Monitora bili izuzetno upućeni u sva dešavanja vezana za MNA. „Bilo je više nego upadljivo odsustvo najznačajnijih predstavnika političkog života Republike, i pozicije i opozicije. Premijer Đukanović se izgovorio bolešću, dok je predsjednik Republike (Momir) Bulatović iznenada otputovao za Beograd…“.

Osnivanju MNA prethodile su „interesantne“ odluke vlasti u Beogradu – tzv. saveznih i srpskih. Jugoslovenski aerotransport (JAT), preduzeće u vlasništvu nekadašnje SFRJ, je dekretom Vlade Srbije, 1992. postalo javno preduzeće Republike Srbije. U paketu, srpska imovina postali su i aerodromi u Tivtu i Podgorici.

U Crnoj Gori se stidljivo (LSCG i Monitor) postavilo pitanje poštene podjele imovine JAT-a, koji je tada u svojoj floti imao dvocifren broj kvalitetnih letjelica (uglavnom tipa boing). Računalo se da bi nam, po tom osnovu, mogla pripasti makar dva aviona. U Beogradu nijesu htjeli ni da čuju. U stvari JAT i Aviogeneks su odbili da razgovaraju i o iznajmljivanju prizemljenih aviona crnogorskoj avio kompaniji.

Crna Gora se nakon 16 mjeseci odlučuje za kupovinu prvih putničkih aviona koji će nositi oznaku MNA. „Početkom jula (1996) prvi direktor (Zoran Đurišić) prve nacionalne aviokompanije u Crnoj Gori stavlja svoj potpis na istorijski ugovor o kupovini prvih aviona“, piše Plamenac. „Ostalo je još samo da ciriška banka otvori kreditno pismo i novac transferiše, poslije čega bi se moglo pristupiti farbanju aviona u crnogorske boje i ambleme“.

Ali, novac namijenjen za kupovinu dva boinga 727 je, bez traga, nestao. Prema jednoj verziji 14,5 miliona dolara završili su na švajcarskom računu privatne firme Montiko, odakle mu se gubi svaki trg. Montiko je, navodno, bio u vlasništvu Đukanovićevog kuma Ratka Kneževića (razišli se koju godinu kasnije).

Druga verzija iste priče kaže kako je novac, nakon neuspjele kupovine boinga u Londonu, prebačen na švajcarski račun tadašnjeg ministra finansija Predraga Goranovića (sve ovo se dešava u vrijeme sankcija UN prema SRJ), odakle je dalje korišćen „u državne svrhe“.

Pa i za kupovinu dva fokera 25, krajem 1996.

Zbog niza otkrivenih mana, proizvodnja tog tipa aviona bila je obustavljena još 1987. Tako smo, za manje para (šest umjesto 14 miliona), umjesto dva aviona kupili dvije tranje sa groblja aviona u Francuskoj. I osudili nacionalnu aviokompaniju na ono što joj se sada dešava.

Priča o nestalim milionima nije dobila epilog.

 

MNA i izbori

Prvi avion sa oznakama MNA doletio je u Crnu Goru 26. oktobra 1996. godine, nedjelju dana pred parlamentarne izbore na kojima se, tada jedinstveni, DPS sučelio sa koalicijom Narodna sloga (LSCG Slavka Perovića i Narodna stranka Novaka Kilibarde). Slučajno.

„MNA nema još uvijek potrebne kadrove, pilote, inženjere, pomoćno, tehničko i letačko osoblje“, piše Monitor po dolasku aviona, u broju koji je izašao tri dana uoči izbora (Foker – DPS džoker). „Nije oformljena komercijalna služba, nisu štampane karte, nisu otvorena prodajna mjesta, poslovnice ili predstavništva… Nije urađen ni AOC, dokument bez kojeg kompanija praktično ne postoji“.

Zaista, prvi komercijalni (larter) let MNA obavlja tek sredinom naredne godine, na relaciji Podgorica – Bari. Na redovan linijski saobraćaj trebalo je još sačekati.

Četvrt vijeka kasnije, neobična koincidencija. Tri dana nakon prvih izbora koje je DPS izgubio, Agencija za zaštitu konkurencije donosi rješenje kojima se njihovim nasljednicima vežu ruke kada je u pitanju budućnost državne avio kompanije. Zaslužena kazna za građane ili još jedna slučajna podudarnost?

MNA je jedina državna kompanija koju je, za trideset godina, osnovala i podigla DPS vlast. Vidimo kako. Većinu ostalih je upropastila.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

PRIVREMENO FINANSIRANJE: BRIGA ZBOG DPS ZAOSTAVŠTINE ILI STRAH OD SKUPŠTINSKE VEĆINE: Život bez budžeta

Objavljeno prije

na

Objavio:

Za razliku od emisije obveznica, odluka o odlaganju izrade budžeta i privremenom finansiranju države u nekoliko narednih mjeseci je, prevashodno, politička. Problem je što ekspertska vlada takvu odluku donosi ne uz podršku, nego bez znanja vladajuće većine u parlamentu

 

Kako sada stoje stvari, budžet za 2021. godinu dobićemo krajem zime ili na proljeće. Do tada će država funkcionisati u modu „privremenog finansiranja“. Vlada, uprkos najavama, neće predložiti Skupštini ni rebalans budžeta očekivan (ima onih koji tvrde – i obavezan) nakon emisije obveznica i novog zaduženja od 750 miliona eura. Izostaće, konačno, i tehnički rebalans budžeta kako bi ga Vlada, uz podršku parlamenta, pripodobila novoj organizacionoj šemi izvršne vlasti.

„Brojne nepravilnosti, netačni podaci i malverzacije uticali su na to da nećemo praviti nacrt budžeta da bismo imali budžet radi budžeta, odnosno tačan zbir netačnih podataka“, saopštio je premijer Zdravko Krivokapić krajem prošle nedjelje, uz potvrdu da je samo dan ranije na snazi bila odluka da se budžet za narednu godinu pripremi do 20. decembra da bi se o njemu u Skupštini razgovaralo već ove nedjelje. „Opredijelili smo se da do marta odradimo realističan budžet koji se zasniva na jasnom programu i politikama Vlade“.

To nije bio prvi put da premijer zatečeno stanje opisuje kao tačan zbir netačnih podataka. Njegovi saradnici su se potrudili da olakšaju razumijevanje tog iskaza. I, suštinski, opravdaju potrebu da se dostupni podaci o radu korisnika budžetskih sredstava provjere prije nego se prepišu u budžet za narednu godinu.

Tako je ministar kapitalnih investicija Mladen Bojanić ukazao na velike troškove za zakup prostora koji koriste budžetski potrošači (ministarstva, uprave, agencije…). Objašnjavajući kako je na čelu novog ministarstva „naslijedio“ kabinet bivšeg Ministarstva saobraćaja – zapravo preuređeni apartman hotela Best Western – Bojanić je obznanio: „Samo za to krilo mi plaćamo za 2.000 kvadrata 20.000 eura mjesečno najma, pored toliko poslovnih prostora koji su prazni”.

Ispostavilo se da Ministarstvo saobraćaja nije jedini korisnik zakupljenog prostora, ali i da Vlada u susjednom hotelu Best Western Premijer uzima u zakup dodatni prostor, i za njega, preko Uprave za imovinu, plaća 35.000 mjesečno. Znači, samo aranžman sa dva povezana preduzeća, koja državi na ime neplaćenog poreza duguju preko tri miliona eura, poreske obveznike košta 55.000 mjesečno. Ili 660.000 godišnje. Odnosno, dva miliona i šesto četrdeset hiljada eura (2.640.000) za četiri godine, koliko traje mandat jedne vlade.

Prije nego što pomislite da je u pitanju nekakav presedan – u važećem budžetu za 2020. godinu za troškove zakupa objekata planirano je više od 11 miliona eura. Manje od polovine tog iznosa (pet miliona) troši se preko Ministarstva vanjskih poslova (uglavnom za potrebe ambasada i konzulata) dok preostalih šest „odu“ po istoj ili sličnoj šemi po kojoj je vlada postala najbolji klijent Best Western hotela u Podgorici.

Preko Uprave za imovinu išao je i posao uzimanja u zakup poslovne zgrade Prohaus (vlasnik Dušan Ban, kum Mila Đukanovića i, navodno, stvarni vlasnik miliona kojim je, preko računa odbjeglog tajkuna Duška Kneževića, aktuelni predsjednik Crne Gore garantovao svoj prvi milionski kredit) u koju je smještena Uprave za veterinu i fitosanitarne poslove. Vrijednost ugovora – 175.000 godišnje. Ili 750.000 za četiri godine, koliko traje „okvirni sporazum“ potpisan sredinom oktobra. U momentu kada su njegovi potpisnici sa strane države/vlade uveliko bili u tehničkom mandatu.

O postojanju tog ugovora obavijestio nas je ministar poljoprivrede Aleksandar Stijović. Njemu su, saznali smo, već prvih dana mandata zasmetale potencijalne zloupotrebe u raspodjeli sredstava za lična primanja. Pošto isti ljudi, stalno, dobijaju dodatak na osnovnu platu u vidu stimulansa ili naknade za stanovanje. „I to je protivzakonito. Dajete nekome platu recimo 600 eura, pa dodatak 30 odsto, to je još 200 eura, ukupno 800, pa još po 100 eura nadoknada za stan. A tu na spisku imate ljudi koji zajedno žive i oboje primaju nadoknadu za stanovanje. Dakle, opet se pokazalo da nijesmo svi isti“, pobrojao je Stijović navodeći kako je stopirao isplatu naknada koje su isplaćivane „isključivo na potpis ministra“ iako nijesu propisane zakonom. „I tako smo za budžet samo za nedjelju dana sačuvali 300.000“.

Ponovo smo zavirili u Zakon o budžetu za 2020. godinu. I našli da je za zarade, mimo bruto plata, doprinosa na teret poslodavca, naknada za zimnicu, prevoz, stanovanje i odvojen život, otpremnina i jubilarnih nagrada, predviđeno još 10,1 miliona eura. Pod stavkom ostale naknade. Ministar poljoprivrede polako počinje da hvata puteve tog novca.

Isto pokušava i ministar finansija. Milojko Spajić ovih dana pokušava da prebroji vladine komisije. Samo četiri su stalne: Komisija za politički sistem, unutrašnju i vanjsku politiku, Komisija za ekonomsku politiku i finansijski sistem, Komisija za kadrovska i administrativna pitanja i Komisija za raspodjelu dijela sredstava budžetske rezerve. A uz njih ide još milion onih koje, nerijetko, služe samo za to da kroz njih neko ostvari dodatak na platu. Slavno „članstvo u komisiji“. A tu su još direktori, savjetnici, konsultanti, nadzornici, pa upravni odbori, savjeti… Puno novca. A, opet, ništa, u poređenju sa 17 miliona koliko nas je, samo tokom 2020, koštala izrada i održavanje softvera u državnim institucijama (veća polovina tog novca troši se preko MUP-a i Uprave policije).

Ni bivši ministri ne znaju kome su sve i zašto isplaćivali državni novac. To su, kažu, u njihovo ime radile sekretarice koristeći se faksimilima potpisa. Kad se pečat izliže, ministar poruči novi. O državnom trošku podrazumijeva se.

Očigledno, ministar Spajić ima gdje da traži uštede. Šta će naći – vidjećemo do kraja marta. U međuvremenu, on je dodatno pojasnio zašto se, u zadnji čas, odustalo od ideje da se usvoji zakon o budžetu za 2021. koji je pripremala bivša vlada Duška Markovića. Nakon što se usaglasi sa novom organizacijom potrošačkih jedinica. A da se prvi „pravi“ budžet nove vlade pripremi tokom januara.

„Mi nismo Vlada kontinuiteta i takav ne smije biti ni budžet“, rekao je Spajić. „Mi bismo tim formalnim davanjem u skupštinsku proceduru opravdavali bahato trošenje i razna nepočinstva za koja nema opravdanja. Uključićemo forenzičare i eksperte u izradu novog budžeta. Bitno je da novi budžet odražava stvarne potrebe građana, privrede i društva”.

Tu, polako, zalazimo u problematični dio odluke o prelasku države na privremeno finansiranje. Prva dilema se tiče forme, kontinuiteta i stvarnih potreba o kojima je govorio ministar Spajić. Zato smo mu početkom nedjelje poslali nekoliko pitanja uz molbu da na njih odgovori u bilo kojoj formi. Jedno od njih ticalo se činjenice da je Vlada odbila da priprema budžet na osnovu neprovjerenih podataka njenih prethodnika. Ali je ista ta vlada, deset dana ranije, zadužila Crnu Goru za 750 miliona kroz emisiju obveznica, koja je pripremljena uz pomoć i na osnovu podataka i predviđanja članova Markovićeve vlade.  „Možete li povući paralelu između ta dva posla i pojasniti zašto je jedan završen po hitnom postupku a drugi odložen da krajnjeg roka?“, pitali smo ministra finansija. I ostali bez odgovora. A nije nevažno saznati, recimo, na osnovu čega je vlada odlučila da nas zaduži baš 750 miliona? A ne 500 ili cijelu milijardu?  Premijer Krivokapić je, u jednom momentu, najavio da će doći u Skupštinu i pojasniti sve nedoumice oko tajnog zaduženja (citat Z.K.). Onda je, u zadnji čas, odustao od tog nauma. Tako smo umjesto detaljnih pojašnjenja dobili nezvanična tumačenja i izgovore tipa – isto to radio je i DPS. To jeste tačno. Ali od DPS-a nijesmo očekivali zakonit rad. Niti su nam oni to obećavali. I oni su u parlamentu imali bespogovorno poslušnu većinu. Kod Vlade Zdravka Krivokapića ni jedno ni drugo nije slučaj. Za sada.    Obznanjeno je, uglavnom, kako poslanici premijera  ove godine neće vidjeti u parlamentu. Pa će njihov sljedeći susret, možda, biti upriličen tek krajem marta, kada na usvajanje bude ponuđen budžet za 2021. Zakonski, premijer ima pravo na takvu odluku.  Ustav propisuje da vladi prestaje mandat i u slučaju da „ne predloži budžet do 31. marta budžetske godine“. Mada nije propisano do kada takav budžet mora biti usvojen. Tek, do njegovog usvajanja traje privremeno finansiranje koje predviđa da se korisnicima budžetskog novca svakog mjeseca odobri jedna dvanaestina sredstava koja su im namijenjena prošlogodišnjim budžetom.  Problem nastaje kod pitanja kojim sredstvima će raspolagati, recimo, pomenuto Ministarstvo kapitalnih investicija. Ili mnogo prozivano Ministarstvo prosvjete, kulture, nauke i sporta. Njih nema u ovogodišnjem budžetu. A nijesu ni prosti zbir ministarstava koja su funkcionisala do početka decembra.  Ko će i kako odlučivati o njihovom budžetu? Pitali smo Vladu, ali odgovora nema.

Pravnici i ekonomisti, opet, različito tumače nastalu dilemu. Uz, čini se, primjetan uticaj političkih afiniteta. Nekadašnji predsjednik skupštinskog Odbora za ekonomiju Aleksandar Damjanović smatra da je za normalno funkcionisanje vlade dovoljno da se u završnom računu budžeta za ovu godinu konstatuje nastala reorganizacija. Bez obzira što će taj završni račun u Skupštinu stići tek krajem naredne godine (završni račun budžeta za 2019. godinu još nije usvojen). Damjanović svoj stav zasniva na poslaničkom iskustvu i praksi prethodnih DPS vlada. Ni jedna od njih, u organizacionom smislu, nije bila kopija prethodne. I ni jednom nije rađen tehnički rebalans kako bi tadašnji budžet prepoznao promjene.

Predsjednik Udruženja pravnika Branislav Radulović, međutim, tvrdi da se zakonske odredbe o privremenom finansiranju mogu primijeniti samo na one potrošačke jedinice koje su utvrđene Zakonom o budžetu za 2020. godinu. „Za sedam novih ministarstava nije jasno kako će se privremeno finansirati, bez prethodno izvršenog tehničkog rebalansa, kada u godini koja se uzima kao osnova za odobravanje nijesu postojali“, rekao je Radulović Mini. „Privremeno finansiranje moguće je samo kod zakonom utvrđenih potrošačkih jedinica”, stav je i Državne revizorske institucije (DRI).

Dok stručnjaci razmjenjuju argumente, političari ostaju u busijama. Jedni Vladi aplaudiraju, drugi prebacuju nesposobnost, treći prijete krivičnim prijavama. I svi osluškuju izvještaje o rejtingu. Javnost briži druge brige.  Emisija obveznica i novo zaduženje, najveće u istoriji Crne Gore, bilo je prvenstveno ekonomska odluka i potez iznuđen zatečenim stanjem i projekcijama koje ne najavljuju brzo poboljšanje ekonomskog stanja.  Podrazumijeva se da Vlada ima obavezu da pokaže kako je taj posao realizovala na zakonit način, bez repova i ugradnje koju joj spočitavaju čak i oni koji su za nju glasali prije tri nedjelje.  Zato je odluka o privremenom finansiranju prije svega politička. To, uostalom, eksplicitno saopštava potpredsjednik vlade Dritan Abazović objašnjavajući kako oni ne mogu da predlože DPS budžet i „rade po notama režima koji su pobijedili“. Da ne bi bilo kakve dileme, Abazović precizira: „To je glavna stvar zbog koje se ide sa mjerom privremenog finansiranja…“.  Politički analitičari su, i prije formiranja vlade, ukazivali na njen manjak kapaciteta prilikom donošenja političkih odluka. Posebno onih koje prethodno nijesu dobile potvrdu parlamentarne većine. Krivokapić i njegovi saradnici ne da nijesu dobili saglasnost za povučeni potez, već parlamentarnu većinu nijesu ni obavijestili o svojoj odluci. Do pomenute konferencije za medije. Donekle ih pravda to što ni sami, samo dan ranije, nijesu očekivali takav rasplet.  Zato se i danas može postaviti pitanje da li Vlada, u kojoj sjede i funkcioneri prethodnih DPS vlasti, na ovaj način pravi otklon „od pobijeđenog režima“, sa sve Sporazumom u kome stoji da će nova većina slijediti generalne smjernice unutrašnje i vanjske politike svojih prethodnika (dok DF i PzP ne kriju da se ne slažu sa tom odlukom, a premijer saopštava u NIN-u da je to politička realnost a ne posljedica njegovih želja). Ili je smisao odluka o prolongiranju budžeta za 2021. u tome da se odloži izlazak pred parlament dok se, eventualno, ne ojačaju vladine pozicije. U javnosti i među poslanicima većine. I to tako što će jedne pridobiti najavljenim reformama a druge imenovanjima po dubini.

     Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo