Monitor objavljuje izvode iz knjige književnika i publiciste Božidara Proročića u kojoj su sakupljena predanja i svjedočenja o planini legendi -Lovćenu

TAJNA MILOŠEVE PEĆINE: Kada krenete putem od katuna Kruševice ka katunu Njeguška Trešnja, na pola puta s lijeve strane su dvije velike stijene. Između stijena postoji neugledna zarasla staza prekrivena bukovim stablima od kojih su neka oborena. To je put koji vodi do Miloševe pećine pored koje možete proći mnogo puta, a da je i ne vidite. Legenda kaže da je u davnoj prošlosti na Trešnji Njeguškoj živio vrlo bogati trgovac Miloš. Miloš je imao veliku i brojnu porodicu koja je čuvala stada ovaca, kako svojih tako i onih koje su čuvali tokom ljetnjih mjeseci za potrebe trgovaca Mletačke Republike. Porodica je živjela u izobilju i bogatstvu. Miloš je često putovao za Kotor, Dobrotu, Risan, Perast i druga primorska mjesta kako bi prodavao svoju stoku i uzimao drugu na čuvanje. Po pet članova njegove porodice čuvalo je brojna stada na padinama Lovćena. Godine su prolazile i stigle, sada već ostarjelog, domaćina Miloša. Trebalo je sinovima ostaviti i podijeliti brojne posjede kako ne bi došlo do nesloge među njima. Međutim, Miloševa tri sina su imali drugačije poglede i razmišljanja o tome. Oni su željeli zlatne dukate i zlato koje je Miloš čuvao jer je zlato uvijek bilo na cijeni. Miloš im je govorio: „Ja sam stekao bogatstvo, ja ću ga i podijeliti kada za to dođe vrijeme“. No, sinovi nijesu imali razumijevanja za očeve mudre savjete. Razmišljao je Miloš u sebi kako je teško spojiti dva svijeta, njegov i njihov. Zbog straha od nesloge među sinovima, Miloš je jedne rane majske noći svoje zlatne dukate složio u masivni ćup koji je
bio kupio u Boki Kotorskoj i koji se nije u domaćinstvu koristio. U gluvo doba noći je izašao noseći sa sobom motiku, razmišljajući gdje da ga sakrije ili zakopa. Za svoj pas stavio je malenu ledenicu za slučaj bilo kakve opasnosti. Dobro je pazio da ga koji od sinova ne prati
i ne krene za njim. Tražio je mjesto gdje ne idu pastiri, već samo vukovi i zvijeri. Bila je noć punog mjeseca, vidjelo se kao da je dan. Krenuo je uz planinu dok su se obrisi Lovćena jasno vidjeli. Lutao je tako u noći tražeći najbolje mjesto. Naslonivši se na jednu stijenu u
planini, dok se spremao da savije rezani duvan, jedan zlatni dukat mu ispade iz ćupa. Upali komad luča da potraži dukat i vidi da je dukat upao ispod jednog procijepa. Kada se spuštio kod procijepa, vidio je uzan ulaz. Sagnuo se i s mukom prošao kroz taj ulaz. Pred njim se
ukaza velika pećina, njemu nepoznata. U najzabačeniji dio pećine svojom je motikom i snagom ruka pomjerio kamenje, ostavio je ćup koji je bio umotan u ovčju kožu sa zlatnicima i zlatom. Vješto ga je prekrio kamenjem. Izašao je mnogo lakše iz pećine, nego što je ušao u
nju. Dobro je zapamtio mjesto gdje je ostavio ćup, orijentiri su mu bili tri pojedinačna stabla bukve, munike i svetog drveta tise. Vidio je da tačno mjesec kroz njih prolazi i obasjava ulaz u pećinu. Vratio se kući dobro zapamtivši stazu kojom je prošao.

Prošlo je nekoliko godina, sinovi nijesu pitali oca o podjeli zlata i dukata. Miloš se razbolio u zimu, osjećao je da mu se bliži kraj. Pozvao je sinove i podijelio im svu svoju imovinu. Kada su ga pitali za zlato, rekao im je: zlato će onaj koji bude najvredniji pronaći u planini, samo u noćima punog mjeseca, jer sjaj punog mjeseca koji prolazi kroz stablo
bukve, munike i svetog drveta tise, pokazuje ulaz u pećinu. Kada je to Miloš rekao, izdahnu. Poslije određenog vremena sinovi se dadoše u potragu za zlatom i dukatima. No, Lovćen ima na stotine pećina, jama, vrtača, škrapa i uvala. Prošlo je nekoliko godina, a sinovi nijesu
uspjeli da pronađu pećinu. Shvatili su da mogu preživjeti samo svojim radom. Vratili su se svojim poslovima i priča starog Miloša je pala u zaborav. Legenda kaže da bi se ponekad na padinama Lovćena, u noćima punog mjeseca, vidio zlatni odsjaj. Govorilo se da je to Miloševo zlato. Po noći se nijesu usuđivali, ali po danu mnogi su ga tražili bez uspjeha. Kada je pastir Peko s drugim pastirima pronašao pećinu, u njoj nijesu pronašli zlato, ali je pećina dobila naziv Miloševa pećina. Legenda dalje kaže da su vile zlato sakrile u svojim pećinama. Kasnije su se u Miloševoj pećini krile brojne vojske i vojnici pred raznim neprijateljima.
Kažu da se i danas, u noćima punog mjeseca, može vidjeti sjaj s padina Lovćena. Da li je to Miloševo zlato, ostaje vječita tajna i misterija?!

JEZERO ISPOD JEZERSKOG VERHA: Svako jezero ima legendu o svom nastanku i postanku. Jezero ispod samog Jezerskog vrha (Lovćena) krije jednu od najljepših legendi o njegovom nastajanju. Legenda kaže da su se u dalekoj prošlosti, ispod samih padina Lovćena, kupili brojni pastiri koji su napasali svoja stada. Jednog ljeta, u dalekoj prošlosti, pred sami sumrak, svoje stado volova je doveo na plandište Andrija, koji je bio svojom ljepotom viđeniji od drugih mladića.

Tokom dugih ljetnjih noći pastiri i pastirice bi obodom ovog velikog polja na jedno mjesto konačili da čuvaju svoja stada od vukova. Na kraj ovog polja bi naložili vatru koja bi gorjela do zore, a planina je uvijek hladna bez obzira na godišnje doba. Dok ne bi zaspali, pored vatre bi prenosili brojne legende svojih predaka, ne znajući da će jedan događaj
postati i jedna od najljepših legendi. Petrana je bila stasita, lijepa djevojka koja je imala još četiri sestre. Kako je bila najstarija od sestara, njeni roditelji su je s Njeguša poslali na katun Jezerski vrh da čuva njihovo veliko stado ovaca. Kada je Petrana došla na katun, bila je zajedno s onima koje je uglavnom znala, ali lijepog Andriju nije poznavala. Poslije nekog vremena Andrija se zaljubi u Petranu, a i Petrana u Andriju. Legenda kaže da je to bio najljepši par, kao da su ih same vile sastavile i darovale tom ljepotom. Provodili su dane na ovom
velikom pašnjaku zajedno s drugim pastirima. Tokom dana se čula frula uz koju su sastavljeni najljepši stihovi koji su govorili o njihovoj ljubavi. Kada su bile velike vrućine, volovi i ovce su bili sklonjeni u brojna plandišta ispod samog planinskog vrha u bogatim bukovim
šumama, a pred sumrak bi svi zajedno stada gonili do brojnih vodopoja i izvora na samom Lovćenu. Andrija je preko svojih prijatelja, poznatih filigranskih zlatarskih majstora iz Kotora, kupio jedan od ljepših prstena da zaprosi Petranu. Ništa joj nije o tome govorio, želio je da je zaprosi i iznenadi na najljepši način. Kada mu je prsten došao, s drugim pastirima koji su se povremeno spuštali do Njeguša, bio je više nego srećan. Svanulo je lijepo avgustovsko jutro, pastiri su svoja stada puštili na prostrani pašnjak, na jednom kraju je bila Petrana, a
na drugom Andrija. Negdje oko podneva, kada je Andrija planirao da zaprosi Petranu, ovce i volovi odjednom, uplašeni, kao da su osjetili neke čudne sile, skloniše se s pašnjaka. Kako je krenuo prema Petrani, Andrija osjeti jezu, užurbano pohita k njoj. U tom momentu pred
Petranom se otvori ponor i ona nesta u njemu. Andrija brzo privuče dva vola s konopima da je spase. Čuo je njeno zapomaganje. Kada je Andrija prišao, ponor se još više otvori i on zajedno s volovima upade u njega. Sa strane su sve to posmatrali uplašeni pastiri. Brzo su
pozvali starije pastire s drugih katuna da ih spasu, ali od njih dvoje nije bilo ni traga ni glasa. Pastiri su zazirali od ovog katuna. Nije prošlo mnogo vremena, a ovaj katun je preplavila voda i nastalo je jezero koje mještani prosto nazvaše Jezero. Od Andrije i Petrane nije bilo
glasa. Legenda kaže da su se u Bokokotorskom zalivu između stijena pojavile nozdrve volova koji su tog dana nestali i taj predio nazvaše Nozdrvca jer su iz njega bile jake izvorske vode sa Lovćena.

Jezero na Lovćenu od tada pa do danas postoji, kažu da presuši na dan kada su Andrija i Petrana nestali, kao znak sjećanja na njihovu veliku i tužnu ljubav i da se opet s jeseni napuni suzama s planina koje su bile nijemi svjedok njihove ljubavi. Legenda dalje kaže da su njih primorske vodene vile iz Ljute uzele zbog njihove silne ljepote, a da su zauzvrat dale brojne vode i izvore pastirima sa Lovćena.

(Nastaviće se)

Monitor objavljuje izvode iz knjige književnika i publiciste Božidara Proročića u kojoj su sakupljena predanja i svjedočenja o planini legendi -Lovćenu

MARIN KAM (Posvećeno Aleksandru Saši Kašćelanu): Mirac, malo živopisno selo na obroncima padina Lovćena, jedno je od rijetkih sela njeguškog podvršja koje u sebi nosi brojne toponime. Malo je priča koje su sačuvane o nastanku toponima. Ovu priču smo uspjeli da sačuvamo od zaborava zahvaljujući Radu Kuševiji.

Mare Kašćelan je bila samohrana majka koja je sama odgajala svoje brojno potomstvo od petoro djece. Kako je Austrougarska vladala Bokom, svuda su na graničnim prelazima Mirca i sela Gornjeg Grblja bili ostavljeni panduri-carinici koji su kontrolisali ulaz-izlaz roba i ljudi ka gradu Kotoru. Miračko vino, krtola, sir, skorup bili su znatno jeftiniji nego što je to bio slučaj na pazaru u Kotoru. Austrougarska je poslala depešu gospodaru Crne Gore Nikoli I Petroviću da se vlasti moraju poštovati i granica između dvije države. Gospodar Crne Gore je naredio da se to ne krši i da se moraju poštovati zakoni obje države. Na Mircu je tada živio Andrija Kašćelan, istaknuti borac i harambaša, toliko hrabar da nije mario za zakone dvije države. Mare Kašćelan je sa svojom omanjom tovarnom životinjom (maskom), krijući, preko sela Gornjeg Grblja nosila svoju robu u Kotor na prodaju. Istim putevima se vraćala s tovarima u kojima je bio petrolej, šećer, maslinovo ulje i druge životne i prehrambene namirnice. Mare je na taj način izdržavala svoju nejač. No, za ove puteve su znali i austrougarski panduri-carinici. A znali su da se i određenom tkaninom put obilježava, da li je slobodan ili vladaju zasjede austrougarske vlasti.

Jedne takve prilike austrougarski panduri-carinici pripreme zasjedu u koju je upala Mare Kašćelan. Zadovoljni svojim ,,ulovom“ odluče da joj zaplijene robu, a nju da vode pred sud. Uzalud su bile molbe i preklinjanje i bolne Marine suze, da je ne vode i da joj vrate robu jer time hrani svoju nejač. Tri austrougarska oficira bila su neumoljiva pred njenim molbama. Na samoj granici Mirca i sela Gornjeg Grblja čuo je Marino zapomaganje Andrija Kašćelan. Hitro se prikrao oficirima, izvukao dvije male ledenice iza pasa i naredio im da prema njemu krenu i da mu predaju svoje oružje. Oduzeo im je puške, a Mari rekao da se brzo (sa svojom maskom) udalji. Kada je Mare bila na bezbjednoj udaljenosti, puške im je bez municije bacio u obližnji grm i vratio se na svoj rodni Mirac.

Do gospodara Crne Gore Nikole I Petrovića stigla je depeša austrougarskih vlasti o načinu na koji se Andrija Kašćelan obračunao sa pripadnicima ove monarhije. Kralj Nikola je naredio da se Andrija Kašćelan proćera van granica njegove kraljevine. Tako je i bilo.
Andrija Kašćelan je svoj siguran dom našao kod kumova Mršulja u Grblju krijući se od austrougarskih vlasti, ali i od progona kralja Nikole. Nije prošlo mnogo vremena, a Crna Gora je ušla u Prvi svjetski rat. Andrija Kašćelan je pohitao s drugim Mirčanima i Grbljanima u borbu za Skadar. U obračunu sa pripadnicima Otomanske imperije ginu Crnogorci, ginu i Turci. Kralj Nikola I Petrović sve to prati dvogledom. Na jednom šancu vodi se borba crnogorskih i turskih vojnika. Gospodar sve to posmatra, vidi ističe se crnogorska zastava. Kralj poziva svoja dva perjanika da vide koji je to Crnogorac što je prvi izbio na šanac. Poslije nekog vremena perjanici se vraćaju i viču: „Gospodaru, to je Andrija Kašćelan“. Gospodar odgovara: „Zar ga ja nijesam proćerao iz Crne Gore, dati nije on u mojoj vojsci“. Kada ga je ađutant doveo pred Gospodara, Gospodar reče:
– Ko je tebe doveo ovamo? Zar te ja nijesam zanavijek prognao iz Crne Gore?
– Niko mene nije doveo, Gospodaru, no sam ja doveo moje dobročinitelje Mršulje i ostale Grbljane.

– Jesam li ja tebe išćerao iz Crne Gore i naredio ako se pojaviš, da glavom platiš?
– Jesi me išćerao kao kučka iz obora, ali mi nijesi naredio da ostavim braću i stričeve Mirčane da ginu, a da im ne skočim u pomoć ako zatreba. Znao sam da ću glavom platiti ako se pojavim, pa ti evo nosim platu, Gospodaru – reče Andrija.

– Nema ko bi sa tobom na kraj izašao. Ajde, neka te đavo nosi! Ako ti Bog oprosti u ovom ratu, pa ne pogineš, i ja ti opraštam. Vrati se doma i živi đe si vazda živio, ali ne čini više ono što si vazda činio.

Ostala je zapisana ova priča o hrabrosti Andrije Kašćelana koji nije prihvatao ni vlast ni autoritete, a bio zaštitnik sirotinje, nemoćnih i potlačenih. A Marin kam i dan-danas postoji i podsjeća na mjesto đe su Mirčani i ostali, krijući svoje tovare s robom, robu prenosili
u Kotor i obrnuto.

ŽANJEVDOLSKA PRIČA O SNIJEŽNICAMA (Posvećeno Ljubu (Ilijinom)Vuloviću): Žanjev Do je prvo selo koje se nalazi na vječitim karavanskim i trgovačkim putevima koji vode od Katunske nahije, preko klanca na Krscu, pa dalje prema Bokokotorskom zalivu. Ova priča je sačuvana zahvaljujući Iliji Vuloviću i njegovom sinu Ljubu. Priča o teškom životu snježara s Lovćena i onih koji su se spuštali u lovćenske pećine i jame, jedna je od najljepših, ali i najtežih životnih priča iz prošlosti Njeguša. Duži niz vjekova prodaja snijega i leda bila
je iscrpljujući posao da bi se, ne živjelo, već preživjelo, samo za one najhrabrije.

Za vrijeme vladavine Francuza Bokom (1805-1813) kao novi komandant grada Kotora stigao je Francuz Sebastian sa svojom suprugom Eliz, ćerkom Fler i sinom Matisom. Novopostavljeni komandant je želio da upozna planinu Lovćen, njene padine i sve čari. Dok se pripremao za službu u Boki, često je slušao o svim ljepotama, ali i opasnostima koje su vrebale na Lovćenu. Kada je primio službu, odlučio se da polovinom novembra 1805. godine priredi za sebe i svoju porodicu izlet na Lovćen. Jutro je bilo sunčano, neđelja, more mirno, bonaca. Sebastian je sa svojom pratnjom i porodicom krenuo polako na konjima strmim putevima prema Krscu. Kako francuski konji nijesu bili naučeni na crnogorski kamenjar, put su morali nastaviti pješice, a pratnja je ostala da vrati konje u Kotor. Nastavili su put pješice, a usput su sreli pastire koji su čuvali manja stada ovaca. Kako je vrijeme prolazilo, u blizini Krsca su sjeli da ručaju na jednom manjem proplanku prekrivenom stablima munike. Dok su ručavali, Matis se odvojio od svojih roditelja i sestre i nestao u gustoj borovoj šumi. Uzalud su bili povici Sebastiana i dozivanja Matisa. Eliz je bila uplakana, a malena sestra Fler jako uplašena. Nebo su ubrzo prekrili mračni oblaci s mora, spremalo se nevrijeme, prve pahulje snijega počele su da padaju po porodici komandanta Sebastiana. Uplašen za članove svoje porodice, ne znajući dalje put prema Lovćenu, brzo se vratio prema Kotoru, dok je sniježna oluja pred sobom sve pokrivala beskrajnom bjelinom. U njemu su se borile misli šta je s njihovim sinom i kako je mogao tako nestati.

Maleni Matis se sklonio pod jedno stablo munike, bio je uplakan i dozivao roditelje. Kada su njegov glas čuli pastiri iz Žanjevog Dola, brzo i hitro su došli do uplakanog bledolikog dječaka čiji jezik nijesu razumjeli. Uzeli su ga u naručje i nosili ga, smjenjujući se, sve do prvih kuća u Žanjevom Dolu. Tu je maleni Matis pored ognjišta smješten, njega su preobukli u narodno odijelo koje je bilo sačinjeno od vune. Maleni Matis je, nakon što se lijepo ogrijao, nedugo zatim zaspao. Bledolikog dječaka su lijepo ugostili, hranili ga mliječnim i suhomesnatim proizvodima (njeguškim sirom, pršutom i kastradinom), tako se on nakon nekoliko dana okrijepio i ojačao. Po Žanjevom Dolu, Krscu i padinama Lovćena bjesnila je jaka sniježna mećava i oluja koja je trajala petnaestak dana. Sebastian je dane i noći provodio s veoma malo sna razmišljajući šta je s Matisom i da li je živ. Da bi pokrenuo vojnu potragu francuske vojske, morao je snijeg da stane i da se prokrči put do Žanjeva Dola i Krstačkog klanca.

Kada je sniježna mećava stala, Sebastian je pripremio vod od tridesetak vojnika s konjima i svom neophodnom opremom kako bi krenuli u potragu za Matisom. Konji s vojnicima i njihovim komandantom su se sporo, ali sigurno probijali k Žanjevom Dolu. Nakon više sati od Kotora k Žanjevom Dolu stigao je komandant Sebastian sa svojim vojnicima. Sa sobom je imao vojnika koji je razumio francuski i crnogorski jezik. Naišli su na prvog stanovnika sela Žanjev Do, Vulovića, kojem su ispričali da traže komandantovog sina. Vulović ih je odmah odveo u svoj skromni dom. Sebastian je ugledao Matisa i sa suzama u očima ga snažno zagrlio. Pošto je komandant bio srećan što je Matis dobro i zdravo, rekao je prevodiocu da neće nikada zaboraviti dobročinstvo Vulovića. Po povratku u roditeljski dom Matisovo blijedo lice dobilo je rumenilo i svježinu. Presrećni otac, koji je dotle mislio da su Crnogorci divlji narod, htio je dobročinstvom da uzvrati, pa je odlučio da sinovljevom dobrotvoru pokloni imanje u Kostanjici, kod Morinja (od tada su Vulovići u Kostanjici, koji danas čine brojno bratstvo). Uz to, dječak je uticao na oca da Žanjevdoljanima izda i posebno odobrenje o isključivom pravu prodaje snijega u Kotoru, koje su oni koristili. To pravo im je kasnije sankcionisao Petar I Petrović.

(Nastaviće se)

Monitor objavljuje izvode iz knjige književnika i publiciste Božidara Proročića u kojoj su sakupljena predanja i svjedočenja o planini legendi -Lovćenu

VJETROVNJAK S KATUNA DOLOVI Posvećeno Jovu (Milovom) Bećiru: Dolovi su katun u samom srcu NP „Lovćen“, okružen Lovćenom, Štirovnikom, Veli kim i Malim Babljakom, Babinom i Veljom glavom, dok se s Vjetrenih mlinova pruža prelijepi pogled prema selima njeguškog podvršja i Crnogorskom primorju. KrajemXIX vijeka, dok su brojna stada ovaca pasla na ovom katunu, Krsto i Danica su iščekivali prinovu. Nekoliko godina zaredom, zbog brojnih bolesti, umirala su im djeca. Kako su već bili u poodmaklim godinama, plašili su se hoće li Danica roditi zdravog potomka. Dvije porodice su tokom čitave godine stalno boravile na katunu Dolovi, dok su druge već početkom oktobra silazile s ovog katuna. U noći između 19. i 20. januara pored ognjišta, uz pomoć mještanke s katuna, porodila se Danica. Stane, iskusna planinka, pomagala je Danici na porođaju. Maleni dječak je rođen na dan Svetog Jovana Krstitelja i dali su mu ime Jovan. Jovan se rodio u „košuljici“ što je značilo da je svojim rođenjem dobio poseban dar od Boga. Zima je bila oštra i hladna kao nikada do tada. Veliki sniježni smetovi su svojom bjelinom okovali Dolove. Košuljicu Jovanovu su čuvali, znali su da ona čuva Dolove od svih nedaća.

Jovan je odrastao uz zvuke frule, zajedno s drugom djecom, na padinama Lovćena. Još od malena se razdragano igrao sa svojim vršnjacima. Dolovi su bili zasađeni čuvenom  uskom krtolom i rađali su obilno. Sav rod od krtole bi vrijedni domaćini prodavali u Boki Kotorskoj i tako obezbjeđivali sebi mogućnost da kupe so, petrolej, maslinovo ulje i druge namirnice. Proljeće je na Dolove došlo u najljepšim bojama. Mještani su zasadili svoje posjede krtolom. Nakon nekog vremena Dolovi su dobili prelijepu zelenu boju od iznikle krtole. Jovan je tog ranog proljeća, kao i svaki drugi dan, otišao da čuva ovce i jagnjad s drugim pastirima. Negdje oko podneva tamni oblaci su se nadvili nad čitavim Lovćenom. Rani i sunčani proljećni dan pretvorio se u mračnu noć. Počele su da sijevaju munje i gromovi. Odjednom je iz oblaka počela jaka kiša s gradom. Mještani Dolova su počeli sve to s nevjericom da gledaju. Znali su da ako im grad uništi krtolu, da će tu godinu teško proći. Vjetar je počeo snažno da ruši i lomi sve pred sobom. Uplašeni pastiri su, svi sem Jovana, krenuli ka svojim kolibama. U momentu više nijesu vidjeli Jovana. Samo su čuli čudno, jako zviždanje. Svi su bili u svojim kolibama, osim Jovana. Krsto i Danica su u nevjerici gledali s kućnog praga. Jovana nije nigdje bilo. Opet se čulo to jako zviždanje i oluja i nevrijeme je stalo, a sva ljetina i stada ovaca i jagnjadi bila su sačuvana. Jovan se pojavio sa svojim
malenim stadom od desetak ovaca pred kolibom. Roditelji, unezvijereni i zabrinuti za svoga jedinca, čudili su se kako je Jovan uspio da se sačuva od takvog nevremena. Svuda oko katuna Dolovi oluja i grad su uništili prelijepe boje ranog proljeća. Jedino su Dolovi ostali netaknuti
sa zasijanom krtolom, kao da su bili izmješteni u neku drugu dimenziju. U dugim noćima mještani su počeli da govore da je Jovan vjetrovnjak, onaj čiji je dar od Boga da štiti katun.

Jovana su svi poštovali, ali su ga se i pribojavali. Duge ljetne noći na Dolovima znale su da prekriju munje, oluje, gromovi, zavijanje vukova i graktanje gavranova, što je uvijek predskazivalo nevolje. Jovanova duša bi tokom noći izašla iz tijela i borila se s brojnim demonima. Jovan bi se ujutro budio umoran, znojav i iscrpljen. Tokom dana bi se oporavio
i skupio snagu za duge noći. A noći su crpile Jovanovu životnu energiju. Dolovi su imali njegovu zaštitu. Jedne takve noći, dok je s mora duvala jaka bura, a sjeverni vjetar sve nosio pred sobom, Jovan je nestao. Nebo je bilo išarano brojnim munjama. Mještani s Dolova su
na nebu gledali borbe demona, gromova i oluja koje bi na tren bile ispisane u dugim mračnim noćima. Prije početka ovih nedaća uvijek bi se čulo čudno zviždanje i opet zviždanje kada bi sve stalo. Znali su svi da je to duša Jovanova.

Kada je Austrougarska monarhija okupirala Crnu Goru i padine Lovćena 1916. godine, posljednji put se u noći čulo Jovanovo zviždanje. U borbama s demonskim silama Jovan je izgubio svoju posljednju bitku. Mještani u svojim legendama pričaju da se čulo Jovanovo
zviždanje dok su topovi s mora ranjavali Lovćen i dok su trajale borbe crnogorske vojske. Kada je sve stalo, nije se zviždanje više čulo. U tom ranom januarskom jutru pala je duša Jovanova, pala je Crna Gora, neposredno prije rođenja Jovanova, ali i rođenja Svetog Jovana
Krstitelja. Dolovi i danas kriju neke od najljepših priča podlovćenskih katuna. Ako nekada čujete zviždanje, dok koračate ovim nestvarno lijepim predjelima, sjetite se ove priče o vjetrovnjaku i zaštitniku katuna Dolovi, nemojte se okretati jer vas čuva duša vjetrovnjaka.

LEGENDA O NASTANKU DOBRE VODE S KOLOŽUNJA
Posvećeno Slavku Batu (Vasovom) Čavoru: Sela i zaseoci njeguškog podvršja obiluju izvorima, kako onim povremenim tako i onim stalnim. Prvi stanovnici na ovim prostorima su u dalekoj prošlosti, zbog brojnih grla stoke koja je uzgajana na ovim prostorima, oskudijevali u vodama, posebno tokom ljetnjih mjeseci kada bi bile velike suše i kada bi većina izvora presušila ili imala toliko tanku žicu da su jedva tekli. Kako su živjeli na prostorima koji su predstavljali samu granicu
između Mletačke Republike, a kasnije Austrougarske monarhije, to je život činilo težim. Stanovnici Koložunja su svoje ovce i goveda vodili na izvor Pod stijenom. To je bilo mjesto đe su se okupljali brojni čobani s padina Lovćena, ali i primorskih sela.

Niko Krstov je bio mladić koji je provodio djetinjstvo čuvajući svoja stada na Koložunjskom ždrijelu, odakle mu se pogled pružao prema ljepoti Budvanskog zaliva i prema primorskim selima, a često je gledao jedrenjake koji su poslije dugih pomorskih puteva dolazili u Budvu. To ljeto je bilo jako sušno i izvor Pod stijenom, koji je ionako bio slabo izdašan, je potpuno presušio. Stanovnici Koložunja su se uplašili da će stoka koju su uzgajali ne samo oni, već i onu koju su uzeli da čuvaju za potrebe Mletačke Republike, usljed velike suše uginuti jer su se izvori i vodopoji čuvali. Niko je bio veoma zabrinut za svoje stado koje
nije bilo tako malo. Znao je da ako mu stoka ugine, da će to dovesti do velike štete, ali i do bolesti. Pala je tiha ljetnja noć obasjana mjesečinom. Niko je razmišljao šta da radi sa svojim stadom. Poslije dugog razmišljanja u noći, pred samu zoru, Niko je na tren zaspao i usnio
čudan san. U snu mu se javio njegov pokojni đed Mašan za kojeg je Niko bio posebno vezan kroz svoje djetinjstvo i odrastanje. U snu mu je Mašan rekao da se ispod Ozovog doca nalazi jedna poveća stijena ispod koje otiče voda u zemlju, da je pomjeri kako bi odatle krenuo
jaki izvor koji će spasiti stanovnike Koložunja, ali i ostalih podlovćenskih sela i katuna, od sušnog ljeta kada su već mnogi izvori bili usahli.

Došao je do mjesta koje mu je đed opisao u snu. Iza jednog velikog grma bukove šume vidio je stijenu neobično glatku. Kako je stijena velika, nije ni pokušavao da je pomjeri. Brzo je okupio ostale čobane i ispričao im svoj san. Ubrzo su donijeli alat, neko motiku, neko trnokop, neko poveći malj. Počeli su da kopaju oko stijene i da jako udaraju po njoj u
nadi da će se stijena odlomiti. Kada su pokušali da je pomjere, nijesu uspjeli. Niko se ubrzo dosjetio, upregli su nekoliko volova, vezali stijenu konopima u nadi da će je volovi svojom snagom uspjeti izvući. Nažalost, i taj pokušaj nije uspio. Seljani su rekli da je nemoguće
tako veliku stijenu pomjeriti. Bilo je već podne i julsko sunce je sve jače i jače sijalo. Nakon nekog vremena seljani i pastiri su odustali, trebalo je stoku skloniti u plandišta i odvesti je na izvor Pipoljevac kako bi je napojili.

Pala je sparna ljetnja noć bez daška vjetra. Niko je i dalje bio zabrinut za svoje stado. Znao je, ako ne uspije da ih sjutra napoji, njegova će stoka uginuti. Razmišljao je o snu i o poruci svoga đeda. Niko je bio na otvorenom, pod vedrim nebom, kako bi čuvao stado
tokom noći od upada vukova. U jednom momentu nebo se smračilo, počeo je da duva jak vjetar s mora. U daljini je vidio munje i čuo grmljavinu koja je bila sve bliže i bliže. Prve kapi kiše, a potom sve krupnije, počele su da padaju po njegovom licu. U sebi je pomislio: dobro
je, evo kiša koja će nas spasiti. Nebo se prolomilo nad Koložunjom, Budvanskim i Tivatskim zalivom. Gromovi su počeli da udaraju u Babinu i Velju glavu, padine planina iznad Koložunja. Niko se hitro sklonio u omanju kamenu kolibu na Ozovom docu. Kroz prozor je vidio da
jaka bujica nadolazi s planine. Brzo je izašao s upaljenim lučem. Krenuo je prema mjestu đe je njegov đed rekao da će izbiti izvor. Ispod velike stijene počela je da izbija jaka voda. Niko je to sve u strahu posmatrao sa druge velike stijene dok su svuda oko njega bili gromovi i
oluje. U jednom momentu grom zapara nebo i udari u veliku stijenu i stijena se od siline udara groma rasprsnu, dok voda koja je bila ispod stijene svojim jakim pritiskom izbi na površinu, a komadi stijene odletješe naniže. Niko sav uplašen, mokar, uznemiren priđe tom
mjestu. Vidio je da se pojavio veliki izvor koji je snažno bio s tog mjesta. Vode sa izvora krenuše prema selima Gornjeg Grblja, a odatle svojim jakim bujicama prema Tivatskom zalivu.

Olujna noć je stala s prvim zracima sunca. Dok su se s bukovih stabala slivale kapi kiše, prvi pastiri s Koložunja vidješe čudo. Izvor je bio na mjestu na kome su oni pokušavali razbiti i pomjeriti stijenu. „Ispunio se san Nika Krstova“, rekoše uglas. Veliki djelovi tih gromada stijene i dan-danas se nalaze u Koložunjskom potoku. Ovaj izvor je danas jedan od
najizdašnijih na padinama Lovćena, a zbog svoje pitkosti dobi naziv Dobra voda. Legenda o Niku Krstovu živi i dan-danas u sjećanjima onih koji su je sačuvali od zaborava.

(Nastaviće se)