Ako čovjek nema ekonomsku sigurnost, ako ne može da riješi stambeno pitanje, ako se boji da izgubi posao zbog svog identiteta, ako nema podršku porodice ili zajednice, teško je govoriti o stvarnoj slobodi

MONITOR: Povorka ponosa – Montenegro Prajd ove godine održana je pod sloganom  „Živjećemo, života radi”. Izjavili ste da je važno da se ne govori samo o pravima već da treba govoriti o životu – mogućnosti da se slobodno živi svakog dana. Da li se u Crnoj Gori može tako živjeti? 

BAŠTRICA: Može, ali pitanje je koliko ljudi zaista može da živi slobodno, a koliko nas se samo naviklo na različite nivoe neslobode. Mislim da je to jedna od važnijih stvari o kojima moramo govoriti. Čovjek može da se navikne na mnogo toga. Da krije partnerku ili partnera od porodice, prijatelja i kolega. Razmišlja kome će otkriti svoj identitet. Da ne drži partnerku ili partnera za ruku na ulici. Da neke djelove sebe ostavlja kod kuće onda kada odluči da izađe u javnost. Kad tako dugo živite, počinjete to da doživljavate kao normalan način života.

Za mene slobodan život znači mnogo više od toga da nas država formalno ne kažnjava zbog toga ko smo. Znači da imamo resurse i sigurnost da odlučujemo o sopstvenom životu. Da imamo gdje da živimo, od čega da živimo, da možemo da volimo, da stvaramo porodice, da se odmaramo, družimo, stvaramo i budemo dio zajednice. Da ne trošimo najveći dio energije na preživljavanje.

Zato smo i izabrali „Živjećemo, života radi“. Jer ne želimo samo da opstajemo. Ne želimo da nam je dovoljno to što smo preživjeli još jednu godinu bez nasilja ili diskriminacije. Želimo dobar život, a on je kao takav par ekselans političko pitanje. Jer ako čovjek nema ekonomsku sigurnost, ako ne može da riješi stambeno pitanje, ako se boji da izgubi posao zbog svog identiteta, ako nema podršku porodice ili zajednice, teško je govoriti o stvarnoj slobodi.

Mislim da u Crnoj Gori danas ima više prostora za takav život nego prije deset ili petnaest godina. Ali taj prostor nije dovoljno širok i nije jednako dostupan svima. Upravo zato ne smijemo da pomiješamo napredak sa završenim poslom.

MONITOR: LGBTIQ osobama još uvijek nije omogućeno korištenje svih prava. Koja su najugroženija? 

BAŠTRICA:Najveći problem je što određena prava postoje na papiru, a onda u stvarnom životu naiđete na prepreke koje vam govore da ipak niste ravnopravni.

Posebno je važno pitanje trans osoba i usvajanje Zakona o pravnom prepoznavanju roda na osnovu samoodređenja. Ovo je važno jer država ne smije od građana i građanki tražiti da žrtvuju autonomiju nad sopstvenim tijelom, odnosno da prolaze kroz proces prinudne sterilizacije kako bi dobili dokumenta sa odgovarajućom oznakom pola. Kada dokumenta ne odgovaraju identitetu osobe, ta osoba je prinuđena da iznova objašnjava i dokazuje ko je u situacijama u kojima bi identitet trebalo da bude potpuno privatna stvar. Ovo direktno utiče na svakodnevni život, počevši od kontakta sa institucijama i zdravstvenim sistemom, preko obrazovanja i zapošljavanja, do putovanja i drugih situacija u kojima se od nas očekuje da pokažemo lična dokumenta. Pravo na pravno priznanje roda zato nije simboličko pitanje, već pitanje mogućnosti da osoba živi dostojanstveno i bez stalnog suočavanja sa sistemskim preprekama.

Drugo veliko pitanje su istopolni parovi. Crna Gora je usvojila Zakon o životnom partnerstvu lica istog pola i to je bio važan korak, ali istopolni parovi i dalje nemaju isti položaj kao heteroseksualni parovi u svim oblastima porodičnog života. Ne možemo govoriti o punoj ravnopravnosti ako nekome kažemo da može da bude partner, ali mu istovremeno ne omogućimo da svoju porodicu gradi pod jednakim uslovima.

Tu su i nasilje, govor mržnje i diskriminacija. Ali mene posebno zanima ono što se dešava poslije. Nije dovoljno da zakon kaže da je nešto zabranjeno, već i da li će institucija stati iza osobe kada joj je to pravo povrijeđeno.

Zato bih rekla da je najugroženije upravo pravo na ispunjen i dostojanstven život. Ono se sastoji od mnogo manjih prava, a kada jedno po jedno počnete da uskraćujete, dobijete osobu koja formalno ima prava, ali ih ne može slobodno živjeti.

MONITOR: Koliko je priča o slobodama jedne grupe zanemarena u vremenu kada su sve glasnije tradicionalna vjerska i nacionalna prepucavanja?

BAŠTRICA:Mislim da smo godinama unazad svjedočili tome da se društvu stalno servira neka vrsta podjela. Ko je dovoljno Crnogorac, ko je dovoljno Srbin, ko je dovoljno tradicionalan, ko je „naš“, ko je „njihov“. U takvoj atmosferi lako je napraviti LGBTIQ osobe još jednim predmetom oko kojeg će se društvo raspravljati.

A kada se ljudi svađaju oko toga ko je kriv za sve njihove probleme, često se ne razgovara o tome zašto nekome plata nije dovoljna da preživi mjesec, zašto ne može da kupi stan, zašto mladi odlaze, zašto javne usluge često ne funkcionišu ili zašto neko mora da radi dva posla da bi preživio.

Računica je prosta, jednostavno je lakše napraviti neprijatelja od manjine, nego društvo u kojem ljudi imaju dovoljno za dostojanstven život.  Zato mislim da je naša borba šira od pitanja seksualne orijentacije i rodnog identiteta. Borimo se za pravo da ljudi upravljaju sopstvenim životima. A kada to pravo branimo za sebe, moramo ga braniti i za druge.

Važno je i da se ne upecamo na ideju da moramo birati između različitih borbi. LGBTIQ osoba može istovremeno biti zainteresovana za ljudska prava, ekonomsku pravdu, zaštitu prirode, prava žena, radnička prava, itd. Naše identitete ne možemo odvojiti od društva u kojem živimo.

MONITOR: Koliko samo društvo gubi zbog nepotpune integracije LGBTIQ osoba?  

BAŠTRICA: Gubi ljude, i mislim da često zaboravljamo koliko je to ozbiljno. Kada mlada osoba zbog uže i šire sredine odrasta sa osjećajem da sa njom nešto nije u redu, ona ne dobija iste uslove da razvije svoje potencijale. Kada neko shvati da mora skriva partnerku, partnera ili svoj rodni identitet, dobar dio života provodi u strahu. Kada neko napusti Crnu Goru zbog tog straha, onda društvo gubi tu osobu, njeno znanje, kreativnost i sve čime je mogla da doprinese.

Ali gubimo i nešto šire: mogućnost da napravimo društvo u kojem je različitost sastavni dio crnogorskog bića.

U tom smislu, smatram da se često postavlja pogrešno pitanje: šta LGBTIQ zajednica dobija ako bude potpuno integrisana? Pravo pitanje je šta svi mi dobijamo kada niko ne mora da se smanjuje da bi drugima bilo udobno.

Ako mogu slobodno da volim, da radim, da se krećem, da govorim i da budem dio zajednice bez straha, onda je veći i moj prostor da doprinesem toj zajednici. Ne želim društvo u kojem će LGBTIQ osobe biti samo tolerisane. Želim društvo u kojem smo njegovi puni članovi i  imamo mogućnost da ga zajedno mijenjamo.

MONITOR: Pred ulazak u EU u rekordnom roku se usvajaju zakoni. Da li su svi koje se odnose na prava LGBTIQ osoba usvojeni?

BAŠTRICA: Nisu svi zakoni usvojeni, problemi nisu riješeni, niti se usvajanje zakona može posmatrati kao kraj procesa.

Crna Gora je donijela neke važne zakone i napravila pomake koje ne treba umanjivati. Ali postoji opasnost da evropske integracije pretvorimo u administrativnu trku u kojoj je najvažnije da nešto možemo da označimo kao „usvojeno“ i izjednačeno sa evropskim standardima. Za ljude koji od tog zakona treba da žive, mnogo je važnije šta se dešava poslije.

Možete usvojiti zakon, ali ako institucije nisu spremne da ga primijene, čovjek i dalje ostaje bez zaštite. Možete priznati određeno pravo, ali ako su procedure komplikovane, diskriminatorne ili nedostupne, ono ostaje privilegija onih koji imaju dovoljno vremena, novca i energije da se bore sa sistemom.

I zato bih voljela da se više govori o tome šta evropske integracije znače za konkretan život ljudi. Ne samo koliko je poglavlja otvoreno i zatvoreno, već da li je nekoj osobi danas lakše da živi nego prije deset ili pet godina.

MONITOR: Da li ima napretka posljednih godina u onome što ste poručili mogućnosti da se živi slobodno svaki dan?

BAŠTRICA: Ima. I mislim da je važno to reći. Kada sam počinjala da se bavim aktivizmom, neke stvari koje danas djeluju relativno normalno bile su gotovo nezamislive svima osim nama koji smo za te ideje živjeli. Danas imamo ljude koji su javno autovani, imamo snažniju LGBTIQ zajednicu, Montenegro Prajd se u kontinuitetu održava više od decenije, postoje ljudi izvan naše zajednice koji javno stoje uz nas. Imamo i zakone koji su rezultat višegodišnje borbe.

Ali napredak nije nešto što jednom osvojite i onda zauvijek posjedujete. Danas širom svijeta gledamo kako se prava manjina ponovo koriste za političku mobilizaciju. Vidimo pokušaje da se prostor slobode suzi, da se određeni ljudi predstave kao prijetnja porodici, djeci, tradiciji ili društvu.  Crna Gora nije izolovano ostrvo i ne postoji razlog da mislimo da će nas takvi trendovi zaobići.

Zato je važno da ne govorimo samo o tome šta smo osvojili, već i šta želimo dalje. Smatram da nije dovoljan cilj da jednog dana kažemo da smo riješili sva pravna pitanja. Želim da dođemo do toga da osoba koja je lezbejka, gej, biseksualna ili trans može da ustane ujutro i jednostavno živi svoj život, bez toga da joj identitet bude prepreka.

Želim da ovdje možemo da živimo dobro. Da imamo vremena, sigurnosti, prostora za ljubav, prijateljstva i porodicu, za rad koji ima smisla, odmor, kao i prostor da se radujemo i živimo svi zajedno u zemlji koja bi trebalo podjednako da pripada svim građanima i građankama bez obzira na lična svojstva, odnosno identitete koji nam pripadaju.

Predrag NIKOLIĆ

Umjetnost mora da postavlja pitanja. Ja to vidim kao jednu od njenih osnovnih dužnosti. Naravno, umjetnost je dovoljno široka da može da djeluje na različite načine. Ne mora uvijek direktno da provocira. Ali umjetnost reaguje na vrijeme, kao što vrijeme reaguje na umjetnost. Ta veza ne može da se presiječe

Glumac, Milan Marić, ne vjeruje mnogo u udobnost – ni onu glumačku, ni društvenu. Slično govori i o svijetu izvan scene: sloboda postoji, ali nije besplatna, a odgovornost se ne može beskonačno prebacivati na nekog drugog.

MONITOR: Kada pogledate svoj put, šta biste danas rekli nekome ko tek počinje? Koliko je talenat dovoljan?

MARIĆ: Ono što kulturu i umjetnost drži je činjenica da se talenat ne može ugasiti niti sakriti. On je kao voda – tražiće svoj put. Možda će taj put trajati duže, možda će biti zaobilazan, ali će talenat pronaći način da izađe na površinu. Naravno, sve bi bilo ljepše, lakše i plodonosnije kada bi postojao sistem koji nije interesni, koji nije vezan za pozicije moći i koji umije da prepozna mlade talente. Zato, iskreno, nekada ne znam ni šta bih pametno rekao mladim kolegama i koleginicama koji završavaju akademiju ili su je tek završili.

Uz to, kao civilizacija smo na svojevrsnoj prekretnici zbog razvoja vještačke inteligencije. Razgovarao sam sa ljudima koji se time bave i koji je razumiju mnogo bolje od mene. Ako je čak i njima brzina razvoja AI tehnologije velika, onda tek ja ne mogu ni da zamislim u kojim se pravcima sve to može razvijati.

Kod mene, naravno, iz neznanja odmah krene strah. Kad nešto ne razumijem, pale mi se apokaliptični scenariji: Terminator 2, ljudi se svađaju sa robotima, jure ih, gase, polivaju vodom… Čupajmo osigurače! (smijeh)

Ali jesmo na prekretnici. Mislim da će sve sfere života biti djelimično pogođene vještačkom inteligencijom, pa tako i moja branša. Vidjećemo hoće li ona to na vrijeme shvatiti ozbiljno i reagovati zdravom logikom, prije svega kada je riječ o zaštiti autorskog djela.

MONITOR: Jeste li kao dječak sanjali da ćete biti glumac?

MARIĆ: Iskreno – nisam. Ni moji roditelji ni ja nijesmo sanjali da ću biti glumac. Kao mali nijesam govorio: „Biću glumac.“ Gledao sam filmove i igrao se stvarajući imaginarne situacije, kao i sva djeca, ali nijesam ni znao kako se postaje glumac. Moji roditelji su iz potpuno drugog svijeta. Zanimao me je sport, bavio sam se sportom. Glumu sam otkrio spontano, još u osnovnoj školi, kroz glumačke radionice. Tu sam osjetio neku vrstu slobode, rasterećenosti i opuštenosti na sceni. I samo sam pratio taj osjećaj.

Kasnije je otac mene više zamišljao kao pravnika ili ekonomistu, dok sam ja, ako ne bude gluma, razmišljao o medicini. Kada sam roditeljima rekao da želim da se bavim glumom, nastala je poprilična zbunjenost, jer niko od nas zapravo nije znao šta ta odluka konkretno znači.

Nije bilo velikog protivljenja. Više jedan prećutni znak pitanja i razgovori kroz koje su provjeravali koliko sam siguran u svoju odluku. A ja sam tada već bio prilično odlučan. Tu kompromisa nije bilo. Imao sam alternativu – medicinu. Ali duša, srce, cijelo tijelo, glava, sve je bilo u glumi. Tamo sam želio da budem.

MONITOR: Sjećate li se prijemnog ispita?

MARIĆ: Jako dobro. Sjećam se čak i osjećaja. Na FDU u Beogradu postoji dugačak hodnik koji vodi do scene „Mata Milošević“, gdje se održavao prijemni. Danas znam da ima možda pedesetak metara, ali tada mi je djelovalo da je dug kilometar i po. Prozovu: „Milan Marić“. I iz grupe od, ne znam, sedamdesetak ljudi koji su tog prepodneva tu, ideš sam tim hodnikom. Onda sjedneš na klupu i čekaš da kandidat prije tebe završi. Svi koji izađu pokušavaju da djeluju kao: super je, sve je kul. Kao psi kod veterinara – svi smo dobro dok ne uđemo. (smijeh)

Onda uđeš i treseš se. Predstaviš se, bude neki kratak razgovor, uradiš ono što si pripremio i oni ti kažu: „Hvala, prijatno, doviđenja.“ A ti izađeš i počneš da analiziraš najapsurdnije sitnice: da li te je neko pogledao, nasmijao se, da li je neko zijevnuo… Potpuni džumbus. I onda čekaš da vidiš jesi li prošao u uži krug.

Čak se sjećam i onoga što sam spremao. Monolog iz Tamna je noć Ace Popovića, pjesmu Brane Petrovića i komediju Kontejner sa pet zvezdica.

MONITOR: Nedavno ste igrali Ričarda II. Kada dobijete takvu ulogu, pomislite li ikada: „Ja ovo neću moći“?

MARIĆ: Uvijek. To je nuspojava našeg posla. Kada se baviš glumom, navikneš da te svake večeri 500, 600 ili 700 ljudi procjenjuje. Dođu, pogledaju predstavu i kažu: ovo valja ili ovo ne valja.

Ko na vrijeme ne podesi svoj ego tako da može to da podnese, ima problem. Ovaj posao te, lakšim ili težim putem, nauči da moraš da hendluješ sopstveni ego i prihvatiš da nema potrebe da se svima dopadneš. Niti je moguće, niti treba.

Kod mene sumnja uvijek postoji. I, koliko god zvučalo kontradiktorno, iz sopstvene sumnje i nesigurnosti crpim neku vrstu samopouzdanja. Mnogo više bih se uplašio kada bih se u nekom trenutku osjećao previše sigurno. Pomislio bih da nešto ne vidim.

Moj proces uglavnom izgleda ovako: „Dobro, ti ovo možeš.“ Pa: „Milane, ti ovo ne možeš.“ Onda: „Možeš, možeš.“ Pa opet: „Ne možeš.“ I tako ukrug. Ne znam funkcioniše li to kod svih, ali kod mene ide u cikličnim talasima uspona i padova sa samim sobom.

MONITOR: Postoji li profesionalna greška koju ste sebi teško oprostili?

MARIĆ: Nemam jednu takvu situaciju za koju bih rekao: toliko sam pogriješio da sebi to ne mogu da oprostim.

Dosta promišljam o svom poslu, ne samo o procesu rada i probama nego i o potezima koji nijesu direktno vezani za stvaranje uloge. Mislim da javni posao nosi mnogo širu odgovornost od nekih drugih poslova.

Možda ponekad pretjerujem i sebe previše opterećujem time. Grešaka je, naravno, bilo. A možda sam napravio i neku veliku koje još nijesam svjestan.

Ali nemam strah od grešaka. Imam strah od dizanja ruku i predaje.

Od toga da pogriješim – Bože moj. Svi griješimo. Kako bi život bio dosadan da nikada ne pogriješiš?

MONITOR: Može li glumac zaista biti potpuno slobodan ako zna da ga javno izgovoren stav može koštati?

MARIĆ: Ne umijem da vam dam opšte pravilo ili definiciju, ali mogu da govorim iz sopstvenog iskustva. Sebe sam uvijek smatrao slobodnim, a u posljednje vrijeme smatram se još slobodnijim.

Samo sada znam da sloboda košta. Ima cijenu i za nju mora da se bori. To prije nekoliko godina nijesam znao.

Onda dođe trenutak kada se pred tobom postavi vrlo jasno pitanje: osjećaš se slobodnije, ali to će imati cijenu – jesi li spreman da je platiš?

Jesam. Plaćam je i plaćaću je. Nadam se – uvijek.

Došli smo, nažalost, u stanje u kojem se dovode u pitanje stvari koje su ti garantovane. Ja ne nastupam sa idejom da sam popio svu pamet svijeta niti da je ono što kažem apsolutna istina. Svako moje mišljenje podložno je tumačenju, kritici, preispitivanju i debati.

Ali niko mi ne može oduzeti pravo da imam mišljenje i slobodu da ga izgovorim.

Da li je ono glupo? Moguće. Besmisleno? Moguće. Hajde da debatujemo.

Problem nastaje kada ljudi ne smiju da izgovore ono što misle. A onda se ode još korak dalje – kada ne smiju ni da pomisle ono što vide. To je veoma loše i za pojedinca i za kolektiv.

MONITOR: Često govorite da umjetnost treba da provocira i postavlja pitanja. Može li umjetnost uopšte biti odvojena od politike?

MARIĆ: Umjetnost mora da postavlja pitanja. Ja to vidim kao jednu od njenih osnovnih dužnosti.

Naravno, umjetnost je dovoljno široka da može da djeluje na različite načine. Ne mora uvijek direktno da provocira. Ali umjetnost reaguje na vrijeme, kao što vrijeme reaguje na umjetnost. Ta veza ne može da se presiječe.

Ideja da umjetnost treba da bude samo nešto pitko što će nas malo očešati, možda može da postoji, ali time svjesno oduzimaš oružje sopstvenom poslu. Vezuješ ruke i noge ideji umjetnosti.

Ona preispituje pojedinca unutar sistema, sam sistem i različite društvene odnose. Zato je na ovaj ili onaj način okrenuta društveno-političkoj stvarnosti.

Tvrdnja da umjetnost ne treba da bude politička za mene je besmislica, i to opasna.

Politika nije samo pitanje hoćeš li biti predsjednik ili član neke stranke. Da li je ulica asfaltirana, da li je park zaliven, kakav je javni prevoz, kolike su plate, kakvu vodu pijemo – iza svega toga postoje političke odluke.

Politika je svuda oko nas. Čak i kada zatvoriš vrata svog stana, njeni odjeci postoje u tvojoj kući. Kada izađeš na ulicu, tek onda ih vidiš na svakom koraku.

MONITOR: Igrali ste mnogo likova sa teškim životnim pričama i odlukama. Poželite li nekada da vam neko ponudi čovjeka kojem je, jednostavno, dobro u životu?

MARIĆ: Ali šta znači da ti je dobro u životu?

Kada počnem da razmišljam šta bih nazvao dobrim životom, naravno da prvo pomislim na zdravlje. To je preduslov za sve. Ali odmah zatim dolazi sve ostalo.

Zapravo nemam idealnu sliku dobrog života. Mislim da je sve ovo – i kada je lijepo i kada je manje lijepo – život.

U cijelom haosu koji se posljednjih godina događa u Srbiji shvatio sam da je život stvarno čudna stvar. Možeš da se ljutiš zato što ne ide putem kojim si ti zamislio, a on ti istovremeno otvara neke druge stvari.

Treba umjeti da plešeš sa životom. Ne da ga prokockaš, nego da prihvatiš da može da ode na stranu koju nijesi očekivao – i u lijepom i u manje lijepom smjeru.

Nadam se da ću jednog dana doživjeti duboku starost. I kada tada pogledam svoju djecu, pa njihovu djecu, volio bih da mogu mirno da kažem: „Dobro. Nijesam vas iznevjerio.“

Da mogu da odem sa ovog svijeta znajući da ih nijesam opteretio sopstvenom sramotom.

Demokratija traži ličnu odgovornost

MONITOR: Govorili ste i o studentima i protestima u Srbiji, uz poruku da nije odgovornost današnje generacije da popravlja sve greške pravljene godinama. Šta je onda odgovornost vaše i starijih generacija, a šta mladih?

MARIĆ: Kod nas postoji pravilo prebacivanja odgovornosti i njenog skidanja sa sebe. Zato, između ostalog, volimo vladare.

Usta su nam puna demokratije, ali demokratija zahtijeva ličnu odgovornost. Zahtijeva da budeš aktivni učesnik društvenog i političkog života, čime god da se baviš, a posebno ako radiš javni posao.

Mi, međutim, volimo da odgovornost prebacimo na nekog drugog. Pojavi se osoba koja ima nagon da bude vladar i onda kažemo: evo, ti ćeš sve. I on hoće sve – da određuje cijene ljekova, otvara vrtiće, gradi… Sve je on.

Nešto u našem mentalitetu izbjegava tu vrstu odgovornosti i rizik da možda pogriješimo, da ćemo se možda jednog dana kajati jer smo pogrešno mislili. Lakše je prebaciti odgovornost na drugoga i zauzeti poziciju žrtve.

Najlakše je ušuškati se u toplu baricu žrtve i iz nje kukati kako ništa ne valja, a ništa ne uraditi. Jer kada nešto želiš da promijeniš postoji rizik da ćeš, pokušavajući da popraviš, nešto i pokvariti. Ali preuzmi odgovornost.

Politika, na kraju, može da te ne zanima sve dok ti direktno ne uđe u dnevnu sobu. Možeš da misliš da živiš u svom mjehuru, izopšten od društva i bezbjedan, ali taj mjehur može u jednom trenutku da pukne.

Kada govorimo o prethodnim generacijama, upravo su prebacivanje odgovornosti i stavljanje sitnih interesa ispred opšteg dobra neke od naših velikih grešaka. A onda se pojavila mlada generacija na čija je leđa palo mnogo toga.

Kada kažem „mi“, uključujem i sebe. Imam 36 godina i moja generacija tek dolazi u godine kada bi trebalo da preuzima veću odgovornost za zemlje u kojima živimo. Ne želim da gledam sa strane kako se mladi bore sa svim onim što im je ostavljeno.

Nina MARKOVIĆ

Proces pristupanja EU isti je kao i za vrijeme vlasti DPS,  a svodi se na usvajanje zakona ali ne i na njihovu primjenu. Ipak, ne može nas ništa koštati evropskog puta jer je EU odlučila da nas na nosilima unese u Evropu. Na žalost one manjine u Crnoj Gori koja se decenijama borila za demokratizaciju, taj ulazak  neće značiti demokratiju

MONITOR: Ursula fon der Lajen je ove sedmice u posjeti Crnoj Gori. Predsjednica Evropske komisije stize baš u trenutku nove domaće  političke, odnosno parlamentarne krize. Šta to govori o nama?

ĐUROVIĆ: Crna Gora je nespremna za ulazak u EU, a proces učlanjenja je isključivo proizvod političke odluke država članica EU i Evropske komisije da je potrebno držati proces proširenja živim. Geopolitička situacija, prije svega agresija Rusije na Ukrajinu, sve gori odnosi EU sa nekadašnjim ključnim saveznikom SAD, doprinose da se poltika EU prema proširenju i ulasku novih članica promijenila.

Vlada je sastavljena od partija koje imaju različite prioritete i koje su utemeljene na različitim vrijednostima. Jedino što ih spaja je interes da vrše vlast i ostvaruju svoje partikularne interese i lično bogaćenje. U Crnoj Gori ne funkcionišu institucije, nisu postale profesionalne, i dalje su zarobljene. Samo što su danas zarobljene od većeg broja političkih partija nego u vrijeme DPS-a koji je kontrolisao sve institucije u državi. Proces pristupanja EU isti je kao i za vrijeme vlasti DPS,  a svodi se na usvajanje zakona, ali ne i na njihovu primjenu. I danas kao u za vrijeme vlasti DPS-a nema vladavine prava a to svakodnevno pokazuju partije koje vrše vlast. Ni danas kao ni ranije se ne prihvataju dobre inicijative koje dolaze od opozicije ili drugih subjekata kao što su sindikati ili nevladine organizacije.

U takvom ambijentu potpuno je očekivano da se dešavaju političke krize koje proizvode partije koje vrše vlast. Treba imati na umu da su opozicione partije, osim DNP-a, nesumnjivo posvećene i orijentisane prema učlanjenju Crne Gore u EU. Sa druge strane, Mandićev NSD, kao dio vlasti, ne dijeli vrijednosti koje baštini EU i trudi se da zadrži poziciju unutar nacionalističkog dijela biračkog tijela, onih koji i dalje sanjaju veliku Srbiju, koji veličaju ratne zločince, baštine fašističku četničku ideologiju. To je nespojivo sa procesom EU integracije.

Kada opstanak vlasti zavisi od takve partije, onda se ne može očekivati ništa drugo osim povremenih kriza jer Mandić dobro zna da nema vlasti bez njega. Zato što  predsjednik PES-a i Vlade nije spreman da u susret izborima mijenja bilo što unutar vladajuće koalicije.

MONITOR: Kako komentarišete situciju koja je prethodila krizi, sjednicu koja nije održana a na kojoj je trebalo raspravljati o inicijtivi za razrešenje predsjednika parlamenta zbog saučešća porodici Ratka Mladića?

ĐUROVIĆ: Mandić nema većinsku podršku u Skupštini i toga je potpuno svjestan. Zato je odlučio da se sjednica ne održi. Jedan manji dio poslanika i poslanice PES-a je sramota od Mandića i onoga što radi, pa ne žele da budu zapamćeni kao podržavaoci čovjeka koji veliča ratnog zločinca. To pokazuje kakvi nam ljudi vode državu, bez vrijednosti, integriteta, stava.

Mandić je još jednom demaskirao i sebe ali i svoje koalicione partnere iz PES-a, kao i  Demokrate kojima je jedino važno da sačuvaju što duže parče vlasti pa makar to uništilo državu i njeno učlanjenje u EU.

Najgore  je što se sada od strane EU vrši pritisak na opoziciju da glasa za izmjene Ustava i za izbor novih članova institucija koje su važne za zatvaranje pregovaračkih poglavlja.  Umjesto da se pritisak okrene prema vlastima koje su izazvale krizu, pressing se samo pravi na opoziciju. To će naravno ohrabriti vlast da nastavi da radi šta god hoće i krši brutalno propise npr. prlikom izbora članova Savjeta RTCG o drugih institucija.

Evropska komisija sve više okreće glavu od sramotnih odluka koje donosi vlast samo da bi se završio proces zatvaranja poglavlja.

MONITOR: Ove sedmice godišnjica je napada na Dubrovnik. Gdje je Crna Gora kada je u pitanju suočavanje sa prošlošću?

ĐUROVIĆ: Crna Gora nije uradila ništa kada je riječ o suočavanju sa prološću. U školskim udžbenicima se još ne može pročitati istorijska istina o dešavanjima iz bliže i dalje prošlosti. Nema sudskih presuda, nema utvrđivanja odgovornosti onih poltičara koji su učestvovali u razaranju Dubrovnika.

U našem Krivičnom zakoniku se nedovoljno razrađuje sankconisanje veličanja ratnih zločina i zločinaca. Institucije koje treba da osiguraju vladavinu prava kao što su Uprava polcije, tužilaštvo i sudovi se ne trude da najodgovornije za kontinuirano podržavanja ratnih zločinaca procesuiraju. Nema odgovornih za podizanje spomenika ratnom zločincu Pavlu Đurišiću, nema procesuiranih vjerskih velikodostojnika SPC koji šire govor mržnje i veličaju ratne zločine  od Đurišića do Mladića. Na različitim manifsetacijama se pjevaju pjesme ratnim zločincima a institucije ćute. Razlog za to je što trenutna vlast zapravo dijeli stavove onih koji negiraju da su ratni zločini izvršeni dok se partije manje brojnih naroda zarad vlasti prave ludi. Crna Gora će još sačekati na suočavanje sa prošlošću. Neke nove partije i neka nova vlast će moguće imati više osjećaja prema žrtvama zločina ma ko da su bili počinioci.

MONITOR: Može li nas to koštati evropskog puta, uprkos širom otvorenih vrata Brisela?

ĐUROVIĆ: Ne može nas koštati evropskog puta jer je EU odlučila da nas na nosilima unese u Evropu. Na žalost one manjine u Crnoj Gori koja se decenijama borila za demokratizaciju, ni ulazak u EU neće značiti demokratiju.

Prije izglasavanja nezavisnosti 2006. godine, slogan je bio “prvo država pa demokratija”. Ništa se ni nakon 20  godna nije promijenilo samo što danas dio nekadašnje opozicije (Demokratska Crna Gora, NSD, SNP) uz peti ešalon DPS-a, koji sada nosi naziv PES, ima novi slogan “prvo EU pa demokratija”.

Borba za demokratiju koju mogu donijeti jedino profesionalne institucije će se nastaviti i nakon ulaska u EU. Znajući koliko su jake institucije u Crnoj Gori EU sprema posebne uslove za nove članice kako bi nas natjerali da konačno počnemo da sprovodimo zakone i jačamo institucije. Komično djeluju nastupi ministara i ministarki u Vladi koji nam govore da smo zaslužili ulazak u EU i da sprovodimo reforme.

MONITOR:  Baš  ništa ne može?

ĐUROVIĆ: Mjerila koja se moraju ispuniti zbog zatvaranja pregovaračkih poglavlja će biti dovršena do kraja ove ili početkom naredne godine. Naravno, uz pritisak Evropske komisije. Ulaska u EU nas može koštati Mandić i njegovo veličanje ratnih zločinaca jer je nedopustivo da jedan predsjednik Skupštine radi takve brljotine iz pozicije vlasti. Treba imati na umu da nakon zatvaranja poglavlja slijedi proces verifikacije ugovora o učlanjenju u svim državama članicama EU. Javnost u mnogim od tih država veoma burno reaguje na veličanje ratnih zločinaca i širenje fašističke ideologije koja se ovdje manifestuje i veličanjem četničkog pokreta. Zato će veoma važno biti ko će činito novu vlast nakon parlamentarnih izbora sledeće godine.

MONITOR: Kako vidite rasplet nove političke krize?

ĐUROVIĆ: Kriza će se riještit na način što će DPS popustiti pod pritiskom EU jer imaju veliku potrebu da se prikažu kao reformisana i kooperativna partija koja je pravi pouzdani partner EU. Vlast će imenovati nezakonito svoje ljude u Savjet RTCG i druge institucije, imati punu kontrolu nad uslovima za održavanje predstoječih izbora a opozicija će sve to nijemo gledati da se ne bi zamjerila EU.

MONITOR: Media centar nastavlja da piše ombudsmanu RTCG i upozorava na probleme u javnom servisu. Hoćemo li i kada imati istinski javni servis?

ĐUROVIĆ: Imaćemo istinski javni servis i profesionalne institucije kad mi kao građani postanemo bolji. Ako smo loši ljudi koji ne vode računa koje partije podržavaju, ako nam nije važno da imamo dobre usluge u bolnicama, školama, pravovremeno i profesionalno informisanje putem RTCG kako javnog servisa, onda nema ništa ni od boljeg standarda.

Ako je građanima koji su nekad sanjali demokratsku Crnu Goru sada jedino važno da DPS nije na vlasti i ako im ne smeta da njihovi politički miljenici raznose sve institucije, onda sa žaljenjem moramo konstatovati da se zapravo ovdje većina građana nikada nije borila za demokratiju već samo za sopstevnu korist i poziciju a problem su imali dok je DPS vladao samo sa pitanjem “zašto oni, a ne mi”.

Dok građani ne budu kažnjavali svaku vlast  jer ih vara i krade, nema napretka. Media centar će nastaviti da se sa drugim NVO bori za istinski javni servis.

Milena PEROVIĆ