Pojas Crnogorskog primorja, obala, plaže, ponte, pristaništa, ostrva i uvale, u svojini je države koja nije obezbijedila model korišćenja po kom bi more bilo pristupačno svim njenim građanima. Četvoročlana crnogorska porodica sa dvoje zaposlenih i prosječnom platom oko 1.000 eura  po osobi, odlazak na more  doživljava kao  luksuz. Zbog visokih troškova Crnogorci ljetuju kraće i skromnije, uz mnogo improvizacija i odricanja. Prema podacima o broju turista u hotelima i njihovoj strukturi, gosti iz Crne Gore broje se decimalima

Crna Gora je lijepa, ima predivne prirodne plaže i morsku obalu, koja decenijama privlači turiste iz cijelog svijeta. Ove riječi često se mogu čuti u opisima prirodnih ljepota Crnogorskog primorja koje je postalo turistički brend prepoznat u svijetu.

Sunce, more i pješčane plaže nisu ipak dostupni svima pod jednakim uslovima, kako je zakonskim propisima definisano. Prosječna crnogorska porodica  svoja ljeta najčešće provodi “kod kuće” ili na svojoj obali,  ali na način koji se prilično razlikuje od turističkih standarda u kojima uživaju stranci i malobrojniji, bogatiji dio stanovništva Crne Gore.

Pojas Crnogorskog primorja, obala, plaže, ponte, pristaništa, ostrva i uvale, u svojini je države koja nije obezbijedila model korišćenja po kojem bi more bilo pristupačno svim njenim građanima. Obalom se upravlja preko Javnog preduzeća Morsko dobro koje atraktivne pješčane plaže, ukupne dužine od 73 kilometra, izdaje privatnim licima pod zakup, od kojeg svi u lancu ubiraju značajne prihode.

Zakupci formiraju cijene usluga na ustupljenim kupalištima, koje su svake sezone više u odnosu na prethodnu. Mali je broj javnih plaža na koje posjetici mogu koristiti svoje plažne rekvizite, bez obaveze da iznajmljuju preskupe plažne komplete, ležaljke i suncobrane. Država nije odredila maksimum plažnog pojasa koji se može dati pod zakup, odnosno minimum slobodnog prostora kako bi zaštitila svoje građane ali i sve one turiste koji ne žele da plaćaju visoke cijene plastičnog mobilijara.

Realnost je takva da većina porodica sa prosječnim primanjima ne može da priušti pravi odmor, odnosno ljetovanje na obalama “svoga” mora. Odavno su iz turističkih mjesta nestala radnička odmarališta u kojima je svim zaposlenima bio zagarantovan godišnji odmor po izuzetno povoljnim uslovima. Prodata su investitorima koji su na tim atraktivnim lokacijama izgradili solitere i stanove za tržište.

Četvoročlana crnogorska porodica sa dvoje zaposlenih i prosječnom platom oko 1.000 eura  po osobi (Monstat), odlazak na more  doživljava kao  luksuz.  Zbog visokih troškova porodični Crnogorci ljetuju kraće i skromnije uz mnogo improvizacija i odricanja.

Za razliku od inostranih gostiju koji najčešće borave od 7 do 10 dana, domaće porodice na more odlaze obično za vikend ili na period od 4 do 7 dana. Ponekad i dva puta po par dana, početkom i krajem sezone kada su sve usluge mnogo jeftinije.

Popularan je i odlazak na more na dan, odnosno “spuštanje” na primorje iz Podgorice, Nikšića i gradova na sjeveru Crne Gore na jednodnevno kupanje i sunčanje i povratak u kasnim večernjim satima nazad. Silazi se u Budvu, Bečiće, na ulcinjsku Adu ili Risan, Herceg Novi, Tivat, zavisno od saobraćajne povezanosti sa primorjem.

Ni ovi jednodnevni izleti nisu jeftini. Za dan na plaži, odnosno za nekoliko sati sunčanja, treba izdvojiti minimum 100 eura. Plaže su prekrivene ležaljkama koje uslovljavaju posjetioce da plate sunčanje. Povrh toga, sva pića, kafe ili sladoledi za djecu, na plažama su i do tri puta  skuplji u odnosu na kafiće udaljene od mora i gradskih centara. Cijene za dvije ležaljke i suncobran na budvanskoj rivijeri na primjer, kreću se od 15 do 60 eura, zavisno od pozicije plaže i opreme.

Na nekim “premijum” lokacijama cijene su “nepristojne”, poput plaže hotela Maestral u Pržnu na kojoj komplet košta 200 eura ili cijena na plažama na Rtu Zavala, hotela Dukley garden, koje se mijenjaju iz dana u dan, od 180 eura pa na više.

Plažni komplet na maloj plaži ispred hotel Avala, staje 150 eura na dan.

Zato domaći turisti dane provode na rijetkim javnim plažama, često noseći sopstvenu hranu, piće i opremu. Restorani se zaobilaze kao i lokalni supermarketi u kojima su cijene daleko veće nego u drugim djelovima Crne Gore. Dio rituala je i većernja šetnja rivom turističkog mjesta, uz obavezan sladoled  za cijelu porodicu.

Za smještaj uglavnom biraju privatne apartmane prilično udaljene od mora zbog nižih cijena, odlaze kod prijatelja ili rodbine koji imaju stanove ili kuće na moru. Hotelski smještaj je rijetka opcija. Prema podacima o broju turista u hotelima i njihovoj strukturi, gosti iz Crne Gore broje se decimalima.

Top destinacije za porodice nižih primanja postale su Sutomore, Čanj, Bar, Ulcinj, šire područje Bečića i Budve, mala turistička mjesta u Boki, Bijela, Baošići, Kumbor, Krašići… Luksuzne zone poput Porto Montenegra, centra Budve ili Svetog Stefana, uglavnom ostaju van domašaja domaćeg stanovništva.

Visoke cijene usluga na plažama dovele su do pobune stanovništva u Italiji, o čemu izvještavaju mnogi domaći i strani mediji. Italijani se bune protiv rasta cijena koje naplaćuju vlasnici privatnih koncesija na plažama. Britanski Gardijan donio je tekst o događajima na plažama u Italiji koje bilježe smanjenje posjete do 25 odsto u junu i julu ove godine. Na društvenim mrežama šire se snimci uređenih plaža, sa redovima praznih ležaljki bez ijednog posjetioca.

Pad posjete poklapa se sa povećanjem cijena na plažama kojim upravljaju koncesionari i privatni plažni barovi i sa rastućim buntom protiv njihove dominacije na morskoj obali. Odlazak na plaže postaje “teret” za finansije ljudi, ističu tamošnje potrošačke asocijacije.

Italijansko more i obala po definicije su dostupni svima, dok je upravljanje povjereno privatnim plažnim klubovima putem licenci od lokalnih samouprava.

To znači da građani imaju pravo da priđu vodi i prošetaju uz obalu, baš kao i u Crnoj Gori, ali korišćenje prostora podrazumijeva iznajmljivanje plažnog mobilijara. Cijene ležaljki u Italiji povećane su za 17 odsto  u odnosu na prošlu godinu. Na plažama u regionu Lazio, na primjer, teško je iznajmiti dvije ležaljke I suncobran za manje od 30 eura, dok je u popularnom ljetovalištu Galipoli u Pulji cijena dostigla 90 eura na dan.

Italijani sve češće odbijaju da plaćaju ležaljke i suncobrane ne samo zbog cijena već kao vid sociokulturnog otpora prema sve većoj privatizaciji mora. Javne plaže postaju simbol otpora gdje je more još dio zajedničkog dobra.

Udio javnih plaža je ispod zakonskog minimuma od 40 odsto. Javni prostor za slobodan pristup se drastično smanjuje što je sve zajedno izazvalo građanske proteste i aktivizam.

Pokret Mare Libero i kampanja “obala za sve” suprotstavlja se privatizaciji, organizuju simbolične akcije poput onih da građani postavljaju svoje suncobrane i peškire na plaže čije su koncesije istekle.

Šta bi tek susjedi rekli i uradili da vide cijene ležaljki na plažama Crnogorskog primorja.

Ovdje se niko ne buni. Bilo kakav aktivizam sa ciljem zaštite interesa građana od prekomjerne privatizacije plaža, u Crnoj Gori ne postoji. Nema javnih inicijativa, protesta i peticija sa zahtjevima da se očuva javni pristup obali.

Slobodan pristup moru, uz realne cijene i kontrolu koncesinara ključ je da obala zaista ostane javno dobro za sve, a ne luksuz dostupan samo rijetkima.

Branka PLAMENAC

Od početka godine poginulo je 28 osoba u saobraćaju, od kojih skoro polovina, njih 12, u junu.  Javni rizik u saobraćaju se stastički mjeri brojem stradalih na prema milion stanovnika. Prosječan rizik je pet, a u Crnoj Gori on iznosi čak 12. Što znači da je ovdje dva puta veća šansa da se dogodi saobraćajna nezgoda nego u većini zemalja svijeta. Ono što je i dalje najveći uzrok nesreća sa teškim posljedicama je vožnja pod dejstvom alkohola ili opijata

Crna Gora se ljeti najčešće pretvori u zemlju raskopanih puteva sa velikim brojem nesavjesnih vozača za volanom. Naša zemlja je inače rekorder po broju automobila po glavi stanovnika, a tokom turističke sezone broj vozila bude još veći. Kombinacija svega rezultira velikim brojem saobraćajnih nesreća.

Ono što je i dalje najveći uzrok nesreća sa teškim posljedicama je vožnja pod dejstvom alkohola ili opijata. Protekle nedjelje, službenici policije uhapsili su Nikšićanina (48) zbog vožnje pod dejstvom alkohola od 4.36 promila u krvi. I to nije vozio mali automobil, već teretno vozilo. Iz policije su u objavi na mreži X kazali da je sudija za prekršaje kaznio S.G. sa 60 dana zatvora.

U Budvi je nedavno lišen slobode Bjelopoljac (33) nakon što je utvrđeno da je vozio pijan, jer je prethodno izazvao saobraćajnu nezgodu i prevrnuo “mercedes” kojim je upravljao. Vozač je zadobio lakše povrede, a odbio je ukazivanje pomoći od strane ekipe Hitne medicinske pomoći. Uhapšen je zbog vožnje sa 2,12 promila alkohola u krvi.

Sa druge strane zaliva Novljanin (34) je pred Sudom za prekršaje u Budvi osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 21 dana.

“Njemu je sutkinja odjeljenja u Kotoru Ivana Vukasović izrekla kaznu jer je u hitnom postupku dokazano da je prethodne večeri upravijao vozilom po dejstvom alkohola u organizmu u količini od 2,5 promila, pri čemu je prekršaj napravio za vrijeme trajanja ranije izrečene zaštitne mjere zabrane upravijanja vozilima”, saopštio je predsjednik Suda za prekršaje u Budvi Marko Đukanović.

Tokom prošlog vikenda je na teritoriji cijele države uhapšeno 80 vozača i evidentirano 76 saobraćajnih nezgoda u kojima je jedna osoba smrtno stradala. Kako je saopšteno, izdat je 1.481 prekršajni nalog, podnijeto 170 prekršajnih prijava i privremeno oduzeto 15 pari registarskih oznaka.

“Od ukupnog broja lica lišenih slobode, 50 vozača je lišeno slobode zbog vožnje pod dejstvom alkohola u organizmu, 10 vozača zbog vožnje pod dejstvom opojnih droga i 20 vozača zbog počinjenih drugih težih prekršaja iz oblasti Zakona o bezbjednosti saobraćaja na putevima”, navodi se u saopštenju UP.

Nedavno doneseni  Zakon o bezbjednosti saobraćaja je jedan od najstrožijih u Evropi. Posebno su propisane kazne za mlade vozače i početnike. Ukoliko u organizmu tokom vožnje ima samo jedan promil alkohola crnogorska saobraćajna policija vozača može kazniti sa 60 eura, odnosno do 200 eura ukoliko se radi o  mladom vozaču ili početniku. Za sve preko dva promila, kazna je zatvorska,  od 15 dana do dva mjeseca.

Međutim, zakon još nije doživio svoju punu primjenu. Najviše zbog slabih kapaciteta saobraćajne policije u ljudstvu, opremi, vozilima i resursima. Često nemaju ni za gorivo, a uglavnom se „štekaju“ na opštepoznatim lokacijama. Posao im značajno otežavaju društvene mreže, aplikacije za praćenje radara. Odnedavno i najpopularnija aplikacija za puteve – Google Maps ima mogućnost praćenja patrola.

Direktor Alfa centra Crne Gore Miloš Perović kaže da je u poslednjje tri godine stanje u bezbjednosti saobraćaja u Crnoj Gori alarmantno i  neuređeno. Nedovoljna i selektivna primjena zakonskih mjera,  preklapanje nadležnosti, izbjegavanje odgovornosti, i sa druge strane veoma nizak stepen saobraćajne kulture kod učesnika u saobraćaju.

„Sve ovo stavlja Crnu Goru u nezavidan položaj da je ovdje stanje u bezbjednosti saobraćaja praktično i najgore u Evropi“, kazao je Perović.

On objašnjava da je prvi glavni rizik u saobraćaju brza vožnja, dok je alkohol na drugom mjestu. Kaže da u poslednje vrijeme Uprava policije zaista djeluje preventivno i represivno što se može vidjeti i po naslovima u medijima.

„Vidimo koliki je to prije svega procent mladih ljudi koji nakon testiranja imaju pozitivan test na psihoaktivne supstance“, kazao je Perović

Javni rizik u saobraćaju se stastički mjeri brojem stradalih na prema milion stanovnika. Prosječan rizik je pet , a u Crnoj Gori je 12. Što znači da je u Crnoj Gori dva puta veća šansa da se dogodi saobraćajna nezgoda nego u većini zemalja svijeta. Kada to uporedimo sa zemljama Skandinavije gdje je rizik od 1 do 2, ispada da je Crna Gora šest puta rizičnija zemlja u saobraćaju od Švedske.

Od početka godine poginulo je 28 osoba u saobraćaju, dok ih je skoro polovina, njih 12, poginula samo u junu, kada počinje turistička sezona. Podaci koji su dostavljeni Portalu Onogošt iz nikšićke policije pokazuju da je tokom 2024. godine zbog prekoračenja brzine i vožnje pod dejstvom alkohola i droga sankcinisano ukupno 9.745 vozača. To bi u konačnom skoru značilo da je policija dnevno pisala 26,6 kazni.

Prema Svjetskoj zdravstvenoj organizaciji treći uzročnik smrti kod muškaraca od 18 do 40 godina je greška u saobraćaju.

Kćerka Radoja Zvicera divljala u saobraćaju

Kćerka vođe kavačkog klana Radoja Zvicera, Iva Zvicer (18), lišena je slobode ove sedmice u kotorskom naselju Pržice. Kako je saopšteno iz Uprave policije, ona je vozila brzinom od 124 kilometara na čas na dijelu puta gdje je maksimalna dozvoljena brzina ograničena na 50 kilometara na čas.

Iva Zvicer kažnjena je na sudu novčanom kaznom od 175 eura, mjerom zabrane upravljanja vozilom B kategorije u trajanju od 60 dana i dva kaznena boda.

Ivan ČAĐENOVIĆ

Dok cijena borovnica na crnogorskom tržištu raste, nelegalna i nekontrolisana berba, štetna za prirodu i šumske ekosisteme, i dalje traje. Sistem kontrole i zaštite prirodnih resursa ne uspijeva da efikasno reaguje na taj problem već decenijama

Borovnice na cijeni, priroda na gubitku. Tako  bi se moglo opisati stanje na terenu kada je riječ o branju ovih dragocjenih šumskih plodova u komercijalne svrhe. Situacija je ista godinama.

Na kolašinskoj pijaci kilogram ručno brane borovnice može dostići cijenu od čak 15 eura. S druge strane, borovnice sakupljene grebenima, uz oskudnu kontrolu nadležnih, prodaju se nakupcima po tri eura po kilogramu. Razlika u cijeni govori mnogo više od ekonomije ponude i potražnje i otkriva suštinski problem neodrživog upravljanja prirodnim resursima. Problem nelegalnog, neselektivnog i često destruktivnog načina sakupljanja borovnica postao je sezonska konstanta, a odgovori nadležnih, i pored deklarativne zabrinutosti, rijetko prelaze okvire saopštenja i apela.

I ove godine sezona branja borovnica u Crnoj Gori protiče uz brojne izazove, prije svega u oblasti kontrole.  Iako postoje jasno definisani zakoni i pravila o tome ko, kada i na koji način smije da bere borovnice, praksa pokazuje da se ta pravila često krše, posebno kada je riječ o upotrebi nedozvoljenih mehaničkih sredstava koja trajno oštećuju biljke i narušavaju šumske ekosisteme.

Kako su Monitoru kazali u Upravi za gazdovanje šumama i lovištima, čuvari šuma, u skladu sa članom 37 Zakona o šumama, imaju nadležnost da vrše kontrolu korišćenja nedrvnih šumskih proizvoda, što uključuje i borovnicu. Međutim, njihova uloga je usmjerena prvenstveno na utvrđivanje porijekla proizvoda u prometu, dok se kontrola samog branja na terenu obavlja uz brojne izazove.

Na osnovu člana 37 Zakona o šumama, čuvari šuma po područnim jedinicama nadležni su da vrše kontrolu korišćenja nedrvnih šumskih proizvoda u šumama i na šumskom zemljištu i njihovo oduzimanje ako se nalaze u prometu bez uvjerenja o porijeklu. Komercijalno korišćenje borovnice, to jest njeno skupljanje radi stavljanja u promet, obezbjeđuje privredno društvo kroz niz aktivnosti propisanih članom 70 Zakona o šumama. Takođe, sakupljanje borovnice vrši se u skladu sa zakonom kojim se uređuje zaštita prirode, podsjećaju iz Uprave.

Objašnjavaju da kontrola nelegalnog branja borovnica nedozvoljenim sredstvima ne potpada isključivo pod nadležnost Uprave za gazdovanje šumama, jer je, prema Zakonu o zaštiti prirode, ekološki inspektor ovlašćen da kontroliše ovu aktivnost i primjenjuje kaznene odredbe. U toj kontroli sarađuju sa Agencijom za zaštitu životne sredine i Ministarstvom ekologije.

“Sa tim institucijama imamo komunikaciju koja bi mogla biti i bolja u praksi. Najveći izazovi sa kojima se suočavamo u kontroli i suzbijanju upotrebe nedozvoljenih sredstava prilikom branja borovnice su kontinuirani nedostatak kadra, prije svega čuvara šuma, a takođe i dobra organizovanost u izbjegavanju kontrole onih koji vrše sakupljanje borovnice nedozvoljenim sredstvima, objašnjavaju u Upravi.

Za sada, kako kažu,  prije svega, preduzimaju preventivne mjere koje podrazumijevaju obilazak terena, kontrolu i edukaciju lokalnog stanovništva,  u granicama mogućnosti s obzirom na nedostatak ljudstva i sredstava sa kojima se suočavaju područne jedinice Uprave.

Edukaciju je prije šest godina pokušalo i tadašnje Ministarstvo poljoprivrede i ruralnog razvoja,  pa je objavilo brošuru Branje šumske borovnice. Brošura detaljno objašnjava ko može brati borovnicu u komercijalne svrhe i na koji način, ko vrši kontrolu poštovanja zakona, koje su posljedice nesavjesnog branja borovnice upotrebom grebena i drugih mehaničkih sredstava, a u istoj su date preporuke za berače i otkupljivače, gdje se potencira na otkupu isključivo ručno ubrane borovnice. Sudeći po stanju na terenu, malo ko je potrošio vrijeme na čitanje tih preporuka.

A u brošuri, kao i u propisima, precizirano je kako bi berači trebalo da se odnose prema tom šumskom plodu. Tokom faze zrenja bobica, borovnice se smiju sakupljati samo ako se ne koriste mehanička sredstva poput grebena i sličnih alata, pri čemu ne smiju biti oštećeni podzemni djelovi biljke. Na području berbe treba ostaviti najmanje 25 odsto ukupno procijenjene količine biljaka iste vrste, a nije dozvoljeno lomljenje ili oštećivanje stabljika i grana grmova, niti nanošenje bilo kakve druge štete borovnici i njenom prirodnom staništu. Takođe, sakupljanje mora biti na udaljenosti većoj od 100 metara od saobraćajnica i najmanje hiljadu metara od mjesta odlaganja otpada, navodi se u službenoj brošuri.

Borovnice u komercijalne svrhe mogu sakupljati pravna i fizička lica koja posjeduju odgovarajuću dozvolu, koju izdaje Agencija za zaštitu prirode i životne sredine. Takođe, obavezno je vođenje evidencije o količinama prikupljenih plodova i onima koje se stavljaju u promet.

Posljedice nesavjesnog branja ogledaju se u mehaničkim oštećenjima biljaka, smanjenom kvalitetu plodova, jer zeleni i nezreli plodovi imaju niži sadržaj šećera i manju težinu u odnosu na zrele i neujednačenom kvalitetu berbe. Borovnice koje su ubrane nepravilnim metodama često sadrže nečistoće poput grančica i lišća, zbog čega nisu prikladne za svježu upotrebu. Najveći problem predstavlja uništavanje pupoljaka, što dovodi do značajnog smanjenja prinosa u narednoj sezoni.

Otkupljivači su upućeni da informišu berače o zakonom propisanim pravilima berbe, da otkup započnu tek kada plodovi dostignu zrelost, te da prihvataju samo ručno brane borovnice koje se po količini, kvalitetu i čistoći jasno razlikuju od plodova ubranih mehaničkim sredstvima.

“Cijenimo neophodnim u budućem periodu ojačati sopstvene kapacitete, te u saradnji sa budućim privrednim društvom obezbijediti ljude i sredstva kojima bi se sprovodila planska i kontinuirana komunikacija, praćenje i edukacija u vezi korišćenja onoga što nam nudi priroda u okruženju. Dugoročno gledano, to je jedino moguće mijenjanjem svijesti građana i lokalnog stanovništva, što se ne može izvesti bez podrške i drugih institucija Crne Gore. Koliko će se u tome pokazati preduzimljivosti i uspjeha zavisi prvenstveno od spremnosti svih nadležnih institucija da ulože sredstva i resurse u cilju trajne brige o održivom načinu korišćenja biljaka i živog svijeta koji nas okružuju i donose brojne benefite za pojedinca i društvo“, poručuju iz Uprave.

Kažu da je  prioritetno potrebno uspostaviti saradnju između svih organa državne uprave kojih se tiče ta problematika, a onda i sa drugim organizacijama i pravnim licima koje su Zakonom o zaštiti prirode, član 7, prepoznati kao subjekti. Prema članu 108 Zakona o zaštiti prirode, ekološki inspektori imaju ovlašćenja da nadgledaju da li se divlje biljke, uključujući borovnicu, sakupljaju u skladu sa izdatim dozvolama, te da izriču kaznene mjere u slučajevima nepoštovanja. Ipak, tvrde u Upravi, „u praksi je vidljivo da takva kontrola nije dovoljno prisutna, naročito u udaljenim planinskim područjima gdje se borovnice najčešće beru“.

Berba borovnica za mnoge na sjeveru je ključni izvor prihoda. Dnevno jedan vještiji berač grebenima može zaraditi između 50 i 100 eura. U razgovoru za Monitor, dok sa punim kantama ubranih šumskih plodova čekaju nakupca, berači  kažu da su svjesni da takvo branje nije dozvoljeno, ali da često nemaju  izbora zbog teške ekonomske situacije.

Činjenica da je nelegalno branje borovnica u značajnoj mjeri i socijalno pitanje mogla bi biti jedan od razloga za određenu uzdržanost i neažurnost nadležnih institucija u sprovođenju zakonskih mjera. Imajući u vidu da se značajan broj građana, naročito u ekonomski ugroženim područjima, oslanja na tu djelatnost kao izvor prihoda, pristup nadležnih često je obilježen dozom tolerancije, što posljedično utiče na efikasnost kontrole i primjene sankcija.

                                                                   Dragana ŠĆEPANOVIĆ