Povežite se sa nama

FOKUS

DRŽAVNI DUGOVI – POLITIČARI, POPOVI, BIZNISMENI: Razduži bližnjega svog

Objavljeno prije

na

Poreska uprava godinama toleriše dugove probranim tajkunima koji imaju zaštitu vrha DPS.  Svoj nerad kriju iza institute poreske tajne. Kad vlastima zatrebe pravila se promijene. Bilo da ste Duško Knežević ili MCP

 

Još jedan je postupio po naređenju Mila Đukanovića i stao na branik vladajuće partije i njenog predsjednika. Na mejl adrese više crnogorskih medija u subotu je, ničim izazvan, stigao video uredak u kome jedinu ulogu ima Miomir M. Mugoša, direktor Poreske uprave (PU).

On je,  saznali smo, ovlašćen da aopšti kako je kod Mitropolije crnogorsko-primorske, “najveće vjerske organizacije u Crnoj Gori zabilježen nizak stepen poštovanja poreskih propisa, kako sa aspekta prijavljivanja, tako i sa aspekta plaćanja poreskih obaveza”.

Da potkrijepi svojke  tvrdnje, Mugoša je –  neki kažu: nije on nego njegovi scenirasti – predočio podatak da je poreski dug za 38 sveštenika MPC, po onovu neplaćenih dažbina za njihove plate, premašio 300 hiljada eura. Zaključno sa 2010. godinom. “Nakon toga, punih devet godina, nije predata ni jedna prijava za poresko zaduženje”, požalio se direktor PU, navodeći kako im zbog toga državni organ kojim rukovodi od decembra 2015. nije mogao ni obračunati poresku obavezu. Nijesu se, može biti, sjetili da pođu u kontrolu. Ili im je  nedostajao blagoslov iz vrha vladajuće partije.

To Miomiru M. Mugoši nije smetalo da obznani kako MCP ima više privrednih društava čiji je osnivač, više otvorenih žiro računa u poslovnim bankama “preko kojih je u proteklih nekoliko godina prometovano više desetina miliona eura”. Ostala je tajna da li je PU u pomenuta društva ubrojala, recimo,Čovjekoljublje  – dobrotvorni fond MPC preko kojeg se finansira i organizuje rad narodnih kuhinja u Podgorici, Cetinju, Beranama i Bijelom Polju, a preko kojih su osiromašenim i gladnim građanima Crne Gore podijeljene na stotine hiljada besplatnih obroka. Ili tim podacima, sada, nema mjesta?

Kao što nema objašnjenja zašto se MPC, ako  državi duguje višemilionske iznose na ime neplaćenog poreza, ne nalazi ni na jednoj od crnih lista poreskih dužnika koje PU objavljuje tri puta godišnje, kao svoju zakonom propisanu obavezu. Čak i pod uslovom da ne duguje milione, već samo 300 hiljada eura iz prošle decenije, MCP bi bila visoko plasirana na tim listama.

Na listi 200 najvećih poreskih dužnika koju, godinama,  vode kompanije iz Vektra Grupe Dragana Brkovića (njihov ukupan dug prema državi, po osnovu neplaćenih poreza, doprinosa, carina i koncesija kreće se oko 20 miliona) Mitropolija bi se našla u prvih 50. Možda odmah iza državnih Plantaža 13. jul koje su, pod komandom Veselina Vukotića i Verice Maraš (predsjednik borda i izvršna direktorica kompanije) reprogramirale poreski dug veći od 350 hiljada eura.

Na kraćoj ali dugovima bogatijoj listi 100 najvećih dužnika po osnovu neplaćenih poreza i doprinosa na lična primanja Mitropolija bi sa registrovanim dugom od 300 hiljada takođe bila u prvoj polovini, preciznije, negdje oko 25 mjesta. Da bi izbila na čelo ove dužničke kolone Amfilohije Radović i njegovi uposlenici morali bi državi dugovati više od 21 miliona, koliko se lani u novembru potraživalo od prvoplasiranog Montenegroerlajnsa. Višemilionski dug čije nam je eventualno postojanje najavio direktor PU bio bi dovoljan za, recimo, četvrto mjesto gdje se, sa reprogramiranim dugom od 2,2 nalaze Plantaže. Za dužnički podijum državi valja dugovati makar  4,3 miliona. Toliko su, krajem prošle godine, iznosile preostale poreske obaveze pljevaljskog Rudnika uglja. Tom su kompanijom, naizmjenično ili udruženim snagama, donedavno gazdovali italijanska A2A i Aco Đukanović. Dok je poreski dug bio oko 15 miliona. Onda je država, novcem EPCG,  kavaljerski otkupila praktično bankrotiralu kompaniju. Preuzimajući njene dugove.

Još jedan million duga i Mitropolija bi se našla na drugom mjestu, ispred Željezničkog prevoza, još jednog državnog preduzeća koje državi, odnosno svojim radnicima, duguje oko 5,5 miliona na ime neuplaćenih doprinosa i poreza na zarade.  Doduše, ukoliko su tačni podaci da pod okriljem MCP platu zarađuje oko 600 osoba, u svešteničkim odorama ili civilkama, onda bi se moglo pokazati da je ukupan dug Mitropolije bliži onome što se, prema crnoj listi, potraživalo od Montenegroerlajnsa. Ne računajući u taj iznos porez koji bi se mogao naplatiti po osnovu građevinskih, turističkih, ugostiteljskih i drugih svakojakih usluga i djelatnosti koje se klijentima nude pod okriljem jednog od najvećih poslovnih sistema u Crnoj Gori. Mitropolije crnogorsko primorske.

Nije, lako ni računati dok oko vas lete kletve. Pokazalo se kako je mnogo sigurnije zaprijetiti, u kameru, da će neizmirene poreske obaveze MPC, zatreba li,  biti prinudno naplaćene  “sredstvima sa računa MPC ili od njene imovine”.  Jednog dana, kada u PU uspiju da ih izračunaju. Ne odoka, nego onako kako  propisi nalažu. Pa onda dobiju mig (političku saglasnost) Vlade Duška Markovića ili nekog od njegovih nasljednika/ca i prikupe volje i hrabrosti da obave svoj posao do kraja.

Bilo bi to, vaistinu, veliko iznenađenje. U zemlji u kojoj je i predsjednik države višestruki dužnik-povratnik na ime neplaćenog poreza na nekretnine. Prema podacima CBCG, firma Global Montenegro, partnersko čedo Mila Đukanovića i njegovog kuma Vuka Rajkovića u blokadi je duže od osam mjeseci zbog poreskog duga od 111 hiljada eura prema opštini Budva. Priča o neplaćanju poreza na dva hektara zemljišta koje Global Montenegro posjeduje na Košljunu, priča se desetak godina. Niko se ne stidi zbog toga. Ponajmanje poreznici.

Privilegovani poreski dužnici u Crnoj Gori su zaštićeni sve dok su u političkoj milosti. Lani nam je to pokazao primjer Duška Kneževića. Dok je slao kurire i koverte na razne DPS adrese, sada odbijegli tajkun je neometano gomilao dugove za poreze i doprinose svojih radnika. Onda su nakon što je Atlas TV otišla u stečaj, zaposleni ostali bez penzijskog osiguranja za četiri godine radnog staža. Televizija je prepakovana,  promijenila ime i ponovo radi.

Prema prošlogodišnjoj reviziji Završnog računa državnog budžeta za 2018. godinu koji je uradila Državna revizorska institucija (DRI) Poreska uprava u 2018. godini nije pravovoremeno sprovodila mjere prinudne naplate kod 19 dužnika čije su obaveze iznosile malo manje od 16 miliona. DRI je, takođe, konstatovala kako PU “nije izvršila svih predviđenih mjera prinudne naplate” kod šest poreskih obveznika sa dugom od tri miliona. Opet – ništa.

Kada su mediji pokušali saznati o kojim firmama se radi iz PU su uzvratili  –  poreska tajna.   “Imajući u vidu da član 16 Zakona o poreskoj administraciji propisuje institut poreske tajne, Poreska uprava nije u mogućnosti da podatke o pojedinačnim poreskim obveznicima objavljuje javno”, stoji u jednom od tadašnjih obavještenja koja su stizala iz PU. U slučaju Mitropolije i njenog duga  – druga priča. Sada iz Poreske uprave tvrde kako njihov direktor nije prekršio poresku tajnu, pošto nije saopštio tačan broj računa prozvanog klijenta (MCP) “upravo poštujući odredbe člana 16 Zakona o poreskoj administraciji…”.

Nikome u državnom aparatu ne smeta što je direktor PU izrekao niz optužbi bez i jednog dokumenta (odluke, rješenja) kojim bi potvrdio svoje tvrdnje. Znaju oni da su sva sredstva dozvoljena kada je boirba za vlast u pitanju. Šta su zakoni i Ustav spram suda partije. I javno izrečene naredbe Predsjednika.

 

MILA KASALICA, FINANSIJSKI ANALITIČAR I FORENZIČAR
Unižavanje struke

Tiradom zakonski-neodrživih optužbi prema poreskom obvezniku koji se, u uslovnoj cjelini, može sagledati kao Mitropolija crnogorsko-primorska, poreski direktor je dobrovoljno pucao u “zdravu nogu” javnih tokova novca u zemlji. Kako?

Poreznici u Crnoj Gori, u posljednjih par godina, prvi put su počeli da dosežu neke drugačije grane održivosti. Na nivou operativnih unaprjeđenja, institucionalno je postignut izvjestan i izmjeriv iskorak. Ovaj konkretan plus je išao prema boljem u budućnosti, dok su se u međuvremenu i poreski obveznici Crne Gore zadužili 14 miliona da bi se poreski sistem, kao i tim, značajno unaprijedili.

Poreski direktor je subotnjim jutrenjem satro ostvareni iskorak institucije. Koristeći sistemski-osjetljive podatke, koje je bio obavezan da čuva,  unizio je struku i ulogu poreznika. Činjenično, tvrdnja da je kod MCP-a zabilježen “nizak stepen poštovanja poreskih propisa” može se podijeliti sa javnošću Crne Gore, onda kada je utvrđena poreska obaveza, na osnovu legalno pripremljenih rješenja poreske kontrole, dodatno podijeljenih sa poreskim obveznikom. Kako je poreski postupak u toku, tada je stav poreskog direktora suprotan sistemsko-institucionalnim odgovornostima koje mora da ispunjava bez diskriminacije prema bilo kojem poreskom obvezniku pojedinačno. Takođe, prometi na računima poreskih obveznika ne predstavljaju primarne poreske dokumente, pa je poreznicima-političarima vrijeme da nauče šta trebaju da kontrolišu oko obračunavanja poreskih prinadležnosti. Na kraju, prijavljivanje i plaćanje poreskih obaveza su zakonski definisane, “dobrovoljne odgovornosti” poreskih obveznika; tome poreznici Crne Gore moraju da služe.

U posljednjih trideset godina nije cjelovito zaokružen sistem u kojem se crkva trebala legitimno prepoznati kao neprofitna organizacija. To nam se dešava  zahvaljujući radu i činjenjima vladajućih koalicija, ali i posrednom uticaju MCP-a. Naša javna administracija je takvo stanje koristila da ne radi svoj posao. To je razlog da im se tekuće ne može vjerovati da mogu pristupiti prinudnoj naplati nekakve Buljarice, kada član 56 Zakona o poreskoj administraciji propisuje: “…da se prinudna naplata poreza preduzima kada poreski obveznik ne plati poresku obavezu prilikom podnošenja prijave odnosno kada je poresko rješenje postalo izvršno.” Ili važnije, ovlašćenja poreskog organa iz člana 6, pod 18 preciziraju da se poreski organ “odnosi prema poreskim obveznicima i drugim licima sa poštovanjem i uvažavanjem”. To je direktor PU svojim istupom institucionalno slomio.

Vjerujem da u MCP-u, i svim eparhijama SPC-a, ima dovoljno ozbiljnih, mladih profila koji su, iako duboko posvećeni svojim sveštenim aktivnostima, jednako fokusirani na ispunjavanje svojih građanskih obaveza i dužnosti, što im je realno i sistemski interes. Uz saradnju sa odgovornim i posvećenih poreznicima. Sve drugo pričinjava dugoročnu štetu ekonomiji Crne Gore, a to nije ni životni ni ekonomski ni vanvremenski interes poreskih obveznika u Crnoj Gori.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

FOKUS

PREMIJER U BEOGRADU: Ugovor za ponijeti

Objavljeno prije

na

Objavio:

Temeljni ugovor sa SPC-om, iako su nove vlasti obećale suštinske reforme i odblokiranje evropskog puta, opet je razlog da crnogorsko društvo ostane na identitetskim pričama.  Ali i da opet porazmisli o svojim političkim klasama. Koje se smjenjuju, ali ne mijenjaju

 

Premijer Dritan Abazović, sa crnogorskom delegacijom, stigao je ove sedmice u Beograd. Ispred Palate Srbije priređen mu je doček, uz državne i vojne počasti. Oko svega potrudila se premijerka Srbije Ana Brnabić. Uslijedili su sastanci sa srpskim državnim funkcionerima –  Aleksandrom Vučićem, Ivicom Dačićem, Sinišom Malim… I svečarski govori. Poslije kojih se stiče utisak  da je „normalizacija odnosa Crne Gore i Srbije“, čakala samo Abazovića da sleti u Beograd.

Sve u svemu, nimalo nalik na prošlogodišnju posjetu tadašnjeg  crnogorskog premijera Zdravka Krivokapića Beogradu, kog su skoro pa zaboravili na aerodromu. Sreća, došao je po njega ministar poljoprivrede Srbije Branislav Nedimović, odjeven kao da ide na utakmicu. Ovoga puta bilo je mnogo svečanije i toplije i od rijetkih posjeta Mila Đukanovića Vučiću, iako su oba predsjednika označeni kao decenijski tihi strateški partneri. I sam Đukanović saopštio je svojevremeno da često telefonski prijateljski razgovaraju „kao dva odgovorna državnika“.

Šta je razlog drugačijeg tretmana srpskih vlasti prema novom crnogorskom premijeru, nije baš najasnije. Abazović dolazi iz partije kakve obično ne pogoduju profilu Aleksandra Vučića, a ni tamošnje političke klase na vlasti – građanska, proevropska, jasno i NATO opredijeljena. Abazović je bio jasan i oko  Kosova, svojevremeno kazavši da je to „gotova stvar i da neće biti povlačenja“.  Poznato je da su Vučićevi miljenici među crnogorskim partijama kadrovi Demokratskog fronta, koji su deklarativno sušta  suprotnost.  Pa ipak, novi crnogorski premijer kod srpskog predsjednika ima „zeleno svjetlo“. Jedan od vidljivih razloga mogla bi biti i kooperativnost Abazovića kada je u pitanju regionalna inicijativa Otvoreni Balkan, do koje Vučić prilično drži.  Do sada iz Crne Gore pozitivni signali za tu incijativu nijesu stizali. No, moguće je da je po srijedi i Abazovićeva spremnost da što prije potpiše Temeljni ugovor sa Srpskom pravoslavnom crkvom  (SPC) , kako je nedavno saopštio na sjednici Vlade.  „Tendencija da mi oko ovoga odvučete još dva ili tri mjeseca se neće desiti”, poručio je Abazović na Vladi onima koji su smatrali da se stvari odvijaju prebrzo i nedovoljno transparentno. Tik pred posjetu Beogradu, Vlada je obznanila i Radnu verziju Temeljnog ugovora, kako je saopšteno iz kabineta premijera – ,,usaglašenu između Vlade i SPC-a”.  Da imaju –  za ponijeti.

Status tog dokumenta, kada je u pitanju zakonska regulativa nije, međutim, još blizu usvajanja. „Komisija koja je usaglasila Radnu verziju je bila konsultativnog karaktera. Ministarstvo pravde je jedino nadležno za dogovore i pregovore po zakonu i mora predložiti rješenje  na Vladi.  Komisija  ništa ne može da odluči. Sve na kraju mora ići na Vladu, ako uopšte dođe na dnevni red“, objašnjava za Monitor dobro obaviješteni izvor iz Vlade.

U  SPC-u su zadovoljni. Abazović je u Beogradu posjetio i sprskog patrijarha Porfirija. Nakon sastanka, patrijarh je saopštio je da je postignuta načelna saglasnost o Temeljnom ugovoru između SPC-a i Vlade Crne Gore. Premijer tvrdi da je u Beogradu izboksovao ono što nije uspjelo njegovom prethodniku – da se ugovor potpiše u Crnoj Gori.

Pitanje Temeljnog ugovora ozbiljno je uzdrmalo prethodnu Vladu, iako jasno opredijeljenu da je potpisivanje tog dokumenta njen prioritet, i više nego blagonaklonu prema SPC-u. Iako je sam bivši premijer Zdravko Krivokapić više puta javno saopštio da je njegova uloga u politici na prvom mjestu ispunjenje amaneta mitropolita Amfilohija i riješavanje pitanja koja tište SPC u Crnoj Gori, on je u Beogradu svojevremeno odbio da potpiše tadašnju usaglašenu verziju Temeljnog ugovora. Saopštio je da smatra da se takav dokument mora potpisati u Crnoj Gori. Nakon toga, odnos srpskih vlasti prema crnogorskoj Vladi opasno se promijenio, a Krivokapić postao česta meta srpskih tabloida pod kontrolom Vučića. To, uz činjenicu da je cijeli proces usaglašavanja Temeljnog ugovora, kako sada, tako i tada, vođen nedovoljno transparentno, izazvalo je dodatne podjele i nacionalne tenzije u Crnoj Gori. Nova Vlada, bez obzira na deklarativno zalaganje Abazovića da to pitanje konačno riješi kako bi se stalo sa polarizacijom i dizanjem tenzija, radi isto. Nedovoljno transparentno rešava ovo pitanje, što opet samo podiže nacionalne tenzije. Kontraefekat prave i Abazovićevi kritičari, jer raspravu o tom dokumentu, svode na termine ,,izdaje”, bez suštinske argumentacije o prirodi i valjanosti trenutno dostupnog dokumenta.

Danas je još jasnije, da mjesto potpisivanja dokumenta, nije bio jedini problem koji je spriječio Krivokapića da taj dokument svojevremeno potpiše  u Beogradu. Sudeći po stidljivim javnim uvidima u različite verzije nacrta Temeljnog ugovora, prije će biti da je problem bio u Krivokapićevom obećanju da će ispuniti amanet pokojnog mitropolita Amfilohija.

Mitropolit Amfilohije je najavljivao da će Temeljni ugovor, kad za to dođe vrijeme, potpisati on, dok se sada i ne pominje da bi to trebao da učini njegov nasljednik – mitropolit Joanikije. Niti se crnogorski mitropolit o tom pitanju oglašava. To je tek jedan od znakova onima koji ukazuju da se Temeljnim ugovorom nakon smrti mitropolita Amfilohija, pokušava dodatno oslabiti stečena autonomija Mitrpolije crnogorsko primorske. Radna verzija to potvrđuje. (box) Još ranije je iz Ugovora izostavljen termin Pravoslavna crkva u Crnoj Gori, kako je bilo navedeno 2012. u prijedlogu ugovora dostavljenog Vladi od strane Mitropolije pod vođstvom mitropolita Amfilohija Radovića, što se smatralo njegovom autonomaškom tendencijom u odnosu na SPC.

Koliko nova vlast transparentno obavlja cijeli postupak pripreme ovog dokumenta  pokazuje i to da je nemoguće utvrditi ko je od članova komisije glasao za, a ko protiv Radne verzije. Ministar pravde Marko Kovač saopštio je da je četiri člana bilo za, a jedan protiv. Ko je taj koji je bio protiv – ne zna se.

Takođe, premijer je u Beogradu saopštio da su SDP i DPS, koji sada kritikuju Radnu verziju, imali uvid u taj dokument i da nijesu imali primjedbi. Raško Konjević, inače ministar odbrane u Abazovićevoj Vladi, premijera je demantovao zapisnikom sa sjednice, iz kog se vidi da su primjedbe postojale.

Temeljni ugovor, sve su prilike, ne samo da opet polarizuje crnogorsko društvo, nego i ljulja stabilnost nove manjinske Vlade, kojoj je upravo to bio imperativ te opravdanje formiranja. ,,Uspostavilli smo stabilnost”, pohvalio se nedavno i premijer. I ubrzo saopštio da je spreman za razilazak ukoliko se ovo pitanje što hitnije ne riješi. ,,Što potpišem, to će se sprovesti”.

Za sada su se za potpisivanje ugovora izjasnili iz SNP, i Abazović. Ostali ili kritikuju ili ćute.

Temeljni ugovor sa SPC-om, iako su nove vlasti obećale suštinske reforme i odblokiranje evropskog puta, opet je razlog da crnogorsko društvo ostane na identitetskim pričama.  Ali i da opet porazmisli o svojim politčkim klasama. Koje se smjenjuju, ali ne mijenjaju.

 

RADNA VERZIJA UGOVORA:  Brisanje na uštrb MPC-a

Radna verzija Temeljnog ugovora kojom su načelno zadovoljni u Beogradu objavljena je u crnogorskim medijima nekoliko dana  pred odlazak crnogorske delegacije u Beograd.

U odnosu na prethodnu verziju, koju je usaglasila Krivokapićeva Vlada, dodati su članovi koji bi mogli da dodatno klerikalizuju Crnu Goru, ali i umanje, pa i ponište bilo kakvu autonomiju Mitropolije crnogorsko primorske.

Jedna od posebno spornih preambula dokumenta je ona kojom se priznaje nepostojeći kontinuitet SPC-a od 800 godina, što joj ni matična zemlja Srbija ne priznaje, kao ni Majka-Crkva u Carigradu.  Mitropolija crnogorsko-primorska pod tim imenom i jurisdikcijom postoji tek od 16. novembra 1931. godine.

Bivši ministar pravde Vladimir Leposavić u junu 2021. godine, malo prije njegove smjene u Skupštini zbog negiranja genocida u Srebrenici, izdao je uvjerenje Mitropoliji crnogorsko-primorskoj (MPC) i Eparhiji budimljansko-nikšićkoj SPC-a o upisu u registar vjerskih zajednica shodno crnogorskom zakonu. Leposavić je u uvjerenjima napisao da su i Mitropolija i Eparhija „osnovane 1220. godine“. Tako je produžio staž MCP-a za 710 godina.

Član 6 koji prijeti ne samo autonomiji MPC, već i njenom postojanju:  ,,Sveti Аrhijerejski Sabor Srpske pravoslavne crkve je kao najviša crkvena vlast isključivo nadležan za izbor, hirotoniju i postavljenje arhijereja u eparhijama u Crnoj Gori, kao i za osnivanje, mijenjanje i ukidanje eparhija u skladu sa pravoslavnim kanonskim pravom i Ustavom SPC-a”. To znači da Sabor SPC-a može, ako hoće i da ukine Mitropoliju crnogorsko-primorsku, a da država tu ne može ništa.

U Konkordatu Srbije sa Svetom Stolicom, za postavljenje nadbiskupa beogradskog mora biti dato mišljenje srbijanske vlasti, što je praksa u velikom broju zemalja svijeta. U slučaju usvajanja ove verzije Temeljnog ugovora, SPC nije dužna ni da obavijestiti državu a postavljenju episkopa, a kamoli da traži saglasnost.

Vlada u ovom dokumentu ne insistira ni da se vrati Episkopski savjet Pravoslavne crkve u CG koji je postojao dok je mitropolit Amfilohije bio živ, niti insistira da Mitropolit MPC-a potpiše Temeljni ugovor kao sto je bio slučaj u zemljama region – Hrvatskoj, Sloveniji…

U posljednjoj verziji je izmijenjena i preambula u dijelu koji se odnosi na ulogu SPC-a u razvoju Crne Gore jer više ne piše da se posebno uvažava uloga Mitropolije crnogorsko-primorske u vrijeme crnogorskih mitropolita-gospodara, već da se samo uvažava. Izbrisan je i dio u kom se konstatuje uloga MCP-a u državnosti Crne Gore. Takođe, ranije je pisalo da se uvažava doprinos MPC-a u društvenom, kulturnom i obrazovnom razvoju Crne Gore, a sada umjesto MCP-a piše SPC.

U Radnoj verziji ne postoji odrednica da se crkvene vlasti obavezuju da se neće baviti politikom i političkom propagandom u ime Srbije ili Rusije ili bilo koga i da će episkopi i sveštenstvo SPC-a biti lojalni Crnoj Gori. U Konkordatu koji je Vatikan potpisao sa Kraljevinom Jugoslavijom (a koji nije nikada ratificiran i zaživio), Katolička crkva se obavezala da će svaki biskup koga Rim pošalje, a Beograd odobri položiti zakletvu vjernosti Jugoslaviji i osigurati da se sveštenstvo ne bavi politikom.

Član 7 ugovora sada predviđa da se država obavezuje da, u skladu sa sopstvenim pravnim poretkom, izvrši uknjižbu svih neupisanih nepokretnosti u vlasništvo četiri episkopije u Crnoj Gori i njihovih crkveno-pravnih lica kojima pripadaju.

Jovo MARTINOVIĆ
Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

SUOČAVANJE SA KRIZOM: Između strahova i obećanja

Objavljeno prije

na

Objavio:

Šta Vlada do jeseni može da popravi, šta da pokvari, a za šta je već kasno oko urednog snabdijevanja hranom i energentima

 

Red optimizma, talas pesimizma. Po tom principu zvaničnici u region i svjetskim centrima moći iznose očekivanja i prognoze o nastavku globalne krize hrane i energenata. U trendove su se uklopili i naši politički prvaci.

Premijer Dritan Abazović je, neki dan, našao za shodno da sa javnošću podijeli svoje strepnje. „Ne samo da ćemo imati krizu energenata, već i krizu hrane. Jednostavno – sve na svijetu čeka teška godina, i ona neće zaobići ni Crnu Goru. Apelujem i na građane da budu odgovorni, da rade na uštedama električne energije, goriva…”, upozorio je. U istom dahu, dodao da to ipak nije poziv građanima da promijene navike (iako je, možda, trebalo da uradi baš to) nego više apel da „dok je lijepo vrijeme” prihvate zdrave stilove života.

Onda je ministar ekonomskog razvoja Goran Đurović predočio ljepšu stranu stvarnosti: „Imamo dovoljno energenata, raspoloživost svih prehrambenih proizvoda je dostupna. Tu nemamo problema…”.

Umjereni optimisti su i Monitorovi sagovornici iz Vladine Komisije za ekonomsku politiku. Ministar Đurović im je, kažu, nedavno predočio dio aktivnosti njegovog Ministarstva na planu obezbjeđivanja urednog snabdijevanja osnovnim životnim namirnicama i naftnim derivatima. Pošto je Crna Gora izrazito zavisna od uvoza hrane i benzina, iz Ministarstva su se obratili kolegama iz zemalja naših tradicionalnih dobavljača ali i onima koji bi to, izmijene li se okolnosti, mogli postati. Odgovori su, prenose naši izvori, ohrabrujući. Makar kada je u pitanju dostupnost osnovnih životnih namirnica. Budemo li mogli da platimo – nećemo biti gladni.

Koji detalj više dobili smo od Vladimira Jokovića, ministra poljoprivrede, šumarstva i vodoprivrede. Podsjećajući da iz Srbije godišnje uvezemo hranu vrijednu blizu pola milijarde eura (500.000.000, računajući po prošlogodišnjim cijenama, ovogodišnje su za nekih 30 odsto veće, za sada) Joković najavljuje da su proljetošnje blokade i zabrane izvoza iz Srbije prošlost. „Znam da u toj susjednoj zemlji postoji volja da se Crnoj Gori rezervišu osnovni prehrambeni proizvodi za naredni period od šest mjeseci”, rekao je Joković za Radio Crne Gore, najavljujući da će to biti jedna od tema predstojećih razgovora premijera Abazovića i predsjednika Republike Srbije Aleksandra Vučića.

Treba da se uzdamo, dakle, u „postojanje volje” i dobre lične odnose Abazovića i Vučića, pošto očigledan interes srpske poljoprivrede da zadrži stečene tržišne pozicije u Crnoj Gori ne vrijedi mnogo ako se na tom putu ispriječi politika. Ista ona koja je Vladu Duška Markovića u ljeto 2020. natjerala da pšenicu kupuje u Francuskoj. A Zdravka Krivokapića i njegove saradnike, zimus, da odu u Bugarsku po brašno. Jer, Srbija je uvela zabranu izvoza osnovnih životnih namirnica, pokazalo se, na štetu svojih proizvođača i prerađivača.

Dugoročno, to je neodrživa pozicija. Toga su, izgleda svjesni i u našoj vladi. „Naredne godine treba izdvojiti što više novca za poljoprivredu kako bi značajno povećali subvencije i omogućili da poljoprivrednici proizvedu više hrane”, rekao je ministar Joković. „Analize i bilansi pokazuju da dovoljno imamo samo domaće lubenice i u jednom momentu mladog krompira”.

Lubenica i mladi krompir, u jednom momentu. Prema podacima Monstata, za četiri mjeseca ove godine (januar – april) uvezli smo hrane i živih životinja u vrijednosti od 165,2 miliona eura. Na listi su meso i mesne prerađevine (34,2 miliona), mliječni proizvodi i jaja (18,1 milion), voće i povrće (25,4 miliona), žitarice i proizvodi od žitarica (25 miliona), riba i prerađevine od ribe (5,7 miliona)… U istom periodu izvezli smo hranu vrijednu 7,9 miliona. Od toga, mesa i prerađevina od mesa za nešto manje od šest miliona. Ostalo je uglavnom, sića. Uz poneki kuriozitet, tipa da nam je izvoz proizvoda iz kategorije kafa, čaj, kakao i začini bio 40 odsto vredniji od izvoza voća i povrća (sve skupa 1,1 miliona).

Vlada je, paralelno, na početku mandata parlamentu predložila Zakon o privremenim mjerama za ograničavanje cijena proizvoda od posebnog značaja za život i zdravlje ljudi. Iako tim propisom nije precizirano na koje proizvode se on odnosi, a na koji način Vlada može ograničiti cijenu nekog proizvoda, prijedlog je dobio potrebnu većinu. Suštinske zamjerke imao je samo poslanik Genci Nimanbegu, pitajući se da li se vraćamo na ekonomsku politiku iz doba socijalizma, kada je država određivala i ograničavala cijene proizvoda, ne mareći na tržišne tokove: „Ovaj zakon je jedan od niza populističkih zakona koji su doneseni ili predloženi u Skupštini od 2020. godine i koji su veoma teško, čak i nemoguće primjenjivi. Ne želim poslati poruku da sam protiv ovakvog zakona, ali na tržištu nemate empatiju.”

Ministar Đurović je objasnio da Vlada nije htjela da precizira listu proizvoda od posebnog značaja, kako ne bi sebi ograničavala prostor za djelovanje. „Kada su u pitanju vrste mjera, to mogu biti određivanje maksimalne maloprodajne cijene, određivanje fiksne cijene proizvoda, ograničavanje marži i vraćanje cijena na prethodni nivo i slično. Ovakva ograničenja postoje u svim zemljama regiona i mnogim zemljama Evropske unije”, pojasnio je Đurović.

Ove nedjelje svjedoci smo prve primjene tog zakona. Vlada je trgovcima ograničila maržu koju mogu zaračunavati prodajući brašno, ulje, šećer i so na pet, odnosno, sedam odsto. Dok su jedni računali koliku nam to uštedu može donijeti (dosta neizvjesna matematika), drugi su iskazali bojazan da se takvim odlukama mogu proizvesti nestašice – trgovci neće biti stimulisani da nabavljaju robu na kojoj ne mogu zaraditi, uz opasnost da se dio ranije nabavljenog preseli na crno tržište. Tamo gdje zarada nije ograničena.

Iz Vlade ubjeđuju da se tako nešto neće desiti pošto je odluka, kažu, donijeta u dogovoru sa privrednicima. Već traju razgovori predstavnika Vlade i velikih trgovačkih lanaca, kako bi se u njihovim magacinima pronašlo mjesto za skladištenje brašna, ulja, šećera… koje bi država nabavila (opet uz njihovu pomoć) u cilju stvaranja određenih zaliha, za tri do šest mjeseci, i tako preduprijedila moguće nestašice o kojima se govori i među gostima lokalne kafane i u sjedištu Ujedinjenih nacija i Svjetske banke.

Hranu nije dovoljno kupiti, treba je i sačuvati (skladištiti) dok se ne iznese na trpezu. Crna Gora nema adekvatna skladišta. Prije 19 godina, tadašnja vlast odlučila je da se odrekne „prevaziđenog i skupog” održavanja robnih rezervi hrane i goriva, kojim bi se mogle preduprijediti krizne situacije – od ekstremnih poremećaja na tržištu, preko elementarnih nepogoda do ratnih sukoba. Pošto je ukinuta Direkcija za robne rezerve, njena skladišta za hranu i gorivo su, uglavnom, prodata ili zapuštena. I sad ih nema.

Ako se za hranu država nekako i može snaći, ispomažući se skladišnim kapacitetima koje imaju Voli, Idea, Aroma, Laković… problem sa skladištenjem goriva je mnogo ozbiljniji. Na tom smo terenu mnogo osjetljiviji na eventualne nestašice i, prema sadašnjim najavama – neizbježna, poskupljenja.

Izvjestan je rast cijena goriva i do tri eura, a to će „lančano” podići i ostale cijene, izjavio je nedavno direktor Uprave za ugljovodonike pri Ministarstvu kapitalnih investicija Marko Adžić. „Prevoznici i taksi udruženja teško da će moći da izdrže te nalete, osim onih koji imaju električna vozila. Takođe, pominje se da može doći i do nestašice goriva na tržištu“, kazao je on portalu Invetitor, ukazujući na potrebu obnove robnih rezervi.

Crna Gora se trenutno, kada je u pitanju skladištenje naftnih derivata, oslanja na silose koje Jugopetrol i Montenegrobonus posjeduju u Luci Bar. Riječ je o skladišnom prostoru od 116.000 kubnih metara. Ali, nijesu sva skladišta (silosi) u upotrebljivom stanju. Nadležni su, ipak, optimisti. „Naš terminal u Baru radi punim kapacitetom i kao takav zadovoljava potrebe Crne Gore”, saopštio je prvi čovjek Jugopetrola Vasilis Panagopulos. „Problema u snabdijevanju Crna Gora za sada nema. Crna Gora je stabilno tržište i Jugopetrol pažljivo prati trenutnu situaciju na međunarodnom nivou u sektoru energetike. Kao što je poznato, snabdijevamo se isključivo iz Grčke, iz Hellenik Petroleuma (većinski vlasnik Jugopetrola – prim. Monitora)”.

Prije privatizacije Jugopetrola i odluke o ukidanju Direkcije, Crna Gora je na raspolaganju imala i skladišne terminale u Lipcima (Bokokotorski zaliv) i Bijelom Polju, ukupnog kapaciteta za skladištenje oko 35.000 kubnih metara benzina i(li) dizel goriva. Oni su, u međuvremenu, zaboravljeni i, po svoj prilici, devastirani.

Na njih su, nedavno, podsjetili iz opozicionog DF-a, ukazujuću na sudbinu terminal u Bijelom Polju. „Vrhunac zloupotreba bila je odluka Vlade DPS-a i satelita da bivše vojno skladište u Bijelom Polju kapaciteta 21.000 m3 predaju na korišćenje Opštini Bijelo Polje za 1 euro na 99 godina, i to sve za vrijeme vladavine opštinom njihovog šerifa Tarzana Miloševića. „Skladište je u periodu predaje Opštini Bijelo Polje bilo potpuno funkcionalno i ispravno. Ovo skladište Opština sada koristi za parkiranje vatrogasnih vozila, odlaganje otpada, a jedno vrijeme je svoja sredstva u njemu skladištila i kompanija Franca.

Iz DF-a su navode potkrijepili i računicom: „Da je država početkom 2020. godine, kada je cijena nafte bila na decenijskom minimumu, kupila i uskladištila ove količine kao robne rezerve, a što je naravo logika svake odgovorne vlasti, tada bi za to izdvojila manje od 25 miliona evra. To je količina koja je po bilansima potrebna za pet mjeseci Crnoj Gori, a sada bi imala trostruko veću vrijednost”. Naknadna pamet?

Slična računica može se napraviti i za početak 2021. (u oba slučaja pod uslovom da su skladišta bila u upotrebljivom stanju)… Uglavnom, aktuelna Vlada je primorana da razmišlja u tom pravcu. Mada bi bilo dobro da to radi brže.

Iako se o obnovi robnih rezervi govori od izbijanja pandemije korone (mart 2020) tek sljedeće nedjelje, treća Vlada od tada, raspisaće javni poziv za izbor nezavisnog konsultanta koji će uraditi studiju opravdanosti njihovog formiranja. „Kada analiza bude završena, pitanje je koliko će to da košta i da li naš budžet može da izdrži takvo ulaganje”, kazao je ministar Goran Đurović.

Slično razmišlja i ministar Joković: „Trebalo bi formirati državne robne rezerve uz prethodno urađenu stručnu analizu s ciljem da naša država obezbijedi rezerve osnovnih namirnica za barem tri mjeseca.”

Vratimo se naftnim derivatima. Krivokapićeva vlada je u aprilu prošle godine pripremila nacrt zakon o sigurnosti snabdijevanja naftnim derivatima. Taj dokument predviđa formiranje strateških rezervi (prosječni tromjesečni uvoz ili dvomjesečna prosječna potrošnja), mada ne precizira gdje bi se one čuvale. O tome je, naknadno, trebala da odluči Vlada. Međutim, Vladin prijedlog nije stigao na dnevni red parlamenta. Sada, nova vlada priprema novi zakon sa istom namjenom. I planom da bude usvojen krajem godine.

Neke rokove smo već ispustili. Kao članica evropske Energetske zajednice Crna Gora se obavezala, prije deset godina, da će najkasnije u januaru 2021. urediti pitanje održavanja minimalnih rezervi sirove nafte i naftnih derivata. Slične obaveze imamo i u pregovaračkim poglavljima sa EU, samo su rokovi nešto drugačiji (uskoro ističu).

Prema energetskim bilansima koje je usvojila prethodna vlada, naftni derivati čine blizu polovine (48 odsto) ukupnih izvora energije koji se koriste u Crnoj Gori. Prema tom bilansu, za normalnu potrošnju u državi ove godine mora se obezbijediti 391.000 tona naftnih derivata. Njihovu vrijednost, u ovim uslovima, nemoguće je izračunati. Važno je da može da se kupi.

„Brinemo da će poskupljenje hrane povećati siromaštvo u Crnoj Gori. Predviđa se da će stopa siromaštva biti 15,6 odsto u 2022. godini”, poručila je sredinom aprila Asli Demirguč Kunt, glavna ekonomistkinja Svjetske banke za Evropu i Centralnu Aziju. To je svaki šesti stanovnik ove zemlje.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

DAVIDOVIĆ I KOSTIĆ KANDIDATI ZA KUPOVINU ŽELJEZARE I BUDVANSKE RIVIJERE: Bože spasi

Objavljeno prije

na

Objavio:

Potencijalni kupci rekli su svoje. Iako Željezara i dva budvanska hotelska preduzeća nijesu ni u približno sličnoj poziciji, na potezu su Toščelik i Vlada Crne Gore. Ostali mogu samo da strepe ili se nadaju da će sve izaći na dobro

 

Nikšićki biznismen Miodrag Daka Davidović naumio je da kupi Željezaru od turskog Toščelika. Samo da se nađu oko cijene – Nikšićanin je spreman da plati oko 15, a Turci traže 25 miliona. Pregovorima pokušavaju doprinijeti radnici Željezare, Vlada i, možda, predsjednik države Milo Đukanović. Njega su željezarci molili da se zauzme kod  prijatelja Redžepa Erdogana ne bi li vlasnici Toščelika snizili cijenu svoje imovine u Nikšiću. Pregovori traju.

U Budvi je priča drugačija. Kompanije pod kontrolom Miodraga Kostića, srpskog biznismena crnogorskih korijena (njegovi su kolonizirali iz Nikšića u Vrbas) objavili su javni poziv za preuzimanje akcija Hotelske grupe (HG) Budvanska Rivijera i preduzeća Sveti Stefan Hoteli. To je njihova zakonska obaveza nakon što su, trgovinom na berzi, došli u posjed više od 30 odsto akcija dva budvanska preduzeća. Poziv je otvoren tri nedjelje.

Više od 50 odsto akcija tih preduzeća vlaništvo je državnih fondova koje kontroliše Vlada. Kada bi prihvatila Kostićevu ponudu država bi prihodovala više od 60 miliona, što ne izgleda kao pretjerano veliki novac za imovinu o kojoj je riječ. Opet, nema sumnje da bi preduzeća sa novim vlasnikom poslovala bolje, vjerovatno uz veću korist za lokalnu zajednicu a, možda, i za državu.

Sva je prilika, ipak, da će Vlada javni poziv iz MK Grupe, ove rede, prećutati. „Vlada apsolutno nije donosila nikakvu odluku po tom pitanju”, saopštio je novinarima ministar ekonomskog razvoja i turizma Goran Đurović. ,,To zahtijeva jednu temeljnu analizu i jasno definisan pristup i mislim da u roku od tih 20 dana mi nećemo izlaziti sa stavom da ćemo prodati ili nećemo prodati (državne akcije)“. Izvjesno je da se priča na tome neće završiti.

Interesovanje dvojice potencijalnih kupaca za kompanije u Nikšiću i Budvi nije od juče.

Davidović bi, nađe li zajednički jezik sa vlasnicima Toščelika, u Željezaru ušao četvrti put. Konačno, na velika vrata – kao vlasnik. U vrijeme SFRJ-a, proveo je  12 godina u Institutu za crnu metalurgiju. Odatle se, prije tridesetak godina, otisnuo u svijet bezbjednosnih struktura, (i)legalnog biznisa i politike. U Željezaru se vratio, da je spasi nakon neuspjele privatizacije, 2003. Održao je proizvodnju i isplaćivao plate dok država nije pronašla nove vlasnike. Ta ga je operacija, tvrdio je, koštala oko 3,5 miliona eura gubitka.

Priča se ponovila 2011. Opet su strateški investitori otišli iz Nikšića. Ponovo DPS Vlada nije imala rješenje. I nanovo je Davidović žrtvovao svoj novac i vrijeme (gubitak četiri miliona, saopštio je) dok tadašnji premijer Igor Lukšić i njegovi saradnici nijesu doveli Toščelik. Da za 15 miliona i pregršt neispunjenih obećanja kupi imovinu Željezare koja je u međuvremenu bankrotirala (Davidović je održavao proizvodnju na osnovu Ugovora o poslovno tehničkoj saradnji potpisanog sa stečajnom upravom). Bio je zainteresovan i za kupovinu, ali je, kaže, povukao ponudu kada su ga iz Vlade ubijedili da je za Nikšić bolje da Željezara dobije stranog vlasnika, pozicioniranog u industriju proizvodnje čelika.

Sad se čeka četvrta sreća. U međuvremenu, Miodrag Davidović bio je načelnik CB  Nikšić (prema tvrdnjama Novaka Kilibarde i tonskim zapisima sa sajta Tribunala u Hagu – uključen u vojne aktivnosti koje su prethodile krvavom raspadu SFRJ-a). U SAO Trebinju, pod komandom Božidara Vučurevića, nosio je titulu ministra trgovine. Umalo, kaže, nije postao šef crnogorske Službe državne bezbjednosti. Trgovao je gorivom, vinom i rakijom, bavio se građevinarstvom, obnavljao crkve i manastire, navodno švercovao cigare, naftu i oružje. Jednom su ga mučki prebili (u Nikšiću) a jednom ranili (u Beogradu, dok je sjedio sa Joanikijem Mićovićem, sadašnjim mitropolitim) NN izvršioci. Finansijski je pomagao DPS, SNP Momira Bulatovića, DF,  pokret Da svako ima (neformalnu koaliciju prosrpskih stranaka koje nijesu bile članice DF-a). I, sa svakim se zavadio, manje ili više. Kao osnivač i predsjednik Narodnog pokreta izašao je na prošlogodišnje lokalne izbore u Nikšiću i osvojio jedan mandat.

Miodrag Kostić je, nakon sloma kocerna Agrokor Ivice Todorića i djelimičnog povlačenja Miroslava Miškovića (Delta), jedan od najuticajnijih i najbogatijih biznismena na Balkanu, sa razgranatim poslovima u poljoprivredi, finansijama i hotelijerstvu. Američki Forbs je njegovu imovinu, prije pet godina, procijenio na preko 500 miliona dolara, a od tada je Kostić svoje poslove proširio.

,,Kostić je preuzeo AIK banku, a onda preko nje je kupio imovinu grčke Alfa banke, a zatim je ušao i na EU tržište kupovinom slovenačke Gorenjske banke”, sumirao je zimus beogradski Danas. ,,U hotelijerskom biznisu posjeduje dva Kempinski hotela sa pet zvjezdica, u Portorožu i Istri, udio u aerodromu u Portorožu, Hotel Grand na Kopaoniku, Hotel Šeraton u Novom Sadu i oko 30 odsto udjela u šest hotela Budvanske rivijere, i hotelima Sveti Stefan i Miločer u Crnoj Gori”.

Novinari Danasa podsjećaju da je Kostić novac uložio i u gradnju vjetroparkova u Srbiji sa italijanskom firmom Fintel. ,,I dalje je jedan od najvećih latifundista u Srbiji jer njegovi traktori obrađuju 15.000 hektara zemlje u Vojvodini i njegove firme čine četvrtinu poljoprivrednog izvoza Srbije, odnosno izvezu oko 300 miliona eura robe svake godine”.

Imao je velike poslove u Ukrajini (proizvodnja i skladištenje žitarica i mesa) iz koje se povukao 2017. Njegova ćerka Dajana udata je za sina Rinata Ahmetova, najbogatijeg Ukrajinca (uoči rata njegovu imovinu Forbs je procjenjivao na 7,5 milijardi dolara). Ahmetov je vlasnik i  danas svjetski poznate čeličane Azovstal u Mariupolju.

Opstaju sumnje da je, u vrijeme kada je Ahmetov podržavao proruski režim u Kijevu (a podržavao je, izgleda, svaki) i zbog toga pao u nemilost Zapada, dio njegovih evropskih poslova vođen preko filijale MK Grupe u Amsterdamu.

Ni Kostić nije operisan od političkog uticaja.

,,Kostić se u Novom Sadu, devedesetih, nije krio kada je ručavao i s Jovicom Stanišićem, šefom Miloševićeve tajne policije, i Miloradom Vučelićem, ideologom Miloševićevog propagandno-zabavnog aparata, dok se istovremeno nije krio ni kada je večeravao sa Zoranom Đinđićem ili Nenadom Čankom”, pisao je Dimitrije Boarov u nedjeljniku Vreme 2003. godine.

Kasnije smo u ozbiljnim beogradskim medijima mogli pročitati i sljedeće: Prijatelj pokojnog Đinđića, Kostić je bio jedan od šestorice koji su iz crkve Svetog Save iznijeli lijes ubijenog premijera, a vjenčani je kum Nenada Čanka, koji ga je postavio za svog ekonomskog savjetnika. Poslije se približio DSS-u kada je ova partija bila na vlasti, a zatim je počeo saradnju i sa SNS-om. Partiji Aleksandra Vučića je, na Kostićevu urgenciju, AIK banka dala ,,kredit” od 3,5 miliona eura. ,,Taj zajam niti se vraća, niti neko uopšte i pomišlja da traži pare nazad, ali zato se zauzvrat dobija bezrezervna politička, policijska i pravosudna zaštita”, tvrde Kostićevi oponenti iz Udruženja za borbu protiv organizovanog kriminala i korupcije.

A Danas podsjeća da je Kostić široj javnosti postao poznat kada je 2002. kupio tri srpske šećerane za po tri evra (doslovno). ,,Ovu privatizaciju ispitivala je i policija 2014. godine, ali nije pronađeno ništa sporno”.

Kostić nema pretjerano razvijene poslove u Crnoj Gori. Mada, godinama, ne krije da je zainteresovan za kupovinu Instituta Simo Milošević i Budvanske rivijere.  Dio svojih planova predstavio je, u Vijestima, prije pet godina.

,,Smatramo da iskustvo i kapaciteti MK Grupe i Strateksa mogu osigurati transformaciju Budvanske rivijere. Potpuno smo svjesni činjenice i izgleda nam logično da Vlada želi da zadrži Sveti Stefan i Miločer u svom vlasništvu, a svoje mjesto vidimo u ulaganjima u preostalom dijelu hotelskih kompleksa”, objašnjavao je Kostić. ,,Ukoliko se pak razvojni projekat ove hotelske grupe zasniva na sumanutim građevinskim radovima i beskrajnoj novogradnji dodatnih kvadrata radi dalje prodaje i brze zarade, u tom slučaju MK Grupa nije zainteresovana za svoje učešće”.

I Miodrag Davidović ima razvojne planove vezane za Željezaru. Aktuelizovao ih je zimus, kada je postalo izvjesno da Turci neće nastaviti proizvodnju prekinutu prošle godine. Njegov Neksan je zainteresovan da kupi Željezaru, sam bez ino partnera, ustvrdio je Nikšićanin nekoliko dana pred pad Vlade njegovog kuma Zdravka Krivokapića: „Ne treba nama niko da vodimo Željezaru. Zainteresovani smo za preuzimanje Željezare, kao i za još nekoliko firmi u Crnoj Gori, ali situacija sa Vladom je takva da nemamo sa kim da razgovaramo”, požalio se Davidović Danu.

Priča je do danas modifikovana, pa Davidović govori o svojim partnerima iz Njemačke: ,,Mislim da nije kasno za spas ove fabrike, a u njoj mora raditi najmanje 500 ljudi. Mi smo identifikovali problem i nudimo formulu kako da spasimo Željezaru na legalan način… U Nikšiću treba da se proizvode kvalitetni čelici, to je Neksan radio ranije i bukvalno toplu robu izvozio na zapadnoevropsko tržište. Ovu fabriku niko ne može bolje voditi od Nikšićana…”.

Davidovićev problem ostaje cijena. Traženih 25 miliona je mnogo za onoga čiji je plan da Željezara radi. ,,Ali ako neko dođe da izreže Željezaru sigurno da će izvući taj novac…”, požalio se nakog prvih pregovora sa predstavnicima Toščelika, koji su održani uz posredovanje Ministarstva ekonomskog razvoja.

Vlasnik Neksana ponudu, ipak, nije odbio. Možda očekuje pomoć države. Radnici su, bezrezervno, i ovog puta na njegovoj (i svojoj) strani. Spremni da pretjeraju preko granice zakonom dozvoljenog. ,,Jedan od načina radikalizacije naših protesta je zabrana ulaska Toščeliku u prostorije fabrike i svima od 25 radnika koji su ostali zaposleni”, kazao je jedan od predstavnika radnika koji se, s razlogom, plaše najavljenog otkaza. Takva bi radikalizacija, međutim, komplikovala poziciju Vlade. Posebno u očima inopartnera i potencijalnih investitora. Zato makar državni zvaničnici ne smiju zaboraviti da sadašnji vlasnici Željezare imaju pravo da sa svojom imovinom urade ono što misle da je za njih najbolje. Svidjelo se to nama ili ne.

Tim prije što od Davidovića nijesmo čuli zašto računa da bi, ovog puta, njegov angažman u Željezari bio isplativiji od prethodnih. Dok su nadležni, nama i njemu, dužni informaciju o cijeni struje koja bi napajala Željezaru. Da li bi to bila ista cijena zbog koje je Veselin Pejović ugasio proizvodnju u KAP-u? Ili neka druga, gdje bi EPCG i država, kao njen vlasnik, bili na gubitku?

Konačno, možda Davidoviću ne smeta da svoj novac troši održavajući nerentabilnu proizvodnju najveće fabrike u svom Nikšiću. Za razliku od Kostića, Forbs nije procjenjivao njegovu imovinu. Ali smo neke, nezvanične, podatke mogli crpiti sa stranica crne hronike.

U vrijeme raskola u DPS-u Davidović je uhapšen pod optužbom da je švercujući cigarete iz DKP-a utajio porez u iznosu od 10,5 miliona maraka. Uoči suđenja, abolirao ga je kum Momir Bulatović, posljednjeg dana svog predsjedničkog mandata.

Nešto prije njegovog drugog spasilačkog pohoda u Željezaru, mediji su pisali o tužilačkoj istrazi šverca goriva u kojoj su, navodno, učestvovali kotorski Jugopetrol, cetinjski Montenegrobonus i nikšićki Neksan, a u kome je država oštećena za 20 miliona eura nenaplaćenih akciza i poreza. Na tome se završilo.

I početkom godine je iz tužilaštva stigla potvrda informacija da se provjerava aranžman Neksana i Plantaža, u kome je državna firma prodala 3.000.000 (tri miliona) litara vina po cijeni od 43 euro centa za litar (bez PDV-a), bitno nižoj od vrijednosti grožda potrebnog da se to vino prizvede, ali i od ranijih  ponuda drugih potencijalnih kupaca (navodno je makedonski Tikveš jesenas nudio 80 centi za to isto vino). Ni tu nema novih informacija.

Potencijalni kupci rekli su svoje. Iako Željezara i dva budvanska hotelska preduzeća nijesu ni u približno sličnoj poziciji, na potezu su Toščelik i Vlada Crne Gore. Ostali možemo samo da strepimo ili se nadamo da će sve izaći na dobro.

 

Pare nisu problem

Iako je, kako kaže, u dva navrata izgubio ozbiljan novac, Miodrag Davidović je opet spreman da investira, ili dotira, ponovno pokretanje proizvodnje u Željezari.

Miodrag Kostić svoju filantropiju iskazuje drugačije. Pomenućemo samo dva primjera vezana za Crnu Goru.

Sredinom 2019. MK Grupa je Crnoj Gori darovala kuću u centru Vrbasa, površine 430 kvadrata poslovnog prostora uz 850 kvadrata dvorišta. Poklon je, u ime države, primio tadašnji ambasador Branislav Mićunović.

Krajem prošle godine MK Grupa je, u okviru svog projekta Podrška porodici, sedam bolnica u regionu (Cetinje, Dedinje, Ljubljana, Zagreb, Gradiška, Sarajevo i Prijedor) pomogla sa ukupno 700.000 eura, kako bi unaprijedili uslove u svojim porodilištima.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo