Povežite se sa nama

Izdvojeno

OSLOBOĐENI OPTUŽENI ZA UBISTVO SLAVKA ĆURUVIJE: Kad država presudi žrtvi

Objavljeno prije

na

„Nema neposrednih i posrednih dokaza koji bi pouzdano potvrdili da su Radomir Marković (tadašnji šef RDB-a), Milan Radonjić, Miroslav Kurak i Ratko Romić izvršioci ovog krivičnog dela“. Dodatni šok javnosti je izazvala činjenica da je odluka, bez prava žalbe, da budu osloobođeni optuženi za ubistvo Slavka Ćuruvije donesena 10 mjeseci ranije, ali se igleda čekalo da prođu izbori čija regularnost je upitna

 

 

Na sajtu Apelacionog suda u Beogradu je 2. februara objavljeno da je taj sud oslobodio  četvoricu nekadašnjih pripadnika Resora državne bezbednosti (RDB – sadašnja BIA) optužbi za učešće u ubistvu novinara Slavka Ćuruvije 1999. godine. Navedeno je da „nema neposrednih i posrednih dokaza koji bi pouzdano potvrdili da su Radomir Marković (tadašnji šef RDB-a), Milan Radonjić, Miroslav Kurak i Ratko Romić izvršioci ovog krivičnog dela“. Na ovu odluku ne postoji pravo žalbe. Dodatni šok javnosti je izazvala činjenica da je odluka zapravo donesena 10 mjeseci ranije, ali se igleda čekao trenutak i da prođu parlamentarni i opštinski izbori čija regularnost je upitna za mnoge u zemlji i inostranstvu.

Jelena Ćuruvija, ćerka ubijenog antirežimskog novinara, je poručila je da je šokirana ovom skandaloznom presudom:  „ Presuda „šalje jasnu, zastrašujuću poruku svim novinarima i svim ljudima koji se bore za slobodu govora.  Srbija je zemlja mraka  u kojoj još uvijek vladaju mračne sile 90-tih“.

Branka Prpa, Ćuruvijina nevjenčana supruga i svjedok ubistva 11. aprila 1999. koji se desio u prolazu ispred zgrade u kojoj su živjeli je nazvala presudu „farsom“.

Evropske novinarske organizacije su u zajedničkom saopštenju pozvale međunarodnu zajednicu da reaguje na odluku da se oslobode osumnjičeni i da se radi o „razočaravajućem razvoju događaja“ i „ozbiljnom nazadovanju u borbi protiv nekažnjivosti“. Komitet za zaštitu novinara (CPJ) iz Njujorka je rekao da je „sada jasno da se u Srbiji ništa nije promijenilo od vremena Slobodana Miloševića“ i „takav stepen licemerja, kao kod srpskih vlasti do sada nije viđen“. Američki Stejt Dipartment je ocijenio da je „obeshrabrujuće vidjeti da pravda i odgovornost za ubice Slavka Ćuruvije ostaju nedostižni ni nakon 25 godina.“ Misija OEBS-a je istakla da presuda „otvara ozbiljna pitanja u vezi vladavine prava u Srbiji.“

Srpske vlasti su relativno brzo reagovale isturivši prvo premijerku Anu Brnabić koja je izjavila da je „očekivala osuđujuću presudu“ ali da je „sudstvo trenutno u ovoj državi nezavisno“, da ima „mali milion dokaza za to“. Ona je u izjavi za TV Pink kazala da ne vidi kako je  predsjednik Srbije Aleksandar Vučić kriv za presudu, kako ga optužuju predstavnici opozicije, kada je „jedini nešto uradio da bi se rasvetlile okolnosti ubistva“. Brnabićka je prebacila loptu ranijem predsjedniku Borisu Tadiću rekavši da tadašnja vlast Demokratske stranke „nije uradila ništa“ jer „nije bilo političke volje“. Zaboravila je na zloslutnu Vučićevu izjavu 1999. Tada je kao ministar informisanja proučio preko tabloida Argument da će se „osvetiti kad-tad Slavku Ćuruviji za laži koje o meni objavljuje Dnevni telegraf“. Kasnije će, kao prvi potpredsednik Vlade,  decembra 2013.  reći da je „država izvršila likvidaciju Slavka Ćuruvije”.

U izjavi na Happy TV prije 4 dana Vučić se složio da je nerješavanje slučaja „užasno loša stvar za našu zemlju“ ali da je on učinio puno rekavši da je „tražio da se formira komisija da krivci budu kažnjeni“ i da su „tužilaštvo i policija svoj posao obavili“. Dodao je da „pravosuđe nezavisno“  da „ne poznaje nijednog sudiju koji je odlučivao“ te da je „svih petoro sudija glasalo protiv, jer je  jedini svedok Branka Prpa rekla da to nije to lice“. Završio je riječima da on „za razliku od nekih neće voditi hajku protiv sudija“. Vučić nije pomenuo svoju 2013. najavljenu ostavku ako se ne rasvijetli ubistvo.  Branka Prpa je reagujući na izjave zvaničnika rekla da preko nje pokušavaju osigurati alibi za ubice.

Suđenje za ubistvo vlasnika lista Dnevni Telegraf i Evropljanin, koji pao u nemilost porodice Milošević,  zbog kritike režima, počelo je juna 2015.

Specijalni sud u Beogradu proglasio je 2019. krivim četvoricu nekadašnjih funkcionera tajne službe za ubistvo, dok je navedeno da je neposredni izvršilac NN lice. Radomir Marković (šef RDB-a) i Milan Radonjić (šef RDB-a za Beograd) su dobili po 30 godina dok su agenti RDB-a Romić i Kurak dobili po 20 godina. Inače Marković je već na izdržavanju kazne od 40 godina za ubistvo bivšeg predsjednika Srbije Ivana Stambolića.  Presudu za Ćuruviju je u septembru 2020. ukinuo Apelacioni sud i vratio na ponovno suđenje, jer je navodno Specijalni sud presudom „prekoračio optužbu uvođenjem NN lica kao neposrednog izvršioca ubistva i izmenio činjenično stanje opisano u optužnici“. U ponovljenom postupku je donesena ista presuda. Apelacioni je opet presudio da je niži sud „prekoračio optužbu i nije rešio predmet optužbe”. Dalje se u presudi navodi da „tokom postupka nije utvrđeno… ko je, kada i gde učestvovao u sačinjavanju prethodnog dogovora i plana za ubistvo Ćuruvije, a nije izveden ni jedan dokaz u prilog navodima optužbe, da je takav nalog dat od strane NN lica iz najviših struktura vlasti“.

Sastav Apelacionog vijeća, koje je odradilo ovakvu presudu, za državu strateški važnu, je takođe interesantno.

Nada Hadži Perić je bila predsjednica vijeća. Po riječima srbijanskog advokata Aleksandra Olenika, „učestvovala JE u oslobađanju atentatora na Vuka Draškovića, iste ekipe iz BIA“. Iz arhive KRIK-a se vidi da je Hadži Perić bila zadužena i za suđenje Darku Šariću za šverc šest tona kokaina koje je obilovalo nelogičnostima i čudnim rezonima sudskog vijeća.

Sudija Dušanka Đorđević je, kako Olenik piše na mreži X, žena bivšeg šefa VI uprave RDB-a (sada BIA) i kasnijeg advokata Aleksandra Đorđevića, pratioca Mire Marković. Fondacija Ćuruvija je objavila da je Dušanka Đorđević bila članica sudskog vijeća, sudija izvjestilac, u slučaju paljenja kuće novinara Milana Jovanovića. Sud je ukinuo presudu i vratio slučaj na ponovno suđenje.

Sudija Marko Jocić je bio član sudskog apelacionog vijeća koje je prošle godine ukinulo presudu Darku Šariću za pranje para. Prošle godine je učestvovao u izbornom procesu za direktora Agencije za sprečavanje korupcije, koji su neke NVO nazvale nezakonitim jer su u komisiji bili javni funkcioneri koji su predmet kontrole Agencije.

Sudija Dragan Ćesarović je bio u vijećima koja su potvrdila oslobađajuće presude Miloradu Ulemeku Legiji i pripadnicima nekadašnje Jedinice za specijalne operacije (JSO) za oružanu pobunu i nekadašnjem šefu kabineta Ivice Dačića – Branku Lazareviću, koji je bio optužen da je kriminalcima dostavljao podatke iz istrage. U postupku protiv Mirjane Marković, supruge Slobodana Miloševića, je bio član vijeća koje je ukinulo prvostepenu osuđujuću presudu i suđenje vratilo na početak.

Sudija izvjestilac Vesna Petrović je bila dio apelacionog vijeća koje ukinulo prvu prvostepenu presudu za ubistvo Ćuruvije i vratilo predmet na ponovno suđenje. Ona  je bila među sudijama Okružnog suda u Beogradu koji su potvrdili novčanu kaznu novosadskom aktivisti za ljudska prava u krivičnom postupku koji je protiv njega vodio Episkop bački Irinej zbog klevete. On je u TV emisiji rekao da smatra da su episkopi, među kojima i Irinej, „četiri jahača apokalipse i da imaju više uticaja na stvaranje desničarskih organizacija od državne bezbednosti“.

Vesna Petrović je bila i u sudskom vijeću koje je potvrdilo oslobađajuću presudu Branku Lazareviću, bivšem šefu kabineta Ivice Dačića, zbog sumnje da je narko-grupi Darka Šarića odavao tajne iz policijske istrage. Bila je i član vijeća koje je ukinulo presudu bivšem ministru privrede Predragu Bubalu zbog malverzacija sa prodajom Luke Beograd i naložilo novo suđenje.

Drugi detalji optužnice i presude veoma podsjećaju na optužnice i presude pravosuđa u Crnoj Gori u vrijeme Đukanovićeve vlasti, koje su, u velikim i  za državu bitnim slučajevima, ciljano pisane sa greškama kako bi se na osnovu toga donijele oslobađajuće presude.  Predstavnici vlasti često pominju  svjedočenje Branke Prpa, da nije prepoznala optužene kao ubice,  zato što je ono odudaralo od verzije događaja koja je bila napisana u optužnici.

Tužilaštvo je navelo da su neposredni izvršioci ubistva bili Ratko Romić, inspektor DB-a i njegov kum Miroslav Kurak. Prpa je bila izričita da Romić i Kurak nisu među osobama koje je taj dan vidjela i to  stalno ponavljala na suđenjima. U izjavi nakon finalne presude istakla je da je pravo pitanje za tužilaštvo zašto su nastavili sa njihovom verzijom ubistva kada su znali za njen iskaz kao očevica.

„Oni duže od dvadeset godina znaju za tu moju izjavu, ja sam to govorila u brojnim istragama…. Ležala sam na zemlji i gledala u ubicu. Ja nisam mogla da kažem nešto što nisam videla“.  Ona navodi da su svi policajci i tužioci koji su se smjenjivali nastavljali sa igrama detalja, iako su 20 godina imali da nađu to N.N. lice.

Cijeli slučaj možda najbolje sumira izjava sudije beogradskog apelacionog vijeća Dragana Ćesarovića data par godina ranije KRIK-u. Ona glasi: „ Godinama se pričaju priče o nezavisnosti sudstva, ali ja tvrdim da od moderne Srbije do danas nikad nismo imali nezavisno sudstvo.“

Jovo MARTINOVIĆ

Komentari

FOKUS

CIJENA POMRAČENIH ODNOSA CRNE GORE I HRVATSKE: Kamata na rezoluciju

Objavljeno prije

na

Objavio:

Iako je jasno da Hrvatskoj ne treba bezrazložno gurati prst u oko, makar zbog činjenice da put u EU vodi preko Konavala , dio ovdašnjih vlasti potpomognuti lokalnim čelnicima SPC to radi kad god im se ukaže prilika. S neskrivenom nasladom

 

Opet se natmurilo nad Debelim brijegom,. Sporenja između vlasti u Podgorici i Zagrebu prijete da, iz faze sporadičnih incidenata, pređu u hronično nerazumijevanje i trvenja.

Najnoviju epizodu započele su – značke.  Ministarstvo odbrane Crne Gore koje je, kažu za potrebe posade školskog broda Jadran, izradilo dvije serije značaka na kojima je prikazan jedrenjak oko čijeg vlasništva se Hrvatska i Crna Gora spore, bezmalo, od raspada SFRJ.. Ovdašnja javnost, a čini se ni nadležni van Ministarstva, nije ni znala za taj poduhvat, izveden “bez skrivenih namjera, s ciljem promocije duge pomorske tradicije i značaja koji brod Jadran ima za Crnu Goru”.

U Zagrebu su bili pažljiviji i ažurniji. Hrvatska je Crnoj Gori tim povodom uputila protestnu notu koju su ovdašnji državni zvaničnici, uglavnom, prećutali. Dok se ministar odbrane Dragan Krapović oglasio ocjenom: “U konkretnom slučaju jednostavno nije bilo nikakve potrebe za protestom i reakcijom… Kao što smatram da nema potrebe ni prostora da produbljujemo ili pojačavamo postojeće razlike u stavovima.”

Ali, produbilo se. “Takvi potezi i poruke nisu u duhu dobrosusjedskih odnosa te kriterijuma i vrijednosti Evropske unije koje je Hrvatska dužna poštovati”, navodi se u objašnjenju hrvatskog Ministarstva vanjskih i evropskih poslova upućenom ovdašnjim medijima povodom slučaja značka. Uz specijalni dodatak: školski brod Jadran je dio vojne imovine koji je tokom raspada SFRJ nezakonito otuđen Hrvatskoj zbog čega joj Crna Gora duguje “više od dvije milijarde dolara”.

Dvije milijarde dolara nije mali dug.  Pokazalo se da bivši i sadašnji zvaničnici u Crnoj Gori o tom potraživanju uglavnom nemaju pojma. Kako zvanično, tako i nezvanično. Po neko je, kažu, čuo ponešto o toj priči ali je nijesu uzimali za ozbiljno.

Sagovornici Monitora, nezvanično, smatraju da je taj problem “uglavnom” riješen još 2001. godine, kada je u Beču potpisan Sporazuma o sukcesiji SFRJ kojim su države nasljednice (Slovenija, Hrvatska, Sjeverna Makedonija, Bosna i Hercegovina i tadašnja SRJ) pravno regulisale pitanje nasljeđivanja pokretne i nepokretne imovine nekadašnje zajedničke države.

Član 3 tog sporazuma predviđa da će “pokretna imovina SFRJ preći na Državu sukcesora na čijoj se teritoriji ta imovina nalazila na dan kada je ova proglasila svoju nezavisnost”. Uz napomenu (paragraf 2 istog člana) da se taj princip neće primjenjivati “na pokretnu materijalnu državnu imovinu od velike važnosti za kulturnu baštinu jedne od Država sukcesora i koja je izvorno sa teritorije te države, kao što su: umetnička dela, rukopisi, knjige i drugi predmeti od umetničkog, istorijskog ili arheološkog interesa za tu državu; i naučne zbirke i značajne zbirke knjiga ili arhiva koji će pripisati toj državi”.

Naredni član Sporazuma bavi se pokretnom vojnom imovinom SFR Jugoslavije. Ona će, navedeno je, biti “predmet posebnih aranžmana koji treba da se dogovore između zainteresovanih Država sukcesora”. Međutim, isti dio dokumenta u sledećem paragrafu predviđa da će se u slučaju imovine bivše Jugoslovenske narodne armije (JNA) koja je korišćena u civilne svrhe, “priznavati važnost” teritorijalnog principa raspodjele (đe se šta zateklo).

Po tom principu, oni koji cijene da je jedrenjak Jadran u JNA korišćen u civilne svrhe (za obuku, putovanja i prijeme državnih zvaničnika…) računaju da on pripada onome kod koga se zatekao u vrijeme raspada SFRJ. Dakle, Crnoj Gori. U Hrvatskoj se, međutim, on tretira kao dio otuđene baštine koju treba (po)vratiti.

Nema javno dostupnih dokumenata koji svjedoče da su među zemljama nasljednicama SFRJ koje su međusobno ratovale tokom raspada zajedničke države, po okončanju sukoba vođeni razgovori/pregovori o preraspodjeli ili naknadi za prigrabljenu pokretnu imovinu JNA. Što ne znači, kao što vidimo iz hrvatsko-crnogorskog spora u najavi, da je to pitanje trajno zaključeno.

Dodatnu neizvjesnost u višedecenijski problem unosi i činjenica da je nakon osamostaljenja Crne Gore 2006, Republika Srbija nastavila međunarodni pravni subjektivitet nekadašnje SRJ/SCG. Preuzimajući sve međunarodne obaveze,  uključujući i one iz Sporazuma o sukcesiji SFRJ, što je potvrđeno i prihvaćeno od UN i drugih međunarodnih organizacija. Crna Gora je 23. oktobra 2006, poslala notifikaciju UN 23 da prihvata sve međunarodne ugovore i obaveze koje je prethodno potpisala SCG.

Otuda je relevantno pitanje adrese na koju bi Hrvatska, ako i kada za to dođe vrijeme, uputila zahtjev za naknadu imovine nekadašnje JNA, prije svega pokretne imovine nekadašnje Ratne mornarice i vazduhoplova dislociranih iz baza na njenoj teritoriji. U tom kontekstu se, uz jedrenjak Jadran, najčešće pominju četiri aviona za gašenje požara tipa kanader koji su prebačeni na teritoriju SRJ odakle su prodati Grčkoj. Posao je, uprkos međunarodnim sankcijama, organizovala  vlada tzv. SRJ pod kontrolom Slobodana Miloševića.

Poznavaoci tome dodaju i način na koji bi se utvrđivala republička pripadnost plovila Ratne mornarice SFRJ, pošto ratni brodovi, za razliku od trgovačke flote, nemaju matičnu luku. Uz manje-više nespornu činjenicu da problematizovana pokretna imovina JNA nije ni prije trideset godina vrijedila pomenute dvije milijarde dolara, dok je u međuvremenu obezvrijeđena ili uništena.

“Nije ta imovina vrijedila toliko ni za vrijeme Jugoslavije. Sve ono što je bilo u Crnoj Gori, uključujući i ono što je pridodato sa Ćilipa”, izjavio je penzionisani general Blagoje Grahovac za RTCG. “Što se tiče broda Jadran, on je po Badinterovoj komisiji stvarno i formalno vlasništvo Crne Gore”. Zato Grahovac zaključuje kako se “nešto drugo smjera na osnovu ovih izjava”.

Nije zgorega podsjetiti kako aktuelni spor oko Jadrana nije ni prvi ni najveći između susjeda, Crne Gore i Hrvatske.

Tadašnje crnogorske vlasti su od 1989, bile lojalan saveznik Slobodana Miloševića u njegovom nastojanju da SFR Jugoslaviju, šta god da od nje ostane, transformiše u nacionalnu državu (veliku Srbiju) svih Srba i onih koji su to trebali da postanu – Bošnjaka, Makedonaca, Crnogoraca…Politička poslušnost potvrđena je na terenu kada je, u jesen 1991, Crna Gora krenula na Konavle i Dubrovnik, u Rat za mir.

Pljačkaški pohod i opsada Dubrovnika trajali su od oktobra 1991. do maja 1992. Poginulo je 116 civila, 194 hrvatska branitelja i 165 pripadnika JNA iz Crne Gore, uz 14 nestalih sa jedne i 13 sa druge strane. Iz svojih domova protjerano je 33.000 civila i uništeno više od 2.000 stambenih objekata. Pljačkano je sve: od tranzistora i televizora, preko stoke, do umjetnina, vozila, plovila, hotelskog inventara i opreme sa aerodrome Ćilipi. Međunarodni sud za bivšu Jugoslaviju u Hagu osudio je, zbog počinjenih ratnih zločina tokom opsade Dubrovnika, generala Pavla Strugara (osam godina zatvora) i viceadmirala Miodraga Jokića (sedam godina). Admiral Milan Zec oslobođen je optužbi.

U Crnoj Gori niko nije procesuiran zbog zločina i pljačke na Dubrovačkom ratištu. Osim što su, 2014. godine , za zlostavljanje logoraša, zarobljenih vojnika i civila u logoru Morinj osuđene četiri osobe – starješina (rezervni oficir), vojni policajac, stražar i kuvar iz logora. Ukupno 12 godina zatvora. DPS i njihovi nasljednici na vlasti, uključujući i današnje, nijesu pokazali interes da istraže zločine i procesuiraju odgovorne. Baš kao i u slučaju deportacije izbjeglih iz BiH, etničkog čišćenja u Bukovici, ubistava albanskih izbjeglica kod Kaluđerskog laza, radije su posezali za budžetskim novcem kao načinom za otkup grijeha.

Logor Morinj i sudbina ljudi koji su kroz njega prošli i danas je jedna od crnih tačaka crnogorsko-hrvatskih odnosa. Baš kao i logor Lora u Splitu, u kome su mučeni i ubijani crnogorski vojnici zarobljeni na Dubrovačkom ratištu. Samo što ovdašnje vlasti pokazuju neuporedivo manje interesovanja za ta dešavanja od njihovih kolega iz Zagreba. U Podgorici je , prije dvije godine, hrvatski premijer Andrej Plenković poručio da su pitanje odštete logorašima i potreba procesuiranja ratnih zločina na Dubrovačkom ratištu za Hrvatsku “i dalje otvoreno pitanje” u odnosima sa Crnom Gorom.

Upravo su dešavanja u nekadašnjem logoru Morinj, prije tri godine, najavila eru pogoršanja crnogorsko-hrvatskih odnosa. Još preciznije, jačanje struktura koje preferiraju povratak u političke ’90-te prošlog vijeka i promovišu tadašnji sistem vrijednosti.

Od oktobra 2022. do danas dio vladajućih struktura pokušava ukloniti, dok dio brani/čuva, spomen ploču posvećenu hrvatskim zarobljenicima u Morinju, koju su otkrila dva ministara iz Vlade Dritana Abazovića (ministar vanjskih poslova Ranko Krivokapić i odbrane Raško Konjević) u prisustvu hrvatskih kolega, ministra Gordana Grlića Radmana i Toma Medveda. Jednima je bilo sporno što otkrivanju ploče nije prethodila vladina odluka, drugima je problematičan njen sadržaj a treći bi, i onako i ovako, radije veličali Pavla Bulatovića i Pavla Đurišića.

Spomen-ploča, uglavnom, opstaje u nepromijenjenom obliku. Ali, mijenjaju je neke druge stvari.

Hrvatska je u oktobru 2023. uputila protestnu notu Crnoj Gori, zbog svojatanja “poznatih ličnosti iz hrvatske istorije” na pretpopisnim bilbordima koji su promovisali srpski identitet stanovnika Crne Gore i njenog okruženja (“Ponosni na svoje srpsko”). Iz Hrvatske je navedeno da naučnicima Ruđeru Boškoviću i Baltazaru Bogišiću nije mjesto u toj kampanji, protestujući zbog načina kojim se “pokušava pripisivanja srpskoj kulturi istorijske i kulturne baštine Hrvatske i hrvatskog naroda”.

Nepunu  godinu  kasnije crnogorska vlast usvojila je tzv. Rezolucije o genocide u Jasenovcu. Osuđujući nešto što niko ne spori (Republika Hrvatska se svojim ustavom jasno distancirala od NDH), Andrija Mandić, Milan Knežević i njihovi sljedbenici iz PES-a i Demokrata napravili su veliki korak ka urušavanju dobrosusjadskih odnosa u čiju je normalizaciju uloženo poprilično volje i truda. Sa obije strane.

Nakon iskazanog nauma o donošenju Rezolucije, zvanični Zagreb je, ponovo, uložio protestnu notu, a nakon njenog usvajanja u Skupštinu Crne Gore saopštena je odluka da se personama non grata u Hrvatskoj proglase predsjednik Skupštine Crne Gore Andrija Mandić, poslanik Milana Knežević i vicepremijer Aleksa Bečić. Odluka koja je još na snazi obrazložena je stavom da su trojica crnogorskih zvaničnika “proglašeni nepoželjnim zbog narušavanja dobrosusjedskih odnosa i kontinuirane zloupotrebe te države za unutrašnje političke svrhe”.

Iako je svakome jasno da Hrvatskoj ne treba bezrazložno gurati prst u oko, makar zbog činjenice da put u EU vodi preko Konavla, (bez hrvatske saglasnosti nema formalnog napretka ni zaključenja pristupnih pregovora), dio ovdašnjih vlasti potpomognuti lokalnim čelnicima SPC to radi kad god im se ukaže prilika. S neskrivenom nasladom.

„Subjekti u Vladi i parlamentarnoj većini okupljeni oko Andrije Mandića i u Demokratama realizuju aktivnosti unutar svoje agende da nas posvađaju sa svim susjedima, osim, naravno, sa Vučićevom Srbijom, i vuku nas u orbitu rusko-srpskog uticaja“, tvrdi funkcioner Evropskog Saveza Vatroslav Belan. “Možda i pojedine zapadne adrese još toga nisu svijesne, ali biće kasno kada se karte do kraja otkriju u presudnim momentima za konačno pozicioniranje Crne Gore i shvati da su DF i Demokrate samo vješto glumili emancipovane proevropske političare, a da su sve strateški radili u skladu sa onim što im srce ište – da Crnu Goru poklone ‘srpskom svetu’ i od nje učine Bjelorusiju na Jadranu koja se klanja Vladimiru Putinu.“

Milojko Spajić i PES problem ne vide na sličan način, ne znaju kako da ga riješe ili su, možda, saglasni sa politikom koalicionih partnera. To ne može još dugo biti tajna. Rezolucija o Jasenovcu i slični poduhvati  koštaju sve više i više.

 

Zaboravljena Prevlaka

U Podgorici se, makar javno, previđa neriješeno pitanje granice između Crne Gore i Hrvatske.

Po okončanju Rata za mir granicu na Prevlaci preuzeli su posmatrači UN i to je stanje trajalo do 2002. Tada je potpisanim Protokolom o privremenom graničnom režimu utvrđena privremena granica po kojoj Hrvatska ima kontrolu nad kopnenim dijelom Prevlake, dok je akvatorijum uz lijevu obalu poluostrva proglašen “ničijim morem”. Tim rješenjem, zvanično, nijesu zadovoljna ni jedna ni druga strana. Hrvatska problematizuje morsku, a Crna Gora i morsku i kopnenu granicu.

Pregovori o trajnom rješenju započeti 2008. nijesu daleko odmakli. Prema dostupnim podacima, od 2015. nije održan ni jedan sastanak međudržavne Komisije koja bi trebala da riješi problem. Ili ga uputi na arbitražu. Evropska komisija je u prošlogodišnjem izvještaju o Crnoj Gori konstatovala da nema napretka u procesu razgraničenja sa Hrvatskom.

 

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

UNESCO TRAŽI TRENUTNI MORATORIJUM NA GRADNJU U KOTORU: Obustava gradnje i za Tivat, Hereg Novi i dio Cetinja

Objavljeno prije

na

Objavio:

U najnovijem izvještaju UNESCO traži trenutnu obustavu svih građevinskih projekata unutar zaštićenog dobra i njegove zaštitne zone. Ove mjere predviđene su kao nužne kako bi se srpiječile negativne posljedice kumulativnih uticaja novih projekata na izuzetnu univerzalnu vrijednost Kotora. Traži se revizija PUP-a Kotor i Menadžment plana

 

Status Kotora i Bokotorskog zaliva na listi zaštićene svjetske kulturne i prirodne baštine, ponovo je u fokusu pažnje građana, vlasti i medija u Crnoj Gori. Nedavni bizarni predlog ministra prostornog planiranja, urbanizma i državne imovine, Slavena Radunovića,  o mogućem raspisivanju referenduma na kojem bi se građani Boke izjasnili da li žele i dalje da uživaju zašitu UNESCO ili ne, izazvao je ogromnu pažnju javnosti.

Ova izjava ministra Radunovića izazavala je brojne negativne reakcije političara, mnogih nevladinih organizacija, aktivista i građana Kotora. Oni  su iskazali duboko neodobravanje i odijum prema stavu vladinog funkcioneru koji na neprihvatljiv način govori o najznačajnijoj tekovini Kotora i gradova u zalivu Boke ostvarenoj prije 46 godina – upis na listu područja od izuzetne univerzalne vrijednosti svjetske kulturne i prirodne baštine.

Ministar Radunović samo je  otvorenije govorio o izgradnji i razvoju, ono  što su njegovi prethodnici bez mnogo buke godinama sprovodili u praksi, zbog čijih su radnji preijdlozi i prijetnje o skidanju Kotora sa liste UNESCO redovno stizali iz ove svjetske organizacije. Pravo je čudo da je zaštićeno područje ostalo na listi svjetske baštine, nakon decenijske nebrige nekadašnjih vlasti i divljanja građevinske mafije po Boki, koju su nemilice betonirali.

Ministar je zabrinut, nakon što su polovinom jula iz Pariza stigle uznemirujuće vijesti o zabrani gradnje i izostanku milionskih investicija na dijelu primorja.  U okviru 47. sesije održane od 6-16. jula u Parizu, stručni tim zajedničke misije Centra za svjetsku baštinu UNESCO/ICOMOS, usvojio je izvještaj za Kotor, po kojem Crna Gora ima rok da do 01. februara 2026.  dostavi ažuriran izvještaj o stanju očuvanja za prirodni i kulturno-istorijski region Kotora, radi razmatranja na 48. sesiji UNESCO Komiteta.

Odluka 47 COM 7B dio je šireg paketa koji se odnosi na mnoge UNESCO lokalitete gdje države članice imaju rok do 1. februara 2026. da dostave izvještaje o očuvanju svojih područja. Odluka za Kotor nosi broj 47 COM 7B.115 i predstavlja rezime nedostataka u implementaciji preporučenih mjera iz monitoringa i misija iz februara 2025., te planiranih i sprovedenih mjera za zaštitu izuzetne univerzalne vrijednosti područja (OUV).

U najnovijem izvještaju UNESCO traži trenutnu obustavu svih građevinskih projekata unutar zaštićenog dobra i njegove zaštitne zone. Ove mjere predviđene su kao nužne kako bi se srpiječile negativne posljedice kumulativnih uticaja novih projekata na izuzetnu univerzalnu vrijednost Kotora. Traži se revizija PUP-a Kotor i Menadžment plana, uvođenje strategije za smanjenje rizika i integrisanje OUV u planska dokumenta.

Nalaže se privremena obustava svih razvojnih projekata – uključujući i one za koje je od 2023., na osnovu HIA studija, dobijena saglasnost UNESCO.  dok se ne izradi kumulativna procjena uticaja na OUV. Odnosno, da su unaprijed uradi studija o tome kako bi se realizacija Prostorno urbanističkog plana Kotora u cjelosti, odrazila na kulturno nasljeđe Boke. U praksi to znači zaustavljanje razvoja dok se ne uspostave adekvatni planovi, primijeni uravnoteženo planiranje uz obavezu izrade HIA studije i unutar buffer zone u svim pogođenim opštinama u široj zoni Boke.

Pored Kotora moratorijum na izgradnju objekata odnosi se i na djelove opština Tivat, Herceg Novi i jedan mali dio opštine Cetinje, koje su u zahvatu zaštitne buffer zone.

Ako se preporuke iz poslednjeg izještaja ne sprovedu do 1. februara 2026. Kotor bi mogao doživjeti poraz koji bi imao ogroman međunarodni odjek, brisanje Kotora sa liste Svjetske baštine i upis na listu Svjetske baštine u opasnosti.

Vlada premijera Milojka Spajića našla se pred velikim izazovom. Da sprovede privremenu zabranu izvođenja svih planiranih projekata, da uspori razvoj primorskih opština i sačuva UNESCO status Kotora i zaliva Boke, ili da popusti pred pritiskom kapitala građevinskog lobija koji na ovom dijelu Crnogorskog primorja ima ogromne planove.

Premijer Spajić preuzeo je kormilo u Nacionalnoj komisiji za UNESCO  kojom će predsjedavati narednih šest mjeseci i obećao da status UNESCO za Kotor neće biti doveden u pitanje.

„Uključio sam se u predsjedavanje Nacionalnoj komisiji za UNESCO i zajedno sa stručnjacima učinićemo sve da posebne vrijednosti naše države ostanu očuvane i međunarodno prepoznate“, kazao je premijer.

Nacionalna komisija za UNESCO je jedna glomazna neučinkovita radna grupa na čijem se čelu obično smjenjuju ministri kulture. Ovo je prvi put da takvu komisiju predvodi jedan premijer.

Država je osnovala više tijela čiji je posao bio cjelovita zaštita područja. Pored Nacionalne komisije formiran je i Savjet za upravljanje prirodnim i kulturno-istorijskim područjem Kotora. Postoji i Kancelarija za UNESCO u sklopu Ministarstva kulture i medija. Na desetine biranih vodilo je ove grupacije osnivane forme radi, njihov učinak na obezbjeđenju zaštite i sprovođenju dosadašnjih preporuka UNESCO ravan je nuli.

Iako je prošlo 46 godina od stavljanja Kotora pod zaštitu UNESCO, vlast nije uspjela da ovu teritoriju pravno zaštiti kao zonu specifičnog kulturnog pejzaža.

Interesi investitora stavljeni su iznad interesa države i građana Crne Gore, kojima je pitanje opstanka na listi svjetske kulturne baštine neupitno. To su nedavno poručili odbornici Opštine Kotor koji su jednoglasno usvojili Deklaraciju o očuvanju Kotora.

„UNESCO satus nije političko pitanje već civilizacijska obaveza“, poručili su kotorski parlamentarci.

Međutim, u prethodnim dekadama nije bilo tako. Na zaštićenom području vodila se borba između dva esktrema, gradnja stanova i apartmana na svakoj parceli sa jedne strane i zahtjevi da se stanje konzervira, sa druge. Između toga, urbanizacija prostora kotorske opštine dobila je nevjerovatne razmjere.

U izvještajima ICOMOS-a  o kojima je Monitor u više brojeva izvještavao, ukazivano je na zabrinjavajući talas novogradnje koji je zahvatio područje Kotora. Napadnute su upravo one lokacije za koje je UNESCO zahtijevao poštedu ili bar kontrolisanu urbanizaciju. Navedeni su primjeri poražavajuće degradacije  dijela zaliva, ribarskog naselja Morinj, Kostanjice, Dobrote, Škaljara, Orahovca, zelene zone Glavati,  prostora čije prirodne vrijednosti su djelimično izgubile odlike,  instituta Izuzetne univerzalne vrijednosti koje su ga dovele na listu bisera Svjetske baštine.

Od države Crne Gore u prethodnom periodu dva puta je zahtijevano uvođenje moratorijuma na gradnju objekata. Prvi put na sastanku UNESCO-vog Komiteta za svjetsku baštinu u Dohi, glavnom gradu Katara, u ljeto 2014., sa koga je izvještaj bio veoma negativan. Međutim, protiv uvođenja moratorijuma tada su se zdušno izborile članice crnogorske delagacije u Dohi, među kojima i Anastazija Miranović, tadašnja direktorica Uprave za zašitu kulturnih dobara, koja je imala značajnu ulogu u degradaciji kulturnog dobra Boke.

Najoštriji je bio izvještaj UNESCO za 2017. godinu,  kada je zatražen moratorijum na gradnju u Kotoru, do donošenja novog PUP-a i stavljanje van snage svih planskih dokumenata koji su se odnosili na zaštićeno područje.

Vlada i Ministarstvo održivog razvoja i turizma našli su se tada neočekivanoj ulozi. Morali su poništiti sve planove koje su sami donosili, sve one državne studije lokacije kojima je betonirana obala Bokokotorskog zaliva, kao i lokalne urbanističke planove na koje su davali saglasnost. Donijetim uglavnom po instrukcijama moćnog građevinskog lobija i tajkuna bliskih DPS -u. Njihova stambena naselja po Kostanjici, Morinju, Dobroti, Orahovcu, Glavatima i gradnja na Turskom Rtu, područjima na koje je ICOMOS posebno ukazivao, ostaće kao spomenik jedne osione vlasti kojoj je najveće zadovoljstvo predstavljala gradnja stambenih kompleksa u netaknutim prirodnim rezervatima.

Branka PLAMENAC

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

ĐUKANOVIĆ NAKON ZASTARE  AFERE TELEKOM: Ruganje pravosuđu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Skoro pet godina od pada Đukanovićevog DPS, očekivanja da će nova vlast sprovesti neophodne reforme, posebno u pravosuđu, gotovo i da ne postoje. Zato Đukanović i može da drži lekcije. Dok DPS i crnogorsko društvo drži kao taoce

Afera Telekom koja je počela od privatizacije ovog državnog preduzeća 2005. godine opet je dobila zamah. Nakon šest godina, specijalna tužiteljka Ana Petrović-Vojinović odbacila je krivičnu prijavu MANS-a, iz 2019, protiv bivšeg šefa države Mila Đukanovića, njegove sestre Ane Đukanović i više drugih osoba, koje je ta NVO sumnjičila za zloupotrebu službenog položaja, primanje mita i stvaranje kriminalne organizacije.

Ostala lica, za koje je odbačena prijava, su dobitnici DPS tranzicije – bivši predstavnik Telekoma Oleg Obradović, Eurofonda Veselin Barović, preduzeća Monte Adria Damjan Hosta, kao i predstavnik  Mađar Telekoma Tomaš Morvaiv. Tužiteljka je u obrazloženju navela da je zastara za djelo krivičnih djela nastupila još prije 15 godina, dok su neka zastarjela prije nešto više od četiri godine. Samo to niko, svih ovih godina, nije imao kad da saopšti zainteresovanim stranama i crnogorskoj javnosti.

Državna kompanija Crnogorski Telekom prodata je 2005. godine Mađar Telekomu za 114 miliona, od čega su tri miliona izdvojena za dotaciju otkupa akcija manjinskih akcionara. Par godina nakon privatizacije, Ambasada SAD zvanično je potvrdila da je njihova Komisija za hartije od vrednosti i berzu (SEC) došla do dokaza da je bilo podmićivanja u Crnoj Gori u slučaju privatizacije Telekoma.

U tužbi američke Komisije ukazivano je da su podmićivanje omogućila dva člana uprave crnogorskog Telekoma i advokatica, sestra jednog od vodećih funkcionera. U pitanju su četiri lažna konsultantska ugovora, preko četiri of-šor firme koje su angažovane navodno od Mađar Telekoma za konsalting ali su u stvari poslužile da bi se isplatio mito kako bi mađarski investitor došao do željenog procenta vlasništva.

Postupak u SAD, pred njujorškim sudom, vođen je protiv trojice mađarskih direktora, ali je u kasnijoj fazi dio o Crnoj Gori obustavljen. Optužnica se bazirala na navodima o korupciji u Sjevernoj Makedoniji, gdje je takođe Telekom privatizovan na sumnjiv način. Postupak u SAD je završen vansudskim poravnanjem.

Mediji koji su u američkim dokumentima prepoznali Anu Đukanović, tada Kolarević, sestru najmoćnijeg čovjeka u državi Mila Đukanovića, bili su tuženi. U oktobru 2013. Osnovni sud u Podgorici odbacio je kao neosnovanu tužbu Ane Kolarević protiv nedjeljnika Monitor zbog tekstova u kojima se sestra premijera  Đukanovića pominje u vezi sa korupcionaškom aferom Telekom. Kolarević je od Monitora kao i dnevnika Vijesti i Dan tražila ukupno 300.000 eura na ime povrede časti i duševnih bolova. Presuda je bila suprotna od one u julu te godine kada je sudija Osnovnog suda Miodrag Pešić utvrdio da su zbog sličnih tekstova Vijesti povrijedile čast i ugled advokatice Ane Kolarević i dosudio joj 5.000 eura kao naknadu štete za pretrpljene duševne bolove. Sudija Pešić je u ranijoj karijeri bio predsjednik mladih DPS-a.

Nakon najnovije odluke tužilaštva, izvršna direktorica Akcije za socijalnu pravdu Ines Mrdović ističe da bi SDT trebalo da preispita odgovornost postupajućih tužilaca.

Ova afera je bila i ostala tabu za tužilaštvo. Još 2007. Vesna Medenica, tada državna tužiteljica, ustvrdila je da korupcije prilikom privatizacije Telekoma nije bilo. Medenica se sada tereti da je bila dio kriminalne organizacije.

U aprilu 2015. godine, crnogorsko tužilaštvo je dobilo dokumentaciju iz SAD.  Prethodni postupajući tužilac u tom slučaju bio je Saša Čađenović, kojeg kolege specijalni tužioci terete da je počinio krivično djelo stvaranje kriminalne organizacije i više krivičnih djela zloupotrebe službenog položaja. Bivši glavni specijalni tužilac Milivoje Katnić, sada optužen za krivična djela stvaranje kriminalne organizacije i zloupotreba službenog položaja, tvrdio je početkom 2019. da Milo i Ana Đukanović nijesu uključeni u malverzacije oko prodaje Crnogorskog Telekoma.

Katnić je ipak izvukao opredmet iz fioke i sveo optužnicu na nekadašnje direktore Telekoma Olega Obradovića i Miodraga Ivanovića. Teretio ih je da  su zloupotrebom položaja sebi tokom privatizacije obezbijedilli 2, 3 miliona eura. U junu 2022. Viši sud je donio oslobađajuću presudu za  Obradovića i  Ivanovića.

U krivičnoj prijavi MANS-a iz marta 2019. godine Đukanovići i ostali se terete da su ,,kroz organizovanje kriminalne grupe, koristeći privredne i poslovne strukture Crne Gore, preko uticaja na izvršnu vlast obezbijedili da Vlada Crne Gore omogući ‘Mađar Telekomu’ da po povoljnijim uslovima kupi akcije manjinskih akcionara i tako dođe u posjed dvije trećine akcija Telekoma CG, a što je bio uslov za kupovinu državnog paketa akcija kompanije”.

U prijavi se tvrdi da je preko lažnih ugovora Đukanoviću i ostalima isplaćen mito od 7,4 miliona eura. ,,Dio mita u iznosu od 580.000 eura isplaćen je preko prijavljene Ane Đukanović (tada Kolarević)”, navodi se u prijavi.

,,Sve proizilazi iz dokaza koji je proveden na saslušanju direktora Mađar Telekoma u SAD, u okviru sudskog procesa koji je protiv trojice direktora vođen pred Federalnim sudom na Menhetnu”, piše u MANS-ovoj prijavi, uz dodatak da je Mađar Telekom je pred organima SAD priznao i prihvatio odgovornost za postupanje svojih zvaničnika.

Đukanović je ljut nakon dosadašnjeg epiloga ove afere: ,,Razlog za odbacivanje je nepostojanje krivičnog djela. A pokretanje postupka je politikantski iskonstruisala osoba koja je svojevremeno imala potpisan ugovor sa EK koji je podsticao i veoma izdašno finansijski nagrađivao podnošenje krivičnih prijava protiv nosilaca javnih funkcija u Crnoj Gori“, izjavio je Đukanović za Pobjedu.

Osvrnuo se i na nepravdu Brisela, jačanje desnice u Evropi, fašizam i velikosrpstvo. Jedna od tekovina Đukanovićeve politike je rasprodaja državnih preduzeća, pa i onih uspješnih poput Telekoma. S druge strane, Telekom Srbije je u državnom vlasništvu i ima kompanije u Crnoj Gori i BiH, a time i finansijsku i drugu moć da utiče i na događaje u susjednim državama.

Jedna od prvih ideja nove vlasti nakon promjena 2020. bila je da se Crnogorski Telekom vrati u državno vlasništvo jer je, tvrdli su, to otpočetka bio korupcionaški posao. Protokom vremena pravosuđe nije potvrdilo političke ocjene ni za Telekom ni za druge afere vezane za 30-godišnju vladavinu Đukanovića.

U novoj vlasti bi  da ono što ne može ili neće da dokaže pravosuđe, oni  ,,riješe”. ZBCG je najavila iniciranje formiranja Anketnog odbora u Skupštini koji će se baviti ulogom i odgovornošću državnih organa, prvenstveno tužilaštva kada je u pitanju zastara afere Telekom.

Kako sada stvari stoje podržaće ih i Pokret Evropa sad. Vladajuća stranka je takođe najavila formiranje Anketnog odbora ,,u cilju rasvjetljavanja svih bitnih činjenica u slučaju Telekom, ali i drugim slučajevima privatizacija u Crnoj Gori, poput privatizacije Nikšićke banke, Primorke, Metalca.

Prije više od deceniju u Skupštini je formiran anketni odbor koji je prikupljao informacije o privatizaciji Telekom. Rezultati su jasni – nema ih.

,,Slučaj Telekom je morao biti predmet provjera nadležnog tužilaštva mnogo ranije, a ovakav ishod dodatna potvrda potrebe neodložnog vetinga u crnogorskom pravosuđu”, kazao je  direktor istraživačkog centra MANS-a Dejan Milovac.

MANS je najavio da će, sljedeće sedmice, podnijeti pritužbu Vrhovnom državnom tužilaštvu sa zahtjevom za utvrđivanje svih okolnosti koje su dovele do zastare ovog predmeta.

„Nema ponta u našoj vlasti da im se pošalje poruka da uzalud kojevitezaju i da naši državni organi efikasno i profesionalno rade svoj posao: optužuju ko je odgovoran, a odbacuju pamflete. Umjesto toga, kod nas zastarijeva. Da se niko ne naljuti. A valjda će i onaj kome zastari biti zadovoljan. Eto, poneko neće. Nego ima veća očekivanja od države. Ne za sebe, nego jednako za sve“, poručio je, između ostalog, Đukanović.

Skoro pet godina od pada Đukanovićevog DPS, očekivanja da će nova vlast sprovesti neophodne reforme, posebno u pravosuđu, gotovo i da ne postoje. Zato Đukanović i može da drži lekcije. Dok DPS i crnogorsko društvo drži kao taoce.

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo