Povežite se sa nama

INTERVJU

DR ŠERBO RASTODER, ISTORIČAR: Bez distance

Objavljeno prije

na

Posljednjih 30-ak godina crnogorske istorije posmatrali smo kao rijeku u koju se slivalo hiljade rukavaca različitih istorijskih iskustava, vjekovi tradicije, kulture, razvoja, lutanja i stradanja

 

MONITOR: Vi i Novak Adžić objavili ste ovih dana trotomnu ediciju ,,Moderna istorija Crne Gore (1988-2017) – Od prevrata do NATO pakta“. Tim povodom izjavili ste da vas je prevashodno zanimalo naučno i utemeljeno stanovište. Jeste li uspjeli da to ostvarite?

RASTODER: Nije na nama da sudimo o tome. Ali je jedno sigurno, kolega Adžić  i ja  smo se trudili da primjenom naučne metodologije  stvorimo djelo čije su misli: sistematične, logične, mjerljive, provjerljive i skladne, a to znači naučne. Kao koautori, na 1.776 strana u tri toma,  napravili smo prvo ovakvo djelo u državama Balkana, što je poseban izazov i rizik. Izazov – jer postavljate obrazac kako se to može uraditi. Rizik –  zbog  realnog očekivanja da se takav pristup izlaže sveobuhvatnoj naučnoj kritici i preispitivanju.  Odbacili smo izgovor o ,,istorijskoj distanci” iza kojeg istoričari uglavnom skrivaju intelektualni kukavičluk i relativizirali navodnu nespremnost istorijske nauke da se bavi savremenom istorijom. Pokazali smo da za to ne postoje  naučni razlozi. Živimo u najdokumentovanijem vremenu o istoriji čovječanstva. Vremenu u kojem je svaka sekunda življenja osvjedočena,  kao pisani ili foto-fono-filmski zapis. Problem izvora se javlja potpuno suprotno od tradicionalnog obrasca. Više se ne govori o nedostatku istorijskih izvora, već o obilju i mnoštvu iz kojeg birate. Traganje za izvorom pretvara se u sposobnost odabira iz mnoštva. A,  treba biti svjestan da je svaki odabir subjektivan. Najveći među nama, Fernan Brodel  to nikada nije negirao, već je i drugima nudio da sistemom provjerljivosti dođu do istih ili sličnih sudova. Druga se bojazan tiče blizine ,,vatre”. Tačnije  opasnosti da vas nedavni događaji ne ,,pregriju i opeku” , kako o njima ne bismo mogli suditi ,,hladne glave”. I ta je bojazan samo izgovor, jer imate događaja koji su više od vijeka iza nas, a o njima je napisano ili se pišu stotine knjiga. Zaključak je: Istorija se ne može napisati, ona se piše. Mi smo  posljednjih 30-ak godina crnogorske istorije posmatrali kao rijeku u koju se slivalo hiljade rukavaca različitih istorijskih iskustava, vjekovi tradicije, kulture, razvoja, lutanja, stradanja. Mi smo skupili intelektualne hrabrosti da zagazimo u tu rijeku sa ambicijom da će u perspektivi hiljade novih ruku zahvatati vodu iz te iste rijeke, neko da utoli žeđ, a neko da je pokuša dodatno razbistriti. Sigurni smo da su nam pobude intelektualno i naučno opravdane, a o rezultatima  mogu suditi oni koji razumiju prethodno rečeno.

MONITOR: Recenzenti su eminentni naučnici iz regiona. Kako glasi njihova ocjena vaše knjige?

RASTODER: Kao autori insistirali smo  da pored jednog recenzenta iz Crne Gore za svaku knjigu pojedinačno budu još bar dvoje  iz regiona. Zašto? Bila nam je  važna recepcija ovog djela izvan granica Crne Gore. Na prvoj promociji ovih knjiga  održanoj 21. maja na on-line konferenciji učestvovali su: dr Latinka  Perović iz Beograda, prof. dr Hrvoje Klasić iz Zagreba, prof. dr Nevenka Tromp iz Amsterdama, prof. dr Husnija Kamberović iz Sarajeva, Sonja Biserko iz Beograda. Ako bi apstrahovali pregršt komplimenata  autorima i izdavačima kao kurtoazne, posebno su nam prijale javne objave kolegijalne ,,zavisti i ljubomore” kolega u profesionalnom smislu i njihovo saznanje da ove knjige mijenjaju stereotipnu sliku o Crnoj Gori devedesetih, kao sredini patetičnih ratnika vezanih pupčanom vrpcom za Miloševića, maloj bočici punoj otrova smještenoj u središte pogubne ideologije koja je uništila Jugoslaviju. Pokazalo se da je  i ovdje postojala tzv. ,,Druga Crna Gora pacifistička, tolerantna, građanska, proevropska, prodemokratska …I da je ta Crna Gora u početku slabašna i malo uticajna, vremenom izrasla u respektabilnog partnera svim snagama modernosti. Možete taj proces vezivati za ličnost, što mislim da je  simplifikacija društvenih procesa, možete to pripisati spoljnjem faktoru, ali ne možete apstrahovati unutrašnju dinamiku društva koje se stalno lomi na razmeđi tradicionalizma i modernizma.

MONITOR: Edicija pored političkih događaja obuhvata i ekonomsku istoriju Crne Gore.

RASTODER: Naš primarni cilj je bio primjena savremene naučne metodologije. To znači posmatranje društva u totalitetu. To opet znači ne grebati po površinskim porama društva, već zagaziti,  sagledati sve njegove aspekte: političku kulturu, socijalnu strukturu  (konfesionalnu, intelektualnu, ekonomsku), analizirati  institucije društva (političke partije, parlament, vojsku, policiju, medije, sudove).  Ne mislim da smo originalni,  ali znam da smo u naučnom smislu moderni i pri tome su   nam ,,reper” trendovi u nauci na globalnom nivou.

MONITOR: U  trotomnoj  ediciji pominje se preko 3.500 imena i veliki broj istorijskih izvora – publikacije, arhive, dokumenta… Kojim ste se kriterijumom rukovodili pri njihovom odabiru?

RASTODER: Ako mislite na ,,ličnosti” njih ,,bira” izvor, a izvore bira istraživač. Ako vas korišćeni izvor ne spominje u bitnom istorijskom kontekstu, ostaćete anonimni saputnik vremena koje se izučava. Ako bitišete u društvu tako što ,,proizvodite” posljedice od interesa za to društvo, nesvjesno postajete ,,junak” istorije. Vrijednosni sud određuje mjesto koje ćete zauzeti, ali izvor uslovljava takav sud, jer ga čini ,,provjerljivim”. Ponavljam, živimo u najdokumentovanijem periodu istorije i to se vidi u knjigama. Na 1.776 strana teksta namjerno je data neprekinuta numeracija od početka do kraja, ima preko 4.500 fusnota, što samo djelimično ukazuje na obim konsultovane građe. Htjeli smo ekstenzivnom prirodom ekspozicije  i naučnog aparata pokazati koliko toga ,,ima” i da je moguće od svakog pitanja problematizovanog u knjigama napraviti posebne studije. Nastojali smo da budućim istraživačima ukažemo na ono što se ne može ,,zaobići” ako želite biti naučni i ukazati na tok rijeke u koju smo mi zagazili. Kako će drugi plivati po njoj  nije na nama da određujemo, ali smo, ipak, pokazali gdje može biti pojas za spašavanje.

MONITOR: Mnogi istoričari  tvrde da treba da prođe izvjestan period, pa onda analizirati istorijske događaje. Šta mislite o tome?

RASTODER: Već sam naveo dosta argumenata koji relativiziraju pitanje tzv. ,,istorijske distance”. Ona nije, u naučnom smislu, uslovljena protokom vremena koliko dostupnošću izvora. Da vidimo koji to izvori danas nijesu  dostupni? Vojni, policijski? Ako imate pristup Arhivu Tribunala u Hagu onda se odmah možete uvjeriti da to ne stoji. Politički, ekonomski? Objavljena sjećanja, memoari, izvori iz medija čine ogroman korpus izvora koji omogućavaju rekonstrukciju političkih procesa u satima,  a da ne govorimo o političkim idejama, aktivnostima. Ekonomski? Bezboj planova, strategija, izvještaja omogućavaju detektovanje osnovnog pulsa ekonomskog života. Šta ostaje upitno? Samo ono što čini potrebu za komotnom komparacijom procesa, jer ne postoje validno izvedeni  sudovi o njima. A to je segment  s kojim se susrijeće i tzv. ,,istorija distance”. Mislim da se više radi o strahu da se suočite sa slikom omeđenom dostupnim svjedočanstvima i nadom da ona może biti ,,drugačija” protokom vremena. U redu. Ali šta uslovljava  njeno crtanje? Živi portreti ili ,,okamenjena priroda”? Siguran sam da će protokom vremena sudovi biti izoštreni i moguće umješnije balansirani, ali ukupna slika će ostati uramljena.

MONITOR: Zašto mnogi istoričari pristaju na političku zloupotrebu istorije i ne reaguju na sve učestaliji istorijski revizionizam?

RASTODER : Više puta sam činio upitnim pojam ,,istorijskog revizionizma”. Mislim da on kao takav ne postoji, jer se pogled na prošlost może legitimno mijenjati samo kada  nova saznanja potiču iz novih izvora. To onda nije  ,,revizionizam” nego  dinamizam nauke. Radi se o promjenama vrijednosnih sistema u kojima svako pokušava biti na ,,pravoj strani istorije” tako što će je ,,mijenjati “, a ne razumijevati. Ovo čemu danas i uvijek prisustvujemo je samo potreba  za promjenom ,,vrijednosnih sudova “, a ne prošlosti, koja se ne može promijeniti.

 

Ishodišta

MONITOR: Koji su to najznačajniji događaji perioda koje ste analizirali u trotomnoj knjizi ,,Moderna istorija Crne Gore (1988-2017) – Od prevrata do NATO pakta“?

RASTODER: Tragali smo za odgovorom na pitanje: šta je to savremena Crna Gora? Izraz istorijskog iskustva, sinteza tradicije i modernosti ili kamen u cipeli njenog istorijskog hoda? Odgovor na to pitanje nije jednostavan, posljednje tri decenije ,,potrošene” su u traganju za prihvatljivim odgovorom. Druga bitna stvar je da li moderna Crna Gora nalazi  ishodište u 1988/89. godini  ili je slučajna promjena ideološke paradigme iznjedrila novu formu, dok je suština ostajala ista. Dakle, da li su četiri pasoša (SFRJ, SRJ SCG i CG) koje je promijenio crnogorski građanin u posljednje  tri decenije privilegija izrasla iz istorijske prilagodljivosti ili posljedica preturanja po naslagama istorije iz koje je uzimano ono što je moguće? Da li je crnogorsko društvo sposobno da akumulira vrijednosti imanetne savremenom svijetu ili živi od potrebe da na njega gleda glavom okrenutom unatrag. Treća suštinska stvar je kako se  desilo da prvi put u istoriji Crna Gora izađe iz sukoba i ratova bez ,,heroja”. Tačnije, da li su njeni najveći  ,,heroji” posljednjih ratova  oni koji su poginuli od ,,svojih” (kontraadmiral Krsto Đurović) ili oni koji su izvršili samoubistvo (admiral Vladimir Barović). Kako se desilo da se prvi put u istoriji ,,ratničke” Crne Gore  čuje parola  ,,junaštvo je ne ići u rat” … .? Da li su pojave fašizacije i demokratizacije crnogorskog društva autohtona ili uvezena pojava? Da li su ,,zločini” počinjeni u ,,naše ime” (Pljevlja,Bukovica, Štrpci, Akcija ,,Lim”, Deportacija, Progon Roma iz Danilovgrada, Orlov  let, Kaluđerski laz…) sve nas učinile odgovornim u procesima socijalizacije zla? Da li je 14 godina čekanja na suverenost bio nužan proces sazrijevanja ili odlaganje priznanja nezrelosti? Mnoštvo sličnih pitanja čini osnovnu arhitekturu djela unutar ekspozicije zamišljene kao cjeline.

 

Nauka se politički ne vrednuje

MONITOR: Često se kaže da istoričari ne žive u sadašnjosti. To se za Vas i za Novaka Adžića ne može reći, jer ne pripadate onima koji stvarnost tumače falsifikovanjem  činjenica i podilaženjem aktuelnoj politici…

RASTODER: Agneš Heler kaže da ne postoji sadašnjost, da je neizvjesna budućnost i da je jedino izvjesna prošlost. Pri tome je imala na umu da je i ovo što sam sada izrekao već prošlost. Hvala vam na tom mišljenju, iako smo svjesni da postoje drugačiji sudovi od vaših. Suština je da se mi ne bavimo  naukom ni ,,za koga”, niti ,,protiv koga”. Zato često smetamo svima koji ne mogu shvatiti da naučna utilitarnost treba biti odijeljena od dnevne i da se naučna misao provjerava, a ne ideološki i politički vrednuje. Načelno, i ovo je prošlost, kako bi rekla Helerova, a u njoj preživljava samo ono što se  potvrdi  kao vrijednost.

                                                  Veseljko KOPRIVICA

Komentari

INTERVJU

ERVINA DABIŽINOVIĆ, PSIHOLOŠKINJA: Čerečenje leša javne uprave i institucija  

Objavljeno prije

na

Objavio:

Prethodna Vlada nije promijenila ambijent u kojem bi se razvlastio dotadašnji sistem, a sadašnjoj se prema kapacitetima koje ima i podršci koju može da obezbijedi,  ne nazire riješenje te društvene patologije u kojoj se gubimo

 

MONITOR:  Imali smo i dvije vlade ekspertsku i manjinsku. Kako vidite jednu, kako drugu, njen sastav i mogućnosti?

DABIŽINOVIĆ: Svjedočimo velikim obećanjima nakon 30 avgusta koji su se pretvorili u svoju suprotnost. Promjena vlasti nije ispunila ni obećanja koje je dala niti očekivanja građanki/na Crne Gore. Vidjeli smo, a vidimo i sada, bjesomučno čerečenje leša javne uprave i institucija u koji se ubacuju partijski aktivisti po dubini i širini. U duhu takve politike imamo građane prvog, drugog i trećeg reda. U kontinuitetu se povećava jaz između sirotinje i bogatih. Nastavlja zloupotreba političke moći na rad institucije sistema što predstavlja nastavak prethodnika sa kojima se ne želi sarađivati, i tako gradi vlastita politička pozicija.  Često je to jedina tačka programa. Mislim da je o sastavima i jedne i druge vlade bilo dosta riječi. Svela bi sve na političku trgovinu i prevaru. Kako oni koji su u krvi do lakata iz devedesetih a njih je većina,  mogu biti pokretačka snaga državi koja je na aparatima. Zaključujem, prethodna vlada nije promijenila ambijent u kojem bi se razvlastio dotadašnji sistem a sadašnjoj se, prema kapacitetima koje ima i podršci koju može da obezbijedi, ne nazire riješenje te društvene patologije u kojoj se gubimo.

MONITOR:  Da li je nova Vlada u stanju da deblokira evropski proces imajući u vidu da su u njoj mnogi stari politički akteri, a da joj je parlamentarna podrška DPS?

DABIŽINOVIĆ: Prema onom što stiže iz sadašnje Vlade poruke su zbunjujuće. Strateški cilj  ulaska Crne Gore u EU  sada u javnom govoru prvog ministra dobija pandam u Otvorenom Balkanu. Ne bi trošila bespotrebno vrijeme čitalaca baveći se objašnjenima ovog unakrsnog zbunjivanja građana. Ne polažem prevelike nade u sadašnju Vladu. Po mom ubjeđenju ova Vlada bi trebalo da pripremi teren za izbore koji ne bi bili kompromitovani. O raščišćavanju problema i propadanja Crne Gore trebalo bi da povedemo široki društveni konsenzus jer je trideset godina ogroman period za uništavanje a mali za „ozdravljenje“. Društveni procesi koji bi trebalo da donesu duh jednog drugog vremena moraju početi oduzimanjem imovine onima koji su je stekli nelegalno ali i suočavnjem sa prošlošću devedesetih i lustracijom. Za to nam trebaju sve društvene snage i znanje cijelog svijeta ukoliko hoćemo da se procesi pokrenu nabolje.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 20. maja ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

Dr Biljana Đorđević, docentkinja FPN-a, izabrana narodna poslanica Koalicije Moramo: Na vlasti u Srbiji je da donese odluku o sankcijama Rusiji

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ne samo što bi dobrosusjedski odnosi morali da budu stalno njegovani već to za naš region označava istovremeno i sentimentalno i racionalno. Osjećamo da smo nekad bili dio iste države i pogađaju nas slični problemi koji, moguće je da će se to pokazati kao racionalno, traže i zajednička regionalna riješenja

 

MONITOR: Prema rezultatima GIK-a, vlast u Beogradu bi trebalo da ostane ista. To je veliko razočarenje za veliki broj glasača opozicije. Potez Dragana Đilasa koji je odmah nakon izbora tražio od Aleksandra Vučića da se beogradski izbori ponove, naišao je na odijum opozicionih stranka, sem njegovog SSP-a, zbog toga što nije sačekao GIK i Upravni sud. Prema Vučiću, beogradski izbori će se ponoviti. Kako će se u ovoj situaciji ponašati „Moramo”?

ĐORĐEVIĆ: Sastanak Vučića i Đilasa bio je izuzetno štetan zbog načina na koji je do njega došlo i trenutka u kojem se desio – sastanak koji dogovara nove izbore u trenucima kada stari nisu završeni, mimo dokazane potrebe za nečim takvim i bez saglasnosti ostalih – što Đilasovih koalicionih partnera, što drugih opozicionih lista. U tom trenutku se čeka ponavljanje izbora na nekim mestima u Beogradu i taj sastanak je obeshrabrio i demotivisao Beograđane da ima smisla boriti se da se veći broj opozicionih glasova zaista i pretvori u više mandata, tako što bi se na ponovljenim izborima strateški podržala lista Ajmo, ljudi. To se u svetlu ovog sastanka nije dogodilo. Sada je jasno da režim ima tesnu većinu, mada videćemo koliko tesnu da formira vlast u Beogradu i koliko će takva vlast moći da opstane.

Mi nismo sigurni da će se izbori uopšte ponoviti u Beogradu. Čak i Vučić govori da će se to desiti ako opozicija to želi. Kada je to opozicija dobila nešto što je tražila? Ako se i ponove, to je zato što bi SNS-u, to iz nekog razloga odgovaralo, a ne zato što je neko iz opozicije to tražio. Međutim, ako izbora bude bilo, mi ćemo na te izbore izaći i sigurna sam imati još bolji rezultat nego što smo imali početkom aprila.

MONITOR: Vaša koalicija je dobila najviše podrške „sa strane“, od njemačkih Zelenih koji su relevantni činioci vlade Olafa Šolca, ali i od Evropske partije Zelenih koji su vam, kako se saznaje, postavili uslov formiranja političke partije, da biste mogli postati njihova članica. Sem tog članstva, šta će vam donijeti nova organizacija dosadašnje koalicije sastavljene od građanskih udruženja?

ĐORĐEVIĆ: Evropska partija Zelenih nije nama postаvila uslov da formiramo jednu političku partiju, već je njihovo pravilo da članice EGP moraju biti partije. Istovremeno, praksa EGP je da mogu imati i više članica iz iste zemlje. S tim u vezi bih da objasnim da se trenutno ne stvara politička organizacija koalicije Moramo već da dolazi do okupljanja oko stranke Zajedno za Srbiju, u kojem učestvuju Ekološki ustanak i deo organizacija iz platforme Akcija, ali ne i Ne davimo Beograd koji ima svoj proces evaluacije i planiranog restrukturiranja političke organizacije u novim okolnostima – o kojima ćemo raspravljati na Skupštini pokreta. Koalicija Moramo svakako nastavlja da postoji a njene konstitutivne organizacije se spremaju za naredne korake.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DUŠKO VUKOVIĆ, NOVINAR I ANALITIČAR MEDIJA: Svjedočimo samo vrhu brijega

Objavljeno prije

na

Objavio:

Sada kada se skida veo sa kriminalnih radnji kojima se baca sumnja na istaknute ljude režima, bude smiješno govoriti kako je kratkotrajuća koaliciona vlast, koja je bila prvi rezultat posljednjih parlamentarnih izbora, blokirala evropski put

 

 

MONITOR: Mediji su zaslužni sto su otvoreni i procesuirani slučajevi zloupotreba bivše predsjednice Vrhovnog suda i policajaca povezanih sa organizovanim kriminalom. Šta vam to govori?

VUKOVIĆ: Polakote, što bi rekao bivši glavni specijalni tužilac Katnić. Prvo moramo odati zahvalnost Europolu, koji je prikupio informacije i proslijedio ih na adrese naših nadležnih. Odatle možemo govoriti o zasluzi medija, jer su obnarodovali kompromitujuće informacije i tako, pretpostavljam, ubrzali procesuiranje. Mi sada ne znamo šta bi se desilo da kompromitujući transkripti telefonskih razgovora nijesu došli do medija, ali je jasno da je njihovo objavljivanje ubrzalo policijsko-tužilačke akcije.

Jedna od funkcija medija je da kontrolišu one koji imaju formalnu i neformalnu moć, jer je istorijsko iskustvo pokazalo da su i najnezavisnije institucije i najpošteniji ljudi skloni zloupotrebama moći u određenim situacijama. Zato ih neko stalno mora držati na oku. No, dešavalo se i ranije da mediji u Crnoj Gori odigraju dobro ulogu kontrolora i galame dovoljno glasno, ali je bilo uzalud jer je konfiguracija moći u društvu bila takva da se ta galama zabadala u debelo uho nezainteresovanih. Sada imamo nešto drugačiju konfiguraciju moći i uši nekih institucija su se počele tanjiti.

MONITOR: Šta govori činjenica da su policajci, te čelni ljudi pravosuđa članovi organizovanih kriminalnih grupa?

VUKOVIĆ: Neke mlađe ljude sam nedavno edukovao o tome kako je aktuelni predsjednik države tokom svoga prvoga premijerskog mandata govorio opoziciji u parlamentu da neće nikada saznati istinu o sivom državnom novcu koji se nalazio na posebnim računima koji su otvarani na imena režimskih ljudi. Bilo je to u vrijeme međunarodnih sankcija kojima su kažnjavane Srbija i Crna Gora zbog uloge u krvavom raspadu Jugoslavije. Od toga vremena datiraju razne vrste nekažnjivih zloupotreba moći i njegovanje raznih vrsta simbioza kriminala i institucija koje su dužne da služe javnom interesu. Ta simbioza je trebala ljude posebnog kova, stvarala ih i uzgajala, a odricala ih se samo u trenucima kada su postojali remetilački faktori ili su bili podesni za žrtvovanje na oltar euroatlantskih integracija. Najilustrativniji primjer je bivši dugogodišnji broj 2 vladajuće partije i režima – Svetozar Marović.

Ovo čemu trenutno svjedočimo je samo vrh brijega i možemo samo slutiti šta će nam pući pred očima ako budemo u prilici da vidimo makar veći dio toga brijega.

MONITOR: Kako komentarišete izjavu bivšeg specijalnog tužioca da se „svoji agenti ne hapse”?

VUKOVIĆ: Milivoje Katnić je ovom izjavom upravo otkrio simbiozu policije i kriminalnih grupa, jer je jasno da policajci nijesu bili infiltrirani u kriminalni klan kako bi dolazili do važnih informacija. Transkripti pokazuju da su kriminalci znali s kim imaju posla i jedni se prema drugima odnose s drugarskom pažnjom i razumijevanjem. Možda je ova saradnja polučivala i nešto što je bilo od koristi za opšte dobro i to može biti olakšavajuća okolnost akterima kada dođe do poštenog suđenja. Bojim se, ipak, imajući u vidu prirodu režima i duh vremena, da ta korist nije bila velika, ako je uopše bilo. Ko je izvlačio veću koriste iz te simbioze, takođe bi trebalo da pokaže neko pošteno suđenje.

MONITOR: Vjerujete li da će novo tužilaštvo, uz nove vlasti, moći do kraja da rasvjetli sistem u kom je to bilo moguće?

VUKOVIĆ: Nemam osnova da vjerujem, imam pravo da se nadam. Kad kažem da nemam osnova da vjerujem, imam na umu to da tek treba izgraditi institucionalnu moć sposobnu da razgradi nakaradni sistem i da učvrsti novi koji je sušta suprotnost nakaradnom. Bez hrabrih pojedinaca i herojskog podvižništva tako nešto neće biti moguće, ali politička moć mora za to podvižništvo obezbijediti dobar kontekst i dati mu smisao. Nadam se da aktuelna politička paktiranja imaju i neku skrivenu agendu koja usmjerava procese u poželjnom pravcu.

MONITOR: Kako vidite novu vladu i njen sastav?

VUKOVIĆ: U jednom ranijem razgovoru za Monitor sam iznio negativno mišljenje o ideji tzv. manjinske vlade. U međuvremenu je takva vlada postala politička činjenica, a ja mišljenje nijesam promijenio. Ovakva kakva je opravdaće svoje postojanje jedino ako njen mandat bude iskorišćen za početak razgradnje nakaradnog sistema. Uskoro ćemo vidjeti da li je u ovu kontroverznu tvorevinu ugrađen neki lukavi politički um koji će nam se otkriti na kraju bajke i izmamiti usklik odobravanja.

MONITOR: A izbor novog šefa Agencije za nacionalnu bezbjednost?

VUKOVIĆ: Krajnje mi je neuvjerljivo obrazloženje premijera Abazovića da je izbor pao na Kenteru zato što je riječ o čovjeku koji formalno nije bio član nijedne partije. Formalno nečlanstvo u partiji ne znači i da je neko nezavisan u svome djelovanju i, pogotovo, da je nečije prethodno djelovanje bilo u službi javnog interesa. Ako želite da javnost povjeruje u vašu političku agendu, onda biste morali voditi računa o tome da važne poslove u realizaciji te agende ne povjeravate ljudima koje prate kontroverze.

MONITOR: Slažete li se sa onima koji smatraju da parlamentarna podrška DPS-a znači i kontrolu vlade, i povratak te partije na vlast?

VUKOVIĆ: Apsurdno je tvrditi za političku partiju koja tvori parlamentarnu većinu od koje zavisi izvršna vlast da je opozicija. Naravno da se DPS vratio na vlast, s tim da to nije u punom kapacitetu. Ostaje otvoreno pitanje hoće li on taj kapacitet koristiti za emancipaciju od vlastite prošlosti ili za njenu obnovu. Sada nijesu vidljivi ni nagovještaji za ovo prvo. Možda ih razvoj događaja natjera na to, ali želju im ne vidim.

MONITOR: Hoće li ovakva vlada moći da ispuni obećanja među kojima su oslobađanje institucija, vladavina prava, odblokiranje evropskog puta i ekonomski razvoj?

VUKOVIĆ: Sada kada se skida veo sa kriminalnih radnji kojima se baca sumnja na istaknute ljude režima, bude smiješno govoriti kako je kratkotrajuća koaliciona vlast koja je bila prvi rezultat posljednjih parlamentarnih izbora blokirala evropski put. Ja bih radije govorio o tome da je porazom DPS-a i njegovih političkih klijenata razobličena šaren-laža njihovog evropejstva i odškrinuta vrata za neko utemeljenije i iskrenije putovanje u Evropu. Bojim se da ova i ovakva vlada nema kapaciteta ta vrata širom otvori. Biće dobro ako ih uspije održati i ovako odškrinuta.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo