Povežite se sa nama

FELJTON

MUSTAFA CANKA: GUSARSKA REPUBLIKA ULCINJ (XV): Rat protiv svih

Objavljeno prije

1 godina

na

Monitor donosi izvode iz knjige Gusarska republika Ulcinj, publiciste i novinara Mustafa Canke, u kojoj su sabrane priče o znamenitom gusarskom gradu i ratnicima koji su stvarali sopstvenu istoriju preko dva vijeka

 

Svaki je oružani sukob podsticao gusarstvo. Tokom Drugog morejskog rata (1714-18.) se intenziviraju akcije Ulcinjana, posebno u Dalmaciji i na obalama Romanje. U proljeće 1715. Ulcinjani su zarobili 40 ljudi, pa je papa kritikovao Veneciju što ne ispunjava svoju obavezu da će Jadran očistiti od gusara. Papa navodi da će on u Jadran poslati naoružane brodove radi odbrane svojih podanika.

Do toga nije došlo, jer su Mlečani navodili da će pojačati svoje akcije. Ali, krajem maja Ulcinjani su napali jedan peraški brod koji je plovio pod dubrovačkom zastavom. Mornare Dubrovčane su oslobodili, a ostale sa brodom i skupocjenim tovarom odveli u Ulcinj.

U ljeto te godine Ulcinjani operišu na obje obale Jadrana i plijene sve brodove do kojih se mogu domoći. Čak je i mletački zapovjednik Jadrana na obalama Istre odbio da sa njima uđe u obračun. Dodaje se da bi ušli u Pezaro da ih u tome nije spriječio jedan naoružani brod iz Ferma. Pred Ćezenom su zarobili tridesetak ljudi, koje su odveli u roblje, a zaplijenili su i dva mletačka broda pred samom venecijanskom lukom.

U septembru 1715. Mlečani su sa tri ratne galije došli pod Ulcinj i topovskim hicima gađali luku i potopili tri barke. Pošto su primijetili da se za nekoliko sati na obali sakupilo oko tri hiljade ljudi, vanredni providur Jadranskog mora Fremon je donio odluku da se povuku. Za ovu akciju gusari su se brzo osvetili na području Trogira gdje su nekoliko ljudi ubili, a preko 50 odveli u roblje. Mlečani su krajem te godine, na samo dvije milje od Dubrovnika, napali i potopili jedan ulcinjski brod.

Naredne godine kardinal Paulući traži iz Rima četiri fuste da bi obale Papske države zaštitio „dalle molestie de corsari Dulcignotti“, dok francuski konzul u Draču u septembru sjetno zaključuje: „Ulcinjani čine čudo na Jadranu sa svojih 25-30 brodova na vesla i nikome se ne pokoravaju“. Te godine uspjeli su da zaplijene i jednu napolitansku tartanu.

U martu 1718. godine jedan ulcinjski brod sa 180 pomoraca i 10 topova zarobio je u zalivu kapetana Botena iz Marseja navodeći kao razlog maltešku zastavu koju su oni sami stavili na francuski brod. Boten i njegova posada su dovedeni u Ulcinj kao roblje.

„Oni terorišu po Jadranu“, piše francuski konzul u Draču Žoze Isnar i ističe: „Bog njima daje snage i smjelosti da izvrše ovakav udar“. Isnar takođe tvrdi da ,,ulcinjski gusari ne poštuju ni sultana ni bilo koju drugu vlast na svijetu!“

Akcije ulcinjskih gusara su takvih razmjera da utiču ne samo na promet u Jadranskom moru, nego i na Mediteranu, navodili su diplomatski predstavnici Francuske.

Na kraju Drugog morejskog rata, odnosno početkom marta 1718. u akvatorijumu Drača tri ulcinjske tartane su napale i opljačkale britanski trgovački brod ,,Adventure“ koji je bio naoružan sa 26 topova. Posadu od 32 člana su pobacali u more. Njihov plijen bio je i tovar (velika količina usoljene ribe, začina i luksuzna roba) namijenjen italijanskom tržištu.

Brod je najprije prebačen u Drač, a kasnije u Ulcinj. Porta je poslala u Ulcinj jednog kapidži-bašu, u pratnji tumača britanskog ambasadora i još 16 kapidžija, da ispita slučaj, pogubi zapovjednika Ulcinja i sve uključene u napad na britanski brod. Čitavu situaciju otežavalo je saznanje da je ranije napadnut i jedan francuski brod, dok je u junu kod Valone ulcinjska galeota napala i opljačkala brod mletačkog trgovca Diega.

Misija kapidži-baše nije imala realnog učinka jer mu skadarski sandžakbeg nije obezbijedio dovoljan broj vojnika koji bi mu omogućili da naredbe Porte sprovede u djelo. Popustili su samo pred zahtjevom velikog vezira Damat Ibrahim-paše da vrate brod. Krajem juna „Adventure“ je otplovio za Veneciju, dok su, kako su naveli Englezi, Ulcinjani platili kapidži-baši 9.000 dolara kao odštetu. Od otete robe s britanskog broda pronađena je samo mala količina, mada je kapidži-baša od Ulcinjana tražio da vrate sve.

„Ako ne spriječimo ove svakodnevne pojave ulcinjski gusari će ovdje stvoriti jednu armadu francuskih i engleskih brodova“, upozorava francuski konzul u Draču dodajući da se u tom gradu početkom aprila 1718. nalazilo sedam brodova raznih nacija koje su zaplijenili ulcinjski gusari.

U Požarevačkom miru od 21. jula 1718. stoji posebna klauzula o Ulcinju. Ulcinjanima je izričito bila zabranjena gradnja brodova, a bilo je propisano da im se čak oduzimaju i mala plovila koja su posjedovali. Od njih je istovremeno zatraženo da 61 dan nakon potpisivanja sporazuma oslobode sve robove i da zaplijenjenu robu vrate ili da u toj srazmjeri nadoknade štetu.

Mletački predstavnik je na tom skupu zahtijevao da se „radi radikalnog suzbijanja piraterije“ Veneciji ustupe Ulcinj, Skadar i Bar. Naravno, to se nije desilo, jer su za Osmansku imperiju Ulcinj i Bar predstavljali izuzetno važne centre na Jadranu.

Patrijarh ohridski Filotej u Drugom morejskom ratu nije znao kako da se efikasnije odbrani od svojih suparnika nego da ih u Istanbulu predstavi kao saradnike Mlečana protiv Ulcinjana. Smatrao je da to znači biti protiv interesa osmanske države. Zato su mnogi trgovci bili sa Ulcinjanima ortaci ili su novcem plaćali da ne budu uznemiravani.

Domaći albanski trgovci preferirali su da njihovu robu prevoze Ulcinjani, jer je za to postojala politička podrška. Svi su znali da iza njih stoji Visoka Porta. Za sultana je bilo najvažnije da mu ulcinjska trgovačka flota donosi obrtna sredstva u sve prazniju državnu kasu.

Ulcinjskim pomorcima su širom bila otvorena vrata svih luka po Turskoj imperiji. Od 1720. pomorski život u Ulcinju cvjeta. Tome svakako doprinosi i činjenica što ne plaćaju namete državi, kojima su veoma bile opterećene pomorske privrede konkurentskih zemalja.

Mlečani su pokušali da oslabe Ulcinjane uvođenjem takse od dodatnih dva odsto za svu robu koja je preko Drača išla iz ili u Veneciju. Od nje su bili oslobođeni samo Skadrani kako bi koristili mletačke, a ne ulcinjske brodove. Zato su trgovci iz ostalih gradova Albanije prijetili da će robu transportovati ulcinjskim brodovima preko Dubrovnika.

U fazi ubrzanog opadanja svoje moći, odnosno u 18. vijeku, Venecija je pokušala potvrditi svoju identifikaciju s Jadranom, arenom na kojoj bi trebao stajati samo njen simbol krilatog lava kojeg su se nekada bojali, a sada ismijavali, suvereniteta koji predstavlja sebe kao lik od vrhunske važnosti među mnoštvom koje vrvi ovim malim prometnim kopnenim morem, višestrukim raskršćem različitih naroda, religija, kultura i jezika.

Od sredine 18. vijeka Ulcinjani su diktirali cijene transporta u albanskim lukama. To je uticalo na smanjenje trgovine Venecije sa tim gradovima, pa je mletački konzul u Draču tih godina pisao da je „u poređenju sa nedalekim periodom trgovina između Albanije i našeg tržišta samo skelet nekadašnje trgovine“.

Za vrijeme Bušatlija skadarski pašaluk je imao vojnu-pomorsku flotu, čija je baza bila u Ulcinju. Svaki veći brod bio je naoružan sa deset topova. Ulcinjski reis Osman je sa jednim šebekom i sa jednom felukom, na kojima je bilo 30 naoružanih ljudi, po naredbi Mahmud-paše, kontrolisao albansku obalu do Valone.

Svi ovi faktori, uz porast broja stanovnika i gradnju i kupovinu velikih brodova, čine da pomorski život grada dobije dodatni impuls. Trgovačka flota Ulcinjana sa 150 brodova je 1770. po nosivosti gotovo ravna mletačkoj. Cijelog ljeta ulcinjske su velike barke bile na Levantu, od Istanbula preko Smirne (Izmira) do Aleksandrije, odakle su prema Dubrovniku, Trstu i Ankoni prevozili voće, tkanine, kafu i ostale proizvode. U jesen bi dolazili da kupe žitarice u Drač gdje bi se spojile sa 120 srednjih i malih ulcinjskih brodova koji su radili u jadranskim lukama.

Da su svi cijenili kvalitete Ulcinjana kao vještih pomoraca, pokazuje sljedeći događaj. U decembru 1751. uplovio je u luku Drač jedan francuski brod, koji je prethodno krcao teret u Navarinu, u Grčkoj. Mornari jednog tripolitanskog gusarskog šebeka iskoristili su odsustvo kapetana broda i njegovog pomoćnika i zarobili 18 članova posade. Kapetan je nakon toga došao u Ulcinj i od njegovih mještana formirao novu posadu.

(Nastaviće se)

Komentari

POVEZANE VIJESTI:

FELJTON

ŽENE CRNE GORE (XXI): Hrabrost prerasla u legendu

Objavljeno prije

7 dana

na

13 Februara, 2026

Objavio:

Monitor prenosi djelove iz monografije Žene Crne Gore, u izdanju UNDP-a i Narodne biblioteke „Radosav Ljumović” koja je urađena sa željom da mapira žene i ulogu žena u vertikali crnogorske istorije. Autorke su  Olivera i Tijana Todorovic, urednik Dragan B. Perović

 

 

Bojana IVANOVIĆ-MILETIĆ – Revolucionarka, učesnica Narodnooslobodilačke borbe Jugoslavije.

Bojana, starija od sestara Ivanović, bila je student Ekonomske visoke komercijalne škole. U mladim danima priključila se borbi protiv režima i za socijalnu pravdu, pa je često hapšena. Bila je među prvim ženama koje su postale članice KPJ-a (1934).

Na Cetinju je bila jedan od organizatora demonstracija nakon ubistva studenta-revolucionara Mirka Srzentića. Na studijama u Zagrebu nastavila je ilegalni rad.

Kada je u Crnoj Gori 1936. godine došlo do provale partijskih organizacija bila je uhapšena. Sa grupom komunista sprovedena je u zloglasni dubrovački zatvor, pa u Sarajevo. Poslije nekoliko mjeseci izašla je iz zatvora i iz ilegale se spremala za odlazak u Španiju, da se pridruži borcima u internacionalnim brigadama. Prije polaska uhapšena je u Čanju, đe je sa dosta mladih čekala ukrcavanje.

Udala se i otišla da živi u Kosovskoj Mitrovici, nastavljajući revolucionarni rad. Pošto je bila pod policijskom prismotrom, povukla se u ilegalu u okolinu Vučitrna. Za njom su raspisane potjernice, jer je bila organizator otpora i borbe protiv fašista.

Rukovodstvo KPJ-a procijenilo je da je u velikoj opasnosti i odlučili su da se u proljeće 1943. godine Bojana prebaci u partizanske odrede i nastavi aktivnosti i borbu. Ostavila je dvoje male đece i pošla na ispunjenje zadatka. U blizini Gnjilana, u junu 1943. godine naišla je na zaśedu. Kada je poslije kratke borbe opkoljena, da ne bi pala neprijatelju u ruke, Bojana Ivanović Miletić aktivirala je bombu i hrabro poginula, ostajući vjerna revulucionarnim i slobodarskim idealima, kao i njena sestra Vukosava

 

Jelena ĆETKOVIĆ – Cetinje, 21. avgust 1916. – Beograd, 14. maj 1943. Revolucionarka, narodni heroj, borac za prava žena, učesnica Narodnooslobodilačke borbe Jugoslavije.

Jelena je imala samo jednu godinu kada joj je preminuo otac, od posljedica ranjavanja u Prvom svjetskom ratu. Majka Gorda je podizala nju i njena dva starija brata. Bila je omiljena kao vesela, radoznala, maštovita i veoma inteligentna. Nije željela da uči vjeronauku u školi. Govorila je: „Mene zanimaju pametnije stvari!”

Završila je krojačku školu u Podgorici. Uključuje se u radnički pokret koji se kalio u štrajkovima, demonstracijama i sukobima sa policijom. Sa 16 godina postala je član SKOJ-a, a 1935. godine primljena je u KPJ, učestvujući u brojnim akcijama partije. Po zadatku je radila u Monopolu duvana u Podgorici. S drugaricama je organizovala prva ilegalna obilježavanja 8. marta, smatrajući da se žene moraju same izboriti za svoja prava. Bila je učesnik na čuvenim Belvederskim demonstracijama u junu 1936. godine.

Nakon provale partijske organizacije uhapšena je i odvedena u zatvor u Sarajevo. Tu je mučena, ali ništa nije odala. Po izlasku iz zatvora pokušala je da kao dobrovoljac pođe u Španiju, ali je ponovo uhapšena.

Prilikom sahrane svoje drugarice i revolucionarke Božane Vučinić, 30. marta 1937. godine, održala je vatreni i potresni govor protiv zločina koji se vrše nad komunistima. Te godine se po nalogu partije seli za Beograd. Nastavlja školovanje i borbu za ženska prava. Učestvuje na konferenciji „Žena danas“, avgusta 1939. godine.

Početkom Drugog svjetskog rata, u okupiranom Beogradu, bila je organizator više akcija skojevaca i ilegalaca. Nakon provale, uhapšena je 3. marta 1942. Bila je ranjena i zvjerski mučena u zatvoru, ali nije progovorila. Još za života njena hrabrost je prerasla u legendu. To je kasnije bila inspiracija mnogim umjetnicima. O Jeleninom životu snimljeni su dokumentarni i igrani filmovi, odigrane pozorišne predstave, mnoge škole i ulice širom Jugoslavije još i danas nose njeno ime.

Prebačena je u logor na Banjici, đe je bez medicinske njege provela godinu dana. Uspijevala je da šalje poruke porodici i drugovima. Jedna od poruka bila je njena pjesma „Iza rešetki“. Svakom članu porodice napravila je po neki predmet za uspomenu. Majki Gordi napravila je lutku u crnogorskoj narodnoj nošnji, koju je izradila od djelova svoje odjeće, a kosu je napravila od svoje kose.

Strijeljana je 14. maja 1943. u logoru Jajinci kod Beograda. Imala je samo 27 godina.

(Nastaviće se)
Ilustrovala: Tijana Tododrović

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

ŽENE CRNE GORE (XX): Jurišala na bunkere

Objavljeno prije

2 sedmice

na

7 Februara, 2026

Objavio:

Monitor prenosi djelove iz monografije Žene Crne Gore, u izdanju UNDP-a i Narodne biblioteke „Radosav Ljumović” koja je urađena sa željom da mapira žene i ulogu žena u vertikali crnogorske istorije. Autorke su  Olivera i Tijana Todorovic, urednik Dragan B. Perović

 

 

Jagoda BOGIĆEVIĆ – Učesnica Narodnooslobodilačke borbe Jugoslavije, legendarna boličarka sa Sutjeske.

Jagoda je šćer Mirka Pavićevog Bogićevića, prekaljenog tobdžije sa Skadra, koji je poginuo u NOR-u 1942. godine i Raduše, rođene Pavićević.

U redove boraca za oslobođenje stupila je 13. jula 1941. godine kada je počeo ustanak crnogorskog naroda. Najprije je postala borkinja Petrušinske čete, pa onda Udarnog bataljona NOP odreda „Bijeli Pavle”, te borkinja Pete crnogorske proleterske. Od prvih ustaničkih dana počinje da se plete legenda o mladoj partizanki, njenoj hrabrosti, humanosti i ljepoti.

Govorila je da joj je mjesto u prvim redovima jer se tamo zadobijaju rane. Iako je njeno ime Jagoda, njena nježnost pretočila je to ime kod drugova iz brigade u simpatični nadimak „Pile”. Taj nadimak je odgovarao prirodi njene ličnosti koja je sadržavala – plemenitost, čednost, bistrinu uma i toplinu u susretu s ljudima. Išla je od ratišta do ratišta, previjala rane i uz prave podvige spašavale ranjenike. Prema zvaničnom rasporedu bila je bolničarka i referent saniteta u Savinoj brigadi i neustrašivi borac bombaš, puškomitraljezac i izviđač. Sama je bila ranjena 14 puta.

U znak śećanja na Jagodu, jedan njen ratni drug je rekao: „Ne znam kad je bila više borac, omladinka i čovjek – ili u borbama na Prozoru, Neretvi i Sutjesci ili na teškom maršu ili kad je jurišala na neprijateljske bunkere ili kada je bila ranjavana ili kada je u najtežim trenucima nalazila pogodnu riječ da nasmije društvo ili kad je na sandžačkim bojištima njemački šarac raznio njeno tijelo.”

Njen lik je zauvijek ovjekovječen u filmu „Sutjeska” (režiser Stipe Delić, scenarista Zdravko Velimirović). Ulogu bolničarke Jagode tumačila je Neda Arnerić, koja je uspješno dočarala Jagodu i njen Prozor, njenu Neretvu i njenu Sutjesku.

Zanimljivo je da u njenom rodnom kraju i danas živi priča o tome kako je postojao ukaz o proglašenju Jagode Bogićević za narodnog heroja, koji nikad nije uručen porodici (posmrtno je odlikovana Ordenom za hrabrost).

Poginula je pred sam kraj rata, 18. aprila 1944. godine, u selu Pale, blizu Slijepač mosta kod Bijelog Polja, na putu prema svojim Bogićevićima – ne dočekavši ostvarenje najljepšeg sna kojem je žrtvovala ljepotu mladalačkih ideala.

Na mjestu pogibije podignuta je spomen-česma, da nastavlja priču o Jagodi Bogićević, hrabroj bolničarki i nježnoj đevojci sa duhom neustrašivog borca.

 

Lidija JOVANOVIĆ – Bila je revolucionarka, borkinja za prava žena, učesnica NOB-a Jugoslavije, društveno-politička poslijeratna radnica.

Nema boljeg primjera od Lidije Jovanović, koliko je neko, ko nije rođen u Crnoj Gori, utkao svoj život i sve svoje ljudske, humanističke i kreativne potencijale posvetio izgradnji i napretku nove domovine. Svojim djelom bila je podstrek i potpora suprugu Blažu, revolucionaru i političaru, koji je obilježio razvoj crnogorskog društva i države poslije Drugog svjetskog rata.

Lidija je završila osnovnu, pa Srednju zubotehničku školu u Varaždinu, rano je ostala bez roditelja, pa je brigu o njoj prihvatio ujak. Tu se 1931. godine upoznala sa Blažom Jovanovićem. Vjenčali su se 1934. godine i doselili u Crnu Goru. Iste godine Lidija je primljena u članstvo KPJ-a i zajedno sa suprugom, nastavila revolucionarnu i partijsku djelatnost.

Posebno se angažovala na prikupljanju pomoći za porodice uhapšenih komunista nakon terora od strane policije 1935-1936. Uz partijske zadatke i učešća na konferencijama KPJ-a, veliku pažnju posvećivala je radu sa ženama. Organizovala je nekoliko zborova žena, nastojala je da ih podstakne da se bore za svoja prava, da se opismenjavaju, emancipuju. Upućivala je žene kako da paze i njeguju bebe, da se bore protiv sujevjerja.

Početkom Drugog svjetskog rata pomagala je u prikupljanju oružja i municije, koje su krili u porodičnoj kući u Piperima. Postala je član Okružnog komiteta KPJ-a za Podgoricu i bila jedan od organizatora Trinaestojulskog ustanka. Kasnije je, tokom 1942. i 1943. godine bila u ilegali. Kuća im je zapaljena, a maloljetna đeca bila zatvorena.

Izuzetan je Lidijin doprinos na utemeljenju Antifašističkog fronta žena (AFŽ) Crne Gore. Bila je sekretarka Inicijativnog odbora AFŽ-a u ljeto 1943. godine đe je agilno radila na stvaranju i udruživanju odbora po Crnoj Gori. Bila je vijećnik ZAVNO Crne Gore, novembra 1943. godine. Nakon toga, na Prvom kongresu AFŽ-a Crne Gore, 5. decembra 1943. godine, bila je izabrana za sekretarku Glavnog odbora.

Poslije oslobođenja obavljala je mnoge odgovorne dužnosti i javne funkcije i jedna je od prvih žena narodih poslanica Skupštine Republike Crne Gore. U centru njenog angažmana bila briga za najugroženije kategorije. Inicirala je otvaranje domova za ratnu siročad i ustanova za nezbrinutu đecu. Pomagala je prilikom organizovanja škole za gluvonijemu đecu u Kotoru, Doma za napuštenu đecu u Bijeloj, Doma za stare u Risnu, pomogla je i Udruženje slijepih Crne Gore.

Za svoj nemjerljivi doprinos obnovi zemlje, emancipaciji žena, humanitarni i politički angažman, uz Partizansku spomenicu 1941. godine, Lidija je nagrađena sa još dosta ratnih i mirnodopskih odlikovanja. Poslednje odlikovanje je dobila 2015. godine i to Orden crnogorske zastave prvog stepena. Po svome životu, liku i djelu svrstala se među znamenite crnogorske heroine.

(Nastaviće se)
Ilustrovala: Lina Leković

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

ŽENE CRNE GORE (XIX): Sa predsmrtne visine

Objavljeno prije

3 sedmice

na

30 Januara, 2026

Objavio:

Monitor prenosi djelove iz monografije Žene Crne Gore, u izdanju UNDP-a i Narodne biblioteke „Radosav Ljumović” koja je urađena sa željom da mapira žene i ulogu žena u vertikali crnogorske istorije. Autorke su  Olivera i Tijana Todorovic, urednik Dragan B. Perović

 

 

Đurđa VLAHOVIĆ –  Partizanka, ilegalka, čobanica.

Đurđa Vlahović, osuđena na smrt vješanjem. Njeno stradanje opisaćemo Lalićevim citatatima: ,,Kada je uhapšena, Đurđa Vlahović je preboljela život i mislila samo na časnu smrt. Sudija Malović joj se obratio: ,,Krivorepa, kakva je to promjena kod tebe, juče nijesi hramala, a danas cotaš?” Đurđa njemu odgovara: ,,I ti si lani bio Crnogorac, a ove godine si Talijan. I poturčio bi se i devet vjera bi promijenio da ne pretrpiš pola od onih muka što sam ih ja pretrpjela.”

Đurđa je nastavila priču i ,,sa predsmrtne visine”: ,,Uživaš li, Ljubo Miniću, komandante makaronski? Smij se, lijo oguljena, ama da znaš: čeka i tebe ova ljuljaška!”

Đurđa je, ,,s predsmrtne visine”, nastavila da ,,čašćava” četničke glavešine, odgurnula je laktom dželata, kao i Joka Baletić, uz riječi ,,umijem se ja i sama objesiti“ ili kako napisa Lalić ,,jednim skokom se vinu na stočić među direcima. Zbacila je bijelu maramu s glave. Zatim prebaci pletenice preko konopca i pusti da joj padnu naprijed niz grudi, do pō pojasa… Proljepša se lice pod bijelim čelom i za trenutak sinu poslednjom ljepotom. Umijem se ja i sama objesiti – reče u nijemoj tišini i jednim nevidljivim pokretom izbi i prevrnu stočić ispod sebe”.

Istorija je sasatavila ove dvije žene kao i antifašizam i želju za slobodom i pravdom.

Sudije kao da su poštovali ,,Zakonik Knjaza Danila” i član član 73 iz 1855. godine, kojim se propisuje: „…žena ne može biti ubijena iz puške, jer je puška i strijeljanje samo za onoga koji pušku nosi i puškom se brani” tako su osudili na smrt vješanjem doktoricu Ružu Rip i Đurđu Vlahović.

 

Olga POPOVIĆ-DEDIJER – Bila je doktorica medicine, revolucionarka, učesnica Narodnooslobodilačke borbe Jugoslavije.

Iako je bila iz imućne porodice, Olga Popović rano se uključila u rad revolucionarne omladine i postala član KPJ-a. Nakon završetka Medicinskog fakulteta, počela je da radi na Hirurškoj klinici u Beogradu. Bila je i nadarena sportiskinja, bavila se skijanjem. To joj je pomagalo da bude manje primijećena kada je, po nalogu, partije organizovala i vodila sanitetske kurseve, koji su bili priprema za odbranu zemlje pred fašizmom.

Stupila je u brak sa revolucionarom Vladimirom Dedijerom, kasnije istoričarem i publicistom, sa kojim je dobila šćer Milicu, koja je arhitektica. Olga je u okupiranom Beogradu kao ljekar bila u prilici da pomaže mnogim ilegalcima i pripadnicima antifašističke borbe. Uhapšena je 1942. godine, kada je otkriveno da je pomogla prilikom bjekstva iz bolnice revolucionarki Ivanki Maučević – Nikoliš, koja se tu porodila. Nije dugo bila u zatvoru, jer je zamijenjena za neke zarobljene Njemce.

Priključila se partizanima i postala šef hirurške ekipe (dobila i čin majora) Druge proleterske divizije, u čijem su se sastavu nalazili borci Četvrte proleterske crnogorske udarne brigade.

Ta mlada, požrtvovana ljekarka našla se u borbenom stroju sa crnogorskim partizanima, nesebično im pomažući i dijeleći sa njima snove i sudbinu. Tokom bitke na Sutjesci, na Milinkladama je teško ranjena i morali su joj amputirati ruku. Iako iscrpljeni dugotrajnom borbom, gladni i ranjeni, saborci su na nosilima nosili svoju omiljenu doktorku, nadajući se da će preživjeti, kao što je mnogima od njih svojom intervencijom Olga spasila život. Međutim, gangrena je zahvatila operisano mjesto i u nemogućim uslovima za liječenje viđelo se da Olgi nema spasa. Ona je sve stoički izdržavala, odbijajući u posljednjim trenucima injekciju kamfora, da bi to moglo da se da nekome kome može pomoći. Olga je žrtvovala sebe, odbijajući da primi ljekove koji bi mogli više pomoći njenim saborcima, crnogorskim partizanima, uz koje je provela svoje posljednje dane. Od posljedica ranjavanja preminula je na Romaniji, 20. juna 1943. godine.

U znak śećanja na svoju suprugu, njenu humanost i uzajamno poštovanje i ideale sa crnogorskim saborcima, Olgin suprug dr Vladimir Dedijer, dio honorara od svojeknjige „Josip Broz Tito“, u iznosu od preko 500 000,00 dolara, poklonio je nikšićkom zdravstvu. Od tog novca podignut je Hirurški paviljon Nikšićke bolnice, otvoren 5. maja 1961. godine.

Dr Olga Popović Dedijer, posthumno je, 19. decembra 1945. godine odlikovana Ordenom zasluga za narod prvog reda.

Ilustrovala: Tijana Todorović
(Nastaviće se)

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo