Povežite se sa nama

INTERVJU

DR DUBRAVKA STOJANOVIĆ, ISTORIČARKA, REDOVNA PROFESORKA NA FILOZOFSKOM FAKULTETU UNIVERZITETA U BEOGRADU: Našu nevidljivu istoriju otpora niko ne želi

Objavljeno prije

2 mjeseca

na

foto: Nebojša Babić

Studenti su svoju listu napravili i fascinirana sam da imena još nisu procurjela. Već je samo to impresivan podatak u zemlji u kojoj je sve na prodaju

 

 

MONITOR: Početno aklamativno oduševljenje režimom nezadovoljnog dijela društva, danas kao da dijeli ljude na one koji i dalje strasno podržavaju studente i vjeruju da oni „znaju šta rade“ i one koji misle da njihov tajming nije bio dobar, da je to danak političkom neiskustvu…Oni, međutim, ne žele saradnju sa opozicijom i civilnim društvom ni oko izbornih uslova?

STOJANOVIĆ: Više ne procenjujem. Jer ja bih uvek bila za jedinstveni front studenata, stranaka, nevladinih organizacija i svih koji se zalažu za normalnu, evropsku Srbiju. Ali, istovremeno se mora reći i da su studenti ogromnu podršku koju uživaju dobili baš zato što idu sami, bez te saradnje. Propaganda režima uspešno je ljudima ogadila stranke i ocrnila njihove vođe, a i oni sami se nisu pokazali dovoljno ubedljivi tokom trinaest godina Vučićeve vlasti. Iz tih i mnogih drugih razloga ljudima je bilo potrebno nešto novo i to su im pružili studenti. Toliko sam ovih meseci čula ljudi koji kažu da do sada nikada nisu glasali, ali da za studente hoće. Možda oni mogu da dopru do tih uspavanih delova društva, koji čine na nekim izborima i do 40 posto birača.

MONITOR: Režim na sve načine pokušava da se stabilizuje, ne popušta u vezi sa zahtjevom za vanredne izbore. Sa strane pobunjenih studenata i građana, i dalje se ne zna ko su njihovi kandidati. Javnost koja ih podržava smatra da bi trebalo da otkriju dio imena, da bi se stvorila neka vrsta predizborne atmosfere i pokret konkretnije legitimisao prema spolja. Kakav je Vaš pristup?

STOJANOVIĆ: Studenti su svoju listu napravili i fascinirana sam da imena još nisu procurela. Već je samo to impresivan podatak u zemlji u kojoj je sve na prodaju. Oni su svesni da je propagandna mašinerija toliko jaka da će uništiti sve kandidate čim se otkriju njihova imena i da će svojom ubitačnom kampanjom režim delegitimisati te ljude. Oni ih na ovaj način štite i čekaju foto finiš. A mislim i da šalju važnu političku poruku – bitni su principi a ne imena. Tačno je da smo mi naučili u našoj političkoj kulturi da imamo vođu i da on rešava sve, ali možda je ovo način da počnemo da učimo nešto drugo, važnije. Na primer – hajde da vidimo o čemu pričamo? O kojim vrednostima? Kakvu državu želimo? A onda ćemo ljude lako naći.

MONITOR: Povodom 25 godina od poraza Slobodana Miloševića i pobjede DOS, kako kao  istoričarka i građanska aktivistkinja u vrijeme istorijske promjene,  gledate na njen značaj, uticaj i domete?

STOJANOVIĆ: Ja sam prema tome bila skeptična još dok sam tog dana bila na ulici. Prvo je koalicija DOS bila vreća puna svega i svačega, stranaka i strančica sasvim različitih opredeljenja. Naravno da je to bilo neophodno za rušenje jednog takvog režima, ali se odmah pokazalo i koliko to nije dobro i koliko takva koalicija nije mogla da dođe do odgovora na pitanja o kojima smo do sada razgovarali, a na prvom mestu – kakvu državu hoćemo. To se raspalo već verovatno istog dana, jer su Đinđić i Koštunica bukvalno dva suprotna principa. A, drugo je bilo to što sam odmah videla da se preokret desio „prebrzo“, da su odjednom počeli policajci da se ljube sa narodom. Bilo je jasno da to nije spontano i da je to neki dogovor. Taj dogovor sa vrhovima policije i sa Legijom Đinđić je samo dve i po godine kasnije platio glavom. Već tada je mali broj nas govorio da se u stvari desio puč, da su organi prinude promenili stranu i ostavili Miloševića, svesni da je on postao opasan i za njih same. A onda su se rešili i Đinđića, koji im je u toj kombinaciji smetao.

MONITOR: Imamo sedam država nastalih raspadom SFRJ. Kako ocjenjujete postratovski period njihovog razvoja koji su obilježili i prestanak Hladnog rata, ekonomska i politička liberalizacija?

STOJANOVIĆ: Njihovi rezultati su uglavnom katastrofalni. Sloveniju, naravno, treba izuzeti. Ali, Hrvatska je postigla sve, a danas je u situaciji da branitelji zabranjuju pozorišne predstave, filmove i intelektualne festivale, dok pola miliona mladih uzvikuje ustaške simbole na Tomsonovom koncertu. To je neopisiv poraz jednog društva. A šta tek reći za nas preostale? Crna Gora-uz sve ozbiljne probleme, bar zna da hoće u Evropu i izgleda da će u tome uspeti, što je veliki uspeh. Mi ne znamo čak ni kuda bismo? Makedoniju je EU teško oštetila, ne podržavši je ni kada je promenila ime! Bosna zavisi od Srbije, a Srbija ne zna šta će. Deklarativno je za Evropu i njene vrednosti, a suštinski je za sve suprotno. I nije prestala da sanja revanš, ostvarenje onih ratnih ciljeva zbog kojih je sve počelo 1991. godine. Od toga se nikada nisu digle ruke.

MONITOR: Vaš projekat o 1990-tim, pokazuje i malo poznate strane građanskog otpora, političke borbe, univerzitetske samoodbrane- i širokoj javnosti nepoznatih napora medijske i naučne scene za nezavisnošću. To je  vrsta nevidljive istorije ne samo za susjedstvo Srbije već i onaj dio Evrope i svijeta koji je pratio raspad SFRJ. Da li je to sve bila samo društvena margina ili danas možemo reći da je vremenom uticala na procese promjena?

STOJANOVIĆ: Mi smo u Beogradu napravili Muzej devedesetih, a naša izložba Lavirint devedesetih bila je prošle godine u Sarajevu, a ove godine u Podgorici. Verujemo da smo kao društva ušli u taj lavirint pre 35 godina i da iz njega nismo izašli. Vlastima nije bilo u interesu da se izađe iz tog mraka koji njima obezbeđuje apsolutnu vlast i korupciju, a društva nisu imala snage da je na to nateraju. Suočavanje sa ratovima i zločinima devedesetih nije dalo rezultate, niko to nije hteo da sluša ni da čuje. Zato smo se Igor Štiks, Dejan Ubović i ja odlučili da nađemo novi jezik kojim ćemo se obratiti građanima, da probamo da izazovemo emocije i da ih vratimo na osnovna humanistička pitanja i saosećanje sa žrtvama. Odatle i lavirint koji-sam po sebi, stvara tu teskobu, klaustrofobiju devedesetih, a eksponati su izuzetno jaki i emotivni.

U septembru smo, u saradnji sa CGO, imali jednu manju izložbu u Budvi, koja je sada na Cetinju, čiji je naslov „Devedesete: od nepristajanja do otpora“. To je ta nevidljiva istorija koju niko ne želi. Jer već samim tim što je bilo toliko ljudi koji su protestovali devedesetih, koji su osnivali nezavisne medije, koji su imali značajne umetničke akcije i organizacije protiv rata-jasno se pokazuje da rat nije bio neizbežan, da je uvek postojalo drugo rešenje i da je uvek bilo onih kojima je to bilo sasvim jasno i koji su to jasno govorili. Evo, na primer Monitor! Mi od tih primera danas treba da pravimo nova društva, oni treba da su nam putokaz. A mi svečano dočekujemo ratne zločince kad se vrate posle odslužene kazne u Hagu. Nema većeg poraza za jedno društvo.

MONITOR: Dosta ste se bavili i političko-ideološkim revizionizmom. Poslije skorašnjih dešavanja koja su pratila proustaški intonirane Tompsonove koncerte,  koje su hvalili i najviši predstavnici hrvatskih vlasti, u Crnoj Gori je spomenik Pavlu Đurišiću završio u crkvi SPC, a osuđeni general Nebojša Pavković vratio se u Srbiju državnim avionom, uz Vučićevu  dobrodošlicu koji ga je nazvao „herojem 1999.“ Da li ove pojave podstiče i globalni trampizam-kojem prethodi i veliko snaženje ultradesnice u Francuskoj i Njemačkoj?

STOJANOVIĆ: Stalno ponavljam da stvari obrnuto stoje. Mi smo avangarda, mi smo prvi počeli. Ceo svet ide za nama, imitira nas. Kad smo mi patentirali taj postfašizam krajem osamdesetih, izgledalo je da idemo u suprotnom pravcu od ostatka sveta. Tamo slavlje, kraj hladnog rata, ujedinjuje se Evropa, prestaju ratovi. Kod nas sve suprotno. Govorila sam tada – oni u 21. a mi u 19. vek. Kad ono pokaže se da je to pogrešno, da smo mi prvi krenuli u to desnilo, kako je to zvao Esad Kočan na tribini u Budvi. Da smo mi napravili te populističke sisteme, kakav sad pravi Tramp. Naravno da globalni trendovi sada mogu da ojačaju naše lokalce, ali želim da verujem opet u suprotno: da  smo opet avangarda i da su naši studenti krenuli u borbu protiv takvog sveta. A onda će opet svi, morati jednom za nama. Imam pravo na maštu!

 

Studenti  misle na novi način

MONITOR: Društvena kriza u Srbiji još nema razrješenja. Mnogi se nadaju da će skupovi ovog novembra-na godišnjicu pogibija u Novom Sadu, kanalisati ovu veliku društvenu i političku tenziju. Možemo li se, u procjeni, osloniti na neki sličan primjer?

STOJANOVIĆ: Istorija nikog ništa nije naučila. Na prvom mjestu zbog toga što je svaka situacija jedinstvena i neuporediva sa prethodnim. Jer, šta da kažem? Ovo se može završiti kao onda na Tjenanmenu, kada je Deng Sijaoping poslao tenkove na studente i pobio njih više hiljada. A možemo da se pozovemo i na slučaj Martina Lutera Kinga koji je uspješno poveo građane Montgomerija u Alabami da godinu dana hodaju i da ne koriste javni prevoz da bi se u njemu ukinula segregacija i da bi crni stanovnici mogli da dobiju pravo da sjede u autobusima. Želim da vjerujem u ovaj drugi slučaj. Problem jeste u tome što je politička energija već skoro godinu dana difuzna, a što s druge strane imamo tvrdokorni, nepopustljivi autoritarni režim. Ali, u javnosti se još od zime govorilo da to ne može dugo da traje, pa se pokazalo da može. Zato ja više ne dajem nikakve prognoze, jer sam do sada sve pogriješila. Kad su studenti rekli da će skup biti na Slaviji, rekla sam da to nikako ne treba jer niko nikada to nije uradio. Ne samo što su uradili nego je to bio najdramatičniji protest ikada održan u Beogradu. Tako, da više ništa ne govorim. Oni misle na novi način.

 

Udžbenici istorije su mnogo usklađeniji sa kafanskim  tumačenjima prošlosti nego sa naukom

MONITOR: U Vašoj najnovijoj knjizi „Prošlost dolazi“, bavite se analizom udžbenika istorije u Srbiji (1913-2021.), gotovo stalnim pristrasnim-„patriotskim“ i „herojsko-martirskim“ viđenjem nacionalne istorije. Kako  razumijete tolike slabosti istorijske nauke u Srbiji, očigledno potčinjene i samopotčinjene „državnim razlozima“?

STOJANOVIĆ: Značajan dio istoričara su bili državni istoričari, pisali su ono što su vlasti htjele da čuju i za to bili bogato nagrađivani. To je pojava koju imamo u svim vremenima, pa i sama grčka muza istorije Klio uvijek drži u ruci neki instrument uz koji pjeva kome treba. To je posebno bilo opasno kada su se istoričari masovno uključili u ratnu propagandu osamdesetih i kada su izvrćući, skrivajući istorijske činjenice ili ih potpuno izmišljajući, napravili situaciju u kojoj je rat postao psihološki moguć.

A udžbenici su posebna priča. Oni su mnogo više u skladu sa kafanskim ili slavskim tumačenjima prošlosti nego sa naukom. U mnogim slučajevima prenose i stavove iz književnosti, pa se na primjer Prvi svjetski rat opisuje kao poraz Srbije-što je direktno izjavio Dobrica Ćosić, jer se nije slagao sa rezultatom tog rata – stvaranjem Jugoslavije. Dakle, ako vi možete jednu od najvećih vojnih, diplomatskih i političkih pobjeda da proglasite porazom, onda mogu i četnici da budu antifašisti, što je apsolutni konsenzus u srpskim udžbenicima još od Miloševića. E, kada dođete do toga da kolaboracioniste i zločince proglasite herojima onda je jasno da pravite društvo koje je izgubilo kompas.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

POVEZANE VIJESTI:

INTERVJU

VESELIN RADULOVIĆ, ADVOKAT: Imali smo vremena

Objavljeno prije

5 dana

na

21 Novembra, 2025

Objavio:

Pozitivni komentari iz Izvještaja EK i pomaci koji postoje u radu tužilaštva ne treba da zavaravaju. Slične komentare čitamo već 12 godina u više izvještaja. Da smo zaista uradili prave stvari  po pitanju reforme pravosuđa, do sada bi imali pravnosnažne osuđujuće presude za organizovani kriminal i visoku korupciju, a  Crna Gora bi već odavno bila članica EU

 

 

MONITOR: Premijer Milojko Spajić kazao je ove sedmice u Briselu da ćemo sva poglavlja zatvoriti do kraja sledeće godine, a da kvalitet reformi ostaje “neupitan”.  Posljednji Izvještaj EK govori da je ostalo poprilično posla kad je u pitanju vladavina prava i borba protiv korupcije. Je li premijer previše optimističan?

RADULOVIĆ: Premijer Spajić je previše puta davao izjave koje su se ubrzo pokazivale kao nerealne, neobjektivne, a nekada i  svjesno obmanjujuće. Sjetimo se samo najava da će Vlada 2026. godine graditi više od deset dionica auto-puteva, da će čitavu Crnu Goru da premreže auto-putevi,  priče o milijardama stranih investicija, obećanja porodicama stradalih u masakrima na Cetinju, obećanja odmah kada je izabran o ubrzanju reformi u pravosuđu, o formiranju specijalnog suda i specijalne policijske agencije u koju bi se transformisalo Specijalno policijsko odjeljenje, o donošenju zakona o vetingu i mnogih drugih.

Od izgradnje auto-puteva još nema ništa, milijarde stranih investicija niko još nije vidio, porodice stradalih na Cetinju i dalje čekaju pravdu i odgovore na pitanja ko će odgovarati za brojne propuste koji su doveli do ubistva 23 osobe, od čega je četvoro djece, reforma pravosuđa nedopustivo kasni, od specijalnog suda i specijalne policijske agencije nema ništa, propise o vetingu nemamo. Ali imamo političke progone i čistke koje, pod izgovorom vetinga, grubim zloupotrebama i kršenjem ljudskih prava i osnovnih sloboda sprovode Demokrate u bezbjednosnom sektoru, a premijer sve to nijemo posmatra. Zato premijerove izjave o broju poglavlja koje ćemo zatvoriti i o kvalitetu reformi treba u najmanju ruku uzeti sa rezervom jer broj i karakter neispunjenih obećanja ukazuje da se ne radi o pretjeranom optimizmu premijera, već o nečemu drugom što bi u svakoj uređenoj državi osobu diskvalifovalo od vršenja bilo koje javne funkcije.

MONITOR: Gdje je crnogorsko pravosuđe danas?

RADULOVIĆ: Nažalost, nije mnogo odmaklo od pozicije na kojoj je bilo kada je Crna Gora počela pregovore sa EU. Određeni pozitivni komentari iz Izvještaja EK i pomaci koji postoje u radu tužilaštva ne treba da zavaravaju jer, da budemo iskreni, slične komentare čitamo već 12 godina u više izvještaja. Da smo zaista uradili prave stvari po pitanju reforme pravosuđa, do sada bi imali pravnosnažne osuđujuće presude za organizovani kriminal i visoku korupciju i Crna Gora bi već odavno bila članica EU jer je za to bilo dovoljno vremena. Povremeni pozitivni iskoraci u radu pravosuđa nijesu dovoljni,  jer očigledno još uvijek ne postoji dovoljno političke volje da Crna Gora dobije nezavisno i profesionalno pravosuđe. Takvo pravosuđe nije interes onih koji u Crnoj Gori imalu političku moć i koji odlučuju.

MONITOR: Brisel nas opet opominje da nemamo presuda za visoku korupciju. Ko je odgovoran ?

RADULOVIĆ: Razlozi za nedostatak pravnosnažnih presuda, odnosno neefikasnost pravosuđa su brojni. Počev od nedovoljnih kadrovskih, tehničkih i prostornih kapaciteta u kojima pravosuđe fukcioniše, neadekvatne primjene zakona od strane sudija,  tolerisanje procesnih zloupotreba i nepoštovanje suda u nekim predmetima, loše i nepotpuno sprovedene istrage koje često dovode do toga da se glavni pretres pretvori u istragu, potvrđivanje optužnica koje su zasnovane na tako nepotpunim istragama bez valjane kontrole, neadekvatan pravni okvir koji je odavno trebalo unaprijediti. U najkraćem, odgovornost je na političarima kod kojih ne postoji stvarna politička volja da se obezbijede uslovi za profesionalno i nezavisno pravosuđe, ali i u pravosuđu koje nije spremno da u potpunosti i neselektivno primijeni zakon na te političare, posebno na one koji vrše vlast.

MONITOR: Ni nakon tri godine nije okončan proces protiv bivše predsjednice Vrhovnog suda Vesne Medenice i njenog sina Miloša. Predsjednik Viseg suda Zoran Radović smatra da nema prostora za ogovornost sutkinje koja je duze od dvije godine vodila slučaj. Vi  mislite drugačije?

RADULOVIĆ: Mislim da je neprihvatljiv stav da nema prostora za utvrđivanje odgovornosti u slučaju u kome sud dvije i po godine nije preduzeo ništa da počne sa glavnim pretresom i u kome su se tolerisale brojne procesne zloupotrebe koje je javnost prepoznala kao svojevrsno izrugivanje pravosuđu. Činjenica da je nakon promjene sutkinje u ovom predmetu postupak počeo da se odvija u skladu sa zakonom, da je nova sutkinja počela da preduzima radnje koje su prvostepeni postupak za nešto više od pola godine dovele do samog kraja, upravo pokazuje da se mora provjeriti da li postoji odgovornost za potpunu pasivnost suda u prethodne dvije i po godine. Pri tome ne mislim samo na odgovornost tadašnje sutkinje u ovom predmetu jer teško je zamisliti da su se onakav intenzitet i trajanje zloupotreba mogle realizivati bez dogovora i sinhronizovanog djelovanja više aktera.

MONITOR: Odgovornost je izostala i nakon nasilja i izliva mržnje prema turskim državljanima na podgoričkim ulicama. Kako vidite postupanje policije i tužilaštva u tom slučaju?

RADULOVIĆ: Kao i u brojnim ranijim slučajevima, policija je napravila užasne propuste u ovom slučaju.  A sujeta  i nezaježljiva potreba da se sačuvaju funkcije bile se prepreka da se greške priznaju i odgovornost prihvati. Policija je u saradnji sa tužilaštvom morala da odmah obavi uviđaj i izuzme tragove koji bi bili predmet vještačenja i koji bi pomogli u pravilnom utvrđivanju činjeničnog stanja u događaju koji je prethodio nasilju i mržnji prema državljanima Turske. Umjesto toga, policija se pouzdala isključivo u izjavu oštećenog koji je bio jedan od aktera fizičkog obračuna, pa je onda video snimak sa lica mjesta pokazao da je policija lišila slobode lica koja u tom događaju nijesu ni učestvovala.

Ministar unutrašnjih poslova pošao je da „umiri“ okupljene građane sa navodima da u Crnoj Gori nema toliko državljana Turske koliko su neki političari mjesecima tvrdili da ih ima i tako „spremali teren“ za ono šta se desilo, iako je takve lažne izjave ministar više puta ranije prećutao. Na kraju, policija je obezbjeđivala nasilna okupljanja na kojima su se čuli govor mržnje i pozivi na nasilje, umjesto da takva okupljanje prekine i procesuira odgovorne. Takođe, brojni slučajevi napada na imovinu državljana Turske ostali su nerasvijetljeni i nakon svega slušamo za zdravi razum uvredljive i nepristojne izjave rukovodilaca u bezbjednosnom sektoru da propusta nije bilo.

MONITOR: A to što policija još nije oduzela od SPC spomenik Pavlu Đurišiću?

RADULOVIĆ: I to je jedan od niza slučajeva u kojima je policija napravila propuste. Umjesto da odmah oduzme predmet krivičnog djela, policija to nije uradila već je i u ovom slučaju obezbjeđivala izvršenje krivičnog djela. Ono što je uslijedilo kasnije sa pokušajima oduzimanja spomenika ratnom zločincu Pavlu Đurišiću, njegovo skrivanje i otvoreno ponižavanje države i njenih institucija, pokazuje svu nefunkcionalnost policije i pravosuđa.

Uspostavljanje profesionalnih institucija podrazumijeva utvrđivanje odgovornosti prvenstveno kod rukovodstva bezbjednosnog sektora za propuste u ovom, ali i u drugim slučajevima, jer pored očigledne nesposobnosti, dovoljno je razloga za sumnju da se u nekim slučajevima radi i o zloupotrebi službenog položaja.

MONITOR: Tri specijalne izvjestiteljke UN uputile su pismo Vladi zbog medijskih napada Demokrata na vas i Teu Gorjanc Prelević, direktoricu HRA. Vlada nije odgovorila na to pismo u predvidjenom roku. Kako to komentarišete?

RADULOVIĆ: Mislim da je ovo prvi slučaj da su čak tri specijalne izvjestiteljke UN pisale Vladi i tražile objašnjenja za napade od strane Demokrata koji rukovode bezbjednosnim sektorom na Teu Gorjanc Prelević i mene i informacije o tome šta je Vlada preduzela. Vlada ne samo da nije regovala na te napade i prijetnje, već je ignorisala i pismo specijalnih izvjestiteljki UN. Zabrinutost zbog takvih napada prethodno je saopštena dva puta i iz Delegacije EU u Podgorici i dva puta od strane predstavnika UN, ali i to je ostalo bez bilo kakve reakcije od strane Vlade.

Predstavnici Demokrata su u javnosti nastavili da svakoga ko im uputi bilo kakvu kritiku pokušaju javno da diskredituju, omalovaže i predstave kao saradnika kriminalnih klanova i bivšeg režima. Pravna država će jednom morati da reaguje na te napade. . Što prije dođe do te reakcije, to će biti bolje za sve građane i za državu Crnu Goru, a sigurno i za funkcionere Demokrata koji  svakim danom sve više tonu u kriminalnu zonu.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DRAGAN MIĆANOVIĆ, GLUMAC: Neće im proći

Objavljeno prije

5 dana

na

21 Novembra, 2025

Objavio:

Glumci su ugroženi. Brutalnim napadom sa svih strana.  Taj napad je toliko jak, ali i sa druge strane toliko besmislen, da neće proći. Ne može se ni protiv mladosti, a neće moći ni protiv kulture. Borićemo se. Nema nam druge.

 

 

Glumačka profesija često je više od posla – ona je odgovornost, istraživanje i oblik društvenog angažmana. To naročito važi kada oživljavate istorijske ličnosti čije ime i djelo i danas bude dileme i pitanja. Dragan Mićanović, jedan od najprepoznatljivijih glumaca regiona, koji je za ulogu u TV seriji Sablja nagrađen prestižnom AFA nagradom, upravo je takvu odgovornost preuzeo u seriji Sablja, tumačeći lik premijera, Zorana Đinđića.

U razgovoru za MONITOR, Mićanović otkriva koliko je to bio zahtjevan proces, kako doživljava odgovornost umjetnika u vremenu kada je kultura na ispitu i koliko ga inspiriše nova generacija mladih koja ne pristaje na kompromise starijih.

MONITOR: Kada živimo u svijetu u kojem je lako manipulisati istinom, kako doživljavate ovu priču i da li je ovakvo stvaralaštvo zadatak opomene za društvo?

MIĆANOVIĆ: Mislim da smo od starta znali da radimo jednu značajnu seriju.

Ne samo za nas u Beogradu i u Srbiji, nego i za ceo region. Iz razloga što je taj tragičan događaj 2003. godine promenio dosta stvari, ne samo kod nas, nego, moje duboko uverenje, i ceo region. Nažalost, usmerio ga u jednom pogrešnom pravcu. Neko mi je rekao da je  istraživanje na Googlu, Zorana Đinđića, Sablje, uopšte tog perioda, za vreme emitovanja naše serije poraslo ne zna se koliko puta. Tako da je interesovanje bilo ogromno.

Meni je jako značajno što su mladi ljudi prepoznali značaj ove serije i ove teme. Čak i mladi ljudi koji nisu bili ni rođeni kada je Zoran Đinđić ubijen. Možda smo ih, ne razbudili, dosta su oni budni, i jako pametni i zreli za svoje godine, nego potakli  da razmisle o tome zašto žive tako, zašto su njihovi životi i u ovoj sredini ovakvi kakvi jesu. Posledica ubistva Zorana Đinđića se oseća dan-danas i to jako puno. Sada možda čak i više nego kada smo snimali seriju.

MONITOR: Serija kao da je predosjetila da će nešto da se desi, da se promijeni. I kada pominjete mlade ljude, koliko je Vama značajno da oni reaguju, da ne pristaju na nešto na šta su starije generacije pristajale?

MIĆANOVIĆ: Ne mogu da dajem značaj seriji, da je sad pretvaram u nešto što nije imala ni nameru da bude. Ali neke stvari su činjenica. Činjenice da su nakon izbijanja studentskih demonstracija i blokada fakulteta, studenti osetili potrebu da zovu ne samo mene, nego još neke moje kolege, da dođu da pričaju. Oni su, na primer, organizovali gledanje dve epizode Sablje serije i da porazgovaramo malo sa svima. To su deca koja nisu rođena kada je ubijen Zoran Đinđić.  Dakle, ta njihova potreba da razmenjuju iskustva, da saznaju možda nešto više o tom periodu, ja mislim, jako je značajna. I oni su toga svesni. Tako da, eto, serija je otišla mnogo dalje nego što smo mi očekivali.

MONITOR: Koja je bila vaša najveća dilema tokom građenja lika premijera Đinđića?

MIĆANOVIĆ: Kada imate sreću da radite sa hrabrim, mladim, rediteljima i pouzdanim partnerima, mnogo je lakše. Dileme moje su bile svakodnevne, ali uz dobru pripremu i probe, svaki sloj nesigurnosti je nestajao. Dan po dan, bio sam sve opušteniji i siguran da radimo nešto značajno

MONITOR: Kako vi danas doživljavate ulogu umjetnosti, kulture, posebno kada vidimo šta se dešava i sa Narodnim pozorištem. Koliko je važno da glumci govore?

MIĆANOVIĆ: Glumci su ugroženi. Brutalnim napadom sa svih strana. Toliko sam tužan i nemam reči šta se događa. Kako tretiraju kulturu i umetnost u Beogradu i u Srbiji. Taj napad je toliko jak, ali i sa druge strane toliko besmislen, da neće proći. Neće im proći. Narodno pozorište još nije otvoreno. Zatvorili su Narodno pozorište u Beogradu. S kojim pravom? Zašto? Na neku lažnu temu ugroženosti požara itd. Ne može se ni protiv mladosti, a neće moći ni protiv kulture. Nadam se. Borićemo se. Nema nam druge.

MONITOR: Kad vidite onda studente i tu mladost, da li ulivaju nadu?

MIĆANOVIĆ: Da, apsolutno. To je nešto što nisam ni očekivao da će se desiti. Jer mi smo svi mislili da je to generacija koja je zadubljena u svoje telefone, tablete, u nekom virtuelnom svetu i da ih ne zanima nešto  preterano ni gde žive, ni kakvo je to društvo u kome žive, onda su nas sve tako iznenadili, kao kofu hladne vode su polili po nama i razbudili nas potpuno. Ne samo da su svesni toga gde žive, nego su svesni toga da ne žele da žive u takvim društvima. Žele jednostavno, žele bolje društvo za sebe, ali žele da ostanu ovde.

Da ovde stvaraju. A znaju da je to ugroženo. Vide da im je budućnost ugrožena. Imali smo i studentske demonstracije 90-ih. Tako se to ciklično ponavlja, ali koga ćemo podržati ako ne mladost ove zemlje?

MONITOR: Kada vi sada vidite sebe sa početka karijere, kada ste tek počinjali odnosno sanjali da budete glumci, šta biste poručili sebi iz ovih cipela i iz ove kože tom dječaku sa nekih desetak godina?

MIĆANOVIĆ: Da ne brine. Mislim, biće i uspona i padova, biće sreće i tuge i sve to je jednostavno život što nosi sa sobom, ali da se opusti i da uživa i da se bori za svoje mišljenje, svoje pravo da misli svojom glavom.

MONITOR: Gdje  pronalazite motivaciju i inspiraciju, posebno kada je teško?

MIĆANOVIĆ: Mene priče zanimaju. Dobro napisana priča je meni uvek velika inspiracija da to ili postavim na scenu ili pred kameru, bilo serija, bilo film, ali to je ono što me ne popušta otkako sam počeo da se bavim svojim poslom. Dobra priča je osnova.

MONITOR: Koju priču priželjkujete da Vam se desi na sceni, na filmu?

MIĆANOVIĆ: Malo bi bilo bezobrazno s moje strane da pričam o željama, sad više dosta toga je prošlo, šta znači, ispunjene su mi razne želje, ali ja volim da pričam priče koje nas se tiču. I evo, imao sam sreće da prošle godine radim dva projekta koje ne samo da su me se ticala, i da su se ticala celog našeg regiona, nego su uspele da odu mnogo dalje u svet, a to je serija “Sablja” i kratki film “Čovek koji nije mogao da ćuti”. Takve priče i dalje mi donose radost i želju da ih delim sa publikom.

Nina MARKOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DRAGO BOJIĆ, TEOLOG I FILOZOF, SARAJEVO: U ljude se uvlači strah, jer ne znaju što donosi sjutra

Objavljeno prije

5 dana

na

21 Novembra, 2025

Objavio:

Iskustvo patnje trebalo bi povezivati ljude. Mnogi se osjećaju gubitnicima nakon rata, a mnogi žive i u teškom socijalnom stanju. Zato je važno govoriti o univerzalnosti patnje i razvijati saosjećajnost za nevolje i patnje drugih. Sprega crkvenih i političkih interesa dvostruko je štetna: šteti duhovnosti i vjeri, ali i demokratiji i sekularnosti

 

 

MONITOR: Napisali ste kako građani u BiH, uprkos etničkim i religijskim razlikama konstitutivnih naroda mogu naći zajednički interes u proživljenoj patnji, osjećaju gubitništva i u sličnom socijalnom stanju. Koliko im u tome pomažu ili odmažu moćni politički akteri?

BOJIĆ: Političarima nije stalo do pomirenja ljudi. Oni svakodnevno zavađaju ljude i destruiraju međuljudsko zajedništvo. Što manje pomirenja, to više koristi za političke oligarhe i njihove stranačke poslušnike. U etnički i religijski podijeljenom bosansko-hercegovačkom društvu, svađalačke politike služe da se manipulira ljudima i njihovim osjećajima. Uvećavaju se vlastita stradanja, a ignoriraju tuđa. Umanjuju se i ne priznaju vlastiti zločini, a apsolutiziraju zločini drugih. Ljudi bi trebali odbaciti takve politike, jer ih one raščovječuju i duhovno osiromašuju, ne dopuštaju im da izađu iz začaranog kruga neprijateljstava iz prošlosti. Iskustvo patnje trebalo bi povezivati ljude. Mnogi se osjećaju gubitnicima nakon rata, a mnogi žive i u teškom socijalnom stanju. Zato je važno govoriti o univerzalnosti patnje i razvijati suosjećajnost za nevolje i patnje drugih.

MONITOR: Kritični ste prema novokomponovanoj religioznosti na našem podneblju, uz istovremeni gubitak osjećaja za zajedništo i okretanje identitetskim pitanjima. Koliko su dominantne crkve odgovorne za to što se današnji vjernici prema Jevanđelju uglavnom odnose kao prema „supermarketu Božje riječi“?

BOJIĆ: Nove duhovnosti i novi duhovni pokreti u sebi sadržavaju mnoštvo nespojivoga. Žele biti moderni, a zastupaju retrogradne stavove. Žele se osloboditi okova službenih crkava, a onda funkcioniraju kao sekte s još manje slobode. Važna su im njihova individualna prava i slobode, ali bi ta ista prava i slobode uskratili drugima. Smatraju da su se produhovili, a onda zapadnu u materijalizam, nacionalizam i fundamentalizam. Puno polažu na emocije, a uglavnom su neosjetljivi za druge. Tvrde da su se obratili, a često su gori nego što su bili prije takozvanog obraćenja. Njima je askeza vlastiti užitak, a pobožne prakse hedonizam. Nemaju razumijevanja za socijalna pitanja, jer misle da su to ljevičarska zanovijetanja. Oni se vrte oko samih sebe, sebični su i samoživi, ne primijećuju druge. Često su lažljivi, licemjerni i isključivi. Odgovornost za duhovnost ljudi snose i crkve i vjerske zajednice. Mnogi vjerski službenici zatupljuju vlastite vjernike, potiču ih na mržnju prema suvremenom liberalnom svijetu, odnose se prema njima kao najamnici i tretiraju ih kao stado koje je tim poželjnije što manje misli, što je gluplje i zavodljivije.

MONITOR: Vi ste jedan od rijetkih teologa i pripadnika Katoličke crkve koji kritikuje „ pro life“ kampanje. Protiv ste nametanja konfesionalnih pravila sekularnim državama. Koliko je opasna sprega crkvenih i političkih interesa, posebno u postkomunističkim zemljama?

BOJIĆ: Ti pokreti, ne bez asistencije ili odobravanja Crkve, žele suvremena sekularna društva ponovno vratiti u prošlost i uspostaviti teokratska društva ondje gdje su u većini. Iskustva iz povijesti i sadašnja teokratska društva upozoravaju nas da su ona bešćutna, da zavode strah i progone ljude. Vjerske zajednice imaju pravo na vlastiti svjetonazor. To im pravo osigurava upravo sekularna država. Ali nitko nema pravo svoja uvjerenja nametati drugima. U tom slučaju nestaje sekularna država. Vjerska prava i slobode, kao uostalom i sva ljudska prava i slobode, imaju i svoje granice. Ne može se provoditi samovolja niti pozivajući se na vjerska prava i slobode maltretirati ljude po trgovima, ispred bolnica i na drugim javnim mjestima. Tu je zakazala država. Takvo što se ne smije tolerirati. Neograničena tolerancija dokida samu sebe. Kršćani bi trebali uvažavati toleranciju, ali i više od toga – iskazivati milosrđe i ljubav i protivnicima, neprijateljima, na što ih poziva Evanđelje. Sprega crkvenih i političkih interesa dvostruko je štetna: šteti duhovnosti i vjeri, ali i demokraciji i sekularnosti.

MONITOR: Papa Franjo je bio ostavio pečat na sve značajnije događaje i pojave u svijetu tokom svog pontifikata.  Koliko će njegov legat uticati na misiju Katoličke crkve i politiku Sveta stolice?

BOJIĆ: Papa Franjo pokrenuo je mnoge dobre inicijative u Katoličkoj crkvi. Nadahnut Franjom Asiškim bio je okrenut odbačenim i perifernim ljudima, manjinama i migrantima, poštivao je etničke i religijske razlike. On se u tome nije vodio ovozemaljskom logikom, logikom moći, utjecaja, bogatstva ili dodvoravanja svijetu, nego logikom Isusovog Evanđelja. Bio je autentičan, dosljedan i empatičan čovjek. To isto je zahtijevao i od ljudi u Crkvi. Njegova je ostavština važna za Katoličku crkvu. Prema dosadašnjim nastupima, sadašnji papa Leon na svoj način nastavlja put pape Franje. Povratak na staro bio bi neka vrsta duhovnog i moralnog suicida.

MONITOR: Povodom jednog obraćanja Patrijarha Porfirija prilikom godišnjice bombardovanja, spočitali ste mu što ne govori o tome šta je bio povod za to. U jednom tekstu kažete da ništa ne može jedan narod uništiti tako kao njegove sopstvene laži. SPC se-kao i druge pravoslavne crkve, oslanja na etnofiletizam. Koliko to danas šteti ekumenskim principima koje podržavaju i neki klerici SPC?

BOJIĆ: Patrijarh Porfirije više se bavi političkim i nacionalnim pitanjima, nego pitanjima vjere i duhovnosti. Očigledno je da njega ekumenizam i međureligijski dijalog ne zanimaju. U suprotnom, drugačije bi govorio i drugačije bi postupao. Sramotno je njegovo držanje prema trenutnoj političkoj situaciji u Srbiji. Umjesto da kao duhovni vođa naroda bude na strani mladih ljudi, da podrži njihovu čežnju za boljim društvom, za sigurnijom i sretnijom budućnošću, on podržava politiku koja srpsko društvo vraća u prošlost i koja je loša za ljude u toj zemlji. Kad treba govoriti o vjeri, on se miješa u politiku i nacionalna pitanja, a kad treba biti društveno odgovoran, zaklanja se iza svetih haljina i tobožnje duhovnosti i apolitičnosti. Tako se ponašaju nevjerodostojni i neodgovorni pastiri.

MONITOR: U Gazi se primirje teško održava. Rat ne prestaje ni u Ukrajini. EU se naoružava-a Donald Tramp se igra mirovne politike. Govorite o potrebi svijeta za mudrim i odgovornim političarima. Ima li takvih  i gdje su?

BOJIĆ: Mislim da ima odgovornih političara, ali njihovi glasovi se ne čuju od buke nametljivih, militantnih i iskvarenih političara. Trenutno živimo u populizmu i autoritarizmu. U ljude se uvlači strah, jer ne znaju što donosi sutra. Upravo danas kad suvremene tehnologije čovjeku pružaju mogućnost da uništava druge-pa i samog sebe, kad je toliko puno mržnji i ratova u svijetu, kad se zloupotrebljavaju politička i vojna moć, potrebni su mudri i odgovorni politički vođe. U suprotnom, čekaju nas nove strahote i novi užasi posvuda u svijetu.

MONITOR: Brine Vas porast desnog radikalizma koji  opasno osnažuje i u zapadnim demokratijama. Danas je, po Vama, Tramp vođa svjetskog desnog radikalizma. On se  hvali svojim mirovnim posredništvima. Koliko je Trampov „rijaliti“ desni populizam zavodljiv-a koliko zaista opasan?

BOJIĆ: Američki predsjednik Donald Tramp oličenje je politike bez smisla, empatije, vizije i odgovornosti. Taj čovjek je nepredvidljiv, nekonzistentan i nepouzdan. Od njega se može doslovno sve očekivati: i da perfidno zavađa ljude-i da ih tobože „nobelovski“ miri, i da ih brutalno kažnjava carinama, i da ih s osjećajem nadmoći nagrađuje. Taj hvalisavac ima visoko mišljenje o sebi i mnoštvo udvorica koji mu se dive diljem svijeta i koji ga pokušavaju oponašati. Riječ je o trgovcu i mešetaru, svodniku masa, o neobrazovanom, neprincipijelnom, vulgarnom, nekarakternom i bahatom čovjeku-koji, da upotrijebim biblijsku metaforu za nesavjesnog čovjeka, ne mari za ljude, a ni Boga se ne boji, iako se na njega često poziva. On zapravo samog sebe doživljava kao božanstvo. Kad god si netko od ljudi koji imaju veliku moć umisli da je „bog“, ne završi dobro za ljude. Trump je obesmislio politiku. Služi se lažima i prevarama, zastrašivanjima i ucjenama. Takvom čovjeku se ne može vjerovati.

 

Nacionalističke stranke žive u prošlosti, građanske ne uspijevaju artikulisati građanske ideje

MONITOR: Trideset je godina od prestanka rata, a slika političke scene u BiH je gotovo ista. Iako ne žive dobro, ljudi i dalje najveće povjerenje daju etnonacionalnim partijama. Čime biste to objasnili?

BOJIĆ: Mnogi ljudi ne shvaćaju da naslijeđeni identiteti kao što su etnička ili vjerska pripadnost nisu sve što čovjek ima. Čovjek može steći i druge identitete, pa i važnije od onih koje je naslijedio. U kolektivnim identitetima ima puno laži, zabluda i mitova i zato ih treba uvijek iznova propitivati i kritički reflektirati. Potrebno je više govoriti o čovjeku kao osobi, o njegovim individualnim pravima i slobodama. Važno je biti na distanci prema kolektivima kojima pripadamo kako ne bismo postali taoci kolektivnih zabluda. S druge strane, puno se manipulira s pojmom građanski. Imamo nominalno građanske stranke koje su u političkoj praksi nacionalističke, ili su-uz rijetke izuzetke, koruptivne kao i nacionalne. Zbog toga ljudi nemaju povjerenja ni u građanske stranke jer su se kompromitovale. Ovdašnji ljudi i narodi nisu sposobni za autorefleksiju, za suočavanje s realnošću, a još manje za plodne kompromise, prevladavanje podjela i nove životne i društvene alternative i perspektive. Dok nacionalističke stranke žive u okamenjenoj zlopamtilačkoj prošlosti, tradicionalizmu i epskom folkloru, građanske se stranke služe otrcanim frazama, patetitkom i moralizmom, i ne uspijevaju artikulirati građanske ideje, snažnije se zauzeti za prava individue kao osobe, za prava radnika, žena, djece, ugroženih i ranjivih članova društva, za društvenu pravdu i socijalno prijateljstvo.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo