Politička zloupotreba strahova mještana Botuna, koji se decenijama nose sa posljedicama zagađenja životne sredine,  Crnu Goru bi mogla skupo da košta. I učini realnijom najnoviju Vučićevu „ideju“ da Zapadni Balkan uđe istovremeno u Evropu

Aleksandar Vučić  i Vlada Srbije u glas evo promovišu model po kom bi region trebalo istovremeno da uđe u EU, a ne da prva članica bude Crna Gora. Ovamo kod kuće, istovremeno, slučaj Botun i izgradnja postrojenja za preradu otpadnih voda (kolokvijalno – kolektor), koju opstruiraju ovdašnji Vučićevi kadrovi, postaje sve teži kamen o vratu Crne Gore na evropskom putu.

Protesti mještana Botuna, čije je lice i glas postao Milan Knežević, lider DNP, kog je Vučić i javno  označio kao jedinog hrabrog branitelja srpskih interesa u Crnoj Gori, radikalizuju se. Ni nakon ovonedjeljnih razgovora mještana sa predstavnicima Vlade i ustupaka koje im izvršna vlast nudi, te  jasnog saopštenja Delegacije EU da projekat predviđa moderno i bezbjedno postrojenje u potpunosti usklađeno sa standardima EU,  koje nije opasnost po zdravlje, na čemu Knežević insistira, ne nazire se namjera da se odustane od zahtjeva da se kolektor izmjesti iz Botuna. To bi Crnu Goru koštalo novih godina čekanja na kolektor, novca, ali i šanse da uskoro uđe u EU.

Vučić je ove sedmice i u Briselu, na sastanku sa predsjednicom Evropske komisije (EK) Ursulom Fon der Lajen, iznio ideju o istovremenom ulasku Zapadnog Balkana u EU. To bi značilo  ozbiljno usporavanje  ulaska Crne Gore (a moguće i Albanije) u EU.  Brisel je  prepoznao našu državu kao potencijalnu prvu novu članicu, a Srbija je,  prema posljednjim izvještajima EK, znatno iza nje.

Crnogorski premijer Milojko Spajić odgovorio je Vučiću da je saglasan da bi čitavom Zapadnom Balkanu EU trebalo da bude finalna odrednica. Pa potom precizirao: „Crna Gora će tamo Srbiju čekati već od 2028. godine“.

Uslijedila je reakcija srpskog ministra vanjskih poslova Marka Đurića. „Spremnost pojedinih političara u regionu da pokažu da se odriču rodbine i komšiluka neće ubrzati bilo čiji put u EU. Najbolji smo kada jedni druge podržavamo, a ne kada se međusobno poredimo”, prokomentraisao je Đurić Spajićevu izjavu.

Jovana Marović, bivša ministarka evropskih integracija i članica savjetodavne grupe Balkan u Evropi (BEIPAG) je primijetila:  „To je izjavio ministar u Vladi SNS-a koja svakodnevno, na svim nivoima i svim sredstvima, čini sve da Crna Gora ne uđe u EU, uključujući i korišćenje svojih marioneta u crnogorskoj Vladi. Poslednji primjer takvih opstrukcija su protesti protiv izgradnje kolektora u Botunu“,

Vještina komunikacije koju je Spajić iskazao u tvit odgovoru  predsjedniku Srbije, kod kuće,  u slučaju Botuna, izostaje. Mnogi ukazuju da je zloupotreba strahova mještana Botuna, koji se decenijama nose sa teškim posljedicama zagađenja životne sredine, uspješna i zbog toga što je izostala adekvatna komunikacija vlasti sa mještanima. Upitno je i Spajićevo snalaženje sa „opozicijom“ u sopstvenoj vladi.

Samo 21 dan prije isteka roka u kom Crna Gora mora početi izgradnju kolektora ili će plaćati penale donatorima, kreditorima, izvođačima, a kada su mještani Botuna već postavili šatore i radkalizovali proteste, Vlada je otvorila razgovor o problemu koji traje blizu deceniju.

Neposredno prije sastanka, Vlada je usvojila garancije mještanima Botuna za puštanje u pogon Postrojenja za prečišćavanje otpadnih voda. Garancije su podržali PES, NSD, SNP i BS. Članovi Vlade iz Kneževićeve DNP –   potpredsjednik Vlade za regionalni razvoj Milun Zogović i ministarka saobraćaja Maja Vukićević- nijesu prisustvovali sjednici. Na sjednici nije bio ni ministar ekonomskog razvoja Nik Đeljošaj,  ali je on poručio da bi glasao za tu odluku.

Knežević je ove sedmice saopštio da se predsjednik parlamenta Andrija Mandić u potpunosti slaže sa njim kad je riječ o Botunu. Tu izjavu Mandić nije komentarisao, niti se u javnosti oglašava o ovom pitanju.  Ministri Mandićeve NSD,  osim što su glasali za garancije, prethodno su odobrili izgradnju kolektora. Ministarstvo prostornog planiranja, urbanizma i državne imovine, na čijem je čelu Slaven Radunović  izdalo je građevinsku dozvolu za izgradnju postrojenja u Botunu. Život je, čini se, ovaj put na različite strane odveo dugogodišnje partnere.

Garancije predviđaju da će u slučaju da emisije štetnih gasova pređu dozvoljene granice, Glavni grad imati obavezu da zaustavi rad kolektora. Višedecenijska ekološka bomba u srcu zetske ravnice koja i dan danas truje mještane, vodu i zemljište –  bazeni crvenog mulja biće,  obećava Vlada, sanirani. Premijer je  obećao  i  da se kolektor uopšte neće pustiti u rad dok se ne saniraju bazeni crvenog mulja. Spajić je krajem prošlog mjeseca u Skupštini saopštio da će se Vlada zadužiti 32 miliona eura da riješi problem otrova deponovanih u tim bazenima. I plan da se u sklopu KAP-a može „privremeno“ odlagati opasni otpad biće izmjenjen, obećali su iz Vlade.

Najavljeni su i dodatni  benefiti. Oko 30 odsto domaćinstava Gornje Zete biće priključeno na novi kolektor. U obećanjima su mjesto našle i populističke garancije: prednost prilikom zapošljavanja u novom postrojenju imaće mještani Botuna, odnosno Zete; predsjednik Upravnog odbora kolektora biće delegiran od strane mjesne zajednice Botun; iniciraće se razgovori dvije opštine kako bi vlasnička struktura nad postrojenjem bila zajednička – Glavnog grada i Zete.

Vlada se u priču od državnog značaja uključila zakašnjelo, nakon što Glavni grad i gradonačelnik Saša Mujović nijesu uspjeli da ubijede mještane u opravdanost gradnje kolektora u Botunu. Mujović je na predstavljanju garancija izjavio da postoji jedna stvar oko koje nema razgovora a to je promjena lokacije. Objasnio je da bi to prolongiralo izgradnju postrojenja na nekoliko godina.

Kao izraz dobre volje, Glavni grad je objavio i ugovor potpisan s bankom i turskim kompanijama o izgradnji postrojenja. Knežević je ove sedmice uputio otvoreno pismo turskom ambasadoru u Crnoj Gori Barišu Kalkavanu, tražeći od njega da apeluje na turske kompanije Kuzu i Alkatraš da odustanju od gradnje kolektora.

„Složićete se da nijedan projekat bez obzira ko je investitor, a ko izvođač, nije važniji od jednog ljudskog života“, napisao je, između ostalog u pismu Knežević. O ljudskim životima nije mnogo mislio kada je zapaljivom retorikom i lažnim informacijama bio prethodnica izlivu nasilja nad turskim državljanima u Crnoj Gori.

Gradonačelnik Podgorice je priznao  da je „bilo je propusta u komunikaciji“,  u smislu predstavljanja Elaborata. „Ta prva verzija nije najsrećnije napisana”, kazao je i napomenuo da se nada da će gradnja početi do kraja godine i da neće biti nereda u Botunu.  Pojasnio je da bi predviđena spalionica, čiju izgradnju Botunjani posebno problematizuju, u toku jednog sata emitovala izduvne gasove ekivalentne radu šest kamiona.

Predstavnici EU  i Njemačke razvojne banke (KfW), koji su donirali novac i dali kredit za novo postrojenje, upozorili su lokalnu i državnu vlast, na sastanku 5. juna ove godine, o rizicima ako se što prije ne počne sa realizacijom projekta. Krajni rok za otpočinjanje radova, nakon čega će Crna Gora trpjeti i višemilonske penale je  do Nove godine.

,,U cilju kompromisa na ljetošnjem sastanku sa premijerom Spajićem, predsjednikom Skupštine Andrijom Mandićem, ambasadorom Satlerom, gradonačelnikom Mujovićem, obavezao sam se da se neću uključivati ni u kakvu medijsku kampanju, ako su nosioci izvršne i gradske vlasti spremni da razgovaraju s građanima Botuna i pronađu kompromis. I tad i sad im ponavljam, sve i da Botunjani budu za ovakvo predloženo rešenje, ja ću biti protiv, ali ja sam najmanji problem”, izjavio je nedavno Milan Knežević.

Knežević ipak ne odustaje od kampanje, i teško da je  „najmanji problem“.  Njegova kampanja se svodi na to da  kolektor predstavi kao koruptivni posao opasan po zdravlje građana, nazivajući ga i budućim Černobilom, uprkos faktima koji govore drugačije. Insistiranjem na razgovoru sa relevantnim adresama simulira otvorenost za dogovor, dok istovremeno ne odstupa od stava da kolektor u Botunu ni po koju cijenu ne smije biti izgrađen. Vučić bi sigurno to volio.

Knežević je najavio  da će „ako policija krene na Botunjanje“ napustiti i Vladu i vlast u Glavnom gradu. Označio  je šefa Delegacije EU Johana Satlera kao guvernera Crne Gore: ,,On upravlja svim procesima, od smjena do izbora sudija Ustavnog suda, političkih pregrupisavanja i projekcija ali i izgradnjom kolektora u Botunu”.  Istovremeno, Knežević je  pozvao  Satlera da primi na razgovor mještane Botuna i poručio da će ukoliko Satler to odbije, oni „uputiti dopis i svu raspoloživu dokumentaciju gospođi Lauri Koveši, glavnoj tužiteljki Evropske unije“.

Opozicija je više puta podsjetila Kneževića da je njegova partija sa koalicionim partnerima iz vlasti glasala za Prostorno urbanistički plan (PUP) Podgorice koji jasno predviđa izgradnju kolektora u Botunu.

Na najave Kneževića da će zbog kolektora srušiti podgoričku vlast, gradonačelnik Mujović je odgovorio je da će tražiti princip reakcije na tu akciju kada je u pitanju državna vlast.  Iz opozicije  se čuju i glasovi da je Kneževićeva odbrana Botuna propala: ,,Svako zna da se uveliko pregovara za veći broj funkcija DNP u Vladi Crne Gore i da će biti izgradnje kolektora”, saopštio je šef Kluba odbornika Demokratske partije socijalista (DPS) u Skupštini Glavnog grada, Andrija Klikovac.

Mještani Botuna protiv zagađenja svoje sredine od KAP-a protestuju decenijama. Vlasti se nijesu puno trudile da im objasne kada će zaustaviti trovanje koje je zaostalo od Kombinata, a do sada ni da im precizno obrazlože da novi kolektor neće dodatno zagađivati ionako zagađenu sredinu. Oni su početkom septembra ove godine organizovali prvi protest protiv izgradnje kolektora, koji je sedmicu ranije dobio i saglasnost Agencije za zaštitu životne sredine.

Nakon što su iz Glavnog grada najavili da bi gradnja postrojenja za prečišćavanje otpadnih voda trebalo uskoro da počne, razapeli su šatore a na prostoru predviđenom za izgradnju kolektora parkirali traktore, kamione, građevinske mašine, automobile i nasuli tampon kako bi lakše mogli da priđu šatorima. Tvrde da neće dozvoliti početak gradnje postrojenja na toj lokaciji.

Nakon što su preuzeli garancije od premijera Spajića, predstavnici mještana su izjavili da će ih predstaviti ostalim mještanima nakon završenog referenduma na Zboru građana, ali da i dalje ostaju pri stavu da izgradnje na planiranoj lokaciji nema. Referendum je zakazan za nedjelju, 14. decembra.

Slučaj Botun nije jedini koji se tumači kao opstrukcija evropskog puta Crne Gore od strane Vučiću odanih domaćih kadrova. Nakon što je Crna Gora glasala za UN Rezoluciju o Srebrenici, crnogorski parlament je izglasao Rezoluciju u Jasenovcu, čime su ozbiljno narušeni odnosi zemlje sa Hrvatskom, pa i blokirano zatvaranje poglavlja 31 krajem prošle godine. Nijesu samo poslanici  bivšeg Demokratskog fronta glasali za nju, već i  Demokrata i PES-a. Rezolucija je izglasana, kao neka vrsta izvinjenja Vučiću za glas u UN za Srebrenicu.  U Srbiji slična rezolucija nije izglasana jer bi to, kako je izjavio Vučić, poremetilo odnose sa Hrvatakom za narednih sto godina.

Politička zloupotreba strahova mještana Botuna, koji se decenijama nose sa teškim posljedicama zagađenja životne sredine,  Crnu Goru bi mogla skupo da košta. I učini realnijom najnoviju Vučićevu „ideju“ da Zapadni Balkan uđe istovremeno u Evropu.

ISTORIJA PROJEKTA KOLEKTORA U BOTUNU

U vrijeme mandatara gradonačelnika Miomira Mugoše najavljena je izgradnja novog kolektora za Podgoricu  i taj posao je nazvan projektom vijeka. U vrijeme gradonačelnika Slavoljuba Stijepovića, 2017., potpisan je ugovor o kreditu sa Njemačkom bankom za obnovu i razvoj i dobijena donacija Evropske unije.

Početkom 2020. tadašnji direktor Vodovoda i kanalizacija Filip Makrid i direktor kompanije Bemax Veselin Kovačević potpisali su ugovor za izgradnju primarnog kolektora u okviru sistema za prečišćavanje otpadnih voda. Gradonačelnik Ivan Vuković  u junu 2022. ponovo potpisuje Ugovor za izgradnju sistema postrojenja za prečišćavanje otpadnih voda. Pored Vukovića paraf na dokument od 3.500 strana stavili su tadašnji izvršni direktor preduzeća Vodovod i kanalizacija Filip Makrid, i izvođači radova, direktor turske kompanije Kuzu Group Mehmet Emre Bastopku i član borda direktora turske firme Alkatraš, Bauram Albauark.

Dvije turske kompanije, koje su na tenderu 2022. dobile posao izgradnje postrojenja, dostavile su završni nacrt glavnog projekta čija izgradnja je trebalo da traje tri godine.

Iz Delegacije Evropske unije  objašnjavaju da je ovo najveći ekološki projekat koji EU podržava u Crnoj Gori – EU je obezbijedila 33 miliona eura bespovratnih sredstava za novi kanalizacioni sistem i postrojenje, uz podršku kroz kredit od Njemačke razvojne banke (KfW) od 30 miliona eura.

Izgradnja novog PPOV-a je neophodna, jer je postojeći sistem u Glavnom gradu star blizu pola vijeka. Kapacitet postojećeg postrojenja je tri puta manji od sadašnjih potreba Podgorice, čije je stanovništvo višestruko naraslo od kada je postavljen stari kolektor. To rezultira da se djelimično prečišćene ali i neprečišćene otpadne vode slivaju direktno u Moraču, pa preko nje u Skadarsko jezero. Na teritoriji Podgorice ima 90.309 priključaka na gradski vodovod, dok je svega 58.718 priključaka na fekalnu kanalizaciju. Ostalo su septičke jame.

Milena PEROVIĆ/Predrag NIKOLIĆ

Protest protiv zakupaca Svetog Stefana, Miločera i Kraljičine plaže  kulminirao je rušenjem plažnih kapija, obustavom svih aktivnosti zakupca i pokretanjem arbitraže u Londonu. To stanje traje od 2021.  Najavljeno poravnanje moglo bi ga promijeniti. Ali, cijena – iz perspektive javnog interesa – nije zanemarljiva

Moglo bi biti da će hotel Sveti Stefan, narednog ljeta ponovo biti otvoren za goste. Strane u sporu, po svoj su se prilici, približile zajedničkoj odluci da okončaju arbitražni postupak koji se vodi pred Sudom za međunarodnu arbitražu u Londonu.

O tome svjedoči dokument Uslovi poravnanja u LCIA arbitraži broj 215352, na kome je rukom dopisano nacrt, a u koji je Monitor imao uvid.

U međuvremenu, atmosferu je podgrijao Dritan Abazović, lider GP URA, ustvrdivši da je poravnanje već potpisano. I to tajno. Iz URA kažu da su predstavnici državnih kompanija iz Budve „dolazili u zgradu Vlade i potpisivali dokument“, tražeći od izvršne vlasti da ga odmah objavi. Uz insistiranje na tezi da je Vlada, odnosno njeni pregovarači, „učinila ustupke zakupcu na štetu javnog interesa“.

Kabinet premijera Milojka Spajića uzvratio je demantijem, ocjenjujući tvrdnje Abazovića i URA kao „potpune neistine i dezinformacije“. Prema navodima Vlade, nikakav sporazum, aneks ili poravnanje nije potpisano, već se radi o dokumentu koji je u fazi razgovora i nema obavezujući karakter. Dodatno je navedeno da  se ne može govoriti o zaključenom poslu dok se o njemu ne izjasne nadležna tijela i dok sam dokument ne bude finalizovan.

Prema nezvaničnim informacijama, istina je negdje između. Poravnanje nije potpisano od strane svih 11 aktera koji su označeni kao učesnici arbitraže i zainteresovane strane, ali je potpisivanje dokumenta u toku.

Dok čekamo zvaničnu potvrdu najavljenog poravnanja, pokušaćemo da doprinesemo iskazanoj transparentnosti ovog posla tako što ćemo proći kroz dio odredbi aktuelnog dokumenta (nacrta?) i pokušati da ih uporedimo sa  važećim Ugovorom o zakupu najpoznatijih budvanskih hotela i plaža.

Osnovni Ugovor o zakupu iz 2006/2007. godine predviđao je strogo definisane obaveze zakupca, uključujući garantovanu i obrtnu rentu, rokove za završetak radova i obavezu skoro cjelogodišnjeg rada hotela (11 mjeseci). Taj dokument uvodi pojmove kao što su ukupna zagarantovana renta, koja se mora plaćati polugodišnje, nezavisno od profita, i ukupan procenat obrta, koji zakupac plaća na bazi ostvarenih prihoda.

Uskoro je stigao Aneks ugovora kojim je za 2,5 godine produžen rok za završetak radova i promijenjen dio osnovnog Ugovora kako bi se zakupcu omogućilo  zalaganje prava iz zakupa u korist kreditora – Evropske banke za rekonstrukciju i razvoj (EBRD).

Pet godina kasnije, tadašnja Vlada (premijer Milo Đukanović) i zakupac pripremaju novi, Aneks 1 Ugovora. Njim se produžava trajanje zakupa sa 30 na 42 godine za Sveti Stefan i Miločer, dok se za Kraljičinu plažu ugovor produžava sa 30 na 90 godina i definiše novi investicioni koncept: rušenje postojećeg hotela i izgradnja novog, uvećanih gabarita. Od budućih 126 smještajnih jedinica polovinu (63) će činiti apartmani odnosno stanovi namijenjeni prodaji. Kao usput, Aneksom 1 je za 30 odsto umanjena ranije ugovorena zagarantovana renta.

Ovaj dodatak na prvobitni Ugovor o zakupu čekao je od 2012.-2015.,  dok nije proguran kroz Skupštinu Crne Gore, minimalnom većinom od 41 glasa.

Nakon odlaska DPS sa vlasti rasplamsalo se  nezadovoljstvo mještana Svetog Stefana i Budve  nemogućnošću da sa svojim gostima koriste šetačke staze i plaže u Miločeru i na Svetom Stefanu. I obilaze grad-hotel. Protest je kulminirao rušenjem kapija na Kraljičinoj plaži, obustavom aktivnosti zakupca i pokretanjem arbitraže u Londonu. To stanje traje od 2021.  Najavljeno poravnanje moglo bi ga promijeniti. Ali, cijena – iz perspektive javnog interesa – nije zanemarljiva.

Registrovali smo nekoliko ključnih odstupanja i novina koje donosi Poravnanje, pod uslovom da tekst tog dokumenta bude usvojen u formi u koju smo imali uvid.

Uz napomenu da se rok zakupa ponovo produžava za novih pet godina da bi se zakupcima nadoknadilo izgubljeno vrijeme, počnimo od režima korišćenja izdatih objekata i prostora, oni su bili glavni kamen spoticanja.

Ostrvo Sveti Stefan biće u režimu korišćenja primarno za goste Hotela. Ostavljena je mogućnost da će Aman ( upravlja zakupljenim hotelima i plažama), “u skladu sa svojim standardima organizovati posjete za ograničen broj trećih lica”. Prilaz ostrvu (most koji ga povezuje sa kopnom) je javan i biće dostupan građanima i posjetiocima, “uz pravo Amana da ograniči pristup u mjeri koja će obezbijediti privatnost gostiju Hotela”. Bez vremenskog ograničenja.

Na Kraljičinoj plaži “može biti uspostavljen režim koji omogućava isključivo korišćenje plaže od strane gostiju Hotela, odnosno ekskluzivitet korišćenja plaže od strane gostiju Hotela ukoliko to odluči zakupac kupališta”. Ekskluzivitet je ograničen na period trajanja kupališne sezone, odnosno od 1. maja do 1. oktobra.   To bi trajalo od naredne pa do kraja kupališne sezone 2053.

“Izuzetno od prethodnog stava, zakupac kupališta propisuje cjenovnik za korišćenje plažnog mobilijara i za lica koji nisu gosti Hotela”. Ako za to ima interesa.

Staze koje vode ka i prolaze pored Kraljičine plaže ostaju javne,  dostupne  građanima i posjetiocima. Ali, “radi zaštite privatnosti gostiju Hotela, Arbitražne stranke su saglasne da se postave fizičke barijere, kako bi se smanjila mogućnost ugrožavanja privatnosti, ali bez formalnog uskraćivanja prava prolaza javnosti”.

Priča se ne završava sa vizuelnim i zvučnim barijerama. “U slučaju značajnog narušavanja privatnosti gostima Hotela ili u slučaju organizovanja posebnih događaja na lokalitetu oko Kraljičine plaže (prijemi, vjenčanja, ograđivanje prostora i slično), Arbitražne stranke su saglasne da Adriatic (ovdašnja ekspozitura zakupca s Djevičanskih ostrva) može ograničiti prava prolaza javnosti uz prethodno obavještenje organa lokalne samouprave…”.

Plaže Sveti Stefan i Miločer imaće, uglavnom u čoškovima, dio namijenjen javnosti, uz obavezu plaćanja plažnog mobilijara, a mještanima – besplatno. Riječ je o “određenom broju besplatnih setova plažnog mobilijara za mještane”. Ništa određeno. .

Uslovi poravnanja prvi put uvode izričito oslobađanje zakupca od plaćanja renti za završne godine važenja Ugovora, kada bi one moge biti i najveće (2050, 2051 i dio 2052.). To se pravda tako što je zakupac plaćao neke rate i u vrijeme kada su hoteli bili zatvoreni.

Postojeći privremeni objekti biće legalizovani kao trajni, uz mogućnost nadogradnje. O tome više detalja možete naći u tekstu koleginice Branke Plamenac. Dogovoren je i novi investicioni model za hotel Janu Kraljičina plaža. Uslovi poravnanja preciziraju da će novi hotel poslovati po tzv.  mješovitom modelu, koji podrazumijeva da će uz smještajne jedinice, dio kapaciteta biti namijenjen prodaji, kao zasebne stambene jedinice.

Kao izvjesna kompenzacija, uglavnom lokalnom stanovništvu, navodi se uvođenje programa inkluzije lokalne zajednice, zapošljavanja domaće radne snage i korišćenja lokalnih proizvoda. “U okviru hotelske i ugostiteljske ponude koristiti proizvode i usluge lokalnih proizvođača i zanatlija, najmanje jednom godišnje organizovati sajam lokalnih proizvođača i zanatlija; Uložiti razumne napore da omoguće održavanje manifestacija, umjetničkih radionica i drugih sličnih programa… ; Sprovoditi društveno-odgovorne projekte u saradnji sa lokalnim nevladinim organizacijama i mjesnim zajednicama, posebno u segmentima zaštite životne sredine, turizma, kulturne baštine i obrazovanja”.

Uslovi poravnanja, bilo da su konačan dokument ili nacrt, imaju makar jednu zajedničku karakteristiku sa osnovnim Ugovorom od prije 18 godina. Čuvaju tajni o identitetu  zakupaca Svetog Stefana, Miločera i Kraljičine plaže.

Formalni zakupac, kompanija Adriatic Properties je registrovana u Crnoj Gori, ali je njen 100 postotni vlasnik ofšor firma  Aidway Investments Limited registrovana na Britanskim djevičanskim ostrvima. O njima ne znamo ništa. I tako će, izgleda, ostati još neko vrijeme.

Zoran RADULOVIĆ

Mi smo se iz devedesetih prošvercovali, mi nismo naučili ništa suštinski važno. Zato se te godine ovako lako vraćaju. U posljednih pola vijeka imali smo u Crnoj Gori dvije velike mobilizacije srpstva. Obje su povezane sa Đukanovićem. Jednu od te dvije mobilizacije je politički predvodio, onu iz 1989., takozvanu AB revoluciju, a drugu (Litijaški pokret) je izazvao svojim političkim glupostima i lošim procjenama

MONITOR: U jednom intervjuu ste podsjetili na riječi Vargasa Ljose da u Latinskoj Americi pisac ne može da bude samo pisac i konstatovali da i na Balkanu ne možete da budete samo pisac, nego  morate da vidite neke stvari. Šta vas najviše brine od onog što vidite danas u Crnoj Gori?

BRKOVIĆ: To su paradoksi koje vam donose tzv. zanimljiva vremena. I pitanje morala koje je modernitet postavio na jednostavan način: da li, kao umjetnik, treba da budete zabavljač nekih smiješnih elita, ili da ostavite jasno i tačno svjedočanstvo o svome vremenu.
Ono što posebno zabrinjava je nedostatak odgovornosti.
Imate čitavu jednu novu klasu koja je naučena da se sprda samoj ideji odgovornosti. I može im se. Ignorišu se odluke sudova, evropske preporuke, dobri maniri, elementarno vaspitanje – ništa nije i ne može biti sigurno sa takvom sviješću.

MONITOR: U posljednjoj kolumni napisali ste da je bizarnosti previše i za mnogo veću državu od Crne Gore. Zašto nam se množe bizarnosti?

BRKOVIĆ: Jer imamo lošu vlast. Jednu lošu vlast naslijedila je druga loša vlast. Loša vlast kao sudbina.
Bizarno je kad jedna politička elita ne može da sakrije temeljnu mržnju prema Crnoj Gori. Teško je vjerovati u njihovu dobronamjernost kada sve to vidite.
Bizarno je i kada imate tzv. intelektualnu elitu koja se ubi da jednu nacionalnu ideju i jedan emancipatorski pokret koji je proistekao iz te ideje veže za jednu partiju i jednog vođu. Oni crnogorski intelektualci koji su pristali na takvu obmanu – ne samo da su učestvovali u golemom falsifikatu, već su pokazali da im je služenje partiji i vođi važnije od Crne Gore u koju se zaklinju. Ali, samo bi naivan vjerovao našim zakletvama…
Nikada nisam razumio potrebu da se Đukanović pretvori u simbol crnogorstva. Takva poistovjećivanja su opasna. Kada jedan političar kome je, vjerujem, sopstvena pohlepa i bogaćenje bilo neuporedivo važnije od Crne Gore, postane mjera, onda dobijate kult ličnosti umjesto emancipacije. I političku prevaru neviđenih razmjera. Oni koji su bili Crnogorci, nacionalni i politički i prije „gospodarevog“ preobraćenja moraju se sjećati kako je ih je strastveno i predano progonio. Tako da sam ja njegovo crnogorstvo uvijek doživljavao prije svega kao kalkulaciju a ne čin političkog prosvetljenja… Današnji mladi ljudi teško mogu shvatiti sve ovo, jer im je servirana slika da sve crnogorsko počinje s njim.
Sve ove bizarnosti rječito govore o ljudskom i intelektualnom materijalu koji čini i vodi današnju Crnu Goru.

MONITOR: Podsjetili ste i da jedna “sitna” vijest ima mnogo veću težinu od pobrojanih stvari – vijest iz Nikšića o forenzičkoj identifikaciji pobijene porodice Klapuh. Zašto je ovom društvu tri decenije kasnije to „sitna vijest“?

BRKOVIĆ: Slučaj pobijene porodice Klapuh jedna je od najjezivijih i najmonstrouznijih ratnih priča iz „vremena zla“. Ja bih takvu priču smjestio u sve udžbenike i čitanke – da sve generacije budućih crnogorskih građana dobro zapamte takvu priču o stradanju jedne porodice. Umjesto prigodnih lagarija, ova bi priča vrištala istinom o nama i jednom vremenu. Da budemo precizni – sigurno da ovakvih priča ima na svim stranama. Sjetite se priče o zagrebačkoj (srpskoj) porodici Zec. Ta priča je tamo, u Zagrebu, od hrvatskih pisaca, pozorišnih reditelja i umjetnika ispričana više puta. Naprosto, ne smijemo dozvoliti da se priče o paklenom stradanju zaborave. Ko god da su akteri, kažem. Ali, da se ne izgubimo u prevelikom generalizovanju – priča o porodici Klapuh je jedna od priča o nama. Posebno je uznemirujuća činjenica da država Srbija nije izručila pravdi ordinarne zločince koji stoje iza ovog trostrukog ubistva. A tamošnji predsjednik, karikatura od predsjednika bolje reći, voli da drži lekcije iz patriotizma i morala. A što je drugo i patriotizam i moral nego uvjerenje da zločinci moraju odgovarati. Ako ih država Srbija krije, ona preuzima njihovo strašno autorstvo. Tako da ovakvim gestovima Vučić debelo podvaljuje Srbiji. Pred pričom o porodici Klapuh padaju sve te prdnjave od kojih se na Balkanu pokušava napraviti – svjetonazor, ideologija. Taj trostruki duh će još dugo stajati nad ovim društvom i podsjećati nas ko smo bili i gdje smo bili… I dobro je što je tako.

MONITOR: Konstatatujete i da brojni nedavni događaji pokazuju da bi se “opet lako mobilisala slična svijest”,  i da neki u tome svojski prednjače poput pljevaljskog gradonačelnika Daria Vraneša koji je ovih dana i najprizemnije uvrijedio direktoricu CIN CG Milku Tadić Mijović.

BRKOVIĆ: Mi smo se iz devedesetih prošvercovali, mi nismo naučili ništa suštinski važno. Zato se te godine ovako lako vraćaju.
U posljednih pola vijeka imali smo u Crnoj Gori dvije velike mobilizacije srpstva. Obje su povezane sa Đukanovićem. Jednu od te dvije mobilizacije je politički predvodio, onu iz 1989., takozvanu AB revoluciju, a drugu (Litijaški pokret) je izazvao svojim političkim glupostima i lošim procjenama. Zato djeluje smiješno kada se, uglavnom od njegovih medijskih kerbera, krivica projektuje na druge, nerijetko i na adrese izvan politike.
A kada se duh pusti iz boce, uzalud pametna priča ili tačni uvidi.
S druge strane, otužno je koliko aktuelna mobilizacija djeluje kao tek puko prepisivanje lekcija iz devedesetih. Svijest koja je tada poražena ne može u krajnjem ni danas proći drugačije, ali može još dugo mrcvariti ovo društvo. A to nikada nije dobro. Umjesto da energiju trošite na važne i ozbiljne stvari, dovijeka morate da se bavite nekim utvarama prošlosti.

MONITOR: Kako nam se dešavaju vraneši?

BRKOVIĆ: Izgleda da Crnu Goru nema ko da brani makar u aktuelnoj političkoj vlasti. Zato Vraneš može da igra ovako tvrdu i pokvarenu igru. Sjećate se Čeka Dačevića iz devedesetih? Ovo im je Čeko za novo vrijeme. Samo, istini za volju, ona vlast je našla način da Čeka pacifikuje…
Vraneš je karikatura, ali to ne umanjuje njegovu zlokobnost.
On igra ovako jer vidi da nema ko da mu se politički suprotstavi. Tzv. građanske snage u ovoj vlasti su suviše kalkulantski nastrojene. Izbjegavaju da se bave ozbiljnim stvarima – i zato su svojevoljni taoci Mandića i njegovih vraneša… U određenom smislu, prevaranti su od početka, od onih lažnih brojeva za plate i povišice, pa do evropejstva s greškom…

MONITOR: Kako gledate na istorijski revizionizam koji se uveliko zahuktao, uz sveprisutnu  promociju četničke ideologije? Vrh SPC i dobar dio vlasti tvrdi da su četinici bili antifašisti, recimo.

BRKOVIĆ: Možete tvrditi i da su bili hipici ili vozači formule jedan, biće podjednako tačno… Taj “četnički antifašizam” se izvjesno nije dešavao u samom ratu – tada su bili odane sluge okupatora, to im je najbolje išlo – to se dešava danas, nama. Ukazuje na svijet koji je raskrstio sa istinom i pravdom. Takvi pojmovi se doživljavaju kao ornamenti nekog drugog vremena, kao prevaziđene kategorije. A kada istina više nije važna, kada ne obavezuje, onda zaista može sve – pa i da su bili hipici (Draža je nosio lenonke, kao što se sjećamo) ili vozači formule jedan, zašto da ne?

MONITOR: Istovremeno, ovakvi kakvi smo, na korak smo od Evrope. Šta je onda sa Evropom?

BRKOVIĆ: Kako trenutno stvari stoje prije bi se moglo reći da je Evropa na korak od nas, od Balkana u najgorem svijetlu… Zato i djeluje da smo blizu.

Crnogorska kultura ima previše komesara

MONITOR:  Ove godine je 40 godina od objavljivanja vaše prve knjige Konji jedu breskve. Nakon četiri decenije plodnog stvaralaštva, za razliku od mnogih, nemate nacionalnu penziju niti Trinaestojulsku nagradu. Je li problem u vama ili u vlastima, prošlim i sadašnjim?   BRKOVIĆ: Prije svega, moram reći da meni sasvim nestvarno djeluje ovaj podatak – da je od objavljivanja moje prve knjige prošlo četrdeset godina. Još je fascinantnije – koliko je istorijskih dešavanja stalo u te četiri decenije. U mnogo čemu bilo je to, ta sredina odamdesetih u SFRJ, drugačije vrijeme nego ovo današnje, čak mislim da bi današnji mladi ljudi bili iznenađeni na mnogo načina tim vremenom. Ali, ono što pouzdano pamtim: nije se knjiga objavljivala lako kao danas. Moja knjiga „Konji jedu breskve“ odabrana je na konkursu Književne omladine Srbije (KOS) za čuvenu ediciju prvih knjiga „Pegaz“. Te 1985. na konkurs je pristiglo 180 rukopisa iz cijele ondašnje Jugoslavije, a odabrano samo pet. Objavljene su knjige jednog pisca iz Zagreba (Z. Bužek), iz Beograda (S. Ugričić), iz Prištine (D. Bojović), kritičara Dobrivoja Stanojevića i moja knjiga, knjiga jednog devetnaestogodišnjaka. Bila je to ozbiljna zemlja, posebno kada je riječ o ozbiljnosti u kulturi…
Čak imam utisak da je onda, iako je bilo doba jednopartijske vlasti, u nekim stvarima ta vlast pokazivala više osjećaja i dobrih manira, nego njihovi višepartijski nasljednici. To važi i za odnos prema nagradama i nagrađivanju.
Ovdje je nekoliko godina unazad jedan uticajni član žirija obećavao da izdajnik ne može biti nagrađen… Vjerujem da je to rečenica koja kod takvih nacionalnih stručnjaka mene automatski diskvalifikuje.
To sa mnom vam je jednostavno: onima prošlima smetalo je što sam „izdajnik“, a aktuelni me neće nagraditi upravo jer nisam postao izdajnik.
Političarima nikako ugodit. Doduše, ja se nešto baš i ne trudim…
U mom kosmosu nezamislivo je da se pisac udvara političarima i politici. Ali, vidim da u mnogim ličnim kosmosima to drugačije funkcioniše.
Crnogorska kultura ima previše komesara, a malo pravih stvaralaca. To je uvijek kobno za jednu kulturu. Sa nekima od tih komesara decenijama sam se družio. I dobro ih poznajem. Imam utisak da mi to ne mogu oprostiti.
Ali, neka: ovako je bolje…

Milena PEROVIĆ