INTERVJU
STEVO MUK, ČLAN TUŽILAČKOG SAVJETA: Tatjana Begović neće imati moju podršku u slučaju reizbora za v.d tužiteljku
Objavljeno prije
3 godinena
Objavio:
Monitor online
Žao mi je što je većina prihvatila tezu da v.d VDT i VDT u punom mandatu mora doći iz redva državnih tužilaca. Iskustvo rada u Tužilačkom savjetu me uvjerilo u ispravnost stava da su za reforme neophodni ljudi bez istorije bliskih odnosa sa državnim tužiocima
MONITOR: Saopštili ste da v.d državna tužiteljka Tatjana Begović nema vašu podršku u slučaju reizbora na tu poziciju, te da bi takva odluka bila nezakonita. Koliko je izvjesno da ona opet bude izabrana na to mjesto?
MUK: Čini se veoma izvjesnim, sudeći po nekim diskusijama članova TS na ranijoj sjednici kao i izostanku većine za raspisivanje javnog poziva. Ukoliko bude tako, takav izbor neće imati moju podršku, jer se tako ozakonjuje ranija nezakonita odluka. Dodatno, jer je nastavila sa praksama, na kojima sam zamjerao i pethodnoj vd VDT.
MONITOR: Njen prethodni izbor kritikovala je i Evropska komisija u posljednjem non pejper dokumentu. I tada ste bili usamljeni u kritici takve odluke, odnosno izbora. Šta to govori o Tužilačkom savjetu?
MUK: Evropska komisija je kritikovala takvu odluku zbog sukoba interesa Tatjane Begović kao članice Tužilačkog savjeta, kršenja zabrane napredovanja za vrijeme članstva u Tužilačkom savjetu. Ove kritike su jasno saopštene na Pododboru za slobodu pravdu i bezbjednost kao i u tzv “non paper“ o vladavini prava. Žao mi je što je većina prihvatila tezu da vd VDT i VDT u punom mandatu mora doći iz redova državnih tužilaca. Iskustvo rada u Tužilačkom savjetu me uvjerilo u ispravnost stava da su za reforme neophodni ljudi bez istorije bliskih odnosa sa državnim tužiocima.
MONITOR: Više puta bili ste usamljeni ili u manjini kada su u pitanju pojedine odluke Tužilačkog savjeta. Kako vidite rad tog tijela u prethodnom periodu?
MUK: U prvoj godini su donijete neke dobre i važne odluke na koje sam lično ponosan i gdje je postojala neophodna solidarnost, ali onda kada je trebalo tražiti više i otvoriti prostor za suštinske reforme, prevladala je težnja za održavanjem postojećeg stanja. Od inicijative da se promijeni zakon o državnom tužilaštvu i tadašnjoj vd VDT utvrdi neograničeni mandat, slijedili su dalji koraci na pogrešnom putu. Pokušaj da se isključi konkurencija u postupku utvrđivanja predloga VDT, višestruko problematična odluka o određivanju vd VDT u februaru, odluka o obustavi postupka za utvrđivanje odgovornosti rukovoditeljke Višeg državnog tužilaštva u Podgorici itd
MONITOR: Jedna od takvih je i odluka da se iz proceduralnih razloga odbije ispitivanje odgovornosti više državne tužiteljke Lepe Medenice. Taj slučaj bacio je sumnju na volju Tužilačkog savjeta da doprinose ključnim reformama u tužilatvu. Kako vidite taj slučaj?
MUK: Vidim ga kao propuštenu priliku da se donese odluka u jedinom slučaju kada je Tužilački savjet ( kao cjelina) to mogao, a smatram i morao da uradi. Umjesto toga, izbjegnuto je da se postupak sprovede do kraja, utvrdi puna istina i donese odluka. Čak je i prethodno organizovano saslušanje aktera tog slučaja na zatvorenoj sjednici ostalo bez zaključka.
MONITOR: U javnosti se čulo više mišljenja da se slučaj institucionalno ipak može nastaviti. Nastavka nije bilo. Kako to komentarišete?
MUK: Zamjenica disciplinske tužiteljke je u zakonskom roku podnijela žalbu Vrhovnom sudu na odluku Tužilačkog savjeta. Članovi Tužilačkog savjeta su se upoznali sa sadržajem žalbe. Vjerujem da je iznijela niz argumenata koje će sud morati ozbiljno da razmotri.
MONITOR: Šta bi trebalo prvo mijenjati u zakonskom okviru radi postizanja bolje efikasnosti rada TS?
MUK: Komisija za normativnu djelatnost radi na pripremi polaznih osnova za moguće izmjene Zakona o državnom tužilaštvu. Tužilačkom savjetu treba omogućiti mehanizme da obezbijedi funkcionalnost tužilaštva. Aktuelni zakonski okvir nam ne daje prostor da riješimo problem koji već dugo postoji u nekoliko osnovnih državnih tužilaštava gdje imamo samo jednog državnog tužioca koji je istovremeno i rukovodilac tužilaštva. Moglo bi se čak dogoditi da u nekim od njih uskoro ostanemo bez tužilaca, a da nemamo zakonske mogućnosti da reagujemo. Potrebno je da se reformiše sistem disciplinske odgovornosti, kako u pogledu opisa osnova za odgovornost, tako i u pogledu kruga inicijatora koji se mora proširiti. Disciplinski postupak treba pojednostaviti, precizirati u samom zakonu. Aktuelni sistem ocjenjivanja ne ostvaruje svrhu, jer su čak i nakon izmjena Pravila ocjenjivanja, tužioci i dalje “odlični“. To je možda i najteže otvoreno pitanje – kako izgraditi pravedan I podsticajan sistem ocjenjivanja.
Važno je i da se utvrdi efikasniji sistem nadzora državnoh tužilaštava, jer primjer započetog nadzora Vrhovnog državnog tužilaštva nad radom SDT, govori da u tom dijelu imamo zabrinjavajuće izazove. Nadzor traje već punu godinu dana, a bez informacije I objašnjenja u kojoj je fazi I kada će biti okončan.
MONITOR: Kako komentarišete nedavno mišljenje ASK kada su u pitanju izmjene Zakona o specijalnom tužilaštvu, da neka rešenja imaju „visoke korupcijske rizike“ ?
MUK: Korišćenje takvih fraza iz zakona u ovom slučaju je besmisleno. Glavni Specijalni državni tužilac traži upućivanje tužilaca u SDT, jer ima ograničene kadrovske kapacitete, a Tužilački savjet pozitivno odgovara na takav zahtjev GSDT. Dakle, naši napori su bili usmjereni upravo na osnaživanje borbe protiv korupcije i organizovanog kriminala. Nije sporno da bi pravne norme koje uređuju ovo pitanje mogle da budu kvalitetnije izvedene, i radiće se na izmjenama Zakona o specijalnom državnom tužilaštvu. Međutim, teško je oteti se utisku da je oglašavanje ASK selektivno, da iza svega stoje drugi motivi i da sve liči na pokušaj da se umiješa u neke aktuelne sudske postupke. Tužilački savjet se argumentovano izjasnio o ovome u javnoj izjavi koju sam podržao.
MONITOR: Rijetke pohvale kada je u pitanju posljednji non pejper Evropske komisije o vladavini prava stigle su na adresu Specijalnog državnog tužilaštva. To tužilaštvo i dalje čeka poboljšanje kadrovskih i prostornih kapaciteta. Kako to vidite?
MUK: Država je dužna da obezbijedi bolje uslove za rad, i to će vjerujem uskoro biti slučaj nakon preseljenja SDT u prostorije stare zgrade vlade. Moguće da je to moglo da se realizuje brže, uz jasnije dogovore i koordinaciju, i uz punu finansijsku podršku države, bez čekanja na inostrane donatore. Kadrovski kapaciteti zavise od više faktora. Najprije od stare kadrovske politike i kapaciteta specijalnih tužilaca, zatim od kapaciteta ekspertskog kadra gdje hronično nedostaju IT struka i finansijska forenzika. Otvoreno je pitanje direktnog pristupa bazama podataka. Vlada je propustila da ovo pitanje stavi na dnevni red, nakon što je na inicijativu Instituta Alternativa organizovana tematska sjednica radne grupe za poglavlje 24 “Stepen funkcionalnosti sistema za bezbjednu razmjenu podataka“ u novembru 2022.godine. Bio sam na toj sjednici i svjedočio zapanjujućem izostanku komunikacije i koordinacije državnih organa.
MONITOR: Koliko rezultati SDT mogu biti valorizovani ukoliko ostatak pravosuđa nije reformisan, ili je u vd stanju?
MUK: Najvažnije je da dio sudstva koji je specijalizovan za slučajeve iz nadležnosti SDT, specijalizovano vijeće Višeg suda u Podgorici, bude sposobno da u razumnim rokovima donese prvostepene presude.
To sada nije slučaj. Pogledajte broj optužnica SDT od osnivanja do danas i broj prvostepenih presuda i sve će biti jasno. Svjedočimo da se optužena lica nakon isteka maksimalno dozvoljenog trajanja pritvora od tri godine, sada nalaze na slobodi, a da će se na presude još dugo čekati. Suđenja traju predugo, između ostalog i zbog zloupotrebe procesnih prava.
Drugo, čak ni presude bez trajnog oduzimanja imovinske koristi stečene kriminalom, neće dati značajnije efekte. Tu hronično izostaju odgovarajući kadrovi. Nedavno je na Ekonomskom fakultetu u Beogradu, uz podršku ambasade SAD akreditovan master program za forenzičke računovođe, kao važan element u bori protiv korupcije I organizovanog kriminala. Možda bi država mogla da obezbijedi stipendije za ovaj ili neki sličan program u inostrastvu za jedan broj lica koja bi se obavezala da će u narednom periodu raditi za SDT ili policiju na poslovima finansijskih istraga.
Treće, već se predugo kasni sa efikasnim korišćenjem mehanizama obezbjeđenja integriteta službenika policije, a koji su uspostavljeni novim Zakonom o unutrašnjim poslovima. Bezbjednosne provjere, poligrafsko testiranje jedinica za antikorupciju .
Četvrto, neophodno je da se reformišu uslovi u kojima borave lica kojima je određen pritvor. Pritvor ne smije biti prostor za dalje, nesmetano vođenje aktivnosti organizovanih kriminalnih grupa.
MONITOR: Kako vidite stanje u pravosuđu generalno?
MUK: Aktuelno stanje je posljedica višedecenijskog srastanja sa ranije vladajućom partijom, dijelom i kriminalom, ali i izgrađenog mentaliteta i organizacione kulture koja teži održavanju postojećeg statusa. Aktuelno stanje je i rezultat propuštanja da se suštinske reforme izvedu u trogodišnjem periodu koji je za nama. Nakon što je javnost upoznata sa razmjerama infiltracije organizovanog kriminala i korupcije u sam vrh policije, tužilaštva i sudstva, sada je jasno da se mora uvesti vjerodostojan sistem dodatnih provjera i garancija integriteta. Za razliku od mišljenja da tzv “vetting“ ili tranzicionu reevaluaciju sudija i tužilaca treba posmatrati kao jednokratni mehanizam, vjerujem da treba uspostaviti sistem redovnih, periodičnih kontrola koji bi uključio potpunu kontrolu imovine i prihoda, bezbjednosne i druge provjere tužilaca i sudija.
MONITOR: Očekujete li da će nova parlamentarna većina uspjeti da odblokira procese u tom smjeru?
MUK: Nastavak pravosudne reforme treba da stavi u sam vrh prioriteta, ne samo zbog ispunjavanja obaveza u pregovorima o članstvu u EU, već zato što bez nezavisnih sudova i samostalnog, proaktivnog i efikasnog tužilaštva nema ni vladavine prava, ni funkcionalne demokratije ni zaštite ljudskih prava. Nova vlada i skupština moraju pokušati da pronadju kompromis u vezi sa izborom ključnih pravosudnih funkcija. Međutim, ne podržavam izbor bilo koga i po svaku cijenu. U dijelu zakonodavnih aktivnosti, čeka ih dosta posla, između ostalog, priprema i usvajanje Zakona o sudskom savjetu i sudijama, izmjene Zakona o državnom tužilaštvu, izmjene Zakona o specijalnom državnom tužilaštvu i Zakonik o krivičnom postupku.
Milena PEROVIĆ

Komentari
INTERVJU
TEA GORJANC PRELEVIĆ, AKCIJA ZA LJUDSKA PRAVA: Najmanje se pomijeraju oni koji bi trebalo da nas uvedu u EU
Objavljeno prije
7 satina
21 Novembra, 2026
Oni koji bi trebalo da nas uvedu u EU daju neodgovorne izjave umjesto da rade u interesu evropske budućnosti građana. Tu mislim i na zatezanje u odnosima sa Hrvatskom, počev od rezolucije o Jasenovcu i isključivih izjava o brodu Jadran i Prevlaci, sve do saučešća zbog smrti Mladića. Iako je evidentan uspjeh u borbi protiv organizovanog kriminala, koju su pospješili podaci Europola, od borbe protiv korupcije na najvišem nivou se mnogo više očekivalo. Političarima na vlasti su godinama puna usta optužbi za korupciju na račun bivšeg predsjednika Đukanovića, dok se protiv njega jedva nateže jedan postupak
MONITOR: Narodna biblioteka „Stevan Samardžić” iz Pljevalja javno je promovisala nove naslove o ratnim zločincima Ratku Mladiću i Radovanu Karadžiću. Biblioteka ih je na svom Instagram profilu promovisala kao nova izdanja kojima je fond „obogaćen”, „uvažavajući predloge korisnika i čitalaca”. Šta to govori?
GORJANC PRELEVIĆ: Radi se o još jednoj u nizu nacionalističkih provokacija iz asortimana tzv. srpskog sveta, koje bi morala da suzbija svaka građanska država zasnovana na vladavini prava. Crna Gora se Evropi i svijetu predstavlja kao takva država, to i piše u prvom članu njenog Ustava. Crna Gora sa svojim etnički raznolikim stanovništvom jedino i može da opstane kao tako uređeno društvo. Ipak, neki javni funkcioneri, među kojima je i direktorka Narodne biblioteke u Pljevljima, Bojana Đačić, aktivno i u kontinuitetu podrivaju Crnu Goru kao građansku državu. Oni bi da ona bude država po mjeri šovinističke verzije srpstva bivšeg predsjednika Srbije, Aleksandra Vučića, koja uključuje veličanje ratnih zločinaca, falsifikovanje istorije i prezir prema žrtvama. I takvi ljudi se nažalost još održavaju na javnim funkcijama u Crnoj Gori kao cijena koju plaćamo da bi aktuelna koaliciona Vlada ostala na vlasti i da bismo se u prividu stabilnosti pridružili Evropskoj uniji. Civilno društvo se takvim štetnim provokacijama aktivno suprotstavlja i uporno insistira da država uključi sve postojeće kontrolne i korektivne mehanizme za odbranu demokratije. Očekujemo ispitivanje takvih odluka i u slučaju Biblioteke po svim osnovama odgovornosti.
MONITOR: Proces suočavanja sa prošlošću u Crnoj Gori nije daleko stigao. No, dešava li se sada neka „regresija“, kada je u pitanju odnos prema prošlosti?
GORJANC PRELEVIĆ: Promocijom revizionizma i veličanjem ratnih zločinaca pojedini političari i dalje skupljaju glasove na nacionalističkoj osnovi. Događaji kao što su smrt i sahrane ratnih zločinaca, kao što je Ratko Mladić, ili nove presude za ratne zločine, kao što su posljednje Hašimu Tačiju, uvijek potpiruju takve nacionalističke izlive. Ipak, nade ima, prije svega zbog promjene vlasti u Srbiji. Pobjednici tamošnjih izbora već su rekli da poštuju presude međunarodnih sudova kojima je utvrđena odgovornost za genocid u Srebrenici i ratne zločine i zločine protiv čovječnosti, a krenulo se i sa očiglednom demonstracijom primjene zakona na mnogim poljima.
MONITOR: Koje teme čekaju Srbiju nakon promjene vlasti, a tiču se i Crne Gore?
GORJANC PRELEVIĆ: Crnoj Gori su posle pada DPS-a najviše problema pravili upravo političari i mediji bliski Vučićevom režimu i kompromitovanoj Bezbjednosno-informativnoj agenciji (BIA), koja se sada raspada po šavovima. Očekujem da njeni rukovodioci krivično odgovaraju, kao što je i u Crnoj Gori bivši direktor ANB-a prvostepeno osuđen za nezakonito prisluškivanje. Posebno je važno da se javno otkriju i da odgovaraju agenti i saradnici BIA u Crnoj Gori. A raskrinkavanje nacionalizma kao podvale i prevare, očekujem da gledamo u direktnom prenosu iz Srbije, koja će, nadam se, baš one koji su se sami proglasili za najveće branitelje svega srpskog procesuirati kao obične kriminalce, koji su građane sve vrijeme samo krali i obmanjivali koristeći nacionalizam kao paravan za svoje nezajažljivo bogaćenje. Oni koji prevaru nacionalista nijesu prozreli na primjeru devedesetih godina, sada će dobiti novu priliku.
MONITOR: Kritikovali ste to što Evropska komisija u ovogodišnjem Izvještaju o Crnoj Gori nije pomenula učestalo veličanje ratnih zločinaca i negiranje presuda međunarodnih sudova. Šta vam to govori?
GORJANC PRELEVIĆ: Evropska komisija nije to pomenula ni prošle godine, pa smo to i tada kritikovali. Evropski parlament, s druge strane, na to redovno upozorava u svojim rezolucijama, a i sama Komisija je u avgustu, poslije Mladićeve smrti, poručila da veličanju ratnih zločinaca nema mjesta ni u EU ni u državama kandidatkinjama. Utoliko je čudnije što toga nema i u izvještaju. Pretpostavljam da Komisija smatra da djeluje u interesu Crne Gore kada je prikazuje stabilnijom nego što jeste. Vjerovatno razmišljaju ovako – znamo za to, ali to dolazi od Srbije, a Crnu Goru će od takvih pokušaja destabilizacije najbolje spasiti ulazak u EU. Međutim, Crna Gora bi prije ulaska morala da pokaže da je sposobna da se sama odbrani, radom svog tužilaštva i svojih sudova, etičkim osudama svog parlamenta, građanskim obrazovanjem. Od Evropske komisije očekujemo da u tom smislu iskoristi svoj uticaj, bar nezvanično, i da problem ne gura pod tepih, jer može da joj se vrati kao bumerang.
MONITOR: Nije bilo posebnih kritika ni zbog toga što napredak Crne Gore u procesuiranju ratnih zločina nije na nivou završnih mjerila za poglavlje 23?
GORJANC PRELEVIĆ: Nije, rekla bih iz istih razloga. Ocjenjeno je da je vrijeme da se pregovori privode kraju, i da se poglavlja na svaki način zatvaraju. Međutim, ona će biti samo privremeno zatvorena, što znači da se mogu ponovo otvoriti tokom dvije godine ratifikacije ugovora o pristupanju. Očekujem i da sam ugovor, kako je već najavljeno, sadrži obavezu države da nastavi rad na dostizanju završnih mjerila, među kojima su i slučajevi ratnih zločina na najvišem nivou odgovornosti, uz ozbiljne posljedice ako sa reformama posustane.
MONITOR: Kako vidite to što je Ustavni sud prošle sedmice preispitivao svoju odluku, vezano za funkcionerske stanove?
GORJANC PRELEVIĆ: Nije neobično da Ustavni sud preispita odluku koju još nije otpremio. Takva mogućnost postoji i u drugim državama, kod kojih je, kao i kod nas, uređena poslovnikom. Međutim, druge države propisuju i rok za izradu i objavljivanje odluke. U Crnoj Gori tog roka nema, a smatram da bi unio više pravne sigurnosti.
Drugo je pitanje zašto je do preispitivanja došlo i da li je u pitanju politički uticaj. U julu je Ustavni sud saopštio da je zakonodavac prekoračio svoja ustavna ovlašćenja i povrijedio principe vladavine prava i saglasnosti pravnih propisa. Sada se preispitivanje te odluke zasniva na članu Poslovnika koji zahtijeva da se došlo do „novih saznanja ili činjenica od bitnog značaja”, ali sud nije objavio koja su to saznanja ili činjenice. Ta netransparentnost ostavlja prostor za sumnju, utoliko više što bi promjena odluke oduzela jedno od uporišta predlogu Demokrata o oporezivanju imovinske koristi od tako stečenih stanova (predlog je i pored toga veoma sporan). Pažnju je privuklo i to što su odlučivale dvije sutkinje koje su ranije kupile stanove po povlašćenim uslovima, pošto je sud odbio njihove zahtjeve za izuzeće. One su te stanove stekle u skladu sa važećim propisima i odluka suda ne bi direktno uticala na njihov položaj. Ipak, upravo zato je sud trebalo da obrazloži i ovaj dio i otkloni svaku sumnju.
MONITOR: Kako komentarišete ocjene koje je Crna Gora od EK dobila kada je u pitanju pravosuđe?
GORJANC PRELEVIĆ: Najavljeno je da je cilj zatvoriti pregovore do kraja godine, a to znači i poglavlje 23. Sudstvo jeste postiglo vidne rezultate u povećanju efikasnosti, uprkos uslovima rada iz prošlog vijeka. Ustavni sud je znatno povećao ažurnost: po ustavnim žalbama sada odlučuje za oko 11 mjeseci, umjesto ranijih tri i više godina, pa više ne krši pravo na suđenje u razumnom roku. Uz to konačno radi u punom sastavu, što je za pohvalu. S druge strane, opšte je poznato da je potrebno još dosta napora da bi se postigla nezavisnost i ojačao integritet u pravosuđu. Veting bi bio efikasan način da se to uradi, ali to će po svemu sudeći morati da sačeka neku drugu vlast i ulazak u EU.
MONITOR: Pomjeramo li se ka Evropi i suštinski?
GORJANC PRELEVIĆ: Kako ko. Naravno da ima napretka. Građanska i ekološka svest kod ljudi jača, ali djeluje da se i najmanje pomjeraju oni koji bi trebalo da nas uvedu u Evropsku uniju. Oni daju neodgovorne izjave umjesto da rade u interesu evropske budućnosti građana. Tu mislim i na zatezanje u odnosima sa Hrvatskom počev od rezolucije o Jasenovcu i isključivih izjava o brodu Jadran i Prevlaci, sve do saučešća zbog smrti Mladića. S druge strane, iako je evidentan uspjeh u borbi protiv organizovanog kriminala, koju su pospešili podaci Europola, od borbe protiv korupcije na najvišem nivou se s razlogom mnogo više očekivalo. Svim političarima na vlasti su godinama puna usta optužbi za korupciju na račun bivšeg predsjednika Đukanovića, dok se protiv njega jedva nateže jedan postupak. Očekujem da sada urnebesni zaokret ka vladavini prava u Srbiji podstakne i Crnu Goru. Može da se desi da Srbija pokaže šta je sve suštinski Crna Gora trebalo da uradi, a nije.
Milena PEROVIĆ
Komentari
INTERVJU
ANA NENEZIĆ, VIŠA SARADNICA U ISTRAŽIVANJU NA INSTITUTU ZA NAPREDNE STUDIJE UCG: Politička kontrola nad institucijama, ključni problem
Objavljeno prije
7 danana
14 Novembra, 2026
Dovoljno je da pogledamo šta je EU komisija tražila još 2010. godine, kroz sedam prioriteta za otvaranje pregovora: depolitizaciju uprave, nezavisnost pravosuđa, rezultate u borbi protiv korupcije, reformu izbornog zakonodavstva i medijske slobode. Danas imamo drugačiji institucionalni i zakonodavni okvir, ali i dalje raspravljamo o političkom uticaju na zapošljavanje, pritiscima na tužilaštvo i nedovoljnom broju pravosnažnih presuda za visoku korupciju
MONITOR: Ocijenili ste da najnoviji Izvještaj EK treba „čitati u cjelini“ i osim pohvala vidjeti ono što je Brisel podcrtao da nijesmo promijenili. Šta to nijesmo promijenili i može li nas to koštati završnice evropskog puta, imajući u vidu pozitivno raspoloženje Brisela?
NENEZIĆ: Nijesmo u dovoljnoj mjeri promijenili način na koji političke partije doživljavaju i koriste državne institucije. Politička kontrola nad institucijama i javnim resursima ostaje važan instrument očuvanja i raspodjele moći. To je jedan od ključnih problema koje ovogodišnji izvještaj otvara.
Ipak, ozbiljna bi bila greška potcijeniti ono što je Crna Gora ostvarila u posljednje tri godine. Od izvještaja iz 2023., kada je Komisija upozoravala na institucionalnu krizu, došli smo do realne mogućnosti završetka pregovora. Tome su doprinijeli povoljan geopolitički trenutak, politička odluka EU da ponovo pokrene proširenje i rad pregovaračke administracije. Problem nastaje kada se iz takve ocjene izvodi zaključak da je promjena političkog sistema završena.
EK i dalje upozorava na političke pritiske na pravosuđe, javne napade visokih funkcionera na tužilaštvo, mali broj pravosnažnih presuda za visoku korupciju, nedovoljnu profesionalizaciju javne uprave i zapošljavanje koje nije dosljedno zasnovano na stručnosti.
Dovoljno je da pogledamo šta je EU komisija tražila još 2010. godine, kroz sedam prioriteta za otvaranje pregovora: depolitizaciju uprave, nezavisnost pravosuđa, rezultate u borbi protiv korupcije, reformu izbornog zakonodavstva i medijske slobode. Šesnaest godina kasnije imamo drugačiji institucionalni i zakonodavni okvir, ali i dalje raspravljamo o političkom uticaju na zapošljavanje, pritiscima na tužilaštvo i nedovoljnom broju pravosnažnih presuda za visoku korupciju.
Za partije je evropski napredak izuzetno važan izvor političkog legitimiteta, ali je kontrola nad zapošljavanjem, imenovanjima i javnim resursima istovremeno važan instrument političkog uticaja. Zbog toga nije nužno riječ samo o nedostatku kapaciteta ili razumijevanja evropskih standarda. Dio problema proizlazi iz činjenice da reforme, kada se dosljedno primjenjuju, ograničavaju onu političku moć koju partije nastoje da zadrže.
MONITOR: Šta nas može koštati završnice evropskog puta?
NENEZIĆ: Prije svega otvorena bilateralna pitanja, posebno sa Hrvatskom, eventualna unutrašnja politička blokada odluka neophodnih za završetak pregovora i ozbiljno nazadovanje u oblasti vladavine prava koje bi dovelo u pitanje već ostvarene rezultate.
Međutim, najveći rizik da, zbog uvjerenja da je članstvo izvjesno, potcijenimo činjenicu da završetak pregovora nije isključivo pitanje naše spremnosti, već i političke saglasnosti svih država članica. Komisija procjenjuje reformski napredak i daje preporuke, ali konačne odluke donose članice. To što Brisel ima izrazito pozitivan stav prema Crnoj Gori ne znači da će svaka država članica jednako procjenjivati naše rezultate ili zanemariti pitanja koja smatra važnim za svoje nacionalne interese.
Imamo rijetku priliku da završimo pregovore u izrazito povoljnim okolnostima. Ali politička podrška Brisela ne može zamijeniti ozbiljnu diplomatiju, stabilnost reformskog procesa i sposobnost domaćih aktera da zajednički državni interes stave iznad partijske koristi.
MONITOR: Ove sedmice tema je i sastanak predsjednika Milatovića i premijera Spajića, nakon podužeg vremena. Znači li Vam što taj sastanak u iščitavanju ovdašnje političke stvarnosti?
NENEZIĆ: Dobro je što je konačno došlo do sastanka predsjednika i premijera, prije svega zato što je elementarna institucionalna saradnja između nosilaca najviših državnih funkcija neophodna, nezavisno od njihovih političkih odnosa. Posebno u trenutku kada Crna Gora ulazi u završnicu pristupnih pregovora, u kojoj će biti potrebna intenzivna diplomatska aktivnost i obezbjeđivanje podrške svih država članica EU.
Nadam se da je jedno od važnih pitanja njihovog razgovora bilo i konačno rješavanje imenovanja ambasadora. Neodgovorno je da Crna Gora, dok nastoji da završi pregovore, nema ambasadora u Berlinu, jednom od najvažnijih političkih centara Evropske unije, a mandat šefa Misije pri EU u Briselu se već duže produžava privremenim rješenjima. Upražnjena su i druga ambasadorska mjesta u evropskim državama. Teško je govoriti o maksimalnoj diplomatskoj mobilizaciji za članstvo, a istovremeno nemati stabilno i potpuno diplomatsko predstavljanje na adresama na kojima se donose odluke od presudnog značaja za taj proces.
Bilo bi mnogo značajnije da je njihov razgovor bio posvećen rješavanju ovakvih konkretnih institucionalnih pitanja nego eventualnom dogovaranju termina narednih izbora, ili budućih političkih aranžmana.
MONITOR: Kako vidite političku scenu pred izbore naredne godine?
NENEZIĆ: Izbori 2027. će imati poseban značaj, ne samo zbog odnosa snaga među partijama, već prije svega zbog činjenice da će se na njima birati vlast koja bi, ukoliko se ostvari planirana dinamika pristupanja, trebalo da uvede Crnu Goru u EU. To je istorijska odgovornost, ali i trenutak koji bi mogao označiti početak nove faze političkog života u Crnoj Gori.
Politička scena trenutno je prilično fragmentisana, sa velikim brojem aktera čiji se odnosi ne mogu jednostavno svesti na podjelu vlast-opozicija.
Imamo izrazito heterogenu parlamentarnu većinu čiju saradnju dominantno održavaju zajednički interes za vršenje vlasti i evropska agenda, uprkos značajnim razlikama u političkim ciljevima. Istovremeno, DPS pokušava da povrati politički uticaj nakon gubitka vlasti 2020, PES nastoji da evropski napredak i ekonomske mjere kapitalizuje kao rezultate svog upravljanja, partije nekadašnjeg Demokratskog fronta prolaze kroz novo pozicioniranje, dodatno usložnjeno promjenama u Srbiji. Manje partije i manjinski politički subjekti zadržavaju značajan koalicioni potencijal. Zato će izborni rezultat biti samo dio političke jednačine kada dodjemo do faze formiranja većine nakon narednih izbora.
Posebno zanimljivo je pitanje na čemu će partije graditi političke platforme nakon što evropske integracije prestanu da budu centralno pitanje oko kojeg se legitimišu. U posljednjih dvadeset godina političku konkurenciju u Crnoj Gori u velikoj mjeri oblikovale su podjele oko državnog statusa i identiteta, zatim odnos prema DPS-u i potreba za smjenom dugogodišnje vlasti, dok su posljednjih godina evropske integracije i ekonomska obećanja dobili mnogo značajnije mjesto. Ali nijedna od tih promjena nije u potpunosti potisnula prethodne podjele.
Mislim da će djelovanje partija, u susret izbornoj kampanji, ići u dva pravca. Prvi je povratak intenzivnoj identitetskoj mobilizaciji, kroz ponovno otvaranje pitanja koja proizvode snažne emocionalne reakcije birača. Takva strategija uvijek je izbor partijama koje nemaju dovoljno uvjerljive rezultate ili konkretne javne politike koje bi ponudile građanima.
Drugi pravac, kojem se iskreno nadam, jeste da se politička konkurencija konačno u značajnijoj mjeri premjesti na teren javnih politika. Da partije počnu da se razlikuju prema tome kako namjeravaju da unaprijede zdravstvenu zaštitu, obrazovanje, stambenu dostupnost, infrastrukturu, kvalitet javnih usluga i mogućnosti za zapošljavanje. Da građani mogu uporediti ne samo obećanja o većim zaradama i penzijama, već i njihove efekte na svakodnevni život.
Ne bih zanemarila ni mogućnost da političku dinamiku uoči izbora značajno promijene događaji u Srbiji. Ukoliko nova vlast otvori dokumentaciju o finansijskim transferima, odnosima državnih institucija sa političkim i drugim organizacijama u Crnoj Gori ili eventualnim kanalima neformalnog uticaja, mogli bismo dobiti informacije koje će pojedine političke odnose prikazati u drugačijem svjetlu. Koliko bi takva saznanja uticala na našu političku scenu zavisiće od njihove sadržine.
Konačno, mislim da će jedan od važnijih izazova biti način na koji će se vrednovati rezultati vlasti nakon 2020. godine. Smjena DPS-a bila je važan demokratski događaj, a ubrzanje evropskih pregovora predstavlja konkretan uspjeh sadašnje vlasti. Međutim, šest godina kasnije legitimno je pitati i koliko smo promijenili način upravljanja institucijama, partijskog zapošljavanja i raspodjele javnih resursa. To su pitanja na koja će vlast morati da odgovori, dok će opozicija morati da pokaže da nudi drugačiji model upravljanja, a ne samo drugačiju raspodjelu moći.
Test naše sposobnosti
MONITOR: Odnosi Crne Gore i Hrvatske?
NENEZIĆ: To je jedan od ozbiljnijih spoljnopolitičkih izazova u završnici evropskih pregovora, ali i test naše sposobnosti da istovremeno zaštitimo državne interese i odgovorno pristupimo obavezama koje imamo prema susjedima.
Hrvatska ima legitimno pravo da insistira na rješavanju otvorenih bilateralnih pitanja, posebno onih koja se odnose na procesuiranje ratnih zločina, nestale osobe, prava žrtava i imovinskopravne sporove. Ta pitanja su godinama zanemarivana a odgovornost snose različite crnogorske vlasti. Njihovo rješavanje treba da bude naš interes, nezavisno od evropskih integracija.
Mislim da je jednako važno razgraničiti legitimne bilateralne zahtjeve od eventualnih pokušaja da se proces evropskih integracija koristi kao instrument uticaja na unutrašnje političke odnose u Crnoj Gori. Hrvatska, kao država članica EU, ima pravo da insistira na ispunjavanju međunarodnih obaveza i poštovanju evropskih vrijednosti, ali bi bilo problematično ukoliko bi se ta pozicija koristila za određivanje poželjnih političkih partnera ili uticanje na sastav budućih parlamentarnih većina u Crnoj Gori
Milena PEROVIĆ
Komentari
INTERVJU
STEFAN BOŠKOVIĆ, PISAC: O najvažnijim stvarima ćutimo
Objavljeno prije
7 danana
14 Novembra, 2026
Scenarista filma „Crna truba“ za Monitor govori o crnogorskom mentalitetu, nasljeđu porodičnog ćutanja, mitovima o herojstvu, odgovornosti i iluziji da se od sopstvene prošlosti može pobjeći. „Pokušali smo da demistifikujemo te stvari, da razbijemo mitomaniju i prikažemo stvarnost u kojoj živimo“, kaže Bošković.
U crnogorskom društvu, u kojem se mnogo govori, najteža pitanja često ostaju bez odgovora. O porodičnim problemima se ćuti, prošlost se potiskuje, a očuvanje ugleda ponekad postaje važnije od istine. Upravo tim protivrječnostima bavi se film Crna truba, za koji je scenario napisao Stefan Bošković.
Kroz priču o uspješnom piscu koji se vraća u rodni kraj i suočava sa posljedicama saobraćajne nesreće, film otvara pitanja lične odgovornosti, porodičnih odnosa i društvenih obrazaca koji se prenose generacijama.
U razgovoru vođenom tokom AFA nagrada u Tivtu, Bošković govori o tome zašto je Crna truba izrazito crnogorski film, kako se iza tradicionalnih predstava o časti i herojstvu skrivaju duboke protivrječnosti i zbog čega vjeruje da umjetnost može pomoći društvu da se suoči sa sopstvenim zabludama.
MONITOR: „Crna truba“ donosi priču koja je duboko ukorijenjena u crnogorski mentalitet, ali istovremeno otvara univerzalna pitanja krivice i odgovornosti. Koliko je važno da lokalna priča bude razumljiva i publici koja ne poznaje Crnu Goru?
BOŠKOVIĆ: Mislim da, kada se napravi neka univerzalna priča, poenta upravo i jeste da se ona lokalno oboji, da se ispriča kroz mentalitet i običaje koje mi možemo da ponudimo svijetu. Da ljudi koji nikada nijesu bili u Crnoj Gori mogu da vide jedan pogled na zemlju u kojoj živimo.Film je super medij upravo zbog toga što najbrže komunicira i najbrže dolazi do publike, i to najmasovnije publike.Priča jeste univerzalna. Dogodila se saobraćajna nesreća koja može da se dogodi svakome, na bilo kojoj tački svijeta. Ali ono što je mentalitetsko i lokalno u toj priči jeste način na koji se likovi prema tome odnose. I, naravno, kroz sve to pojavljuju se stvari koje su karakteristične za naš prostor.
MONITOR: U filmu se pokušava prikriti ono što se dogodilo, dok okolina istovremeno slavi uspjeh glavnog junaka, poznatog pisca. Koliko taj kontrast govori o društvu u kojem je predstava o nečijem ugledu često važnija od istine?
BOŠKOVIĆ: To je uvijek pitanje šta se radi i za čije dobro. I da li je bitan individualni život ili predstava o nekom kolektivu. Mislim da su to izazovi koje živimo maltene svakog dana.Mi se svakodnevno nalazimo u nekoj vrsti preispitivanja, i svojih života, i onoga što želimo da učinimo u budućnosti, i onoga što smo radili u prošlosti.To je stalno jedan niz odluka iza kojih treba da stanemo. I, u stvari, lako je odlučiti, ali stati iza tih odluka, to je ono što je bitno.
MONITOR: Govoreći o filmu, ističete i njegov odnos prema crnogorskoj tradiciji, herojstvu i mitovima na kojima je građena predstava o našem društvu. Da li je „Crna truba“ i pokušaj da se ta idealizovana slika preispita?
BOŠKOVIĆ: Jeste, i to je ono što je pomalo paradoksalno, pogotovo u Crnoj Gori. Zato ističem da je Crna truba baš crnogorski film.On i mentalitetski ima neka naslanjanja na Živka Nikolića, u određenom smislu, ali se opet pravi otklon od toga.To je odnos prema tradiciji, prema herojstvu i prema svemu onome na čemu, čini mi se, Crna Gora nekako leži.Mi smo tim filmom pokušali malo da demistifikujemo sve to, da se ta mitomanija razbije i da se, u stvari, prikaže stvarnost u kojoj živimo.
MONITOR: Naslov „Crna truba“ ima posebno značenje u samoj priči. Glavni junak je pisac, a njegova književnost na neobičan način počinje da određuje njegov stvarni život. Šta ste željeli da pokažete tim odnosom između fikcije i stvarnosti?
BOŠKOVIĆ:Crna truba je naslov knjige koju je napisao glavni lik, pisac, i na čijoj promociji prisustvujemo na samom početku filma, u Zagrebu, prije nego što se vrati u rodno Grahovo.Poenta je da će knjiga koju je napisao, u stvari, izdiktirati njegov dalji život koji vidimo u filmu.To je neka inverzija onoga kada ljudi kažu da život diktira umjetnost. U ovom slučaju umjetnost i fikcija njemu diktiraju realnost.Ja to posmatram i iz svoje vizure, naravno, kao pisac koji je pisao o piscu. Mnogo je lakše u knjizi biti moralan, kada kroz svoje likove progovaraš.Pisci su mahom svi veoma etični u svojim knjigama, ali onda, kada se čovjek bukvalno nađe u istoj situaciji, ne postupi onako kako bi postupio njegov lik.Skloni smo nekako da ubijedimo sebe u tu laž. I na neki način se film i time bavi.
MONITOR: Glavni junak se poslije godina provedenih daleko od rodnog kraja vraća u Grahovo, ali ga tamo čekaju još teže moralne dileme. Zašto ljudi često vjeruju da promjenom mjesta mogu pobjeći od onoga što ih opterećuje?
BOŠKOVIĆ: Bježimo stalno. To je ta iluzija u kojoj mislimo da će geografska udaljenost, koliko god bili daleko od mjesta u kojem smo formirani i nastali, učiniti da neke stvari nestanu.Isto tako mislimo da će ih vrijeme izbrisati. Ali nije jednostavno. To je neka druga vrsta kategorije.To je jedno mentalno stanje i taj povratak ili bijeg jednostavno ne može da se izbriše fizičkom udaljenošću i protokom vremena.I zato mi je jako bitno da još jednom kažem zašto je ovo crnogorski film. Zato što je pun tišine. Mi smo sve stvari, generalno, i u porodici, jer je ovo isto jedna porodična priča, porodična drama, nekako rješavali tom tišinom, ćutanjem i prećutkivanjem.A to su stvari koje nekada moraju da izbiju. I kada izbiju, onda se desi katastrofa.
MONITOR: Ćutanje je jedna od centralnih tema filma. Koliko je ono povezano sa načinom na koji su generacije u Crnoj Gori odrastale, posebno kada je riječ o odnosima roditelja i djece?
BOŠKOVIĆ: Sjećam se, kada sam ja bio dijete, ti razgovori su bili rijetki. Čitava moja generacija sa roditeljima gotovo nikada nije pričala o problemima koje imamo. Jednostavno, to nasljeđe ćutanja, toga što se prećuti, nastavlja se i na djecu. To je ovdje, čini mi se, vrlo jasno prikazano i mislim da to jeste problem.Ima tu nečega potpuno paradoksalnog, kao i u svemu u Crnoj Gori, a to je da smo toliko pričljiva nacija, a da nekako, kada se priča o ozbiljnim stvarima i kada se otvore ozbiljna pitanja, uvijek ćutimo.
MONITOR: Može li se to porodično ćutanje posmatrati i kao širi društveni problem? Koliko nas može koštati to što prećutkujemo stvari sa kojima bi trebalo da se suočimo?
BOŠKOVIĆ: Mislim da nije normalno da jedno društvo na tome gradi i svoju naciju, i svoju realnost, i svoju stvarnost.Čini mi se da se to mijenja. Upravo ovim stvarima, umjetnošću i raznim drugim vidovima dešifrovanja i razbijanja tih iluzija, pomaže se da se te stvari malo demistifikuju.I nije suština pobjeći nigdje. Mislim, niti će se išta riješiti ako ja sada odem da živim na selo.Nije to poenta. Poenta je da živimo tu i da se non-stop sučeljavamo sa tim stvarima i pokušavamo da ih rješavamo.
MONITOR: Sa druge strane, živimo u vremenu u kojem se mnogo govori o društvenim problemima, ali nije uvijek jasno šta stoji iza javno izgovorenih stavova. Da li je danas dovoljno samo biti glasan?
BOŠKOVIĆ: Jeste, ali opet, s druge strane, mislim da je sve to nekako postalo dvostrano. Čak i oni koji su glasni nijesu glasni iz pravih razloga.Onda je sve to jedan čitav, čini mi se, cirkus u kojem je teško više razaznati šta je tačno, šta nije, ko iz kojih interesa šta radi.Sve je nekako kratkotrajno, jer novi dan zatrpava već ono što je bilo aktuelno prethodnog dana.Ne znam kako da se odnosim prema tome, a nijesam siguran ni da ljudi znaju kako da se odnose. Ali mislim da će vrijeme to iščistiti i da će se pokazati neke stvari.Mislim, svemu postoji granica, pa i tome.
MONITOR: Film ne nudi jednostavan odgovor ni u završnici. Zašto ste odlučili da pitanje krivice i odgovornosti glavnog junaka ostavite otvorenim za različita tumačenja?
BOŠKOVIĆ: Ima mnogo toga što smo namjerno ostavili neizgovorenim, ali, recimo, kraj je potpuno otvoren i ostavljen publici, odnosno gledaocu, da ga tumači na način na koji želi. Da li je on prihvatio tu krivicu ili nije, ostaje otvoreno.To može da se tretira i može da se zaključi i jedno i drugo iz mnogo stvari. Ja znam šta sam želio, ali neko može jednostavno da izabere drugi kraj.
MONITOR: Koliko su za crnogorsku i regionalnu kinematografiju važni susreti poput AFA nagrada, posebno kada je riječ o povezivanju autora i vidljivosti njihovih projekata?
BOŠKOVIĆ: Veoma je značajno, i veoma je značajno zato što je regionalno i zato što je jako dobro za našu branšu da smo stalno upućeni jedni na druge. Manje-više, to su sve ljudi koji dijele slične ideološke stavove, bore se oko sličnih stvari, žele boljitak društva na sličan ili isti način. Mislim da su te zajednice koje se kroz festivale stvaraju veoma važne. Gledamo jedni drugima filmove, razgovaramo o projektima, radimo iste stvari, a na potpuno različite načine.Veoma nam je bitna ta podrška, bitna je vidljivost i bitno je da smo tu zajedno. Čini mi se da tako jačamo i samu zajednicu.Festivali poput ovoga su dragocjeni, pogotovo zato što imaju integritet. Tu je, naravno, i Sarajevo Film Festival i njegov značaj, Zagreb i drugi festivali, kao i ljudi koji stoje iza njih.Upravo su tim integritetom privukli autore i zbog toga je svima nama čast da budemo dio toga.
Nina MARKOVIĆ
Komentari

PREDIZBORNO BUDŽETIRANJE OD REBALANSA DO EURO MODELA: Kuća časti
VODA ZA PIĆE, MAREZA I VELJE BRDO: Ima neka tajna veza
STVARNOST, MITOMANIJA I POLITIČKO ORUĐE: Banalizacija Njegoša
Izdvajamo
-
IN ENGLISH3 sedmiceBACKGROUND OF MIHAILO ZINČUK’S MISSION IN MONTENEGRO: Helped to be discovered
-
IN ENGLISH3 sedmiceUncertain Fate of Wars in Ukraine and Iran: Trump Does Not Need Peaceful Solutions Before a Deal with China
-
IN ENGLISH4 danaINSTITUTIONAL CRISIS IN POLAND: “Judgment Tuesday” and its unpredictable consequences
-
IN ENGLISH3 sedmiceDROUGHT AND TWO WARS CREATE GRAIN SHORTAGE: On the brink of global famine
-
DRUŠTVO4 sedmiceŠKOLE NA SJEVERU: Za deceniju 4000 manje osnovaca
-
DRUŠTVO4 sedmiceBUDVA IZMEĐU DVA MEĐUNARODNA KONKURSA: Za ideje utrošeno 300.000 a promenada i dalje čeka
-
DRUŠTVO4 sedmiceDRI DALA DVOSTRUKO NEGATIVNO MIŠLJENJE MINISTARSTVU ZDRAVLJA: Milioni bez potpunog revizorskog traga
-
Izdvojeno4 sedmiceNEIZVJESNA SUDBINA RATOVA U UKRAJINI I IRANU: Trampu nisu potrebna mirna rješenja prije sporazuma s Kinom
