Povežite se sa nama

DUHANKESA

Izbor i odluka

Objavljeno prije

na

Dok god smo prinuđeni da odlučujemo i biramo samo ono što nam je ponuđeno, vodimo tuđe bitke, slavimo tuđe pobjede, trpimo tuđe poraze – živimo tuđi život

 

Dakle, ili ćeš… ili ćeš…! Treće nema. Ti odluči. Izbor je tvoj!

Tako znači! Ili/Ili! Treće nema. Ja da odlučim. Jer izbor je moj!? A da odlučim da ne izaberem!? Ili da izaberem da ne odlučim? Kako očekujete da vam odgovorim kada vama nije jasno o čemu govorite!? Ni jednu jedinu kategoriju, ni jedan pojam kojima ste me pritjerali do samih vrata kaveza, niste promislili. To su za vas samo dva dugmeta, crveno i zeleno; pritisni crveno, otvoriće se vrata jednog kaveza; pritisni zeleno, otvoriće se drugi kavez. A da ne pritiskam ni crveno, ni zeleno!? Ili neulaženje u kavez nije opcija!? Sva filozofija, sva politika, sva umjetnost, konačno – sav život! –  sapliću se na krhotinama mogućih odgovora na ovaj vaš „Ili/Ili“ ultimatum!?

Kažete: „Ti odluči!“ „Izbor je tvoj“. Moj? A ko sam ja? Onaj što je odlučio da bude ja, ili onaj koji je to izabrao? Treće, kažete, nema! Zeleno dugme: biću ja. Crveno dugme, biću neko drugi. Razmislite, zapitajte se o samom početku svog života, bilo čijeg života, primaknite mu se koliko god mu se bliže možete primaći i pitajte se kako ste došli u život? Odlukom ili izborom!? Ili ipak – ni odlukom, ni izborom!? Jeste li se nekada suočili sa tim pitanjem? Naravno da niste. Ni vi, ni bilo ko drugi. Kao da je roditi se isto što i izabrati šareni kamenčić sa zemlje i staviti ga u staklenu vaznu! Bezbroj uslova mora biti ispunjeno, nepregledno mnogo detalja usaglašeno, neodrediva suma nizova brojeva tačno složena, sve u Kosmosu se mora uklopiti da se otključa brava i otvori kapija života!

A svijet, šta je navelo svijet da se pokrene!? Je li to bio izbor ili odluka? Hegel je presudio: odluka. Razum je odvagnuo dobre i loše strane, prednosti i nedostatke, stavio besmisao nasuprot smisla života, i odlučio se za smisao (pazite: Odlučio se, nikako ne: Izabrao!). Hegelu je promakla finesa na kojoj je Šopenhauer razvio svoju filozofiju: volju! Ništa u razumu  ne postoji što bi ga navelo da iz udobne  pasivnosti pređe u nelagodno područje donošenja odluka i djelovanja! Aristotel je to najbolje  shvatio kada je razuma definisao kao sposobnost posmatranja, gledanja, shvatanja, ali nikako ne i djelovanja! Razum je pasivan, volja je aktivna. Volja hoće da mijenja svijet. Razum bi da ga shvati.

Ako razum samo vegetira u blaženstvu svojih kontemplacija, volja je apsolutni pokretač univerzuma. Svaki aktivni čin je djelo volje! – po definiciji iracionalne, jer volja ne mari za razloge! Volja ne priznaje izbor i ne poznaje odluku.  Izbor je klopka postavljena od drugih, odluka je klopka koju čovjek sam sebi postavi!

Ako ne znamo šta nas je dovelo u život: izbor ili odluka,  kako ćemo tek znati  treba li  svoje postupke u životu smatrati izborom ili odlukom!? Jer izbor i odluka  ne samo da nisu isto, nego se potpuno, dijametralno, antagonistički, isključuju. „Izbor je tvoj“ – kažete i dodajete: „Ti odluči!“

Izbor je ključ manipulisanja. Biraš samo ponuđeno. Tu je trik demokratije. Pod prividom da odlučuješ, zavaravaš se da biraš! U stvarnosti, niti odlučuješ, niti biraš! Podvale ti oni koji žive od podvaljivanja. Jedan od prevaranata uvijek pobijedi. Kobni binom: zeleno dugme, crveno dugme – ili nagrada, ili kazna. Demokratija kao kockarnica iz koje se ne može pobjeći, kockanje kao pravo i obaveza svih: pogrešan izbor, ispravan izbor. Nagovaranja i ubjeđivanja: obećanja odvraćanja. Izaberi jedno ili drugo od onog što ti se nudi. Tertium non datur! Sve, samo ne život. Život nikoga ne ubjeđuje, ne obećava ništa, ne nagovara i ne odvraća.  Ostavlja svakoga da živi po svome.

Dok god smo prinuđeni da odlučujemo i biramo samo ono što nam je ponuđeno, vodimo tuđe bitke, slavimo tuđe pobjede, trpimo tuđe poraze – živimo tuđi život. U životu postoje samo živi! Niko nije pobjednik, niko nije poražen.  Čovjek nije ni biće izbora, ni biće odluke! On ne bira, niti odlučuje o svom životu, Čovjek živi svoj život! Slijedi svoj unutrašnji zov. Čovjek je biće darovano unutrašnjim glasom,  impulsi njegovog djelovanja dolaze iznutra. Ne stavljajte me ni pred izbor, ni pred odluku, ne postavljajte putokaze na mom putu! Jer neću ih slijediti. Život je ispredanje svoje niti, utiskivanje sopstvenih tragova u bijelu pustoš vremena. Od prvog do poslednjeg koraka, trag svakog čovjeka počinje i završava sa njim. Niti slijedi, niti se nadovezuje na druge tragove.

Sada je za to prekasno: Već odavno naše niti ispredaju drugi, već odavno ni korak nismo načinili svojim nogama, ni trag svoj utisnuli. Umjesto da živimo, iz letargije se prenemo samo kada im zatreba da napravimo izbor i donesemo odluku!

Ferid MUHIĆ

Komentari

DUHANKESA

Samo prihvatanje istine donosi pomirenje

Objavljeno prije

na

Objavio:

Niste im nanijeli zlo. Ali oni vama jesu. Sada mrze vas zbog toga!“
Fjodor Mihailovič Dostojevski

 

Bio jednom jedan lopov. Njegov prvi susjed ga je smatrao za svog najboljeg prijatelja, otvorio mu je svoje srce i dao mu ključeve od svoje kuće. Lopov se samo pravio da i on svog susjeda smatra za svog najboljeg prijatelja. Rekao je da je i on njemu  otvorio svoje srce. Ali ključeve od svoje kuće nije mu dao.  Njegov pravi cilj bio je da ga pokrade.

Jednoga dana, ukazala se zgodna prilika lopovu.  Iskoristi odsustvo svog prijatelja,  u po bijela dana upadne mu kuću i pokrade sve što je našao vrijedno u kući. Dok je na očigled komšija i mnogih slučajnih prolaznika sve to tovario u svoj pik-ap, vrati se njegov prijatelj i upita ga šta to radi. Lopov se samo grubo obrecnu da on uzima ono što je njegovo, sjede u natovareni pik-ap i odveze se sa svim pokradenim dragocjenostima.

Na osnovu nepobitnih dokaza desetak očevidaca, policija uhapsi lopova. Sud proglasi lopova – lopovom. Na osnovu političkih veza, lopov ne bude osuđen na zatvorsku kaznu. Čak nije morao ni da vrati pokradene dragocjenosti, niti da plati štetu. Ipak, Skupština grada donese odluku kojom se krađa usred dana proglašava za kriminal, navodeći konkretno upravo ovaj slučaj, ali ne imenujući lopova počinitelja. Iako neprozvan, lopov se pojavi na sjednici Skupštine i oštro se suprotstavi njenom usvajanju, tvrdeći da će takva odluka njega žigosati kao lopova i time zavaditi sve njegove prijatelje-lopove, sa svim prjateljima onog poštenog i pokradenog čovjeka. Srećom, na kraju se ipak sve dobro završilo, nakon što je onaj nekadašnji lopov postao pošten čovjek.

U svom obraćanju u OUN, na glasanju o usvajanju Rezolucije o obilježavanja genocida u Srebrenici, gospodin Aleksandar Vučić pita: „Zašto se donosi Rezolucija, ako je odgovornost pojedinačna?“ A u Rezoluciji zaista nema pomena ni o Srbiji, ni o RS, ni o Srbima, niti o bilo kom konkretnom pojedincu! Čak ni Slobodan Milošević, Ratko Mladić i Radovan Karadžić nisu spomenuti! Uz amandmane koje je podnijela Crna Gora i koji su usvojeni, počinitelj genocida u Srebrenici je ostao pravno apsolutno anoniman: Inconnu – Nepoznat.

Očigledno, pravo kontra-pitanje je: Zašto se gospodin Aleksandar Vučić (autor pokliča:„Ubićemo stotinu muslimana za jednog Srbina!“), osjeća prozvanim!? I u kom svojstvu? Da kao predsjednik, brani obraz Srbije? Ali Srbija nije spomenuta? Da brani obraz SR? Iako SR spada u drugu državu – Bosnu i Hercegovinu – da brani Srbe koji u njoj žive? Ali zašto, kada ni oni nisu spomenuti!?  I zašto uopšte smatra da su Srbija, SR, Srbi ovom rezolucijom prozvani za genocid? Zna li neko? Ili to možda znaju svi? Čim se kaže – Srebrenica!

Na retoričko pitanje koje sam postavlja: „Da li Rezolucija donosi pomirenje zemlji o kojoj je riječ – Bosni i Hercegovini BiH?“ – odrešito sam odgovara: „Ne! Uopšte ne!“ Zanimljivo bi bilo pitati gospodina Aleksandra Vučića, na osnovu čega se on osjeća pozvanim da govori u ime BiH? I da sa toliko sigurnosti predviđa događaje u njoj! Na pitanje:“Da li donosi pomirenje u regiji?“  sa istom sigurnošu slijedi isti rezolutni odgovor:„Ne! Uopšte ne!“ U daljem izlaganju nižu se monološka pitanja:“Kome ovo treba?“; „Zašto baš u ovom trenutku?“; „Hoće li ova Rezolucija bilo koga u BiH ujediniti?“, kao i odgovori:“Nekome drugome to treba!“; “Neće!“; „Hoće li nekoga ujediniti?“ „Neće!“; „Podjele će postati dublje i dublje!“;„Hoće li donijeti mir i stabilnost u budućnosti?“: „Sumnjam!“ Kao da već unaprijed zna! Da nije nešto već pripremio? A šta bi, po njemu donijelo mir i stabilnost  u Bosni i Hercegovini,  u Srbiji,  u regionu, u budućnosti,  odmah, još danas!? Da Bosna i Hercegovina podnese predstavku do UN da genocid u Srebrenici nije ni izvršen!? A ako i jeste, da ga nisu izvršili oni za koje i gospodin Aleksandar Vučić i cijeli svijet zna da jesu!?

Samo prihvatanje istine donosi pomirenje!  Ova Rezolucija će dovesti do pomirenja! Kada? Kada jednom njena istina bude prihvaćena. Znate li kako je onaj lopov iz priče postao pošten čovjek? Prihvatio je istinu. Samo kada prihvati istinu, lopov može krenuti poštenim putem.

Ferid MUHIĆ

Komentari

nastavi čitati

DUHANKESA

Kobne čari šizofrenične slobode

Objavljeno prije

na

Objavio:

Imperativ šizofrene slobode je izričit: Umjesto slobode da mijenjaš okolnosti svog života,  mijenjaj sebe! U tebi je greška! Tvoj život je zabluda

 

Ništa nije tako zavodljivo kao sloboda i ništa nije tako važno kao pravo da čovjek slijedi svoju sreću! Zato čovjek iznad svega cijeni slobodu da mijenja svijet u skladu sa zahtjevima sopstvene sreće. Manipulatorima ljudske duše to je dalo ideju: ubijedi srećne ljude da nisu srećni, ponudi im drugu viziju sreće i proglasi slobodu da slijede tu sreću, za njihovo suvereno pravo i obavezu! Tako je izvornu slobodu zamijenila šizofrenična sloboda. Njen imperativ je izričit: Umjesto slobode da mijenjaš okolnosti svog života,  mijenjaj sebe! U tebi je greška! Tvoj život je zabluda! Tvoja “sloboda“ je tvoje ropstvo! Ideja revolucije, kao prava i obaveze ljudi da mijenjaju svijet u ime svoje sreće, zamijenjena je perfidnim ideološkim zahtjevom da sebe prihvatiš kao grešku, svoj život kao zabludu, svoju slobodu kao ropstvo! Velika stranputica slobode počinje tu. Šizofrenična sloboda postaje opšta obaveza. Naređenje. Zavodljivost neograničene slobode zaslijepila je ljude. Niko nije ni pomislio da sam pojam naređenja isključuje slobodu,  da se ne može biti slobodan po naređenju! Niti da ti naređenje da iz korijena “slobodno“ promijeniš svoj život i sebe (na tačno propisan način!), zapravo ne derogira tvoje pravo da takvu promjenu odbiješ!

Feministički pokret je započet kao pokret za emancipaciju žene. Emancipaciju od koga? Od sebe kakva je bila do tada.  Konkretno, emancipaciju odnosno, oslobođenje sebe od žene-supruge, žene-domaćice, žene-majke. Od poziva na oslobođenje, pokret za emancipaciju žene preko noći se pretvorio u imperativ,  naređenje – u flagrantnu suprotnost slobode. Umjesro emancipacije,  naređena sloboda dovela je žene u šizofreničnu situaciju, a obavezama supruge, domaćice, majke, dodala je nove, znatno složenije obaveze. Emancipacija kao društveni imperativ, razorila je  društvenu žensku solidarnost i unijela među njih rascjep, nezadovoljstvo i neravnopravnost. Iako su ravnopravne (makar i formalno) sa muškarcima, žene su postale  neravnopravne između sebe. One koje su iz bilo kog razoga, ostale samo supruge, domaćice i majke, društveno su degradirane kao neuspješne, nesposobne, dostojne sažaljenja. One koje se u toj “neemancipiranoj“  ulozi osjećaju zadovoljne i potpuno ostvarene, osuđene se kao zatupljenje sluškinje  i mašine za rađanje djece. Svoj jad, nezadovoljstvo, traume i frustracije sopstvenog života, emancipirane žene prikrivaju omalovažavanjem i prezirom načina života kojim žive takve “neemancipirane“ žene. Neuporediva društvena važnost porodice, vrijednost života provedenog u uzajamnoj ljubavi, zajedničkom održavanju doma,  radostima potpune posvećenosti sopstvnoj djeci,  javno je stigmatizirana. Šta je  mogla ponuditi “emancipoacija“, osim psihološkog mehanizma kompenzacije!?

Nakon feminističke emancipacije kao promjene tradicionalno ključne društvene uloge žene, na velika zvona došlo je naređenje za slobodnu promjenu sopstvenog pola. Zašto robovati Prirodi? Zašto se pokoriti slijepoj slučajosti svog pola, kad postoji pravo na slobodu izbora? Ko može biti srećan ako ne može slobodno izabrati svoj pol!? Simon de Bovoar je svojom suludom tvrdnjom da „..je pol socijalna a ne fiziološka kategorija, te da se podjela na ‘muško’ i ‘žensko’ profilira pod uticajem vaspitanja u periodu od 5-te do 7-me godine“, raspalila veliki požar kobnih čari šizofrenične slobode!  Seksualna orijentacija je takođe proglašena za  ličnu slobodu i tako otvorila duboku kataklizmičku pukotinu šizofrenične slobode u topografiji ljudskog roda. Ako si žena, a ne sviđa ti se što si žena – postani muškarac! Ako nisi srećan što si muškarac – postani žena!

Ako nas pol čini nesrećnima, zašto uopšte imati pol? Činjenica da živiš u radikalno binarnom svijetu (Dan i Noć, Plus i Minus, Muško i Žensko, Život i Smrt), ne ukida tvoju obavezu da sebe  slobodno odrediš kao nebinarno biće!  Grupa Nemo, je najavila nebinarnog čovjeka  pjesmom The Code, na Eurovision 2024.   Ludilo je kao kretanje tijela u vakuumu. Ima tendenciju da se nikada ne zaustavi. Sljedeći korak šizofrene slobode kao obaveze, predvidljiv je. Nakon pitanja: Zašto ne potražiti sreću  izvan polne binarnosti? –  slijedi novi mamac:  Zašto biti srećan samo kao čovjek ako možeš biti srećan i kao nešto drugo? Savremena hirurgija čini čuda, zašto sebe zatvoriti u jedan oblik? Sada je prilika, sada se živi! Ako ne iskoristiš sada da postaneš minotaur, kentaur, spajdermen, lizardmen, nećeš nikada! Utrkujte se, ko će prvi do te slobode! Podržaće vas oni koji upravljaju svijetom.

Na kraju krajeva, mnogo je jednostavnije vladati nakazama nego ljudima.

Ferid MUHIĆ

Komentari

nastavi čitati

DUHANKESA

Zašto se treba sjetiti Lenjina?

Objavljeno prije

na

Objavio:

Lenjinov argument bio je: ko god misli da uz visoku funkciju slijedi i visoka plata, nije podoban za tu dužnost

 

Očigledno zadovoljna, profesorica otvori indeks da upiše ocjenu, zastade jedan trenutak i kao da se nečega iznenada sjetila, reče; “Ispit ste položili, ali me zanima  možete li izdvojiti neki Lenjinov stav iz djela Država i revolucija  za  koji mislite da je i danas aktuelan?“

“Predviđanje da će u socijalizmu plata predsjednika države i svih fukcionera biti ravna najnižoj plati radnika, čini mi se najaktuelnije.“

Do tada, ispit je tekao glatko. Glatka površina sada se namreškala. Profesorica spusti indeks, odloži penkalo.

“Valjda najvišoj plati!?“

“Ne, nego upravo najnižoj plati manulenog radnika, kako naglašava Lenjin.“

“Kolega, sigurno ste pogrešno pročitali. Kada bi bilo tako, niko ne bi pristao da bude ni predsjednik, ni funkcioner.“

Ovaj dijalog je fragment mog ispita iz Sociologije održanog 1964. godine. Slijedeći dan sam donio Lenjinovu knjigu profesorici u kabinet, da ne dovodim pred studentitima u pitanje njen autoritet. Samo je odmahnula glavom i rekla da je sigurno u pitanju štamparska greška. Knjigu Država i revolucija, Lenjin je pisao u toku avgusta i septembra 1917. godine. „Pisao“, zato što je knjiga ostala nezavršena. Sam Lenjin ostavio je zabilješku u kojoj kaže da knjigu ostavlja nedovršenu zato što je „…Revolucija na pragu a mnogo je zanimljivije učestvovati u revoluciji, nego pisati o njoj.“ Inače, knjiga je prvi put štampana 1947. godine na ruskom jeziku pod naslovom Государство и революция.

Koliko mi je poznato, od tada, čak ni tokom cijelog perioda socijalizma u svijetu i Jugoslaviji, ovu planiranu Lenjinovu inicijativu niko nikada nije spomenuo iako je svake godine bilo  na pretek burnih čak i veoma žestokih  diskusija, simpozijuma, rasprava, debata, okruglih stolova na temu “pravedne raspodjele dohodka“. Argumenti protiv prevelike razlike funkcionerskih plata u odnosu na prosječna primanja radnika, odbijani su istim argumentom koji je moja profesorica sociologije smatrala ključnim: ako uz najviše političke funkcije ne bi išla i najviša primanja, niko se ne bi prihvatao da ih obavlja! Lenjinov argument bio je dijametralno suprotan: ko god misli da uz visoku funkciju slijedi i visoka plata, nije podoban za tu dužnost. Samo ljudi koji posjeduju potrebne organizatorske i menadžerske sposobnosti, i koje uz to, pokreće iskreni entuzijazam a ne finasijski interes i koristoljublje, jesu podobni da budu  predsjednici vlade, ministri, direktori državnih preduzeća. Test te iskrenosti jeste upravo eliminacija koristoljublja naznačivanjem najniže radničkem plate kao njihove zarade. Lenjin podsjeća da bi funkcioneri, pokraj neuporedivo vrijedne satisfakcije koju donosi takvo društveno priznanje, ćak i finansijski bili u mnogo povoljnijem položaju od radnika jer tokom svog mandata ne bi imali nikakvih troškova ni za smještaj i hranu, ni za odjeći i putovanja, što znači da bi njima ostajao nepotrošen cijeli iznos primljen za četvorogodišnji mandat!

Dok ovo pišem, opet nam dođe 1. Maj! Generalno prihvaćen kao Međunarodni praznik  rada, za mene oduvijek Međunarodni praznik radnika i rada. Ne volim kada se te anonimne, depersonalizirane kategorije  inkarniraju  u obavezujuće objekte sveopšte ljubavi. Ljubav je izrazito eksluzivno i konkretno usmjereno osjećanje. Pojedinac voli, pojedinac je voljen. Ljubav za ljubav. Mogu nam biti dragi svi psi, ali volimo jednog, živog, konkretnog, baš tog i tog psa. Agape i eros –  razliku dobro poznaje svako, čak i ako nije čuo za ove pojmove. Ta ljubav prema cijelom čovječanstvu, prema poniženima, prema eksploatisanima. Prema radničkoj klasi – sve to bazdi na idolatriju, zaudara na demagogiju.  Gajimo osjećanje bliskosti sa cijelim čovječanstvo, privrženosti svom narodu, solidarnosti sa obespravljenima, ali volimo konkretne ljude – ženu, muškarca, prijatelja, oca, majku, kćerku, sina. Svako treba imati ovo osjećanje bliskosti i simpatije prema radnicima – objektivno najvažnijoj i najobespravljenijoj kategoriji ljudi savremenog svijeta, kao i veliko poštovanje  rada –  te najvažnije i najpodcjenjenije sfere djelovanja, ključne za sam opstanak ljudskog društva – koja svoj sopstveni realitet dobija tek posredovanjemj kroz kategoriju radnika!

Ako ga i ne volimo, ovo je dovoljan razlog da se barem za 1. Maj, Međunarodni praznik radnika i rada, svi zajedno – i radnici i borci za radnička prava – sjetimo Lenjina  i njegovih argumenata da najniža plata radnika, svugdje u svijetu,  treba biti jednaka plati Predsjednika države i najviših funkcionera.

Srećan vam praznik radnici cijelog svijeta!

Ferid MUHIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo