Mržnja, istorijski revizionizam i fašistička simbolika ne odvijaju se samo na margini društva-niti negdje daleko, već se pod reflektorima vraćaju u središte našeg javnog prostora

MONITOR: Povod za glasanje o povjerenju Evropskoj komisiji je odbijanje Ursule fon der Lajen da objavi svoju prepisku sa šefom kompanije Fajzer. Temu je pokrenuo ultradesni rumunski poslanik Đorđe Piperea. Predsjednica EK je pokretače opoziva nazvala protivnicima vakcinacije i pristalicama Putina. Ostaje, ipak, pitanje  zašto se ta prepiska drži van javnosti EU?

JOVEVA: Ta afera već dugo predstavlja trn u peti Ursule fon der Lajen. Od početka sam bila kritična, pre svega zato što se tako važni dogovori ne mogu sklapati putem SMS poruka. Ne možemo promeniti način na koji je odlučila da vodi posao, ali moramo ostati potpuno jasni – kada se radi o javnim tenderima i trošenju javnog novca, ne postoji privatnost i nema mesta tajnama.

Sporna prepiska i dalje ostaje nedostupna javnosti. Zvaničnici iz njenog kabineta tvrde da SMS poruke više ne postoje jer nisu bile propisno arhivirane, neki i nagađaju da su možda namerno obrisane. Evropsko javno tužilaštvo (EPPO) i dalje vodi istragu i na kraju će doneti zaključak koji će ili omogućiti forenzičko vraćanje poruka ili će dovesti do pravnih posledica za Fon der Lajen. To će biti daleko delotvornije od bilo kakvih populističkih manipulacija koje nude ekstremno desničarske partije.

MONITOR: Kako gledate na uzroke pogoršanih odnosa„sudbinski“ povezanih zemalja regiona;  da li su oni marginalni problem za EU-kao što se čini iz deklarativne kritike onoga što se danas dešava u Srbiji, gdje ste Vi podržali bunt studenata i građanstva?

JOVEVA: Umesto da se okrenu budućnosti, pojedini politički akteri ZB svesno i uporno održavaju atmosferu etničkih podela, koristeći strah, mržnju i istorijsku manipulaciju kao političko sredstvo. I dok se oni bave prošlošću, stvarni problemi građana ostaju isti. Upravo u tome i leži ključ njihove dugovečnosti na vlasti.

Kroz različite regionalne inicijative poput osnivanja procesa Brdo-Brioni i aktivnu podršku Berlinskom procesu, Slovenija ulaže napore da se smanje tenzije, prevaziđu razlike i pronađu kompromisna rešenja koja vode ka pomirenju i zajedničkom napretku.

Podrška studentskom pokretu u Srbiji nije pitanje političke hrabrosti već političke pristojnosti. Za mene su ti ljudi podsetnik da iza svojih principa treba stati, pa čak i kada to nije lako ni popularno, a vidimo ni sigurno.

EU već godinama zasniva svoju politiku prema Zapadnom Balkanu na ideji „stabilnosti po svaku cenu“. Stabilnosti koja se često svodi na očuvanje geopolitičkog balansa i zaštitu profitabilnih ekonomskih interesa, čak i onda kada to znači svesno prećutkivanje autoritarnih praksi. U tom kontekstu, predsednik Aleksandar Vučić je, uprkos činjenici da sve ćešće krši osnovna demokratska načela, uspeo da se nametne kao ”faktor stabilnosti”.  Dok god evropske institucije budu spremne da zanemare urušavanje demokratije zarad političke pogodnosti ili formalne stabilnosti, izostaće i ozbiljna kritika Vučićevog režima koji se više i ne trudi da prikrije svoj autoritarni karakter.

MONITOR: Na samitu NATO u Hagu, odlučeno je da članice do 2035. počnu da izdvajaju pet odsto BDP za odbranu. Ovo su neki nazvali i „Trampovom pobjedom“. EU već duže najavljuje jačanje svoje odbrambene snage… Zašto je političko-ekonomski savez sa oko 450 miliona ljudi i izuzetnom ekonomskom i finansijskom snagom, postao drugorazredna politička sila?

JOVEVA: Odluka NATO-a da poveća izdvajanja za odbranu nije Trampova pobeda, iako možda tako deluje zbog njegovih javnih izjava. U stvarnosti to odražava tendenciju većine država članica EU da više ulažu u svoju bezbednost.

Ne delim mišljenje da je EU postala drugorazredna politička sila. Naprotiv, važno je da jasno definišemo šta EU jeste – a to je projekat u stalnom razvoju, zasnovan ne na vojnoj moći, već na diplomatiji, pravu i zajedničkim vrednostima. Naravno, takav pristup se ponekad teško prevodi u konkretno projektovanje ”tvrde moći”, naročito u svetu koji je sve više obeležen sukobima i transakcionom politikom. Ali istovremeno, kako se globalni poredak sve brže menja, tako se i time dodatno ogoljavaju slabosti u strukturi spoljne i odbrambene politike EU. Upravo zato verujem da imamo ogroman potencijal za ostvarenje istinske strateške autonomije – kako u pogledu ekonomske otpornosti, tako i u oblasti odbrane.

Ali da bismo to postigli, neophodno je ukinuti pravilo konsenzusa u Savetu. To bi omogućilo brže donošenje odluka u svim politikama.

MONITOR: U EU parlamentu je izglasana Rezolucija kojom se Slovenija poziva da adekvatno tretira žrtve komunističkog režima, a ne samo fašističkog i nacističkog sistema. Kako  ocjenjujete razloge da se pomenuti zakon ukine kao i „odnos snaga“ prilikom glasanja u EU parlamentu?

JOVEVA: Tvrdnja da je slovenačka vlada „ukinula zakon“ o žrtvama komunizma nije tačna. Ukinut je tek jedan dekret prethodne vlade (vlade Janeza Janše), donet doslovno u poslednjim danima njenog mandata, i to bez ikakve prethodne javne niti stručne rasprave. Štaviše, taj akt je donet u periodu kada je ta vlada već obavljala samo tehničke poslove, kao politički motivisan potez sa izraženim ideološkim obeležjem.

Niko razuman ne poriče da su se nakon Drugog svetskog rata dogodili teški i tragični zločini, niti da svaka žrtva zaslužuje pijetet i pravo na dostojanstvenu sahranu. Ali upravo zato je neprihvatljivo da se ovako složene i bolne istorijske teme pretvaraju u politički instrument. Kada se rezolucija koristi isključivo za odavanje počasti žrtvama poražene strane u Drugom svetskom ratu, dok se sistematski prećutkuje nacistička i fašistička okupacija, tada to više nije poziv na pravdu, već opasan pokušaj istorijske revizije.

Jasno je da je u odnosima snaga unutar EP presudnu ulogu odigrao politički pritisak koji je Evropska narodna partija (EPP) preuzela od Slovenačke demokratske stranke. Umesto da se rezolucija usvoji kroz inkluzivan dijalog i kao rezultat konsenzusa. Krajnje ironično, s obzirom na istorijsku težinu same teme, konačan tekst rezolucije su usvojili uz podršku najradikalnijih desnih snaga u Evropi, uključujući nemačku AfD, austrijski FPÖ i italijanski FdI, partije koje otvoreno održavaju ideološku povezanost s neonacističkim i neofašističkim tradicijama.

MONITOR: U EU parlamentu Vi ste i potpredsjednica parlamentarne grupacije Obnovimo Evropu, članica ste u nekoliko odbora. U grupi ste i za saradnju sa Palestinom. Kako objašnjavate to što su manifestacije otvorene podrške Palestincima u Gazi u nekim EU zemljama nepoželjne, u čemu se posebno ističe Njemačka ?

JOVEVA: Situacija u Gazi je bolna. Genocid koji se tamo sprovodi sve više otežava međunarodnu saradnju, ali upravo zato je sada još važnije nego ikada da održavamo redovne sastanke i intenzivnu koordinaciju. U stalnoj smo komunikaciji sa palestinskim predstavnicima, predstavnicima civilnog društva i sa humanitarnim organizacijama. Naš glavni cilj je postizanje prekida vatre i pravičnog, održivog mira. Do tada, prioritet nam je da se humanitarna pomoć nesmetano dostavlja civilima i da se poštuje međunarodno humanitarno pravo, uključujući zaštitu civila. Nažalost, “velike” sile se još nisu pridružile tim naporima. EU pokazuje duboku hipokriziju kada je reč o Palestini.

Pojedine zemlje članice EU, a posebno Nemačka, odlučuju da ne stanu u odbranu nemoćnih. Nivo nametnutog proizraelskog stava postaje sve više zabrinjavajući. I da budem jasna: moja kritika prema politici Izraela nije antisemitizam. Niti moja podrška Palestini ima veze sa terorističnom organizacijom Hamas.

Iako razumem istorijsku odgovornost koju Nemačka nosi, način na koji pokušava da ”ispravi” greške iz prošlosti vodi sasvim u drugu krajnost.

Svedočimo verovatno najdokumentovanijem genocidu u savremenoj istoriji, koji se odvija pred našim očima, a istovremeno i genocidu koji se najviše poriče i relativizuje. To je uznemirujući odraz stanja današnjeg društva, a mene lično duboko posramljuje ovaj gubitak osnovnih vrednosti i otvoreno zanemarivanje ljudskih života.

Problem nije u Thompsonu koliko u normalizaciji ideologija koje bi morale ostati nepovratno osuđene

MONITOR: U Zagrebu je-pred oko pola miliona ljudi održan koncert Marka Perkovića Tompsona. Čuli su se-i poznati pozdravi iz vremena fašističke NDH. Zašto zvanična EU ne reaguje na ovaj događaj otvorenijom kritikom hrvatskih vlasti?

JOVEVA: Zato što bi time – konačno – priznali da se mržnja, istorijski revizionizam i fašistička simbolika ne odvijaju samo na margini društva-niti negde daleko, već se pod reflektorima vraćaju u središte našeg javnog prostora.

Ta ista Evropa je, koliko ja znam, nekada jasno, odlučno i “za sva vremena“ odbacila bilo kakvo veličanje ekstremne ideologije, nacizma, fašizma … Zato nije na mestu okretati glavu od toga već je na mestu smoći snage i to zvanično osuditi. Problem, dakle, nije u Thompsonu samom, koliko je i u normalizaciji ideologija koje bi morale ostati nepovratno osuđene. Nažalost, toj normalizaciji nisu doprinele samo društvene mreže i senzacionalistički mediji. Meni je duboko razočaravajuće i neprihvatljivo, da bivši slovenački premijer koji je samozvani ”domoljub” očigledno uživa u slušanju pesama čoveka koji svaki nastup započinje ustaškim pozdravom. A žrtve te pogubne ideologije bili su i Slovenci.

Crna Gora se ističe kao najspremniji kandidat za članstvo u EU

MONITOR: Ovih dana je zatvoreno još jedno poglavlje, ali tek sedmo od 33. Premijer Spajić je  obećao veću dinamiku ka kraju 2026. Marta Kos i dalje tvrdi da CG ima velike šanse da postane članica do 2029-e.  Da li ovaj optimizam iz EK pokazuje da je CG „miljenica“ Brisela kao simbolički primjer da će proširenja uopšte biti?

JOVEVA: Ohrabrujuće je videti da je Crna Gora uspela u poslednjih godinu dana pokrenuti novu fazu pregovora i zatvoriti više pregovaračkih poglavlja. Još važnije je da svi relevantni politički akteri, bilo u vlasti ili opoziciji, jasno poručuju da evropski put nema alternative.

Posebno ohrabruje činjenica da Crna Gora već ima gotovo opšti društveni konsenzus oko članstva u EU, da je u potpunosti uskladila spoljnu i bezbednosnu politiku s Unijom, da koristi evro, članica je i NATO-a, i da pokazuje kontinuitet u ključnim reformskim procesima.

U tom kontekstu, snažna podrška komesarke za proširenje Marte Kos, ali i mog kolege, izvestioca Evropskog parlamenta Marjana Šarca, nije nikakvo iznenađenje, već potvrda  da se Crna Gora ističe kao najspremniji kandidat za članstvo u EU. Stoga, Crna Gora svakako jeste simbol toga da evropska perspektiva Zapadnog Balkana još uvek postoji i duboko sam uverena da može Crna Gora postati 28. članica Evropske unije do kraja ovog mandata komisije. Ali treba da ostane na kursu reformi, političke stabilnosti i jasne evropske vizije.

Nastasja RADOVIĆ

Ono što smo uspjeli da sačuvamo od prethodne vlasti, gubimo od ove, a EU je sve manje briga za to. Njeni najviši zvaničnici tapšu po leđima izraelske političare i rukuju se i smiješe pred kamerama sa srbijanskim autokratom u zamjenu za litijum. Ipak, mogućnost evropskih integracija Crne Gore ostaje najmanje loše rješenje za nas

MONITOR: Ove sedmice  u fokusu javnosti je  situacija u susjednoj Srbiji. Kako vidite ono što se dešava u komšiluku  i kako to može uticati na Crnu Goru?

PETRIČEVIĆ: Ključna riječ (bila) je nada. Studentski protesti u Srbiji dali su toliko potrebnu, rekla bih čak – ljekovitu nadu ne samo građankama i građanima Srbije, već cijelog regiona, raumatiziranog i izmrcvarenog srpskim velikodržavnim projektom posljednjih više od stotinu godina. Potencijal za drugačije i bolje konačno se pojavio na licima studenata i onih koji su ih podržavali, dočekivali, koji su učili od njih jedan novi jezik društvenog saobraćanja, jezik brige, dostojanstva, empatije i solidarnosti, jezik drugačije moći koja leži u nenasilju, odgovornosti i političkoj imaginaciji skoro zbunjujuće svježine i silovitosti. I ne samo u regionu, studentski su protesti i šire bili prepoznati kao oni koji „obnavljaju nadu“, koji mogu biti iskra koja će je upaliti, koji treba da posluže kao uzor koji inspiriše, pokreće i kojeg treba slijediti. Zato je toliko ljudi do suza bilo dirnuto prizorima koji su dolazili sa Slavije, iz Novog Pazara, sa trgova i ulica ostalih gradova i sela u Srbiji, koji su pokazivali da je drugačiji svijet zbilja moguć, i da se, možebit, rađa upravo na ruševinama novosadske nadstrešnice, na ruševinama korumpiranog sistema koji ne haje ni za život, a kamoli za zakone i pravdu. Protesti su tome bili alternativa, kao što su bili alternativa psihotičnom nacionalizmu srpskih političkih elita od kojih su studenti nastojali da preuzmu otete i okaljane nacionalne simbole – himnu, zastavu i ostalu menažeriju.

Međutim, sa Vidovdanom su se zagrcnuli. Sam izbor datuma dovoljno govori o potrebi organizatora protesta da se, u potrazi za osiguranjem većinske podrške, prije svega opravdaju pred optužbama Vučića, Vulina i ekipe da su „najprljavija obojena revolucija, finansirana spolja“ i da se pred srbijanskom javnošću legitimišu kao patriote. Prije nego su „bacili mikrofon“ i izjavili da „protest više nije studentski“, dajući namjerno višeznačno zeleno svijetlo ostalima, umjesto nade, obnovili su ustajali vidovdanski ideologem i prisegnuli bajatim zavjetima kojima je započinjao svaki krvavi pir kojeg je vodio srpski „integracionizam“ kako ga je jedan od govornika eufemistički nazvao.

Možda jedan od razloga što srpski studentski pokret nije uspio da povrati otete nacionalne simbole leži i u samim simbolima – u tome što oni sadrže elemente nespojive sa promjenom koju je studentski bunt želio da proizvede (uzmimo za primjer samo himnu u kojoj se pominju „srpske zemlje“ ili preambulu Ustava koja počiva na kolektivnoj konfabulaciji da je Kosovo dio Srbije). Za Crnu Goru ovakav epilog, jer studentski su protesti završeni, znači otpuštanje nade da je u Srbiji došlo do suštinskih promjena i da ona neće nastaviti da senilno bali nad teritorijama susjednih država u kojima srpstvo proglašava ugoženim ne bi li širila svoju „integracionističku“ agendu – Srpski svet ili Veliku Srbiju, kako ko voli da tepa ovom političkom delirijumu koji ne pokazuje znake umora niti odustajanja.

MONITOR:  Predsjednik Skupštine Andrija Mandić pohvalio se da je od srpskog predsjednika Aleksandra Vučića dobio počasno priznanje povodom Vidovdana. Kazao je da to vidi „kao potvrdu rezultata politike pomirenja“.  Kako nam ide to „pomirenje“?

PETRIČEVIĆ: Žalosno je da u studentskim protestima u Srbiji nadu nijesu prepoznali predstavnici Srba u Crnoj Gori. Naprotiv, bliži im je autokrata pod čijim se repom kite „počasnim priznanjima“. „Pomirenje“ je oteta riječ i kada je Mandić koristi ona je šifra za vlastitu suprotnost, pa znači razdor ne samo između različitih etnija u Crnoj Gori, već i unutar one srpske, ma kojim se lomparovskim „krakom slobode“ protezala.

„Politika pomirenja“ koju sprovodi Mandić je politika bezočnog izjednačavanja suprotnosti, osobito onih vrijednosnih – istine i laži, slobode i ropstva, zločina i žrtve. U tom se smislu nadam da nam ne ide nikako, istovremeno se plašeći nepodnošljivog šuma koju ovaj tip nasilne promjene značenja i korumpiranja smisla unosi u javnu sferu i mogućnosti njene racionalne i utemeljene artikulacije. Buka mora biti zaglušujuća, kako bismo prestali da se trudimo da čujemo i razumijemo, gužva mora biti nepodnošljiva kako bismo odustali da bilo gdje krenemo, nasilje mora biti normalizovano kako bismo zaboravili da na drugačiji način možemo jedni sa drugima da saobraćamo. Isto tako, četnički vojvoda, počastvovan na Vidovdan – datum ritulno ojačan još jednim srpskim porazom ove godine, mora biti dovoljno uporan u poricanju crnogorskog suvereniteta da zaboravimo na čelu čijeg parlamenta se zapravo nalazi.

MONITOR: Učestale su  poruke iz vrha SPC, odnosno MPC, u kojima se veliča četnički pokret. Gdje nas to vodi i kako vidite ćutanje vlasti na te poruke?

PETRIČEVIĆ: Crna Gora se dugo batrgala na klizavoj revizionističkoj nizbrdici, ali joj to sve teže polazi za rukom. Bojim se da ozbiljno i planirano proklizavamo ka gubitku sekularnog karaktera države, a veličanje četničkog pokreta je samo jedna od logičnih posljedica toga, budući da je SPC epicentar iz kog se širi retradicionalizacija i repatrijarhalizacija društva i priželjkivano utapanje države u rusko-srpski svet. Jedna od posljedica na koju sam posljednjih pet godina upozoravala je i ugroženost reproduktivnih i seksualnih prava žena, učestali mizogini napadi na žene u javnom prostoru, ali i ugroženost prava trans osoba i generalno LGBT zajednice.

Izjednačavanje suprotnosti koje uključuje i izjednačavanje antifašista i fašista, partizana i četnika, heroja i zločinaca, jedna je od strategija masovnog gaslightinga – sluđivanja (u nedostatku boljeg prevoda) i dezorjentacije koji mogu rezultirati političkom apatijom i apstinencijom, ili daljom polarizacijom, radikalizacijom i otvorenim sukobima. Ne bih se složila da vlast ove poruke ignoriše, naprotiv – ona ih očito podržava – bilo neposredno, kao što je to Mandić i učinio izjavivši da se ne protivi izjavama popova koji veličaju koljače – bilo posredno, tako što krivično ne goni propagatore notornog govora mržnje.

Ako se u Crnoj Gori i formalno rehabilituje četnička ideologija, što je u vrhu agende SPC, od ove države neće ostati ništa vrijedno pomena i opstanka. Utopiće se u kolektivnu deluziju crnih mantija i još crnje ideologije koja će postati naša stvarnost.

MONITOR: Anima je nedavno organizovala polusatno stajanje, sa porukom “Stop genocidu u Gazi – u Gazi umire Čovječnost”. Kako vidite situaciju na Bliskom istoku i ulogu Zapada?

PETRIČEVIĆ: Sramim se i da izgovorim ime Palestine i Gaze. Mogu samo da nijemo stojim u znak protesta protiv onog što se dešava, a dešava se genocid nad palestinskim narodom koji oni koji bi trebalo da ga spriječe i kazne propuštaju i da osude, a ne da zaustave. Militarizacija društva na koju decenijama upozoravaju feminističke i mirovne aktivistkinje sad se operacionalizuje kroz budžete za odbranu, industrija rata potvrđuje svoju globalnu dominaciju nad bilo kojom drugom, dok Izrael sprovodi nesankcionisanu politiku istrebljenja Palestinaca temeljenu na sličnoj ideologiji od koje je jevrejski narod tako strašno nastradao tokom Drugog svjetskog rata. Zapad trguje i to će nastaviti da čini, na štetu vrijednosti i načela na kojima navodno počiva.

Prvi put nam se desilo da smo tokom stajanja 11. juna bile izložene uvredama prolaznika. Jedan nas je par turista, nakon što smo odbili da se pomjerimo sa mjesta na kom smo protestvovali, nazvao „odvratnim ljudima“ („disgusting people“). Ne vjerujem da to nije imalo veze sa porukom koju smo držale.

MONITOR: Vlasti rado pominju evropsku budućnost Crne Gore. Kako vidite to naše putovanje?

PETRIČEVIĆ: Moraju da pomenu „evropsku budućnost Crne Gore“, jer je to krinka pod kojom su došli na vlast i pod kojom ostaju na njoj. Za to vrijeme, otimačina je i stvarna i pravna. Usvajanje sporazuma sa UAE – Sporazuma o ekonomskoj saradnji i Sporazuma o saradnji u oblasti turizma i razvoja nekretnina, zatim usvajanje (Predloga odluke o donošenju) Prostornog plana Crne Gore do 2040. godine, ali i Predlog izmjena Zakona o javnim okupljanjima kojim bi se zabranila blokada saobraćajnih puteva (auto-puteva, brzih saobraćajnica, magistralnih, regionalnih ili lokalnih puteva i graničnih prelaza) – jasni su pokazatelji toga da Crna Gora, po ugledu na Srbiju, klizi u autokratiju, izbijajući građanima iz ruku vlasništvo ne samo nad javnim prostorima, već potencijalno i onim privatnim, kao i sredstva za vaninstitucionalnu borbu protiv otuđene i štetočinske vlasti. Ironično je da oni koji su litijajući po crnogorskim ulicama došli na vlast, hoće da zabrane zauzimanje ulica kao vid protesta, skretanja pažnje na probleme koje sistem ignoriše i kao posljednje utočište nenasilnog otpora i građanske neposlušnosti. Stvar se ovdje ne završava, naredni pokušaj otimačine suvereniteta tek predstoji kroz izmjene izbornog zakonodavstva i eventualno proširivanje prava glasa i na nerezidente.

Zamor proširenja djeluje veći nego ikad, kao i perspektiva ulaska na evropski „after-party“ koja se sve više čini upitnom i neubjedljivom. Uvijek mi je smetala nespremnost da kao društvo sazrijevamo zbog nas samih, nezavisno od evropske politike uslovljavanja.Pa opet, čini se da je to bila i ostala jedina brana tranzicionoj hajdučiji. Ono što smo uspjeli da sačuvamo od prethodne vlasti, gubimo od ove, a EU je sve manje briga za to. Njeni najviši zvaničnici tapšu po leđima izraelske političare i rukuju se i smiješe pred kamerama sa srbijanskim autokratom u zamjenu za litijum. Ipak, koliko god umorna i istrošena, mogućnost evropskih integracija Crne Gore ostaje najmanje loše rješenje za nas, važno je samo da znamo zbog čega i zbog koga ostajemo na tom putu.

Nije lako priznati da je svaka pobjeda građanskog aktivizma privremena. Istovremeno, to ni na koji način ne umanjuje vrijednost svakog osvojenog prava, svake odbranjene rijeke ili sačuvanog trga. Strašnu staminu traži ovo vrijeme, nadam se da će doći ono u kom ćemo prestati da se oslanjamo na Gramšijev pesimizam intelekta i optimizam volje.

Milena PEROVIĆ

Imperativ je graditi – graditi se mora, građenje ne smije stati – a planiramo  i planiraćemo, sasvim je izvjesno samo toliko koliko budemo morali, tek da se zadovolji forma. Tom imperativu – graditi se mora – podređeni su i zakoni i svi planovi u većoj ili manjoj mjeri

MONITOR: Komentar na nedavno usvojeni Prostorni plan Crne Gore do 2040.

VUKIĆEVIĆ: Krenimo od konstatacije da je prostorni plan – u opštem smislu, bez obzira na obuhvat plana, odnosno prostornu ili administrativno određenu cjelinu koju pokriva prostorni plan  – krajnji ili konkretni rezultat kompleksnih metodologija i praksi prostornog planiranja. Što bi onda bilo, po definiciji, prostorno planiranje? Zakon o prostornom uređenju, koji je na snazi u susjednoj nam Republici Hrvatskoj – prostorno planiranje definiše kao interdisciplinarnu djelatnost koja predstavlja ,,institucionalni i tehnički oblik za upravljanje prostornom dimenzijom održivosti…”.

I još kaže da je prostorno planiranje ,,stalni proces koji obuhvata poznavanje, provjeru i procjenu mogućnosti korištenja, zaštite i razvoja prostora, izradu i donošenje prostornih planova, te praćenje sprovođenja prostornih planova i stanja u prostoru”.

U našem Zakonu o uređenju prostora, koji je na snazi od 4. marta tekuće godine, nije data definicija prostornog planiranja, ali zato kaže da se uređenjem prostora smatra ,,praćenje stanja u prostoru, izrada, donošenje i sprovođenje planskih dokumenata, uređivanje građevinskog zemljišta i sprovođenje urbane komasacije”.

Zakon o planiranju prostora i izgradnji objekata iz 2017. godine, kaže da se planiranjem prostora smatra ,,praćenje stanja u prostoru, izrada i donošenje planskih dokumenata i sprovođenje planskih dokumenata”.

U Zakonu o uređenju prostora i izgradnji objekta iz 2008. godine, stoji da se  uređenjem prostora smatra ,,praćenje stanja u prostoru (monitoring), utvrđivanje namjene, uslova i načina korišćenja prostora kroz izradu i donošenje planskih dokumenata, sprovođenje planskih dokumenata i uređivanje građevinskog zemljišta”.

Nameće se pitanje postoji li neka suštinska razlika između uređenja prostora i planiranja prostora? I da li da konstatujemo da se od 2008. godine do danas ništa od suštinske važnosti nije desilo po pitanju mjesta i uloge uređenja prostora/ prostornog planiranja/ planiranja prostora, kako vam drago, u sistemu upravljanja prostorom. I kakve konkretne reperkusije ta činjenica ima na prostorni plan, koji bi trebao da bude, u svakom pogledu, kruna tog ,,stalnog procesa” prostornog planiranja.

MONITOR: Koje su glavne zamjerke, ima li kvaliteta?

VUKIĆEVIĆ: Prostorni plan Crne Gore do 2040. godine, koji je donijela Skupština Crne Gore 26. juna, predstavlja naš maksimalni izbačaj u oblasti prostornog planiranja u ovom trenutku – uz sve dobre i loše strane tog plana. Ne treba sumnjati da su rukovoditeljka izrade Prostornog plana i njen tim prošli golgotu, uzimajući u obzir sve date okolnosti. Je li moglo bolje? Bojim se da u ovom trenutku nije moglo bolje.

Ako bi trebalo izdvojiti jednu (cinik bi ovdje dodao – i jedinu) zasigurno pozitivnu činjenicu koja se vezuje za PPCG, onda bi to bilo da je plan donijet – takav kakav je, kakav je da je – čime su otvorena još jedna vrata na našem dugom i trnovitom putu ka članstvu u EU. Najočiglednija negativna strana PPCG je nedovoljno insistiranje na inovativnim metodologijama i praksama prostornog planiranja koje se primjenjuju u regionu (Hrvatska i Slovenija), a zatim i na teritorijima najrazvijenijih država Evropske unije. Koliko zaostajemo za razvijenim državama na polju prostornog planiranja – i na svim drugim poljima – i što činimo kako bismo barem ublažili to zaostajanje – pitanje je koje se, nažalost, ne postavlja.

Drugo, u korijenu PP CG je jedan vrlo specifičan imperativ – nazovimo ga imperativom neodređenosti – smjernice uglavnom nijesu date jasno, jer bi u suprotnom bila ukinuta mogućnost za svakovrsna slobodna tumačenja – pogotovo u svjetlu činjenice da je sistem, u cjelini, neotporan na svakovrsne manipulacije i mahinacije, odnosno koruptivne radnje. Ministar Radunović, primjera radi, govori i o ,,smjernicama za buduće investicije” i o ,,dosljednoj implementaciji” Prostornog plana – plana  koji, dodao bih, vrlo često i nije baš dosljedan – na čemu potonjih dana zdušno insistira nevladin sektor – precizno navodeći brojne primjere nedosljednosi u planskim rješenjima u koje nije lako povjerovati.

I na koncu – nakon što je 22. aprila i 3. juna Skupština CG, na zahjev Vlade, usvojila po hitnom postupku zakone koji potvrđuju Sporazum o ekonomskoj saradnji i Sporazum o saradnji u oblasti turizma i razvoja nekretnina sa Ujedinjenim Arapskim Emiratima – nameće se pitanje o svrsishodnosti planova i prostornog planiranja uopšte – što baca tešku sjenku na naš novi PPCG – na stranu brojne kontroverze koje se vezuju za PP – uključujući i način na koji je donijet u Skupštini.

MONITOR: Očekuje se i usvajanje PUP-a Podgorica. Kakav je vaš stav o tom planu?

VUKIĆEVIĆ: Riječ je o Izmjenama i dopunama prostorno urbanističkog plana Glavnog grada Podgorice i Izvještaju o strateškoj procjeni uticaja na životnu sredinu. I opet je riječ o vrlo kontroverznom planskom dokumentu – koji se, kao i PPCG, našao na žestokom udaru javnosti – s tim da je veliko pitanje koji dio zainteresovane javnosti je bio u mogućnosti da se detaljnije upozna sa planom , ako znamo da su fajlove koji su putem Interneta dati na uvid javnosti od strane Ministarstva prostornog planiranja, urbanizma i državne imovine mogli otvoriti samo oni koji posjeduju računare sa snažnijim performansama. Da ne pominjem nazovi-javnu raspravu i očiglednu nespremnost ljudi koji su stajali iza Nacrta pomenutog planskog dokumenta da se suoče sa javnošću, da otvoreno prezentuju planska rješenja iza kojih stoje i odgovoraju na pitanja zainteresovanih građana.

I nije riječ samo o PUP-u Glavnog grada. Nakon donošenja PPCG, govori se o čitavoj seriji novih PUP-ova, a nainteresantniji momenat u toj priči je najavljeno osnivanje Agencije za planiranje prostora Crne Gore i lokalnih/opštinskih agencija za planiranje – odnosno privrednog društva koje osniva Vlada za izradu državnih planskih dokumenata i privrednih društava koje osnivaju skupštine jedinica lokalne samouprave za izradu lokalnih planskih dokumenata. Koliki će biti stepen autonomije koju će uživati ta privredna društva u vrlo ograničavajućem partitokratskom ambijentu – gdje je sve podređeno subjektima čije interese zastupaju tzv. nosioci odlučivanja – nije teško pretpostaviti.

Nijesam optimista. Biće, bojim se, po onoj staroj italijanskoj poslovici: Se vogliamo che tutto rimanga come è, bisogna che tutto cambi – Ako želimo da sve ostane kako jeste, moramo sve promijeniti. Jer nema ama baš nikakvih naznaka da postoji politička volja da se problemi jasno identifikuju, da se izvrši dijagnosticiranje stanja, pa da se, u skladu s tim, odrede mjere za konsolidaciju stanja u domenima uređenja prostora.Što bi bio prvi korak na nekom nazovi-putu ozdravljenja.

MONITOR: Planirano je i da nikne novi grad  – Velje brdo?

VUKIĆEVIĆ: Na to gledam kao na tipično spajićevski megalomanski vic u funkciji predizobrne kampanje – koji, za divno čudo, nikome nije bio smiješan i koji se u jednom trenutku oteo kontroli. Pretpostavljam da je pozadina te priče u nužnosti redefinisanja odnosa između Spajića, kao predsjednika Vlade i podgoričkog lobija stanograditelja – ne bi li se podgorička stanogradnja stavila pod Spajićevu kontrolu, ili pod kontrolu države, ako vam je tako draže – i to na duže staze. Sa druge strane, teško da je država  u ovom trenutku sposobna – ekonomski, u prvom redu – da iznese viziju o tih10.000 ili 20.000 stambenih jedinica, nebitno je – što bi, u to nema nikakve sumnje, bio izuzetno finansijski zahtjevan poduhvat – pogotovo u dijelu koji se odnosi na infrastrukturno opremanje.

Druga bitna činjenica je to što se u projekat grandioznih razmjera i nesagledivih konsekvenci krenulo bez ikakvih prethodnih analiza, studija i planova – dakle krajnje neozbiljno – na osnovu vizija predsjednika Vlade Spajića i ministra Radunovića.

MONITOR: Ima li nade da se riješe glavni problemi u Glavnom gradu?

VUKIĆEVIĆ: Moj je utisak da nova podgorička uprava problemima pristupa ad hoc – bez neophodnih priprema, nesistematično, bez agende – što i nije neka novina.

Uzmite samo gorući problem vezano za lokaciju budućeg gradskog kolektora za prikupljanje i prečišćavanje otpadnih voda. Gradonačelniku Mujoviću je trebalo čitavih pola godine da zaključi da bi možda trebalo razmišljati i o ,,pravičnoj nadoknadi” koja bi se isplatila Botunjanima, što svakako upućuje na neozbiljnost u pristupu problemu kolektora od samoga starta Mujovićeve uprave.

MONITOR: Koji su glavni arhitektonsko-urbanistički problemi u Crnoj Gori i da li se oni rješavaju?

VUKIĆEVIĆ: Možda je generalni problem, ako ostavimo po strani pojedinačne probleme kojima se broja ne zna, to što u Crnoj Gori primat imaju tzv. razvojni projekti, koji se uglavnom vezuju za turizam i nekretnine. Imperativ je graditi – graditi se mora, građenje ne smije stati – a planiramo i planiraćemo, sasvim je izvjesno samo toliko koliko budemo morali, tek toliko da se zadovolji forma. Tom imperativu – graditi se mora – podređeni su i zakoni i svi planovi  u većoj ili manjoj mjeri, u zavisnosti od atraktivnosti lokacija koje su u obuhvatu planova.

Kad govorimo o tzv. javnoj upravi, imperativ je realizovati budžet  i na državnom i na lokalnim nivoima. Nema toga nosioca odlučivanja u Crnoj Gori koji ne gradi, ili barem ne razmišlja o građenju.

Ne razmišljamo na duže staze,  ne razmišljamo o održivosti. Svi akteri u procesima koji rezultiraju intervencijama u prostoru – od Vlade, preko lokalnih samouprava do investitora i izvođača radova, svi  žele profit odmah, bez odlaganja. Profitu je sve podređeno.

MONITOR: Koliko se struka uopšte pita i da li tu bitniju ulogu igraju politički i biznis interesi?

VUKIĆEVIĆ: Struka se u međuvremenu svela na puki servis, na polzu vladajućim strukturama i tzv. nosiocima razvoja. Drugi problem je što strukovne organizacije – Inžinjerska komora, odnosno Strukovna komora arhitekata, u prvom redu – ne rade ništa na promociji profesionalnih standarda kroz stvaranje uslova da se i u Crnoj Gori konačno desi nešto što bismo mogli nazvati arhitektonsko-urbanističkoj scenom. A znamo da se ništa ne dešava izvan scene. Fali nam dijalog, razmjena mišljenja i stavova, ne komuniciramo kao struka.

MONITOR: Koji bi bio idelan plan razvoja za Crnu Goru?

VUKIĆEVIĆ: Svaki plan koji bi počivao na stvarnim, sveobuhvatnim analizama i studijama – odnosno na odgovornom planiranju – i kojemu bi korijeni bili u zdravom sistemu. Koliko smo daleko od toga – pokazaće vrijeme.

Predrag NIKOLIĆ