Monitor objavljuje izvode iz knjige književnika i publiciste Božidara Proročića u kojoj su sakupljena predanja i svjedočenja o planini legendi – Lovćenu

LEGENDA O VILINOJ PEĆINI I MARKOVOM KAMENU: Svaka priča o njeguškim selima, zaseocima i katunima nosi onaj dah i duh prošlih vre mena na padinama Lovćena. Njeguško podvršje je tamo đe se teško živjelo, ali časno stvaralo, tamo đe su Mirac, Poda, Čavori, Koložunj i Majstori. Jednu od legendi o Vilinoj pećini s Poda prenosimo čuvajući najljepše tradicije i usmena predanja.

Nekada davno kada su sela bila puna pastira koji su živjeli na padinama Lovćena s brojnim stadima koja su se bijeljela, a svaka kuća bila puna, narod je poštovao drevna vjerovanja i legende. Vile su u dugim zimskim, ali i ljetnjim noćima znale da obilaze stada i čobane, da čuvaju iste od nevremena, vukova i svakog zla, ali ponekad i da otmu najljepšeg mladića ili đevojku zbog svoje ljepote i odvedu ih sa sobom. Jedne ljetnje noći dok je mjesec obasjavao stada, a noć bila tiha i mirna bez zavijanja vukova, tri vile su, praćene zvjezdanom prašinom nebeskog svoda, na jednom kraju vidjele visokog, stasitog mladića Marka, plavih očiju koji im je ličio više na nadljudsko, a ne čovječje biće. Opijene njegovom ljepotom, tri vile se odluče da ga zarobe i odvedu u svoju pećinu. Nakon što su ga zarobile, vile su čuvale da im Marko ne pobjegne jer je pećina imala dva izlaza. Jedna je vila stojala na ulazu, druga na izlazu, a treća je posmatrala njegovu ljepotu. Marko ih je i dalje opčinjavao, a one su pratile svaki njegov pokret. Marko je svake noći vilama pričao priče u nadi da će vile zaspati i da će on uspjeti da im umakne. Jedne večeri dok im je pričao svoje priče, vile, opijene mediteranskim i lovćenskim vazduhom, uz cvjetove i mirise pelima i ruzmarina, utonuše u duboki san. Marko iskoristi priliku i lagano se iskrade. Dok je brzim koracima grabio što dalje od pećine, jedan krik gavrana u zvjezdanoj noći probudi vile. One se hitro podigoše i na tri strane se razdvojiše da pronađu Marka. Jedna od vila ga ugleda. Ne mogavši da oprosti Marku bijeg, ali ni njegovu ljepotu, ustrijeli ga i Marko se nepomično ukoči i pretvori u kamen.

Od tada pa do danas čuva se ova drevna legenda, prenoseći se s koljena na koljeno pored ognjišta, a mjesto đe je Marko ustrijeljen dobi naziv Markov kam da podsjeća na nemoguće ljubavi između vila i ljudi.

LEGENDA O VILI SA PESTINGRADA: Istočno od Malih Zalaza nalaze se Veliki Zalazi, iznad Kotorskog zaliva a na rubu dobrotskih strana. Ovo selo krije mnoge lijepe legende, ali i tajne i priče vremena i vjekova, a jedna od njih je o Pestingradu i njegovom nastanku.

Legenda o Pestingradu i pećini Vilinici i Vilinim vratima, na padinama Štirovnika i Lovćena koji izranjaju iz mora, je neponovljiva svojom ljepotom pripovijedanja. Jedinstveni položaj i ljepota mnogobrojnih katuna i sela Njeguša su toliko nesvakidašnji i vanvremenski. Zato ne treba da nas čudi da su ljudi prosto vjerovali u snagu božanskih sila, prirode i njenog djelovanja jer su živjeli u skladu s prirodom. U dalekoj prošlosti mnogobrojni pomorci koji su putovali po dalekim prostranstvima širom svijeta s radošću su se vraćali u Boku.

Vila Alkima (grčki: Snažna) živjela je zajedno s drugim bogovima i boginjama na Olimpu. Po grčkoj mitologiji, Titani su bili toliko veliki da su za prijestole koristili planine. A Kronos, najjači i najveći među njima, sjedio je, gdje drugo, nego na Olimpu. Kasnije čitav panteon bogova živi u velelepnim kristalnim palatama koje se nalaze na vrhu ove planine
uživajući u raskoši. Za hranu su uzimali ambroziju, a za piće nektar. Ova božja hrana, po predanju, im je davala besmrtnost. Vila Alkima je živjela u slozi s bogovima i boginjama. Međutim, nakon sukoba s bogom mora Posejdonom, Alkima je morala da napusti Olimp i drevnu Grčku. Prognana od bogova i boginja svoje utočište od sigurne smrti našla je u gredama Pestingrada u blizini Velikih i Malih Zalaza. Sa strmih greda u dugim noćima je pratila pomorce na dalekim morima, ali i čuvala stada i pastire na brojnim katunima od udara gromova, snjegova, vukova i oluja. Tu vila ima i svoju pećinu, u kojoj je sačuvan jedan poseban
svijet nedostupan ljudskom oku i civilizaciji. Legenda kaže da onaj ko pokuša da naruši njen mir i harmoniju na padinama Štirovnika, bude snagom njenih mitskih čuvara gurnut u bezbrojne vode i bezdane koji se sa Lovćena spuštaju prema Bokokotorskom zalivu.

U drevnoj legendi Alkima je prve pomorce i stanovnike jednog od najljepših zaliva na svijetu savjetovala da ne dižu grad na planinskim gredama Pestingrada, iznad Kotora, već da ga sagrade uz more, jer „bez mora, ribe i soli nema njima ni života“. Zapravo, Alkima je svoje carstvo Pestingrada željela da sačuva samo za sebe, daleko od očiju pomoraca i
pastira njeguških sela. Stari pomorci su je poslušali, a onda je vila, zahvaljujući svojim moćima, napravila most do susjednog brda koje je bilo odvojeno od Pestingrada. Most je ličio na velika gradska vrata, a i dan-danas se ona zovu Vilina vrata. Pastiri podlovćenskih sela
i katuna, kao i ribari i pomorci koji su noćima plovili zalivom, govorili su da se kroz Vilina vrata, u određeno vrijeme noći, može vidjeti mjesečev srp, zlatan i svijetao, poput lađe na noćnom nebu. Tada, neki Njeguši, Kotorani, Dobroćani i drugi miljenici vila mogu pred zoru
vidjeti vilu kako sjedi na Vilinim vratima i čeka zlatnu lađu, kako bi njome zaplovila po vodama Boke i dalje u daleki svijet. Vila Alkima i dalje se nada da će joj se bogovi sa drevnog Olimpa smilovati, oprostiti joj i dozvoliti povratak u njenu postojbinu. Do danas se to nije desilo. Zbog njenih dobročinstava i dan-danas živi legenda o vili Alkimi i Pestingradu.

(Nastaviće se)

Monitor objavljuje izvode iz knjige književnika i publiciste Božidara Proročića u kojoj su sakupljena predanja i svjedočenja o planini legendi – Lovćenu

LEGENDA O NASTANKU LEDINCA (NJEGUŠA): Kada je vrhovni bog stvarao svijet i ljude, neke predjele je želio da ostavi samo za svoje vile i bogove. Vile Rusalke i bog voda Voden su željeli samo za sebe prostor planine koja je izrastala iz samog mora i najljepšeg zaliva, pa su molili slovenskog boga Peruna da im usliši molbu. Perun im ispuni molbu, ali im reče da prirodne ljepote nijesu samo za vile i bogove već i za ljude, i da to moraju poštovati. Vrijeme je prolazilo, a taj prelijepi prostor koji su krasile padine planina prema moru, krasili su i izvori i jezera na samom vrhu planine. Bog Voden i vile Rusalke su uživale u svim ovim pogodnostima koje su koristili samo za sebe, ne dozvoljavajući da se ovim ljepotama približe prvi ljudi i uživaju u blagodetima prirode.

Bog Perun se rasrdi i planinu i veliko polje, i druga polja kao i brojne izvore i vode, zajedno s boginjom zime Morenom, pretvori u jedan veliki lednik. Okova ovo područje i njegove ljepote, u jednom danu pretvori u beskraj leda i snijega kako ga ne bi koristili ni bogovi ni ljudi. Prošli su vjekovi, a vile Rusalke i bog voda Voden zaboravili su na ove prostore. Vrhovni bog Slovena Perun je shvatio da je bio pravičan prema drugim bogovima, ali ne i prema ljudima kada je sve pretvorio u lednik. Zajedno s boginjom proljeća Vesnom otopio je lednička jezera, svojim moćima otvorio je jezera i podario ih ljudima. Suparništvo boginje proljeća Vesne i njenog neprijatelja Morene, boginje zime, ponavljalo se svake godine na
smjeni zime i proljeća. Vesna je odnosila pobjedu nad Morenom, vraćajući je u podzemni svijet i oslobađajući time zemlju od zime.

U znak poštovanja i podsjećanja na snagu i ulogu bogova, u narodnim pričama, predanjima i legendama naziv Ledinac je bilo prvo ime, a kasnije ime Njeguši dobi čitavi ovaj prostor koje i danas nosi.

LEGENDA O ŠARGANU SA BIŽALJEVCA: Bižaljevac je jedan od najljepših katuna na području NP „Lovćen“ i Žanjev Do. Na njegovim padinama, koje gledaju ka Boki, rođeni su brojni Ljesari, Vulovići i Perovići. Jedna od legendi i predanja vezana je i za ove prelijepe prostore. U davnoj prošlosti na ovom katunu i njegovim pašnjačkim kamenjarima bila su brojna stada lovaca koja su se napasala do samih vrhova Štirovnika.

Kako su ljeta bila topla i često sušna, pojavljivale su se po kamenjarima zmije, tražeći hladovinu, često su se sklanjale ispod brojnih krša i ploča. Nespretni pastir koji bi nepažnjom sio na ploču ili kamen ispod kojeg bi ona bila, bio bi ujeden. Isto tako i ovce i goveda su znala često da stradaju od zmijskog ujeda. Kako nije bilo seruma, majke su uvijek svojoj djeci u džepovima stavljale bijeli luk i ljekovite trave da ih štite od ujeda. No, često i pored svega toga, mladi pastiri su znali da postradaju od zmijskog ujeda. Kada je u samom selu Žanjev Do jednu od najmlađih i najljepših đevojaka, Gospavu, ujela zmija, a koju su otrgli od sigurne smrti, mještani odluče da na tom mjestu podignu crkvu koju su posvetili Svetom proroku Jeremiji. Sveti prorok Jeremija je zaštitnik od zmija otrovnica. Zato je običaj da se
na njegov dan razgone ovi gmizavci da ne bi preko ljeta ujedali pastire, žitelje i ovce. Žanjevdoljani bi išli 14. maja, na dan Svetog proroka Jeremije, u crkvu njemu posvećenu i govorili bi: „Jeremija u polje, a sve zmije u more! Samo jedna ostala, za zlo njeno ostala, oba oka
izbola, na dva trna glogova, na četiri šipova, zlu kob izjela“. Sveti prorok Jeremija je uslišio njihove molitve pa je jednoj od otrovnica oduzeo njenu otrov pretvorivši je u jednu od najmanjih i najljepših zmija koju Njeguši nazvaše šargan (lat. Vipera ursinii macrops).

Ubrzo su ovaj običaj preuzeli i drugi Njeguši moleći se Svetom proroku Jeremiji, zaštitniku od zmija otrovnica. Šargan i danas nastanjuje najviše vrhove Štirovnika i Lovćena i upravo ga na Bižaljevcu, oni koji imaju sreću, mogu ugledati. Njegov otrov je toliko slab, a on se uglavnom hrani sitnim insektima i manjim gušterima.

(Nastaviće se)

Monitor objavljuje izvode iz knjige književnika i publiciste Božidara Proročića u kojoj su sakupljena predanja i svjedočenja o planini legendi – Lovćenu

LEGENDA O NASTANKU IMENA PLANINE RUJIŠKI VRH: Mnogi vrhovi na Lovćenu kriju svoje legende i tajne, mnoge od njih su izgubljene kroz vjekove, a dobar dio ostao je sačuvan u narodnim predanjima. Legenda o nastanku toponima planine Rujiški vrh (1403 mnv) sačuvana je u pamćenju mještana primorskog sela Pobori, koje se nalazi na padinama Majstora prema Budvi. Ova legenda je
prenošena i sačuvana do današnjih dana.

Prvi Sloveni koji su se naseljavali na prostorima Lovćena i njegovih padina imali su paganske običaje i vjerovanja u staroslovenska božanstva.  Legenda kaže da su, u prvim naseobinama na ovim prostorima, oni koji su se naseljavali bili pastiri i nomadi. Velika stada ovaca su se bijeljela po prostranim pašnjacima i pašnjačkim kamenjarima. Često su se prvi naseljenici srijetali na područjima katuna koji su gledali prema moru s prvim stanovnicima primorskih naseobina. Često su znali da zajedno čuvaju svoja stada, ne mnogo udaljeni jedni od drugih, kako im se stada ne bi miješala. Strah od ratova i osvajanja ovih prostora od drugih plemena i osvajača bio je ukorijenjen i kod jednih i kod drugih. Da bi se stanovnici lovćenskih i podlovćenskih primorskih sela i katuna bolje zaštitili od bilo kog upada pljačkaša, plemena i osvajača, često su imali svoje zajedničke znake raspoznavanja i obavještavanja u slučaju bilo koje opasnosti.

To je tako trajalo decenijama, a i vjekovima, do prelaska Slovena na hrišćanstvo da bi se zajedno odbranili od bilo kog zla, pljačke i rata. Mještani primorskog sela Pobora i podlovćenskih katuna se dogovore da odrede jednu planinu na kojoj će se moliti svojim bogovima. Izbor je pao na planinu koja je bila prikladna i jednima i drugima. Kako su uspjeli
da se sačuvaju od ratova, pljačkaša, stradanja i sukoba odluče da tu planinu posvete bogu Rujevitu. Bog Rujevit bio je bog rata u staroslovenskoj mitologiji. Na ovoj planini su jednu veću stijenu posvetili njemu. Jednom godišnje su mu prinosili žrtvu – vola kao znak zahvalnosti što ih je sačuvao od ratova i stradanja. Svakog proljeća su mlade planinke kitile tu  stijenu raznim mirisnim cvjetovima i biljem kako bi bog Rujevit bio milostiv prema svima njima. Tako je i bilo vjekovima. Sam planinski vrh dobio je naziv Rujiški u čast boga Rujevita. Nakon primanja hrišćanstva kod Slovena, ova drevna legenda je prenošena generacijama u Poborima, Mainama, ali i na lovćenskim katunima, ostavljajući nam jedno dragocjeno
svjedočanstvo.

LEGENDA O NASTANKU IMENA SELA VRBA I NJENIM IZVORIMA: Selo Vrba se nalazi na krajnjem zapadnom dijelu Njeguškog polja ispod planina Mravljanik i Tatinac. Prostor sela je bogat izvorskom vodom. U samom selu su dva kaptirana izvora: Vodica ili Lučića voda na jedan „točak“ i Stara voda s dva „točka“. Osim njih, seoski izvori su i 1846. godine kaptirani – izvor Pištet u podnožju Mravljanika, od kuća udaljen oko 600 m, i 1841. godine kaptirani izvor Nova voda u zaseoku Vratnica. Selo Vrba
je ujedno i jedno od najstarijih sela Njeguša. Jedna od interesantnih legendi koja je vezana za ovo područje je kako je selo dobilo ime i kako su zapravo „otkriveni“ prvi izvori.

Prvi stanovnici koji su se naselili na ovim prostorima su, kao i mnogi drugi, oskudijevali u pitkoj vodi koja im je bila neophodna za normalan život i pojenje brojnih stada. Pavo Gorčinov je bio oronuli starac koji je čitav svoj život vrijedno i neumorno radio. Kada su ga stigle godine, svoj život je provodio pored ognjišta u omanjoj, kamenoj, trošnoj kući. Kada
bi bio lijep dan, svojim ostarjelim rukama je ispred kuće klesao kamen za podzidu. Jedne večeri je pozvao svog najmlađeg unuka Šaka da mu ispriča jednu priču. Starac Pavo je ispričao najmlađem unuku Šaku da, kada su velike suše ljeti na Njegušima, iz Ljute i Perasta vodene vile dolaze kada su noći mladog mjeseca da se kupaju u izvorima slatke vode koje one otvore za te prilike i kada se odmore, svojom snagom zatvore ta mjesta i izvore kako bi tekle svom izdašnošću prema Bokokotorskom zalivu. Pavo mu je ispričao da vile Rusalke to rade vjekovima, a da samo najhrabriji imaju sreću da ih vide. Isto tako mu je rekao da se, u
noći punog mjeseca, spusti u sela Gornjeg Grblja jer tamo raste drvo vrba koje ima čudesne moći, da otkine pet mladih grana, da ih drži u vodi i da u noći mladog mjeseca ode da prati krišom vile dok se one kupaju i kada zatvore izvor da na tom mjestu posadi grančicu vrbe jer će se jedino na taj način izvor ponovo otvoriti. Ali da sve mora uraditi prije svitanja zore,
u protivnom izvor neće ponovo „oživjeti“. Takođe mu je rekao da tajnu mora da čuva i da je nikome ne smije ispričati, u protivnom će izvori nestati. Isto tako mu je rekao da ga ne opije ljepota vila jer ako ga vide, ustrijeliće ga snagom svojih moći, to jest strijelama.

Prolazilo je vrijeme dok se jedne večeri, početkom juna mjeseca, pojavio mlad mjesec. Kada su zaspali svi članovi porodice, Šako se iskrao iz kuće, otišao u sela Gornjeg Grblja i otkinuo pet mladih grana vrbe. Mlade grane je odnio u svoje selo. Uzeo je jednu mladu grančicu i počeo polako kroz noć da traži vile. Sakrio se ispod jednog omanjeg grma crvene
kleke. Vile su se pojavile, počelo je njihovo čarobno kolo, otvorile su izvor u kome su se kupale sa svojim dugim kosama, sve u bijelo obučene. Poslije njihove igre i kupanja u izvoru, isti su zatvorile. Šako je još malo sačekao i na tom mjestu posadio mladu grančicu vrbe. Vratio se
prije zore i legao u postelju. Kada se probudio, otišao je kod đeda Pava kome je sve ispričao. Đed Pavo, ponosan na njega, rekao mu je da ode na mjesto gdje je sinoć posadio grančicu i da će vidjeti da danas tu teče izvor. Šako je bio u čudu kada je vidio da se obistinila priča
njegovog đeda. Svi su bili u čudu kada su vidjeli da ispod jednog krša teče izvor, tanak, ali dovoljan.

Od juna do avgusta na isti način je Šako otkrio četiri izvora i posadio četiri vrbe. Mještani sela nijesu mogli da se čudu načude otkud se pojavljuju izvori u najsušnijem dijelu godine. No, Šako je krajem avgusta mjeseca ponio sa sobom još jednu grančicu da otkrije i peti izvor. Zagledan u ljepotu Rusalki i opijen njima, Šako je zaboravio na đedove riječi
da ne smiju da ga opaze. Iza jedne stijene, odakle ih je krišom posmatrao, uspravio se da ih bolje vidi. Opijen njihovom igrom, kupanjem u planinskom izvoru, pjesmom i kolom, uzdisao je. Vrhovna vila s planine Mravljanik ga je opazila, uzela je svoj luk i strijelu i pogodila ga njom posred srca. Šako se istog momenta pretvorio u veliki kamen. Od tada pa do danas jedan kamen na uzvišenju iznad sela dobi ime Šakov kamen. On podsjeća i opominje na snagu vilinskih moći, a izvori pojačaše svoju izdašnost. Od tada selo dobi naziv Vrba, a izvori i dan-danas čuvaju legendu kako su nastali.

(Nastaviće se)