Cetinje mi je dalo suštinsku bazu i poštovanje prema klasičnoj skulpturi i snazi materijala. Francuska mi je otvorila vidike ka slobodi izraza i lakoći forme, dok mi je život u Londonu donio taj savremeni, eklektični duh i želju da upoznam nove materijale

Katarina Tomašević Crawford, umjetnica porijeklom iz Podgorice koja već četvrt vijeka živi i stvara u Londonu, svojim radom spaja lokalno iskustvo i međunarodnu umjetničku praksu. Njena samostalna izložba „Sa vjetrom u kosi“, nedavno otvorena u Perjaničkom domu Muzeja savremene umjetnosti Crne Gore, predstavlja značajan povratak domaćoj publici i važan trenutak na savremenoj umjetničkoj sceni.

Kroz prepoznatljiv ciklus žičanih skulptura – portreta i stilizovanih figura – umjetnica istražuje slojevitu prirodu identiteta, oblikujući emociju i psihološka stanja u prozračne, ali snažno izražajne forme.

Katarina Tomašević Crawford je diplomirala vajarstvo na Fakultetu likovnih umjetnosti na Cetinju. Usavršavanje u Francuskoj, kao i priznanje Kraljevskog udruženja britanskih umjetnika, gdje je nagrađena na izložbi povodom 200 godina ove prestižne institucije, dodatno potvrđuju kvalitet i međunarodni značaj njenog rada.

MONITOR: „S vjetrom u kosi“ Vaša je prva samostalna izložba u gradu u kojem ste odrasli – koliko Vam znači prvo predstavljanje pred „domaćom“ publikom, i da li taj kontekst mijenja način na koji doživljavate sopstveni rad, posebno imajući u vidu da Vaše skulpture funkcionišu kao prostor između introspekcije i komunikacije?

TOMAŠEVIĆ CRAWFORD: Odlučila sam da ne upadnem u klopku razmišljanja i pretpostavljanja kako će drugi ljudi, a naročito porodica i prijatelji uz koje sam odrastala, odreagovati na moje radove. Moje skulpture jesu nastale kroz introspekciju to jest razgovore sa sobom i materijalom i sada je na njima da nastave tu komunikaciju sa drugima. Mnogo mi je drago da su me kustostkinja Marina Čelebic i Muzej savremenih umjetnosti pozvali da baš u ovom prostoru predstavim svoj rad – skulpture, ali dijalog je tek otvoren i ja sama sam radoznala kakve će odgovore vrijeme donijeti.

MONITOR: Tehnika „vajanja žicom“ koju razvijate djeluje istovremeno krhko i snažno – kako ste kroz godine oblikovali taj specifični jezik i gdje vidite njegovu granicu između zanata i savremene umjetnosti?

TOMAŠEVIĆ CRAWFORD: Izbor materijala u skulpturi je mnogo važan jer on, njegova tekstura i temperatura, nose sopstvenu energiju. Možda ste primijetili da ljudi često imaju instinktivnu potrebu da dodirnu skulpture – da bi tim neposrednim kontaktom zadovoljili taktilna čula. Kao materijal, žica me privlači odavno svojom nježnošću – još sa Akademije se sjećam žičanih cvjetova koje sam poklanjala prijateljima, kao i skulpture mačaka. Ipak, tek sam nedavno počela svjesno da „tkam“ u žici. To tkanje je došlo kroz radoznalost, igru i sa pitanjem: „a šta ako…?”. Tu je zanat postao neophodan – morala sam biti praktična i naučiti kako materijal funkcioniše kako bih stvorila forme koje želim i koje imaju jačinu da stoje same, a istovremeno zadržati nježnost i mogućnost oblikovanja.

Iako se često kaže da se umjetnost prvenstveno bavi izražavanjem emocija i ideja, a zanat vještinom i praktičnošću, mislim da jedno bez drugog ne idu. Zanat omogućava da vrijednosti materijala i sama ideja izađu na vidjelo. Zbog toga za mene granica između zanata i savremene umjetnosti nije linija razdvajanja, nego mjesto susreta i odabir zanata odlučuje kako i koje emocije će biti pretočene u izabrani materijal.

MONITOR: Vaši radovi često evociraju ideju „ljepote nesavršenosti“, bliske japanskoj filozofiji kintsugija – da li je taj koncept za Vas prvenstveno estetski izbor ili egzistencijalni stav koji se reflektuje i izvan umjetničkog procesa?

TOMAŠEVIĆ CRAWFORD: Za mene ljepota nesavršenosti nije bila samo estetski izbor, već način na koji posmatram život. Kintsugi nas uči da ožiljci nisu nešto što treba kriti, već dio istorije koji nas čini dragocjenijim. To je apsolutno egzistencijalni stav: prihvatanje da smo i mi sami satkani od krhotina, popravki i iskustava koja nas ne čine „slomljenim“, već autentičnim.

U svijetu koji teži sterilnom savršenstvu, biram da slavim ono što je ljudsko, opipljivo i ranjivo kao i stalni proces nadograđivanja. Epoksi je materijal koji mi je dozvolio „vajanje u vazduhu“ – da polako gradim portret, lomim ga, pa opet nadograđujem i ostavim tako nesavršeno završeni fragment za portret. Upravo u tim pukotinama i nastalom praznom prostoru, u skulpturi sam vidjela pravi karakter i momenat kada ona počinje da diše.

MONITOR: Studije na Cetinju i iskustvo usavršavanja u Francuskoj, kao i višedecenijski život u Londonu, oblikovali su Vašu umjetničku perspektivu – na koji način se ti različiti kulturni i obrazovni konteksti prepliću u Vašem radu danas?

TOMAŠEVIĆ CRAWFORD: Te različite kulture i načini razmisljanja jesu slojevi koji su me gradili. Cetinje mi je dalo suštinsku bazu i poštovanje prema klasičnoj skulpturi i snazi materijala. Francuska mi je otvorila vidike ka slobodi izraza i lakoći forme, dok mi je život u Londonu donio taj savremeni, eklektični duh i želju da upoznam nove materijale. Danas se ti svjetovi u meni ne isključuju; oni se prepliću. Iz Londona nosim otvorenost ka tehnologiji a iz naših krajeva postovanje tradicionalne forme  i emociju.  Taj spoj mi omogućava da moj rad bude ličan i vezan za prostore iz kojih potičem.

MONITOR: Vaša karijera obuhvata i scenografiju, kostimografiju, rad sa staklom i pedagoški angažman – koliko su ta iskustva uticala na Vaše razumijevanje prostora, tijela i forme u skulpturi?

TOMAŠEVIĆ CRAWFORD: Svaki rad i svaka emocija traže svoj specifičan prostor i materijal. Scenografija me je, na primjer, naučila da ukoliko to skulptura traži – ona ne mora biti na postamentu – može postati dio ambijenta, komunicirati sa zidom, plafonom ili samim vazduhom koji je okružuje.

Kroz svaki zanat i iskustvo – od scenografije i kostimografije, preko rada u staklu, drvetu i metalu, pa sve do vještine pletenja koju sam naučila još kao djevojčica – ja zapravo klesam svoj autentični izraz. Svaka od tih disciplina nosi specifična znanja i sopstvene granice, ali upravo se u njihovom preplitanju te granice pomjeraju. To istraživanje nepoznatog prostora između različitih zanata za mene ima posebnu čari.

MONITOR: Velika instalacija „S vjetrom u kosi“, djelimično postavljena na krovu galerije, širi granice izložbenog prostora – da li Vas danas više zanima izlazak skulpture iz galerijskog okvira i kako vidite budućnost takvih hibridnih, ambijentalnih formi?

TOMAŠEVIĆ CRAWFORD: Da, apsolutno. Ja lično već imam skice,  kako u sebi, tako i na papiru, za takve skulpture. Neke od njih su baš za Podgoricu sa dodatnim elementima prirode. Nadam se da će hibridne, ambijentalne forme u budućnosti više začiniti naše sredine. Mislim da treba iskoristiti nova znanja i tehnologiju da se napravi prostor koji, osim što je funkcionalan i daje sigurnost, može i da nahrani dušu i inspiriše. Upravo u tom spoju savremenog i emotivnog vidim put za svoje radove, ali budućnost je, srećom, nepredvidiva…

M.MINIĆ

Zanimljivo je da je 37 godina nakon pada Berlinskog zida sada teža politička i društvena klima u zapadnim zemljama EU nego u bivšim socijalističkim zemljama koje su sada njene članice

MONITOR: Veoma ste cijenjen, prevođen i čitan romanopisac. Jednom ste izjavili da ste ,,imali istinsku potrebu progovoriti o duhovnoj pustoši u kojoj žive moji savremenici”. U čemu se ogleda ta pustoš?

GAVRAN: U početku su moji romani bili situirani u moju rodnu Slavoniju i Zagreb, u pravilu u naše vrijeme, tako da sam startao s romanom o mentalno uskraćenom mladiću “Zaboravljeni sin”, potom su išli romani “Kako smo lomili noge” i “Klara”… Onda sam nadomak četredesete godine života inspiraciju pronašao u Bibliji, pa je nastao roman nadahnut starozavjetnom storijom o mladoj udovici Juditi kome sam i ja dao naziv “Judita”, pa romani nadahnuti novozavjetnim likovima “Krstitelj” i “Poncije Pilat”… Doista sam tada , dok sam ih ispisivao, prije četvrt stoljeća osjećao da su ljudi u Evropi dodirnuli neizmjernu duhovnu pustoš i da je moderni čovjek izgubio najčvršći mogući oslonac zato što se previše pouzdavao u izvanjsko i materijalno. Te romane iz “biblijske trilogije” pisao sam za svoju dušu, bio sam istinski iznenađen time što je “Judita” imala čak 14 izdanja na hrvatskom a prevedena je na 13 jezika, a i “Krstitelj” i “Poncije Pilat” uz brojna izdanja na hrvatskom imali su brojne prijevode diljem svijeta od Buenos Airesa do Sofije, Pariza, Beča, Praga, Bratislave…

Nakon toga sam napisao jedan suvremeni roman “Jedini svjedok ljepote” čija se radnja odvija u Zagrebu i na Malti… pa dva romana “Kafkin prijatelj” i ”Nekoliko ptica i jedno nebo”… i napokon, prije tri godine sam izišao s malo obimnijim romanom “Portret duše” u čijem središtu je sedam žena koje su vezane uz jednoga muškarca, slikara Benjamina.

Roman je i nadalje kralj književnosti, jer romanom nastojimo obuhvatiti totalitet čovjekova života. Roman je predivno putovanje nalik našem življenju, specifično intelektualno, psihološko i sociološko razotkrivanje svijeta kroz likove do kojih nam je stalo, u čijim sudbinama tražimo djeliće svoje sudbine i svoga iskustva. Ali unatoč tome, rado pišem i kratke priče i pjesme.

MONITOR: Napisali ste desetak knjiga za djecu i mlade.Kakav svijet ostavljamo najmlađima, ima li razloga za optimizam ili preovladava zabrinutost?

GAVRAN: Sa zadovoljstvom sam ispisao osam proznih knjiga za djecu i tinejdžere , a objavio sam i dvije zbirke igrokaza za najmlađe. Uglavnom pišem o ljubavi i prijateljstvu, o temama koje djecu najviše zanimaju. Moj roman “Zaljubljen do ušiju” imao je čak dvadeset izdanja na hrvatskom, “Kako je tata osvojio mamu” osamnaest, “Svašta u mojoj glavi” šesnaest, “Profesorica iz snova” jedanaest…

Sretan sam što me djeca rado čitaju i što sam izgleda zarana otkrio formulu kako im se približiti. Promotrimo li dvadeseto stoljeće, ona dva svjetska rata, te hrpu malih ratova nakon njih i mnoge društvene eksperimente, možemo reći da su djeca u tom stoljeću teško patila, pa i unatoč svemu u boljim vremenima uspijevala dodirnuti sretno djetinjstvo. Ovo stoljeće se čini i ugodnim i neugodnim i za djecu i za odrasle. Tehnološki nam je puno toga dostupnije, manje je gladi nego nekada, ali sad patimo zbog prejedanja… Nije mi drago zbog broja ratova koji se trenutno odvijaju na ovoj našoj planeti i radi kojih ponajviše pate djeca, tužan sam kad vidim da su Ujedinjeni narodi skroz marginalizirani i gotovo nemoćni u amortiziranju i neutraliziranju procesa koji su pogubni za čovječanstvo. Nema nam druge nego nadati se boljim vremenima.

MONITOR: Nedavno ste posjetili Crnu Goru. Kakvi su utisci o susjednoj zemlji, Cetinju i kako uopšte percepirate Crnu Goru?

GAVRAN: Imao sam književni nastup na Cetinju, tom kulturom i poviješću bogatom i lijepom gradu, u organizaciji Dukljanske akademije i Fakulteta za crnogorski jezik i književnost. Bilo je sve sjajno organizirano,publika brojna i intelektualno radoznala, a Crnogorci su se pokazali kao sjajni domaćini, tako da su moji dojmovi iznimno dobri. To mi je bio četvrti put u protekla četiri desetljeća da sam bio u Crnoj Gori, tako da se ne mogu pohvaliti da dobro poznajem vašu situaciju i da mogu davati meritorne izjave, ali po mojim površnim spoznajama i dojmovima Crna Gora je perspektivna zemlja, koju bih volio vidjeti čim prije u Europskoj uniji, jer sam uvjeren da bi to bilo na dobrobit svih vaših stanovnika.

MONITOR: Rođeni ste u bivšoj Jugoslaviji, koliko taj period a koliko tragične ’90 utiču na odnose između dvije zemlje?

GAVRAN: Znademo svi da smo imali i boljih i lošijih trenutaka u prošlosti, srećom: vrijeme liječi rane i mislim da se Crna Gora i Hrvatska danas uzajamno percipiraju kao prijateljske zemlje. Za susjedne zemlje je jako važno da su u dobrim odnosima i da zajednički rade na tome da ti odnosi budu čim bolji na svim poljima od ekonomije do kulture… to je u interesu i naše i vaše djece. Optimistički gledam na budućnost i na odnos Hrvatske i Crne Gore.

MONITOR: Kao jedan od najznačajnijih, najprevođenijih i najigranijih hrvatskih dramskih pisaca, a i kao romanopisac često putujete po Evropi. Kako bi opisali aktuelni evropski trenutak, koje su najveće prijetnje i izazovi?

GAVRAN: I Europa i Europska unija prolaze kroz novo turbulentno razdoblje. Ne vidim ni jedan racionalni razlog za rat između Rusije i Ukrajine, ne vidim niti jedan razlog za neodgovorno ponašanje prema imigrantskoj krizi koja je protekih petnaestak godina destabilizirala Evropu. Ne vidim zašto evropski narodi olako odustaju od svojih korijena, od svoga identiteta, zašto se dopustilo globalizaciji da nas se unifomira. S druge strane, uz sve mane, Evropska unija je i nadalje onaj kulturni i politički prostor koji je svima privlačan, s drugih kontinenata ljudi žele useliti u tu zajednicu država.

Zanimljivo je da je 37 godina nakon pada Berlinskog zida sada teža politička i društvena klima u zapadnim zemljama u EU nego u bivšim socijalističkim zemljama koje su sada članice EU-a. Sociolozi i politolozi bi mogli iz toga izvući različite zaključke… ja bih samo volio naglasiti da za procjenu kvalitete života u nekoj zemlji nije dovoljno posegnuti samo za ekonomskim mjerilima kao što je bruto dohodak po glavi stanovnika… važni su i stupanj sigurnosti, zdravstvena zaštita i odnos prema starijima, djeci i manjinskim zajednicama…ekologija, što jedemo i pijemo, stil svakodnevnog života i kultura uzajamnog ophođenja. Vidjeli smo svi bogate namrgođene nesretne ljude i dostojanstvene siromahe s osmjehom na licu. Vidjeli smo da je u nekim najrazvijenijim zemljama na svijetu i najviši postotak samoubojstava… Pitajmo se zašto je to tako….

MONITOR: Izjavili ste da se visoka politika estradizirala. Kako gledate na aktuelnu krizu u svijetu, ratove i ostale prijetnje, te predsjednika SAD-a Trampa koji se obraća domaćoj i svjetskoj javnosti kao da je riječ o rijaliti šouu?

GAVRAN: Već desetljećima nismo sigurni da li u nominalno demokratskim zemljama politiku vode političari ili netko drugi. To me plaši. Politika se doista estradizirala, sjetite se samo Berlusconia, Nigela Faragea i sličnih… mnogi političari ne prežu ni pred čim samo da dobiju izbore, a kad ih dobiju često se pokažu nekompetentnima. Bogataši i razni lobiji kroz kontrolu medija u stanju su najpozitivnije političare onemogućiti, doslovno ih srušiti, a mediokritete uzdići. Trump je sebe ponudio onim američkim glasačima koji su bili nezadovoljni slatkorječivim političkim establišmentom koji se bio udaljio od naroda i od konkretnih životnih problema. Kod Trumpa ljude zbunjuje njegov nediplomatski diskurs, te ostvarivanje ciljeva kroz vidljive pritiske… ne libi se priznati da ga zanima mišljenje samo američkih glasača, mišljenje svih drugih ljudi na svijetu mu je irelevantno… On je doista čovjek medija, pa je unatoč medijskoj blokadi prve izbore dobio zahvaljujući samo Twitteru… Bez sumnje je donio odluku Ameriku pozicionirati kao najmoćniju zemlju svijeta, te unatoč paroli “Amerika first” želi uticati na sve globalne procese na ovoj našoj planeti. Kao poslovni čovjek koji je više puta bankrotirao i nakon toga se uspješno oporavio, sklon je hazardu… a hazarderi ili dobiju sve ili izgube sve…

Predstave se prave za publiku

MONITOR: Sa 22 godina debitovali ste u pozorištu, dvije godine potom postajete dramaturg, sa 28 direktor ste zagrebačkog Tetra&TD. Šta za vas znači teatar?

GAVRAN: Teatar je postao moj život i moja sudbina. Posao i poziv i neizmjerna ljubav. U teatru nastojimo, a ponekad i uspijevamo, na sugestivan način u samo sat ili dva dati sukus naše egzistencije. U teatru na najjasniji način razobličujemo današnjeg čovjeka, pokazujemo njegovu ranjivost, ljudskost i neljudskog, zloću i dobrotu. Pokazujemo kako raste kao biće ali i kako pada, kako prolazeći kroz dramatične situacije sazrijeva i očovječuje se. Teatar je prostor beskrajnih kreativnih mogućnosti. Svaka kazališna predstava je sintetička tvorevina u kojoj se dodiruju brojne umjetnosti: literatura, likovnost, muzika, pokret, dizajn zvuka i dizajn svjetla, gluma, režija. Ali sve to ne vrijedi ništa bez dobre kvalitetne glume, stoga sam često znao reći da je glumac središnja figura teatra. Jer možemo napraviti predstavu i bez dramskog teksta, kostima i scenografije, ali bez glumca nema predstave.Kao što je nema ni bez publike.

Predstave se ne prave za festivale, kritičare i žirije, nego za publiku. Kada pišem novi tekst uvijek mislim na publiku i glumce, razmišljam kako na najsugestivniji način sa što manje riječi ispričati priču o čovjeku, o međuljudskim odnosima. Moj tekst mora izgovoriti čovjek od krvi i mesa, pa sam svjestan da je svaka predstava uvjetno rečeno realistična i da će moj dijalog biti i glumcima i publici prihvatljiv samo ako je životan i prirodan.

Imao sam sreću da sam debitirao daleke 1983. godine kao student treće godine dramaturgije u zagrebačkom Kazalištu GAVELLA i da su me do tridesete godine života zaigrali teatri u svim bivšim republikama bivše države izuzev Makedonije, te Nizozemska, SAD, Poljska… Nakon “Kreontove Antigone” usljedile su još neke moje ozbiljne drame kao “Noć bogova”, “Ljubavi Georgea Washingtona”, “Čehov je Tolstoju rekao zbogom”… a u osvit rata u proljeće 1991.godine pišem svoju prvu komediju “Muž moje žene” i u tim teškim ratnim godinama držim se komedija, da bih se krajem devedesetih okrenuo onome što Amerikanci i Englezi zovu “play” dakle “igra“. Paralelno s pisanjem za kazalište pisao sam romane i kratke priče. Podjednako uživam u jednome i u drugome. Zanimljivo je da unatoč svim tehnološkim novotarijama koje su se pojavile u protekla četiri desetljeća teatri u Hrvatskoj i Evropi nisu izgubili publiku.

Predrag NIKOLIĆ

,,Obraz” je podsjetnik da preživljavanje bez dostojanstva zapravo nije život

Kakvi su utisci nakon premijere filma ,,Obraz” u Podgorici?

VUKČEVIĆ: Premijera u Podgorici za mene je uvijek više od puke projekcije – to je susret sa sopstvenim korijenima i sa ljudima koji vrlo dobro razumiju kontekst onoga što radimo. I zato je to vrlo poseban momenat za mene.  Osjećaj nakon podgoričke premijere bio je mješavina olakšanja i duboke zahvalnosti. Kritike jesu važne, daju vjetar u leđa, i jesu pozitivne, ali one napete tišine u salama tokom trajanja filma i dugi aplauzi nakon njega su velika nagrada za sve nas. Čini mi se da je publika prepoznala tu ,,kulu morala” o kojoj smo govorili, tu potrebu da u vremenu koje dehumanizuje ostanemo ljudi. Podgorica je, ne samo kroz aplauze i kritike, već i kroz četiri rasprodate sale Cineplexxa u premijernoj noći i dvije sale rasprodatog KIC-a dva dana nakon toga, pokazala da postoji ogromno interesovanje za teme koje nas ne dijele na dnevno-političkom nivou, već nas ujedinjuju u onome što je ljudsko, univerzalno i, na kraju krajeva, naše tradicionalno u najboljem smislu te riječi. To je jasan signal da publika želi film koji postavlja suštinska pitanja, a potom i u  rasprodatim salama u Nikšiću, Baru, Kotoru, Kolašinu, na Žabljaku… susrećemo istu vrstu emocije.

MONITOR: Film je do sada učestvovao na brojnim festivalima, osvojili ste i nagrade. Kako to doživljavate?

VUKČEVIĆ: Festivali su važni jer ,,Obraz” tamo prestaje da bude samo moj, samo naše ekipe, on postaje reprezent naše zemlje u važnim selekcijama. Nagrade koje smo dobili, a bilo ih je, potvrda su da je naša priča razumljiva i u kulturama koje nemaju termin ,,obraz” u svom rječniku, ali imaju dubok osjećaj za dostojanstvo. Za mene je fascinantno bilo posmatrati kako publika u inostranstvu reaguje i na naše lokalno i na univerzalnost te drame. Sve te nagrade doživljavam isključivo kao priznanje čitavoj ekipi, onim desetinama istrajnih ljudi koji su godinama vjerovali u ovaj projekat kada je bilo najteže. Takođe, one su i dokaz da smo uspjeli da artikulišemo emociju koja ne poznaje granice i da crnogorska kinematografija ima šta da ponudi svjetskoj sceni.

MONITOR: Kako biste opisali sami film i koliko smo se udaljili od tema, izbora i dilema o kojima se u filmu govori?

VUKČEVIĆ: ,,Obraz” je podsjetnik da preživljavanje bez dostojanstva zapravo nije život. To je intimna drama o pojedincu koji se, usred vihora rata i kolektivnog ludila, odlučuje da zaštiti onog drugog, drugačijeg, po cijenu sopstvenog života i života cijele porodice. Danas, u svijetu koji je ponovo u previranjima, čini se da smo se opasno udaljili od tih bazičnih dilema. Živimo u eri pragmatizma i brzih rješenja, gdje se ,,obraz” često doživljava kao teret, a ne kao temelj identiteta. Filmom sam želio da postavim pitanje: šta ostaje od nas kada se sve ostalo sruši? Veoma su mi dragi odgovori koje kroz reakcije gledalaca dobijamo širom Crne Gore, jer vidim da ta etička vertikala i dalje rezonuje u ljudima. Nažalost, te teme su danas aktuelnije nego ikad. Etički izbori se ponovo postavljaju pred nas, možda ne u formi puške, ali svakako u formi svakodnevnog integriteta. Takođe, insistirao sam na specifičnoj estetici i jeziku – željeli smo da film bude vizuelno čist, gotovo kao ,,poslednja linija odbrane” pred naletom instant sadržaja.

MONITOR: ,,Obraz” je dugo sniman, prije toga ste prije više od deceniju snimili film, a prije dvije decenije još jedan. Tri decenije – tri filma, je li to ritam reditelja koji radi u crnogorskoj kinematografiji?

VUKČEVIĆ: To je ritam koji nije bio moj izbor, već surova realnost stvaranja u maloj i kinematografski mladoj sredini. Između ,,Pogleda sa Ajfelovog tornja”, ,,Dječaka iz ulice Marksa i Engelsa” i sada ,,Obraza”, stali su cijeli životi. Taj tempo ,,jedan film po deceniji” je iscrpljujući, jer reditelj troši svoje najbolje godine čekajući da se sklope finansijske i institucionalne kockice. Međutim, to vrijeme mi je omogućilo i da sazrim kao čovjek i kao autor. Svaki od tih filmova nosi pečat onoga što sam u tom trenutku bio. U Crnoj Gori, snimiti film je podvig (a tek tri), i nadam se da generacije koje dolaze, moji studenti, neće morati da čekaju po deset godina na svoju sljedeću priliku i da će se procesi ubrzati.

MONITOR: Da li vidite neke pomake što se tiče ulaganja i odnosa institucija prema filmskoj umjetnosti?

VUKČEVIĆ: Pomaka ima, i bilo bi nepošteno reći drugačije. Osnivanje Filmskog centra Crne Gore bila je prekretnica. Danas postoji sistem koji FCCG vrlo funkcionalno sprovodi na kvalitetan način, postoje konkursi sa svojim mjerilima, postoji neka vrsta kontinuiteta koja ranije nije postojala. Budžeti su i dalje niski u poređenju sa evropskim standardima i regionalnim prilikama od kojih film završimo nakon što dobijemo prvi dio sufinansiranja u našoj zemlji, ali je i tu vidljiv rad i napredak za poštovanje. Film jeste skupa ,,igračka, ali je i najmoćniji ambasador kulture jedne zemlje. I ostale institucije moraju shvatiti da ulaganje u film nije trošak, već investicija u trajanje jednog naroda. Mi smo mala kinematografija koja mora da se bori ,,obrazom” i kvalitetom, jer kvantitetom ne možemo. Moramo raditi na tome da film postane strateški prioritet, pogotovo jer rezultata imamo.

MONITOR: Da li u Crnoj Gori imamo dovoljno kadra da bi se moglo snimati više filmova?

VUKČEVIĆ: Kao profesor na Fakultetu dramskih umjetnosti, svakodnevno gledam mlade, talentovane ljude koji su spremni da ,,grizu” i rade. Imamo sjajne glumce, reditelje, scenariste, producente. Ono što nam nedostaje je ,,kritična masa” tehničkog kadra i infrastrukture. Često smo prinuđeni da uvozimo sektore iz regiona, što značajno poskupljuje produkciju. Ipak, kadar se stvara radom – zanat se peče na setu, a ne samo u amfiteatru. Ako bismo snimali više, imali bismo iskusnije ljude koji bi mogli da nose zahtjevne projekte. Mladi su naša najveća snaga – oni donose novu estetiku, digitalnu pismenost i energiju, ali moramo im stvoriti uslove da ostanu ovdje i da stvaraju u Crnoj Gori, a ne da svoju kreativnost troše kao puki izvršioci u tuđim, velikim produkcijama koje ovdje dolaze i zbog lokacija.

MONITOR: ,,Obraz” je crnogorski kandidat za Oskara. Kakva su očekivanja?

VUKČEVIĆ: Kandidatura za Oskara za nas predstavlja veliku čast i krunu dugogodišnjeg truda, ali i priznanje za istrajnost cijele ekipe. Benefiti su postali vidljivi odmah – istog dana kada je stigla odluka komisije, osjetili smo novi talas međunarodnog interesovanja, što je prva i veoma važna pobjeda. Ova kandidatura je potvrda da će film nastaviti da putuje.

Moja očekivanja su prvenstveno bila usmjerena na to da film vidi što više ljudi, a Američka akademija i procedura oko učestvovanja u kompeticiji za ovu nagradu su ozbiljna platforma koja to omogućava u globalnim razmjerama. To je bio moj glavni motiv da prihvatimo ulazak u ovu ,,bitku”, svjestan da je ona, u smislu same nagrade, ishodno neravnopravna, i ,,izgubljena” pred mašinerijom i budžetima koje imaju strani filmovi i njihove kampanje, pa  na nju gledam smireno, kao priznanje trudu cijelog tima, i dodatnu potvrdu da film zaista komunicira sa svijetom, otvarajući vrata tamo gdje se inače teško stiže. Zahvaljujući tom statusu nacionalnog kandidata, film je samo tokom novembra i decembra obišao osam međunarodnih festivala i osvojio šest priznanja, a o njemu su pisali i prestižni mediji poput Variety-ja.

Festivalsku turneju smo zaokružili u januaru na značajnom festivalu u Palm Springsu, tzv. Oscar-connected festivalu, čime je misija međunarodne promocije uspješno ispunjena. Sada se radujemo povratku kući i domaćim premijerama u Crnoj Gori, Srbiji, Bosni, Sloveniji… koje se upravo dešavaju sa lijepom razmjenom emocija.

Predrag NIKOLIĆ