Povežite se sa nama

INTERVJU

VEHID ŠEHIĆ, PREDSJEDNIK FORUMA GRAĐANA TUZLA: U BiH se moraju implementirati odluke Evropskog suda za ljudska prava

Objavljeno prije

11 mjeseci

na

Kao građaninu BiH jako mi je bitno da imamo političku stabilnost i kod naših prvih susjeda, jer mnoge stvari koje se dešavaju u susjedstvu imaju uticaj i na situaciju u BiH

 

 

MONITOR: Pri svom nedavnom boravku u Sarajevu, Kaja Kalas-visoka predstavnica EU za spoljnu i bezbjednosnu politiku, obratila se misiji EUFOR-Altea riječima da je upravo u toj misiji rođena bezbjednosna i odbrambena politika EU. Kako  razumijete ovu izjavu?

ŠEHIĆ: Posjeta Bosni i Hercegovini od strane visokih dužnosnika Evropske komisije, vezana je za  političku situaciju u BiH, a imajući u vidu činjenicu da su u BiH stacionirane trupe EUFOR-a koje imaju osnovni zadatak da obezbjeđuju mir. Obzirom na poziciju Kaje Kallas koja je zadužena za spoljnju i bezbjednosnu politiku EU, bilo je i logično da se sastane sa misijom EUFOR-a – ALTEA. Zbog izbijanja političke krize u BiH povećan je broj pripadnika EUFOR-a, a  naročito nakon suspenzije Zakona o Sudu BiH, Tužilaštvu BiH, Zakona o VSTV kao i nepoštovanja odluka Ustavnog suda BiH, o čemu je Narodna skupština Republike Srpske donijela odluku, što je dodatno pogoršalo političku situaciju, te je izazvan strah kod građana BiH da eventualno može doći do određenih sukoba.  Sve to je uzrokovalo pojačano prisustvo zvaničnika u BiH, a i u regionu radi čega je izvršen snažan pritisak na aktere političkog života u BiH za bezbjednosnu i političku stabilizaciju trenutne situacije.

MONITOR: Malo po izbijanju krize u BiH, boravio je Mark Rute, generalni sekretar NATO. Poslije razgovora sa članovima Predsjedništva BiH, Rute je rekao da sada nije 1992. i da NATO neće dozvoliti bezbjednosni vakuum u BiH. Može li ta izjava da ulije više sigurnosti ljudima u BiH?

ŠEHIĆ: Sigurno da je jako značajna i posjeta generalnog sekretara NATO-a Majka Rutea, te sastanci koje je obavio sa članovima Predsjedništva BiH i poruka koju je poslao da NATO neće dozvoliti bilo kakav bezbjednosni rizik u BiH što je imalo veliki značaj i među građanima BiH i ulilo više sigurnosti da NATO neće dozvoliti bilo koji vid narušavanja mira i bezbjednosti u državi. Moram napomenuti da jedine države u regionu koje nisu članice NATO saveza su BiH i Srbija.  I u narednom periodu se očekuje posjeta visokih evropskih zvaničnika jer je Zapadni Balkan jedna od neuralgičnih tačaka u Evropi.  Ni EU ni NATO neće dozvoliti da se otvara neki novi sukob u srcu Evrope, jer je njihov prioritet -u ovom trenutku, zaustavljanje rata u Ukrajini. Očekujem da i države potpisnice Opšteg okvirnog sporazuma za mir u BiH-Republika Hrvatska i Republika Srbija, doprinesu-shodno svojim obavezama, političkoj i sigurnosnoj situaciji u BiH. Meni je kao građaninu BiH jako bitno da imamo političku stabilnost i kod naših prvih susjeda, jer mnoge stvari koje se dešavaju u susjedstvu imaju uticaj i na situaciju u BiH. Radi toga mi je i želja da BiH ima najbolje odnose u prvom redu sa Hrvatskom, Srbijom i Crnom Gorom, jer mislim da je to interes svih nas.

MONITOR: Milorad Dodik i Nenad Stevandić poslije odbijanja Interpola da za njima raspiše crvenu potjernicu, slobodni su kada su van granica BiH… Da li je za vas odluka Interpola bila iznenađenje?

ŠEHIĆ: Kada je u pitanju odbijanje Interpola da po pozivu Suda BiH raspiše crvenu potjernicu za Miloradom Dodikom i Nenadom Stevandićem, to za mene nije neko veliko iznenađenje. Podsjetio bih na slučaj Španije-odnosno pokušaja proglašenja nezavisnosti Katalonije, kada je lider Katalonije Pučdemon napustio Španiju i od tada boravi u Briselu. Interpol takođe nije raspisao crvenu potjernicu i on već godinama živi i djeluje u Belgiji. Da je Interpol eventualno donio odluku o raspisivanju crvene potjernice pitanje je da li bi sve države-članice Interpola poštovale tu odluku. Iako je obaveza država-članica Interpola da provode takve odluke, ali mnoge države ne poštuju ni potjernice koje je raspisao Međunarodni krvični sud za ratne zločine  u Haagu. Nakon ovakve odluke Interpola isključiva nadležnost za postupanje po potjernici koju je raspisao Sud BiH je u  nadležnosti domaćih agencija.

MONITOR: Interesantna je  kombinatorika u raspodjeli političke moći u BiH. Iako je Trojka raskinula sporazum sa Dodikovim SNSD, ne uspijeva im da u Domu naroda PS BiH potvde smjenu dvojice ministra iz SNSD i nekoliko zamjenika ministara- jer SNSD blokira rad Doma naroda. S tim u vezi predlaže se čak i promjena Ustava?

ŠEHIĆ: Politička kriza koja dugo traje u BiH kulminirala je propašču koalicije, jer je trojka (SDP BiH, Naša stranka i NIP) zajedno sa HDZ BiH raskinula sporazum sa SNSD-om te se otvorio prostor da buduću vlast u BiH čine i opozicione stranke iz Republike Srpske. Međutim, na putu za konstituisanje nove koalicije na državnom nivou stoje prepreke koje proističu iz Ustava BiH, gdje za razrješenje određenih ministara ulogu sem Predstavničkog doma Parlamentarne skupštine BiH ima i Dom naroda čije je sjednice nemoguće održati zbog činjenice da Dom naroda može raditi i donositi odluke samo ukoliko je sjednici prisutno najmanje po tri delegata iz svakog kluba naroda. A kako su u klubu Srba tri delegata iz SNSD-a, oni imaju mogućnost da blokiraju rad Doma naroda. Interesantno je-da kod imenovanja ministara i njihovih zamjenika Dom naroda nema nikakvu nadležnost, tako da u ovakvoj situaciji mogao bi se imenovati samo jedan ministar i to ministar sigurnosti-jer je raniji ministar podnio ostavku.

MONITOR: Hrvatski premijer Andrej Plenković  je u Mostaru rekao da očekuje da EU neće zabraniti kretanje Dodiku. S tim se slaže i Dragan Čović-šef HDZ BiH. Govori se o obnavljanju savezništva Dodik-Čović i spekuliše šta bi nezadovoljni HDZ očekivao za uzvrat-nove intervencije u Izbornom zakonu ili čak izmjene Ustava BiH?

ŠEHIĆ: Kada živite u BiH pa i zemljama u regionu, ništa nas ne smije iznenaditi. Tako treba razumijevati i izjavu hrvatskog premijera Andreja Plenkovića da EU neće zabraniti kretanje Dodiku jer je jasan stav Mađarske i njenog premijera Orbana da neće glasati za takvu odluku, a ovakve odluke se donose konsenzusom svih članica Evropske unije ali se dozvoljava da države članice EU mogu samostalno donositi odluke o zabrani kretanja i ulaska u pojedine države, što su već učinile i Njemačka i Austrija a očekuje se da i neke druge države donesu ovakvu odluku. Hrvatski premijer je stao u zaštitu cjelovitosti BiH s čime se složio i Dragan Čović, predsjednik HDZ BiH. Za političku stabilnost u BiH pogubna je  formula 2:1, jer u takvom slučaju nikome nije dobro, a u konkretnom slučaju mislim na obnavljanje savezništva Dodik-Čović. Moram napomenuti da je bilo i savezništva između SDA i HDZ BiH što se takođe pokazalo neuspješnim i neprihvatljivim. Ovdje se valja izboriti za ravnopravnost, jednakopravnost svih građana BiH jer u ovoj državi niko ne bi trebalo da se osjeća ugroženim. Zato je najveća odgovornost ne samo na političkim strankama koje trenutno čine vlast nego i na opozicionim, da svojim konstruktivnim djelovanjem doprinesu političkoj, ekonomskoj, socijalnoj i sigurnosnoj stabilnosti u BiH. Do izmjena Izbornog zakona BiH a u jednom dijelu i izmjena Ustava BiH mora doći jer se moraju implementirati odluke Evropskog suda za ljudska prava iz Strazbura kao i odluka Ustavnog suda BiH jer to je jasno naglašeno u prvom prioritetu koji BiH mora ispuniti na putu prema EU.

MONITOR: Bilo je i ideja da se u Savjet ministara BiH uvede i neko iz opozicije u RS. Pominjalo se ime Nebojše Vukanovića sa liste Za pravdu i red, na upražnjeno mjesto ministra bezbjednosti. Šta se zna o tome?

ŠEHIĆ: Mnogo se špekulisalo da se u Vijeće ministara BiH na mjesto ministra sigurnosti imenuje neko iz opozicije iz RS-a a konkretno se spominjalo ime Nebojše Vukanovića.  U posljednje vrijeme o tome se mnogo ne govori, a imajući u vidu činjenicu da Nebojša Vukanović doživljava neprijatnosti kao političar (zapaljen automobil) a da mu je i majka umrla, nisam siguran da bi on to prihvatio. A tome treba dodati i činjenicu da se sljedeće godine u BiH održavaju opšti izbori te bi mu mandat trajao vrko kratko.

MONITOR: Dodik je srdačno primljen od Vladimira Putina, dok su mu Njemačka i Austrija, nakon što je njemačka ministarka Ana Lurman u RS proglašena nepoželjnom, uvele zabranu ulaska. Sudeći po izjavi Marka Rubia-državnog sekretara SAD, izostala je ( priželjkivana a možda i očekivana), podrška SAD?

ŠEHIĆ: Nesporna je činjenica da Milorad Dodik vrlo često putuje u Moskvu i Budimpeštu gdje se uvijek primi na najvišem nivou. To nije ništa novo. Nakon donošenja odluke Suda BiH kojom je Milorad Dodik osuđen na kaznu zatvora u trajanju od godinu (prema Krivičnom zakonu BiH Milorad može kaznu zatvora ukoliko je izrečena do godinu dana platiti novčanim iznosom kojim se svaki dan zatvora plaća 100KM) i šestogodišnja zabrana političkog djelovanja, glasnogovornica State Departmenta je podržala takvu odluku Suda, što je kasnije potvrdio i državni sekretar SAD-a. Tako da je iz toga jasan stav američke administracije u konkretnom slučaju.

 

SAD  imaju najznačajniju ulogu kada je u pitanju BiH

MONITOR: U Sarajevu se smatra da bi hapšenje Milorada Dodika bio bezbjednsni rizik. Neki BiH analitičari smatraju i to da su odlazak Bajdenove administracije i ambasadora Majkla Marfija, oslabili poziciju VP Kristijana Šmita. Da li će situacija biti jasnija poslije pravosnažne presude Miloradu Dodiku?

ŠEHIĆ: Kada je u pitanju privođenje Milorada Dodika po naredbi Suda BiH tada su određene bezbjednosne agencije procijenile da bi to eventualno mogao biti bezbjednosni rizik. Ali se očekuje da institucije države BiH-posebno nakon odluke Interpola, moraju postupiti po potjernici koja je raspisana od strane domaćih vlasti, a kada će to biti, to je jako teško procijeniti. Svjedoci smo da i Milorad Dodik kao i Stevandić slobodno prelaze granicu BiH i Srbije, a odgovor na tu činjenicu može dati jedino granična policija.

SAD imaju najznačajniju ulogu kada je u pitanju BiH iz razloga što su oni tvorci kako Wašingtonskog kao i Dejtonskog sporazuma kojim je okončan sukob u BiH. Sa te strane imaju jednu vrstu obaveze da svojom politikom doprinesu izgradnji normalne demokratske države uređene na principima parlamentarizma, poštovanju ljudskih i građanskih prava kao i funkcionisanju vladavine prava. Ako analiziramo koliko se vlasti promijenilo u SAD od 1995. i bez obzira da li su na vlasti bili demokrati ili republikanci, njihova politika prema BiH je konstanta. Politika je ostala ista što se vidi iz stavova nove administracije, te se neće ni promijeniti pozicija Visokog predstavnika Christiana Schmidta.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

POVEZANE VIJESTI:

INTERVJU

ERVINA DABIŽINOVIĆ, PSIHOLOŠKINJA I DOKTORKA RODNIH STUDIJA: Nije poenta da padne prezime

Objavljeno prije

4 dana

na

6 Marta, 2026

Objavio:

Spektakularno hapšenje može srušiti mit o nedodirljivosti, ali samo dosljedne institucije mogu promijeniti sistem koji je tu nedodirljivost proizvodio

 

 

MONITOR: Brat Mila Đukanovića, Aleksandar, ime pominjano u milionskim aferama,  uhapšen je nakon što  mu je tokom pretresa imovine pronađeno oružje. Vladavina prava funkcioniše, ili?

DABIŽINOVIĆ: Hapšenje Aca Đukanovića ne treba čitati kroz to da li je neko našao oružje, nego kroz pitanje: da li institucije imaju snage da uđu u zonu koja je decenijama bila politički zaštićena? Bojim se da ovdje nije riječ o vladavini prava.  Nije poenta da “padne” prezime, nego da se standard primijeni na sve: na stare centre moći, ali i na nove. Ako se ovo završi kao “jedno spektakularno hapšenje”, a paralelno ne vidimo dosljedne postupke prema ljudima bliskim aktuelnoj vlasti, onda to nije vladavina prava nego promjena mete.U javnosti  prezime Đukanović je vezano za mnogo krupnije teme: političko-ekonomsku moć, privilegije, mreže, finansijske tokove. Zato je ključno: da li će sistem ići dalje od oružja ka suštini zarobljene države: novac, veze, uticaj, institucije. Ako se ne otvore ta pitanja to djeluje kao kontrolisana demonstracija sile, a ne demontaža sistema.

Ako političari unaprijed presuđuju, likuju ili koriste slučaj za dnevnu mobilizaciju i dozu izbornog marketinga, to je znak da institucije služe političkom narativu, a ne pravdi.

Ovo hapšenje je test, ne dokaz da je pravda dostižna a pravo primjenjivo u svim primjerima, onih onda i ovih danas. Biće dokaz vladavine prava samo ako se pretvori u princip: dosljednost, jednaki aršini, šire istrage i proces bez političkog trijumfalizma.
Ako ostane izolovani “trofej” i medijski događaj, onda gledamo političku dramaturgiju, a ne institucionalnu zrelost. Hapšenje može srušiti mit o nedodirljivosti, ali samo dosljedne institucije mogu promijeniti sistem koji je tu nedodirljivost proizvodio.

MONITOR: Vidite li nešto znakovito u Đukanovićevom hapšenju,  jednom u nizu  nakon bjekstva Miloša Medenice?

DABIŽINOVIĆ: Može se uočiti jedan važan pomak: urušava se percepcija nedodirljivosti ljudi koji su bili dio političko-pravosudnog vrha države. To je psihološki i politički značajno, jer u društvima sa dugom tradicijom koncentrisane moći upravo ta percepcija nedodirljivosti održava sistem. Međutim, ti događaji više liče na pojedinačne pukotine u staroj strukturi moći nego na jasan znak da je sistem u potpunosti promijenjen.

Bjekstvo Miloša Medenice je pokazalo dvije stvari: da su otvoreni procesi protiv ljudi koji su nekada bili vrlo blizu vrhu institucija, ali i da su institucionalne slabosti  duboke,  dok odgovornost izmiče jer je moguće da neko ko je osuđen na deceniju zatvora napusti zemlju. Zato je važno ove slučajeve posmatrati  kao indikator stanja institucija. Ako  ostanu  izolovani događaji, onda govore o sporadičnim lomovima unutar sistema. Ako postanu dio dosljedne i dugoročne prakse procesuiranja političko-ekonomskih mreža, onda bi mogli označiti početak stvarne promjene, što sumnjam da je stanje stvari trenutno. Za ljude u Crnoj Gori  je važno da li će institucije pokazati kontinuitet i jednak odnos prema svim centrima moći.

MONITOR: Prošle sedmice obilježena je godišnjica zločina u Štrpcima. Mijenja li se šta kad je u pitanju suočavanje sa prošlošću?

DABIŽINOVIĆ:  I nakon više od tri decenije od tog zločina, teško je reći da je došlo do suštinske promjene. Ono što vidimo uglavnom su komemoracije, saopštenja i simbolična priznanja, ali mnogo manje sistemske spremnosti da se odgovornost za ratne zločine dosljedno istraži i politički artikuliše. Zločin u Štrpcima je posebno bolan primjer jer pokazuje koliko je dugo trebalo da pravosuđe ozbiljnije počne da se  bavi tim slučajem. Proces je bio spor, fragmentiran i često vođen pod pritiskom međunarodnih institucija. To govori da suočavanje sa prošlošću u Crnoj Gori nikada nije bilo rezultat jasne političke odluke države, već prije spore i često nevoljne institucionalne reakcije, iznuđena pod pritiskom.

Politički diskurs u regionu i dalje često relativizuje ratne zločine ili ih koristi za dnevne političke obračune, što dodatno otežava stvaranje prostora za suočavanje sa prošlošću. Aktuelne politike da svi brane svoje žrtve zloupotrebljavajući nacionalni identitet, udaljavaju nas od procesa utvrđivanja odgovornosti na svim nivoima.  Bez političkog konsenzusa da su ratni zločini moralna i pravna granica preko koje društvo ne smije prelaziti, komemoracije ostaju važan čin sjećanja, ali ne i dokaz da je društvo naučilo lekciju. Zato se promjena neće mjeriti brojem godišnjica koje obilježavamo, brojem prisutnih predstavnika institucija sistema koji se u marketinške službe okoriste žrtvama i inicijativama civilnog društva, nego spremnošću države da dosljedno utvrdi odgovornost, prizna žrtve i jasno se distancira od politika koje su takve zločine omogućile.

MONITOR: Evropska komesarka Marta Kos saopštila je da je vrijeme da  se počne sa razgovorima o ugovoru o pristupanju Crne Gore EU. Ličimo li na zemlju koja bi uskoro mogla ući u EU?

DABIŽINOVIĆ: Izjava Marte Kos je politički važna jer pokazuje da Evropska unija i dalje vidi Crnu Goru kao kandidata za naredno proširenje. Između političke poruke iz Brisela i stvarnog stanja u državi često postoji velik jaz. Formalno, Crnu Goru domaće i evropske politike vide odmaklu u pregovorima. Mislim da dužina ovog procesa pokazuje da  suština evropskih integracija nikada nije bila u pregovaračkoj tehnici, nego u kvalitetu institucija – u vladavini prava, nezavisnosti pravosuđa, stabilnosti institucija i sposobnosti države da se odupre političkom uticaju i korupciji.

Ako pogledamo našu političku stvarnost, vidimo duboku polarizaciju, česte institucionalne blokade, spor tempo reformi i snažan politički uticaj na ključne državne strukture. Put do članstva ne zavisi toliko od političkih izjava iz Brisela koliko od toga da li će Crna Gora uspjeti da izgradi funkcionalne i stabilne institucije . EU se ne osvaja političkim pamfletima i licemerjem, nego dubokom transformacijom institucija – a taj proces u Crnoj Gori sabotiraju politike na vlasti i nekad i sad.

MONITOR: Koliko Evropa danas liči na Evropu?

DABIŽINOVIĆ: To je zapravo pitanje koliko još  živi ideja na kojoj je ona nastala. Evropski projekat je poslije Drugog svjetskog rata nastao kao mirovni i antiratni projekat, zasnovan na uvjerenju da se sigurnost ne gradi kroz militarizaciju nego kroz saradnju, socijalnu pravdu i zaštitu ljudskih prava.

Danas Evropa sve češće progovara jezikom bezbjednosti, oružja i geopolitičkog nadmetanja. Rat u Ukrajini, Gazi, Iranu, globalne krize i rast autoritarnih politika gurnuli su u drugi plan neke od vrijednosti koje su činile moralnu osnovu projekta zvanog Evropa: kulturu mira, solidarnost, socijalnu državu i univerzalnost ljudskih prava. To ne znači da je ta ideja nestala, ali znači da je pod ozbiljnim pritiskom realne politike i straha. Mirovna politika se mjeri sposobnošću da čuva ljudsko dostojanstvo i u najtežim vremenima, da štiti civile, da brani međunarodno pravo i da ne prihvati rat kao normalno stanje svijeta. Kada ti standardi počnu da slabe, onda je legitimno pitanje koliko Evropa ostaje vjerna vlastitom identitetu. Zato danas možda više nego ikada vrijedi podsjećati da Evropa nije samo geografski prostor ili politička unija, nego prije svega etički projekt mira i ljudskih prava.Što je Evropa bliža militarizaciji i politici sile, to je dalje od ideje zbog koje je nastala.

MONITOR: Kako vidite odnos zemalja EU prema napadima SAD I Izraela na Iran i situaciju na Bliskom istoku?

DABIŽINOVIĆ: Reakcije pokazuju prije svega nedostatak političke autonomije Evrope. Evropski lideri formalno pozivaju na uzdržanost, diplomatiju i poštovanje međunarodnog prava, a u stvarnosti ostaju vezani za bezbjednosni okvir predvođen SADi NATO. Zbog toga ih čitam kao retoriku bez stvarnog političkog uticaja. Evropa govori jezikom međunarodnog prava, ali istovremeno prihvata geopolitičku logiku sile, što slabi njen kredibilitet kao prostora koji je nastao upravo na ideji mira i saradnje.

Iz antimilitarističke perspektive, problem je dublji od jedne konkretne krize. Evropa se sve češće ponaša kao akter koji reaguje na ratove, a ne kao politički prostor koji ih sprječava, ne štiteći vrijednosti na koje se poziva. Kada su vojne operacije dominantni jezik međunarodne politike, prostor za diplomatiju, međunarodno pravo i civilnu zaštitu nestaje .Ratna politika nije apstraktna strategija nego konkretna tragedija za civile, posebno  žene, djecu i najranjivije zajednice. Upravo je zato  problematično kada evropske vlade prihvataju logiku “nužnih ratova” ili “preventivnih udara”. Takva logika gotovo uvijek završava spiralom nasilja čije posljedice najviše snose društva koja nemaju moć da odlučuju. Pravo pitanje nije na čijoj je strani Evropa, nego da li je uopšte spremna da ponovo govori jezikom mira – a ne  jezikom savezništava i vojnih blokova.

 

Sigurnost ne može počivati na dominaciji

MONITOR: A Trampov svijet?

DABIŽINOVIĆ: To je metafora za dublju promjenu globalne politike koja se nije pojavila samo sa Donaldom Trampom, ali je kroz njega dobila vrlo jasan oblik. On dolazi u trenutku kada se otvaraju velike moralne i političke krize zapadnih elita – poput novih otkrića Epsteinovih fajlova, koji otvaraju pitanje odgovornosti i saučesništva moćnih.

Istovremeno vidimo žestoku militarizaciju međunarodnih odnosa: rat u Ukrajni,  u Gazi, američko-izraelske operacije protiv Irana i širenje sukoba na cijeli region.U toj logici “svjetova” uvijek postoji hijerarhija: neko je centar moći, a drugi su periferija koja treba da mu pripada politički, kulturno ili bezbjednosno. Takvi koncepti nose snažan nacionalistički ili imperijalni naboj, jer polaze od pretpostavke da je legitimno širiti uticaj i definisati identitete drugih ljudi iz jednog političkog centra.Problem nije samo u jednoj administraciji ili jednoj državi, nego u obrascu politike u kojem se moć, tajne mreže i militarizam međusobno hrane. Kada političke elite pokušavaju da upravljaju krizama kroz spektakl sile,ljudi, posebno civili,postaju kolateralna šteta velikih političkih igara.

Zato je možda važnije pitanje kako obnoviti političku ideju koja je nastala poslije najvećih katastrofa 20. vijeka: da sigurnost ne može počivati na dominaciji i blokovima, nego na miru, međunarodnom pravu i solidarnosti među društvima.

Što je više političkih “svjetova” koji se takmiče za moć, to je manje prostora za mir.

Miena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

IDA MARKOVIĆ, PSIHOLOŠKINJA: Mržnja iz virtuelnog lako prelazi u stvarni život

Objavljeno prije

4 dana

na

6 Marta, 2026

Objavio:

Naše društvo je duboko nezadovoljno i frustrirano, a iz tog nezadovoljstva često eskaliraju mizoginija i transfobija. Upravo te pojave bile su okidači za prijetnje koje sam dobijala na mrežama, ali i uvrede i prezir koje nerijetko doživim na ulici. Moja sloboda i autentičnost bivaju proglašene nemoralnim ili ,,aberantnim”, dok se istovremeno prećutno podržava diskriminacija i nasilje

 

MONITOR: Ponovo ste bili meta napada. O čemu se tačno radi i da li ste napad prijavili?


MARKOVIĆ: Ovog puta sam dobila poruke prijetećeg i zastrašujućeg sadržaja sa lažnog profila na Instagramu. Prijetnje su sadržale dovoljno elemenata da se osjetim ugroženo, naročito zato što sam prije samo tri mjeseca bila žrtva fizičkog napada, koji tada nijesam prijavila zbog dubokog nepovjerenja u institucije. Uprkos tome, ove najnovije prijetnje jesam prijavila jer se ne osjećam bezbjedno i smatram da takve situacije ne smiju proći bez institucionalne reakcije.

MONITOR: Govor mržnje je normalizovan na društvenim mrežama, a čest je i u javnosti. Kako to komentarišete i da li postoji opasnost da se ta mržnja iz virtuelnog prelije u realni život?

MARKOVIĆ: Naše društvo je duboko nezadovoljno i frustrirano, a iz tog nezadovoljstva često eskaliraju mizoginija i transfobija. Upravo te pojave bile su okidači za prijetnje koje sam dobijala na mrežama, ali i uvrede i prezir koje nerijetko doživim na ulici. Moja sloboda i autentičnost bivaju proglašene nemoralnim ili ,,aberantnim”, dok se istovremeno prećutno podržava diskriminacija i nasilje.

Nažalost, mržnja iz virtuelnog prostora vrlo lako prelazi u stvarni život. To se već desilo prije tri godine nakon što sam bila izložena medijskom linču, stvorena je atmosfera pogodna za fizički napad grupe mladića. Zato smatram da je iluzorno praviti jasnu granicu između onoga što se dešava online i onoga što nas čeka na ulici.

MONITOR: Da li ste zadovoljni reakcijom nadležnih prilikom ranijih prijetnji i napada?

MARKOVIĆ: Ne. Prije tri godine, kada sam bila žrtva fizičkog napada grupe momaka, policija nije preduzela ništa. To je bila kulminacija medijskog linča kojem sam prethodno bila izložena, a koji je stvorio ambijent u kojem je nasilje protiv mene postalo društveno prihvatljivo. Ni kasnije reakcije nadležnih nijesu ulivale povjerenje.I dalje je očigledna disproporcija u postupanju prema ženama i queer osobama u odnosu na privilegovane muškarce.

MONITOR: Kao psihološkinja, sa kojim problemima vam klijenti najčešće dolaze?

MARKOVIĆ: Najčešći problemi su anksioznost, osjećaj preopterećenosti, narušeni odnosi u porodici ili partnerstvima, kao i hroničan osjećaj nesigurnosti u sopstveni identitet i vrijednost. Mladi i žene posebno često donose teret društvenih očekivanja i pritisaka, dok queer osobe dolaze zbog kontinuiranog stresa koji proizilazi iz diskriminacije i neprihvatanja.

MONITOR: Koji su najteži problemi LGBTIQ osoba i koliko je sistem spreman da im pomogne?

MARKOVIĆ: LGBTIQ osobe najčešće se suočavaju sa institucionalnom i društvenom diskriminacijom, nevidljivošću i nedostatkom osnovne zaštite. Sistem, nažalost, često nije spreman da im pomogne. Ponekad je upravo sistem izvor problema.

Primjer toga je zdravstvena radnica koja odbija da mi izda hormonsku terapiju uz obrazloženje da sam ,,protivprirodna”, iako se istovremeno estetski koriguje bez ikakvih dilema. Ili policijski službenik koji je mom partneru otkrio moj rodni identitet, iako mu je dužnost da me štiti. To su samo djelići diskriminacije s kojom se suočavam i koje, sudeći po komentarima ispod vijesti o prijetnjama i napadima, dio javnosti čak odobrava.

MONITOR: Da li vas reakcije nakon najnovijih prijetnji ohrabruju ili obeshrabruju? Očekujete li da će počinioci biti procesuirani?

MARKOVIĆ: Reakcije javnosti su podijeljene: dio građana izražava solidarnost, a dio otvoreno podržava nasilje. To je poražavajuće, ali ne i neočekivano u društvu u kojem je žena, naročito queer žena, kažnjena svaki put kada zauzme ,,nedozvoljeno mjesto” u patrijarhalno skrojenom poretku.

Uprkos svemu, očekujem i zahtijevam da institucije identifikuju i procesuiraju počinioce. Ne zbog mene lično, već zato što svaka nekažnjena prijetnja normalizuje nasilje i otvara put novim napadima.

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DR JOVO BAKIĆ, PROFESOR FILOZOFSKOG FAKULTETA UNIVERZITETA U BEOGRADU: Službe bezbjednosti, bezuspješno, daju sve od sebe da podijele studentski pokret

Objavljeno prije

4 dana

na

6 Marta, 2026

Objavio:

Kako vrijeme odmiče, studenti će kampanjom od vrata do vrata, odlascima u svako selo u Srbiji-a režim svojim greškama, još više omasoviti. Najveće dosadašnje dostignuće studentskih i građanskih protesta u Srbiji, jeste širenje solidarnosti kao osnovne društvene vrijednosti. U okviru toga posebno mjesto zauzima solidarnost Srba i Bošnjaka u Srbiji. Masovno smo bili ganuti, plakali od sreće

 

 

MONITOR: U Nišu je održan studentsko-građanski skup „ Država to smo mi“. Govori se, povremeno, da je elan pobunjenih studenata i građana opao.  Kako Vama izgleda pobunjenička dinamika i hoće li „čuvari vatre“ moći da za predstojeće lokalne i očekivane vanredne parlamentarne izbore, pridobiju još pristalica?

BAKIĆ: Naravno da se ne može držati isti ritam tokom više od godine dana skoro svakodnevnog protestovanja. No, čak i u takvim okolnostima, broj ljudi koji je pokrenut studentskim pokretom je i dalje impresivan. Pored toga, protesti se neretko održavaju istovremeno na nekoliko tačaka. Primerice, dok su niški studenti obeležavali godinu dana od velikog protesta u tom gradu, dotle su seljaci blokirali dobar deo zapadne Srbije. Uopšte nije bilo malo ljudi na oba protesta. Naprotiv, u Nišu je to bio još jedan impresivan skup, a seljaci su svojom borbom izazvali kriminalno ponašanje policije. Važno je da svima bude jasno da našu borbu mora da odlikuju strpljenje, upornost i borbenost. Takve vrline će  uroditi plodom, jer sve je vidljivije da autoritarni režim organizovanog kriminala-koji je zarobio republiku, ratuje protiv značajnog dela društva Srbije: celokupne kulture, prosvete, nauke, umetnosti, ali i seljaštva. U tom ratu protiv mladosti, pameti i žuljevitih seljačkih ruku Srbije, režim nema nikakvih izgleda. Zbog toga i odugovlači, pokušavajući da kupi vreme i iscrpi protivnike, nadajući se nekom čudu koje bi moglo da ga održi i tako spasi njegove čelnike od izvesne robije. Kako vreme odmiče, studenti će kampanjom od vrata do vrata, odlascima u svako selo u Srbiji-a režim svojim greškama, još više omasoviti podršku studentskom i građanskom pokretu.

MONITOR: Nedavno je jedan bivši visoko pozicionirani bezbjednosni funkcioner rekao da aktuelne bezbjednosne strukture u Srbiji, pokušavaju da-na razne načine, naprave razdor u studentskom pokretu.Ko se posebno „trudi“ da utiče na odluke studentskih plenuma?

BAKIĆ: Izvesno je da službe bezbednosti daju sve od sebe da podele studentski pokret-ali za sada nisu bile naročito uspešne. Pokret je jedinstven, iako je unutar sebe veoma ideološki raznorodan (ima levičara, liberala, konzervativaca, pa čak i radikalnihdesničara), a prevashodni razlog tome leži u demokratskoj kulturi koju mladost Srbije pokušava da razvije. Jednostavno, ko ima većinu na plenumima-nakon iscrpnih diskusija, taj odlučuje. O raznim temama su u različita vremena, različite struje imale većinu. Dosadašnja ograđivanja od pojedinaca ili stranaka bila su podstaknuta prevashodno činjenicom da ima onih koji bi da spolja utiču na odlučivanje studentskog pokreta. Nijedna strana služba nema uticaja na studentski pokret. Uostalom, da li znate da je ijedna strana vlada podržala studente? No, za dobrim konjem prašina se diže.

MONITOR: Pobunjeni studenti Srbije podržali su studente i građane u Sarajevu, koji traže odgovornost za žrtve tramvajske nesreće. I BiH i Srbija su visoko na listi najkorumpiranijih zemalja. To je i regionalni problem. Da li je za promjene neophodna i regionalna solidarnost žrtava korupcije i organizovanog kriminala?

BAKIĆ: Najveće dosadašnje dostignuće studentskih i građanskih protesta u Srbiji, jeste širenje solidarnosti kao osnovne društvene vrednosti. U okviru toga posebno mesto zauzima solidarnost Srba i Bošnjaka u Srbiji. Mislio sam da u svom veku neću doživeti njihovo pomirenje, a studenti su doveli do toga da sam to dočekao pre sopstvene starosti. Masovno smo bili ganuti, plakali od sreće, gledajući prizore naše uporne i međusobno pomirene mladosti. Ako su mladi pomireni, onda stariji moraju da ih slede, pod uslovom da imaju srca i mozga. Izgleda da, posle decenija provedenih u nacionalističkom bunilu, ratovima i pod vlašću kriminalaca koji manipulišu nacionalizmom kako bi olakšano mogli da kradu, polako dolazimo sebi. Možemo se nadati da će solidarnost sve jače da se preliva preko granica naših ojađenih post-jugoslovenskih država i njihovih provincijalizovanih društava, jer jedino tako možemo uspešno da pariramo organizovanom kriminalu, čija prekogranična saradnja nikada nije ni prestajala.

MONITOR: Široke demonstracije poljoprivrednika još traju,  država neke od njih hapsi…Dio njihovih predvodnika daje izjave da se ne bave politikom već da štite svoju egzistenciju. Otklon od politike je česta parola na ovakvim protestima. Da li je dominacija stava kojim se  traži da se  ispune konkretni „apolitični“ zahtjevi, jedan od faktora održavanja statusa kvo u Srbiji?

BAKIĆ: Kod nas je politika postala najprljavije zanimanje, pa otuda imam razumevanje za ovakav stav. Naročito zbog toga što svedočimo činjenici da nisu malobrojni glasači vladajućih stranaka koji aktivno učestvuju u protestu seljaka. Druga je stvar što se bez politike ne može upravljati jednom državom, a osnovno je pitanje da li je neka politika rđava ili korisna za društvo. Ostaje nada da će pomenuti glasači SNS-a i drugih vladajućih stranaka shvatiti da politika koja se s najvišeg mesta vodi u Srbiji nije u njihovom interesu, nego u interesu organizovanog kriminala. Verujem da će tako i biti, te da ćemo uskoro imati i promenu nakaradnog režima.

MONITOR: Glavna državna tužiteljka, Zagorka Dolovac, konačno je, kako neki to nazivaju, „progovorila“. Ona je sada gotovo povjerovala da je na vrhove državnih tužilaštava u Srbiji vršen pritisak od strane BIA, prilikom nedavnih ponovljenih izbora za VST. Kako razumijete ovu, bar javno, veliku promjenu u radu tužiteljke Dolovac?

BAKIĆ: Pretpostavljam da je pritisak njenih čestitih koleginica i kolega bio prilično jak-a i da su spolja pristigli signali, da režim zacelo gubi podršku koju je dosad sa Zapada uživao.

MONITOR: EU i UK su skoro najavili da će zajedno osnaživati Evropu. Iako se o potrebi jačanja evropske bezbjednosti govorilo i prije rata u Ukrajini, tek su najnoviji potezi Donalda Trampa, „otvorili oči“. Trampov povratak, smatra se i glavnim podstrekom za ultradesnicu u Francuskoj i Njemačkoj. Može li EU odbraniti vrijednosti na kojima je, deklarativno, nastala?

BAKIĆ: Mislim da je ona odavno na stranputici, a postojani rast krajnje desnice u poslednje skoro četiri decenije, govori da je ova stranputica dovela EU do same provalije. Ako imamo na umu i autoritarnog br(b)ljivca na čelu SAD-a, koji otvoreno prezire međunarodno pravo-ratujući gde stigne i podržavajući autoritarni zločinački režim Netanjahua, kao i eksponencijalni rast društvenih nejednakosti u poslednje četiri decenije u centru svetskog kapitalističkog sistema-te privredno snaženje Kine, onda možemo da zaključimo da je svetski kapitalistički sistem u najozbiljnijoj krizi od kraja Drugog svetskog rata, a da stanje umnogome podseća na ono pred Prvi svetski rat.

 

Vučić i Rama prave račun bez krčmara

MONITOR: Predsjednik Srbije i premijer Albanije, Aleksandar Vučić i Edi Rama, traže od EU da se Srbiji i Albaniji odobri ulazak u članstvo Šengen zone i specijalni ekonomski odnos sa Briselom, bez čekanja na članstvo. Oni nude-odustajanje od prava veta. Ako je za Vučića dosta jasan razlog za ovaj „proaktivan“ pristup, zašto ga je u tome podržao Premijer Albanije?

BAKIĆ: U oba slučaja reč je o lovcima u mutnom koji prave račun bez krčmara. Da li su uopšte pomislili šta o toj inicijativi misle građanke i građani Srbije i Albanije, kao i građanke i građani zemalja-članica? Očevidno-nisu, jer navikli su da građanke i građane ne zarezuju, vodeći isključivo računa o ličnim interesima. Za mene je njihov predlog izrazito uvredljiv, jer sami predlažu drugorazredni status za stanovništvo država koje ima nesreću da ih takvi ljudi predstavljaju.

 

Tramp izvozi primitivni i ogoljeni imperijalizam

MONITOR: Tramp po drugi put napada Iran. Kako ocjenjujete Trampov način „izvoza demkratije“, i kada se radi o Venecueli i u postizanju mira u Ukrajini i Gazi?

 BAKIĆ: Reč je, svakako, o jednom narcisoidnom i po međunarodni mir opasnom čoveku. Takvoga klovna na čelu najveće sile u svetu još bilo nije-a bilo je ratnih zločinaca, nedovoljno obrazovanih i moralno pokvarenih, pa i izlapelih ljudi. On je pet u jedan. Jedini političari s kojima bi se on-iako u ovom trenutku još uvek uz neophodan oprez, mogao porediti jesu oni koji su vladali Trećim Rajhom odnosno sebe smatrali naslednicima Rimskog Carstva. Razume se- kada već pominjem Rim, tu su takođe Neron i Kaligula, za koje se može kazati da ih Tramp uspešno oponaša. To što on izvozi nikako nije demokratija, nego primitivni i ogoljeni imperijalizam. Naročito je nečovečna i neoprostiva otvorena podrška genocidu i etničkom progonu koje sprovodi zločinački režim Netanjahua nad Palestincima u Gazi odnosno na Zapadnoj obali. Naravno, pomenuti prezir međunarodnog prava u slučaju otmice predsednika Venecuele i ubistva ajatolaha Hamneia, pa i u njegovim javnim istupima povodom Grenlanda, pokazuje da je ceo svet pretvoren u džunglu u kojem vlada zakon jačeg. Niko razuman, kada se suoči s tom činjenicom, ne može da ostane spokojan i bezbrižan.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo