Beznadežno je jer su sva sredstva koja čovječanstvo ima na raspolaganju potpuno nemoćna da izmijene krajnji ishod. U velikim pretenzijama najvećih igrača koji misle da mogu kontrolisati i da kontrolišu situaciju, ima tako mnogo naivnog povjerenja u moć ljudskog znanja i posebno, u sopstvenu moć, da je čovjeku odmah jasno kako u ovoj i ovakvoj priči nema ništa ozbiljno
Šta mislim o situaciji, kod nas i u svijetu? – pitala me jedna TV kuća prije par dana. Odgovorio sam: ,,Beznadežno je ali nije ozbiljno!“
Beznadežno je jer su sva sredstva koja čovječanstvo ima na raspolaganju potpuno nemoćna da izmijene krajnji ishod. Od onih frenetično razularenih savjeta pretočenih u TV zapovijesti („Osmjeli se!, Osvježi se!, Kupite odmah, platite kasnije!, Igrajte loto!, Pokažite svoj!“) o ludo-ispunjenom i bjesomučno aktivnom karpe-diemovskom životu, u kom se ne propušta ni najmanja prilika i grabi se svaka sekunda svakog dana, preko onih kalkulantsko opreznih jednačina koje se svode na savjet da je najsigurniji način odbrane od velikih razočarenja u životu, izbacivanje velikih želja iz života, do onih dubokoumnih savjeta da je život opravdan ako je proveden u borbi za prava drugih i odbranu sopstvenih prava.
Ali nisu samo riječi nemoćne. Realna i nepopravljiva nemoć konkretnih sredstava, uključujući sve egzaktne nauke i svu savremenu tehnologiju u njenoj uistinu fascinatnoj paleti elektronsko-kompjuterskih, više nego nevjerovatnih čuda koja pravi, još dramatičnije naglašava činjenicu beznadežnosti života, bez transcendentnog cilja!
O trajnoj i nepopravljivoj beznadežnosti situacije dovoljno jasno je rečeno u mitu o silenu (satiru) koji je na pitanje: ,,Šta je najbolje za ćovjeka?“, ispalio kao iz topa: ,,Da se nikada ne rodi!“, da bi na zamjerku da je riječ o čovjeku koji se već rodio, dodao: ,,Da što prije umre!“. Iako gromoglasan, eho ova dva odgovora već odavno je zamukao a do nas više ne dopire ni njegova najudaljenija jeka. I tu je pravi trenutak da objasnimo zašto situacija nije ozbiljna iako je beznadežna.
Zato što u velikim pretenzijama najvećih igrača koji misle da mogu kontrolisati i da kontrolišu situaciju, ima tako mnogo naivnog, izvornog, gotovo dječijeg povjerenja u moć ljudskog znanja i posebno, u sopstvenu moć, da je čovjeku odmah jasno kako u cijeloj ovoj i ovakvoj priči uistinu nema ništa ozbiljno!
Tako je sredinom 19. vijeka veliki vizionar društvenih promjena Ogist Kont, promovisao samouvjereno i sa beskrajnim optimizmom postulat: ,,Znanjem do predviđanja, predviđanjem do djelovanja“. (,,Savoir pour prévoir, prévoir pour pouvoir“), kao ,,…definitivnu formulu sigurne budućnosti čovječanstva“. Na Svjetskom sajmu održanom 1900. godine u Parizu, prilikom svečanog otvaranja Ajfelove kule, predsjednici vodećih svjetskih sila i dva kralja, održali su govore u kojima su naglasili da je savremena nauka u saradnji sa politikom konačno postavila nerazorive temelje trajnog svjetskog mira. Svega četrnaest godina kasnije, počeo je Prvi svjetski rat, do tada daleko najveći ratni sukob u povijesti čovječanstva. Države govornika, predsjednika i oba kralja, koji su iskreno vjerovali da je konačna zavladao vječni mir, učestovale su u Velikom ratu, čak i na suprotnim stranama fronta.
I danas, 2021. godine, najozbiljniji igrači na svjetskoj naučnoj i političkoj sceni jednako su neozbiljni u svojoj prostodušnosti, kao što su bili i oni iz 1900. godine. Jedan od najuticajnjih mislilaca 20. vijeka, Karl Poper, kritikovao je ,,teoriju zavjere“ (,,Conspiracy Theory of Society”), kao neodrživu, ističući da iako najmoćniji ljudi ili grupe utiču na svjetske procese u svom interesu, ipak se ne mogu optužiti za sva zla jer “ …nikada sve ne ispadne tačno onako kako je bilo planirano” (“…nothing ever comes off exactly as intended”). Stvarno se pitam kako ostati ozbiljan poslije ovakve neozbiljne kritike!?
Kad smo već kod Popera: najveći svjetski promoter i finansijer Poperovih ideja, Džordž Soroš, na predavanju održanom na CEU u Budimpešti, 28. septembra 2009. godine, objasnio je razloge svog razlaza sa Poperovim idejama, dirljivom ispovijšću o sopstvenoj naivnosti, ili ako hoćete – neozbiljnosti:
,,Poper je tvrdio, citiram :’Samo demokratija obezbjeđuje institucionalni okvir za društvene reforme bez nasilja i upotrebu razuma u politici.’ Ali ovaj stav počiva na skrivenoj pretpostavci da je glavni cilj razuma da bolje shvati realnost. Međutim, stvari ne stoje tako. Manipulativna funkcija često je važnija od kognitivne funkcije. Na osnovu čega je Poper smatrao zdravo za gotovo da je jedini cilj političkog diskursa razumijevanje politike? I što je još čudnije, kako sam ja, koji cijeli život daje prednost manipulativnoj funkciji razuma, mogao tako slijepo da ga slijedim?“
,,Krhko je ljudsko znanje!“, rekao je propovjednik. ,,Svo naše znanje je puka fantazma da ljudima život brže prođe!“, rekao je Žak Lakan. Mislim da bi svaki mudar čovjek spremno potpisao oba ova stava. Zato je bolje da što kasnije postanemo mudri.
Uvijek je prerano doznati da je prekasno.
Ferid MUHIĆ
IN ENGLISH3 sedmice
IN ENGLISH3 sedmice
DRUŠTVO4 sedmice
INTERVJU3 sedmice
SVIJET4 sedmice
INTERVJU2 sedmice
DRUŠTVO3 sedmice
FOKUS4 sedmice