Povežite se sa nama

INTERVJU

Aleksandar Dragićević, eko-aktivista i turistički radnik iz Žabljaka: Građani finansiraju uništavanje životne sredine

Objavljeno prije

na

Institucije se samo deklarativno zalažu za očuvanje životne sredine, a svojim nečinjenjem doprinose uništavanju od strane raznih vodokradica, šumokradica, lovokradica i takozvanih ,,investitora”

 

MONTOR: Koliko je Crna Gora poslije devetnaest godina od proglašenja za prvu ekološku državu u svijetu zaista ekološka država? 

DRAGIĆEVIĆ:Crna Gora je imala jedinstvenu priliku da spoji lijepo i korisno, da iskoristi prirodne ljepote, bogatstvo biodiverziteta i posebnost prirode i da postane prva zemlja koja je istinski ekološka. Kako imamo malu populaciju mogli smo da sortiramo i recikliramo sav otpad uz malo znanja i volje, a kao država, gdje na jugu imamo i po 300 sunčanih dana godišnje, mogli smo imati solarne elektrane i povećati učešće električne energije iz obnovljivih izvora energije. Mogli smo brendirati Crnu Goru kao jednu od posljednjih zelenih oaza Evrope, gdje su čovjek i priroda jedno i mogli smo na pravi način valorizovati naše kulturno-istorijske spomenike, brojne tvrđave, srednjevjekovne i austrougarske, arheološka nalazišta i UNESCO lokalitete.Sve smo to mogli,ali smo uradili potpuno suprotno.

Imamo betonizaciju naše obale, a zemljište je resurs koji se ne može reprodukovati i samo se jednom privodi namjeni, pa tako kada prodate i betonirate zemljište ono ostaje upravo to – gomila betona koja nema nikakvu arhitektonsku vrijednost ili ljepotu, a narušava izgled cijelog jednog kraja. Najočitiji  primjer je betonizacija Budve. Umjesto solarnih elektrana odlučili smo se da žrtvujemo pitke planinske rijeke, da ih strpamo u cijev, a da kroz svoje račune za struju uništavanje rijeka plaćamo investitorima, umjesto održivog, ruralnog, eko-turizma odlučili smo da ponudimo isto što i sve konkurentske destinacije – masovni turizam u betonskim blokovima. Odlučili smo da devastiramo Taru i ugrozimo UNESCO status i Durmitora i Bokokotorskog zaliva nasilnom urbanizacijom i izgradnjom objekata kojima nije mjesto na takvim lokalitetima. Ukratko mogli smo mnogo – uradili malo dobrog, a mnogo lošeg, mogli smo biti ekološka država,ali mi smo sve osim to.

MONITOR:Dr Dragan Hajduković, rodonačelnik ideje o Crnoj Gori kao ekološkoj državi, rekao nam je prije tri godine da je Crna Gora postala najveća evropska kanta za smeće i evropski šampion u uništavanju ljepote!

DRAGIĆEVIĆ: Smatram da je dr Hajduković u pravu, kako prije tri godine, tako i danas. Anticivilzacijski je da u jednoj od najljepših zemalja svijeta mi radimo sve da što prije uništimo i da ne ostavimo ništa generacijama poslije nas. Devastacije koje se u zaštićenim područijima ovdje dogode za godinu dana u mnogo većim i razvijenim zemljama se ne dese ni za 10 godina, a količina betona po glavi stanovnika ili broj deponija prevazilazi evropski prosjek.

MONITOR: Kako se prema životnoj sredini odnose institucije Crne Gore i njeni građani?

DRAGIĆEVIĆ: Institucije se samo deklarativno zalažu za očuvanje životne sredine. Pričaju jedno, a donose zakone koji idu u prilog devastatorima ili svojim nečinjenjem ili neažurnošću doprinose uništavanju od strane raznih vodokradica, šumokradica, lovokradica i takozvanih ,,investitora”.

No dobre vijesti su da imamo sve više građanskih pokreta, inicijativa i pojedinaca koji vide da je zaštita životne sredine prioritet i da je u Crnoj Gori ,,5 do 12”, i da ako ne djelujemo sada, vrlo brzo neće imati šta da se sačuva. Sve više građana ukazuje na probleme, organizuju se akcije čišćenja, protesti i građani sve više koriste društvene mreže kako bi objavili dokaze o devastaciji i ukazali na nju, što doprinosi podizanju svijesti. Samo građani mogu odbraniti životnu sredinu i učiniti Crnu Goru ljepšim i boljim mjestom za život.

MONITOR: Na Sinjajevini se, i pored protesta, planira poligon za artiljerijsko gađanje…

DRAGIĆEVIĆ: Situacija oko Sinjajevine je najbolji pokazatelj kako se institucije odnose prema životnoj sredini, građanima i tradiciji. Na drugom najvećem pašnjaku Evrope možete da birate razvojni pravac u skladu sa prirodom: razvoj planinskog turzima, etno i eko-turizma, organska proizvodnja sira i mesa za izvoz i za domaće potrebe, proizvodnja i sakupljanje ljekovitog i eteričnog bilja i čajeva, ali se umjesto toga protiv volje građana, protiv tradicije i crnogorske istorije institucije odlučuju za artiljerijski poligon, koji lokalnom stanoviništvu koje izdiže na katune ne donosi nikakav benefit, a da pri tom nije urađena nijedna studija o uticaju tog poligona na životnu sredinu. I ne samo to, iz Ministarstva odbrane su protiv zakona odlučili da pašnjak pošumljavaju sa 100 000 stabala, sa čim se na svu sreću stalo, jer poslije prvih 3000 sadnica NVO su ukazale da je pošumljavanje pašnjaka alohotnim vrstama krivično djelo za koje je propisana kazna zatvora.

MONITOR: Kako Crna Gora  može postati konkurentna turistička  adresa?

DRAGIĆEVIĆ: U svijetlu pandemije korona virusa turizam u svijetu (turizam čini oko 25 posto BDP Crne Gore) biće i jeste grana koja je najviše pogođena. Pored činjenice da je Crna Gora prva Corona Free destinacija u Evropi i sjajnog posla u borbi protiv pandemije našeg Instituta za javno zdravlje, imali smo prilike prethodnih dana da čujemo oprečne informacije od nadležnih. Iz Ministarstva finansija očekuju 60 posto prihoda u odnosu na 2019. dok je premijer Marković izjavio da ,,u ovom trenutku rezultat koji ima Crna Gora kao prva i jedina Corona Free destinacija ne daje dobre nade da turizam ima šanse u ovoj godini”.

Svjetska turistička organizacija predviđa da će ove godine doći do globlanog pada turističkog prometa između 58 i 78 posto  tako da je u najboljem scenariju moguće očekivati 30 posto prometa u odnosu na prošlu godinu dok zbog izuzetne sezonalnosti našeg turizma i činjenice da nijesmo dio EU realno očekivati svega 15-ak procenata u odnosu na prošlu godinu.

MONITOR: Turistički stručnjaci upozoravaju da se Crna Gora koncentrisala na vašarski turizam…

DRAGIĆEVIĆ: Crna Gora ima šansu da ovo bude nulta godina za naš turizam i da sve ono što smo propustili da uradimo sve ove godine i pogrešne poteze anuliramo i krenemo iz početka. Crna Gora ima potencijale za razvoj svih vrsta turizma, mi smo se odlučili za onaj najlakši – mass turizam, pa je tako preko 70 posto smještajnih kapaciteta u privatnom smještaju koji je uglavnom u primorskim gradovima. Propustili smo da promovišemo i razvijamo seoska domaćinstva, etno sela i brojne aktivnosti kao što su planinarenje, rafting, kajaking, paraglajding, jahanje konja, domaću, a ne internacionalnu kuhinju i čiste i mirne plaže, a to je nešto što privlači zapadnog gosta ka kojem težimo kao destinacija.

Propustili smo da primorske destinacije uredimo tako da ne budu gomila urbanističkog haosa sa višespratnicama na pjeni od mora, ali imamo šansu da Adu Bojanu, Veliku plažu, Lušticu, Buljaricu i ostale predjele koji već nijesu trajno devastirani valorizujemo na pravi način i da promovišemo mir i tišinu i prirodu kao naš brend, a ne vašarišta, roštilje i noćne klubove pod prozorima hotela.

Mora se obratiti posebna pažnja na urbano planiranje. Ne smije se dozvoliti da nedevastirani djelovi Crne Gore završe poput Budve. Takav razvoj je krajnje  kontraporduktivan. I bez pandemije korona virusa takve destinacije,  koje zavise od par tržišta,  su gubile na popularnosti.

Da bi turizam bio  strateški održiva grana privrede,  mora  biti uvezan sa sektorom proizvodnje i poljoprivrede. Pored masovnog turizma sezonskog tipa moramo raditi na promociji  zdravstvenog, sportskog, zimskog, planinskog i ruralnog.

Imamo priliku da pripremimo i markiramo planinarske i biciklističke staze, da očistimo nelegalne deponije pored puta, da napravimo vidikovce, da proširimo puteve i modernizujemo granične prelaze, pa da zadržavanje u sezoni ne budu po 4-5 sati… Ukoliko iskoristimo sljedeću godinu da se maksimalno pripremimo za sezonu 2021, rezultat ne može izostati. Ukoliko nastavimo po starom nećemo biti konkurentni zemljama  koje  godinama vuku prave poteze. Sve zavisi od nas.

 

Antievropska izgradnja hidroelektrana

MONITOR: Vlada Crne Gore odlučila je da izda koncesije za izgradnju 80 MHE. Ekolozi upozoravaju da će time biti ugrožen veliki broj planinskih rijeka.

DRAGIĆEVIĆ: Jedan od najvećih ekocida u Crnoj Gori godinama je upravo izgradnja MHE. EU je više puta upozoravala da se MHE u Crnoj Gori rade van standarda i da je potrebno izvršiti reviziju svih projekata. Važno je napomenuti – ukoliko se ikada izgrade sve planirane MHE njihovo učešće u ukupnoj proizvodnji električne energije biće zanemarljivo malo, svega par procenata, a šteta po lokalne zajednice računaće se desetinama miliona eura  godišnje. Tačnije, uništavanje životne sredine nema cijenu i ne može se izraziti brojevima.

Neshvatljivo je da u 21.vijeku, vijeku klimatskih promjena,  kada sve studije govore da je pitka voda najvažniji resurs, jedna država odluči da radi dobiti investitora ubije desetine pitkih planinskih rijeka. I ne samo što ubijaju živi svijet u rijekama i oko rijeka, oni sprječavaju razvoj lokalnih zajednica, uništavaju tradiciju, poljoprivredu, turistički potencijal i sprječavaju one koji bi se vratili u već opustošena sela da to učine.

Kada se još  doda podatak da je prošle godine kroz subvencije vlasnicima MHE isplaćeno četiri miliona eura, dolazimo do paradoksalne situacije da građani plaćaju da im se ubije rijeka, uništi selo, oduzme ljepota i razvojni potencijal.

Prije nedjelju dana EU je objavila novu strategiju zaštite biodiverziteta do 2030. godine u kojoj se između ostalog navodi da je cilj da se u EU sljedećih deset godina oslobodi preko 25 000 kilometara rijeka kako bi slobodno tekle, a to će se učiniti rušenjem već postojećih brana od HE i MHE. Tako da možemo reći da je izgradnja MHE u CG antiprirodna, antievropska i antirazvojna i da donosi samo štetu, a apsolutno nikakvu ni najminimalniju korist i da izgradnja MHE nikako nije opravdana.

 

Ugroženi svi nacionalni parkovi

MONITOR: Kako se štite nacionalni parkovi i je li auto-put ugrozio Taru?

DRAGIĆEVIĆ:U Crnoj Gori su ugroženi svi nacionalni parkovi, svaki na svoj način. Nacionalni park Lovćen sječom šume i ilegalnim deponijama, Skadarsko jezero ilegalnim izlovom ribe strujom i ilegalnom eksploatacijom pijeska, Biogradsko jezero višedecenijskim nečinjenjem može potpuno nestati, Nacionalni park Durmitor je već smanjio svoje granice zbog ilegalne gradnje, a trenutno koncesionari uveliko sijeku šumu na samo par desetina metara od granica NP, ugrožava se UNESCO status planiranom izgradnjom skijališta protiv svih standarda i pravila i izgradnjom akumulacionog jezera za potrebe osnježavanja.

Donji tok Tare je potpuno devastiran izgradnjom auto-puta, a veliki nasipi materijala koji nanose sediment u rijeku dodatno ugrožavaju njen osjetljivi biodiverzitet. Potrebna je ,,departizacija” nacionalnih parkova, najveći problem je što NP u Crnoj Gori upravljaju nestručne osobe i partijski kadrovi kojima u interesu nije očuvanje jednog od naših najvažnijih resursa već njihova bjesomučna eksploatacija i partijsko zapošljavanje.

Veseljko KOPRIVICA

Komentari

INTERVJU

SRĐAN PERIĆ, ORGANIZACIJA KOD: Samo bjesomučna borba za moć

Objavljeno prije

na

Objavio:

Izdijeljena, posvađana i bez jasne ideje kako pokrenuti temeljne reforme, i korak dalje, kako izvući zemlju recimo iz problema da naše stanovništvo stari, da ulazimo u zonu bijele kuge, da postajemo odredište nekvalifikovane i niskoplaćene radne snage… nova većina razumije da je glavni problem odgovor na pitanje ko će biti ,,DPS poslije DPS-a”.

 

MONITOR:  Demokratski front najavio je bojkot parlamenta i svih Vladinih zakona, ukoliko u Vladu  ne uđe lider DF-a Andrija Mandić. Kako vidite taj zahtjev?

PERIĆ: Ukoliko nova vlast želi da bude operativna, ona mora pronaći put uzajamnog uvažavanja. Niti je uvažavanje da nekoga unaprijed proglasite nepoželjnim za ministarske pozicije bez obzira na procenat koji osvoji na izborima, niti je od onog ko osvoji najviše glasova u novoj vlasti korektno da insistiranjem nametanja svojih političkih ciljeva doslovno uništava subjekt koji treba da obezbijedi većinu. Da ne govorimo koje su refleksije takve pozicije na cijelu zajednicu. U tom kontekstu valja demistifikovati određenje u odnosu na državu. Ako uzmemo jednu od najneutralnijih definicija da je država skup procedura koji nam omogućava da funkcionišemo kao zajednica, onda svi treba da prihvate da će poštovati te procedure i da će činiti što i koliko mogu da se društvo nepoštovanjem tih procedura ne bi dezintegrisalo. Bez toga je doslovno nemoguće, ne samo formirati djelotvornu većinu, već i funkcionisati uopšte.

Nama fali plan i dogovor na mnogim poljima, a posebno u politici. Političari bi trebalo da rješavaju probleme, da razumiju značaj kompromisa i da podnose odgovornost. Nažalost, ovo ostaje samo lijepa želja – u praksi je to bjesomučna borba za moć uz pomoć koje onda želite da raspolažete resursima svih nas.

Sve političke partije rasporedile su  svoje ljude u javnim preduzećima na čelnim pozicijama i ,,po dubini” uveliko kadriraju. Tu vidimo da onamo gdje imaju zajedničke interese partije se bez većih problema dogovaraju – bez obzira da li je to u interesu građana ili ne. Razumijem da mnogi ljudi zbog političke pripadnosti nisu mogli da se zaposle i/ili napreduju, ali taj problem se mora rješavati time što će se prvo procesuirati svi oni koji su radili nezakonito u prethodnom periodu i tako što ćete kadrirati najkvalitetnije, a ne ,,najzaslužnije” ljude.

MONITOR: Da li pregovori parlamentarne većine vode izborima ili će se nastaviti sa krizama, uslovljavanjima i pregovorima?

PERIĆ: Nije bilo teško predvidjeti da će se tokom pregovora nastaviti uzajamne optužbe unutar vlasti. Činjenica je da svaka od koalicija ima svoj ucjenjivački kapital, ali bojim se da će stalnim naglašavanjem te pozicije građani postajati taoci te političke realnosti. Ko će biti vještiji, a čija će procjena biti loša je nešto što razumijem da zanima stranke, ali šta to znači iz perspektive propuštanja prilike realizacije suštinskih promjena koju su sami akteri nazvali istorijskom i koja zaista ima taj potencijal?

Da li su razjašnjenje ovog rebusa izbori? Oni jesu opcija, ali ne vjerujem da je ijedan subjekt spreman za njih, a još manje da je siguran da bi mogao da politički kapitalizuje to što bi ih izazvao – tako da ne očekujem izbore u najmanje narednih pola godine.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 15. oktobra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

STAŠA ZAJOVIĆ, KOORDINATORKA ŽENA U CRNOM: Moramo pogledati lice prošlosti

Objavljeno prije

na

Objavio:

U Srbiji nikada nije postojao konsenzus oko odgovornosti za rat i ratne zločine ni na nivou države ni na nivou društva, pa čak ni civilnog društva. To je, za mene, zagrljaj smrti u ovoj zemlji

 

MONITOR: Prošlo je trideset godina od osnivanja Žena u crnom. Šta je urađeno, u čemu se uspjelo, a u čemu nije?

ZAJOVIĆ: Najvažnija je činjenica da smo mi dosledne i istrajne, da se nismo prilagođavale nikakvim projektnim ni nacionalnim zahtjevima, nikakvim konsenzusima niti modama – nego smo se prilagođavale našim moralnim, etičkim i političkim  principima. Pada mi na pamet Atena Atanasiu, naučnica koja nas je proučavala i koja kaže da je hrabrost istrajnost i odlučnost, bez obzira na neizvesnosti, bez obzira na rizike i često veoma visok stupanj straha. To je jedno opstajanje bez oslonca, bez oslonaca na neke poznate modele. Imale smo puno uzora, ali mi smo se kretale, kako kaže Hana Arent, „bez gelendera“. Imale smo prethodnice, iz NOB-a, ali i iz globalnog, antifašističkog i antimilitarističkog pokreta. Mi smo ipak smatrale da bi trebalo da napravimo svoje prakse i da se u našim teorijama oslanjamo na kontekst koji nas okružuje. Da sve što radimo izranja iz tog konteksta u kojem živimo. Naravno da pozajmljujemo znanja.

Imale smo preko 2500 uličnih akcija, bez obzira na užasne probleme koji su najviše proizlazili iz toga što smo se fokusirale i nikada nismo odustale od pitanja odgovornosti za rat i ratne zločine 90-ih. Otuda svi naši najveći problemi. Proizvele smo potpuno nove prakse jer u vezi sa tranzicionom pravdom nismo imale nikakve modele. To su prakse koje zagovaraju feministički pristup pravdi, kao što je posećivanje mesta zločina počinjenih u naše ime. To je potpuno nova vrsta politike. Zahvaljući tim praksama i doslednosti, mi smo mogle da okupimo žene žrtve iz svih zemalja bivše Jugoslavije u Ženski sud. Mislim da neću biti pretenciozna ako kažem da to nije niko drugi uspeo, jer su one iz zajednice žrtava tražile da mi kontrolišemo taj proces. To nije bilo zato što smo mi visokoprofesionalne, već zbog izgrađenog ogromnog povjerenja. Šest godina smo stajale na Trgu republike tokom ratova.To je nova paradigma mirovnog prisustva u javnosti na Trgu koji je simbol najgorih nacionalističkih narativa, a ti ga preokrećeš u mesto saosećanja sa onima koji su proglašeni nepodobnima, neprijateljima, sa onima koji su subverzivni. To su žrtve različitih etničkih predznaka. Mi smo i u takvim okolnostima napravile pluralitet javnosti, regovale smo ne samo na kontekst zla već smo i proizvodile jednu drugačiju javnost. To smo radile zajedno sa umetničkim kolektivima, stvarajući subverzivno sećanje, subverzivno pamćenje, dugačiju memoralizaciju. I kako kažu u grupi Škart „One su pokretne uznemiriteljke“. To je odluka da neprekidno uznemiravaš kako državu tako i društvo i da podsećaš da je grad Beograd odavno prestao da bude grad. Mi ih ometamo u mitomaniji, u kontroli nad nacionalnim telima. Ovaj grad i ova zemlja samo žele da kontrolišu nacionalna tela i mi smo im na Trgu republike to oduzele. I kako kaže meni blizak teoretičar Malford: grad je samo organ pamćenja. A grad koji to briše i negira, to nije grad to je samo konglomerat zgrada i fizičkih bića. Uglavnom su to tela nacije.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 15. oktobra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

IVANA MARINIĆ KRAGIĆ, REDITELJKA: Pravo na ljubav

Objavljeno prije

na

Objavio:

Kako će neko živjeti svoj život je isključivo osobna odluka, bez uplitanja politike u privatnost, nametanja ili lažnog moraliziranja

 

Film Nun of your business u režiji Ivane Marinić Kragić dobio je nagradu Maslačak za najbolji film u regionalnoj selekciji na nedavno završenom Underhillfestu. Ivana Marinić Kragić je takođe koscenaristkinja, direktorica fotografije i producentkinja projekta Nun of Your Business. Film je prikazan u okviru programa U fokusu, a rediteljka je bila gošća festivala. Podgorička publika je bila veoma zainteresovana da pogleda film o životnoj priči dvije časne sestre koje su se upoznale u samostanu i zaljubile. Nakon što su zajedno donijele najtežu odluku u životu, jedna za drugom odlaze iz samostana u kojem su u izolaciji proživjele godine ne uvijek idiličnog života.

MONITOR:  Kakvo iskustvo nosite iz Podgorice i UnderhillFesta i koliko Vam je prijalo da budete na festivalu koji se održava uživo, pred publikom i gostima – autorima filma, jer smo svjedoci sve većeg broja online festivala zbog pandemije i to u cijelom svijetu?

MARINIĆ KRAGIĆ: Imam same riječi hvale. Za mene gostovanje na UnderhillFestu ove godine je ujedno bio i moji prvi izlet u Crnu Goru. Divno iskustvo, čemu je prvenstveno zaslužan i odličan tim UnderhillFest-a koji se maksimalno potrudio na gostoprimstvu. S druge strane bila mi je velika čast sudjelovati sa svojim filmom u programu vrlo zanimljive i kvalitetne selekcije filmova. Iskreno se veselim idućem susretu.

MONITOR: Žiri 12. UnderhillFesta je bio jednoglasan i istakao da inovativnim, svježim i modernim rediteljskim postupkom, sve vrijeme publiku milujete i nježno navodite na smijeh tamo gdje je u pitanju najdublja emotivna drama kroz koju su junakinje prolazile zajedno sa Vama.

MARINIĆ KRAGIĆ: Lijep je osjećaj kad dobiješ priznanje struke za svog dugogodišnji rad, a pogotovo kad se to dogodi na festivalu kao što je UnderhillFest. Sjećam se svoje prve nagrade koja je došla od publike na ZagrebDox Festivalu u listopadu 2020, gdje je film ujedno imao i svoju svjetsku premijeru. Bila sam jako napeta, nisam bila sigurna kako će publika prihvatiti film, a najmanje sam se nadala nagradi. Nakon premijerne projekcije uzbuđenje je bilo toliko intenzivno da mi je trebalo tri dana da dođem k sebi.

MONITOR: U filmu “Nun of Your Business” pratimo priču o časnim sestrama i njihovoj potrazi za Bogom, kroz koju one pronalaze ljubav i jedna drugu. Kako i kada ste čuli za njihovu priču i kako ste upoznali Maritu i Fani?

MARINIĆ KRAGIĆ: Tijekom jednog ljetovanja na Korčuli upoznala sam Maritu. Bile smo igrom slučaju u istom društvu. Toga dana sam se pobliže i upoznala s njezinom pričom, pa iako me priča instant zaintrigirala, prošlo je godinu dana kada sam se usudila pitati o mogućnosti snimanja filma. Marita je bila dosta otvorena prema mojoj ideji, ali ni ona ni Fani nisu još bile spremne izaći u javnost sa punim identitetima. Od izlaska iz samostana i outanja obiteljima prošlo je malo vremena, stoga im je trebalo da se prilagode novim okolnostima. Kako je taj proces u njima sazrijevao tako je i odluka da priču podijele s drugima ojačala.

Miroslav MINIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 15. oktobra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo