Nekadašnji DPS i Narodna stranka nadmetali su se ratnih godina u izlivima patriotskog zanosa.  Iz te političke matice iznjedreni su današnji DPS i SNP (Demokrate, DNP) dok je NSD jedna od preživjelih frakcija Narodne stranke. Saberemo li ih, eto većine i u sadašnjem parlamentu

Vijest da je Ratko Mladić umro u pritvorskoj jedinici u Hagu, gdje je izdržavao kaznu doživotnog zatvora, dala je povod za novi krug podsjećanja na vrijeme krvavog raspada SFR Jugoslavije i nove/stare interpretacije događaja iz tog doba.

Istorijske činjenice su neosporne: Nekadašnji general JNA, komandant vojske  tzv. Srpske Republike Bosne i Hercegovine  dugogodišnji bjegunac od sučeljavanja s pravdom, Mladić je pravosnažno osuđen za genocid u Srebrenici, zločine protiv čovječnosti i ratne zločine širom BiH.  Presudu je izrekao Međunarodni rezidualni mehanizam za krivične sudove, pravni nasljednik Međunarodnog krivičnog suda za Ruandu (MKSR) i Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju (MKSJ).

Utvrđeno je da je Mladić bio ključni pokretač i komandant operacije u Srebrenici u kojoj je sistematski pogubljeno više od 8.000 bošnjačkih muškaraca i dječaka. Dokazi su pokazali da je Mladić lično koordinirao snage VRS-a, prisustvovao odvajanju muškaraca od žena i djece u Potočarima te direktno izdao naredbe za masovne egzekucije na više lokacija. Tijela ubijenih potom su, u više navrata, iskopavana i prenošena u nove tajne masovne grobnice, kako bi se priječilo njihovo otkrivanje i prikupljanje dokaza o razmjerama zločina. Presudom je taj zločin definisan kao genocid, s ciljem uništenja bošnjačkog stanovništva Srebrenice.

Pod direktnom komandom Ratka Mladića provođena je trogodišnja kampanja opsade i terora nad stanovništvom Sarajeva. Grad je bio u potpunoj blokadi 1.425 dana, a njegovi stanovnici izloženi svakodnevnim neselektivnim snajperskim i artiljerijskim napadima. Tokom opsade Sarajeva ubijeno je više od 11.000 civila, među njima i 1.601 dijete. Mladić je proglašen krivim za kršenje zakona i običaja ratovanja, dok je Sud utvrdio da je primarni cilj ovih napada bio utjerivanje straha.

Jedina tačka optužnice po kojoj je oslobođen, teretila je Mladića za genocid nad Bošnjacima i Hrvatima u šest BiH opština tokom 1992. godine: Prijedoru, Sanskom Mostu, Ključu, Kotor Varoši, Foči i Vlasenici. Sudsko vijeće je potvrdilo da su na tim područjima počinjeni masovni progon, istrijebljenja, ubistva i mučenja u logorima pod kontrolom vojske RS (Omarska, Keraterma, Trnopolja…), ali su sudije većinom glasova zaključile da prikupljeni dokazi nisu dovoljni da bi se dokazalo krivično djelo genocida.

Suđenje Mladiću dalo je obilje materijala za praćenje transformacije oficira JNA u zlikovca nepojmljivih razmjera.

Početkom ratnog raspada SFRJ sredinom 1991. godine, potpukovnik Mladić je iz Prištine prekomandovan za komandanta 9. (kninskog) korpusa JNA. Tamo je komandovao jedinicama regularne vojske i srpskih paramilicija tokom borbi na prostoru Krajine i dijelu Dalmacije koju je bezuspiješno pokušavao zauzeti.

U jednom od dokumenata prezentovanih tokom suđenja, Mladić pregovaračima hrvatske strane najavljuje „uništenje Zadra, a zatim uništenje ostalih gradova“ na tom dijelu hrvatskog primorja, ukoliko se ne ispune njegovi uslovi. U presretnutom (snimljenom) razgovoru sa pregovaračima iz Šibenika, u septembru 1991., Mladić prijeti: „Sve što je starije od 10 i mlađe od 75 godina nastradaće u Šibeniku i nećemo ostaviti nijednu kuću da stoji.“

Ispuniće gotovo identične prijetnje, četiri godine kasnije, u Srebrenici. U međuvremenu, u martu 1992., Mladić je iz Knina prekomandovan u Sarajevo gdje je, po naređenju tadašnjeg načelnika Generalštaba JNA Blagoja Adžića, postavljen za komandanta 2. vojne oblasti JNA. Dva mjeseca kasnije, na prijedlog Radovana Karadžića, skupština RS postavlja ga za komandanta Glavnog štaba vojske RS.

„Mi ne možemo očistiti, niti možemo imati rešeto pa da prosijemo samo da ostanu Srbi ili propadnu Srbi, a ostali da odu. Ja ne znam kako će gospodin Karadžić i gospodin (Momčilo) Krajišnik to objasniti svijetu. To je, ljudi, genocid”, čudio se tada Mladić pred ciljevima projekta etničkog čišćenja srpskog dijela BiH.

Ali je prihvatio postavljenje. I cilj. Na tom položaju ostao je do 1996. godine, nakon čega se dao u bijeg i skrivao od  optužnice Tužilaštva u Hagu. Aktivni oficir Vojske SRJ ostaje do februara 2001. godine, kada je penzionisan ukazom tadašnjeg predsjednika te države Vojislava Koštunice. Uhapšen je tek deset godina kasnije, u kući rođaka u selu Lazarevo blizu Zrenjanina. Selo je, potom, preimenovano u Mandićevo.

Sarajlije su ga upamtile po pokušaju  da ih „raspameti“ neprekidnim  granatiranjem . Tokom suđenja isplivala je još mračnija Mladićeva strana. „Kad god prolazim pored Sarajeva, usput nekoga ubijem…“, hvali se u saputnikovu kameru (kanadski Srbin Milan Lešić), u avgustu 1993. „Idem, razbijam Turke, ko ih jebe!“

Početkom naredne godine, na sjednici Skupštine RS, objašnjava da „neprijatelj sa kojim se suočavamo svakim danom postaje jači… Moja briga je da oni nestanu potpuno“. Genocidu se više nije čudio.

A onda, tri mjeseca pred početak pregovora u Dejtonu kojima je okončan rat u BiH, vojska RS zauzima „sigurnu zonu UN-a“. Mladić kaže: „Evo nas 11. jula 1995. godine u srpskoj Srebrenici. Uoči još jednog velikog srpskog praznika, poklanjamo srpskom narodu Srebrenicu. I napokon je došlo vrijeme da se, poslije bune protiv dahija, Turcima osvetimo na ovom prostoru.“

Počinje višednevni pokolj koji će imati mjesto u svakoj enciklopediji zločina i beščašča.

Srbija i ovih dana,  masovno slavi Ratka Mladića kao svog heroja. Ni mi nemamo vremena da čekamo istoriju  da se odredi prema načinu na koji  djelovi  crnogorskog  društva pamte i predstavljaju njegov lik i djelo.

“Upravo sam Darku Mladiću, u svoje i u ime Nove srpske demokratije, uputio saučešće povodom smrti njegovog oca, generala Ratka Mladića”, objavio je na mreži X predsjednik Skupštine Crne Gore Andrija Mandić, neposredno po prispjeću vijesti o smrti osuđenog ratnog zločinca.

Milan Knežević, poslanik i predsjednik DNP koja je, zvanično, i dalje u koaliciji sa Mandićevom NSD, potrudio se više. On je na istoj društvenoj mreži,  uz Mladićevu fotografiju, objavio prigodan stihoklep: „Slava je vječna, a patnja je kratka, svaka srpska kuća ima jednog Ratka“.  Hvalospjev zlikovcu ili teška uvreda izrečena na račun Srba isključivo po osnovu njihove nacionalne pripadnosti?

Metodije Ostojić, jedan od dvojice mitropolita SPC koji trenutno službuju u Crnoj Gori smrt Ratka Mladića iskoristio je za žestok napad na neprijatelje svog svetonazora. Narod je, veli Metodije, u Mladiću prepoznao „ne samo velikog Srbina i čovjeka vrijednog poštovanja, nego i sve one divne i svete odlike svetih srpskih ratnika i vitezova…“. A zlo je na onoj drugoj strani. „Vidjeli smo da ga je ovaj bijeli svijet sudio i osudio. Ne njega da osudi, nego cjelokupni srpski rod… Da nas slome i pogaze. Pa da kao i oni služimo tami, mraku, ništavilu, smrti i prolaznosti.“

Zato će  general Ratko, uvjeravao je Metodije Ostojić vjernike na liturgiji u Pivskom manastiru, naći svoje mjesto među svetim srpskim vitezovima.

Predsjednik Opštine Pljevlja Dario Vraneš priskočio je da pritvrdi.  „Vječne slave besmrtnom srpskom generalu“, stoji u njegovoj čitulji. „Hvala ti za sve što si učinio za srpski narod i pozdrav. Hristos Vaskrse Generale“.

Bilo je još toga. Bilo je i više onih koji su Ratka Mladića, nakon vijesti o njegovoj smrti, pokušali staviti u adekvatan istorijsko-civilizacijski kontekst.

Prema Krivičnom zakoniku Crne Gore, onaj ko javno odobrava, negira ili umanjuje težinu ratnih zločina/genocida može biti kažnjen višegodišnjom zatvorskom kaznom. Zakon nije potpuno precizan da li veličenje presuđenih zločinaca predstavlja oblik negacije njihovih zlodjela.

Iz Tužilaštva je saopšteno da oni „prat i ocjenjuju“ da li u radnjama ,,bilo kojih lica” postoje obilježja krivičnog djela. ,,Ukoliko (Tužilaštvo) ocijeni da je potrebno formirati predmet povodom bilo kojeg slučaja, javnost će biti blagovremeno obaviještena”, stoji u odgovoru na novinarski upit. Do obećanog blagovremenog obavještenja ostaće tajna šta Tužilaštvo tačno prati u, recimo, poeziji M.K. ili čitulji D.V. Ako ne pokušavaju da izvagaju intenzitet uznemirenja javnosti do koga, po slovu zakona, mora doći kako bi pomenuto krivično djelo bilo procesuirano.

Ovdašnju javnost, poznato je (ni)je lako uznemiriti podsjećanjem na zločine poslednjeg rata. Zavisno od toga jesu li počinioci, odnosno žrtve, naši ili njihovi. To je jedan od kontinuiteta podjela u Crnoj Gori.

Prošle godine u ovo doba bavili smo se nestalim spomenikom zlikovca iz Drugog svjetskog rata Pavla Đurišića. Još ga nijesu našli. Dijelili smo se prije i poslije 30. avgusta 2020, skoro kao prije i nakon 21. maja 2006. Ili tokom NATO bombardovanja 1999. godine. Bez kvi, srećom.

Mnogi će reći kako je temelj tih podjela udaren baš tokom raspada Jugoslavije i ratova u Hrvatskoj i BiH. Od Dubrovnika i Vukovara do Sarajeva i Srebrenice dio Crne Gore tražio je i borio se za mir. A drugi, tada brojčano ubjedljiva većina, pomagao pokušaj realizacije velikosrpskog projekta. Onoliko i onako kako je ko mogao: neko s puškom u ruci, neko novcem iz tranzitnih poslova, a poneko ratnohuškačkim  govorima iz parlamenta.

Nekadašnji DPS i Narodna stranka nadmetali su se tih ratnih godina u izlivima patriotskog zanosa i bijesa.  Sve najavljujući neminovnu pobjedu nad austrugarskim konjušarima, turcima, ustašama i balijama… Ubrajajući među te  neprijatelje  neistomišljenike sa crnogorskim nacionalnim ili državotvornim predznakom.  Iz  velikodržavne političke matice iznjedreni su današnji DPS i SNP (Demokrate, DNP) dok je NSD jedna od preživjelih frakcija Narodne stranke. Saberemo li ih sve skupa, eto većine i u sadašnjem parlamentu.

Neki su, u međuvremenu promijenili stranu, drugi nijesu. Konačno, ima i navodno neopredijeljenih, a spremnih da u svakoj podjeli moći budu na pobjedničkoj strani.

Među poklonicima zaostavštine Ratka Mladića, najveću pažnju zavrjeđuje gest Andrije Mandića. Isticanjem svog saučešća predsjednik parlamenta pokušao je ubijediti sljedbenike da ga vlast nije promjenila. Ni omekšala. Ni nedjelju dana nakon gesta koji je naišao na brojne osude domaće javnosti, opozicije ali i evropskih političara, Mandiću je u pomoć pokušao priskočiti partijski kolega Budimir Aleksić. „Izjaviti saučešće onima koji su izgubili bližnjeg nije pitanje političkog opredjeljenja niti bilo kakve kalkulacije, već duboko ukorijenjen čin čovječnosti i tradicije ljudi u Crnoj Gori“, rekao je potpredsjednik Vlade za obrazovanje, nauku i odnose sa vjerskim zajednicama, u očiglednom pokušaju sanacije nastale štete. Čisti humanizam.

Mandića je najmanje strah DPS-ove inicijative za njegov opoziv. Čak i da ga smijene, on bi tu smjenu veoma lako investirao  u  prezbornoj kampanji na vanrednim izborima.

Zato će slučaj Mandić (Mladić) u realnom svijetu  poslužiti za pozicioniranje u susret izborima zakazanim za naredno ljeto. Crna Gora će nastaviti da živi sa svojim i tuđim demonima. Tek uz mnogo dodatnog truda, njihova snaga će slabiti.  Do dana kada ovdašnja djeca ne budu tražila odgovor od roditelja – zašto je većinska, službena  Crna Gora,  dok je ubijana Srebrenica bila saveznica Ratka Mladića? I šta su oni tada radili?

Tek kad ustanemo,  vidjećemo koliko smo padali.

Zoran RADULOVIĆ  

Istraga ne smije biti samo rekonstrukcija nekoliko minuta u kojima su ubijeni Petar Globarević, Momir Radonjić i Nemanja Kapor. Mora obuhvatiti cijeli put koji je tim minutima prethodio. Tek kada se taj lanac rekonstruiše, biće moguće odgovoriti na najteže pitanje – da li je ovo bila tragedija koju niko nije mogao predvidjeti ili je sistem ipak zakazao

Crna Gora je od utorka u danima žalosti. Zastave su spuštene na pola koplja, muzika utišana, a početak školske godine u Danilovgradu odložen za 3. septembar. Vlada je 1. i 2. septembar proglasila danima žalosti zbog tragedije u kojoj su stradala trojica zaposlenih na strelištu. Petar Globarević (24), Nemanja Kapor (20) i Momir Radonjić (67) ubijeni su na svom radnom mjestu, na strelištu „Češka zbrojevka“ u Danilovgradu.

Osumnjičeni za njihovo ubistvo, ruski državljanin Mihail Nikolajevič Šabunjin, sedam dana ranije razgovarao je sa ljudima koji će postati njegove žrtve. Na isto strelište dolazio je i ranije. Tokom nekoliko dana u julu osam puta je ulazio u Crnu Goru i iz nje izlazio. Imao je pristup prostoru, ljudima i oružju. Odgovora na pitanje kako je Šabunjin uspio da ubije troje ljudi na njihovom radnom mjestu, uzme oružje i municiju i napusti objekat još nema.

Policijska potjera završena je u šumi iznad Herceg Novog. Šabunjin je, nakon što je otvorio vatru na policiju, izvršio samoubistvo.

Jedan od najvažnijih detalja koji se pojavio poslije ubistava ne odnosi se na helikoptere, specijalne jedinice ili potjeru kroz šumu. Nego na 24. avgust. Direktor Uprave policije Lazar Šćepanović saopštio je da je Šabunjin tog dana komunicirao sa ljudima sa strelišta. Prema dosadašnjim informacijama, prethodno je koristio njihove usluge i poznavao prostor. To, naravno, ne znači da je policija imala zakonski osnov da ga tretira kao prijetnju. No, prema onome što je do sada poznato, to nije bio slučajan ulazak nepoznate osobe u objekat. Bio je to čovjek koji je već dolazio na strelište, znao kako ono funkcioniše i imao određeni nivo kontakta sa zaposlenima. Upravo je to povjerenje, prema riječima Šćepanovića, kasnije zloupotrijebio.

Policija je saopštila da nema informacije da je Šabunjin imao kriminalni dosije. Zatražena je i međunarodna provjera kako bi se utvrdilo više o njegovom profilu.

Odsustvo kriminalnog dosijea, međutim, ne znači da nadležni nijesu imali nikakve podatke o njemu. Prema dostupnim podacima, ruski državljanin je između 7. i 12. jula čak osam puta prelazio crnogorsku granicu, svaki put autobusom. Posljednji put ušao je 12. jula preko Vraćenovića. Gdje je boravio? Sa kim je kontaktirao? Kada je prvi put došao na strelište? Koliko puta je koristio njegove usluge? Da li je neko imao razloga da obrati pažnju na njegovo ponašanje? Da li su postojale bilo kakve ranije provjere? Ni na ta pitanja još nema odgovora.

Prema policijskim informacijama, Šabunjin je najprije obavio gađanje, a zatim oružje okrenuo prema zaposlenima. Nakon što ih je ubio, iz objekta je uzeo više komada oružja i municiju i pobjegao vozilom jednog od ubijenih.

O tome koliko su zaštićena civilna strelišta kada osoba koja legalno dolazi da koristi njihove usluge odluči da oružje upotrijebi protiv zaposlenih, tema je koju posebno treba otvoriti.

Novi Zakon o oružju i municiji objavljen je 11. avgusta, a stupio je na snagu 19. avgusta, svega dvanaest dana prije tragedije. Njime su, između ostalog, uređeni nabavka, držanje i korišćenje oružja, kao i rad civilnih strelišta. Zakon predviđa odgovarajuće uslove za rad strelišta, pribor za prvu pomoć, nadzor stručnog lica prilikom korišćenja oružja od strane osoba bez oružnog lista i obavezu vođenja evidencija. Zato će jedna od važnih tačaka istrage morati da bude i provjera da li je „Češka zbrojevka“ 31. avgusta poslovala u skladu sa svim propisanim standardima. Ako jeste, javnost treba da dobije objašnjenje kako je korisnik strelišta uspio da oružje upotrijebi za ubistvo trojice zaposlenih. Ako nije, pitanje odgovornosti postaje još ozbiljnije.

Uprava policije je nakon ubistava reagovala velikim angažovanjem. Osumnjičeni je, prema navodima policije, relativno brzo identifikovan. Vozilo kojim je pobjegao pronađeno je na području Rogama, a potraga je potom proširena prema Herceg Novom. U akciji su učestvovali Specijalna i Posebna jedinica policije, Regionalni centar bezbjednosti „Jug“ i granična policija. Uključeni su bili i helikopter Vojske Crne Gore i specijalizovana oprema. Oko 3.35 časova Šabunjin je lociran u šumi iznad Tople. Kada je opkoljen, otvorio je vatru prema policiji, a potom izvršio samoubistvo. Nijedan policajac nije povrijeđen. Za ljude koji su učestvovali u potjeri to je bila zahtjevna i opasna operacija. Njihov rad ne treba dovoditi u pitanje. Ali uspješna reakcija nakon zločina nije isto što i uspješna prevencija.

Država može istovremeno imati profesionalnu policijsku akciju i propust koji je prethodio zločinu. Ta dva pitanja nijesu međusobno isključiva. Ako je za nekoliko sati bilo moguće rekonstruisati kretanje osumnjičenog, identifikovati ga, pronaći automobil, utvrditi pravac bjekstva i locirati ga u drugom gradu, onda je legitimno pitati šta je sistem znao prije nego što je ispaljen prvi metak.

Petar, Nemanja i Momir nijesu bili policajci. Njihov posao nije podrazumijevao svakodnevno suočavanje sa kriminalom niti su bili ljudi čija je profesija počivala na pretpostavci da mogu biti meta napada. Bili su zaposleni na strelištu.

Prema informacijama objavljenim nakon tragedije, u trenutku napada bili su bez oružja i bez mogućnosti da se odbrane. Upravo zato pitanje bezbjednosti zaposlenih ne može biti sporedno pitanje istrage. Država sada mora da utvrdi ne samo kako je Šabunjin pucao, već kako je došao u poziciju da to učini.

To znači rekonstrukciju njegovog boravka u Crnoj Gori, ranijih dolazaka na strelište, kontakata sa zaposlenima, načina na koji je pristupio oružju i procedura koje su tog dana primjenjivane. Istraga mora utvrditi i šta su znale policija, granične službe i druge nadležne institucije. Ne zato da bi se odgovornost unaprijed pripisala sistemu, već da bi se utvrdilo gdje se završava nepredvidivost pojedinačnog zločina, a gdje počinje eventualni propust institucija.

Istraga ne smije biti samo rekonstrukcija nekoliko minuta u kojima su ubijeni Petar Globarević, Momir Radonjić i Nemanja Kapor. Mora obuhvatiti cijeli put koji je tim minutima prethodio. Tek kada se taj lanac rekonstruiše, biće moguće odgovoriti na najteže pitanje. Da li je ovo bila tragedija koju niko nije mogao predvidjeti ili je zakazala jedna ili više karika sistema?

Policijska potjera pokazala je šta država može da uradi nakon zločina. Istraga sada mora pokazati šta je država mogla da uradi prije njega.

Petar, Nemanja i Momir zaslužuju više od dana žalosti. Njihove porodice zaslužuju istinu, a javnost odgovor da li je ova tragedija bila neizbježna ili je neki njen dio ipak mogao biti spriječen.

Svetlana ĐOKIĆ

Crna Gora u  dinamici prema EU ima probleme koje se sporo ili nikako ne rješavaju dok novi pristižu.  Zatvorila je 18 od 33 poglavlja. Osim najava, krajem jula, ministarke evropskih poslova Maide Gorčević, da će ovog mjeseca biti održana nova međuvladina konferencija gdje će se zatvoriti makar Poglavlje 14 (saobraćajna politika), nema preciznijih informacija kada i koja će se druga poglavlja zatvoriti

S biračkim tijelom od nepune 273 hiljade birača Islandu je trebalo svega nekoliko sati da prebroji glasove sa referenduma od 29. avgusta. Izlaznost je bila neuobičajeno visoka za taj dio Evrope – 82,6 odsto. Odgovor na pitanje da li zemlja treba nastaviti pregovore s Briselom o članstvu u Evropskoj Uniji (EU) je bio negativan –  52,8 odsto je bilo protiv. Da je referendum uspio kasnije bi se organizovao još jedan gdje bi birači direktno odlučivali o pristupanju EU.

Ankete su, do pred kraj kampanje, najavljivale blagu prednost pro-EU bloka čemu se tiho radovala i vladajuća koalicija u Crnoj Gori u nadi da će s Islandom u paketu lakše ući. Zvaničnici bivšeg režima i uopšte pripadnici  proruskog  bloka su se poradovali negativnom odgovoru Islanda. Reakcija zvanične Podgorice na rezultate s Islanda nije bilo.

Osim malog broja stanovnika i činjenice da je Island prvi priznao Crnu Goru kao nezavisnu državu 2006. godine, malo toga je zajedničko ovim zemljama u odnosu na Brisel. Island je razvijena ekonomija sa visokim životnim standardom i prosječnom platom od oko četiri i po hiljade eura. Kriminal je maltene nepostojeći i država slovi za jednu od najsigurnijih na planeti. Proglašena je najboljom zemljom u 2025. godini za ljude koji žele započeti život na novom mjestu. Ostrvo koristi gotovo stoprocentno obnovljive izvore energije (geotermalna i hidroenergija), što omogućava jeftino grijanje i očuvanu prirodu. Kvalitet zdravstvene zaštite je jedan od najboljih na svijetu. Sem toga, Island je članica Evropskog ekonomskog prostora (EEA) zajedno sa svih 27 članica EU i Norveškom i Lihtenštajnom. Članstvo u EEA omogućava slobodno kretanje roba, usluga, kapitala i ljudi (bez potrebe traženja radnih i boravišnih dozvola). Island, Norveška i Lihtenštajn jedino ne učestvuju u ključnim političkim, finansijskim i pravosudnim institucijama EU, tj. nemaju pravo glasa iako uplaćuju u zajednički budžet. Norveška i Island su posebnim ugovorima izuzete iz zajedničke ribarstvene i poljoprivredne politike EU i time su zadržale potpunu kontrolu nad bogatim ribljim fondom i kvotama izlova. Upravo je ribarstvo bila glavna tačka spoticanja u pregovorima za članstvo u EU. Ukoliko bi ušli u Uniju ribari iz Španije, Portugala i Francuske bi imali pristup nevjerovatnom bogatstvu islandskih voda i Brisel bi imao moć uređivanja kvota izlovljavanja i uslovljavanja istih. Na Islandu je ribolov snažno povezan s osjećajem nacionalnog suvereniteta i identiteta. Sedamdesetih godina prošlog stoljeća je imao velike rasprave s Britanijom zbog izlova bakalara u spornim zonama.

Crna Gora ima potpuno drugačiju dinamiku prema EU i probleme, koji se sporo ili nikako rješavaju dok novi samo pristižu. Zatvoreno je 18 od 33 poglavlja. Osim najava, krajem jula, ministarke evropskih poslova Maide Gorčević da će ovog mjeseca biti održana nova međuvladina konferencija gdje će se makar Poglavlje 14 (saobraćajna politika) zatvoriti, nema novih preciznijih informacija kada tačno i koja će se poglavlja zatvoriti. Osim Poglavlja 14 (koje najviše zavisi od Hrvatske zbog pitanja prava domaćih prijevoznika u EU) pominju se još 12 (bezbjednost hrane, veterinarska i fitosanitarna politika), 18 (statistika) i 19 (socijalna politika i zapošljavanje). Međutim pripremanje zajedničke pozicije EU ne znači i automatsko zatvaranje poglavlja.

Neriješeni problemi sa Hrvatskom tapkaju u mjestu. Iako je bilo najavljeno da će se do kraja avgusta u Podgorici održati treća runda razgovora delegacija dvije zemlje, to se nije desilo. Hrvatsko Ministarstvo vanjskih i europskih poslova (MVEP) je 22. jula u saopštenju upozorilo da je rješavanje otvorenih pitanja između Podgorice i Zagreba nužno da bi Crna Gora završila pristupne pregovore. Zagreb je istakao da su „očekivanja Hrvatske jasna” navodeći već poznate uslove ispostavljene Podgorici.

Monitor je ranije pisao da je zapelo oko broda Jadran koji Zagreb ne želi prepustiti međunarodnoj arbitraži (zbog nedostatka argumenata). Zagreb sada koristi poziciju blokadera Crne Gore i ultimativno traži  brod uprkos ranijim sporazumima o sukcesiji SFRJ kojim je to pitanje riješeno. Hrvatska ni sporazumom o sukcesiji ni ranijim sporazumom iz novembra 1991. o povlačenju JNA iz Hrvatske nikada nije tražila Jadran.

Vlada Crne Gore ima neusaglašen pristup Hrvatskoj. Dio Vlade, pretežno Demokrate i NSD zastupaju stav (nekoliko puta neformalno potvrđen Monitoru) da se “Hrvati ništa ne pitaju” i da će sve riješiti preko Pariza i Berlina pritiskom na hrvatsku vladu. Drugi dio Vlade, pretežno PES i Bošnjačka stranka (BS), je stava da sa Hrvatima treba razgovarati i učiniti neke ustupke kako bi se aktivnije uključili glavni evropski partneri i izvršili pritisak na Zagreb.  Demokratama se prigovara zbog otezanja vraćanja starog imena bazena u Kotoru. Navodno je Zoran Džimi Gopčević, po kome  bazen sada nosi ime, bio jedan od čuvara logora u Morinju i učestvovao u maltretiranju zatvorenika.

HDZ-u ne smeta Milo Đukanović koji je aktivno učestvovao kao premijer u pripremi agresije na jug Hrvatske, pljački okupiranih teritorija, slanju crnogorske policije i Teritorijalne odbrane na hrvatski teritorij uz javno huškanje na rat i mržnju prema Hrvatima. Hrvatski premijer Andrej Plenković je dočekao Đukanovića  sa najvećim počastima u Zagrebu 2021.,  bez javnog izvinjena i pružio ruku čovjeku koji je odgovoran i za neprocesuiranje i zataškavanje ratnih zločina protiv Hrvata dok je vladao Crnom Gorom. Plenković se opet sastao sa Đukanovićem na Minhenskoj konferenciji krajem februara 2023. Sada traži procesuiranje zločina i vraćanje otete imovine bokeljskim Hrvatima koji su se desili za vrijeme  vlasti Mila Đukanovića.

Hrvatsko odbijanje arbitraže za Jadran, i da se obaveže da neće izmišljati nove prepreke, ako bi joj ipak dali Jadran, je alarmiralo dio evropskih metropola da Zagreb ne igra samo svoju igru već i “prijatelja” iz Moskve. Sadašnji spor Zagreba i Podgorice u kontekstu ruskog uticaja (na HDZ i DPS) i sprječavanja crnogorskog članstva u EU je nedavno privukao i pažnju američkih diplomata u Evropi, po riječima evropskog zvaničnika u Briselu koji je želio ostati anoniman. Glavni koalicioni stub sadašnje vlasti čini Hrvatska demokratska zajednica (HDZ) u kojoj snažan neformalni uticaj ima struja koja odavno ima bliske veze za rusofilima ranijeg crnogorskog režima. I HDZ i DPS su deklarativno proevropske. Obje su partije  poznate po dubokim poslovnim i drugim vezama sa ljudima iz okruženja Vladimira Putina.

Iako premijer Milojko Spajić ima jaku podršku za EU članstvo od strane njemačkog kancelara Fridriha Merca i njegove Hrišćanske demokratske unije (CDU) situacija u Njemačkoj se lako može preokrenuti. Izbori u državi Saksoniji-Anhaltu zakazani su za 6. septembar, dok se u gradu-državi Berlinu i državi Meklenburgu-Zapadnom Pomorju glasa 20. septembra. Po anketama CDU i vladajuću koaliciju čeka poraz od populističke Alternative za Njemačku (AfD) i dolazak AfD na vlast makar u Saksoniji – Anhaltu. AfD  se protivi postojanju EU. Ako izbori prođu loše, kancelar Merz će biti pod pritiskom u partiji da podnese ostavku. Slično se desilo britanskom premijeru Kiru Starmeru nedavno nakon velikog uspjeha populističke stranke Najdžela Faraža na lokalnim izborima. Odlazak Merca bi mogao ozbiljno ugroziti dinamiku pristupanja Crne Gore.

Premijer Spajić je preko mreže X upozorio prošlog četvrtka da postoje “ozbiljne bezbjednosne operativne informacije” da će finale zatvaranja poglavlja biti praćeno “koordinisanim hibridnim delovanjem, u koje su uključeni zvaničnici najmanje dve države regiona”. Vijesti su objavile, pozivajući se na izvore u Evropskoj komisiji (EK), da se već pruža podrška Vladi protiv rastućih hibridnih prijetnji uključujući i one ka ometanju evropskog puta.

Ranije je javljeno da je za Samit EU – Zapadni Balkan u Tivtu informacije o dolasku batinaša i kriminalaca u zakupljenom čarter letu iz Beograda javila Francuska jer je njen predsjednik u tom momentu bio u Tivtu. Nezvanično, crnogorske službe su dobile još informacija o identificiranim agentima srbijanskih službi i kriminalnih kartela bliskim braći Vučić koji mogu biti problem u bliskoj budućnosti.  Vrijeme će pokazati.

Jovo MARTINOVIĆ