Povežite se sa nama

DUHANKESA

Abdulkadir, junak iz Srebrenice

Objavljeno prije

na

„Ja mislio, četnici su vojska, a vi ste obični kradljivci tuđe obuće i koljači ljudi sa vezanim rukama! Nećeš se ni ti nanosati mojih patika, ako Bog da“ – presjekao je oštro vojnika koji mu je uzeo patike i još jače zategao žicu na zglobovima, Abdulkadir Velić, ispravljen i ponosit devetnestogodišnjak

 

Kradljivci tuđe obuće!

Satima sam se dvoumio kako da započnem ovu priču. Tražio sam prvu rečenicu, a prije nego što osjetim i čujem kako glasi ta prva rečenica, ne mogu početi priču. Osamio sam se uz svoju lulu, sve dok se nije pojavila ta jedino moguća i zato, prava rečenica. Moramo biti sami i svi nas moraju napustiti ako želimo pronaći prave riječi za svoje prave misli.

13. juli 1995, četvrtak, oko deset sati ujutro. Pred osnovnom školom u mjestu Luke, opština Vlasenica, srpski okupatorski vojnici iz jedinice interventnog voda Spomenka Garića, od ranog jutra, iz kolone kamiona i autobusa privode civile ukrcane u Srebrenici. Među prvima doveden je i Abdulkadir Velić, visok, simpatičan momak; u svojoj devetnaestoj godini, ponositog držanja, sa dugom crnom kosom što se presijava na ljetnjem suncu, farmerkama, bluzom dugih rukava i novim bijelim patikama „Nike“, izgleda kao reklamni lik neke od vodećih svjetskih modnih kuća. Sjedi na klupi sa rukama na leđima. Čim je doveden, ruke su mu čvrsto vezane žicom. Šake su već pomodrile, prsti su mu odavno sasvim utrnuli. Jedan srpski vojnik ga zagleda u prolazu. Zastaje i prilazi klupi:

„Ma jesi li to ti, Abdulkadire, života ti?! Otkud ti ovdje? Što su te doveli?“

„To bi ja tebe trebao pitati, Stanimire, ti svakako znaš bolje od mene i otkud ja ovdje i zašto ste me doveli!“ – odgovori Abdulkadir pa dodade: „Nego, bi li mi malo popustio ovu žicu, skroz mi se usjekla u ruke!?“

„Ne smijem to, Abdulkadire, zabranjeno nam je pomagati neprijatelja! Vidi što ti je rat! Ja i tvoj otac smo godinama kućni prijatelji, moj sin i ti do juče ste zajedno išli u školu, a sad…“ Stanimir zastade, kao da čeka hoće li ga Abdulkadir još jednom zamoliti da mu popusti žicu na vezanim rukama, pa kad molba izostade, produži dalje veselo zviždukajući kolo „Čačak“. U to, Abdulkadiru je već prišao drugi vojnik iz iste Garićeve jedinice:

„Pođi sa mnom, na kratak razgovor!“, naredi oštro, uhvati ga ispod vezanih ruku i na sporedni ulaz uvede u školu. Poslije petnaestak minuta, pojaviše se na istom ulazu. Mjesto patika, Abdulkadiru su na nogama bile neke stare vojničke cokule.  Kad sjede na klupu, Abdulkadir upita vojnika: „Bi li mi malo popustio ovu žicu na rukama?“

„Šta je, da ne misliš da zbog tvojih patika treba još i da ti popuštam žicu!? Tebi i tako više ne trebaju“ – odbrusi ljutito mršavi kradljivac, pa još jače uvi i stegnu krajeve žice na Abdulkadirovim zglobovima!

„Ja mislio, četnici su vojska, a vi ste obični kradljivci tuđe obuće i koljači ljudi sa vezanim rukama! Nećeš se ni ti nanosati mojih patika, ako Bog da“ – presiječe ga oštro Abdulkadir, ispravljen i ponosit!

„Ubij baliju, Nemanja, šta ga maziš!“ – doviknu jedan od vojnika koji je čuo Abdulkadira. Ohrabrenje nije bilo potrebno; udarcem puščane cijevi, ovaj rasiječe usnu Adulkadiru, a onda ga i kundakom svom snagom udari u prsa. Abdulkadir se održa na nogama i isprsivši se, nasmija mu se u lice. „To junače, udri vezanog!“

Dvadeset i jedan dan kasnije, 24. jula 1995. godine, grupa vojnika interventne jedinice Spomenka Garića, upala je u zasjedu boraca oslobodilačke Armije BiH. Jedan agresorski vojnik je odmah bacio oružje i predao se. Dok je kumio i bogoradio da ga ne ubiju, vadio je novac iz tajnih pregrada na uniformi, a iz ranca je izvadio i par novih, bijelih patika „Nike“. Jedan od boraca Armije BiH preblijedi.  Uze patike i viknu na prestravljenog zarobljenika: „Odakle ti ove patike!?“

„Kupio sam od holandskih vojnika u Srebrenici!“ – promuca ovaj.

„Tvoja jedinica nije uopšte ni bila u Srebrenici! Zna se da ste pare pljačkali od ljudi prije nego što ste ih ubijali, ali ti si pravo đubre!“ – dok je to govorio,  borac izvrati jezike patika sa dvije prišivene trake na kojima je pisalo:

„Abdulkadir Velić!“

Vi bijedni kradljivci tuđe obuče i ubojice ljudi sa vezanim rukama, znajte da se nećete nahodati po tuđoj zemlji ni u ukradenoj, ni u svojon obući, a na vama i na svim vašim potomcima zauvijek će ostati imena svih 8372 ljudi, opljačkanih i ubijenih u genocidu koji ste izvršili 1995. godine u Srebrenici.

Prezime i ime: Velić Abdulkadir; Ime oca: Avdurahman; Pol: M; Datum rođenja: 15. 12. 1975; Mjesto rođenja: Pobuđe; Općina rođenja: Bratunac; Datum nestanka: 12. 07. 1995; Mjesto nestanka: Tišća; Općina nestanka: Šekovići

Datum identifikacije: 8. 03. 2010; Ekshumaciju vršio: Sud Tuzla; Početak ekshumacije: 25. 05. 2009; Završetak ekshumacije: 29. 05.2 009; Općina ekshumacije: Vlasenica; Lokacija ekshumacije: Mršići; Datum ukopa: 11. 07. 2010; Mjesto ukopa: Potočari; Općina ukopa: MC Srebrenica

Izvor:

CIP – katalogizacija

HABIBOVIĆ, Kadir

Život protiv smrti / Kadir Habibović

Sarajevo: Dobra knjiga, 2014–228. str.; 20 cm

ISBN 978-9958-27-195-3

COBISS.BH-ID 21339654

Napomena. Kadir Habibović je sa samog stratišta izmakao krvnicima, i poslije punih 25 dana se probio na slobodnu teritoriju. Bio je jedn od ključnih svjedoka optužbe protiv počinitelja genocida u Srebrenici na Haškom tribunalu.

Ferid MUHIĆ

Komentari

DUHANKESA

Dva pisma pjesnika F.G.

Objavljeno prije

na

Objavio:

Neke ljude poznajemo oduvijek. Susret s njima je grumen čistog zlata u mraku bespuća. Zablista pred našim očima i odmah shvatimo da je oduvijek bio tu i da će zauvijek blistati u nama

 

Sreli smo se u stanu jednog mog prijatelja u Njujorku 1991. godine. I od tada se nismo rastajali. Iako smo se sreli samo još dva puta. Jednom na Struškim poetskim noćima, još jednom u Skopju kada je došao da me posjeti. Zašto nisam rekao: „Prvi put smo se sreli…“, zašto nisam ni ona dva druga susreta označio kao „drugi“ i „treći“? Zato što neke ljude poznajemo oduvijek. Susret s njima je grumen čistog zlata u mraku bespuća. Zablista pred našim očima i odmah shvatimo da je oduvijek bio tu i da će zauvijek blistati u nama. Taj sjaj prijateljstva produžio je svijetliti jednako snažno i kroz našu internet prepisku.

Tokom 2010. godine, pjesnik F.G. je u SAD objavio dvije zapažene zbirke poezije koje su brzo prevedene na francuski jezik i objavljene u najuglednijim izdavačkim kućama u Parizu. U jednoj od njih, našao je svoje mjesto moj kratki hommage njegovoj poeziji. Par mjeseci kasnije, neočekivano i nepredvidivo, kao što je zablistao, grumen zlata iščezao je. Sve poruke vraćale su se sa napomenom „fatal error“ („kobna greška“) u adresi! Ono što sam, nekoliko godina kasnije saznao preko zajedničkog prijatelja iz Njujorka, svelo se na priču da je pjesnik F.G. bez bilo kakvog objašnjenja izabrao potpunu anonimnost i da mu se izgubio svaki trag.

Do 11. decembra ove godine, kada mi je stiglo njegovo e-mail pismo.  Navodim jedan fragment u prevodu koji ni izbliza ne prenosi tamne dubine i vrtoglave visine njegovih misli, još manje jezičku raskošnost izvornog teksta:

„Za mene, kad god pišeš, u svemu što pišeš, sadržano je jezgro i opna cijelog ljudskog života, pa ćeš ih i u ovom pismu, prepoznati u mom životu. U meni se tokovi svijesti raspliću u hiljadu jakih užadi i vezuju za vitke jarbole brodova historije koji plove u visinama razrijeđenog zraka, razapetih jedara punih vatre. Ovo bi se svakom drugom moglo učiniti kao govor na jeziku ludaka. Svaka knjiga je putokaz i svjetionik koji me vodi kroz vremena u kojima sam zatočen i izgubljen na pučini. Jedan podmorski vulkan izranja i ja prilazim nečemu što izgleda kao ostrvo. Otkrivam da tu ima i drugih ljudi i tada i tamo mi se posreći da pronađem ružu niklu iz one iste grane na kojoj raste i moja komunikacija s tobom riječima ali bez riječi – ti si bio tamo istočno od Sunca i zapadno od Mjeseca gdje majka svih hramova čuje moj glas samo dok šapatom izgovaram tvoje ime, ono s kojim ti  ideš kroz ovaj život.“

Odmah sam odgovorio. Danas, petnaest dana kasnije, stiglo mi je još jedno pismo pjesnika F.G. iz kog navodim jedan fragment, sa istim nedostacima prevoda u odnosu na gotovo neprevodivo bogatstvo originala:

„Još jednom se osjećam kao brodolomnik na pučini. Predugo sam bio bez obale na vidiku. Bio sam sam na talasu koji se obrušava. Možda su me kaluđerice (ružičaste dame, sve do jedne) spasile neprekidnim molitvama kojima me blagosiljaju (negdje) u Nebraski ili je to bio Beduin koji sanja ispod vrbe sa krošnjom od zelenih plamenova proljeća. A možda me je spasila zahvalnost za pjesme koje su ponovo eruptirale kroz moj život kao kroz permafrost (zamrznutu zemlju). Možda je to bio i uragan Želje posijan čemerom ljudskih stradanja i tečnom slavom ljudske prolaznosti nasute u kalupe rastopljene lave vremena.“

Izdvojio sam fragmente iz oba pisma pjesnika F.G. ovdje označene italikom:

U meni se tokovi svijesti raspliću u hiljadu jakih užadi i vezuju za  vitke jarbole brodova historije koji plove u visinama razrijeđenog zraka, razapetih jedara punih vatre…. govor na jeziku ludaka… zatočen i izgubljen na pučini… bez obale na vidiku… kaluđerice neprekidnim molitvama kojima me blagosiljaju (negdje) u Nebraski… pjesme koje su eruptirale kroz moj život kao kroz zamrznutu zemlju… uragan Želje posijan čemerom ljudskih stradanja i tečnom slavom ljudske prolaznosti nasute u kalupe rastopljene lave vremena.

Svaku njegovu riječ doživljavam kao svoju! Opisujući kroz šta je on prošao, opisao je ono kroz šta ja prolazim cijelog života i jedva se još  odupirem da sasvim prođem. Trenutak u kom je on prihvatio istinu da je njegov život uragan želje posijan čemerom ljudskih stradanja i tečnom slavom prolaznosti nasute u kalupe rastopljene lave vremena, psihijatri su dijagnosticirali kao potpuni nervni slom i trajno ga smjestili u azil sa časnim sestrama, negdje u Nebraski. Komunicirajući sve ove godine sa mnom  riječima ali bez riječi, preuzeo je na sebe teret prihvatanja te istine, kao još jedan dokaz da smo se oduvijek poznavali.   

Ferid MUHIĆ

Komentari

nastavi čitati

DUHANKESA

Podsjeti me što to bješe karakter

Objavljeno prije

na

Objavio:

Temeljni princip međunarodnog prava je nemiješanje u unutrašnje stvari drugih država. U politici Grčke, Bugarske i EU prema Makedoniji, taj univerzalni princip prestao je biti univerzalan i pretvario se u ,,principijelno” pravo jačeg da radi slabijem šta hoće i u obavezu slabijeg da to trpi

 

Izvorna zamisao političke moći možda je i bila da služi narodu, ali je dizajnirana tako da služi samo političarima. Osnovna greška u dizajnu političke moći jeste da se na najviše pozicije može popeti i na njima dugo održati samo pod uslovom da se potisne sopstveni karakter i ućutka glas savjesti.

Oliver Dragojevič je pjevao: ,,Podsjeti me šta to bješe ljubav!” Ja ću vas podsjetiti šta to bješe karakter tako što ću ukazati na jedan primjer beskarakternosti predstvanika političke moći. Primjera političke beskarakternosti ima – zamalo da kažem:  ,,Koliko želite”, ali ću se uzdržati i reći: ,,Mnogo više nego što želite” –  jer svako normalan želi da nema nijedan loš primjer. Nažalost, ima ih svugdje, u svakoj sferi društvenog života ali su u politici takvi primjeri najgori jer imaju najveće negativne posljedice na društvo. Premjer o kom ću govoriti,  izabrao sam najprije po onoj narodnoj: ,,Počisti prvo u svom dvorištu”, a zatim i zato što je procenat bezkarakternosti glavnih političkih aktera u ovom primjeru ekstremno visok (da ne kažem ,,čist”, jer mi ne ide da bezkarakternost povezujem sa ovim aksiološki pozitivnim pojmom). Konkretno, ako mjera za čistotu zlata od 24 karata označava  99,9 posto zlata, onda ovaj primjer ima 24 karata političke bezkarakternosti.

Temeljni princip međunarodnog prava je nemiješanje u unutrašnje stvari drugih država. Ali,  očito, ne uvijek i ne svugdje!! U politici Grčke, Bugarske i EU prema Makedoniji,  taj univerzalni princip prestao je biti univerzalan i pretvario se u ,,principijelno” pravo jačeg da radi slabijem šta hoće i u obavezu slabijeg da to trpi. Najprije se ultimatumom za promjenu ustavnog imena kao ucjenom za skidanje veta Makedoniji za pristup u NATO, Grčka ne samo miješala u unutrašnje stvari Makedonije, nego je iznudila i promjenu njenog Ustava, uz sve ono što ide i što ne ide uz tu promjenu. Zatim je Bugarska preuzela gonjenje zeca vetom (vjerovatno prethodno dogovorenog i usklađenog sa Grčkom i sa najvišim instancama EU), na početak pregovora Makedonije za članstvo u EU. Ocijenivši da je kucnuo čas za realizaciju njenih vjekovnih  pretenzija na Makedoniju, proglasila je Makedonce za Bugare, a makedonsku istoriju i jezik za bugarsku istoriju i bugarski jezik, zahtijevaljući da Makedonija prihvati ovu ucjenu kao uslov za povlačenje svog veta!? Opet naravno na temelju poštovanja univerzalnog principa nemiješanja u unutrašnje stvari drugih država. Uuuups. Mislio sam reći: ,,Na temelju beskarakternog prava jačeg da ne poštuje univerzalni princip nemiješanja u unutrašnje stvari slabijih država!”

Kao principijelna i demokratska politička organizacija, EU snažno podržava svoje članice  Grčku i Bugarsku da istraju u svojim ultimatumima, dok je Makedoniju, kao slabiju stranu, nagovarala da ucjene prihvati, jer navodno, EU ne može tu ništa učiniti! Još bi i da im se vjeruje! Da politički vrh EU ima karaktera, jasno je da bi odbio i samu pomisao da bilo koja država započne pregovore i eventualno  postane članica EU pod ovako bezočnom ucjenom. Posebno znajući da  svi ovi zahtjevi krše najviše principe međunarodnog prava, da su duboko nemoralni i ucjenjivački, bez istorijske osnove. Nepobitna istorijska činjenica jeste da svi balkanski narodi, pa tako i bugarski i makedonski  narod, imaju zajedničku istoriju sa turskim narodom, sa kojim su 500 godina živjeli u zajedničkoj državi! Za poređenje, Bugarska država uključivala je dio teritorije današnje Makedonije samo  početkom XIII-og vijeka, kraće od 16 godina!? Tokom pet stoljeća zajedničkog života u zajedničkoj Osmanlijskoj državi, etnički, kulturni i vjerski identitet, kao i jezik svih ovih naroda ostali su u potpunosti očuvani! Nasuprot tome, za 20 godina vladavine u Makedoniji, između I i II svjetskog rata, vlasti u Beogradu su prisilno nametnule totalnu asimilaciju Makedonaca, proglasivši ih za ,,Južne Srbe”. Vlasti u Sofiji danas zahtijevaju od suverene države Makedonije da prizna da je na bugarskoj teritoriji, a od Makedonaca da su Bugari i kao pride, da govore bugarskim a ne makedonskim jezikom?

Kada neko izgubi novac, ništa nije izgubio; kada izgubi zdravlje, nešto je izgubio; kada izgubi karakter, sve je izgubio.

Moć može izazvati strah, ali samo karakter donosi poštovanje. Politička moć koja je izgubila karakter, može izazivati strah, ali nikada neće steći poštovanje.

Ferid MUHIĆ

Komentari

nastavi čitati

DUHANKESA

Beznadežno je, ali nije ozbiljno

Objavljeno prije

na

Objavio:

Beznadežno je jer su sva sredstva koja čovječanstvo ima na raspolaganju potpuno nemoćna da izmijene krajnji ishod. U velikim pretenzijama najvećih igrača koji misle da mogu kontrolisati i da kontrolišu situaciju, ima tako mnogo naivnog povjerenja u moć ljudskog znanja i posebno, u sopstvenu moć, da je čovjeku odmah jasno kako u ovoj i ovakvoj priči nema ništa ozbiljno

 

Šta mislim o situaciji, kod nas i u svijetu? – pitala me jedna TV kuća prije par dana. Odgovorio sam: ,,Beznadežno je ali nije ozbiljno!“

Beznadežno je jer su sva sredstva koja čovječanstvo ima na raspolaganju potpuno nemoćna da izmijene krajnji ishod. Od onih frenetično razularenih savjeta pretočenih u TV zapovijesti („Osmjeli se!, Osvježi se!, Kupite odmah, platite kasnije!, Igrajte loto!, Pokažite svoj!“)  o ludo-ispunjenom i bjesomučno aktivnom karpe-diemovskom životu, u kom se ne propušta ni najmanja prilika i grabi se svaka sekunda svakog dana, preko onih kalkulantsko opreznih jednačina koje se svode na savjet da je najsigurniji način odbrane od velikih razočarenja u životu, izbacivanje velikih želja iz života, do onih dubokoumnih  savjeta  da je život opravdan ako je proveden u borbi za prava drugih i odbranu sopstvenih prava.

Ali nisu samo riječi nemoćne. Realna i nepopravljiva nemoć konkretnih  sredstava, uključujući sve egzaktne nauke i svu savremenu tehnologiju  u njenoj uistinu fascinatnoj paleti elektronsko-kompjuterskih, više nego nevjerovatnih čuda koja pravi, još dramatičnije naglašava činjenicu beznadežnosti života, bez transcendentnog cilja!

O trajnoj i nepopravljivoj beznadežnosti situacije dovoljno jasno je rečeno u mitu o silenu (satiru) koji je na pitanje: ,,Šta je najbolje za ćovjeka?“, ispalio kao iz topa: ,,Da se nikada ne rodi!“, da bi na zamjerku da je riječ o čovjeku koji se već rodio, dodao: ,,Da što prije umre!“. Iako gromoglasan,  eho ova dva odgovora već odavno je zamukao a do nas više ne dopire ni njegova  najudaljenija jeka. I tu je pravi trenutak da objasnimo zašto situacija nije ozbiljna iako je beznadežna.

Zato što u velikim pretenzijama najvećih igrača koji misle da mogu kontrolisati i da kontrolišu situaciju, ima tako mnogo naivnog, izvornog, gotovo dječijeg povjerenja u moć ljudskog znanja i posebno, u sopstvenu moć, da je čovjeku odmah jasno kako u cijeloj ovoj i ovakvoj priči uistinu nema ništa ozbiljno!

Tako je sredinom 19. vijeka veliki vizionar društvenih promjena Ogist Kont, promovisao   samouvjereno i sa beskrajnim optimizmom postulat: ,,Znanjem do  predviđanja, predviđanjem do djelovanja“. (,,Savoir pour prévoir, prévoir pour pouvoir“), kao ,,…definitivnu formulu sigurne budućnosti čovječanstva“. Na Svjetskom sajmu održanom 1900. godine u Parizu, prilikom svečanog otvaranja Ajfelove kule,  predsjednici vodećih svjetskih sila i dva kralja, održali su govore u kojima su naglasili da je savremena nauka u saradnji sa politikom konačno postavila nerazorive temelje trajnog svjetskog mira. Svega četrnaest godina kasnije, počeo je Prvi svjetski rat, do tada daleko najveći ratni sukob u povijesti čovječanstva. Države govornika,  predsjednika i oba kralja, koji su iskreno vjerovali da je konačna zavladao vječni mir, učestovale su u Velikom ratu, čak i na suprotnim stranama fronta.

I danas, 2021. godine, najozbiljniji igrači na svjetskoj  naučnoj i političkoj sceni jednako su neozbiljni u svojoj prostodušnosti, kao što su bili i oni iz 1900. godine.  Jedan od najuticajnjih mislilaca 20. vijeka, Karl Poper, kritikovao je ,,teoriju zavjere“ (,,Conspiracy Theory of Society”), kao neodrživu, ističući da iako najmoćniji ljudi ili grupe utiču na svjetske procese u svom interesu, ipak se ne mogu optužiti za sva zla jer “ …nikada sve ne ispadne tačno onako kako je bilo planirano” (“…nothing ever comes off exactly as intended”). Stvarno se pitam kako ostati ozbiljan poslije ovakve neozbiljne kritike!?

Kad smo već kod Popera: najveći svjetski promoter i finansijer Poperovih ideja, Džordž Soroš, na predavanju održanom na CEU u Budimpešti, 28. septembra 2009. godine, objasnio je razloge svog razlaza sa Poperovim idejama, dirljivom ispovijšću o sopstvenoj naivnosti, ili ako hoćete – neozbiljnosti:

,,Poper je tvrdio, citiram :'Samo demokratija obezbjeđuje institucionalni okvir za društvene reforme bez nasilja i upotrebu razuma u politici.’ Ali ovaj stav počiva na skrivenoj pretpostavci da je glavni cilj razuma da bolje shvati realnost. Međutim, stvari ne stoje tako. Manipulativna funkcija često je važnija od kognitivne funkcije. Na osnovu čega je Poper smatrao zdravo za gotovo da je jedini cilj političkog diskursa razumijevanje politike? I što je još čudnije, kako sam ja, koji cijeli život daje prednost manipulativnoj funkciji razuma, mogao tako slijepo da ga slijedim?“

,,Krhko je ljudsko znanje!“,  rekao je propovjednik. ,,Svo naše znanje je puka fantazma da ljudima život brže prođe!“, rekao je Žak Lakan. Mislim da bi svaki mudar čovjek spremno potpisao oba ova stava.  Zato je bolje da što kasnije postanemo mudri.

Uvijek je prerano doznati da je prekasno.

Ferid MUHIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo