Povežite se sa nama

BAŠTE BRIGANJA

JEDNOM SE ŽIVI, A TO JE BILO BAŠ DAVNO

Objavljeno prije

na

Na nekoga se krivica svali, na nekoga sruči, a na nekog jednostavno padne. I mada pod istim balastom, čovjek sasvim drugačije podnosi taj teret

 

Lagano teku dani miholjskog leta, prijatnog i pitomog. Siva mrena je prekrila nebo. Dan je tako – da li da se ušuškam ili da se šćućurim. Evo, jesen je dala sve od sebe, mogli bismo i mi: neka nam ovi dani budu prijatni onoliko koliko ih mi drugima učinimo takvima… Pošteno. Ti neki neuhvatljivi trenuci jeseni dok grad odiše sveobuhvatnom prazninom kosmičkog vakuuma i kada naleti svežine najavljuju žestok pljusak koji će jednom zauvek sprati svu tugu sveta sa ulica i sva g, naravno.

U vrtlozima intelekta postoji izvestan red, za kojim biste uzaludno tragali u vrtlozima srca. Elegantno nespokojstvo razuma i haos prevrtljivih emocija. Ako je ikako moguće, ne bih se nijednog odrekla. Biće to sloboda kojoj trebaju nove boje i novi svet. Gruba prema usiljenim nežnostima, lažnom smehu i preglasnim otkucajima. Prepoznaćeš je kao odmerenu damu, dok ti prilazi sigurnog koraka, u trenu kada svojom voljom postaneš prošlost, svim svojim prošlostima. Argumenti se tuku, grebu, čupaju. Nasrću jedan na drugog i poražavaju prirodu suštine. Vode ciklične rasprave bez početka i kraja. Bez smisla. Sve za pobedu i aplauz. Istina u tišini odraza u ogledalu i u mraku iza trepavica čeka. Na nekoga se krivica svali, na nekoga sruči, a na nekog jednostavno padne. I mada pod istim balastom, čovek sasvim drugačije podnosi taj teret. Isuviše sam naivna i nepotkovana da bih tragala za istinom. Ali puna iskustva koje mi govori da je čovek tanano, nestalno i lomljivo biće, te tako istina ima mnogo, skoro pa za svakoga od nas po jedna. Odrasli sve više nalikuju na nešto što su deca pravila na času tehničkog. Svi hropću i isijavaju nezadovoljstvo dok čekaju na semaforu, niko da pruži zagrljaj utehe slučajnom prolazniku. Generalno se premalo brige vodi o slučajnim prolaznicima. Shvatiš da nisi dobro i vratiš se kući najtišom ulicom.

Uzdahnemo duboko, naizgled bez razloga. To naša duša pamti, a telo ne može da izdrži teret tolikog pamćenja, pa iz dubine izbaci uzdah. Ne volim uzdahe. Uzdah me asocira na gušenje, nemanje vazduha, na nemanje nekog koga smo imali. Na sve što je nemanje. Uzrok mog ovakvog mentalnog zdravlja je prokletstvo što pamtim sve što sam ikada pročitala i videla makar i na stoti deo sekunde i što je to stalno prisutno kao sveže sećanje Ako ideš ka cilju koji je suprotan tvojoj prirodi, suprotan tvojoj tananoj unutrašnjosti i osećajnosti tvoje duše, čak i ako uspeš da do tog cilja stigneš – ugasićeš se, bolno i prerano, na bilo koji od mnogih, od života ponuđenih, načina. Nije tuga za svakoga, otmeno je to osećanje. Ako nikada ne budem videla svog boga, biće da je tata lagao. Nikako da shvatim da ono što ne čekam, ne može da se vrati, može samo da dođe.

Umrevši, i čekajući u redu gde se biraju sudbine budućih života, prevalivši u prošlom životu trista čuda, mudri Odisej odabrao je najtiši i najpovučeniji mogući život. U ludim vremenima najveći izazov je voditi normalan, umeren život i biti jednostavan čovek.

P.S. Bezimeni gavran već satima samotno kisne na ogoljenoj grani čovek prosto zna da uživa.

Nataša ANDRIĆ

Komentari

BAŠTE BRIGANJA

Sve je ovo kačji mašalj

Objavljeno prije

na

Objavio:

Zamisliš se, pa raspališ žar jednog sjećanja, poslije te polivaju vodom kad je već kasno

 

 

Noćas sam sanjala kako idem na pregled kod oftalmologa da dobijem nova sočiva (koja ne nosim) autobusom u neko selo kod Šapca i autobus prošiša stanicu i odvede me deset kilometara dalje, a narednog nema satima, kasnim… i sad, ako ponovo zaspim opet ću da se vozim nepoznatim predelima unedogled. „Obožavam san“, kaže Bunjuel, „čak i onda kada su moji snovi more, što je najčešći slučaj, i ta luda ljubav prema snu, oslobođena svakog pokušaja da se objasni, jedna je od dubokih sklonosti koji su me približili nadrealizmu“. Kad bi meni dali jedan san, ja bih ga razbila, da opipam dan!

I tako, ono što smo nekada nazivali klišeima, sada postane životna filozofija, samo sa više kafe ujutru i nekoliko oporavljenih živaca. Bez ustezanja za sebe štrpnem od dana trenutke u kojima se osećam dobro. Uzmeš malo sad, dodaš mrvičak odmah, udesiš to lepo i onda može da traje duuuuugo, možda i zauvek. Zamisliš se, pa raspališ žar jednog sećanja, posle te polivaju vodom kad je već kasno.

– Nije to feniks. To je žar-ptica.

– Pa, valjda je to isto.

– Nije. Ovo drugo je lepše. Mnogo je to nadanja za jedno tako nežno i krhko osećanje.

Ipak, čvrsto verujem da mu je snaga glavna odlika. Imam jednu svoju  boju koju, s vremena na vreme, ubacim u neke  reči, samo da  ih lepše vidim, a manje razumem. Ne volim kad je sve jasno, jer onda nemam manevarski prostor. Ne mogu ni da pokvarim, ni da popravim istinu.

– Zašto toliko psuješ dok voziš?, pitam sina.

– Jesi li ti čuo za izraz “psuje ko kočijaš“? E, sad su ti konji pod haubom, sve ostalo je isto. Lako se čovek otme kontroli, pa tako poraste u sopstvenim očima do nedodirljivosti. A onda se otme i samokontroli i izgubi se u vremenu i prostoru. Neki sebe nađu, neki sebe izgube zauvek. Čuvajte sebe od sebe.

Čudo jedno kako se čovek strašno umori od ničega. Ne ni od čega. Nego baš od ničega. Čuđenja na pretek, obrve u intenzivnom treningu, gore-dole-gore. Živimo na produžetke, dok očekujemo tri na karte.

P.S. Kakvi ste bre, što me niko ne podseti da sam stavila ručak da se kuva…

Nataša ANDRIĆ

Komentari

nastavi čitati

BAŠTE BRIGANJA

Žvaće nas krezubo vrijeme

Objavljeno prije

na

Objavio:

Traganje za srećom često nazivaju i upornim pokušajima čovjeka da pronađe dovoljno uvjerljivu zabludu u kojoj bi mogao da se na neko vrijeme nastani

 

 

Pogledom kroz pendžer utvrdila sam da se svanuće dogodilo. Okružena sam ljudima koji biju male i velike bitke sa sobom, okruženjem, sistemom i nisam dobra podrška jer me nema dovoljno. Kada neke stvari nisu baš najjasnije, najbolje je pomeriti se malo… Da li ću jednog dana žaliti što nisam rekla sve što sam imala, ili će vreme pokazati da je to ipak bila dobra odluka? Dileme kišnog ponedeljka, a i inače.

Sluđuje me stalni osećaj izmeštenosti. Moje želje i potrebe krojile su stvari i dovele me ovde gde sam. Za dobro i loše odgovorna sam sama i nemam nikome drugom bilo šta da prebacim. Izađem do grada, gužva u saobraćaju, ljudi non stop kukaju, buka i stigne me umor. Dođem kući, raskomotim se, u frižideru hladno mleko, omiljena serija ili dobra knjiga. Tako sam ukapirala da nisam asocijalna. Ja sam srećna. Traganje za srećom često nazivaju i upornim pokušajima čoveka da pronađe dovoljno uverljivu zabludu u kojoj bi mogao da se na neko vreme nastani.

Trebalo bi da bude kao u bajci „Baš Čelik“, koja, između ostalog, govori i o tome da harmonična društvena zajednica nije ona u kojoj nema zla, nego ona u kojoj zlo postoji, ali je zatvoreno, žedno i svezano. To uostalom važi i za čoveka, valja prvo biti svestan zla u sebi, a onda imati i snage da ga kontrolišeš. Ne znam sad da li da idem u p… peršun, peršun, ili na kraj sveta, uvek neka teška pitanja. Ako je jezik bogata trpeza sa koje misao izabira sastojke kojima će utoliti svoj izražajni apetit, psovke su smeštene među delikatesom, pod oznakom: verbalna aroma. Što bi Edgar Allan Poe rekao: „Reči nemaju moć da zadive um bez finog užasa svoje stvarnosti“. Imam pravo da kažem… bez dlake na jeziku i mozga u glavi… Nekako uvek ide zajedno. „Pravo štiti ličnost od pretenzija zle volje. Pravo čini slobodu ljudske ličnosti nezavisnom od vrlina i poroka drugih ljudi, od njihovog moralnog nivoa, od njihove samovolje. Pravo omogućava slobodu ličnosti čak i kada je tu opaka zla volja ljudska.“, Berđajev, Filozofija nejednakosti.

Idu neki bolji dani. Grčevito ću se držati za tu misao.

Zaroniš u dobar razgovor, uživaš malo, posle te dizalicom izvuku i srećnog ostave da se sušiš na suncu.

P.S. Kod komšije otirač večito stoji ukrivo. To mi namerno radi.

Nataša ANDRIĆ

Komentari

nastavi čitati

BAŠTE BRIGANJA

Stranputice uspomena

Objavljeno prije

na

Objavio:

Da je život onda, davno, bio mudriji  i skrenuo u drugom pravcu, znala bih danas da se radujem vremeplovu, a ovako mi je koža sve više tijesna i previše često mi se samo žmuri

 

 

Ubrala sam divno poljsko cveće danas. Cvet po cvet, i dobiješ buket svojih radosti, osmeha i prepuštanja. Navikneš da budu tu, u tvom životnom prostoru, pa se sve šareni i miriše na sunce i svetlost. I odjednom, za drugo i ne znaš. Čak i kad se naoblači, oblake više ni ne vidiš, od prelamanja boja u svojoj duši.

Slava svim voćkicama postradalim u aprilskom mrazu. Prvo je došao po kajsije, šljive su ćutale, kad je došao po šljive, višnje su ćutale, sad kad dolazi po višnje, jabuke ćute… I jutros je onaj čudni i sve manje ofucani pas došao da ga nahranim. Oči ima svetle i u njima najtužniju bosa novu, to pseto je videlo svašta!

Danas nisam kliknula niti na jedan članak koji bi me snabdeo krajnje nebitnim informacijama iz sfere koju ne pratim i koja me ne zanima. Mom putu duhovnog uzdizanja je konačno došao kraj. Da je život onda, davno, bio mudriji  i skrenuo u drugom pravcu, znala bih danas da se radujem vremeplovu, a ovako mi je koža sve više tesna i previše često mi se samo žmuri. Kad razmišljam namrštim se, a brdo između obrva raste kao perunike u proleće. Misaoni tok (monolog u glavi) tokom razgovora u poslednje vreme: „Preskoči tu prvu rečenicu što ti je pala na pamet. O, preskoči i tu drugu. I treću. I četvrtu. Znaš šta? Samo stegni zube da ne izleti nešto i lagano klimni glavom.“ Savetujem i svakom svom detetu: „Ni slučajno nemoj da razmisliš, proveriš, bar udahneš. Skači odmah na prvu, prosipaj žuč, drvlje i kamenje i ne razmišljaj o posledicama. Najgore što može da se desi je da se vidi koliko si glup/a. Kao da je to nešto strašno…“ Malo sam ovakva zbog prirode i genetike, mnogo više zato što sam tako htela.

Iza nepoznavanja istorije vreba mogućnost za ponavljanje grešaka, iza poznavanja strah od ponavljanja, pa onda i propuštanje prilika. Neka dva vuka u meni, nebitno. „Država je u krizi ako mora da šteluje svoje izbore, al je u mnogo većoj krizi kad hoće, a ne  može da ih našteluje“, tutnuo mi je ove reči jednom priliko deda, ne pridajući im ni sam značaj, izgovarajući ih skoro kao da ih krije, kao da mi daje neki dinar “da mi se nađe“.

Umorna sam… Samo nisam bila svesna, koliko. Koliko me nema… Koliko me je ostalo, negde, usput… Makar mirše poljsko cveće.

P. S. Neki pričaju, a neki samo umeju da govore, pa to zloupotrebljavaju.

Nataša ANDRIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo