Povežite se sa nama

INTERVJU

ZLATKO DIZDAREVIĆ, NOVINAR I DIPLOMATA: SVI IMAJU VAŽNIJEG POSLA OD BiH

Objavljeno prije

4 godine

na

foto: balkanin.net

Iluzorno je vjerovati, prema svim dosadašnjim iskustvima, da će iko od velikih svjetskih igrača uložiti u Bosnu i Hercegovinu više od minimuma neophodnog napora

 

MONITOR: Upravni odbor Savjeta za implementaciju mira u BiH izabrao je, ovih dana, Kristijana Šmita za novog Visokog predstavnika međunarodne zajednice. U Republici Srpskoj se smatra da on nije izabran po proceduri, a jasan prigovor stavila je i Rusija jer izbor Šmita nije potvrdio Savjet bezbjednosti UN. Da li je jasno ko je u pravu?

DIZDAREVIĆ: U današnjem svijetu razna tumačenja međunarodnih odluka, principa, pravila itd. nažalost ponajmanje ovise o onome što je nekada odlučeno i usvojeno, a ponajviše od čitavog niza drugih okolnosti, interesa, dogovaranja pa i „kapaciteta“ pojedinih igrača da sa svojim saveznicima protumače, nametnu i izglasaju ono što im je u interesu. U većini takvih slučajeva, direktni i indirektni interesi i dogovori iza zavjese kreiraju javnu scenu na kojoj je ovo moguće. Mnogo je indicija da i ova situacija nije slučajna, posebno znajući i za početne informacije prema kojima su Njemačka i Rusija postigle saglasnost o dolasku Šmita, potom o analizama odnosa imeđu drugih direktno ili indirektno zainteresiovanih EU igrača u svemu ovome, o različitim ambicijama i tumačenjima tih ambicija spram Balkana itd. Konačno, imamo ovu situaciju o imenovanju Šmita od strane PIC-a i o dosta iznijansiranom – mada jasnom stavu Rusije koja nije primarno protiv Šmita, nego je „u principu“ protiv nastavka djelovanja OHR-a u BiH, pa tako i Visokog predstavnika u Sarajevu. Njihovo tumačenje da izbor Šmita treba u konačnici da potvrdi i Savjet bezbjednosti UN-a pokušaj je Moskve da dobiju mogućnost za veto u tom slučaju, ali ne bi se reklo da iko osim njih, i naravno rutinski „ljutog“ Dodika na njihovoj liniji, gura tu liniju. Sve je oko tog izbora u ovom času dovoljno mirno da bi se vjerovalo da je iza Dodikovog ovakvog reagovanja išta ozbiljnije osim  njegove potrebe da odigra svoju igru do kraja i „uoči kraja“ povuče u samospašavanju kočnicu, uostalom kao bezbroj puta do sada. On već poodavno nema drugu ulogu u balkanskom okruženju.

MONITOR: Kristijan Šmit se, za sada, uzdržava da široj javnosti predstavi svoju ideju o BiH „na teškom putu ka EU“. Spekuliše se da će snažna država kao što je Njemačka, lakše uticati na ustavne i druge reforme koje se zahtijevaju od BiH. Da li se tu računa i na suzbijanje ruskog uticaja na vlasti u RS i na Milorada Dodika?

DIZDAREVIĆ: Iluzorno je vjerovati, prema svim dosadašnjim iskustvima, da će iko od velikih svjetskih igrača uložiti u Bosnu i Hercegovinu više od minimuma neophodnog napora. Svi imaju važnija posla. To će biti tek malo više od kozmetičkog dotjerivanja Ustava kako bi se obezbijedila kakva-takva funkcionalnost države naspram ovako, inače, potpuno šizofrenog rastakanja bezmalo svih institucija temeljem „zakonskih pokrića“ za opstrukcije i blokade do raspada. Ustavne reforme na papiru jedna su stvar, u realnosti sasvim druga, jer je koncept tzv. „lidera“ u BiH – neupitnih „legalnih“ partnera međunarodne zajednice do sada – apsolutno antireformski. Sama činjenica da se upravo ti „lideri“ pozivaju da budu perjanica u reformama kojima se treba rušiti sve ono što su oni učinili u minulim decenijama, programski čineći zapravo tri kartela u ime etnosa i religije, koji vladaju Bosnom i Hercegovinom, o tome najbolje govori.  A ruskog utjecaja u BiH, i ne samo njihovog – Dodik je tu najmanje bitan – biće onoliko koliko (ne)bude Evrope, Amerike i drugih partnera koji ovdje imaju kakav-takav interes. NATO je tu druga priča. U ovakvim današnjim politikama nema praznog prostora – ako nećete vi ili mi, eto onog trećeg. Nekadašnja zajednička država ovdje svoju je snagu, dignitet i dostojanstvo crpila upravo iz tog saznanja, apsolutno suprotno od svega što danas živimo.

MONITOR: Dragan Čović je nedavno na Saboru HNS rekao da „Bosna nikada neće biti ni unitarna ni građanska“. Koliko je to bila stvar neophodnog političkog komformizma, a koliko strategije HDZ-a u BiH koja i dalje insistira na trećem entitetu?

DIZDAREVIĆ: Unitarna neće i ne može biti i niko realan to ne očekuje. To što se „građanske“  tiče, riječ je o nametnutom tumačenju iz HDZ-a i u Mostaru i u Zagrebu koje je definitivno razjašnjeno u Briselu. U varijantama koje se „preporučuju“ zakonodavcima u BiH uz rješavanje zadatka o izbornom zakonu, neupitni uslov je primjena presuda Evropskog suda za ljudska prava u Strazburu, na temelju odluka u koje se nikako ne može ugurati ideja o striktno etničkom principu izbora, ali i državne organizacije u BiH. A danas je velikoj većini, pa i Hrvatima u BiH jasno da je Čovićev projekat na ovome terenu, uz neupitnu pomoć zvaničnog Zagreba, zapravo ostavljao obespravljenima blizu polovice Hrvata u BiH. Riječ je o onima koji žive izvan tri kantona gdje jesu većina i gdje još vlada HDZBiH, plus onima u Republici Srpskoj. Kako će se Brisel konačno „razjasniti“ sa tom linijom u Hrvatskoj koja je član EU, drugo je pitanje.

MONITOR: Ovih dana ste dosta komentarisali „poplavu“ non-pejpera, izražavajući rezervu prema dobronamjernosti nepoznatih autora. Da li se, u stvari, vodi diplomatsko-geostrateški rat non-pejperima?

DIZDAREVIĆ: Iz današnje perspektive to „izražavanje rezerve“ bio je više ustupak diplomatskom rječniku koji se, očigledno, nakon svega, čini neodgovarajućim za potrebne poruke onima koji se ciljano, organizovano i, nažlaost, nimalo slučajno tom vrstom „politike“ bave. Nije ovdje samo riječ o non-pejperima, jednom koji je isprovocirao drugi, a oba pokrenula lavinu rasprava od političkih nivoa do medija uz agresivne interpretacije, slutnje, očekivanja pa i prijetnje.Ta vrsta provokacija bezmalo od rata do danas traje i pojačava se. Nebrojeni su bili i još su razni planovi i prijedlozi za prekrajanje Balkana, o promjeni granica, razmjeni teritorija, preslagivanju država u samo tri „glavne“ – Veliku Albaniju, Srbiju i Hrvatsku, pa onda „mirni razlaz“ itd. A nakon što se naivni, ili organizovani, tim povodom počupaju između sebe i priča proširi po političkim forumima i konferencijama, okruglim stolovima, tribinama, medijima i kafanama – i sve potom utiša do nove provokacije – ostaje dodatni animozitet, nova tenzija između tri „društva“ homogena a već podvojena, novi sukobi među grupama ali i pojedincima, često i dojučerašnjim prijateljima.

Svako ko iole trezveno razmišlja o političkoj realnosti Evrope i Balkana, zna da je otvaranje granica mimo Badintera, ma kakvo i ma kojim povodom bilo, i u BiH i dalje upaljač za mnogo veće probleme nego što su ovi današnji. Puno je u toj situaciji onih koji će se javiti sa sjećanjem na neke njihove nekadašnje granice koje im je neko nekada „uzeo“. Da ne idemo dalje od kraja Prvog i Drugog svjetskog rata. Ili, šta se to može formirati ovdje u BiH, nakon nečijih snova o „odlasku“ Republike Srpske ili „trećeg entiteta“ ? Islamska republika u srcu Evrope? Sve su to gluposti koje, ipak, ostavljaju traga koji se pumpa i raste. Dokle, neka Brisel malo i o tome promisli.

MONITOR: Da li bi Džozef Bajden mogao unekoliko skrenuti američku politiku od onih programskih ideja hladnoratovskog stratega Džordža Kenana i njegovih nastavljača?

DIZDAREVIĆ: Bajden nastavlja prilično striktno politiku Obame kojemu je on bio potpredsjenik. Ta politika jeste mnogo artikulisanija i uravnoteženija, rekao bih profesionalnija od svojevrsne šou-biznis politike Trampa. Ipak, uz sve estradne prijetnje Tramp je uveo Ameriku u vrijeme sa manje pucanja unaokolo. Ne treba zaboraviti da je iza Obamine politike dominantno stajao vojno-industrijski kompleks koji mora proizvoditi i pomagati ratove, a iza Trampove uglavnom energetski koji je doveo čak i do pomirljivije politike prema Rusiji. Energija traži mir i otvorene puteve, baš onako kako oružje traži rat. Već je očigledno da je Bajden u značajnoj mjeri pritisnut hladnoratovskom filozofijom i u odnosu prema Rusiji, ali ne samo prema njoj. Zatezanje prema njima, evo i prema Kini (koja im jeste opasnost svojim jačanjem u svakom pogledu), ali i sklonost podržavanja iza zavjese mnogima nad kojima je kontrola popustila – uz sva Bajdenova insistiranja na „ljudskim pravima“, ne daju previše nade da će se Amerika bitno odmicati i od Kenana i Bžežinskog, Kisindžera i sličnih. U pitanju je mentalitet o neputnoj Americi kao vječito „prvoj“, a ne o parcijalnim politikama i nijansama. Svojevrsna kaubojština, uz sve njihove neupitne uspjehe na mnogim poljima ljudskih aktivnosti ne zna za poraz. Baš kao u „kaubojskim filmovima“ starije i novije generacije. I svim drugim sa njihovim viđenjem pravde i nepravde.

MONITOR: Bašar el Asad je, po četvrti put, izabran za predsjednika Sirije. Da li je to samo njegova pobjeda ili i pobjeda njegovih saveznika u ratu u Siriji? Šta je ostalo od „arapskog proljeća“ 2011. i da li je govor Baraka Obame 2009. godine na Univerzitetu u Kairu „odgovoran“ za ono što se kasnije događalo?

DIZDAREVIĆ: Postoji u praćenju ove posljednje Asadove pobjede na predsjedničkim izborima mnogo tumačenja koja polaze od različitih političkih predrasuda, moram reći i neznanja ali i ogromnog pritiska tvoraca takozvanog „arapskog proljeća“. Govorim iz višegodišnjeg bavljenja zbivanjima na Bliskom istoku, prvo iz pozicije novinara, dopisnika odande, a potom i diplomate akreditovanog u Jordanu, Siriji, Iraku i Libanu. Naravno, tako i nadomak Izraela i Palestine. Posebno i u godinama priprema i realizacije tog nazovi „proljeća“ čije su posljedice jasne i danas u Libiji, Siriji, Libanu, Iraku pa i u Egiptu. „Proljeće“ je postalo okrutna politička i egzistencijalna zima.

Strašno je to koliko je uloženo u organizovani terorizam protiv Sirije onda kada je država počela očigledno da se mijenja u odnosu na vremena Bašarovog oca Hafeza. Koliko je organizovano i poslato terorista kroz ISIL, Nusra Front, pa i tzv. Slobodnu sirijsku vojsku itd. itd. Desetine hiljada tona oružja je ukrcano sa mnogih strana tim teroristima, transportovano je puno toga i sa aerodroma na našim prostorima, brodovima su dovođeni iz Libije nakon ubistva Gadafija i to u operaciji sjajnog imena – „pacovska ruta“. Priča je naravno ogromna ali uporno dimenzionirana na samo jedan način, onaj koji opravdava užasno tamošnje regionalno razaranje onih koji su počeli da se „otimaju“ kapitalu i kontroli energije odande.

Nakon blizu četrdeset godina bavljenja tim prostorom i duže od deset godina života tamo, od Kaira do Amana preko Jeruzalema, Damaska i Bejruta, zaključak se svodi na dvije kratke, temeljne premise koje obilježavaju odnos Zapada prema Bliskom istoku. Jedna je ona o tome „kako im uzeti“, a druga „kako im ne dati da se emancipuju“. Govorim o, recimo, posljednjih sto godina u zemljama koje su baštinile staru kulturu i civilizaciju, multireligioznost i multikulturalizam. O Egiptu, Siriji, Iraku, Iranu koji nije arapski ali pripada tom prostoru, i Jordanu. Za razliku od skorojevićkih bogataša, interesnih poslušnika od Perzijskog zaliva do obala Crvenog mora. Povod za „proljeće“ jeste bio nerealizovani zapadni interes spram tokova nafte i plina, ali i procesi „emancipacije“ svake od ovih država. Sve je vodilo ka tome da barela nafte i kubnog metra plina Zapadu više neće biti za bagatelu. A spremala se i valuta njihova, mimo dolara, sa zlatnom  podlogom.

Bilo je dovoljno za avione i teroriste koji „brane ljudska prava i slobode“ u tamošnjim „građanskim ratovima“.

U Siriji nisu uspjeli i to Zapad sebi nije mogao oprostiti. Još je gori postao dokaz ostalima tamo da se može biti neporažen. Asad nije likvidiran, Sirija je krvavo urušena ali je opstala. Rusi su se vratili na tamošnju scenu, i šire. Zapad to ni Asadu a ispotiha ni sebi ne može oprostiti. Sirijci koji su ostali, čak mnogi među njima i ne slažući se sa Asadom, glasali su bez dileme preko njega za spašeni dignitet, istorijsko dostojanstvo i budućnost koju će graditi zajednio sa onima koji su im pomogli – vojnički i na druge načine. Sa Rusijom i Iranom, uz njih i sa Hezbolahom. To je istina koju tako vide u Damasku, naravno ne i u Americi i Evropi, kao i ni prebogati a zapravo mali iz Zaliva. I to ne mogu i neće da oproste. Ali mogu još uvijek da kradu naftu sa naftnih polja Omar na sjeveru Sirije, pa čak i šlepere žita u konvojima iz zemlje koja gladuje. Eto otkud 95 posto glasova onih koji su ostali za Asada.

A što se Obame i govora u Kairu 2009. tiče, obećanja i „principa“ posebno povodom Palestine, sjećam se ljudi su na ulicama plakali od sreće u arapskom svijetu, a priča je onda otklizala u cinizam. Obama je dobio Nobelovu nagradu za mir „unaprijed“ – i nastavio rat. Siriju je taj rat skoro uništio, ali su tamo ostali – neviđenim slavljem i glasovima zahvalili svom predsjedniku sačuvanu slobodu bez imalo dileme da će pobijediti i egzistencijalni poraz koji im je nametan.

 

EU DIMENZIONIRALI VELIKI POLITIČARI A PREUZELI SASVIM DRUGAČIJI

MONITOR: Da li EU i Evropa mogu doprinijeti trajnijim rješenjima ovdašnjih kriza?

DIZDAREVIĆ: Teško. Često mi padnu na pamet komentari mnogih ljudi na Bliskom istoku koje sam sretao decenijama tamo, i uočljivu njihovu promjenu u razmišljanjima o Evropi. Suština je bila, kako su govorili unazad desetak godina i malo više, kako Evropa, zapravo, ne spada više ni među prve tri sile po ukupnom značaju i uticaju u svijetu, onako kako to oni vide. Tu istine ima. Prvo, tu Uniju su dimenzionirali nekada veliki svjetski političari. Dominaciju su preuzeli, osim možda Angele Merkel, po mnogo čemu sasvim drugačiji „lideri“. Za njima i oni na vrhu u Briselu. Birokrate mentalnog sklopa i koncepta politike „netalasanja“. Evropska unija, uz to, nije više ni približno jedinstvena poput Unije iz vremena stasavanja na čvrstim, neupitnim, zajedničkim principima. Grupa zemalja iz bivšeg Sovjetskog saveza unijela je u Uniju svojevrsnu agresivnost, pa ponekad i mentalitet osvetoljubivosti, da se o pojedincima tipa Orbana ne govori. Slučaj Velike Britanije – koja nije mogla da preboli statusno tonjenjenje spram grandiozne kolonijalne prošlosti, uz činjenicu da ih je Njemačka, njihova vječita slabost, nadigrala po mnogo čemu u Uniji – ostavio je velikog traga. I konačno, Amerika, posebno sa Trampom, ali evo u nastavku i sa Bajdenom, očigledno mnogo agresivnije od EU realizuje svoje geostrateške zamisli i potrebe nego što je to bilo moguće godinama prije. Bez riječi reakcije i Brisela. Kako stvari stoje, taj generalni trend se nastavlja.        

 

Netanjahuova inscenirana farsa

MONITOR: Na Bliskom istoku novi sukobi.  Da li će tragični događaji u Gazi, Tel Avivu i Jerusalimu ovog puta pokrenuti naprije izraelsko-palestinske pregovore koji su godinama u prekidu?

DIZDAREVIĆ: Istorijskih novosti tamo zapravo nema i to je po meni najveća sramota pa i tuga svjetskog poretka u minulom stoljeću. Ničeg novog neće ni biti dok Palestina, pored sigurnog Izraela, ne postane nezavisna suverena država sa Istočnim Jeruzalemom kao glavnim gradom. I pravom ljudi na njihovu zemlju na koju se mogu vratiti. Ovo sada bila je zapravo inscenirana farsa cioniste i zločinca Netanjahua koji je pokušavao da i nakon petnaest godina ostane na vlasti iako nije uspio da sastavi novu vladu ni nakon četiri ponovljena izbora u samo dvije godine. „Pomogli“ su mu djelomično iz Hamasa u Gazi koji, neki kažu „začudo“, akcijama kojima se ne mijenja politički ništa, produžava život istorijskoj otimačini teritorija i održava razjedinjenom ionako sve manju Palestinu. Tračak nade jeste u činjenici da Bajden uprkos ogromnom izraelskom lobiju u Americi, mora da smiruje agresiju cionista, pokušava da vrati pregovore u igru, naravno sebe radi. Dva velika „problema“ za njega na Bliskom istoku, Palestinu i „nuklearni“ Iran on mora smiriti da bi mogao da se okrene Istoku sa kojega mu se približava najveća interesna opasnost – Kina. To je, eto, okvir unutar kojeg treba čitati i današnja i naredna zbivanja tamo. Evrope ni tu, eto, nema. Ne mislim da će se Rusi time baviti više od njihovih strateških interesa, a na Bliski istok su se preko Sirije vratili. I ojačali odbranu svog „mekanog stomaka“, odnosno južne granice na Crnom moru, sa Krimom i Ukrajinom. U svakom slučaju Bliski istok je i dalje prostor za razna potkusurivanja sve dok se moćni ne dogovore, a danas u svijetu to nisu više kao nekada samo Amerika i Rusija.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

POVEZANE VIJESTI:

INTERVJU

VESELIN RADULOVIĆ, ADVOKAT: Imali smo vremena

Objavljeno prije

6 sati

na

21 Novembra, 2025

Objavio:

Pozitivni komentari iz Izvještaja EK i pomaci koji postoje u radu tužilaštva ne treba da zavaravaju. Slične komentare čitamo već 12 godina u više izvještaja. Da smo zaista uradili prave stvari  po pitanju reforme pravosuđa, do sada bi imali pravnosnažne osuđujuće presude za organizovani kriminal i visoku korupciju, a  Crna Gora bi već odavno bila članica EU

 

 

MONITOR: Premijer Milojko Spajić kazao je ove sedmice u Briselu da ćemo sva poglavlja zatvoriti do kraja sledeće godine, a da kvalitet reformi ostaje “neupitan”.  Posljednji Izvještaj EK govori da je ostalo poprilično posla kad je u pitanju vladavina prava i borba protiv korupcije. Je li premijer previše optimističan?

RADULOVIĆ: Premijer Spajić je previše puta davao izjave koje su se ubrzo pokazivale kao nerealne, neobjektivne, a nekada i  svjesno obmanjujuće. Sjetimo se samo najava da će Vlada 2026. godine graditi više od deset dionica auto-puteva, da će čitavu Crnu Goru da premreže auto-putevi,  priče o milijardama stranih investicija, obećanja porodicama stradalih u masakrima na Cetinju, obećanja odmah kada je izabran o ubrzanju reformi u pravosuđu, o formiranju specijalnog suda i specijalne policijske agencije u koju bi se transformisalo Specijalno policijsko odjeljenje, o donošenju zakona o vetingu i mnogih drugih.

Od izgradnje auto-puteva još nema ništa, milijarde stranih investicija niko još nije vidio, porodice stradalih na Cetinju i dalje čekaju pravdu i odgovore na pitanja ko će odgovarati za brojne propuste koji su doveli do ubistva 23 osobe, od čega je četvoro djece, reforma pravosuđa nedopustivo kasni, od specijalnog suda i specijalne policijske agencije nema ništa, propise o vetingu nemamo. Ali imamo političke progone i čistke koje, pod izgovorom vetinga, grubim zloupotrebama i kršenjem ljudskih prava i osnovnih sloboda sprovode Demokrate u bezbjednosnom sektoru, a premijer sve to nijemo posmatra. Zato premijerove izjave o broju poglavlja koje ćemo zatvoriti i o kvalitetu reformi treba u najmanju ruku uzeti sa rezervom jer broj i karakter neispunjenih obećanja ukazuje da se ne radi o pretjeranom optimizmu premijera, već o nečemu drugom što bi u svakoj uređenoj državi osobu diskvalifovalo od vršenja bilo koje javne funkcije.

MONITOR: Gdje je crnogorsko pravosuđe danas?

RADULOVIĆ: Nažalost, nije mnogo odmaklo od pozicije na kojoj je bilo kada je Crna Gora počela pregovore sa EU. Određeni pozitivni komentari iz Izvještaja EK i pomaci koji postoje u radu tužilaštva ne treba da zavaravaju jer, da budemo iskreni, slične komentare čitamo već 12 godina u više izvještaja. Da smo zaista uradili prave stvari po pitanju reforme pravosuđa, do sada bi imali pravnosnažne osuđujuće presude za organizovani kriminal i visoku korupciju i Crna Gora bi već odavno bila članica EU jer je za to bilo dovoljno vremena. Povremeni pozitivni iskoraci u radu pravosuđa nijesu dovoljni,  jer očigledno još uvijek ne postoji dovoljno političke volje da Crna Gora dobije nezavisno i profesionalno pravosuđe. Takvo pravosuđe nije interes onih koji u Crnoj Gori imalu političku moć i koji odlučuju.

MONITOR: Brisel nas opet opominje da nemamo presuda za visoku korupciju. Ko je odgovoran ?

RADULOVIĆ: Razlozi za nedostatak pravnosnažnih presuda, odnosno neefikasnost pravosuđa su brojni. Počev od nedovoljnih kadrovskih, tehničkih i prostornih kapaciteta u kojima pravosuđe fukcioniše, neadekvatne primjene zakona od strane sudija,  tolerisanje procesnih zloupotreba i nepoštovanje suda u nekim predmetima, loše i nepotpuno sprovedene istrage koje često dovode do toga da se glavni pretres pretvori u istragu, potvrđivanje optužnica koje su zasnovane na tako nepotpunim istragama bez valjane kontrole, neadekvatan pravni okvir koji je odavno trebalo unaprijediti. U najkraćem, odgovornost je na političarima kod kojih ne postoji stvarna politička volja da se obezbijede uslovi za profesionalno i nezavisno pravosuđe, ali i u pravosuđu koje nije spremno da u potpunosti i neselektivno primijeni zakon na te političare, posebno na one koji vrše vlast.

MONITOR: Ni nakon tri godine nije okončan proces protiv bivše predsjednice Vrhovnog suda Vesne Medenice i njenog sina Miloša. Predsjednik Viseg suda Zoran Radović smatra da nema prostora za ogovornost sutkinje koja je duze od dvije godine vodila slučaj. Vi  mislite drugačije?

RADULOVIĆ: Mislim da je neprihvatljiv stav da nema prostora za utvrđivanje odgovornosti u slučaju u kome sud dvije i po godine nije preduzeo ništa da počne sa glavnim pretresom i u kome su se tolerisale brojne procesne zloupotrebe koje je javnost prepoznala kao svojevrsno izrugivanje pravosuđu. Činjenica da je nakon promjene sutkinje u ovom predmetu postupak počeo da se odvija u skladu sa zakonom, da je nova sutkinja počela da preduzima radnje koje su prvostepeni postupak za nešto više od pola godine dovele do samog kraja, upravo pokazuje da se mora provjeriti da li postoji odgovornost za potpunu pasivnost suda u prethodne dvije i po godine. Pri tome ne mislim samo na odgovornost tadašnje sutkinje u ovom predmetu jer teško je zamisliti da su se onakav intenzitet i trajanje zloupotreba mogle realizivati bez dogovora i sinhronizovanog djelovanja više aktera.

MONITOR: Odgovornost je izostala i nakon nasilja i izliva mržnje prema turskim državljanima na podgoričkim ulicama. Kako vidite postupanje policije i tužilaštva u tom slučaju?

RADULOVIĆ: Kao i u brojnim ranijim slučajevima, policija je napravila užasne propuste u ovom slučaju.  A sujeta  i nezaježljiva potreba da se sačuvaju funkcije bile se prepreka da se greške priznaju i odgovornost prihvati. Policija je u saradnji sa tužilaštvom morala da odmah obavi uviđaj i izuzme tragove koji bi bili predmet vještačenja i koji bi pomogli u pravilnom utvrđivanju činjeničnog stanja u događaju koji je prethodio nasilju i mržnji prema državljanima Turske. Umjesto toga, policija se pouzdala isključivo u izjavu oštećenog koji je bio jedan od aktera fizičkog obračuna, pa je onda video snimak sa lica mjesta pokazao da je policija lišila slobode lica koja u tom događaju nijesu ni učestvovala.

Ministar unutrašnjih poslova pošao je da „umiri“ okupljene građane sa navodima da u Crnoj Gori nema toliko državljana Turske koliko su neki političari mjesecima tvrdili da ih ima i tako „spremali teren“ za ono šta se desilo, iako je takve lažne izjave ministar više puta ranije prećutao. Na kraju, policija je obezbjeđivala nasilna okupljanja na kojima su se čuli govor mržnje i pozivi na nasilje, umjesto da takva okupljanje prekine i procesuira odgovorne. Takođe, brojni slučajevi napada na imovinu državljana Turske ostali su nerasvijetljeni i nakon svega slušamo za zdravi razum uvredljive i nepristojne izjave rukovodilaca u bezbjednosnom sektoru da propusta nije bilo.

MONITOR: A to što policija još nije oduzela od SPC spomenik Pavlu Đurišiću?

RADULOVIĆ: I to je jedan od niza slučajeva u kojima je policija napravila propuste. Umjesto da odmah oduzme predmet krivičnog djela, policija to nije uradila već je i u ovom slučaju obezbjeđivala izvršenje krivičnog djela. Ono što je uslijedilo kasnije sa pokušajima oduzimanja spomenika ratnom zločincu Pavlu Đurišiću, njegovo skrivanje i otvoreno ponižavanje države i njenih institucija, pokazuje svu nefunkcionalnost policije i pravosuđa.

Uspostavljanje profesionalnih institucija podrazumijeva utvrđivanje odgovornosti prvenstveno kod rukovodstva bezbjednosnog sektora za propuste u ovom, ali i u drugim slučajevima, jer pored očigledne nesposobnosti, dovoljno je razloga za sumnju da se u nekim slučajevima radi i o zloupotrebi službenog položaja.

MONITOR: Tri specijalne izvjestiteljke UN uputile su pismo Vladi zbog medijskih napada Demokrata na vas i Teu Gorjanc Prelević, direktoricu HRA. Vlada nije odgovorila na to pismo u predvidjenom roku. Kako to komentarišete?

RADULOVIĆ: Mislim da je ovo prvi slučaj da su čak tri specijalne izvjestiteljke UN pisale Vladi i tražile objašnjenja za napade od strane Demokrata koji rukovode bezbjednosnim sektorom na Teu Gorjanc Prelević i mene i informacije o tome šta je Vlada preduzela. Vlada ne samo da nije regovala na te napade i prijetnje, već je ignorisala i pismo specijalnih izvjestiteljki UN. Zabrinutost zbog takvih napada prethodno je saopštena dva puta i iz Delegacije EU u Podgorici i dva puta od strane predstavnika UN, ali i to je ostalo bez bilo kakve reakcije od strane Vlade.

Predstavnici Demokrata su u javnosti nastavili da svakoga ko im uputi bilo kakvu kritiku pokušaju javno da diskredituju, omalovaže i predstave kao saradnika kriminalnih klanova i bivšeg režima. Pravna država će jednom morati da reaguje na te napade. . Što prije dođe do te reakcije, to će biti bolje za sve građane i za državu Crnu Goru, a sigurno i za funkcionere Demokrata koji  svakim danom sve više tonu u kriminalnu zonu.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DRAGAN MIĆANOVIĆ, GLUMAC: Neće im proći

Objavljeno prije

6 sati

na

21 Novembra, 2025

Objavio:

Glumci su ugroženi. Brutalnim napadom sa svih strana.  Taj napad je toliko jak, ali i sa druge strane toliko besmislen, da neće proći. Ne može se ni protiv mladosti, a neće moći ni protiv kulture. Borićemo se. Nema nam druge.

 

 

Glumačka profesija često je više od posla – ona je odgovornost, istraživanje i oblik društvenog angažmana. To naročito važi kada oživljavate istorijske ličnosti čije ime i djelo i danas bude dileme i pitanja. Dragan Mićanović, jedan od najprepoznatljivijih glumaca regiona, koji je za ulogu u TV seriji Sablja nagrađen prestižnom AFA nagradom, upravo je takvu odgovornost preuzeo u seriji Sablja, tumačeći lik premijera, Zorana Đinđića.

U razgovoru za MONITOR, Mićanović otkriva koliko je to bio zahtjevan proces, kako doživljava odgovornost umjetnika u vremenu kada je kultura na ispitu i koliko ga inspiriše nova generacija mladih koja ne pristaje na kompromise starijih.

MONITOR: Kada živimo u svijetu u kojem je lako manipulisati istinom, kako doživljavate ovu priču i da li je ovakvo stvaralaštvo zadatak opomene za društvo?

MIĆANOVIĆ: Mislim da smo od starta znali da radimo jednu značajnu seriju.

Ne samo za nas u Beogradu i u Srbiji, nego i za ceo region. Iz razloga što je taj tragičan događaj 2003. godine promenio dosta stvari, ne samo kod nas, nego, moje duboko uverenje, i ceo region. Nažalost, usmerio ga u jednom pogrešnom pravcu. Neko mi je rekao da je  istraživanje na Googlu, Zorana Đinđića, Sablje, uopšte tog perioda, za vreme emitovanja naše serije poraslo ne zna se koliko puta. Tako da je interesovanje bilo ogromno.

Meni je jako značajno što su mladi ljudi prepoznali značaj ove serije i ove teme. Čak i mladi ljudi koji nisu bili ni rođeni kada je Zoran Đinđić ubijen. Možda smo ih, ne razbudili, dosta su oni budni, i jako pametni i zreli za svoje godine, nego potakli  da razmisle o tome zašto žive tako, zašto su njihovi životi i u ovoj sredini ovakvi kakvi jesu. Posledica ubistva Zorana Đinđića se oseća dan-danas i to jako puno. Sada možda čak i više nego kada smo snimali seriju.

MONITOR: Serija kao da je predosjetila da će nešto da se desi, da se promijeni. I kada pominjete mlade ljude, koliko je Vama značajno da oni reaguju, da ne pristaju na nešto na šta su starije generacije pristajale?

MIĆANOVIĆ: Ne mogu da dajem značaj seriji, da je sad pretvaram u nešto što nije imala ni nameru da bude. Ali neke stvari su činjenica. Činjenice da su nakon izbijanja studentskih demonstracija i blokada fakulteta, studenti osetili potrebu da zovu ne samo mene, nego još neke moje kolege, da dođu da pričaju. Oni su, na primer, organizovali gledanje dve epizode Sablje serije i da porazgovaramo malo sa svima. To su deca koja nisu rođena kada je ubijen Zoran Đinđić.  Dakle, ta njihova potreba da razmenjuju iskustva, da saznaju možda nešto više o tom periodu, ja mislim, jako je značajna. I oni su toga svesni. Tako da, eto, serija je otišla mnogo dalje nego što smo mi očekivali.

MONITOR: Koja je bila vaša najveća dilema tokom građenja lika premijera Đinđića?

MIĆANOVIĆ: Kada imate sreću da radite sa hrabrim, mladim, rediteljima i pouzdanim partnerima, mnogo je lakše. Dileme moje su bile svakodnevne, ali uz dobru pripremu i probe, svaki sloj nesigurnosti je nestajao. Dan po dan, bio sam sve opušteniji i siguran da radimo nešto značajno

MONITOR: Kako vi danas doživljavate ulogu umjetnosti, kulture, posebno kada vidimo šta se dešava i sa Narodnim pozorištem. Koliko je važno da glumci govore?

MIĆANOVIĆ: Glumci su ugroženi. Brutalnim napadom sa svih strana. Toliko sam tužan i nemam reči šta se događa. Kako tretiraju kulturu i umetnost u Beogradu i u Srbiji. Taj napad je toliko jak, ali i sa druge strane toliko besmislen, da neće proći. Neće im proći. Narodno pozorište još nije otvoreno. Zatvorili su Narodno pozorište u Beogradu. S kojim pravom? Zašto? Na neku lažnu temu ugroženosti požara itd. Ne može se ni protiv mladosti, a neće moći ni protiv kulture. Nadam se. Borićemo se. Nema nam druge.

MONITOR: Kad vidite onda studente i tu mladost, da li ulivaju nadu?

MIĆANOVIĆ: Da, apsolutno. To je nešto što nisam ni očekivao da će se desiti. Jer mi smo svi mislili da je to generacija koja je zadubljena u svoje telefone, tablete, u nekom virtuelnom svetu i da ih ne zanima nešto  preterano ni gde žive, ni kakvo je to društvo u kome žive, onda su nas sve tako iznenadili, kao kofu hladne vode su polili po nama i razbudili nas potpuno. Ne samo da su svesni toga gde žive, nego su svesni toga da ne žele da žive u takvim društvima. Žele jednostavno, žele bolje društvo za sebe, ali žele da ostanu ovde.

Da ovde stvaraju. A znaju da je to ugroženo. Vide da im je budućnost ugrožena. Imali smo i studentske demonstracije 90-ih. Tako se to ciklično ponavlja, ali koga ćemo podržati ako ne mladost ove zemlje?

MONITOR: Kada vi sada vidite sebe sa početka karijere, kada ste tek počinjali odnosno sanjali da budete glumci, šta biste poručili sebi iz ovih cipela i iz ove kože tom dječaku sa nekih desetak godina?

MIĆANOVIĆ: Da ne brine. Mislim, biće i uspona i padova, biće sreće i tuge i sve to je jednostavno život što nosi sa sobom, ali da se opusti i da uživa i da se bori za svoje mišljenje, svoje pravo da misli svojom glavom.

MONITOR: Gdje  pronalazite motivaciju i inspiraciju, posebno kada je teško?

MIĆANOVIĆ: Mene priče zanimaju. Dobro napisana priča je meni uvek velika inspiracija da to ili postavim na scenu ili pred kameru, bilo serija, bilo film, ali to je ono što me ne popušta otkako sam počeo da se bavim svojim poslom. Dobra priča je osnova.

MONITOR: Koju priču priželjkujete da Vam se desi na sceni, na filmu?

MIĆANOVIĆ: Malo bi bilo bezobrazno s moje strane da pričam o željama, sad više dosta toga je prošlo, šta znači, ispunjene su mi razne želje, ali ja volim da pričam priče koje nas se tiču. I evo, imao sam sreće da prošle godine radim dva projekta koje ne samo da su me se ticala, i da su se ticala celog našeg regiona, nego su uspele da odu mnogo dalje u svet, a to je serija “Sablja” i kratki film “Čovek koji nije mogao da ćuti”. Takve priče i dalje mi donose radost i želju da ih delim sa publikom.

Nina MARKOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DRAGO BOJIĆ, TEOLOG I FILOZOF, SARAJEVO: U ljude se uvlači strah, jer ne znaju što donosi sjutra

Objavljeno prije

6 sati

na

21 Novembra, 2025

Objavio:

Iskustvo patnje trebalo bi povezivati ljude. Mnogi se osjećaju gubitnicima nakon rata, a mnogi žive i u teškom socijalnom stanju. Zato je važno govoriti o univerzalnosti patnje i razvijati saosjećajnost za nevolje i patnje drugih. Sprega crkvenih i političkih interesa dvostruko je štetna: šteti duhovnosti i vjeri, ali i demokratiji i sekularnosti

 

 

MONITOR: Napisali ste kako građani u BiH, uprkos etničkim i religijskim razlikama konstitutivnih naroda mogu naći zajednički interes u proživljenoj patnji, osjećaju gubitništva i u sličnom socijalnom stanju. Koliko im u tome pomažu ili odmažu moćni politički akteri?

BOJIĆ: Političarima nije stalo do pomirenja ljudi. Oni svakodnevno zavađaju ljude i destruiraju međuljudsko zajedništvo. Što manje pomirenja, to više koristi za političke oligarhe i njihove stranačke poslušnike. U etnički i religijski podijeljenom bosansko-hercegovačkom društvu, svađalačke politike služe da se manipulira ljudima i njihovim osjećajima. Uvećavaju se vlastita stradanja, a ignoriraju tuđa. Umanjuju se i ne priznaju vlastiti zločini, a apsolutiziraju zločini drugih. Ljudi bi trebali odbaciti takve politike, jer ih one raščovječuju i duhovno osiromašuju, ne dopuštaju im da izađu iz začaranog kruga neprijateljstava iz prošlosti. Iskustvo patnje trebalo bi povezivati ljude. Mnogi se osjećaju gubitnicima nakon rata, a mnogi žive i u teškom socijalnom stanju. Zato je važno govoriti o univerzalnosti patnje i razvijati suosjećajnost za nevolje i patnje drugih.

MONITOR: Kritični ste prema novokomponovanoj religioznosti na našem podneblju, uz istovremeni gubitak osjećaja za zajedništo i okretanje identitetskim pitanjima. Koliko su dominantne crkve odgovorne za to što se današnji vjernici prema Jevanđelju uglavnom odnose kao prema „supermarketu Božje riječi“?

BOJIĆ: Nove duhovnosti i novi duhovni pokreti u sebi sadržavaju mnoštvo nespojivoga. Žele biti moderni, a zastupaju retrogradne stavove. Žele se osloboditi okova službenih crkava, a onda funkcioniraju kao sekte s još manje slobode. Važna su im njihova individualna prava i slobode, ali bi ta ista prava i slobode uskratili drugima. Smatraju da su se produhovili, a onda zapadnu u materijalizam, nacionalizam i fundamentalizam. Puno polažu na emocije, a uglavnom su neosjetljivi za druge. Tvrde da su se obratili, a često su gori nego što su bili prije takozvanog obraćenja. Njima je askeza vlastiti užitak, a pobožne prakse hedonizam. Nemaju razumijevanja za socijalna pitanja, jer misle da su to ljevičarska zanovijetanja. Oni se vrte oko samih sebe, sebični su i samoživi, ne primijećuju druge. Često su lažljivi, licemjerni i isključivi. Odgovornost za duhovnost ljudi snose i crkve i vjerske zajednice. Mnogi vjerski službenici zatupljuju vlastite vjernike, potiču ih na mržnju prema suvremenom liberalnom svijetu, odnose se prema njima kao najamnici i tretiraju ih kao stado koje je tim poželjnije što manje misli, što je gluplje i zavodljivije.

MONITOR: Vi ste jedan od rijetkih teologa i pripadnika Katoličke crkve koji kritikuje „ pro life“ kampanje. Protiv ste nametanja konfesionalnih pravila sekularnim državama. Koliko je opasna sprega crkvenih i političkih interesa, posebno u postkomunističkim zemljama?

BOJIĆ: Ti pokreti, ne bez asistencije ili odobravanja Crkve, žele suvremena sekularna društva ponovno vratiti u prošlost i uspostaviti teokratska društva ondje gdje su u većini. Iskustva iz povijesti i sadašnja teokratska društva upozoravaju nas da su ona bešćutna, da zavode strah i progone ljude. Vjerske zajednice imaju pravo na vlastiti svjetonazor. To im pravo osigurava upravo sekularna država. Ali nitko nema pravo svoja uvjerenja nametati drugima. U tom slučaju nestaje sekularna država. Vjerska prava i slobode, kao uostalom i sva ljudska prava i slobode, imaju i svoje granice. Ne može se provoditi samovolja niti pozivajući se na vjerska prava i slobode maltretirati ljude po trgovima, ispred bolnica i na drugim javnim mjestima. Tu je zakazala država. Takvo što se ne smije tolerirati. Neograničena tolerancija dokida samu sebe. Kršćani bi trebali uvažavati toleranciju, ali i više od toga – iskazivati milosrđe i ljubav i protivnicima, neprijateljima, na što ih poziva Evanđelje. Sprega crkvenih i političkih interesa dvostruko je štetna: šteti duhovnosti i vjeri, ali i demokraciji i sekularnosti.

MONITOR: Papa Franjo je bio ostavio pečat na sve značajnije događaje i pojave u svijetu tokom svog pontifikata.  Koliko će njegov legat uticati na misiju Katoličke crkve i politiku Sveta stolice?

BOJIĆ: Papa Franjo pokrenuo je mnoge dobre inicijative u Katoličkoj crkvi. Nadahnut Franjom Asiškim bio je okrenut odbačenim i perifernim ljudima, manjinama i migrantima, poštivao je etničke i religijske razlike. On se u tome nije vodio ovozemaljskom logikom, logikom moći, utjecaja, bogatstva ili dodvoravanja svijetu, nego logikom Isusovog Evanđelja. Bio je autentičan, dosljedan i empatičan čovjek. To isto je zahtijevao i od ljudi u Crkvi. Njegova je ostavština važna za Katoličku crkvu. Prema dosadašnjim nastupima, sadašnji papa Leon na svoj način nastavlja put pape Franje. Povratak na staro bio bi neka vrsta duhovnog i moralnog suicida.

MONITOR: Povodom jednog obraćanja Patrijarha Porfirija prilikom godišnjice bombardovanja, spočitali ste mu što ne govori o tome šta je bio povod za to. U jednom tekstu kažete da ništa ne može jedan narod uništiti tako kao njegove sopstvene laži. SPC se-kao i druge pravoslavne crkve, oslanja na etnofiletizam. Koliko to danas šteti ekumenskim principima koje podržavaju i neki klerici SPC?

BOJIĆ: Patrijarh Porfirije više se bavi političkim i nacionalnim pitanjima, nego pitanjima vjere i duhovnosti. Očigledno je da njega ekumenizam i međureligijski dijalog ne zanimaju. U suprotnom, drugačije bi govorio i drugačije bi postupao. Sramotno je njegovo držanje prema trenutnoj političkoj situaciji u Srbiji. Umjesto da kao duhovni vođa naroda bude na strani mladih ljudi, da podrži njihovu čežnju za boljim društvom, za sigurnijom i sretnijom budućnošću, on podržava politiku koja srpsko društvo vraća u prošlost i koja je loša za ljude u toj zemlji. Kad treba govoriti o vjeri, on se miješa u politiku i nacionalna pitanja, a kad treba biti društveno odgovoran, zaklanja se iza svetih haljina i tobožnje duhovnosti i apolitičnosti. Tako se ponašaju nevjerodostojni i neodgovorni pastiri.

MONITOR: U Gazi se primirje teško održava. Rat ne prestaje ni u Ukrajini. EU se naoružava-a Donald Tramp se igra mirovne politike. Govorite o potrebi svijeta za mudrim i odgovornim političarima. Ima li takvih  i gdje su?

BOJIĆ: Mislim da ima odgovornih političara, ali njihovi glasovi se ne čuju od buke nametljivih, militantnih i iskvarenih političara. Trenutno živimo u populizmu i autoritarizmu. U ljude se uvlači strah, jer ne znaju što donosi sutra. Upravo danas kad suvremene tehnologije čovjeku pružaju mogućnost da uništava druge-pa i samog sebe, kad je toliko puno mržnji i ratova u svijetu, kad se zloupotrebljavaju politička i vojna moć, potrebni su mudri i odgovorni politički vođe. U suprotnom, čekaju nas nove strahote i novi užasi posvuda u svijetu.

MONITOR: Brine Vas porast desnog radikalizma koji  opasno osnažuje i u zapadnim demokratijama. Danas je, po Vama, Tramp vođa svjetskog desnog radikalizma. On se  hvali svojim mirovnim posredništvima. Koliko je Trampov „rijaliti“ desni populizam zavodljiv-a koliko zaista opasan?

BOJIĆ: Američki predsjednik Donald Tramp oličenje je politike bez smisla, empatije, vizije i odgovornosti. Taj čovjek je nepredvidljiv, nekonzistentan i nepouzdan. Od njega se može doslovno sve očekivati: i da perfidno zavađa ljude-i da ih tobože „nobelovski“ miri, i da ih brutalno kažnjava carinama, i da ih s osjećajem nadmoći nagrađuje. Taj hvalisavac ima visoko mišljenje o sebi i mnoštvo udvorica koji mu se dive diljem svijeta i koji ga pokušavaju oponašati. Riječ je o trgovcu i mešetaru, svodniku masa, o neobrazovanom, neprincipijelnom, vulgarnom, nekarakternom i bahatom čovjeku-koji, da upotrijebim biblijsku metaforu za nesavjesnog čovjeka, ne mari za ljude, a ni Boga se ne boji, iako se na njega često poziva. On zapravo samog sebe doživljava kao božanstvo. Kad god si netko od ljudi koji imaju veliku moć umisli da je „bog“, ne završi dobro za ljude. Trump je obesmislio politiku. Služi se lažima i prevarama, zastrašivanjima i ucjenama. Takvom čovjeku se ne može vjerovati.

 

Nacionalističke stranke žive u prošlosti, građanske ne uspijevaju artikulisati građanske ideje

MONITOR: Trideset je godina od prestanka rata, a slika političke scene u BiH je gotovo ista. Iako ne žive dobro, ljudi i dalje najveće povjerenje daju etnonacionalnim partijama. Čime biste to objasnili?

BOJIĆ: Mnogi ljudi ne shvaćaju da naslijeđeni identiteti kao što su etnička ili vjerska pripadnost nisu sve što čovjek ima. Čovjek može steći i druge identitete, pa i važnije od onih koje je naslijedio. U kolektivnim identitetima ima puno laži, zabluda i mitova i zato ih treba uvijek iznova propitivati i kritički reflektirati. Potrebno je više govoriti o čovjeku kao osobi, o njegovim individualnim pravima i slobodama. Važno je biti na distanci prema kolektivima kojima pripadamo kako ne bismo postali taoci kolektivnih zabluda. S druge strane, puno se manipulira s pojmom građanski. Imamo nominalno građanske stranke koje su u političkoj praksi nacionalističke, ili su-uz rijetke izuzetke, koruptivne kao i nacionalne. Zbog toga ljudi nemaju povjerenja ni u građanske stranke jer su se kompromitovale. Ovdašnji ljudi i narodi nisu sposobni za autorefleksiju, za suočavanje s realnošću, a još manje za plodne kompromise, prevladavanje podjela i nove životne i društvene alternative i perspektive. Dok nacionalističke stranke žive u okamenjenoj zlopamtilačkoj prošlosti, tradicionalizmu i epskom folkloru, građanske se stranke služe otrcanim frazama, patetitkom i moralizmom, i ne uspijevaju artikulirati građanske ideje, snažnije se zauzeti za prava individue kao osobe, za prava radnika, žena, djece, ugroženih i ranjivih članova društva, za društvenu pravdu i socijalno prijateljstvo.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo