Povežite se sa nama

DUHANKESA

Izbor i odluka

Objavljeno prije

na

Dok god smo prinuđeni da odlučujemo i biramo samo ono što nam je ponuđeno, vodimo tuđe bitke, slavimo tuđe pobjede, trpimo tuđe poraze – živimo tuđi život

 

Dakle, ili ćeš… ili ćeš…! Treće nema. Ti odluči. Izbor je tvoj!

Tako znači! Ili/Ili! Treće nema. Ja da odlučim. Jer izbor je moj!? A da odlučim da ne izaberem!? Ili da izaberem da ne odlučim? Kako očekujete da vam odgovorim kada vama nije jasno o čemu govorite!? Ni jednu jedinu kategoriju, ni jedan pojam kojima ste me pritjerali do samih vrata kaveza, niste promislili. To su za vas samo dva dugmeta, crveno i zeleno; pritisni crveno, otvoriće se vrata jednog kaveza; pritisni zeleno, otvoriće se drugi kavez. A da ne pritiskam ni crveno, ni zeleno!? Ili neulaženje u kavez nije opcija!? Sva filozofija, sva politika, sva umjetnost, konačno – sav život! –  sapliću se na krhotinama mogućih odgovora na ovaj vaš „Ili/Ili“ ultimatum!?

Kažete: „Ti odluči!“ „Izbor je tvoj“. Moj? A ko sam ja? Onaj što je odlučio da bude ja, ili onaj koji je to izabrao? Treće, kažete, nema! Zeleno dugme: biću ja. Crveno dugme, biću neko drugi. Razmislite, zapitajte se o samom početku svog života, bilo čijeg života, primaknite mu se koliko god mu se bliže možete primaći i pitajte se kako ste došli u život? Odlukom ili izborom!? Ili ipak – ni odlukom, ni izborom!? Jeste li se nekada suočili sa tim pitanjem? Naravno da niste. Ni vi, ni bilo ko drugi. Kao da je roditi se isto što i izabrati šareni kamenčić sa zemlje i staviti ga u staklenu vaznu! Bezbroj uslova mora biti ispunjeno, nepregledno mnogo detalja usaglašeno, neodrediva suma nizova brojeva tačno složena, sve u Kosmosu se mora uklopiti da se otključa brava i otvori kapija života!

A svijet, šta je navelo svijet da se pokrene!? Je li to bio izbor ili odluka? Hegel je presudio: odluka. Razum je odvagnuo dobre i loše strane, prednosti i nedostatke, stavio besmisao nasuprot smisla života, i odlučio se za smisao (pazite: Odlučio se, nikako ne: Izabrao!). Hegelu je promakla finesa na kojoj je Šopenhauer razvio svoju filozofiju: volju! Ništa u razumu  ne postoji što bi ga navelo da iz udobne  pasivnosti pređe u nelagodno područje donošenja odluka i djelovanja! Aristotel je to najbolje  shvatio kada je razuma definisao kao sposobnost posmatranja, gledanja, shvatanja, ali nikako ne i djelovanja! Razum je pasivan, volja je aktivna. Volja hoće da mijenja svijet. Razum bi da ga shvati.

Ako razum samo vegetira u blaženstvu svojih kontemplacija, volja je apsolutni pokretač univerzuma. Svaki aktivni čin je djelo volje! – po definiciji iracionalne, jer volja ne mari za razloge! Volja ne priznaje izbor i ne poznaje odluku.  Izbor je klopka postavljena od drugih, odluka je klopka koju čovjek sam sebi postavi!

Ako ne znamo šta nas je dovelo u život: izbor ili odluka,  kako ćemo tek znati  treba li  svoje postupke u životu smatrati izborom ili odlukom!? Jer izbor i odluka  ne samo da nisu isto, nego se potpuno, dijametralno, antagonistički, isključuju. „Izbor je tvoj“ – kažete i dodajete: „Ti odluči!“

Izbor je ključ manipulisanja. Biraš samo ponuđeno. Tu je trik demokratije. Pod prividom da odlučuješ, zavaravaš se da biraš! U stvarnosti, niti odlučuješ, niti biraš! Podvale ti oni koji žive od podvaljivanja. Jedan od prevaranata uvijek pobijedi. Kobni binom: zeleno dugme, crveno dugme – ili nagrada, ili kazna. Demokratija kao kockarnica iz koje se ne može pobjeći, kockanje kao pravo i obaveza svih: pogrešan izbor, ispravan izbor. Nagovaranja i ubjeđivanja: obećanja odvraćanja. Izaberi jedno ili drugo od onog što ti se nudi. Tertium non datur! Sve, samo ne život. Život nikoga ne ubjeđuje, ne obećava ništa, ne nagovara i ne odvraća.  Ostavlja svakoga da živi po svome.

Dok god smo prinuđeni da odlučujemo i biramo samo ono što nam je ponuđeno, vodimo tuđe bitke, slavimo tuđe pobjede, trpimo tuđe poraze – živimo tuđi život. U životu postoje samo živi! Niko nije pobjednik, niko nije poražen.  Čovjek nije ni biće izbora, ni biće odluke! On ne bira, niti odlučuje o svom životu, Čovjek živi svoj život! Slijedi svoj unutrašnji zov. Čovjek je biće darovano unutrašnjim glasom,  impulsi njegovog djelovanja dolaze iznutra. Ne stavljajte me ni pred izbor, ni pred odluku, ne postavljajte putokaze na mom putu! Jer neću ih slijediti. Život je ispredanje svoje niti, utiskivanje sopstvenih tragova u bijelu pustoš vremena. Od prvog do poslednjeg koraka, trag svakog čovjeka počinje i završava sa njim. Niti slijedi, niti se nadovezuje na druge tragove.

Sada je za to prekasno: Već odavno naše niti ispredaju drugi, već odavno ni korak nismo načinili svojim nogama, ni trag svoj utisnuli. Umjesto da živimo, iz letargije se prenemo samo kada im zatreba da napravimo izbor i donesemo odluku!

Ferid MUHIĆ

Komentari

DUHANKESA

Slobodni i zarobljeni

Objavljeno prije

na

Objavio:

Jedan šarplaninac mi je pomogao da shvatim da se životinje ne dijele na divlje i pitome, nego na slobodne i zarobljene. Lamuš je shvatio da se sloboda psa mjeri dužinom lanca kojim je vezan. Prekinuo ga je i vratio se slobodi u koju ga je zvala njegova vučica. U koju se zaljubio i koja se zaljubila u njega

 

Te zime, put me je naveo u selo kod mog prijatelja M. Znali smo se odavno, i poslije dužeg vremena sreli se u jednom restoranu u obližnjem gradu. Srdačan, vrlo prijazan, prišao mi je i zasuo rafalom pitanja:

-Odavno nisi bio kod nas! Kad si došao? Jesi li sam? Koliko ostaješ?

-Jutros sam stigao. Sam sam. Ostaću nedelju dana – slijedio je moj rafal.

-Onda te očekujem kod mene. Obavezno! Imam jednog šarplaninca kakvog nisi u životu vidio! Moraš ga vidjeti!

Insistirao je da zajedno ručamo. Neću ti pričati o njemu, jer to nije za priču, to se mora vidjeti – naglasio je!

-Žurim, zaista bih rado ostao. Međutim, obećavam ti da ću doći da vidim tog ljepotana šarplaninca, prije odlaska.

Desilo se da sam se tog susreta i svog obećanja sjetio dan pred povratak

kući. Sipao je gusti paperjasti snijeg. Pozajmio sam Ladu Nivu od jednog poznanika i sa lancima montiranim na gume, odmah krenuo u planinsko selo, prijatelju u pohode.

Putem, paperjaste pahuljice iz grada postepeno su se pretvarale u suhi šuštavi snijeg. Zahvaljući lancima, nekako sam  prokrčio prtinu kroz namete na planinskom putu. U dvorišu pred kućom, već me je čekao M. Čuo je zvuk motora.

–   Obradovao si me. Već sam mislio da nećeš doći.

– Znaš mene. Kad obećam, samo me viša sila može spriječiti da ne održim obećanje.

– Znam, znam da nisi zaboravio. Mislio sam da nećeš doći zbog snijega.

Odmah sam primijetio duboku boru između obrva i stisnute usne koje je grizao poslije svake riječi. Pogledao sam veliku, čvrsto napravljenu  kućicu za psa. Prazna. Omotan oko jednog izvaljenog debelog kolca,  u snijegu se gubio gvozdeni lanac. Uhvatio mi je pogled i prije nego što sam zaustio, povukao me za ruku:

-Uđimo, sve ću ti ispričati.

I ispričao mi je. Ne znam da li bih više volio da nisam čuo tu priču, ali čim

sam je čuo, znao sam da je neću zaboraviti.

-Onog dana kad smo se sreli, usred noći sam čuo zveckanje lanca. Moj

Lamuš je već nekoliko dana bio jako uznemiren. Počelo je kada se oglasio  vuk, iz šume, ovdje odmah iznad kuće. Ponavljalo se tri noći uzastopno. Te noći nije se čulo zavijanje. Ustao sam iz postelje i pogledao kroz prozor. Lamuš nije lajao, nego se vrpoljio i tiho cvilio. Nisam palio svjetlo da ne uplašim divlju životinju koja se očito motala u blizini. Jedva sam povjerovao svojim očima: iz šume je izišao vuk, pravi pravcati vuk. Lamuš ga je dočekao mašući repom. Igrali su se, razdragani kao kakva štenad. Slijedeće noći ponovilo se isto. Kada sam treće noći shvatio da je to vučica, pripremio sam se da je dočekam onako kako se dočekuje vuk: s puškom. Poslije ponoći je stigla. Stajala je uz Lamuša, kao da mu nešto objašnjava, a zatim odmah počela snažno kopati snijeg oko kolca. Lamuš je gledao očito ne shvatajući šta to vučica radi. A ona ti je, moj prijatelju, pokušavala izvaliti kolac i osloboditi Lamuša! Možeš li vjerovati? Divlja vučica zaljubila se u pitomog psa, šarplaninca svog krvnog neprijatelja! Što je još čudnije, i on se zaljubio u vučicu, iako je smrtno mrzio vukove i borio se već nekoliko puta s njima! Pomislio sam da je vučica vjerovatno u tjeranju a u šumi nema ni jednog vuka mužjaka. Dobro, ali ako nema vuka, selo je puno pasa, pred svakom kućom barem jedan. Ona je došla baš kod Lamuša, i to po cijenu života. Kažem ti,  ljubav, ništa drugo! – zapalio je već desetu cigaretu i povukao duboko dim.

-I šta je dalje bilo – prekinuo sam njegovo dugo tmurno ćutanje.

-Šta će biti? Bi šta bi! Pucao sam i ubio je jednim metkom. Bila je lijepa, gustog krzna, veoma velika, mlada, po zubima, ne više od dvije godine. Lamuš je ležao pokraj nje i cvilio. Ostao je ležati u snijegu i dok sam je odvlačio u kuću da je oderem. Kad sam završio s poslom, otišao sam kod Lamuša. Našao sam izvaljen kolac i prekinut lanac. Dozivao sam ga iz sveg glasa. Odazvao mi se tako tužnim zavijanje da mi se srce steglo. Sutradan sam mu pratio tragove. Spojili su se sa tragom kojim je došla vučica.Vidilo se da  je dugo ležao u snijegu na mjestu na kom je ona ležala čekajući mrak.  Bilo je to prije tri dana. Znam da mi se više neće vratiti, zato što sam ubio njegovu divlju vučicu.

Nisam vidio tog Lamuša ali sam ga upoznao bolje od mnogih koje sam znao godinama. Pomogao mi je da shvatim da se životinje ne dijele na divlje i pitome, nego na slobodne i zarobljene. Lamuš je  shvatio da se sloboda psa mjeri dužinom lanca kojim je vezan. Prekinuo ga je i vratio se slobodi u koju ga je zvala njegova vučica.

Ferid MUHIĆ

Komentari

nastavi čitati

DUHANKESA

Stoka globalnog sela

Objavljeno prije

na

Objavio:

Objašnjenje da će nevakcinisani ugroziti zdravlje vakcinisanih je uvredljivo za IQ trogodišnjeg djeteta! Ako je vakcina sigurna zaštita, nevakcinisani ne mogu zaraziti vakcinisane! I da je 100 posto sigurna, niko nema pravo da ljude vakciniše bez pitanja i na silu, kao da su stoka

 

Čujte i počujte! Niste više „slobodni građani svijeta”!  Ako jeste, nećete to još dugo biti! Sve je već pripremljeno da vas pretvore u „stoku globalnog sela”. Onima koji ne vjeruju, evo jedne priče:

Pase stado ovaca. Jedna ovca digla glavu, gleda u tri ovčara koji stoje naslonjeni na krluke i nešto pričaju, pokazujući na ovce. Prilazi joj druga ovca:

„Šta si se zamislila?”

„Gledam ove ovčare i sve nešto mislim da nas oni čuvaju zbog sebe!”

„Zašto?”

„Pa da nam šišaju vunu, da nas muzu, da prave i prodaju sir i janjad, da zarađuju na nama.”

„Eh, ti i te tvoje teorije zavjere, baš ga pretjera.”

Teorije konspiracije, teorije zavjere! Da, teorije!? Stvarnost je to crna, da crnja ne može biti! Pokraj hiljadu dokaza, dokaz je i ovo sa coronavirusom. Sve je pripremljeno: virus, priča o pandemiji, suspendiranje pravnog sistema u cijelom svijetu, najava opšteg i obaveznog vakcinisanja protiv Covid-19. Šta hoće time, najbolje znaju oni koji bi da nas prisile na to. Mene zanima činjenica da to hoće na silu i bez naše saglasnosti! Zašto se inače toliko trude da ućutkaju sve koji traže javnu raspravu? Zašto toliko friziraju brojke o smrtnosti sa tom dijagnozom? Zapjenio se onaj poslanik talijanskog Parlamenta, maše podacima najviših medicinskih institucija Italije, da je u 96,3 posto slučajeva pripisanih coronavirusu, smrt nastupila usled drugih uzroka. Ućutkuja ga, oduzimaju mu riječ! Pjeni se dr Rashid Buttar, 20 godina  zaredom „Top 50” doktor u SAD,  da je riječ o genetski modifikovanom virusu „nakalemljenom” na SARS.  Pjene se japanski nobelovac i elitni doktori koji tvrde da coronavirus nije karantinska bolest. Ućutkuju ih i netestirane ljude trpaju u karantine. Pjeni se dr Luc Montagnier, nobelovac iz oblasti medicine (!), da je virus Covid-19 vještački stvoren u laboratorijama. Ništa od toga ne spominju main stream mediji!?

I kako su se naivno izdali otvaranjem vatre iz medijskih oružja najtežeg kalibra na Novaka Đokovića samo zato što je javno rekao da se neće vakcinisati!? Svima je bilo odmah jasno da je taj orkestrirani napad izvršen po nalogu centara u kojima je planirana ova cijela priča.  „Smjesta ga ućutkati!” Žigosati ga kao vjerskog fanatika i izrugivati mu se, karikiranjem njegovog imena „Novaxx” – onaj bijednik što je protiv vaccine! Zašto? Zato što se već donose zakoni o obaveznom vakcinisanju cijele populacije; od doječnadi do staraca, od trudnica do najtežih bolesnika. Ko odbije, platiće visoku globu, neće se moći školovati, neće se moći zaposliti, neće moći putovati, ukratko, izgubiće sva građanska prava.  U Makedoniji od prošle godine nevakcinisanu djecu ne primaju u školu.

Cilj je vakcinisati sve, po svaku cijenu. Objašnjenje da će nevakcinisani ugroziti zdravlje vakcinisanih je uvredljivo za IQ trogodišnjeg djeteta! Ako je vakcina sigurna zaštita, nevakcinisani ne mogu zaraziti vakcinisane! I da je 100 posto sigurna, niko nema pravo da ljude vakciniše bez pitanja i na silu, kao da su stoka! Grmi stotinu hiljada ljudi u Varšavi protiv prisilne vakcine, ali niti ih neko pita šta hoće, niti se to prenosi preko main stream medija.

Pita li neko svog psa pristaje li da primi vakcinu protiv parvovirusa? Pita li stočar svoja goveda, slažu li se da budu pelcovana? Ne. Stoka se ne pita. Prisilno vakcinisanje svih ljudi na planeti, značiće da su za organizatore projekta coronoavirusa slobodni građani svijeta puka stoka u globalnom selu.

Prisilnim vakcinisanjem projekt „Dresiranje čovječanstva” ulazi u završnu fazu. Preko noći. Suspendiranjem svih demokratskih institucija, odlukom o vanrednom stanju. A vanredno stanje je po definiciji tiranija: „Neograničena vlast na ograničeno vrijeme!” Tiranija je nekada bila ograničena na sto dana. Ovima ne treba ni toliko!  Ako se sada ne dignemo na noge, koliko god kasnije grmili, tiranima će se to činiti kao mukanje goveda, blejanje ovaca, lavež paščadi. Skriveni bogovi su objavili svoju volju! Pravi cilj „Novog svjetskog poretka” (New World Order; Novum Ordo Saeclorum), jeste despotija: „Neograničena vlast na neograničeno vrijeme!”

Jednom prihvaćena, opšta, obavezna i prisilna vakcinacija će tiraniju zamijeniti despotijom, slobodne ljude načiniti robovima, građane pretvoriti u stoku!

Ferid MUHIĆ

Komentari

nastavi čitati

DUHANKESA

Voda u nakrivljenoj posudi

Objavljeno prije

na

Objavio:

Postoji dan koji se pamti po sebi, po tome što nam se desio.  Kao dar od Boga! Nema tog dana u kalendaru, ali bude takvih dana u životu. Treba ih prepoznati. To je velika vještina, jer se ovaj dan ne razlikuje ni po čemu od drugih dana

 

Proljeće je, sve cvjeta, sve raste, šuma olistala. Ima takvih dana. Dana izvan življenja i umiranja. Danas je takav dan. Dan koji ne smijemo ni propustiti, ni napustiti, Dan – dar od Boga. Dan bez zadatka, bez programa, dan koji se ne može iskoristiti ni za kakav posao, jer se nikakav posao nije mogao ni isplanirati da bude urađen danas, baš ovog i ovakvog dana! Nije mogao zato što je ovo dan kojeg nema ni u jednom kalendaru, rokovniku, agendi obaveza! Dan svih dana, dan izvan svih dana! Ovo je dan koji nećemo pamtiti po tome šta smo radili, ni šta smo propustili uraditi; ni po tome  koga smo sreli, ni koga nismo sreli; ako neke dane pamtimo po gradovima u koje smo tada prvi put doputovali, a neke po gradovima i mjestima iz kojih smo otputovali a da ih poslije toga više nikada nismo vidjeli, ovo nije dan ni dolaska ni odlaska, ni sjećanja ni zaborava. Urezali su nam se u sjećanje dani velikih pobjeda i dani gorkih poraza; pamtimo dan kad smo srećni hodali zagrljeni po plaži, kao što pamtimo i dan kada je more izbrisalo tragove naših koraka u pijesku!

Ovo nije takav dan! Ni jedan dan, kakav god bio nije ovakav. Jer sve dane pamtimo po nečemu što nam se desilo, što smo radili upravo tog dana. Ovaj dan se pamti po sebi – dan upamćen po danu! – po tome što nam se desio, što smo bili u njemu, što nas je imalo tu, što smo ga dočekali. Dan koji se pamti upravo kao dar od Boga! Nema tog dana ni u jednom kalendaru, ali bude takvih dana u životu. Treba ih prepoznati. To je velika vještina, jer se ovaj dan ne razlikuje ni po čemu od drugih dana. Čak je uvijek i maskiran nekim datumom, nekom srijedom ili ponedeljkom, katkad praznikom, nekad događajem, rođendanom, vjenčanjem. Osim što ga treba osjetiti, ovaj dan se može i prepoznati po nekim neobičnim detaljima. Ako se odnekud čuje muzika, obavezno bude veoma prijatna, kao jeka one harmonije sfera o kojoj govori Pitagora. Tiha, jedva čujna muzika; nježna nit oko koje se hiljadu stoljeća okreće univerzum. Ako se ne čuje muzika, onda se ovakav dan vidi po nebu prekrivenom mrežastim ornamentima srebrenastih krljušti oblaka, nacrtanim ulomcima zvjezdane staze kojom je takav dan stigao do nas! Ako nema ni tog znaka, prepoznaćeš ga ako se zagledaš u sebe. „Kako ću ga prepoznati?” Po tome što se nećeš pitati kako ćeš ga prepoznati. Ovo je dan odgovora, dan bez pitanja! „I do Stambola ćeš stići, pitajući!” – ali do ovog dana te neće dovesti nikakva pitanja! Ovo je dan koji sebe zna i dan u kom ti znaš sebe. Dan kao dodir usana, dan kao hljeb, dan kao osmijeh! Čak i misao treba pređu riječi da bi se istakala, ali svjetlost od koje je istkan ovaj dan prethodi svakoj misli i starija je od svih riječi.

Ovakav je dan kao glatka voda u nakrivljenoj posudi života. Koliko god je nakrivio, na koju god stranu je naginjao, voda ostaje ravna i glatka: vo-do-rav-na! Dosljedna sebi, toliko da je – ama baš ništa! – ne može natjerati da iznevjeri sebe, da se i ona nakrivi na stranu na koju se nakrivila posuda u kojoj se nalazi. Takvom je čini tvoja žeđ za istinom i tvoja savjest.

Kad prepoznaš ovakav dan (a to se može desiti svakog dana), nauči da i ti postaneš takav. Neka te posuda života ne navede da u njenoj nakrivljenosti potražiš opravdanje što si se i ti nakrivio na tu stranu!

Koliko god bilo pokvareno društvo u kom živi, čestit čovjek ostaće čestit.

Ferid MUHIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo