Prevencijom, nadgledanjem i brigom koja traje tokom cijele godine kao najuspješniji sistemi u borbi protiv požara smatraju se oni u Finskoj i Australiji. Stručnjaci upozoravaju da ako želimo da izgradimo održiv sistem upravljanja rizikom od požara, nije dovoljno da govorimo samo o nabavci vazduhoplova i vatrogasnih vozila, jer se oni aktiviraju kada vatra već nastane

Požari koji su buknuli u avgustu opet su otvorili pitanje o sposobnosti države da se nosi sa ovim stalnim rizikom i prijetnjom sa kojom se suočavamo svakog ljeta.

Zbog velikog požara koji je buktio između Baošića i Bijele, preventivno je evakuisano nekoliko desetina mještana i turista. Ova dva naselja su ostala bez struje i vode, a vatrena stihija je ugrožavala i kuće koje su odbranjene zahvaljujući požrtvovanosti vatrogasaca. U višednevnom gašenju požara učestvovale su kompletne vazduhoplovne snage Crne Gore (avioni MUP-a i helikopteri Vojske), lokalne službe zaštite, brojna dobrovoljna vatrogasna društva iz Boke, ekipe iz Podgorice, Nikšića i Bara, kao i vatrogasci koji su došli u pomoć iz Trebinja.

Stihiju su političari i funkcioneri Demokrata iskoristili i da se promotivno slikaju, a ministar unutrašnjih poslova Danilo Šaranović je poljupcem u ruku mitropolita Joanikija koji je došao da pruži „duhovnu pomoć“, izazvao raspravu o sekularnosti države.

Zvanični stav vlasti je da je Crna Gora ušla u požarnu sezonu spremnija nego ikada ranije. Zaista, za razliku od proteklih godina, MUP je uspio da osposobi sva tri protipožarna aviona tipa Air Tractor. Vlada je za ovu požarnu sezonu uspjela da obezbijedi zakup aviona Antonov, čime su ukupni kapaciteti za gašenje iz vazduha podignuti na 17 tona vode u jednom naletu, što je četiri puta više nego prošle godine.

Ipak, uprkos boljoj pripremi, podaci Evropskog sistema za informisanje o šumskim požarima (EFFIS) pokazuju da je do avgusta u Crnoj Gori vatrom već progutano blizu 10.000 hektara zemljišta. A glavni požarni udar krenuo je ovog mjeseca.

Podsjetimo da je premijer Crne Gore Milojko Spajić u avgustu 2024. godine najavio da će vlada pronaći sredstva za kupovinu makar jednog kanadera, procijenjenog na oko 50 miliona eura, kako bi se riješio višedecenijski problem sa požarima. Ta sredstva još uvijek nijesu nađena, pa se Vlada ove godine opredijelila za privremenu mjeru – zakup vazduhoplova tokom tri mjeseca. Zakup aviona Antonov traje do kraja avgusta.

O strateškom promišljanju govori i podatak da je Vlada informaciju o potrebi nabavke dva višenamjenska aviona i dva višenamjenska helikoptera usvojila tek u junu, kada je ljetnja sezona već počela.
U tom dokumentu se potreba za novim vazduhoplovima obrazlaže, između ostalog, sve izraženijim posljedicama klimatskih promjena, učestalijim i intenzivnijim požarnim sezonama i potrebom da Crna Gora poveća sposobnost reagovanja u vanrednim situacijama.

Da je povećanje sposobnosti neophodno govore nam i iskustva iz regiona. Tako su Hrvatska i Srbija, koje su tokom prošle godine pomagale Crnoj Gori u gašenju požara, ove godine pogođene požarima velikih razmjera.

Najteža situacija zadesila je Dalmaciju, posebno turističko mjesto Omiš, gdje je u velikom požaru jedna osoba izgubila život, a 14 ljudi je hospitalizovano (od kojih 10 na intenzivnoj njezi). Izgorjelo je preko 70 kuća, preko 100 vozila i 50 plovila, a oko 2.000 ljudi je preventivno evakuisano. Apokaliptične slike iz Omiša prikazivale su ljude koji su spas od vatre tražili u moru, odakle su ih kasnije izvlačili mještani barkama.

„Temeljni uzroci pojačane ranjivosti Hrvatske na požare nalaze se u političkoj indolentnosti spram javnog interesa i tretmanu prostora dominantno kao komercijalnog resursa“, analiziraju odgovor na požare hrvatski mediji.

U Srbiji je samo u jednom avgustovskom danu zabilježeno 178 požara. U tri opštine je proglašena vanredna situacija, a borba sa vatrenom stihijom se danima vodi u Delibarskoj pješćari.

Slično je i u ostatku Evrope, u kojoj se pejzaž, nakon nekoliko uzastopnih toplotnih talasa, pretvorio u ¥lako zapaljivo gorivo“, konstatuju stručnjaci. Najteže pogođena zemlja u EU je Španija, gdje je u gašenju požara život izgubio jedan vojnik. Dvoje ljudi je poginulo u požarima na grčkim ostrvima, na Halkidikiju stotine turista je evakuisaniso čamcima direktno sa plaža. Francuska bilježi najgoru godinu od 2012. godine. Megapožari su uništili stotine kuća i natjerali preko 200.000 stanovnika i turista na evakuaciju. Belgija se danima bori sa najvećim šumskim požarom u posljednjih sto godina u jednom od svojih prirodnih rezervata.

Najveće žarište na planeti je Afrika u kojoj je ove godine zabilježeno preko 50 odsto svih spaljenih površina na Zemlji. Kanada i SAD se suočavaju sa dugotrajnom sušom i „vatrenim olujama“, a službe za zaštitu sa nedostatkom ljudstva i vatrogasaca na terenu za gašenje megapožara.

A da će svake godine biti još gore upozorio je nedavno austrijski meteorolog i stručnjak za klimatske promjene Andreas Jager. Njegovu analizu, koja je šokirala austrijsku i evropsku javnost, brzo su prenijeli brojni svjetski i regionalni mediji. Njegova procjena da preživljavamo vjerovatno najhladnije ljeto u naredna tri vijeka zvuči nevjerovatno na prvi pogled, ali prema riječima ovog stručnjaka, to je surova fizička realnost koja nas tek čeka u decenijama pred nama. Pozivajući se na  naučna fakta, Jager je poručio zabrinutoj javnosti: „Klimatske promjene nisu nikakva izmišljotina, niti politička platforma, već čista, tvrdokorna fizika!“

Jagerovoj procjeni naruku ide statistika: podaci Evropskog informacionog sistema za šumske požare (EFFIS) pokazuju da je od početka ove godine do 13. avgusta u Evropskoj uniji izgorjelo 568.415 hektara, što je površina veća od Luksemburga.

Vjerovali ili ne u efekat staklene bašte i zagrijavanje planete, svake godine svjedočimo toplotnim talasima koji su ljeti sve duži, snijega je na planinama zimi sve manje, sniježni period tokom godine skraćen je za čak 22 dana u Evropi, vodostaji su niži a požari redovni.

Pariski sporazum imao je za cilj da emisiju CO2 smanji tako da srednja globalna temperatura do kraja 21. vijeka ne poraste za više od 1,5 stepeni u odnosu na predindustrijski period. Aktuelni podaci govore da je srednja globalna temperatura površine Zemlje već porasla između 1,2 i 1,3 stepena, dok su se kopnene vode zagrijale znatno više. U Evropi se ove godine bilježe rekordno niski vodostaji velikih rijeka i jezera.

Prema podacima Svjetske meteorološke organizacije (WMO), ekstremno topli periodi koji su se prije industrijske revolucije događali jednom u 50 godina, danas su pet puta češći. Podaci Američke agencije za zaštitu životne sredine (EPA) pokazuju da su gradovi tokom 60-ih godina 20. vijeka bilježili prosječno dva toplotna talasa godišnje, dok taj prosjek danas iznosi više od šest talasa godišnje. Sezona visokih temperatura produžena je više od 40 dana u odnosu na ranije decenije. U Južnoj Evropi tako temperature sve češće prelaze 40 stepeni. Dosadašnji evropski rekord zabilježen je na Siciliji 2021. godine sa temperaturom 48,8 stepeni. U djelovima Sjeverne Amerike, Sjeverne Afrike i Bliskog istoka ljetnje temperature prelaze 50 podiok.

Istraživanja govore da toplotni talasi u Evropi godišnje uzorkuju preko 50.000 smrtnih slučajeva. Samo tokom 2022. godine materijalna šteta povezana sa toplotnim talasima i sušom u Evropi procijenjena je na preko 40 milijardi eura. Ekstremni vremenski i klimatski događaji prouzrokovali su u EU ekonomske gubitke procijenjene na 822 milijarde eura između 1980. i 2024. godine, prema podacima Evropske agencije za životnu sredinu, pri čemu je četvrtina te štete nastala samo u posljednje četiri godine.

U Briselu se zbog toga razmišlja u pravcu redovnih rashoda zbog katastrofa, u odnosu na dosadašnji stav da su prirodne nepogode skupi jednokratni udari na budžet. Portparol Evropske komisije rekao je da izvršna vlast EU razmatra načine za rješavanje problema nedovoljne osiguravajuće zaštite od klimatskih rizika, u okviru paketa mjera koji bi trebalo da bude usvojen do kraja ove godine.

Prevencijom, nadgledanjem i brigom koja traje tokom cijele godine kao najuspješniji sistemi u borbi protiv požara smatraju se oni uspostavljeni u Finskoj i Australiji. Stručnjaci upozoravaju da ako želimo da izgradimo održiv sistem upravljanja rizikom od požara u Crnoj Goru, nije dovoljno da govorimo samo o nabavci vazduhoplova i vatrogasnih vozila, jer se oni aktiviraju kada vatra već nastane.

„Izgradnja održivog sistema zasniva se na prevenciji, tj. sprečavanju nastanka novih rizika od požara, a na šta odgovor treba da daju svi subjekti sistema zaštite i spasavanja, koji su prepoznati u zakonu, kako bi se smanjila izloženost stanovništva i infrastrukture. Zato se u Crnoj Gori prava politika upravljanja rizikom od požara mora voditi tokom svih dvanaest mjeseci, a ne samo tokom tzv. požarne sezone. Izazivanja požara treba sankcionisati strože i efikasnije”, izjavila je za Dan dr Ivana Vojinović, direktorica Centra za klimatske promjene. Ona potencira potrebu jačanja savremenih sistema ranog otkrivanja rizika i ranog upozoravanja (npr. termo i optičke kamere koje rade na principu vještačke inteligencije, satelitsko praćenje i dronovi), obučene i dobro opremljene službe, mnogo preciznije lokalne prognoze vremena, naročito kretanja vjetra u rizičnim danima.

Tokom požara u Baošićima, Pokret za Herceg Novi „Idemooo!“ tražio je sazivanje vanredne sjednice Skupštine opštine. Istakli su da je neophodno razmotriti šta je tokom požara funkcionisalo dobro, gdje su se pokazali problemi, kakvo je stanje opreme i ljudstva, protivpožarnih puteva, hidrantske mreže i dostupnosti vode, kako je funkcionisala koordinacija službi i šta je potrebno hitno uraditi da grad narednu sličnu opasnost dočeka spremniji. Ovo je dobra polazna osnova i za druge opštine.

A šta svaki pojedinac može uraditi. Prema zvaničnim podacima Svjetske zdravstvene organizacije (SZO), procjenjuje se da je između 80 i 95 odsto svih šumskih požara na planeti direktno ili indirektno izazvano ljudskim aktivnostima. Tokom ljeta dovoljna je mala nepažnja kao što je bacanje opuška kroz prozor automobila, paljenje na otvorenom, roštilj, da se na plus 40 vatra očas razbukti.

Predrag NIKOLIĆ

Umjesto građana koji se politički organizuju oko interesa, vrijednosti i različitih vizija društva, ponovo dobijamo nacionalne zajednice čije elite pregovaraju o međusobnom nenapadanju i raspodjeli političkog plijena. Taj dogovor nacionalnih elita nazivamo građanskom Crnom Gorom

MONITOR: NSD uskoro započinje sa koalicionim partnerima sveobuhvatni dijalog o Deklaraciji o pomirenju i zajedništvu u evropskoj Crnoj Gori. Kako to komentarišete?

DABIŽINOVIĆ: Pomirenje je postalo jedna od najopasnijih lijepih riječi crnogorske politike. Kad ga najavi politička struktura koja je decenijama učestvovala u proizvodnji podjela, treba pročitati sitna slova: ko se s kim oko čega miri, i šta se zauzvrat traži da zaboravimo? Deklaraciju NSD treba staviti pored Spajićevog Barometra 26. Vrijedi provjeriti nijesu li to različite ambalaže za sličnu političku operaciju: da se sukobi ne razriješe nego administriraju, odgovornost ne utvrdi nego raspodijeli, a prošlost ne razumije nego proglasi završenom.

Deklaraciju bih čitala i kao politički odgovor predsjednika Skupštine na premijera. Partnerstvo u vlasti ne ukida činjenicu da su već ušli u borbu za buduće birače. Spajić je Barometrom pokušao da zauzme prostor evropskog centra, stabilnosti i pomirenja; Mandić ulazi u isti prostor sa sopstvenom deklaracijom. Niko više ne želi da ostane samo predstavnik svog tradicionalnog biračkog tijela. Počela je borba za to ko će se predstaviti kao prihvatljiviji, evropskiji i državotvorniji – a da pri tome ne izgubi osnovno biračko tijelo.

Tu dolazimo do problema mnogo većeg od njihovog izbornog nadmetanja. Oni se bore za centar države koja nikada nije uspjela da dovrši sopstvenu građansku organizaciju. Zato pitanje „pomirenja“ tako lako ponovo postaje pitanje pomirenja nacionalnih kolektiviteta. Srpski nacionalizam jeste politički najsnažnije organizovan, institucionalno sve prisutniji i sa ozbiljnim spoljnim osloncima, ali njegova ekspanzija istovremeno hrani ostale nacionalizme. Crnogorski, bošnjački, albanski, hrvatski – svaki svoje opravdanje nalazi u strahu od drugoga.

Nacionalizmi su idealni politički partneri: javno se mrze, a jedni drugima obezbjeđuju razlog za postojanje.

Tu se vidi poraz građanske ideje. Umjesto građana koji se politički organizuju oko interesa, vrijednosti i različitih vizija društva, ponovo dobijamo nacionalne zajednice čije elite pregovaraju o međusobnom nenapadanju i raspodjeli političkog plijena. Taj dogovor nacionalnih elita nazivamo građanskom Crnom Gorom.

Pomirenje bez suočavanja sa prošlošću, odgovornosti i jasnog odnosa prema nacionalističkim projektima nije pomirenje. To je politički organizovan zaborav.

MONITOR: Napisali ste da za budućnost Crne Gore nije presudno koliko se predsjednik Skupštine udaljio od Milana Kneževića ili Aleksandra Vučića, već od političkog projekta koji Crnu Goru razumije kao privremenu ili istorijski pogrešnu posebnost. Koliko se udaljio?

DABIŽINOVIĆ: Promijenio je registar. Nijesam sigurna da je promijenio knjigu. Predsjednik Skupštine govori umjerenije, institucionalnije i evropskije. To nije nevažno, ali nije ni dokaz ideološkog preobražaja. Sve manje me zanima koliko je lično udaljen od Vučića. Zanima me šta njegova politika radi Crnoj Gori. Politički puleni predsjednika Skupštine, teme koje lansiraju i zahtjevi koji se periodično isporučuju javnosti djeluju kao balističke rakete ispaljene u tijelo građanske Crne Gore.

Jezik. Državljanstvo. Zastava. Ustav. Istorija. Identitet. Dvojno državljanstvo. Spomenici. Crkva. Svaka tema zasebno predstavlja se kao sasvim legitimno demokratsko pitanje. Kada ih poređate jednu pored druge, teško je ne vidjeti obrazac. Crna Gora se stalno vraća u stanje u kojem mora dokazivati sopstveno pravo na postojanje.

Mandić nije jedini akter tog procesa. SPC, partije, mediji, kulturne i identitetske organizacije i ostali kompanjoni učestvuju u preraspodjeli političke, društvene i simboličke moći. To je zloćudna puzeća moć.

Ne morate srušiti građansku državu u jednom danu. Dovoljno je da danas pomjerite jednu granicu, sjutra relativizujete jednu činjenicu, preksjutra otvorite pitanje koje je bilo riješeno, promijenite institucionalni odnos snaga. Svaki pojedinačni korak dovoljno je mali da vam kažu da pretjerujete. Zbir tih koraka poslije nekoliko godina može biti druga država.

Njihov aktuelni sukob ne bih prerano proglašavala političkom emancipacijom. Ljudi se mogu posvađati oko puta, brzine i toga ko sjedi za volanom, a da i dalje putuju prema istoj adresi. Kad se promijeni adresa, tada možemo govoriti o zaokretu.

MONITOR: Tu su neki znaci otklona od Vučića, ne samo od strane predsjednika Skupštine, već i MPC.

DABIŽINOVIĆ: Mandić, MPC, drugi djelovi SPC i vlast u Beogradu nijesu jedan organizam. Imaju sopstvene interese, ambicije i borbe za moć. Naravno da će među njima biti sukoba. Ali autonomija interesa nije isto što i ideološka emancipacija.

Pogrešno je SPC posmatrati samo kroz pitanje njene poslušnosti ili neposlušnosti Vučiću. Ona je i snažan akter u Crnoj Gori, nosi sopstvenu odgovornost za promjenu odnosa moći, identitetsku homogenizaciju i potiskivanje sekularnog i građanskog prostora. Isto važi za partije, medije, kulturne institucije i druge.

Ne zanima me, dakle, samo jesu li se oslobodili Vučića. Zanima me jesu li se oslobodili nacionalističkog projekta. Da li je Crna Gora prihvaćena kao trajna politička zajednica građana kojoj nije potreban nacionalni vlasnik? Da li se odustalo od istorijskog revizionizma? Da li je antifašizam nesporan? Da li država pripada jednako svima, bez posredovanja nacionalnih i crkvenih elita? Kada odgovori na ta pitanja budu jasni, moći ćemo govoriti o otklonu. Do tada gledamo kako se moć preraspodjeljuje među nekadašnjim saveznicima.

MONITOR: Gdje je Crna Gora kada je u pitanju otklon od ideologija devedesetih?

DABIŽINOVIĆ: Možda je može  reći da smo devedesete konzervirali, stavili ih u podrum i više od tri decenije se pravili da tamo ničega nema. Sada smo otvorili vrata i čudimo se mirisu. Crna Gora nije prošla kroz suočavanje sa prošlošću.

Tu odgovornost ne možemo prebaciti samo na današnju vlast, četničku ikonografiju ili političke strukture koje danas otvoreno rehabilituju ideologije devedesetih. U devedesetim prethodna vlast i ovi današnji bili su zajednički politički program. Režim koji je vladao Crnom Gorom tri decenije bio je učesnik ratne politike devedesetih, a zatim je sebe prepakovao u njenog protivnika. To je jedna od centralnih crnogorskih političkih prevara.

Dubrovnik, Morinj, deportacija bosanskohercegovačkih izbjeglica, Bukovica, Kaluđerski laz, ubistvo porodice Klapuh, Murino, ratna propaganda, kao ni učešće građana Crne Gore u ratovima u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i na Kosovu, nijesu postali temelj društvenog suočavanja sa odgovornošću. Od učesnika u ratovima nekako smo stigli do regionalnog lidera pomirenja, preskočivši neugodni međukorak koji se zove odgovornost.

Nije bilo  lustracije, sistematskog obrazovanja o ratovima, institucionalizovanog pamćenja žrtava niti društvenog procesa koji bi nacionalizam politički delegitimisao. Zločini su povremeno obilježavani, ali ideologija koja ih je omogućila nije razorena. I zato se vratila.

Povratkom četništva rehabilitovan je politički princip iz kojeg se svi nacionalizmi hrane: da prošlost pripada onome ko ima dovoljno moći da je prepravi, a država nacionalnom kolektivu koji uspije da je prisvoji. Antifašizam tada postaje tek „jedna interpretacija istorije“, saradnici okupatora dobijaju spomenike i političke advokate, a istorijski revizionizam prelazi u institucije, parlament i političke pregovore.

Zato je zaborav politički važan. Ono čega se društvo više ne sjeća ne mora se ni opravdavati. Kada iz četništva uklonite kolaboraciju i zločine, možete ga vratiti kao tradiciju, identitet i „drugo viđenje istorije“. Kada iz devedesetih uklonite žrtve, odgovornost i društvenu podršku ratnoj politici, iste političke matrice možete ponovo ponuditi kao legitimne programe.

MONITOR: Hoće li nam pomoći EU, ako u nju uđemo?

DABIŽINOVIĆ: EU može pomoći institucijama, pravosuđu, ekonomiji, zaštiti prava i ograničavanju samovolje vlasti. To je ogromno. Ali Brisel nam neće demontirati nacionalizme. Postoje članice EU koje su uvjerljiv dokaz da se može biti u EU i duboko zaglavljen u nacionalizmu, autoritarnosti i istorijskom revizionizmu. Zato me plaši naša mantra: samo da uđemo.

Spomenik Đurišiću metafizičko biće

MONITOR: Godinu kasnije crnogorski istražni organi nijesu pronašli spomenik Pavla Đurišića. Šta to govori?

DABIŽINOVIĆ: To gotovo zaslužuje književni žanr. Država ima policiju, tužilaštvo, bezbjednosne službe, kamere, telefone, granice i druge blagodeti XXI vijeka, ali spomenik Pavlu Đurišiću uspijeva da postane neuhvatljiv. Skoro metafizičko biće. Ali spomenici ne bježe. Neko ga je uklonio, neko je to omogućio, neko je bio dužan da  utvrdi ko ga je sklonio i sprovede postupak.

Pitanje više nije gdje je Pavle Đurišić, nego ko je odgovoran što je mogao da nestane i zašto zbog toga niko nije snosio posljedice. Priča tu postaje neprijatno poznata. Nama ne bježe samo spomenici. Bježe optuženi i osuđeni ljudi koje je država morala spriječiti da pobjegnu. I svaki put dobijemo isti institucionalni ritual: policija, tužilaštvo, sudovi i bezbjednosne službe objasne svoj dio nadležnosti, odgovornost se rasporedi na dovoljno adresa i na kraju ne stanuje ni na jednoj.

Vlast koja nakon ovakvih slučajeva ne utvrđuje političku i institucionalnu odgovornost zapravo proizvodi sistem u kojem se neodgovornost isplati. Govorimo o sistemu nekažnjene neodgovornosti. A taj sistem ima još jednog pouzdanog saveznika – zaborav.

Vučić ne proizvodi sam crnogorsku slabost, on je koristi

MONITOR: Kako vidite  Vučićevo  konstantno zaoštravanje retorike prema sve širem krugu ovdašnjih adresa?

DABIŽINOVIĆ: Vučićev problem je što Crnu Goru teško prihvata kao politički subjekt koji ima pravo da postoji izvan političkih potreba Beograda. To je sofisticiranija verzija hegemonije od one iz devedesetih. Ne morate danas slati tenkove. Imate televizije, portale, političke partije, ekonomske interese, crkvene strukture, društvene mreže, proizvodnju identitetskih kriza i gotovo svakodnevno određivanje ko je u Crnoj Gori dobar Srbin, loš Srbin, antisrbin ili neprijatelj Srbije. Zato se krug neprijatelja stalno širi.

Ali, Vučić ne proizvodi sam crnogorsku slabost. On je koristi. Crna Gora je ostavila ogroman prostor za takvo djelovanje zato što nije izgradila dovoljno snažne demokratske institucije niti građanski identitet koji ne zavisi od toga ko je trenutno na vlasti.

Beograd može pokušavati da hegemonizuje crnogorski prostor. Mnogo ozbiljnije pitanje je: zašto mu je taj prostor toliko dostupan? Hegemonijska politika ne ulazi u vakuum. Ona ovdje nalazi političke partnere, institucionalne slabosti, medijske kanale, SPC i druge centre društvene moći koji imaju i sopstvene interese.

Milena PEROVIĆ

Ustav mora biti najbolji tekst koji država može da donese. Ne samo dovoljno dobar tekst koji može da stigne do predviđenog roka i izdrži „probu vremena” do neke sljedeće krize. Tu se ogleda razlika između „ispunjavanja pregovaračkih obaveza” i ustavne reforme

Crna Gora nastavlja evropsku trku. Međutim, praksom zadovoljavanja forme umjesto dubinskih reformi i korjenitih sistemskih promjena, vlast rizikuje da promaši suštinski cilj procesa EU integracija. Na štetu građana.

Rad na izmjenama Ustava potvrdio je slabosti tog modela. U parlamentu je konstatovano kako je postupak usvajanja pet ustavnih amandmana, proglašenih za ključ zatvaranja pregovaračkih poglavlja 23 – Pravosuđe i temeljna prava i 17 – Ekonomska i monetarna unija, prošao još jednu zakonom propisanu fazu. Ustavnom normom obavezujuća, (makar) jednomjesečna javna rasprava između dva skupštinska glasanja okončana je zaključkom članova Ustavnog odbora da pristigle prijedloge i sugestije neće razmatrati. Poslanici će se 24. avgusta, u drugom krugu glasanja, izjasniti o orginalnom tekstu predloženih amandmana. Uprkos uočenim slabostima i nedosljednošću Vladinog prijedloga.

Predsjednica Ustavnog odbora Jelena Božović potvrdila je da će amandmani XVII – XXI na Ustav, kojima se uređuju pitanja sastava i načina izbora članova Sudskog i Tužilačkog savjeta, kao i ustavni položaj CBCG ostati onakvi kakve je sročila Vlada prije nego ih je, u februaru, poslala parlamentu na usvajanje. Bez obzira na uočene manjkavosti.

Iako je, po njenim riječima, među pristiglim sugestijama bilo i onih „oko kojih su svi saglasni”, Božović je objasnila zašto se parlament neće  baviti prijedlozima sa javne rasprave. „Rokovi nam tu mogućnost ne daju. Međutim, imamo kao poslanici mogućnost da to u narednom periodu promijenimo”, objasnila je poslanica NSD.

Za pravo su joj dali i predstavnici opozicije. Poslanica DPS Sonja Popović je, „cijeneći napor svih koji su dostavili predloge”, pritvrdila da je vremenski tjesnac (u koji je parlament doveo sam sebe) razlog što neka rješenja, moguće bolja od vladinog prijedloga, neće biti ni razmatrana. „Naglašavamo da bi se nakon analiza našao poneki (prijedlog) koji bi zavrijedio našu podršku, ali smo limitrani rokovima od kojih zavisi evropska perspektiva Crne Gore”, kazala ja Popović. „Znamo šta su nam obaveze na EU putu i DPS nema dilemu šta nam je činiti.”

Iako zvuči kao zakletva pred odsudnu bitku, izrečeno je samo nemušto objašnjenje smišljenog manevra koji za cilj ima uzupraciju procesa odlučivanja od strane političke klase.

Nakon što je bezbroj novih zakona, u ovom mandatu parlamenta, usvojeno bez učešća stručne i zainteresovane javnosti, a poneki od njih i bez obavezne prateće dokumentacije/analize, svođenje javne rasprave o izmjenama Ustava na zadovoljenje forme („održana je”) uz poziv na dogovorene ili nametnute rokove iz Brisela otvara pitanje: za čije interese rade i kome su odgovorni predstavnici ovdašnje izvršne i zakonodavne vlasti?

Sagledajmo, kroz fokus pristiglih primjedbi stručne javnosti, suštinu onoga što će poslanici naredne nedjelje usvojiti kroz dogovorene izmjene Ustava.

Sudski i tužilački savjet imaće različit broj članova, različit model izbora predsjednika savjeta i njegov uticaj na donošenje odluka, različitu poziciju u odnosu na izvršnu i zakonodavnu vlast… Zašto? Ako je namjera bila da se ojača nezavisnost pravosuđa, onda je legitimno pitanje zbog čega se dva tijela koja imaju tako važnu ulogu u obezbjeđivanju samostalnosti pravosuđa uređuju po suštinski različitim principima.

Odgovor na to pitanje ne bi smio biti – žuri nam se, kasnimo.

Sudski savjet će, prema aktelnom modelu, imati predsjednika i devet članova: predsjednika Vrhovnog suda, pet sudija i četiri ugledna pravnika. Predsjednika bira Savjet iz reda članova koji nijesu nosioci sudijske funkcije, dvotrećinskom većinom, a predsjednik ima odlučujući glas ako je broj glasova jednak. Sastav Savjeta proglašava predsjednik Crne Gore.

Tužilački savjet ima predsjednika i deset članova: predsjednik je Vrhovni državni tužilac. Članovi Savjeta: pet tužilaca, četiri različito profilisana ugledna pravnika i predstavnik Ministarstva pravde koji ne može biti ministar. Sastav Tužilačkog savjeta proglašava predsjednik Skupštine.

Dakle, Sudski savjet dobija unutrašnju proceduru izbora predsjednika koji ne smije biti sudija. Tužilački savjet ostaje sa predsjednikom koji jeste nosilac tužilačke funkcije – VDT-om. U jednom Savjetu sastav proglašava predsjednik države, u drugom predsjednik Skupštine. U jednom nema predstavnika Ministarstva pravde, u drugom ima. U jednom predsjednik ima ustavno propisan odlučujući glas, u drugom nema takve odredbe…

Akcija za ljudska prava (HRA) predložila je da predsjednik Vrhovnog suda ne bude član Sudskog savjeta, kao i da se iz članstva u Tužilačkom savjetu isključi Vrhovni državni tužilac. HRA je tražila i drugačiji način izbora uglednih pravnika, javni poziv za dio kandidata, individualne mandate članova, kao i usklađivanje dva savjeta tako da oba imaju predsjednika kojeg bira sam savjet iz reda članova koji nijesu nosioci pravosudne funkcije, uz odlučujući glas predsjednika u slučaju jednakog broja glasova.

Institut alternativa je, takođe, predložio da VDT ne bude član Tužilačkog savjeta, upozoravajući na opasnost od koncentracije moći i tražeći jaču nadzornu ulogu Savjeta. CDT je ukazao na problem različitog uređivanja dva savjeta i tražio dosljedniji i dugoročnije održiv model. Drugi učesnici javne rasprave predlagali su preciznije kriterijume za izbor „uglednih pravnika“, drugačiji odnos broja tužilaca i uglednih pravnika u Tužilačkom savjetu, kao i uključivanje stručnjaka iz oblasti ekonomije, informatike i digitalizacije u rad savjeta.

Nijedna primjedba nije iz reda onih koje bi se mogle odbaciti kao laički ili politički pristrasne. Dobili smo više različitih predloga koji su pokušavali da odgovore na konkretne slabosti predloženog modela. Nijedan nije postao dio konačnog teksta.

Nekome se žuri da ispuni zacrtane i vremenski oročene ciljeve. Bez obzira na izvjesnost da su ti rokovi – makar onaj koji se tiče zatvaranja svih pregovaračkih poglavlja do kraja godine – neodrživi.

U pitanju je – Ustav. Ako se dobar prijedlog ne razmatra zato što nema vremena, onda je to loša vijest za taj prijedlog i njegove predlagače. Ako se pregršt dobrih prijedloga ne razmatra zato što nema vremena, onda je to loša vijest za demokratske procedure (javnu raspravu) i javnost. Ali, ako se Ustav mijenja tako što se unaprijed dogovoreni tekst čuva od dobrih prijedloga i sugestija zato što nema vremena za njihovo ponovno usaglašavanje, onda je to loša vijest za Državu.

Krovni pravni akt države ne bi smio da bude proizvod brzine. Ne bi trebalo da bude ni rezultat toga koliko je dobro politički ispregovaran. I najmanje bi smio da bude mijenjan po principu: ovo smo već usaglasili između sebe i sa Briselom, popravljaćemo kad budemo imali vremena.

Ustav mora biti najbolji tekst koji država može da donese – ne samo dovoljno dobar tekst koji može da izdrži probu vremena do sljedeće krize. Tu se ogleda razlika između ispunjavanja obaveza i ustavne reforme.

Ako već postoji sumnja da predložena rješenja nijesu najbolja moguća, onda bi najodgovornija reakcija bila upravo ona od koje se sada bježi: otvoriti raspravu, usporiti proceduru i provjeriti predložene modele.

Rok može da se pomjeri. Politički dogovor može da se promijeni. Zakon može da se izmijeni. Ali kada se jednom promijeni Ustav, uz suštinsko kršenje procedure i rješenja koja nijesu najbolja, onda to postaje praksa koja će se preliti od vrha do dna pravnog sistema. I ne samo njega.

Zato bi odgovorna vlast promijenila vizuru i, umjesto gledanja u kalendar, sebi postavila pitanje: jesmo li sigurni da su predloženi amandmani najbolje što možemo da uradimo kako bi Crna Gora postala, izistinski, kvalifikovan i prihvaćen dio EU.

Ako odgovor nije potvrdan, problem nije u javnosti koja traži dodatnu raspravu i najbolja rješenja. Problem je u rokovima koji su, za rad sebičnih interesa pojedinaca, postali važniji od Ustava, države i građana.

Zoran RADULOVIĆ