Povežite se sa nama

DUHANKESA

Abdulkadir, junak iz Srebrenice

Objavljeno prije

na

„Ja mislio, četnici su vojska, a vi ste obični kradljivci tuđe obuće i koljači ljudi sa vezanim rukama! Nećeš se ni ti nanosati mojih patika, ako Bog da“ – presjekao je oštro vojnika koji mu je uzeo patike i još jače zategao žicu na zglobovima, Abdulkadir Velić, ispravljen i ponosit devetnestogodišnjak

 

Kradljivci tuđe obuće!

Satima sam se dvoumio kako da započnem ovu priču. Tražio sam prvu rečenicu, a prije nego što osjetim i čujem kako glasi ta prva rečenica, ne mogu početi priču. Osamio sam se uz svoju lulu, sve dok se nije pojavila ta jedino moguća i zato, prava rečenica. Moramo biti sami i svi nas moraju napustiti ako želimo pronaći prave riječi za svoje prave misli.

13. juli 1995, četvrtak, oko deset sati ujutro. Pred osnovnom školom u mjestu Luke, opština Vlasenica, srpski okupatorski vojnici iz jedinice interventnog voda Spomenka Garića, od ranog jutra, iz kolone kamiona i autobusa privode civile ukrcane u Srebrenici. Među prvima doveden je i Abdulkadir Velić, visok, simpatičan momak; u svojoj devetnaestoj godini, ponositog držanja, sa dugom crnom kosom što se presijava na ljetnjem suncu, farmerkama, bluzom dugih rukava i novim bijelim patikama „Nike“, izgleda kao reklamni lik neke od vodećih svjetskih modnih kuća. Sjedi na klupi sa rukama na leđima. Čim je doveden, ruke su mu čvrsto vezane žicom. Šake su već pomodrile, prsti su mu odavno sasvim utrnuli. Jedan srpski vojnik ga zagleda u prolazu. Zastaje i prilazi klupi:

„Ma jesi li to ti, Abdulkadire, života ti?! Otkud ti ovdje? Što su te doveli?“

„To bi ja tebe trebao pitati, Stanimire, ti svakako znaš bolje od mene i otkud ja ovdje i zašto ste me doveli!“ – odgovori Abdulkadir pa dodade: „Nego, bi li mi malo popustio ovu žicu, skroz mi se usjekla u ruke!?“

„Ne smijem to, Abdulkadire, zabranjeno nam je pomagati neprijatelja! Vidi što ti je rat! Ja i tvoj otac smo godinama kućni prijatelji, moj sin i ti do juče ste zajedno išli u školu, a sad…“ Stanimir zastade, kao da čeka hoće li ga Abdulkadir još jednom zamoliti da mu popusti žicu na vezanim rukama, pa kad molba izostade, produži dalje veselo zviždukajući kolo „Čačak“. U to, Abdulkadiru je već prišao drugi vojnik iz iste Garićeve jedinice:

„Pođi sa mnom, na kratak razgovor!“, naredi oštro, uhvati ga ispod vezanih ruku i na sporedni ulaz uvede u školu. Poslije petnaestak minuta, pojaviše se na istom ulazu. Mjesto patika, Abdulkadiru su na nogama bile neke stare vojničke cokule.  Kad sjede na klupu, Abdulkadir upita vojnika: „Bi li mi malo popustio ovu žicu na rukama?“

„Šta je, da ne misliš da zbog tvojih patika treba još i da ti popuštam žicu!? Tebi i tako više ne trebaju“ – odbrusi ljutito mršavi kradljivac, pa još jače uvi i stegnu krajeve žice na Abdulkadirovim zglobovima!

„Ja mislio, četnici su vojska, a vi ste obični kradljivci tuđe obuće i koljači ljudi sa vezanim rukama! Nećeš se ni ti nanosati mojih patika, ako Bog da“ – presiječe ga oštro Abdulkadir, ispravljen i ponosit!

„Ubij baliju, Nemanja, šta ga maziš!“ – doviknu jedan od vojnika koji je čuo Abdulkadira. Ohrabrenje nije bilo potrebno; udarcem puščane cijevi, ovaj rasiječe usnu Adulkadiru, a onda ga i kundakom svom snagom udari u prsa. Abdulkadir se održa na nogama i isprsivši se, nasmija mu se u lice. „To junače, udri vezanog!“

Dvadeset i jedan dan kasnije, 24. jula 1995. godine, grupa vojnika interventne jedinice Spomenka Garića, upala je u zasjedu boraca oslobodilačke Armije BiH. Jedan agresorski vojnik je odmah bacio oružje i predao se. Dok je kumio i bogoradio da ga ne ubiju, vadio je novac iz tajnih pregrada na uniformi, a iz ranca je izvadio i par novih, bijelih patika „Nike“. Jedan od boraca Armije BiH preblijedi.  Uze patike i viknu na prestravljenog zarobljenika: „Odakle ti ove patike!?“

„Kupio sam od holandskih vojnika u Srebrenici!“ – promuca ovaj.

„Tvoja jedinica nije uopšte ni bila u Srebrenici! Zna se da ste pare pljačkali od ljudi prije nego što ste ih ubijali, ali ti si pravo đubre!“ – dok je to govorio,  borac izvrati jezike patika sa dvije prišivene trake na kojima je pisalo:

„Abdulkadir Velić!“

Vi bijedni kradljivci tuđe obuče i ubojice ljudi sa vezanim rukama, znajte da se nećete nahodati po tuđoj zemlji ni u ukradenoj, ni u svojon obući, a na vama i na svim vašim potomcima zauvijek će ostati imena svih 8372 ljudi, opljačkanih i ubijenih u genocidu koji ste izvršili 1995. godine u Srebrenici.

Prezime i ime: Velić Abdulkadir; Ime oca: Avdurahman; Pol: M; Datum rođenja: 15. 12. 1975; Mjesto rođenja: Pobuđe; Općina rođenja: Bratunac; Datum nestanka: 12. 07. 1995; Mjesto nestanka: Tišća; Općina nestanka: Šekovići

Datum identifikacije: 8. 03. 2010; Ekshumaciju vršio: Sud Tuzla; Početak ekshumacije: 25. 05. 2009; Završetak ekshumacije: 29. 05.2 009; Općina ekshumacije: Vlasenica; Lokacija ekshumacije: Mršići; Datum ukopa: 11. 07. 2010; Mjesto ukopa: Potočari; Općina ukopa: MC Srebrenica

Izvor:

CIP – katalogizacija

HABIBOVIĆ, Kadir

Život protiv smrti / Kadir Habibović

Sarajevo: Dobra knjiga, 2014–228. str.; 20 cm

ISBN 978-9958-27-195-3

COBISS.BH-ID 21339654

Napomena. Kadir Habibović je sa samog stratišta izmakao krvnicima, i poslije punih 25 dana se probio na slobodnu teritoriju. Bio je jedn od ključnih svjedoka optužbe protiv počinitelja genocida u Srebrenici na Haškom tribunalu.

Ferid MUHIĆ

Komentari

DUHANKESA

Logika moći i logika slobode

Objavljeno prije

na

Objavio:

Logika moći se ne mijenja. Nažalost. Ni logika slobode se ne mijenja. Srećom. Na pitanje kada će se promijeniti, slobodno recite onu riječ koju vas ubjeđuju da nikad ne kažete: Nikada

 

Koliko god mi se često učini da su u pravu oni koji tvrde da je ovaj svijet haotičan, svaki put se uvjerim da se u njemu ima šta razumjeti. Kad sam prvi put čuo rečenicu ,,Nikad ne reci nikad!” nasmijao sam se od srca i šaljivčinu koji mi je uputio ovaj logički galimatijas ostavio zabezeknutog kontra pitanjem: ,,Ne vidiš li nikakav problem u tome što mi savjetuješ da nikada ne kažem riječ koju si ti sada rekao dva puta u istoj rečenici!?”

Svi univerzalni iskazi imaju isti problem: protivrječni su u sebi! Recimo, umjesto što na tvrdnju: ,,Sve u svijetu se mijenja!“ u znak saglasnosti mudro klimamo glavom,  treba reći: ,,Osim samoga svijeta!“ Pokraj logičke protivrječnosti, tvrdnja da se sve u svijetu mijenja, nije ni objektivno tačna. Mnoge stvari se ne mijenjaju. Bio sam, na primjer, zatečen istovjetnošću logike kojom su se prije 2.500 godina rukovodili Atinjani u pregovorima sa građanima ostrva Melosa, sa logikom  koju je slijedila Srbija u nedavnim događajima u Crnoj Gori. Ako zamijenimo temu pregovora oko okupacije ostrva Melosa od strane Atinjana, sa temom hirotonisanja mitropolita Joanikija II, i izvršimo odgovarajuću zamjenu imena aktera onih pregovora, nazivima država konfrontiranih oko tog čina, sljedeći fragment dijaloga koji navodi Tukidid u Istoriji peloponeskih ratova, potvrdiće da se ni u logici moći, ni u logici slobode, ništa nije promijenilo:

  1. Atinjani: ,,Što se nas tiče, iako je naša vlast na jednom dijelu teritorije uskraćena, mi se toga ne bojimo… Sa svoje strane, mi imamo ovo da vam kažemo: došli smo da demonstriramo i uvećamo svoju moć, kao i da spasimo vaš grad od uništenja. Dakle, uspostavićemo našu vlast nad vama i poštedićemo vaše živote, a to će biti na obostranu korist“.
  2. Melijanci: ,,Ali kako može biti za nas korisno da služimo vama; iako je doduše, jasno kako to može biti korisno za vas?“
  3. Atinjani: ,,Tako što ćete, ako nam se pokorite, spasiti sebe velikih stradanja. A mi, pošto vas nećemo uništiti, imaćemo korist od vas“.
  4. Melijanci: ,,Ali zar nećete pristati na to da vam mi ponudimo savezništvo kao vaši prijatelji?“
  5. Atinjani: ,,Nećemo. Jer vaše neprijateljstvo nam ne može mnogo nauditi, dok bi prihvatanje prijateljstva s vama moglo biti protumačeno kao naša slabost, od strane onih za koje nam je u interesu da nas se i ubuduće plaše“.

Poslije dužeg vijećanja Melijanci su odbili da se dobrovoljno pokore sljedećim riječima: ,,Odlučili smo da se dobrovoljno ne odreknemo slobode u kojoj naš grad živi već sedam stotina godina, od kada je bio osnovan. Uzdajemo se da će nas bogovi koji su nas do sada čuvali,  sačuvati i ovaj put. Na kraju, još jednom vam nudimo mir i predlažemo: bićemo vaši prijatelji, a vi se povucite sa naše zemlje poslije dogovora o savezu koji ćemo sklopiti u skladu sa našim uzajamnim interesima”.

Atinjani su ovu ponudu glatko odbili riječima: ,,Na osnovu ovih pregovora, čini nam se da ste vi jedini ljudi koji buduće događaje smatraju sigurnijim od prošlih; i uz to, koji vjeruju da će im se ispuniti ono što žele, samo zato što to oni žele, ali ljuto ćete se prevariti”.

U kontekstu ovog dijaloga postaju jasni i događaji vezani sa rukopoloženjem mitropolita Joanikija II, prije svega, zašto je jedna strana odbila da se hirotonisanje Joanikija II obavi na bilo kom mjestu od mnogih koja su im  bila prijateljski ponuđena i zašto je zavrla da se to učini upravo na Cetinju, jedinom mjestu za koje je znala da će biti odbijena? Zato što bi i u ovom primjeru, prihvatanje ponuđenog mjesta za ustoličenje, a time i prihvatanje prijateljstva sa slabijim, moglo biti protumačeno kao dokaz slabosti jačega. Zato što jačem ne može mnogo nauditi neprijateljstvo srazmjerno mnogostruko manjeg, dok je korist od njegovog prijateljstva manja od koristi koju će jačem donijeti demonstracija moći i strah onih na čiji strah računa ovim potezom!

Ne mijenja se sve u ovom svijetu. Prošli su milenijumi a eto, na primjer u ovom pogledu, ništa se nije promijenilo. Kako je bilo, tako je ostalo: Logika moći se ne mijenja. Nažalost.

Ni logika slobode se ne mijenja. Srećom.

Na pitanje kada će se promijeniti, slobodno recite onu riječ koju vas ubjeđuju da ne kažete:

Nikada!

Nikada se neće promijeniti ni logika moći, ni logika slobode, dok god bude onih kojima slobodni smetaju i onih kojima je sloboda preča od sigurnosti i jača od straha.

Ferid MUHIĆ

Komentari

nastavi čitati

DUHANKESA

Aristotelov savjet

Objavljeno prije

na

Objavio:

Množe se velike besmislice, ne prestaju prazna brbljanja, sve je isto kako je bilo i tada,  samo što niko više ne pamti Aristotelov savjet. Ali dobro je, sjetiti ga se!

Sada kada mu je postalo jasno da se više ne može baviti filozofijom, Aristotel se sjeti rečenice iz svog ranog spisa Propreptikus, kojom je sa istim žarom  nagovarao svoje vršnjake i uvjeravao sebe da se okanu svega i da se potpuno posvete filozofiji:

,,Prema tome, ostaje nam samo da se posvetimo filozofiji, ili da se oprostimo od života i napustimo ga, jer je sve osim filozofije, velika besmislica i prazno brbrljanje“.

  • Možda će i ovi bolovi u želudcu biti dovoljni? To što me želudac ne muči

danas i što začudo ne osjećam nikakve bolove, ne znači da je bolest prošla. Da je bio živ moj otac, možda bi znao. Kao lični liječnik kralja Filipa, morao je znati više nego većina običnih ljekara i vidara. Ipak, možda ni on ne bi znao – jer je bolest koja me muči već cijelu godinu rijetka – toliko da mi ni jedan liječnik nije znao reći koja je to bolest, ni ima li lijeka za nju. Najbolja odbrana od svih bolesti za zdravog čovjeka je – ljepota! – Na ovu pomisao Aristotelu se učini da pred sobom vidi svoju Herpilidu. Osjeti prijatno uzbuđenje i dašak radosti. – Kako ljudi ne vide da je ljepota lijek za mnoge bolesti, osim za smrt!? Obuzet ljepotom, čovjek zaboravlja na tugu i brige! – Licem mu preleti smiješak kada se sjeti odgovora onima koji su ga uporno pitali, šta vidi u ljepoti da je toliko hvali:

,,To je pitanje koje samno slijep ćovjek može postaviti!“

  • Uistinu, ima mnogo ljepote na ovom svijetu! – prošapta za sebe Aristotel.

A sva ta ljepota sigurno potiče sa istog mjesta sa kog nadolaze i istina, pravednost, hrabrost i vrlina, kao i sve što je savršeno, pa i naš razum koji nam omogućava da shvatimo ono najvrijednije u životu i da živimo u skladu sa vrlinom. Do tog saznanja vodi samo filozofija jer ona traga za istinom koja je ista za besmrtne bogove i za smrtnike. Zato je bavljenje filozofijom u potpunosti opravdalo moj život. Jer samo filozofija vodi čovjeka do slobodnog života, a slobodan život je samo onaj u kom se čovjek ne upravlja prema onome što mu se čini najkorisnije i najpotrebnije, nego prema onome što je najbolje, najispravnije, najpravednije. Ako  su sve ostale nauke korisnije i potrebnije od filozofije, ipak nijedna nije bolja od nje!

          Ova misao donese Aristotelu ogromno olakšanja. Preplavi ga osjećaj neke nesputane razigrane slobode. Intenzivna začuđenost, gotovo grozničava zapitanost pred svim onim što svijet otkriva i skriva, koji su vladali njime od prvog dana bavljenja filozofijom sve do ovog trenutka, na prečac nestadoše. Prosto, ugasili su se, utrnuli kao što utrne svijeća kada dogori do samog kraja, kao što zgasne svjetlo dana kada zađe sunce. Aristotel jasno osjeti da ga odjednom ništa više ne čudi, ali ga to ni najmanje ne zabrinu. Nije to kraj filozofije, iako na početku filozofije stoji čuđenje! – to je uvod u onu najvišu filozofiju u kojoj se ostvaruje blaženstvo duše – eudaimonija!  Znao je da ovaj potpuni mir u njemu više ništa ne može pomutiti. Blaženstvo koje mu ispuni dušu uvjeri ga da je njegov ućitelj Platon bio u pravu: ljudi žive u mraku pećina svoje opsjednutosti prolaznim svijetom, na čijim zidovima igraju sjene očaja zbog gubitka života i straha od smrti, dok napolju blista vječno sunce  istine i blaženosti. U jednom trenutku prenu ga osjećanje da je neko nevidljiv ušao u vrt. Učini mu se da ga je nevidljivi neznanac blago poveo za ruku! Nije mogao ustati da pogleda kuda ga vodi; snaga ga je izdala. Još uvijek nepomućenog mira i blaženstva, Aristotel blago klonu i spusti glavu na na stol za kojim je sjedio. Hladni mermer mu je prijatno osvježio vrelo čelo; u trenu se sjeti Zlatne pjesme pitagorejaca:

Ti pun nade budi, jer ljudi su božanski soj,

          Sve što je sveto, sama im priroda otkriva,

          Ako te svetosti poštuješ, prihatićeš ono na šta te ja podstičem,

          I zdrave duše, od svih ovih muka, spas ćeš naći!

Dok je Aristotel stajao na strmom rubu ovog svijeta,  završne riječi himne još su mu brujale u svijesti. Obazrije se i ugleda sebe kako daleko dolje, sjedi na verandi svoje kuće, glave klonule na mermer stola. Od tog trenutka, više nijednom se ne osvrnu, nego se uputi pravo napred zagledan u daljine. I stupi preko grebena planine u istom trenutku u kom i sunce pređe taj greben. I ugleda Aristotel pred sobom svijet beskrajno veći od svijeta koji je ostao iza njega i u kom je na ostrvu Eubeja, ostalo njegovo tijelo za mermernim stolom u gradiću Halkisu, toj tački na liniji između nezahvalne Atine i rodne Stagire.

 

Od tada, množe se velike besmislice, ne prestaju prazna brbljanja, sve je isto kako je bilo i tada,  samo što niko više ni ne pamti Aristotelov savjet.

Ali dobro je, sjetiti ga se!

Ferid MUHIĆ

Komentari

nastavi čitati

DUHANKESA

Iščezle planine, nestali prijatelji

Objavljeno prije

na

Objavio:

U svijetu bez planina i prijatelja, isprekidani signali mobilnih telefona koji svake sekunde šalju milione „selfija“ su posljednji dokaz da još jesmo

 

Godinama sam odlazio u planinu kao u veliku tajnu. Zatvoreni nijemi svijet planine otvarao se i zatvarao, ukazivao se i skrivao. Sa svakom novom tajnom koju bih otkrio  o planini, otkrivao sam po jednu novu tajnu o sebi. Razumijevajući malo po malo planinu, razumijevao sam sve više sebe.  A kada bih je malo bolje upoznao, kada bi mi otkrila poneku tajnu i dopustila mi da oslušnem puls njenog srca,  pohodio sam planinu kao što se pohodi najbolji prijatelj: da bih bio tamo gdje  mi je mjesto, sa onim ko mi je najdraži. Dok bih sjedio i razgovarao sa prijateljem, bilo je kao da zalazim duboko u planinu. Dok bih ćutke koračao kroz planinu, bilo je kao da tonem u razgovor sa prijateljem.

Jasno mi je da će danas malo ko razumjeti ovo o čemu pričam. Ne zato što bi to zahtijevalo neko veliko znanje, ni zato što je samo po sebi komplikovano i teško, nego zato što je danas gotovo nemoguće razumjeti značenje oba ključna pojma o kojima govorim. Iako su prijatelji oduvijek i svugdje u svijetu bili onoliko rijetki koliko dragocjeni, znalo se da ih ima i svako je znao kolika je sreća imati prijatelja i kolika je nesreće izgubiti ga.

Danas više nema ni prijatelja, ni planina.

Bilo ih je, ali sada ih više nema!

Planine su iščezle!

A s njima i prijatelji!

Oni koji nisu nikada imali prijatelja, neće shvatiti šta je ono što prijatelja čini planinom u kojoj duša razgovara sama sa sobom. Nađeš svoju planinu i našao si svog prijatelja! Prijatelj i planina bili su siguran spas protiv samoće. Sada svako sebe dijeli sa stotinama, hiljadama, sa milionima internet adresa čijim sopstvenicima neće nikada stegnuti ruku niti će ih nekada pogledati u oči. Planinu je zamijenilo bijedno ostrvce, prijatelj je postao neko ko negdje samuje na istom takvom pustom ostrvcetu. Nekada su brodolomci stavljali svoje pozive za pomoć u praznu bocu, nadajući se da će je morske struje odnijeti do nekoga neznanca koji će doći po njih i spasiti ih. Sada internet poruke plutaju po internet okeanu kao boce koje uvijek stižu onima kojima su poslate, ali niko više nikome ne dolazi i niko nikoga više ne spašava.

Zato danas nikome ništa ne znači ni to što nikada neće imati prijatelja, ni to što nikada neće shvatiti šta je ono što je izgubljeno od kada su planine iščezle! Ali mene je nestanak planina zabezeknuo, pogodio me u pleksus solaris, izbio mi je dah. Gubitak prijatelja je gubitak s kojim se računa; ljudi odu! Ali planine ostaju! Planine moraju ostati! Znalo se: ne može se računati sa gubitkom planine. Jednostavno – planine su uvijek do sada ostajale. Sve je prolazilo, sve je teklo, i prije Heraklita i od Heraklita naovamo, ali planine su ostajale. A ipak, sada već definitivno odlazak u planine više nije moguć, jer su planine nestale, ukinute su, rastajene na brutalno vulgarizirane, skenirane sekvence virtualne autopsije perverzno preciznih detalja simulakruma topografije na serveru Earth. Kao i sam pojam prijatelja.

U srcima ljudi svuda u svijetu, prizor Planine oduvijek se činio kao nedogledno veličanstveni hram podignut u slavu neba, na radost ljudi. Njihov zov odzvanjao je kao veliki, tajanstveni poziv Nepoznatog, istovremeno opominjući i obećavajući – neodoljiv! Takvu sam Planinu upoznao, u takvu Planinu sam odlazio, s takvom Planinom sam prijateljevao! Kada sam prvi put primijetio na mojim omiljenim kozjim stazama planinarske markacije – crvenu tačku obrubljenu bijeom bojom na jednoj stijeni u kršu, shvatio sam da mi je taj dio planine definitivno nasilno oduzet. Kako su se umnožavali ti planinarski znaci – markacije, tako sam ja  ostajao sam bez svoje staze, jer se sa svakom novom markiranom stazom Planina smanjivala a svaka staza se pretvarala u nekakav javni profani prostor, u bijednu karikaturu prljavog palanačkog parka.

A kada su se pojavili mobilni telefoni, sa ugrađenim sistemom za lociranje GPS i tako uspostavili stalni nadzor svakog koraka gdje god se čovjek nalazio, shvatio sam da više nije ostala ni jedna planina u koju bi se moglo otići. Sve planine su snimljene, skenirane, u razmjeru koji omogućava da vidiš pastirsku kolibu, osamljeno drvo, skriveni potok – u Andima, na Šar Planini, na Kavkazu, u Pirinejima, Durmitoru, Prenju – sve je tu, avetinjski jasna slika sastavljena od stotina hiljada elektronskih tačkica – samo više nema Planine! Vidiš sve, a sjediš u sobi, sam i pust.

U vrijeme dok su još postojale planine, niti je ko znao kada bih došao u planinu, ni gdje se nalazim, ni kojim sam stazama prošao, ni koliko sam dugo boravio u planini – vraćao sam se prosvijetljen kao sa hodočašća prijateljstvu! Idem li još u planine? Ne! Ni ja, ni bilo ko. Varaju se svi koji misle da još idu u planine.  Niko više ne ide u planine. Od kada su planine iščezle, iščezli su i planinari.  To su sada samo gluhonijemi hodači koji pokorno koračaju markiranim stazama.

U svijetu bez planina i prijatelja, isprekidani signali mobilnih telefona koji svake sekunde šalju milione „selfija“ su poslednji dokaz da još jesmo.

Ferid MUHIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo