Povežite se sa nama

DUHANKESA

Crni životi (boja života)

Objavljeno prije

na

,,All Lives Matter!“ – ,,Svi životi su važni!“ To je parola koja bi me  uvjerila da se nešto promijenilo. Uz jednako važnu parolu: ,,Život nema boju!“

 

,,Black Lives Matter!“

Georg Floyd,  čovjek u najboljim godinama, ubijen  je usred dana, ležeći na asfaltu ulice, uz točkove policijskog automobila, pred očima slučajnih prolaznika.  Na snimku koji je sedamanestogodišnja tinejdžerka snimila mobilnim telefonom, čuje se njegov šapat:,,I can't breath“ (,,Ne mogu disati“), dok mu policajac koljenom pritišće vratnu žilu punih devet minuta, sve dok George Floyd nije zauvijek prestao disati, a njegov crni život se ugasio!

Akt ekstremne policijske brutalnosti, motivisan  rasizmom, izazavao je eksploziju revolta. Milioni ljudi žestoko su protestovali u mnogim gradovima širom svijeta. Veoma brzo, ovaj gnjev je gromoglasno odjeknuo kroz parolu ,,Black Lives Matter!“ Od tada ovaj poklič neprekidno odjekuje i grmi na svim protestima. Odjekivaće, očito, vrlo dugo. Mnoge manifestacije  nevladinih organizacija najrazličitijeg karaktera, vode se pod ovom parolom.  Igrači engleske Premier lige, u produžetku sezone, već nose na dresovima isti slogan.

Planetarni protest protiv rasne diskriminacije sublimirao se u paroli: ,,Black Lives Matter!“ – ,,Crni životi su važni!“ Zamislio sam se:,,Crni životi’? Zar život ima boju!?  Da se htjelo reći: ,,životi crnaca“, parola bi  gramatički (saxon genitive), morala glasiti:,,Black's Lives Matter!“ – ,,Životi crnaca su važni“. Uvođenjem apsurdne kategorije ,,crni životi“, udarna parola protiv rasne diskriminacije zasnovane na  ,,crnoj koži“, postala je još naglašenije rasistička i diskriminatorska jer je podijelila na dva dijela sam život kao takav! Koja hipokrizija! Da bi izbjegli diskriminiranje po boji kože, diskriminirali su po suštini! Nisu  ,,crnci“ crni, njihovi životi su ,,crni“!?

Isto licemjerje se manifestuje i u obaveznom isticanju rasne pripadnosti ubijenog Georga Floyda, preciziranjem da je ubijen  ,,Afroamerikanac“. Naizgled rasno neutralan, termin ,,Afroamerikanci“, dodatno naglašava i rasnu diskriminaciju i ,,bijelu supremaciju“.  Ispada da su ,,Afroamerikanci“, nekakvi ,,kriptoamerikanci“, valjda zato što su porijeklom iz Afrike? Ako je tako, zašto se onda oni koji su porijeklom iz Evrope, ne tituliraju kao ,,Euroamerikanci“?  Geografska diskriminacija  kao mimikrija politike ,,bijelog supremacionizma“, šta li? Da li zato što su došli iz Afrike, ili zato što su im ,,crni životi“, jedni su Afroamerikanci i neka vrsta podstanara; da li zato što su došli iz Evrope, ili zato što su im ,,bijeli životi“, drugi su, vljada, pravi ,,Amerikanci“ –  gazde i stanodavci?

,,Stanodavac ubio podstanara!“ – je li to poenta priče o ubijenom ,,Afroamerikancu“ i njegovom ubici ,,Amerikancu“!?

Zaboravilo se da su samo autohtoni stanovnici kontinenta nazvanog ,,Amerika“, jedini pravi ,,Amerikanci“, i da su svi ostali, od Aljaske do Ognjene zemlje,  zapravo podstanari, došljaci sa drugih kontinenata! Pravo na odrednicu ,,Amerikanac“,  nema državljanin nijedne  države na svijetu, jer ne postoji  država  ,,Amerika“! Monopol po kom jedna država (SAD), prisvaja ekskluzivno pravo da se naziva „Amerika“ i da koristi sve izvedenice iz tog naziva, dovoljno ilustruje submisivnost ljudi koji zatvaraju oči pred frapantnim nasiljem nad činjenicom da realno postoji kontinent ,,Amerika“, podijeljen na ,,Sjevernu“, ,,Srednju“ i ,,Južnu“, sa više od 20 samostalnih država!? Ta aberacija nije slučajna! Nametnuta je i nameće se iz ambicije SAD-a za kontinentalnom dominacijom  u statusu hegenomona.  Začudo, već odavno je oficijalizirana na svim nivoima službene i neslužbene komunikacije.  Uvijek se smijem prostodušnosti mojih prijatelja – četiri rođena brata  –  koji vjeruju da jedan živi u Americi, drugi u Kanadi, treći u Meksiku, četvrti u Argentini? Za njih ni Kanada, ni Meksiko, ni Argentina, kao uostalom nijedna druga država, nisu u Americi, a SAD (USA) je jedina i čitava Amerika!

,,All Lives Matter!“ – ,,Svi životi su važni!“!

To je parola koja bi me uvjerila da se nešto promijenilo. Uz jednako važnu parolu: ,,Život nema boju!“

Ovako, vidim da jedni isti i dalje igraju ulogu ,,Pravih-i-jedinih-amerikanaca“,  uvjeravajući ,,Afroamerikance“ da je i za njih važan ,,crni život“!  Svejedno da li im je važan zato što je crn, ili iako je crn, poenta je da ni jedni, ni drugi ne zaborave na razliku: ako ne u boji kože, a ono, u boji života!

     Ferid MUHIĆ

Komentari

DUHANKESA

Čovjek iz Altamire

Objavljeno prije

na

Objavio:

Treba popravljati život ljudi, ne i ljude. Ljude neka niko popravlja. Popravljati ljude znači sebe smatrati više nego čovjekom, a sve ostale manje nego ljudima. Ko god bi da mijenja ljude, taj je, koliko lud, toliko zao i opak

 


Sada je 21. vijek, čovjek je bolji nego što je bio
! Kad god to čujem, rastužim se. Evo još jednog jadnika opijenog lošim vinom iz podruma ideološke korporacije ,,Čovjek Novog Doba“. Dijeljeno štedro, sipano svima kroz lijevak, to vino drži cijelo čovječanstvo u teškom mahumurluku. Treba popravljati život ljudi, ne ljude. Ljude neka niko popravlja. Popravljati ljude znači sebe smatrati više nego čovjekom, a sve ostale manje nego ljudima.

U knjizi Ljudi nalik na bogove, Džorž Herbert Vels predviđa da ćemo mi kakvi smo danas, u poređenju s ljudima budućnosti, biti ono što su danas majmuni prema nama! I to argumentuje tehnološkom superiornošću, standardom života, zdravstvenim  sistemom, obrazovanošću, što će, sve zajedno, prema njegovom mišljenju, stvoriti nove ljude slične bogovima! Ne shvata da bolje okolnosti ne stvaraju bolje ljude! Nasjeo je na ovu podvalu, ne samo namjernu nego – zlonamjernu, da zlonamjernija ne može biti.  Uz sav standard i sređeni život, savremeni Švajcarac, ili Luksemburžanin, nije više čovjek nego što je to pripadnik plemena iz amazonskih džungli – ono što čovjeka čini čovjekom već 30.000 godina, ostalo je  neokrnjeno! Konstanta! Činjenica da je čovjek – uvijek i svuda – čovjek! Bio i ostao. Kao što krug, uz sav razvoj nauke i tehnologije, ne može postati okrugliji, tako čovjek ne postaje više čovjek, pravda ne postaje pravednija, umjetnost ne postaje umjetničkija, filozofija filozofskija, istina istinitija, ljubav ljubavnija;  niti laž postaje manje lažna, podlost manje podla, vlast popustljivija, a kontrola nad ljudima  slabija!  Zato u filozofiji, umjetnosti, jurisprudenciji, postoji promjena, ali ne i napredak! Inače bi svaki današnji student filozofije bio veći filozof od Platona, zato što živi dvije i po hiljade godina poslije njega: i svaki  savremeni pjesnik bio bi veći od Eshila, Omara Hajama, ili Šekspira; svaki današnji slikar bio bi bolji slikar od  Gogena ili Rembranta, a bilo koji čovjek današnjice, bio bi više čovjek nego čovjek iz Altamire,  samo zato što živi 15.000 godina poslije njega. Čovjek je postao konstanta od trenutka kada je prvi put shvatio da je čovjek! I to je ostao do danas! Samosvijest,  svijest o pravdi i nepravdi, istini i laži, dobru i zlu, jesu elementi zbog kojih nijedan čovjek  ni prema kome i nikada ne može biti ono što su majmuni prema ljudima! Um je Božje svjetlo – lumen naturale – krug koji ne može postati okrugliji! Zato je čovjek sagovornik Boga, uz sve razlike koje ga razdvajaju od Boga, dok majmun nije sagovornik čovjeka, uz sve sličnosti koje ima s njim. Vrijednosti su konstanta. Nema novih vrijednosti – nema Novog Čovjeka! Mijenjaju se okolnosti, uslovi života, organizacija društva,  ali čovjek ostaje čovjek! Čovjek danas je isti onaj koji je živio u pećinama Altamire! Nismo mi ni u čemu više ljudi od njih, niti je bilo koji čovjek ikada bio više čovjek od bilo kog drugog čovjeka! Ko god bi da mijenja ljude, taj je, koliko lud, toliko zao i opak!

Zato je projekt mijenjanja čovjeka daleko najopasnija i najpogubnija od svih antihumanističkih ideja. Priča o ,,Novim vrijednostima“, koja se podmeće autoritetom ovna predvodnika i inercijom instinkta stada koje ga slijedi, već decenijama je dominantni faktor društvenih zbivanja u svijetu. Od zabrane pušenja, preko pokušaja da se razlike polova ljudi percepiraju kao rodovske razlike, iako realno postoji ljudski rod (genus), koji čine dva pola: muškarci i žene, preko  afirmisanja homoseksualnosti i lezbejstva, do odbacivanja sopstvene društvene tradicije i prihvatanja nametnute političke i ekonomske organizacije,  kulture, ishrane, odijevanja…- svaka globalna promjena počinje uvijek od ovna predvodnika! Tako  i pandemija  corone neće obustaviti dok SZO ne uvjeri ovna predvodnika da je vakcinacija obavezna. Zato je kod njega i daleko najveći broj inficiranih i umrlih. Poslije ovna predvodnika, prihvatiće je sve ovce. A to i jeste cilj lansiranja pandemije: obavezna vakcinacija za sve ljude svijeta, sa ubacivanjem ko zna čega sve ne u tu vakcinu!

Dokaz da treba popravljati život ljudi, ali ne i ljude, jednostavan je. Ako podignemo oči, vidjećemo da na svodu pećine u koju smo pretvorili svoj svijet, još nismo naslikali ništa ljepše od onoga što je prije 15.000 godina naslikao čovjek iz Altamire!

               Ferid MUHIĆ

Komentari

nastavi čitati

DUHANKESA

Abdulkadir, junak iz Srebrenice

Objavljeno prije

na

Objavio:

„Ja mislio, četnici su vojska, a vi ste obični kradljivci tuđe obuće i koljači ljudi sa vezanim rukama! Nećeš se ni ti nanosati mojih patika, ako Bog da“ – presjekao je oštro vojnika koji mu je uzeo patike i još jače zategao žicu na zglobovima, Abdulkadir Velić, ispravljen i ponosit devetnestogodišnjak

 

Kradljivci tuđe obuće!

Satima sam se dvoumio kako da započnem ovu priču. Tražio sam prvu rečenicu, a prije nego što osjetim i čujem kako glasi ta prva rečenica, ne mogu početi priču. Osamio sam se uz svoju lulu, sve dok se nije pojavila ta jedino moguća i zato, prava rečenica. Moramo biti sami i svi nas moraju napustiti ako želimo pronaći prave riječi za svoje prave misli.

13. juli 1995, četvrtak, oko deset sati ujutro. Pred osnovnom školom u mjestu Luke, opština Vlasenica, srpski okupatorski vojnici iz jedinice interventnog voda Spomenka Garića, od ranog jutra, iz kolone kamiona i autobusa privode civile ukrcane u Srebrenici. Među prvima doveden je i Abdulkadir Velić, visok, simpatičan momak; u svojoj devetnaestoj godini, ponositog držanja, sa dugom crnom kosom što se presijava na ljetnjem suncu, farmerkama, bluzom dugih rukava i novim bijelim patikama „Nike“, izgleda kao reklamni lik neke od vodećih svjetskih modnih kuća. Sjedi na klupi sa rukama na leđima. Čim je doveden, ruke su mu čvrsto vezane žicom. Šake su već pomodrile, prsti su mu odavno sasvim utrnuli. Jedan srpski vojnik ga zagleda u prolazu. Zastaje i prilazi klupi:

„Ma jesi li to ti, Abdulkadire, života ti?! Otkud ti ovdje? Što su te doveli?“

„To bi ja tebe trebao pitati, Stanimire, ti svakako znaš bolje od mene i otkud ja ovdje i zašto ste me doveli!“ – odgovori Abdulkadir pa dodade: „Nego, bi li mi malo popustio ovu žicu, skroz mi se usjekla u ruke!?“

„Ne smijem to, Abdulkadire, zabranjeno nam je pomagati neprijatelja! Vidi što ti je rat! Ja i tvoj otac smo godinama kućni prijatelji, moj sin i ti do juče ste zajedno išli u školu, a sad…“ Stanimir zastade, kao da čeka hoće li ga Abdulkadir još jednom zamoliti da mu popusti žicu na vezanim rukama, pa kad molba izostade, produži dalje veselo zviždukajući kolo „Čačak“. U to, Abdulkadiru je već prišao drugi vojnik iz iste Garićeve jedinice:

„Pođi sa mnom, na kratak razgovor!“, naredi oštro, uhvati ga ispod vezanih ruku i na sporedni ulaz uvede u školu. Poslije petnaestak minuta, pojaviše se na istom ulazu. Mjesto patika, Abdulkadiru su na nogama bile neke stare vojničke cokule.  Kad sjede na klupu, Abdulkadir upita vojnika: „Bi li mi malo popustio ovu žicu na rukama?“

„Šta je, da ne misliš da zbog tvojih patika treba još i da ti popuštam žicu!? Tebi i tako više ne trebaju“ – odbrusi ljutito mršavi kradljivac, pa još jače uvi i stegnu krajeve žice na Abdulkadirovim zglobovima!

„Ja mislio, četnici su vojska, a vi ste obični kradljivci tuđe obuće i koljači ljudi sa vezanim rukama! Nećeš se ni ti nanosati mojih patika, ako Bog da“ – presiječe ga oštro Abdulkadir, ispravljen i ponosit!

„Ubij baliju, Nemanja, šta ga maziš!“ – doviknu jedan od vojnika koji je čuo Abdulkadira. Ohrabrenje nije bilo potrebno; udarcem puščane cijevi, ovaj rasiječe usnu Adulkadiru, a onda ga i kundakom svom snagom udari u prsa. Abdulkadir se održa na nogama i isprsivši se, nasmija mu se u lice. „To junače, udri vezanog!“

Dvadeset i jedan dan kasnije, 24. jula 1995. godine, grupa vojnika interventne jedinice Spomenka Garića, upala je u zasjedu boraca oslobodilačke Armije BiH. Jedan agresorski vojnik je odmah bacio oružje i predao se. Dok je kumio i bogoradio da ga ne ubiju, vadio je novac iz tajnih pregrada na uniformi, a iz ranca je izvadio i par novih, bijelih patika „Nike“. Jedan od boraca Armije BiH preblijedi.  Uze patike i viknu na prestravljenog zarobljenika: „Odakle ti ove patike!?“

„Kupio sam od holandskih vojnika u Srebrenici!“ – promuca ovaj.

„Tvoja jedinica nije uopšte ni bila u Srebrenici! Zna se da ste pare pljačkali od ljudi prije nego što ste ih ubijali, ali ti si pravo đubre!“ – dok je to govorio,  borac izvrati jezike patika sa dvije prišivene trake na kojima je pisalo:

„Abdulkadir Velić!“

Vi bijedni kradljivci tuđe obuče i ubojice ljudi sa vezanim rukama, znajte da se nećete nahodati po tuđoj zemlji ni u ukradenoj, ni u svojon obući, a na vama i na svim vašim potomcima zauvijek će ostati imena svih 8372 ljudi, opljačkanih i ubijenih u genocidu koji ste izvršili 1995. godine u Srebrenici.

Prezime i ime: Velić Abdulkadir; Ime oca: Avdurahman; Pol: M; Datum rođenja: 15. 12. 1975; Mjesto rođenja: Pobuđe; Općina rođenja: Bratunac; Datum nestanka: 12. 07. 1995; Mjesto nestanka: Tišća; Općina nestanka: Šekovići

Datum identifikacije: 8. 03. 2010; Ekshumaciju vršio: Sud Tuzla; Početak ekshumacije: 25. 05. 2009; Završetak ekshumacije: 29. 05.2 009; Općina ekshumacije: Vlasenica; Lokacija ekshumacije: Mršići; Datum ukopa: 11. 07. 2010; Mjesto ukopa: Potočari; Općina ukopa: MC Srebrenica

Izvor:

CIP – katalogizacija

HABIBOVIĆ, Kadir

Život protiv smrti / Kadir Habibović

Sarajevo: Dobra knjiga, 2014–228. str.; 20 cm

ISBN 978-9958-27-195-3

COBISS.BH-ID 21339654

Napomena. Kadir Habibović je sa samog stratišta izmakao krvnicima, i poslije punih 25 dana se probio na slobodnu teritoriju. Bio je jedn od ključnih svjedoka optužbe protiv počinitelja genocida u Srebrenici na Haškom tribunalu.

Ferid MUHIĆ

Komentari

nastavi čitati

DUHANKESA

Izbor i odluka

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dok god smo prinuđeni da odlučujemo i biramo samo ono što nam je ponuđeno, vodimo tuđe bitke, slavimo tuđe pobjede, trpimo tuđe poraze – živimo tuđi život

 

Dakle, ili ćeš… ili ćeš…! Treće nema. Ti odluči. Izbor je tvoj!

Tako znači! Ili/Ili! Treće nema. Ja da odlučim. Jer izbor je moj!? A da odlučim da ne izaberem!? Ili da izaberem da ne odlučim? Kako očekujete da vam odgovorim kada vama nije jasno o čemu govorite!? Ni jednu jedinu kategoriju, ni jedan pojam kojima ste me pritjerali do samih vrata kaveza, niste promislili. To su za vas samo dva dugmeta, crveno i zeleno; pritisni crveno, otvoriće se vrata jednog kaveza; pritisni zeleno, otvoriće se drugi kavez. A da ne pritiskam ni crveno, ni zeleno!? Ili neulaženje u kavez nije opcija!? Sva filozofija, sva politika, sva umjetnost, konačno – sav život! –  sapliću se na krhotinama mogućih odgovora na ovaj vaš „Ili/Ili“ ultimatum!?

Kažete: „Ti odluči!“ „Izbor je tvoj“. Moj? A ko sam ja? Onaj što je odlučio da bude ja, ili onaj koji je to izabrao? Treće, kažete, nema! Zeleno dugme: biću ja. Crveno dugme, biću neko drugi. Razmislite, zapitajte se o samom početku svog života, bilo čijeg života, primaknite mu se koliko god mu se bliže možete primaći i pitajte se kako ste došli u život? Odlukom ili izborom!? Ili ipak – ni odlukom, ni izborom!? Jeste li se nekada suočili sa tim pitanjem? Naravno da niste. Ni vi, ni bilo ko drugi. Kao da je roditi se isto što i izabrati šareni kamenčić sa zemlje i staviti ga u staklenu vaznu! Bezbroj uslova mora biti ispunjeno, nepregledno mnogo detalja usaglašeno, neodrediva suma nizova brojeva tačno složena, sve u Kosmosu se mora uklopiti da se otključa brava i otvori kapija života!

A svijet, šta je navelo svijet da se pokrene!? Je li to bio izbor ili odluka? Hegel je presudio: odluka. Razum je odvagnuo dobre i loše strane, prednosti i nedostatke, stavio besmisao nasuprot smisla života, i odlučio se za smisao (pazite: Odlučio se, nikako ne: Izabrao!). Hegelu je promakla finesa na kojoj je Šopenhauer razvio svoju filozofiju: volju! Ništa u razumu  ne postoji što bi ga navelo da iz udobne  pasivnosti pređe u nelagodno područje donošenja odluka i djelovanja! Aristotel je to najbolje  shvatio kada je razuma definisao kao sposobnost posmatranja, gledanja, shvatanja, ali nikako ne i djelovanja! Razum je pasivan, volja je aktivna. Volja hoće da mijenja svijet. Razum bi da ga shvati.

Ako razum samo vegetira u blaženstvu svojih kontemplacija, volja je apsolutni pokretač univerzuma. Svaki aktivni čin je djelo volje! – po definiciji iracionalne, jer volja ne mari za razloge! Volja ne priznaje izbor i ne poznaje odluku.  Izbor je klopka postavljena od drugih, odluka je klopka koju čovjek sam sebi postavi!

Ako ne znamo šta nas je dovelo u život: izbor ili odluka,  kako ćemo tek znati  treba li  svoje postupke u životu smatrati izborom ili odlukom!? Jer izbor i odluka  ne samo da nisu isto, nego se potpuno, dijametralno, antagonistički, isključuju. „Izbor je tvoj“ – kažete i dodajete: „Ti odluči!“

Izbor je ključ manipulisanja. Biraš samo ponuđeno. Tu je trik demokratije. Pod prividom da odlučuješ, zavaravaš se da biraš! U stvarnosti, niti odlučuješ, niti biraš! Podvale ti oni koji žive od podvaljivanja. Jedan od prevaranata uvijek pobijedi. Kobni binom: zeleno dugme, crveno dugme – ili nagrada, ili kazna. Demokratija kao kockarnica iz koje se ne može pobjeći, kockanje kao pravo i obaveza svih: pogrešan izbor, ispravan izbor. Nagovaranja i ubjeđivanja: obećanja odvraćanja. Izaberi jedno ili drugo od onog što ti se nudi. Tertium non datur! Sve, samo ne život. Život nikoga ne ubjeđuje, ne obećava ništa, ne nagovara i ne odvraća.  Ostavlja svakoga da živi po svome.

Dok god smo prinuđeni da odlučujemo i biramo samo ono što nam je ponuđeno, vodimo tuđe bitke, slavimo tuđe pobjede, trpimo tuđe poraze – živimo tuđi život. U životu postoje samo živi! Niko nije pobjednik, niko nije poražen.  Čovjek nije ni biće izbora, ni biće odluke! On ne bira, niti odlučuje o svom životu, Čovjek živi svoj život! Slijedi svoj unutrašnji zov. Čovjek je biće darovano unutrašnjim glasom,  impulsi njegovog djelovanja dolaze iznutra. Ne stavljajte me ni pred izbor, ni pred odluku, ne postavljajte putokaze na mom putu! Jer neću ih slijediti. Život je ispredanje svoje niti, utiskivanje sopstvenih tragova u bijelu pustoš vremena. Od prvog do poslednjeg koraka, trag svakog čovjeka počinje i završava sa njim. Niti slijedi, niti se nadovezuje na druge tragove.

Sada je za to prekasno: Već odavno naše niti ispredaju drugi, već odavno ni korak nismo načinili svojim nogama, ni trag svoj utisnuli. Umjesto da živimo, iz letargije se prenemo samo kada im zatreba da napravimo izbor i donesemo odluku!

Ferid MUHIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo