Povežite se sa nama

INTERVJU

DR ŠERBO RASTODER, ISTORIČAR: Bez distance

Objavljeno prije

na

Posljednjih 30-ak godina crnogorske istorije posmatrali smo kao rijeku u koju se slivalo hiljade rukavaca različitih istorijskih iskustava, vjekovi tradicije, kulture, razvoja, lutanja i stradanja

 

MONITOR: Vi i Novak Adžić objavili ste ovih dana trotomnu ediciju ,,Moderna istorija Crne Gore (1988-2017) – Od prevrata do NATO pakta“. Tim povodom izjavili ste da vas je prevashodno zanimalo naučno i utemeljeno stanovište. Jeste li uspjeli da to ostvarite?

RASTODER: Nije na nama da sudimo o tome. Ali je jedno sigurno, kolega Adžić  i ja  smo se trudili da primjenom naučne metodologije  stvorimo djelo čije su misli: sistematične, logične, mjerljive, provjerljive i skladne, a to znači naučne. Kao koautori, na 1.776 strana u tri toma,  napravili smo prvo ovakvo djelo u državama Balkana, što je poseban izazov i rizik. Izazov – jer postavljate obrazac kako se to može uraditi. Rizik –  zbog  realnog očekivanja da se takav pristup izlaže sveobuhvatnoj naučnoj kritici i preispitivanju.  Odbacili smo izgovor o ,,istorijskoj distanci” iza kojeg istoričari uglavnom skrivaju intelektualni kukavičluk i relativizirali navodnu nespremnost istorijske nauke da se bavi savremenom istorijom. Pokazali smo da za to ne postoje  naučni razlozi. Živimo u najdokumentovanijem vremenu o istoriji čovječanstva. Vremenu u kojem je svaka sekunda življenja osvjedočena,  kao pisani ili foto-fono-filmski zapis. Problem izvora se javlja potpuno suprotno od tradicionalnog obrasca. Više se ne govori o nedostatku istorijskih izvora, već o obilju i mnoštvu iz kojeg birate. Traganje za izvorom pretvara se u sposobnost odabira iz mnoštva. A,  treba biti svjestan da je svaki odabir subjektivan. Najveći među nama, Fernan Brodel  to nikada nije negirao, već je i drugima nudio da sistemom provjerljivosti dođu do istih ili sličnih sudova. Druga se bojazan tiče blizine ,,vatre”. Tačnije  opasnosti da vas nedavni događaji ne ,,pregriju i opeku” , kako o njima ne bismo mogli suditi ,,hladne glave”. I ta je bojazan samo izgovor, jer imate događaja koji su više od vijeka iza nas, a o njima je napisano ili se pišu stotine knjiga. Zaključak je: Istorija se ne može napisati, ona se piše. Mi smo  posljednjih 30-ak godina crnogorske istorije posmatrali kao rijeku u koju se slivalo hiljade rukavaca različitih istorijskih iskustava, vjekovi tradicije, kulture, razvoja, lutanja, stradanja. Mi smo skupili intelektualne hrabrosti da zagazimo u tu rijeku sa ambicijom da će u perspektivi hiljade novih ruku zahvatati vodu iz te iste rijeke, neko da utoli žeđ, a neko da je pokuša dodatno razbistriti. Sigurni smo da su nam pobude intelektualno i naučno opravdane, a o rezultatima  mogu suditi oni koji razumiju prethodno rečeno.

MONITOR: Recenzenti su eminentni naučnici iz regiona. Kako glasi njihova ocjena vaše knjige?

RASTODER: Kao autori insistirali smo  da pored jednog recenzenta iz Crne Gore za svaku knjigu pojedinačno budu još bar dvoje  iz regiona. Zašto? Bila nam je  važna recepcija ovog djela izvan granica Crne Gore. Na prvoj promociji ovih knjiga  održanoj 21. maja na on-line konferenciji učestvovali su: dr Latinka  Perović iz Beograda, prof. dr Hrvoje Klasić iz Zagreba, prof. dr Nevenka Tromp iz Amsterdama, prof. dr Husnija Kamberović iz Sarajeva, Sonja Biserko iz Beograda. Ako bi apstrahovali pregršt komplimenata  autorima i izdavačima kao kurtoazne, posebno su nam prijale javne objave kolegijalne ,,zavisti i ljubomore” kolega u profesionalnom smislu i njihovo saznanje da ove knjige mijenjaju stereotipnu sliku o Crnoj Gori devedesetih, kao sredini patetičnih ratnika vezanih pupčanom vrpcom za Miloševića, maloj bočici punoj otrova smještenoj u središte pogubne ideologije koja je uništila Jugoslaviju. Pokazalo se da je  i ovdje postojala tzv. ,,Druga Crna Gora pacifistička, tolerantna, građanska, proevropska, prodemokratska …I da je ta Crna Gora u početku slabašna i malo uticajna, vremenom izrasla u respektabilnog partnera svim snagama modernosti. Možete taj proces vezivati za ličnost, što mislim da je  simplifikacija društvenih procesa, možete to pripisati spoljnjem faktoru, ali ne možete apstrahovati unutrašnju dinamiku društva koje se stalno lomi na razmeđi tradicionalizma i modernizma.

MONITOR: Edicija pored političkih događaja obuhvata i ekonomsku istoriju Crne Gore.

RASTODER: Naš primarni cilj je bio primjena savremene naučne metodologije. To znači posmatranje društva u totalitetu. To opet znači ne grebati po površinskim porama društva, već zagaziti,  sagledati sve njegove aspekte: političku kulturu, socijalnu strukturu  (konfesionalnu, intelektualnu, ekonomsku), analizirati  institucije društva (političke partije, parlament, vojsku, policiju, medije, sudove).  Ne mislim da smo originalni,  ali znam da smo u naučnom smislu moderni i pri tome su   nam ,,reper” trendovi u nauci na globalnom nivou.

MONITOR: U  trotomnoj  ediciji pominje se preko 3.500 imena i veliki broj istorijskih izvora – publikacije, arhive, dokumenta… Kojim ste se kriterijumom rukovodili pri njihovom odabiru?

RASTODER: Ako mislite na ,,ličnosti” njih ,,bira” izvor, a izvore bira istraživač. Ako vas korišćeni izvor ne spominje u bitnom istorijskom kontekstu, ostaćete anonimni saputnik vremena koje se izučava. Ako bitišete u društvu tako što ,,proizvodite” posljedice od interesa za to društvo, nesvjesno postajete ,,junak” istorije. Vrijednosni sud određuje mjesto koje ćete zauzeti, ali izvor uslovljava takav sud, jer ga čini ,,provjerljivim”. Ponavljam, živimo u najdokumentovanijem periodu istorije i to se vidi u knjigama. Na 1.776 strana teksta namjerno je data neprekinuta numeracija od početka do kraja, ima preko 4.500 fusnota, što samo djelimično ukazuje na obim konsultovane građe. Htjeli smo ekstenzivnom prirodom ekspozicije  i naučnog aparata pokazati koliko toga ,,ima” i da je moguće od svakog pitanja problematizovanog u knjigama napraviti posebne studije. Nastojali smo da budućim istraživačima ukažemo na ono što se ne može ,,zaobići” ako želite biti naučni i ukazati na tok rijeke u koju smo mi zagazili. Kako će drugi plivati po njoj  nije na nama da određujemo, ali smo, ipak, pokazali gdje može biti pojas za spašavanje.

MONITOR: Mnogi istoričari  tvrde da treba da prođe izvjestan period, pa onda analizirati istorijske događaje. Šta mislite o tome?

RASTODER: Već sam naveo dosta argumenata koji relativiziraju pitanje tzv. ,,istorijske distance”. Ona nije, u naučnom smislu, uslovljena protokom vremena koliko dostupnošću izvora. Da vidimo koji to izvori danas nijesu  dostupni? Vojni, policijski? Ako imate pristup Arhivu Tribunala u Hagu onda se odmah možete uvjeriti da to ne stoji. Politički, ekonomski? Objavljena sjećanja, memoari, izvori iz medija čine ogroman korpus izvora koji omogućavaju rekonstrukciju političkih procesa u satima,  a da ne govorimo o političkim idejama, aktivnostima. Ekonomski? Bezboj planova, strategija, izvještaja omogućavaju detektovanje osnovnog pulsa ekonomskog života. Šta ostaje upitno? Samo ono što čini potrebu za komotnom komparacijom procesa, jer ne postoje validno izvedeni  sudovi o njima. A to je segment  s kojim se susrijeće i tzv. ,,istorija distance”. Mislim da se više radi o strahu da se suočite sa slikom omeđenom dostupnim svjedočanstvima i nadom da ona może biti ,,drugačija” protokom vremena. U redu. Ali šta uslovljava  njeno crtanje? Živi portreti ili ,,okamenjena priroda”? Siguran sam da će protokom vremena sudovi biti izoštreni i moguće umješnije balansirani, ali ukupna slika će ostati uramljena.

MONITOR: Zašto mnogi istoričari pristaju na političku zloupotrebu istorije i ne reaguju na sve učestaliji istorijski revizionizam?

RASTODER : Više puta sam činio upitnim pojam ,,istorijskog revizionizma”. Mislim da on kao takav ne postoji, jer se pogled na prošlost może legitimno mijenjati samo kada  nova saznanja potiču iz novih izvora. To onda nije  ,,revizionizam” nego  dinamizam nauke. Radi se o promjenama vrijednosnih sistema u kojima svako pokušava biti na ,,pravoj strani istorije” tako što će je ,,mijenjati “, a ne razumijevati. Ovo čemu danas i uvijek prisustvujemo je samo potreba  za promjenom ,,vrijednosnih sudova “, a ne prošlosti, koja se ne može promijeniti.

 

Ishodišta

MONITOR: Koji su to najznačajniji događaji perioda koje ste analizirali u trotomnoj knjizi ,,Moderna istorija Crne Gore (1988-2017) – Od prevrata do NATO pakta“?

RASTODER: Tragali smo za odgovorom na pitanje: šta je to savremena Crna Gora? Izraz istorijskog iskustva, sinteza tradicije i modernosti ili kamen u cipeli njenog istorijskog hoda? Odgovor na to pitanje nije jednostavan, posljednje tri decenije ,,potrošene” su u traganju za prihvatljivim odgovorom. Druga bitna stvar je da li moderna Crna Gora nalazi  ishodište u 1988/89. godini  ili je slučajna promjena ideološke paradigme iznjedrila novu formu, dok je suština ostajala ista. Dakle, da li su četiri pasoša (SFRJ, SRJ SCG i CG) koje je promijenio crnogorski građanin u posljednje  tri decenije privilegija izrasla iz istorijske prilagodljivosti ili posljedica preturanja po naslagama istorije iz koje je uzimano ono što je moguće? Da li je crnogorsko društvo sposobno da akumulira vrijednosti imanetne savremenom svijetu ili živi od potrebe da na njega gleda glavom okrenutom unatrag. Treća suštinska stvar je kako se  desilo da prvi put u istoriji Crna Gora izađe iz sukoba i ratova bez ,,heroja”. Tačnije, da li su njeni najveći  ,,heroji” posljednjih ratova  oni koji su poginuli od ,,svojih” (kontraadmiral Krsto Đurović) ili oni koji su izvršili samoubistvo (admiral Vladimir Barović). Kako se desilo da se prvi put u istoriji ,,ratničke” Crne Gore  čuje parola  ,,junaštvo je ne ići u rat” … .? Da li su pojave fašizacije i demokratizacije crnogorskog društva autohtona ili uvezena pojava? Da li su ,,zločini” počinjeni u ,,naše ime” (Pljevlja,Bukovica, Štrpci, Akcija ,,Lim”, Deportacija, Progon Roma iz Danilovgrada, Orlov  let, Kaluđerski laz…) sve nas učinile odgovornim u procesima socijalizacije zla? Da li je 14 godina čekanja na suverenost bio nužan proces sazrijevanja ili odlaganje priznanja nezrelosti? Mnoštvo sličnih pitanja čini osnovnu arhitekturu djela unutar ekspozicije zamišljene kao cjeline.

 

Nauka se politički ne vrednuje

MONITOR: Često se kaže da istoričari ne žive u sadašnjosti. To se za Vas i za Novaka Adžića ne može reći, jer ne pripadate onima koji stvarnost tumače falsifikovanjem  činjenica i podilaženjem aktuelnoj politici…

RASTODER: Agneš Heler kaže da ne postoji sadašnjost, da je neizvjesna budućnost i da je jedino izvjesna prošlost. Pri tome je imala na umu da je i ovo što sam sada izrekao već prošlost. Hvala vam na tom mišljenju, iako smo svjesni da postoje drugačiji sudovi od vaših. Suština je da se mi ne bavimo  naukom ni ,,za koga”, niti ,,protiv koga”. Zato često smetamo svima koji ne mogu shvatiti da naučna utilitarnost treba biti odijeljena od dnevne i da se naučna misao provjerava, a ne ideološki i politički vrednuje. Načelno, i ovo je prošlost, kako bi rekla Helerova, a u njoj preživljava samo ono što se  potvrdi  kao vrijednost.

                                                  Veseljko KOPRIVICA

Komentari

INTERVJU

DŽEVDET PEPIĆ, GRAĐANSKI AKTIVISTA I BIVŠI UREDNIK LIBERALA: Selektivni i u osudi nasilja

Objavljeno prije

na

Objavio:

Kao društvo podijeljeni smo i veoma selektivni po pitanju nasilja. Zavisno od toga  „čija” je žrtva ili nasilnik. A svi bi trebalo da budemo  jedinstveni i osudimo svaku vrstu nasilja.  Ne samo kod nas. Ovo što se dešava u Gazi je strašno. Niko ko ima “zrnce” ljudskosti u sebi, bez obzira na bilo kakve interese, ne smije da ćuti i ne osudi brutalna iživljavanja i ubijanja nevinih od strane izraelskog režima. Mnogi  u Crnoj Gori, naročito na početku žestokih napada, su ćutali na događaje u Gazi

 

MONITOR: Popis je krenuo, nakon ispunjenih preduslova iz Sporazuma vlasti, opozicije i predstavnika vijeća nacionalnih manjina. Ipak, kampanja o nacionalnom izjašnjavanju se nastavlja.  Kako to komentarišete?

PEPIĆ: Najsmješnija pamet je naknadna pamet. Dobro je što je popis konačno krenuo. Ali ne smijemo zaboraviti da taj popis kasni već više od dvije godine. Zašto se jedno, po pravilu  statističko- tehničko pitanje problematizuje?

Moram reći i to da je, bez obzira na prolongiranje , dobro što je premijer . Spajić odložio početak popisa za 30 dana. I što se koliko- toliko došlo do kompromisa. No,primjećujem da će popis,  bez obzira na rezultate, poslužiti više za identitetska pitanja i prepucavanja i ” dokazivanja ” kojih je više , ili manje. Nažalost, nacija i vjera, postali su zanimanje.  Da je sreće, identitetska pitanja ne bi trebalo da nam budu  toliko od značaja. Dobro bi bilo kada bi popis iskoristili u svrhe razvitka našeg društva. Da vidimo , koliko nas uopšte ima  i  čime raspolažemo.

Pritom,  jasno je da popisno ” izjašnjavanje ” građana ne može da nam ukaže sa kakvom imovinom se raspolaže. Nema načina da se  popisom  utvrdi kako su nekI  bliski vlastima  stekli više imovine. Da je i volje i sreće, time bi se bavile druge službe.

Bilo bi mi drago da se rezultati popisa iskoriste na pravi način. A ne da nam on posluži, što me  plaši,  za  prebrojavanje nacionalnih i vjerskih krvnih zrnaca.

MONITOR: Nakon prepiski između Vesne Medenice sa sutkinjama, tužiteljkama i predsjednicom Agencije za sprečavanje korupcije, ovonedjeljne Skaj prepiske svjeoče o razgovorima između bivših službenika policije i vrha kriminalnih grupa o rezultatu izbora 2020, pa i planiranju da se neki od poslanika ukloni. Govori se o Nebojši Medojeviću, jednom od lidera bivšeg DF. Šta to kazuje?

PEPIĆ: Ne bi trebalo da nas, koji smo na razne načine pratili pomnije javnu CG društveno – političku scenu, ili bolje rečeno, koji smo osjećali i uvidjeli da nešto nije u redu u višedecenijskoj vlasti DPS- a i Mila Đukanovića mogu iznenaditi  ove i ovakve prepiske putem Skaj aplikacije.

Dobro je poznato da je ta i takva vlast stvorila i izuzetno dobro koristila taj i takav ” sistem vrijednosti”. Dobro je bilo poznato da je Vesna Medenica ” treću granu vlasti”  stavila u zaštitu  Đukanovića i njemu bliskih. I da ništa  što je zadiralo u organizovani kriminal na visokom nivou, nije moglo da se pred sudskim instancama , ne samo pravosudno  dokaže , nego ni pokrene. Ako hoćemo da budemo iole iskreni , moglo se znati, da i neki od policijskih službenika, nijesu bili u službi očuvanja javnog reda i mira , već više u lancu  očuvanja Đukanovićeve i moći  bogatstva.

Svako  ko i je ukazivao na to  nalazio se na udaru i djelova policije i djelova sudstva. Počesto i na meti nekih ” žestokih momaka” . Tako da me ove i ovakve prepiske – ne čude.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 8. decembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

ALEKSANDAR KRAUS, PREDSJEDNIK SAVEZA ANTIFAŠISTA SRBIJE: U Srbiji je dominantan populizam koji čini sve da zadrži vlast

Objavljeno prije

na

Objavio:

Osnovni, svrsishodan cilj izbora u Srbiji trebao bi da bude  približavanje zeleno-lijevih i socijal-liberalnih političkih opcija – i ne samo njih

 

MONITOR: Nedavno je prošlo 80 godina od Drugog zasjedanja AVNOJ-a. Tih dana se u Teheranu održavala i konferencija glavnih savezničkih lidera-Staljina, Ruzvelta i Čerčila. Tvrdi se da je tada izdejstvovano priznanje Titovog pokreta kao dio kompromisa između trojice lidera. Kako  ocjenjujete značaj ovog događaja i njegov legat danas?

KRAUS: Da, pre nekoliko dana, tačnije, ove godine 26.11. u Jajcu je svečano obeležena 80-ta godišnjica od održavanja II zasedanja AVNOJ-a. I na teritoriji Jugoslavije, kao i na međunarodnom planu, 1943. godina je bila prelomna godina II Svetskog rata. Te godine su vođene najveće bitke u NOB-u, na Neretvi i Sutjesci. Posle bitke na Neretvi, praktično je bio poražen kolaboracionistički četnički pokret, a tokom bitke na Sutjesci je Čerčilov šef britanske vojne misije Bil Dikin imao jasan uvid ko se i kako bori protiv Nemaca. Dikin je prisustvovao i II zasedanju AVNOJ-a, na kojem su donete istorijske odluke, pa i one o tzv.avnojevskim granicama i federativnom uređenju zemlje, kao i budućem ustrojstvu države kao republike. Velika trojica su u Teheranu, prihvatajući partizanski pokret kao saveznički, samo potvrdili stvarno stanje na terenu. Nije to bila nikakva diplomatska pobeda jednog pokreta otpora već savezničko prihvatanje jedinog narodno-oslobodilačkog pokreta, koji u to vreme broji oko 300.000 naoružanih i u vojne formacije organizovanih boraca i borkinja. Socijalistička Jugoslavija je razbijena dejstvom mnogobrojnih unutrašnjih i spoljašnjih činilaca, u kojima je tema granica bila samo jedna-doduše kobna kao okidač za ratove 90-tih odnosno za aktuelizovanje ideologije Velike Srbije. Bez avnojevskih granica, danas svakako jedan broj postojećih država ne bi postojao.

MONITOR: U Firenci je ovih dana održan samit ultra desnih partija. Domaćin je bio Mateo Salvini, potpredsjednik Vlade Italije. Inspirisala ih je  pobjeda ultra desnog Gerta Vildersa u Holandiji. Pripremaju se da na  izborima za EU parlament u 2024-oj budu treća grupacija po brojnosti. Postoji li opasnost da se to desi?

KRAUS: Povodom nedavne pobede Vildersa u Holandiji i pomenutog skupa u Firenci, postoje veoma opravdani strahovi, i to ne samo u Evropi. Mislim da je stanje alarmantno. Izbori u Poljskoj su ohrabrenje, a do izbora 2024-e, verujem da će doći do nekih inicijativa kako bi se ovaj prodor ekstremne desnice zaustavio. U biti, radi se o krizi kapitalizma, a levica još ne nudi stvarnu alternativu.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 8. decembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

ILAN PAPPE,  JEDAN OD NAJPOZNATIJIH  EKSPERATA ZA BLISKI ISTOK: Palestinci i Izraelci moraju živjeti zajedno

Objavljeno prije

na

Objavio:

Na neki način, tekući rat u Gazi je poglavlje u  priči koja je započela etničkim čišćenjem i nikada nije okončana u decenijama  nakon 1948

 

U  Torinu je nedavno boravio poznati istoričar, esejist i publicista  Ilan Pappe jedan od najpoznatijih  eksperata za Bliski istok, što je bio razlog za  susret i  kraći razgovor o aktuelnoj situaciji. Trenutno je  jedan od rijetkih istraživača, istoričara, autora, izraelskog porijekla, koji na precizan, jasan  i analitičan način barata istorijskim činjenicama i pokušava čitaocima sa  naučnog aspekta približiti kompleksnu situaciju u Gazi i na Zapadnoj obali.

Pappé od 1990.  godine predaje istoriju na Univerzitetu Exeter u Velikoj Britaniji.  Zbog opozicionih stavova  morao je napustiti svoju zemlju Izrael, jer je bio odveć kritičan prema cionizmu. Jedan je od predstavnika takozvane nove izraelske istoriografije, struje “nepodobnih” istoričara za   one vlade Evrope i Zapada  koje nastavljaju zagovarati, može se reći,  lažnu verziju  rata protiv Palestine.

Pappé je poznat po tome što je dokumentirao “etničko čišćenje” iz 1948. nad Palestincima, Nakbu/Katastrofu kako je nazivaju  preživjeli,  mračnu povijesnu stranicu s kojom se izraelska država nikada nije htjela suočiti.

Razlozi za susret sa Ilanom Pappeom su brojni. Izmedju ostalog i publikovanje nove knjige Ten Myths About IsraelDeset mitova o Izraelu.

Knjiga govori prevashodno o deset falš ideja na koje se oslanja okupacija Palestine i  koje je istoričar pobio sa sjajnom preciznošću i  hrabrošcu. Pappe demonstrira  iz kog ugla  treba gledati na realnost, ukazujući da je permanentno uznemiravanje vlasti urgentno i neophodno. I moguće.

Pappe je boravio  u Torinu  na poziv torinskog udruženja BDS koje je pokrenulo  ekonomsku  kampanju, boycott, disinvestment and sanctions (bojkot, dezinvestiranje i sankcije prema Izraelu)  te  univerzitetskog i studentskog pokreta Projekt Palestina. Govorio je pred brojnom publikom. Bilo je više  od 500 slušaoca, a toliko je ostalo pred vratima prepune sale.

Izdvajamo par redova iz  samog početka knjige Deset mitova o Izraelu.

“Palestina je uvijek bila zemlja izmedju rijeke i mora. I još je uvijek. Na njenu promenjljivu sudbinu nije uticala geografija vec demografija. Kolonizatorski pokret  koji se ustoličio krajem 19 vijeka, sada  predstavlja pola populacije i kontroliše drugu polovinu uz pomoć ideološke  matrice rasizma i politike aparthejda. Mir nije pitanje demografskih promjena, niti ponovnog crtanja mapa: Mir je eliminacija postojeće ideologije i politike”

LIFEGATEU: Profesore Pappé, govorili ste o Nakbi-Katastrofi kao događaju “etničkog čišćenja” i dokumentirali ste postojanje PLANA D-  Dalet plana (Akcioni plan izraelske vojske –  Plan B  iz septembra 1945, Plan iz maja 1946 i  Plan Yehoshua iz 1948)  ili kako su protjerivanja i masakri Palestinaca tih godina bili projektovani za stolom od grupe cionistički orjentiranih Izraelaca. Kako  ostvariti taj “plan” danas, dok je u toku  rat u Pojasu Gaze? Postoji li nešto od tog plana što je i danas aktuelno ?

PAPPE: Godinu 1948.  palestinski Arapi su definirali kao “katastrofu”, tacnije Nakbu. Godinama kasnije uvijek su tvrdili da Nakba nikada nije završena. Na neki način, tekući rat u Gazi je poglavlje u toj priči, koja je započela etničkim čišćenjem i nikada nije okoncana u decenijama  nakon 1948. Temeljna ideja uvijek je ista: Izrael želi osvojiti nove teritorije,  ali bez Palestinaca koji zive na njima. Ne mogu biti siguran da postoji plan poput Plana D iz tog vremena, ali koraci za konsolidaciju tog plana su isti. Prvo se stanovnici pojasa Gaze protjeruju sa sjevera na jug, zatim se predlaže prognati ih  u Egipat, na Sinaj ili nagovoriti da odu u druge zemlje. Drugim riječima, zločini protiv čovječnosti dokumentirani 1948, nastavljaju se i danas.

Maurizio BONGIOANNI –LifeGateu
Prevod:  Vesna ŠĆEPANOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo