Povežite se sa nama

DUHANKESA

Abdulkadir, junak iz Srebrenice

Objavljeno prije

na

„Ja mislio, četnici su vojska, a vi ste obični kradljivci tuđe obuće i koljači ljudi sa vezanim rukama! Nećeš se ni ti nanosati mojih patika, ako Bog da“ – presjekao je oštro vojnika koji mu je uzeo patike i još jače zategao žicu na zglobovima, Abdulkadir Velić, ispravljen i ponosit devetnestogodišnjak

 

Kradljivci tuđe obuće!

Satima sam se dvoumio kako da započnem ovu priču. Tražio sam prvu rečenicu, a prije nego što osjetim i čujem kako glasi ta prva rečenica, ne mogu početi priču. Osamio sam se uz svoju lulu, sve dok se nije pojavila ta jedino moguća i zato, prava rečenica. Moramo biti sami i svi nas moraju napustiti ako želimo pronaći prave riječi za svoje prave misli.

13. juli 1995, četvrtak, oko deset sati ujutro. Pred osnovnom školom u mjestu Luke, opština Vlasenica, srpski okupatorski vojnici iz jedinice interventnog voda Spomenka Garića, od ranog jutra, iz kolone kamiona i autobusa privode civile ukrcane u Srebrenici. Među prvima doveden je i Abdulkadir Velić, visok, simpatičan momak; u svojoj devetnaestoj godini, ponositog držanja, sa dugom crnom kosom što se presijava na ljetnjem suncu, farmerkama, bluzom dugih rukava i novim bijelim patikama „Nike“, izgleda kao reklamni lik neke od vodećih svjetskih modnih kuća. Sjedi na klupi sa rukama na leđima. Čim je doveden, ruke su mu čvrsto vezane žicom. Šake su već pomodrile, prsti su mu odavno sasvim utrnuli. Jedan srpski vojnik ga zagleda u prolazu. Zastaje i prilazi klupi:

„Ma jesi li to ti, Abdulkadire, života ti?! Otkud ti ovdje? Što su te doveli?“

„To bi ja tebe trebao pitati, Stanimire, ti svakako znaš bolje od mene i otkud ja ovdje i zašto ste me doveli!“ – odgovori Abdulkadir pa dodade: „Nego, bi li mi malo popustio ovu žicu, skroz mi se usjekla u ruke!?“

„Ne smijem to, Abdulkadire, zabranjeno nam je pomagati neprijatelja! Vidi što ti je rat! Ja i tvoj otac smo godinama kućni prijatelji, moj sin i ti do juče ste zajedno išli u školu, a sad…“ Stanimir zastade, kao da čeka hoće li ga Abdulkadir još jednom zamoliti da mu popusti žicu na vezanim rukama, pa kad molba izostade, produži dalje veselo zviždukajući kolo „Čačak“. U to, Abdulkadiru je već prišao drugi vojnik iz iste Garićeve jedinice:

„Pođi sa mnom, na kratak razgovor!“, naredi oštro, uhvati ga ispod vezanih ruku i na sporedni ulaz uvede u školu. Poslije petnaestak minuta, pojaviše se na istom ulazu. Mjesto patika, Abdulkadiru su na nogama bile neke stare vojničke cokule.  Kad sjede na klupu, Abdulkadir upita vojnika: „Bi li mi malo popustio ovu žicu na rukama?“

„Šta je, da ne misliš da zbog tvojih patika treba još i da ti popuštam žicu!? Tebi i tako više ne trebaju“ – odbrusi ljutito mršavi kradljivac, pa još jače uvi i stegnu krajeve žice na Abdulkadirovim zglobovima!

„Ja mislio, četnici su vojska, a vi ste obični kradljivci tuđe obuće i koljači ljudi sa vezanim rukama! Nećeš se ni ti nanosati mojih patika, ako Bog da“ – presiječe ga oštro Abdulkadir, ispravljen i ponosit!

„Ubij baliju, Nemanja, šta ga maziš!“ – doviknu jedan od vojnika koji je čuo Abdulkadira. Ohrabrenje nije bilo potrebno; udarcem puščane cijevi, ovaj rasiječe usnu Adulkadiru, a onda ga i kundakom svom snagom udari u prsa. Abdulkadir se održa na nogama i isprsivši se, nasmija mu se u lice. „To junače, udri vezanog!“

Dvadeset i jedan dan kasnije, 24. jula 1995. godine, grupa vojnika interventne jedinice Spomenka Garića, upala je u zasjedu boraca oslobodilačke Armije BiH. Jedan agresorski vojnik je odmah bacio oružje i predao se. Dok je kumio i bogoradio da ga ne ubiju, vadio je novac iz tajnih pregrada na uniformi, a iz ranca je izvadio i par novih, bijelih patika „Nike“. Jedan od boraca Armije BiH preblijedi.  Uze patike i viknu na prestravljenog zarobljenika: „Odakle ti ove patike!?“

„Kupio sam od holandskih vojnika u Srebrenici!“ – promuca ovaj.

„Tvoja jedinica nije uopšte ni bila u Srebrenici! Zna se da ste pare pljačkali od ljudi prije nego što ste ih ubijali, ali ti si pravo đubre!“ – dok je to govorio,  borac izvrati jezike patika sa dvije prišivene trake na kojima je pisalo:

„Abdulkadir Velić!“

Vi bijedni kradljivci tuđe obuče i ubojice ljudi sa vezanim rukama, znajte da se nećete nahodati po tuđoj zemlji ni u ukradenoj, ni u svojon obući, a na vama i na svim vašim potomcima zauvijek će ostati imena svih 8372 ljudi, opljačkanih i ubijenih u genocidu koji ste izvršili 1995. godine u Srebrenici.

Prezime i ime: Velić Abdulkadir; Ime oca: Avdurahman; Pol: M; Datum rođenja: 15. 12. 1975; Mjesto rođenja: Pobuđe; Općina rođenja: Bratunac; Datum nestanka: 12. 07. 1995; Mjesto nestanka: Tišća; Općina nestanka: Šekovići

Datum identifikacije: 8. 03. 2010; Ekshumaciju vršio: Sud Tuzla; Početak ekshumacije: 25. 05. 2009; Završetak ekshumacije: 29. 05.2 009; Općina ekshumacije: Vlasenica; Lokacija ekshumacije: Mršići; Datum ukopa: 11. 07. 2010; Mjesto ukopa: Potočari; Općina ukopa: MC Srebrenica

Izvor:

CIP – katalogizacija

HABIBOVIĆ, Kadir

Život protiv smrti / Kadir Habibović

Sarajevo: Dobra knjiga, 2014–228. str.; 20 cm

ISBN 978-9958-27-195-3

COBISS.BH-ID 21339654

Napomena. Kadir Habibović je sa samog stratišta izmakao krvnicima, i poslije punih 25 dana se probio na slobodnu teritoriju. Bio je jedn od ključnih svjedoka optužbe protiv počinitelja genocida u Srebrenici na Haškom tribunalu.

Ferid MUHIĆ

Komentari

DUHANKESA

Propast sporta

Objavljeno prije

na

Objavio:

Od takmičenja pojedinaca, sport se pretvorio u takmičenje političkih režima, a sportisti su degradirani u puko oruđe autoritarnih ideologija

 

 

Veliki sam ljubitelj sporta, posebno atletike – „Kraljice sportova“. Prvi put sam gledao TV prenos atletike na Olimpijadi u Rimu 1960. godine, na minijaturnom crno-bijelom ekranu koji je „sniježio“, kroz otvorena vrata stana, sa još 30-ak dječaka naguranih na stepenicama zgrade u kojoj je bio jedini TV u gradu. Imena Armin Hari, Otis Dejvis, Piter Snel, Abebe Bikila, Robert Šavlakadze, Ralf Boston, Bil Nider… i danas zvone i svjetlucaju kao zlatnici u mom sjećanju. Ovih dana, pune 62 godine kasnije, iz udobne fotelje pratio sam Svjetsko atletsko prvenstvo, na ogromnom kolor TV ekranu. Uživanje u uzbudljivim takmičenjima i vrhunskim rezultatima atletičara, pokvarilo mi je saznanje da je sportistima iz Rusije i Bjelorusije, Svjetska atletska federacija jednostavno  zabranila da nastupe!? Ko se ono bješe zgražavao nad natpisima da je Crncima, Jevrejima i psima zabanjen ulaz!?

Već punih stotinu godina, istorija sporta se sve više pretvarala u istoriju propasti sporta! Spektakularni napredak rezultata u svim pojedinačnim sportskim disciplinama, sasvim je zasjenio zastrašujuću istinu da je sport u cjelini praktično mrtav. Izvorna suština sporta, kao afirmacije fizičkih i mentalnih sposobnosti čovjeka-pojedinca, iskliznula nam je iz ruku i potonula u okean zaborava. Lovorove vijence koji su nekada kitili blistava čela pobjednika, danas razmetljivo nose najviši predstavnici vlasti država čiji su oni građani! Oni koji suvereno odlučuju ne samo o tome kada i gdje će se pojedinci sportisti takmičiti, nego i o tome kojima od njih će biti dopušteno a kojima zabranjeno da se takmiče! Od takmičenja pojedinaca, sport se pretvorio u takmičenje političkih režima, a sportisti su degradirani u puko oruđe autoritarnih ideologija.

Osvajač 17 medalja na olimpijskim igrama i svjetskim šampionatima, od čega čak osam zlatnih (pet na olimpijadama i tri na svjetskim prvenstvima), legendarni gimnastičar Leon Štukelj, u sjećanjima na Olimijske igre održane u Amsterdamu 1924. godine, navodi da su se svi takmičari tada tretirali kao pojedinci, individue, bez obzira na njihovu nacionalnu pripadnost. „U svim  sportovima smo govorili isključivo o pobjednicima-pojedincima, a ne o nekakvim pobjedama država iz kojih dolaze“, navodi Štukelj.

Čak i tri Olimpijade kasnije, u Berlinu 1936, nacistički režim na vrhuncu moći nije se usudio da na osnovu svoje ekstremno rasističke ideologije dovede u pitanje nastup  Džesi Ovensa, „Crne strijele“, koji tada osvaja četiri zlatne medalje u atletici. Priča o tome kako je Adolf Hitler, zapjenjen od bijesa što je jedan pripadnik „niže rase“ pobijedio njegove najodabranije arijevce, napustio stadion, jeste ideološka patka. U jednom intervjuu, smjesta uklonjenom sa naslovnih strana, Džesi Ovens je tvrdio da je Adolf Hitler ostao na tribinama dok je on napuštao stadion, da mu je čak u znak pozdrava mahnuo rukom, a kasnije mu poslao svoju pismenu čestitku.

Ali, već na XXII Olimpijskim igrama, održanim 1980. godine u Moskvi, poznatim i kao Političke igre, sportistima iz 67 država predvođenim SAD, njihove vlade su objektivno zabranile nastup i tako ih natjerale da bace u vjetar četiri godine života posvećenih napornim treninzima i da se odreknu sna o nastupu na najvećoj i najvažnijoj sportskoj sceni! Danas je već normalno da se i teniserima i teniserkama iz Rusije i Bjelorusije zabrani nastup na Vimbldonu, a da Svjetska teniska federacija na to reaguje tek toliko da ne boduje rezutate učesnika i oduzme bodove svim teniserima sa prošlogodišnjeg Vimbldona (tako je Novaku Đokoviću, uz uskraćenih 2.000 bodova za ovogodišnju pobjedu i nedodijeljenih 2.000 bodova za ovogodišnji trijumf, oduzela punih 4.000 bodova, čime je pao na 7. mjesto svjetske rang liste??). I sve to na osnovu neprikosnovene političke odluke.

Priča o sportu kao o području slobode i ravnopravnosti svih sportista, bez obzira na rasu, religiju, ideologiju, mit o sportu kao o jednoj vrsti ambasade iz svijeta istinske jednakosti i pravde, eksteritorijalne enklave u koju diskriminacija i politička samovolja nemaju pristupa, sve je to postalo toliko beznačajno da više niko ne vidi koliko je propast sporta velik i strašan gubitak za najviše civilizacijske vrijednosti i ideale ljudskog društva.

I koliko je još veći i strašniji gubitak što je vrhunski sportist, kao ideal vječnog, perenijalnog heroja koji u sebi sjedinjuje najviše kvalitete karaktera, snage, istrajnosti i fizičkih sposobnosti čovjeka-pojedinca, ličnosti sa integritetom i dostojanstvom, pretvoren u državnog službenika, čijim životom i sudbinom samovoljno upravljaju anonimni birokrati, efikasnije nego što je bilo koji rimski imperator upravljao životom i sudbinom gladijatora!

Ferid MUHIĆ

Komentari

nastavi čitati

DUHANKESA

Otvoreno pismo Dritanu Abazoviću, premijeru Crne Gore

Objavljeno prije

na

Objavio:

Vaša kobna, zlosrećna rečenica: ,,Genocid nije počinjen nad Bošnjacima, nego nad ljudima. I nijesu ga počinile vojske, nego politike”. Da ste rekli: ,,Genocid počinjen nad Bošnjacima, ujedno je i genocid počinjen nad cijelim čovječanstvom”, – imalo bi smisla, imalo bi poentu. Ako ste to htjeli reći, evo Vam prilike, potvrdite, uz duboko izvinjenje svima koje ste povrijedili

 

U svojstvu premijera danas prijateljske Crne Gore, 11. jula 2022. godine, u Potočarima, održali ste govor na Komemoraciji Bošnjacima, žrtvama genocida počinjenog u julu 1995. godine od strane agresorskih vojski tadašnje SR Jugoslavije (Srbije i Crne Gore). Najbolje bi bilo da taj govor nikada niste održali. Nažalost, Vi ste ga održali i taj se govor više niti može, niti smije zaboraviti!

Evo zašto:

U svom govoru obratili ste se poštovanim majkama i poštovanim porodicama žrtava, ali umjesto riječi utjehe, na najružniji način ste se narugali njihovom bolu.

Na istinu ste se pozvali, a o istinu ste se ogriješili! Osudili ste negiranje činjenica, a nepobitne činjenice ste negirali! Pravdu spominjete, a najveću nepravdu ste nanijeli! Na bijele nišane pokazujete, a uprljali ste ih kao niko prije Vas.  Podsjećate“…koliko smo loši bili tada. Ne samo oni koji su živjeli ovdje i oni koji su živjeli u okolini, nego i oni za koje se mislilo da su došli da pomognu, a zapravo nijesu uspjeli ništa značajnije da urade”. Zar smo svi bili jednako loši, i to na prvom mjestu oni  koji su živjeli ovdje – dakle u Srebrenici, žrtve agresije i genocida? Zar za Vas zaista nema baš nikakve razlike između onih koji su bili žrtve agresije i agresora, između Bošnjaka pobijenih u genocidu i onih koji su Bošnjake pobili samo zato što su bili Bošnjaci? Između onih koji su, koliko su mogli, pomagali žrtvama i onih koji su pomagali zločincima i sve učinili da Bošnjaci kao narod (gens) budu istrijebljeni, kao i onih koji su samo svoj interes i seir gledali?

I onda ta Vaša kobna, zlosrećna rečenica: ,,Genocid nije počinjen nad Bošnjacima, nego nad ljudima. I nijesu ga počinile vojske, nego politike”. Da ste rekli: ,,Genocid počinjen nad Bošnjacima, ujedno je i genocid počinjen nad cijelim čovječanstvom”, – imalo bi smisla, imalo bi poentu. Ako ste to htjeli reći, evo Vam prilike, potvrdite, uz duboko izvinjenje svima koje ste povrijedili. Ali Vi to niste rekli, nego ste apodiktički naglasili da genocid nije počinjen nad Bošnjacima, nego nad ljudima. Genocid u Srebrenici jeste počinjen upravo nad konkretnim živim  Bošnjacima, a ne nad apstraktnim ,,ljudima”. To je jedina istina i ta se istina ne smije dovoditi u sumnju još manje izričito negirati, kao što ste Vi učinili. Niko od ubijenih u genocidu u Srebrenici, nije ubijen zato što je bio ,,čovjek”, nego upravo zato što je bio Bošnjak, uz to još i zato što je bio musliman! I nikakve ,,politike” nisu počinile ovaj genocide nad Bošnjacima (ni jedan jedini političar nije tamo ni metak ispalio), nego su ga počinile upravo vojske: JNA pod komandom Beograda, i dodatno regrutirani lokalni mrzitelji Bošnjaka, prerušeni u ,,para-vojsku”!

Kao da Vam je malo bilo što ste, naglasivši da genocid nije počinjen nad Bošnjacima, nego nad ljudima, Bošnjake direktno isključili iz kategorije ljudi!  Tvrdnjom da genocid počinjen  nad Bošnjacima  u Srebrenici nisu počinile vojske nego politike, počinili ste smrtni grijeh, – magnum crimen! – ovom besramnm apologijom genocida izvršenog nad Bošnjacima i amnestiranjem agresorske vojske koja ga je počinila, kao i svakog pojedinca sa imenom i prezimenom, koji je imao bilo kakvu ulogu u ovom genocidu nad Bošnjacima. Kao što je svaka žrtva, od najstarijeg, do onog najmlađeg djeteta, još bebe, Fatime Muhić, imala svoje ime, svoje roditelje, a mnogi i svoju djecu, kao što je svako od njih pripadao svojoj kukturi i vjeri, govorio svojim jezikom, tako je i svaki njihov ubica imao svoje ime, svoje roditelje i djecu, svoju kulturu i vjeru, svoj jezik!

Ovim obraćanjem, i to upravo u Srebrenici, uz to na dan Komemoracije ubijenim Bošnjacima, žrtvama genocida, u svojstvu premijera Crne Gore čija je vojska učestvovala u agresiji na Bosnu i Hercegovinu, a jedan broj njenih pripadnika i u ovom genocidu nad Bošnjacima, Vi ste sebe kao čovjeka  učinili  nepoželjnim ne samo u Bosni i Hercegovini, nego svugdje gdje se poštuju istina i pravda. Kao premijer, nanijeli ste nepopravljivu štetu savremenoj Crnoj Gori, i ozbiljno ugrozili sva nastojanja da se, uz priznanje genocida i pravedne kazne onih koji su ga izvršili, nakon gotovo tri decenije, odnosi u regionu postepeno normaliziraju na principima uzajamnog poštovanja, pravde i istine.

Ferid MUHIĆ

Komentari

nastavi čitati

DUHANKESA

Najbolji život

Objavljeno prije

na

Objavio:

Zaboravili smo na svoj život trudeći se da živimo u skladu sa karikaturom i surogatom života koji su nam drugi nametnuli. Kako izgledati, kako se odjenuti, šta jesti, šta ne jesti – samo da drugima ugodimo.  Sasvim smo zaboravili da je za zdrav život najvažnije da čovjek ne jede samog sebe

 

Aristotel se zamislio nad pitanjem:,,Kako da se živi najboljim životom?“ Prije toga, razumije se, morao je odrediti pojam najboljeg života. Šta je, prema Aristotelu,  najbolji život za čovjeka?

Da bi došao do ovog odgovora, Aristotel najprije konstatuje da je čovjek  složeno biće čiju aktivnost određuju tri osnovne osobine: 1. Unutrašnji nagoni, porivi, odlike karaktera, urođene osobine koje su prisutne  u svim ljudima ali su  različito naglašene kod svakog pojedinca: 2. Želje, strasti, ambicije usmjerene prema svijetu i drugim ljudima, takođe zajedničke svakom čovjeku ali isto tako različite snage i sadržaja kod svih ljudi; 3. Razum i svijest o vrlini (arete), koji svaka na svoj način, svakom čovjeku otvaraju područje slobodne volje u djelovanju i utoliko pružaju mogućnost kontrole nagona i želja, u skladu sa principima razuma i vrijednosnim zahtjevima vrline. U zavisnosti od odnosa prema ovim osobinama, ljudi žive na tri načina: 1. Prepuštaju se bez bilo kakvog razmišljanja sopstvenom nagonu i strasti, djelujući onako kako im nalaže neposredni poriv; 2. Taktiziraju između jačine sopstvene strasti i snage njihove suptilnije i složenije želje, odnosno, neke dugoročne ambicije, dopuštajući da strast pobijedi želju, ili obratno, da neka dugoročna i velika ambicija, privremeno ili čak i trajno, potisne i savlada porive i zatomi želje; 3. Potpuno kontrolišu i svoje strasti isvoje ambicije pri čemu neposredne postupke i dugoročno djelovanje određuju isključivo u skladu sa zahtjevima života koji vodi do postizanja eudajmonije.

U najširem značenju, eudaimonija je, rekli bismo: mirna savjest, doslovno „najbolje stanje duše“ – koje sadržinski odgovara stanju stalne sreće i trajnog zadovoljstva, uključujući tu materijalnu sigurnost, društveni ugled, dobro zdravlje, čak i lijep izgled. Kao takva, eudaimonija predstavlja najviše ljudsko dobro i utoliko označava i najbolji život. Ovakva sreća postiže se kroz aktivan slobodni život vođen u skladu sa vrlinom (arete) i najvišim principima razuma. To znači da je, prema Aristotelu,  najbolji život zapravo život autonomnog pojedinca koji sam procjenjuje svoje postupke rukovodeći se moralnim i estetskim vrlinama i principima razuma, pri čemu su sve njegove strasti, porivi, želje i ambicije, ne samo pod stalnom čvrstom kontrolom, nego su nužno uvijek u drugom planu, posebno ukoliko su suprotne vrlinama i razumu. Najbolji ljudski život izvorno je određen vrlinom i uvijek je usklađen sa razumom. U svemu postaviti vrlinu (arete) kao svoj cilj, samo po sebi znači djelovati u skladu sa razumom, dok razum u svemu prepoznaje vrlinu kao svoj smisao i najviši cilj svakog djelovanja koje teži eudajmoniji.

Ko još danas razmišlja o najboljem životu, koga još zanima eudajmonija!? Mi taj luksuz odavno više ne možemo sebi priuštiti. Ne samo da ne razmišljamo više o najboljem životi, mi više nemamo ni svoj život. Mi više i ne razmišljamo o životu nego živimo po inerciji, pod težinom tereta koji su nam u svemu što čini život, nametnuli drugi. Anonimni, ogromni pritisak određuje nam svaki trenutak života. Naše strasti nisu naše, nego su one koje nam  podmeće ogromna mašinerija proizvodnje zadovoljstva, kao lični ultimatum i društvenu obavezu (,,Must do!;,,Must see!“;,,Must try“; ,,Must have!“) Naše ambicije nisu naše: upregli su nas u svoj jaram a nas uvjerili da je tegljenje njihovih taljiga naš najviši cilj i najveća ambicija.

Zaboravili smo na svoj život trudeći se da živimo u skladu sa karikaturom i surogatom života koji su nam drugi nametnuli. Kako izgledati, kako se odjenuti, šta jesti, šta ne jesti – samo da drugima ugodimo.  Sasvim smo zaboravili da je za zdrav život najvažnije da čovjek ne jede samog sebe! Posebno ne zbog toga što je takav kakav jeste, umjesto da mu puca prsluk što  nije onakav kako su mu drugi odredili da bude.

Živimo život bez svojih strasti, bez svojih nagona, bez svojih ciljeva, bez svojih ambicija; šta je vrlina, više i ne pamtimo; šta je razum,  nismo imali prilike ni upamtiti!

Bili smo grad, sada smo ruševine.

Ferid MUHIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo