Evropa ne može stajati po strani, već mora da se nametne svojom strateskom autonomijom, i da djeluje upravo onako kako je to definisala Ursula fon der Lajen u Davosu – jedinstveno, hitno i odlučno. Evropa nije slaba, naprotiv

MONITOR: Delegacija EP bila je u  posjeti Beogradu. Državni vrh je nastavio da omalovažava EP, ne birajući riječi. Kako objasniti ovaj kontinutet napada i omalovažavanja, uz gotovo udvoričko ponašanje prema čelnicima EK i Evropskog savjeta?

LATINOVIĆ:  I u prošlosti je korišćen sličan rečnik. Ovoga puta je kampanja protiv dolaska  delegacije Evropskog parlamenta bila intenzivnija.  Naročito je bila usredsredjena prema Toninu Piculi, koji je i izvestilac za Srbiji ispred EP a dolazi iz redova političke grupe socijalista i demokrata.

Kontinuitet ovakvog prijema od strane vlasti u Srbiji je zbog činjenice što su većinu članova delegacije EP sačinjavali poslanici koji ne pripadaju EPP, vec drugim poslaničkim grupacijama.  Sve je radjeno s ciljem da se već sada diskredituju nalazi Misije i značaj Evropskog parlamenta. Omalovažavanje članova EP-uz istovremenu, glorifikaciju članova EK i Evropskog saveta se duguje i potrebi iskazivanja značaja, pa i dodvoravanja kadrovima koji u tim institucijama dolaze iz redova evropskih narodnih partija, kojima pripada i SNS.

Predsednicu EK i komesare bira taj isti Evropski parlament, koji im podnosi izveštaje o radu te ga nije prepručljivo potcenjivati. Posebno to ne bi trebalo da dolazi od strane države kandidata. Ti isti poslanici ili većina od njih,  sedeće  ponovo u EP i odlučivati o prijemu. Možda upravo glas nekih od njih bude odlučujući za Srbiju.

MONITOR: Predstavnici opozicije su tražili da EU zaoštri odnos prema režimu u Srbiji, tako što će sredstava iz Plana rasta preusmjeriti ka civilnom društvu i nezavisnim medijima -i uvesti personalne sankcije osobama iz političkih, privrednih i bezbjednosnih stuktura koje krše osnovne vrijednosti EU. Kakve su  šanse da se to u Briselu prihvati?

LATINOVIĆ: Upućivanje predloga ukazuje na duboku krizu u politickom životu Srbije. Da li će te sankcije uslediti mislim da će zavisiti od toga  kada će SAD početi sa takvom praksom i ko će sve biti na američkoj listi, shodno najavama za njihovo uvodjenje krajem marta. U poslednjem izveštaju za Srbiju,  EK je izrazila zabrinutost što Srbija, po ubrzanoj proceduri, daje državljanstvo ruskim državljanima.  Ne bi me iznenadilo ako EK počne intezivnije sa praksom uvodjenja persinalizovanih sankcija.

Sredstava iz Plana rasta se  ne dodeljuju po automatizmu, vec shodno ispunjenim obavezama iz reformske Agende, koju svaka država kandidat donosi. Da bi ta sredstva bila preusmerena za druge namene tj.  za civilno društvo u Srbiji, morali bi da se promene kriterijumi njihovog korišćemja. To je sada  teško izvodljivo.

MONITOR: Vučić je u Davosu bio oduševljen govorom Ursule fon der Lajen. Tražio je na sastanku Vlade da se formira operativni tim koji bi pomogao u intenziviranju napredovanja Srbije ka EU. Njegov je zaključak i da bi Srbija trebalo da se „politički pritaji“, a da radi na svom ekonomskom jačanju. Da li je ta kombinacija moguća?

LATINOVIĆ: Dobro je što je Vučić oduševljen govorom Ursule fon der Lajen. Njegov predlog o formiranju operativnog tima, da se intenziviraju pregovori sa EU, izlazi iz standarnih procedura koje su rezultat dobre prakse – glavni pregovarač, pregovarački tim, ministarstvo…Predlog da tim timom iz Brisela rukovodi ambassador Apostolović je konfuzan, deluje neostvarljivo.  Koordinaciono telo je odlukama Vlade formirano, odmah sutradan.

Da se neko “politički pritaji”  je nerealna opcija za evropsku državu. Pitanja koja su na Agendi  tiču se mira i bezbednosti u svetu, zahtevaju da se države izjasne, opredele – te se one ne mogu sakriti. Uostalom, putem pridruživanja ili ne-pridruživanja izjavama EU iz oblasti koje obuhvata Poglavlje 31 – spoljna, bezbednosna i odbrambena politika ili glasanjem u Generalnoj Skupštini UN o pojedinim rezolucijama iz te obasti, izjašnjavate se o nekom aktuelnom pitanju i na taj način  saopštavate svoj stav.

MONITOR: Kako ste  razumjeli strategije koje su nagovijestili Fon der Lajen i kanadski premijer Karni?

LATINOVIĆ:  Neko se već setio rečenice koja se pripisuje političaru sa početka XX veka: Prodju decenije a da se nista ne dešava, a onda se u jednoj nedelji dese decenije. To se desilo u Davosu. Nekoliko izvanrednih govora – Ursule fon der Lajen,  francuskog predsednika Makrona, izlaganje A. Stuba, finskog predsednika.  Govor M.Karnija, kanadskog premijera,  spada u antalogijske.

Govor Ursule von der Lajen je bio programski govor, ona je predstavila koncept strateške autonomije EU i prioritete na kojima će se taj koncept zasnivati – energija, sirovine, bezbednost/vojna industrija i nove tehnologije. To je govor trasiranja nove snage kako bi Evropa bila uticajnija, uzornija i koja zadržava osnovne vrednosti na kojima se zasniva – opstajanje demokratije, vladavine prava, poštovanje ljudskih prava, sloboda medija…

Govor kanadskog premijera je bio govor vizije, nade-koji je ukazao da male i srednje zemlje nisu bespomoćne, već da udružene treba “da budu za stolom da ne bi bile na meniju”.  Ukoliko je izgledalo da su autokratski lideri u modi- Karni je zaustavio taj trend na upečatljiv način.

MONITOR: Fon der Lajen tvrdi da promjena u međunarodnom poretku „nije seizmička već trajna“. Za EU je rekla da je spremna da djeluje „jedinstveno, hitno i odlučno“. Da li će i EU morati da svoj fokus stavi na jačanje sopstvene moći-prije svega u pitanjima bezbjednosti?

LATINOVIĆ: Verovatno je imala u vidu da posledice seizmičkih promena mogu da se  poprave, dok ovo što se  dešava sa medjunarodnim poretkom ne trpi popravku. Promene su rezultat namere   moćnika da vladaju svetom uz pomoć prava jačeg, protekcionizma i vraćanja imperijalizma prilagodjenog 21. veku.  Na te izazove  Evropa mora da odgovori.  Ona mora da se nametne svojom strateskom autonomijom i da deluje onako kako je to definisala Ursula fon der Layen u Davosu – jedinstveno, hitno i odlučno.

Evropa nije slaba, naprotiv. Na njenom prostoru živi pola milijarde ljudi, toliko stanovnika imaju zajedno SAD i Ruska Federacija. BDP u članicama EU je veći nego kineski, a još veći zajedno sa onim koji imaju V. Britanija, Švajcarska i Norveška. Španija ima veći BDP nego Rusija. U mnogim članicama EU prosečan lični dohodak je veći nego u SAD, duga je lista i drugih parametara po kojima je ona ispred američkih – socijalna prava, pravo na obrazovenje, zdravstvena zaštita…  Evropa ima snažne, održive potencijale koje zahteva sadašnji trenutak. Njena  najjača snaga ostaje očuvanje, unapredjenje  demokratskog modela društva.

Nova realnost, nametnula je potrebu da Evropa počne da se angažuje na povratku svoje vojne moći. Odluka da se formira fond od 800 milijardi za vojne potrebe EU, je iznudjena da bi Evropa zaštitila vlastite interese i bila respektibilan partner u globalnom odmeravanju.

MONITOR:. Iako je Trampov plan za mir u Gazi odobren od SB UN – kroz novoformirani Odbor za mir, Trampove ambicije se šire izvan mandata. Da li  on pokušava da formira nekakvu svoju međunarodnu organizaciju koja bi nametala njegovo viđenje preuređenja globalnih odnosa?

LATINOVIĆ: Tramp je zloupotrebio postojanje Saveta za mir, istrgao ga iz okvira. Uporan je u nameri da promoviše novu medjunarodnu organizaciju koja će posredovati i rešavati sukobe u svetu. Trampov plan je još jedna potvrda da on na probleme u svetu gleda kao na  priliku za sticanje dobiti. To je njegov polazni osnov za Plan o Gazi, ali i za Ukrajinu.

Nerealna je ambicija da bi Trampov Savet za mir mogao biti alternativa za UN.  Pre se može govoriti da Tramp želi neki svoj “Savet bezbednosti” u kojem  pravo veta imaju samo  SAD i on. Proces odlučivanja u okviru Saveta za mir je koncipiran u tom pravcu.

Ostaje nada da će izbori za američki Kongres  pomoći da  se Tramp zaustavi

MONITOR: Ima onih koji misle da se upravo ispunjavaju apokaliptičke prognoze o raspadu zapadne civilizacije. Da li promjene koje su pokrenute u odnosima SAD sa zapadnim saveznicima, mogu ostaviti tako duboke i trajne posljedice?

LATINOVIĆ: U drugom mandatu, Tramp je napravio   mnogo veći haoas na unutrašnjem planu i u medjunarodnim  odnosima, nego što se moglo predvideti.  Pokazao je visoku dozu agresivnosti, grubosti, nepoštovanja prema Evropi.  Pokazalo se da Evropa ima snage i sposobnosti da se odupre Trampu. Prvi put je to učinila prošlog leta kada su zajedno  odbili Trampov Plan za Ukrajinu-koji je bio spisak Putinovih želja. Sada je EU stala još odlučnije iza Danske i Grenlanda- a skoro svi pozvani  evropski lideri kao i kanadski premijer, odbili su učešće u Trampovom Savetu za mir. Tramp je u Davosu doživeo nekoliko neuspeha. Došao je sa makimalističkim zahtevima, ali je iznašao model za odstupanje od svojih zahteva.

Tramp stvara strah svojom brutalnšću i u SAD. Ono što radi američkim gradjanima, posebno u onim državama u kojima su na vlasti pripadnici Demokratske stranke, od mnogih analitičara nazvano je – Trampov fašizam. Neke vlade evropskih država razmatraju povlačenje svojih zlatnih rezervi iz SAD, pitajući se – šta ako Tramp poludi?

Ipak, u SAD  postoji Kongres i Senat, čiji su predstavnici ozbiljno upozorili Trampa da bi ugrožavanje trans-atlanskih odnosa bio dovoljan razlog za njegov opoziv. Ostaje nada da će izbori za americki Kongres, novembra 2026. pomoći da  se Tramp zaustavi. I  Evropa je pokazala je da zna biti odlučna i dostojanstvena.

Svijetu treba multilateralizam a ne  multipolarizam

MONITOR: Govori se i o novom tipu multilateralizma u kojem će se za mjesto „prvog među jednakima“ boriti SAD, Kina i Rusija. Ko će štititi interese svih ostalih?

LATINOVIĆ: Taj novi “tip multilateralizma” najbolje je opisao Finski predsednik. Objasnio je da multilateralizam zagovara najveći broj država članica UN a multipolarizam,  uglavnom velike sile – Rusija, Kina a od skora i SAD. Dok se multilateralizam zasniva na saradnji, ravnopravnosti država i medjunarodnom pravu, multipolarizam se zasniva na nepoštovanju jednakosti država, medjunarodnog prava i često završava konfliktima.

UN su u krizi, teško se dolazi do dogovora, posebno kada je ugrožen medjunarodni mir i bezbednost. Iako se pet stalnih članica pre više od 30 godina dogovorilo da ne koristi pravo veta-sem u izuzetnim situacijama, svedoci smo da su neke članice odustale od tog dogovora.

SAD su najveće platiše u budžet UN. Kontribucija SAD je 22 posto od budžeta UN.  SAD su nedavno uslovile plaćanje u budžet novim smanjenjem broja radnih mesta u UN. Ukinuto je  skoro 2000 radnih pozicija. SAD duguju uplate u budžet UN u iznosu od 1.5 miliona dolara, te im preti da izgube pravo glasa u Generalnoj skupštini.

O reformi UN se raspravlja decenijama ali nema pomaka. Glavna prepreka je to što pet stalnih clanica Saveta bezbednosti ne namerava da se odekne  “prava veta”. One  preko veta vladaju svetom.

Nove UN u kojima bi dominirala samo jedna velika sila  nisu moguće. To je pokazao i Trampov Savet za mir.S različitim  obrazlozenjem, Kina i Rusija se nisu odazvale na poziv, – kao ni V. Britnaija i Francuska.. A i kako bi, kad  u tom telu Tramp odlučuje o svemu.

Nastasja RADOVIĆ

Dječak prilazi ocu s novinama u ruci i kaže: „Ovdje je objavljeno da će votka poskupjeti. Dakle, pićeš manje.“ „Ne“, odgovara mu otac, „manje ćeš jesti“. Upravo se to dogodilo u Rusiji prošlog decembra. Prihodi od izvoza nafte i plina su se smanjili, ali ratna mašinerija je zahtijevala više novca. Rat je postao preskup za Rusiju, ali Kremlj ne može stati bez Trampove pomoći i nastaviti ga pod Trampovim sankcijama

Postoji popularna ruska šala. Dječak prilazi ocu s novinama u ruci i kaže: „Ovdje je objavljeno da će votka poskupjeti. Dakle, pićeš manje.“ „Ne“, odgovara mu otac, „manje ćeš jesti“. Upravo se to dogodilo u Rusiji prošlog decembra. Prihodi od izvoza nafte i plina su se smanjili, ali ratna mašinerija je zahtijevala više novca. Ruska vojska je nastojala zauzeti dva važna logistička čvorišta Pokrovsk i Kupjansk kako bi potkopala odbranu Ukrajine na ključnim pravcima prije sastanka predsjednika SAD-a Donalda Trampa i predsjednika Ukrajine Vladimira Zelenskog 28. decembra. Stoga je ministar finansija Anton Siluanov odlučio smanjiti budžetske rashode u decembru (otprilike za 25 posto) kako ne bi povećao deficit saveznog budžeta iznad planiranih 2,6 posto BDP-a.

Rat je postao previše skup za Rusiju, ali Kremlj ne može stati bez Trampove pomoći i nastaviti ga pod Trampovim sankcijama..

Ruski Predsjednik Vladimir Putin je, započinjući potpunu invaziju na Ukrajinu, proglasio da Rusija želi zaštititi stanovnike Donbasa. Ali regija još nije osvojena. Ako tempo ruske vojne ofanzive ostane isti kao 2024. i 2025. godine, ruskoj vojsci će trebati skoro godinu dana da preuzme kontrolu nad ostatkom Donjecke oblasti ( Luganska oblast, gotovo je u potpunosti okupirana). Tokom agresije  započete 2022.  ruska vojska osvojila je 12, 5 posto međunarodno priznate teritorije Ukrajine. Najveći dio  na samom početku.  U 2024. i 2025. godini Rusija je proširila svoju zonu kontrole na samo 1,4 posto ukrajinskih teritorija, osvojivši 8,4 hiljade kvadratnih kilometara. To nije mnogo više od onoga što je ostalo pod ukrajinskom kontrolom u Donjeckoj oblasti. Ukupno sa Krimom, i osvojenim teritorijama 2014. godine, Rusija kontroliše 20 posto ukrajinske tereitorije.

Nema naznaka da će se tempo ofanzive ili prihodi od izvoza uskoro povećati. Stoga će ruski društveni sistem patiti zbog ograničenja potrošnje, ako Washington ne natjera Kijev da povuče trupe iz Donbasa u zamjenu za teritorijalne ustupke u drugim regijama, manje ideološki važnim za Putinovu administraciju (Rusija okupira značajne dijelove u šest drugih regija, pored Krima i Donbasa). Ruska vlada očekuje da će Tramp dati Rusiji priliku da okonča rat nečim što se može smatrati pobjedom.

Ruska ekonomija se suočavala s ozbiljnim poteškoćama čak i prije nego što se Tramp vratio na vlast. Uzrokovali su ih visoki troškovi proizvodnje robe široke potrošnje nedostatak kvalifikovane radne snage i nedostatak investicija. Ali za sve ove izazove postojalo je rješenje – državno finansiranje. Trampove sankcije ruskim proizvođačima nafte i njegovi uspješni napori da smanji cijene nafte lišili su Rusiju značajnog dijela prihoda od izvoza. Potrošnja je počela padati, državne subvencije su smanjene, građevinske kompanije i industrijski pogoni su prisiljeni otpuštati radnike.

Razlika u sankcijama koje su ruskoj ekonomiji nametnuli bivši američki predsjednik Joe Biden i sadašnji Donald Tramp može se bolje razumjeti u svjetlu njihove politike prema Kini. Biden je želio smanjiti veze između Evrope i Kine bez destabilizacije međunarodnog poretka. Nije imao ništa protiv povećanja međuzavisnosti između Kine i Rusije. To je čak bilo i u skladu s njegovim planovima. Sukob između Rusije i EU izazvan ruskom aneksijom Krima i vojnim miješanjem u Donbasu 2014-2015. mogao bi naštetiti evropskim odnosima s Kinom, ako se ona smatra bliskim ruskim saveznikom.

Bidenu nije bilo potrebno da uništi rusku ekonomiju, niti je to pokušavao učiniti. Njegove sankcije su imale za cilj spriječiti evropska ulaganja u rusku industriju i onemogućiti Rusiji pristup novim tehnologijama. Značajno je smanjio izvoz ruskog gasa u zemlje EU i omeo izvoz ruske nafte u Evropu. Njemu je bilo važno povećati zavisnost EU od resursa koje kontrolišu SAD. Ali pad ruskog izvoza nafte u Evropu bio je prilično stalan, što je ruskoj vladi dalo dovoljno vremena da pronađe nova tržišta i formira „flotu u sjeni“ koja je 2025. godine, prema procjenama, imala 1240 brodova.

Trampa nije briga za dugoročnu globalnu stabilnost. On želi da SAD dominiraju u globalnim regijama, koje su vitalne za američke interese. Rusija mu je potrebna kao lojalan američki partner. Pokušava prisiliti Moskvu da što prije postigne sporazum s Washingtonom, prije nego što ruska ovisnost o Kini postane nepovratna. Zato je počeo ometati operacije ruske “flote u sjeni”, čije je postojanje ignorisao sve dok nije shvatio da Kremlj neće praviti ustupke bez pritiska. Njegove sankcije imaju za cilj nanošenje neposredne štete ruskoj ekonomiji i izazivanje socijalnih teškoća, jer mu je potrebna brza odluka.

Putin vjeruje da može postići dogovor s Trampom. Ali on želi učiniti saradnju sa SAD-om profitabilnom za Rusiju i u ekonomskom i u geopolitičkom smislu. Stoga pokušava probiti ukrajinsku odbranu,  intenzivirati ofanzivu kako bi pokazao da, bez obzira na Trampove sankcije,  može dobiti mnogo više nego što traži. Istovremeno, ruska propagandna mašinerija, koja je ismijavala Bidena, puna je poštovanja prema Trampu. Svaki znak njegovog dobrog stava prema Putinu širi se kroz državne medije. Tako, 28. januara postalo je poznato da je fotografija Trampa i Putina, kako stoje jedan pored drugog na Aljasci, postavljena na zid u Palm Roomu Bijele kuće. Ruski TV kanali smatrali su to jednom od najvažnijih vijesti dana.

Iako Tramp insinuira mogućnost prijateljstva, američke sankcije su nanijele štetu ruskoj ekonomiji. Sankcije koje je 22. oktobra 2025. godine Ministarstvo finansija SAD-a nametnulo glavnim ruskim proizvođačima nafte, Rosnjeftu (državnom) i Lukoilu (privatnom), smanjile su sposobnost vlade da podrže industrijsku proizvodnju i stimuliše potrošnju. Tramp je uspio sniziti i  cijene nafte, jer pokušava učiniti korištenje fosilnih goriva profitabilnijim i stimulirati industrijski rast u SAD-u. Uvjerio je zemlje koje nisu članice OPEC-a da povećaju proizvodnju i sada ponuda premašuje potražnju na globalnom tržištu. Ruska naftna nalazišta često su stara i  nalaze se u udaljenim područjima Urala i Sibira. Troškovi proizvodnje nafte u Rusiji su veći nego u drugim zemljama izvoznicama nafte. U prvoj polovini 2025. godine, čak i prije Trampovih sankcija, profit velikih ruskih naftnih korporacija je propao: Rosnjeft je pretrpio trostruki pad, a Lukoil dvostruki. Surgutneftegas (treći najveći proizvođač nafte) postao je neprofitabilan.

To je već uveliko uticalo na regije u kojima se proizvodi nafta, a koje su bile prilično prosperitetne čak i prije godinu. Suočavaju se s visokim deficitima u budžetima, a većina socijalnih usluga, uključujući srednje obrazovanje i zdravstvo, finansira se iz regionalnih budžeta. Centralna vlada neće moći pomoći regijama, jer neće imati sredstava. Sada je cijena nafte Ural (ruska izvozna mješavina sirove nafte) oko 54 dolara po barelu. I očekuje se da će pasti. Ruski budžet je formiran pod pretpostavkom da će cijena nafte Ural 2026. godine biti 59 dolara po barelu. To znači da će predstojeća kriza pogoditi i ranjive društvene grupe, kojima neće biti pružena dovoljna socijalna podrška, i relativno prosperitetne stručnjake srednje klase, zaposlene u velikim korporacijama i privatnim preduzećima.

Rusija je 2025. godine pretrpjela talas korporativnih bankrota, koji je teško pogodio građevinski, maloprodajni i industrijski sektor. Ovaj proces će se intenzivirati 2026. Očekuje se da će se čak i velike korporacije suočiti s velikim finansijskim poteškoćama.

Iz statistike se vidi da su se ljudi počeli pripremati za nadolazeće poteškoće. Troše manje, maloprodaja i uvoz robe iz Kine su značajno pali. Putin se uvijek trudio da sačuva  popularnost. Ali želi i da ga smatraju pobjednikom u ratu protiv Ukrajine. Ruska vojska teško da će moći postići značajan uspjeh u narednim sedmicama. Stoga će Putin morati birati između sporazuma pod Trampovim uslovima ili produženja rata, što će neminovno izazvati ekonomske krize. To je za njega težak izbor.

Dmitri GALKIN

Izdavačkom projektu NVO Horiozonti – centar za međukulturno razumijevanje Podgorica –   književno i umjetnički vrhunski realiziranom podvigu prepjeva i prijevoda sa arapskog jezika, književnog opusa Mahmuda Derviša, koje je kompletirao Džemo Redžematović – ovo je jubilarna, 30. knjiga! Naslovljena Elegije,  knjiga obuhvata 23 prozne i 15 poetskih elegija

U enciklopedijski kompletnom i monumentalnom izdavačkom projektu NVO Horiozonti – centar za međukulturno razumijevanje Podgorica – književno i umjetnički vrhunski realiziranom podvigu prepjeva i prijevoda sa arapskog jezika, književnog opusa Mahmuda Derviša, koje je kompletirao Džemo Redžematović –  ovo je jubilarna, 30-ta kniiga! Naslovljena Elegije, na 175 stranica velikog formata, knjiga obuhvata 23 prozne i 15 poetskih elegija. Po kvalitetu izrade, estetici dizajna, arhivskim fotografijama kao i po svojoj sadržini, ova knjiga je još jedan bibliofilski dragujl: u maestralnoj kruni koju čini ovaj projekt u cjelinu.

Ove elegije su posmrtni govori, tekstovi,ll pjesme Mahmuda Derviša posvećene preminulim prijateljima, braći i sestrama Palestincima, istaknutim pjesnicima, slikarima, svjetski renomiranim filozofima (Edward Said), neustrašivim borcima, političkim liderima (Yasser Arafat), ukratko, ljudima koje je poznavao, şa kojima je cijeli život sarađivao i dijelio sudbinu prognanika, žrtava politike svjetskih centara cionizma i mržnje bespravno doseljenih Izraelaca.

Mahmud Derviš je ovim elegijama pristupio planski, kreativno, sa jednom centralnom idejom, tako što je lirski intenzivni emotivni supstrat, na primjerima života i djela istaknutih pojedinaca, konkretnih ljudi, bliskih prijatelja koje je poznavao “u dušu”, od kojih su mnogi ubijeni u atentatima izvršenim od zloglasnog izraelskog Mosada, uzdigao na visok nivo izuzetno instruktivne analize i kritičkog promišļjanja o fenomenu besprimjerne nepravde nanijete Palestincima i jednako besprimjerno hrabre i uporne borbe palestinskog naroda za slobodan život u sopstvenoj državi Palestini, koja traje već punih 79 godina.

Mahmud Derviš zna da poezija nije zamjena ni za šta u svemiru i da je to ono što svi pjesnici znaju,  kao što zna i da je to ono što svi pjesnici ne znaju. On je pjesnik koji zna da poezija nije suprotnost stvarnosti. I da je i to nešto što svi pjesnici znaju, i što svi pjesnici ne znaju. Pišući o jednom od svojih najintimnijih prijatelja, velikom pjesniku Ghasanu Kanafaniju, raznesenom u eksploziji bombe podmetnute pod automobil od agenata Mosada, Derviš izražava svoje iznenađenje fenomenom palestinskog pisanja koje se okreće veličanju smrti. Kroz lucidnu analizu poezije i političkih stavova Muin Bseisoa, pjesnika, svog prijatelja čije je tijelo sahranjeno u blizini Kaira na groblju Arbainat nakon što lzrael nije dozvolio njegovoj porodici da ga vrati u Gazu, Derviš objašnjava ovu krhkost, kao tendenciju nevinog distanciranja od izvora palestinske duhovne snage, koja je sila života. Kako zaključuje sam Derviš: „Muin Bseiso je živio u toj sili i pokušavao živjeti, pokušavao je slomiti pokušaj drugog da transformiše Palestinca iz ljudskog bića u stereotip. I tako on bijaše sin napetog života, onog života koji je tragao za svojim životom u slobodi.”

Pozivajući se na rezultate studije Orijentalizam, jednog od najznačajnih i najuticajnijih kulturoloških djela u povijesti, iz pera svog prijatelja Palestinca Edwarda Saida, Mahmud Derviš podsjeća da su klasična kulturna paradigma i na njoj zasnovani svjetski politički sistem, formirani na osnovu protjerivanja Arapa iz opšte |ljudske istorije i iz njihove sopstvene istorije. Od tada, najveći dio ovog epistemološkog sistema zapleo se u krstaško sjećanje, a veliki dio se tamo sam zaboravio da bi postao bitan element u procesu njegovog reproduciranja kad god je to potrebno, zaključuje Derviš. Poetskim transponiranjem konkretnih primjera sudbine svojih prijatelja Palestinaca koje sa najdubljim pijetetom oplakuje i sa divnom neposrednošću slavi, ove Elegije otvaraju prostor Mahmudu Dervišu da istakne kako cionizam, iako deklarativno oslobođen svoje rasističke prirode, nastavlja još žešće i sa više zelotskog žara činiti svoje hronične, rasističke zločine protiv palestinskog naroda i nastavlja širiti svoju mračnu, mitsku naraciju na istoriju njihove domovine i na istoriju ljudske svijesti.

Pjesnik palestinske suštine, glasnik poruke palestinskog naroda o slobodi ali o miru, Mahmud Derviš se zalaže za dostojanstven stav i otvorenost prema drugima, ako se ispune neophodni uslovi koji će palestinskom narodu omogućiti da ostvari svoje prirodno i nacionalno pravo na slobodu i nezavisnost u samostalnoj i suverenoj Palestini.

Jedna lična nota na kraju. U avgustu 2007. godine, Mahmud Derviš ie, u svojstvu laureata nagrade Zlatni vijenac struških večeri poezije” boravio u Strugi, Makedonija. Kao učesnik tematskog simpozijuma održanog u sklopu ove manifestacije, autor ovog Predgovora imao je čast da, na obali Ohridskog jezera, provede jedno nezaboravno popodne u razgovoru sa Mahmudom Dervišem. Evo prilike da osamnaest i po godina kasnije, napišem ono što sam mu tada rekao:  “Budi ponosan i raduj se što si pjesnik Palestinaca. Tvoj narod, kao i moj, nije počinio nikakav grijeh osim svoje vjere, svog imena i neugasivog plamena slobode u srcu!”

PJESNIK KOJI JE VRATIO PALESTINU PALESTINCIMA

Mahmud Derviš je pjesnik koji je vratio Palestinu Palestincima. To se desilo ovako: Prva knjiga Knjige Postanja (Genesis), priča o tome kako su prije 8.000 godina, u vrijeme velike gladi Izraelci napustili Kanaan (današnja Palestina) i otišli u Egipat, na poziv i pod zaštitom svog sunarodnika Josifa, koji je tada imao visoku poziciju na dvoru egipatskog faraona da tamo žive. Njihov egzodus počeo je poslije Josifove smrti i uspona novog faraona “koji nije poznavao Josifa” (Exodus 1:8). Na kraju, poslije ubistva faraonovog prvorođenog sina (kog je ubio Mojsije), novi faraon je protjerao Izraelce iz Egipta. Tri hiljade godina kasnije, moderni faraoni sakupili su Izraelce rasute po cijelom svijetu i 1947. godine, pretvorili Palestinu u državu Izrael i tu ih naselili, a Palestince, koji su od pamtivijeka živjeli u Palestini, na svojoj zemlji, prije nego što su Izraelci odlučili da se na poziv Josifa odsele u Egipat, silom prognali. Tako su Palestinci ostali bez Palestine, a Palestina bez Palestinaca.

Poznat kao Pjesnik Palestine”, Mahmud Derviš je istovremeno i najistaknutijí lik savremene književnosti na arapskom jezičkom području. Svoj lični doživljaj progonstva, revolta i sjećanja na Palestinu, Derviš transponira u doživljaj progonstva cijelog palestinskog naroda, da bi ga pretočio u sazvučja koja potresaju savjest indolentnog i letargičnog čovječanstva. Virtuozitet sa kojim povezuje lično iskustvo prognanika sa kolektivnim iskustvom sopstvenog prognanog naroda, njegova angažovana kritika politike nasilja velikih sila i afirmacija univerzalnih etičkih tema humanizma, promovisali su Mahmuda Derviša u jednog od velikana svjetske poezije. Sjećanja na rodno selo al-Birwa ostala su zauvijek u njegovim pjesmama, nedirnuta, neokrnjena, onako kako ih je upamtio do svoje sedme godine, kada je 1948. godine, zajedno sa svim stanovnicima ovog sela, protjerana i njegova porodica. Iz sjemena tih sjećanja, nikla je ruža njegove čežnje za Palestinom koja i danas miriše na cijelu Palestinu. Miris te ruže prepoznaju u Derviševoj poeziji milioni Palestinaca koji su nekada udahnuli miris Palestine, a osjete ga i oni Palestinci koji nikada nisu imali tu sreću. I jednima i drugima, miris te ruže iz poetskog ružičnjaka Mahmuda Derviša priziva i zauvijek čuva od zaborava obrise riđih brda, špalire tamno zelenih maslina, odsjaj sunca na površini rijeke, bijele kuće ravnih krovova, graju djece, zvonki ezan podne namaza, brižnu majku, dobrodušnog oca, braću i sestre. I gnjev. I ponos. I prkos.

Poezija Mahmuda Derviša postala je barjak borbe za ljudsko dostojanstvo, strijela otpora zarivena u srca uljeza i otimača njihove otadžbine, borbena himna u slavu palestinskog naroda. Neuporedivo stradanje Palestinaca, procijeđeno kroz retorte sopstvene agonije prognanika, alhemijskim čudom svoje poezije, Mahmud Derviš je pretvorio u vrhunsku umjetnost, u prizor pred kojim svijet više nikada neće moći zatvoriti oči, ni savjest čovječanstva začepiti uši. Borbu Palestinaca, herojskog naroda čiji je sin i čiju sudbinu dijeli, Mahmud Derviš slavi i opjeva ljepotom metafora koje ostavljaju bez daha, u nepredvidljivim naizmjeničnim oscilacijama slika koje čas sijevnu kao blijesak munje usred olujne noći i trajno ostanu na mrežnici sjećanja, čas vas nježno dodirnu leptirovim krilima istkanim od lirskog šapata neuporedive suptilnosti i ljudske topline.

Tako je Mahmud Derviš postao pjesnik koji je vratio Palestinu Palestincima. U njegovoj poeziji, palestinski narod je ponovo dobio svoju Palestinu, kao neiscrpni poetski arhiv u kom je sačuvana kartoteka čežnje, prkosa i ponosa svakog Palestinca ali i cijela Palestina Palestinaca, ona koju im nisu oduzeli i nikada neće moći oduzeti ni Izraelci, ni oholi faraoni. Ta jedina prava Palestina, u razmjeri 1:1, do najtanje travke njenih polja, do najstinjeg lista iz krošnje svakog stabla masline, do najsitnijeg zrna praha njenog tla, ujedno – do detalja razrađena vizija njenog budućeg oslobođenja, zauvijek će ostati zemlja Palestinaca.

Ferid MUHIĆ