Povežite se sa nama

INTERVJU

DR ŠERBO RASTODER, ISTORIČAR: Bez distance

Objavljeno prije

na

Posljednjih 30-ak godina crnogorske istorije posmatrali smo kao rijeku u koju se slivalo hiljade rukavaca različitih istorijskih iskustava, vjekovi tradicije, kulture, razvoja, lutanja i stradanja

 

MONITOR: Vi i Novak Adžić objavili ste ovih dana trotomnu ediciju ,,Moderna istorija Crne Gore (1988-2017) – Od prevrata do NATO pakta“. Tim povodom izjavili ste da vas je prevashodno zanimalo naučno i utemeljeno stanovište. Jeste li uspjeli da to ostvarite?

RASTODER: Nije na nama da sudimo o tome. Ali je jedno sigurno, kolega Adžić  i ja  smo se trudili da primjenom naučne metodologije  stvorimo djelo čije su misli: sistematične, logične, mjerljive, provjerljive i skladne, a to znači naučne. Kao koautori, na 1.776 strana u tri toma,  napravili smo prvo ovakvo djelo u državama Balkana, što je poseban izazov i rizik. Izazov – jer postavljate obrazac kako se to može uraditi. Rizik –  zbog  realnog očekivanja da se takav pristup izlaže sveobuhvatnoj naučnoj kritici i preispitivanju.  Odbacili smo izgovor o ,,istorijskoj distanci” iza kojeg istoričari uglavnom skrivaju intelektualni kukavičluk i relativizirali navodnu nespremnost istorijske nauke da se bavi savremenom istorijom. Pokazali smo da za to ne postoje  naučni razlozi. Živimo u najdokumentovanijem vremenu o istoriji čovječanstva. Vremenu u kojem je svaka sekunda življenja osvjedočena,  kao pisani ili foto-fono-filmski zapis. Problem izvora se javlja potpuno suprotno od tradicionalnog obrasca. Više se ne govori o nedostatku istorijskih izvora, već o obilju i mnoštvu iz kojeg birate. Traganje za izvorom pretvara se u sposobnost odabira iz mnoštva. A,  treba biti svjestan da je svaki odabir subjektivan. Najveći među nama, Fernan Brodel  to nikada nije negirao, već je i drugima nudio da sistemom provjerljivosti dođu do istih ili sličnih sudova. Druga se bojazan tiče blizine ,,vatre”. Tačnije  opasnosti da vas nedavni događaji ne ,,pregriju i opeku” , kako o njima ne bismo mogli suditi ,,hladne glave”. I ta je bojazan samo izgovor, jer imate događaja koji su više od vijeka iza nas, a o njima je napisano ili se pišu stotine knjiga. Zaključak je: Istorija se ne može napisati, ona se piše. Mi smo  posljednjih 30-ak godina crnogorske istorije posmatrali kao rijeku u koju se slivalo hiljade rukavaca različitih istorijskih iskustava, vjekovi tradicije, kulture, razvoja, lutanja, stradanja. Mi smo skupili intelektualne hrabrosti da zagazimo u tu rijeku sa ambicijom da će u perspektivi hiljade novih ruku zahvatati vodu iz te iste rijeke, neko da utoli žeđ, a neko da je pokuša dodatno razbistriti. Sigurni smo da su nam pobude intelektualno i naučno opravdane, a o rezultatima  mogu suditi oni koji razumiju prethodno rečeno.

MONITOR: Recenzenti su eminentni naučnici iz regiona. Kako glasi njihova ocjena vaše knjige?

RASTODER: Kao autori insistirali smo  da pored jednog recenzenta iz Crne Gore za svaku knjigu pojedinačno budu još bar dvoje  iz regiona. Zašto? Bila nam je  važna recepcija ovog djela izvan granica Crne Gore. Na prvoj promociji ovih knjiga  održanoj 21. maja na on-line konferenciji učestvovali su: dr Latinka  Perović iz Beograda, prof. dr Hrvoje Klasić iz Zagreba, prof. dr Nevenka Tromp iz Amsterdama, prof. dr Husnija Kamberović iz Sarajeva, Sonja Biserko iz Beograda. Ako bi apstrahovali pregršt komplimenata  autorima i izdavačima kao kurtoazne, posebno su nam prijale javne objave kolegijalne ,,zavisti i ljubomore” kolega u profesionalnom smislu i njihovo saznanje da ove knjige mijenjaju stereotipnu sliku o Crnoj Gori devedesetih, kao sredini patetičnih ratnika vezanih pupčanom vrpcom za Miloševića, maloj bočici punoj otrova smještenoj u središte pogubne ideologije koja je uništila Jugoslaviju. Pokazalo se da je  i ovdje postojala tzv. ,,Druga Crna Gora pacifistička, tolerantna, građanska, proevropska, prodemokratska …I da je ta Crna Gora u početku slabašna i malo uticajna, vremenom izrasla u respektabilnog partnera svim snagama modernosti. Možete taj proces vezivati za ličnost, što mislim da je  simplifikacija društvenih procesa, možete to pripisati spoljnjem faktoru, ali ne možete apstrahovati unutrašnju dinamiku društva koje se stalno lomi na razmeđi tradicionalizma i modernizma.

MONITOR: Edicija pored političkih događaja obuhvata i ekonomsku istoriju Crne Gore.

RASTODER: Naš primarni cilj je bio primjena savremene naučne metodologije. To znači posmatranje društva u totalitetu. To opet znači ne grebati po površinskim porama društva, već zagaziti,  sagledati sve njegove aspekte: političku kulturu, socijalnu strukturu  (konfesionalnu, intelektualnu, ekonomsku), analizirati  institucije društva (političke partije, parlament, vojsku, policiju, medije, sudove).  Ne mislim da smo originalni,  ali znam da smo u naučnom smislu moderni i pri tome su   nam ,,reper” trendovi u nauci na globalnom nivou.

MONITOR: U  trotomnoj  ediciji pominje se preko 3.500 imena i veliki broj istorijskih izvora – publikacije, arhive, dokumenta… Kojim ste se kriterijumom rukovodili pri njihovom odabiru?

RASTODER: Ako mislite na ,,ličnosti” njih ,,bira” izvor, a izvore bira istraživač. Ako vas korišćeni izvor ne spominje u bitnom istorijskom kontekstu, ostaćete anonimni saputnik vremena koje se izučava. Ako bitišete u društvu tako što ,,proizvodite” posljedice od interesa za to društvo, nesvjesno postajete ,,junak” istorije. Vrijednosni sud određuje mjesto koje ćete zauzeti, ali izvor uslovljava takav sud, jer ga čini ,,provjerljivim”. Ponavljam, živimo u najdokumentovanijem periodu istorije i to se vidi u knjigama. Na 1.776 strana teksta namjerno je data neprekinuta numeracija od početka do kraja, ima preko 4.500 fusnota, što samo djelimično ukazuje na obim konsultovane građe. Htjeli smo ekstenzivnom prirodom ekspozicije  i naučnog aparata pokazati koliko toga ,,ima” i da je moguće od svakog pitanja problematizovanog u knjigama napraviti posebne studije. Nastojali smo da budućim istraživačima ukažemo na ono što se ne može ,,zaobići” ako želite biti naučni i ukazati na tok rijeke u koju smo mi zagazili. Kako će drugi plivati po njoj  nije na nama da određujemo, ali smo, ipak, pokazali gdje može biti pojas za spašavanje.

MONITOR: Mnogi istoričari  tvrde da treba da prođe izvjestan period, pa onda analizirati istorijske događaje. Šta mislite o tome?

RASTODER: Već sam naveo dosta argumenata koji relativiziraju pitanje tzv. ,,istorijske distance”. Ona nije, u naučnom smislu, uslovljena protokom vremena koliko dostupnošću izvora. Da vidimo koji to izvori danas nijesu  dostupni? Vojni, policijski? Ako imate pristup Arhivu Tribunala u Hagu onda se odmah možete uvjeriti da to ne stoji. Politički, ekonomski? Objavljena sjećanja, memoari, izvori iz medija čine ogroman korpus izvora koji omogućavaju rekonstrukciju političkih procesa u satima,  a da ne govorimo o političkim idejama, aktivnostima. Ekonomski? Bezboj planova, strategija, izvještaja omogućavaju detektovanje osnovnog pulsa ekonomskog života. Šta ostaje upitno? Samo ono što čini potrebu za komotnom komparacijom procesa, jer ne postoje validno izvedeni  sudovi o njima. A to je segment  s kojim se susrijeće i tzv. ,,istorija distance”. Mislim da se više radi o strahu da se suočite sa slikom omeđenom dostupnim svjedočanstvima i nadom da ona może biti ,,drugačija” protokom vremena. U redu. Ali šta uslovljava  njeno crtanje? Živi portreti ili ,,okamenjena priroda”? Siguran sam da će protokom vremena sudovi biti izoštreni i moguće umješnije balansirani, ali ukupna slika će ostati uramljena.

MONITOR: Zašto mnogi istoričari pristaju na političku zloupotrebu istorije i ne reaguju na sve učestaliji istorijski revizionizam?

RASTODER : Više puta sam činio upitnim pojam ,,istorijskog revizionizma”. Mislim da on kao takav ne postoji, jer se pogled na prošlost może legitimno mijenjati samo kada  nova saznanja potiču iz novih izvora. To onda nije  ,,revizionizam” nego  dinamizam nauke. Radi se o promjenama vrijednosnih sistema u kojima svako pokušava biti na ,,pravoj strani istorije” tako što će je ,,mijenjati “, a ne razumijevati. Ovo čemu danas i uvijek prisustvujemo je samo potreba  za promjenom ,,vrijednosnih sudova “, a ne prošlosti, koja se ne može promijeniti.

 

Ishodišta

MONITOR: Koji su to najznačajniji događaji perioda koje ste analizirali u trotomnoj knjizi ,,Moderna istorija Crne Gore (1988-2017) – Od prevrata do NATO pakta“?

RASTODER: Tragali smo za odgovorom na pitanje: šta je to savremena Crna Gora? Izraz istorijskog iskustva, sinteza tradicije i modernosti ili kamen u cipeli njenog istorijskog hoda? Odgovor na to pitanje nije jednostavan, posljednje tri decenije ,,potrošene” su u traganju za prihvatljivim odgovorom. Druga bitna stvar je da li moderna Crna Gora nalazi  ishodište u 1988/89. godini  ili je slučajna promjena ideološke paradigme iznjedrila novu formu, dok je suština ostajala ista. Dakle, da li su četiri pasoša (SFRJ, SRJ SCG i CG) koje je promijenio crnogorski građanin u posljednje  tri decenije privilegija izrasla iz istorijske prilagodljivosti ili posljedica preturanja po naslagama istorije iz koje je uzimano ono što je moguće? Da li je crnogorsko društvo sposobno da akumulira vrijednosti imanetne savremenom svijetu ili živi od potrebe da na njega gleda glavom okrenutom unatrag. Treća suštinska stvar je kako se  desilo da prvi put u istoriji Crna Gora izađe iz sukoba i ratova bez ,,heroja”. Tačnije, da li su njeni najveći  ,,heroji” posljednjih ratova  oni koji su poginuli od ,,svojih” (kontraadmiral Krsto Đurović) ili oni koji su izvršili samoubistvo (admiral Vladimir Barović). Kako se desilo da se prvi put u istoriji ,,ratničke” Crne Gore  čuje parola  ,,junaštvo je ne ići u rat” … .? Da li su pojave fašizacije i demokratizacije crnogorskog društva autohtona ili uvezena pojava? Da li su ,,zločini” počinjeni u ,,naše ime” (Pljevlja,Bukovica, Štrpci, Akcija ,,Lim”, Deportacija, Progon Roma iz Danilovgrada, Orlov  let, Kaluđerski laz…) sve nas učinile odgovornim u procesima socijalizacije zla? Da li je 14 godina čekanja na suverenost bio nužan proces sazrijevanja ili odlaganje priznanja nezrelosti? Mnoštvo sličnih pitanja čini osnovnu arhitekturu djela unutar ekspozicije zamišljene kao cjeline.

 

Nauka se politički ne vrednuje

MONITOR: Često se kaže da istoričari ne žive u sadašnjosti. To se za Vas i za Novaka Adžića ne može reći, jer ne pripadate onima koji stvarnost tumače falsifikovanjem  činjenica i podilaženjem aktuelnoj politici…

RASTODER: Agneš Heler kaže da ne postoji sadašnjost, da je neizvjesna budućnost i da je jedino izvjesna prošlost. Pri tome je imala na umu da je i ovo što sam sada izrekao već prošlost. Hvala vam na tom mišljenju, iako smo svjesni da postoje drugačiji sudovi od vaših. Suština je da se mi ne bavimo  naukom ni ,,za koga”, niti ,,protiv koga”. Zato često smetamo svima koji ne mogu shvatiti da naučna utilitarnost treba biti odijeljena od dnevne i da se naučna misao provjerava, a ne ideološki i politički vrednuje. Načelno, i ovo je prošlost, kako bi rekla Helerova, a u njoj preživljava samo ono što se  potvrdi  kao vrijednost.

                                                  Veseljko KOPRIVICA

Komentari

INTERVJU

SRĐAN PERIĆ, JEDAN OD POKRETAČA „PREOKRETA“: Izbori su izlaz

Objavljeno prije

na

Objavio:

Zar nije logično da ako postojeće strukture ne mogu da postignu dogovor koji gradi tropetinsku većinu prije svega za imenovanja u pravosuđu, a oko 30 posto građana želi političke opcije koje nisu u parlamentu, da idemo na izbore i provjerimo da li bi novi saziv mogao doći do većine potrebne za reforme

 

MONITOR: Politička kriza se ne razrješava, već zaoštrava. Opozicija je van parlamenta, i čvrsto stoji na svojim zahtjevima, kao i parlamentarna većina. Ako se i pomenu ustupci, na njih nema reakcije. Kako vidite današnju političku situaciju i političku klasu?

PERIĆ: Politička klasa osjeća sigurnost u postojećem stanju i strah od njegove promjene. Oni ne žele mijenati ovu startešku igru. Ugodno je stalno produkovati krize koje onda kao rješavate bez ikakvog obavezivanja šta ćete konkretno učiniti dok ste na nekoj poziciji.

Nažalost, koliko god ih kritikovali, svjesno ili ne, i onaj kritički orijentisani dio društva koji se nalazi u akademskoj zajednici i značajnom dijelu kredibilnih medija u ključnim momentima im pruža prećutni legitimitet, pristajući na pravila koja oni propisuju. Moguće da je to prvi korektivni faktor koji bi pomogao razvlašćivanju vladajućeg pogleda na politiku u Crnoj Gori – u kojem legitimaciju za bilo kakav politički stav smijete imati samo kroz već etablirane političke strukture. Tu se mora biti strpljiv jer je akademska zajednica kod nas prilično pasivna, a kredibilni mediji su često bili na udaru i žele neku vrstu sigurnosti. Oboje je razumljivo, ali ako se stvari nastave tako odvijati, zajednica će sve manje imati koristi od njih. S namjerom ili bez namjere, oni tako mogu postati dio političke klase. Želim da vjerujem da su prije svega u medijima svjesni ovog izazova koji je pred njima. Naglašavam da mislim na kredibilne medije, ne na pamflete ili žutu štampu.

MONITOR: Šta je izlaz iz političke krize?

PERIĆ: Izbori. Nema nikakve dileme da ovaj sastav parlamenta ne može i ne želi suštinski izlazak iz krize, jer se oni njome politički hrane. Zašto uljepšavati? Oni ne žele da mijenjaju igru koju su osmislili i u kojoj na više ravni odlično prolaze. To je za njih komfor zona. Jedni kao brane državu, drugi je kao napadaju, treći su kao za neko spasonosno rješenje – dakle svako ima svoju ulogu i svoju političku nišu. Dodatno, zar nije logično da ako postojeće strukture ne mogu da postignu dogovor koji gradi tropetinsku većinu prije svega za imenovanja u pravosuđu, a oko 30 oposto građana želi političke opcije koje nisu u parlamentu, da idemo na izbore i provjerimo da li bi novi saziv mogao doći do većine potrebne za reforme?

MONITOR: Vjerujete li da će doći do izbora sudija Ustavnog suda 28. novembra?

PERIĆ: Već smo čuli iz usta predstavnika nove vlasti da oni sada hoće kontrolu nad Ustavnim sudom. Opet, prethodna vlast ovu poziciju smatra dobrodošlom da koristi svoj ucjenjivački kapital. Ako sudite po tome, teško je očekivati taj izbor krajem novembra, ali neodgovornost je tolika da je teško predvidjeti šta kome može pasti na pamet i što partijski gledano može smatrati korisnim, drugim riječima kakvu nagodbu može sklopiti – i u skladu sa tim glasati.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 25. novembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

VEHID ŠEHIĆ, PREDSJEDNIK FORUMA GRAĐANA TUZLE: Dobrosusjedske odnose graditi poštovanjem suvereniteta

Objavljeno prije

na

Objavio:

Želio bih da novo Predsjedništvo BiH uspostavi dobrosusjedske odnose sa Crnom Gorom, Hrvatskom i Srbijom. To podrazumijeva poštovanje suvereniteta i integriteta ovih država, što danas nije slučaj. Neprihvatljiva je trenutna politička situacija u regionu ali kao primjer mogu poslužiti dobri odnosi između BiH i Crne Gore što je uticalo na visok stepen razumijevanja i povjerenja među građanima ovih država

 

MONITOR: Prošlo je 27 godina od parafiranja Opšteg okvirnog sporazuma za mir u BiH, poznatijeg kao Dejtonski sporazum. U vezi sa njegovim sprovođenjem ili izmjenama podijeljena su mišljenja, naročito u BiH. Kakvo je Vaše mišljenje?

ŠEHIĆ: Istina, prošlo je 27 godina od parafiranja Opšteg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini ali mnoge obaveze predviđene aneksima ovog Sporazuma nisu ispunjene. U prvom redu razlog je neodgovornost domaćih vlasti što je i uzrok višegodišnje političke nestabilnosti u BiH. Često se čuje da je Sporazum „Sveto pismo“, međutim sam naziv ukazuje da su utvrđeni principi i okvir, te je ostavljena mogućnost i promjena sadržaja aneksa Sporazuma. Obavezu u implementaciji ovog Sporazuma preuzele su SDA, HDZ i SDS. Postavlja se logično pitanje da li su stranke koje su bile vladajuće i tokom rata smogle implementirati ovaj Sporazum, jer se i danas u političkom životu nekih stranaka vidi intencija da se ostvare neki od neostvarenih ratnih ciljeva. Isključivo zaslugom Visokog predstavnika dolazilo je do donošenja određenih zakona a samim tim i izmjena u Sporazumu, pa je između ostalog osnovan Sud BiH, Oružane snage BiH, u početku nametanjem ali su svi ti zakoni dobili legalitet i legitimitet usvajanjem u Parlamentarnoj skupštini BiH.

MONITOR: Željka Cvijanović je u izjavi povodom ove godišnjice tražila „vraćanje izvornom Dejtonu“, a Dodik je ponovio da neće, kao predsjednik RS, poštovati odluke visokog predstavnika Krisitijana Šmita i da će zajedno sa Cvijanovićkom koja predstavlja Srbe u Predsedništvu BiH, „jačati RS“. Kako vi ovo, posebno Dodikovu najavu, tumačite?

ŠEHIĆ: Kao što sam napomenuo, svi zakoni koji su „nametnuti“ od strane Visokog predstavnika, prošli su redovnu parlamentarnu proceduru tako da ih je nemoguće jednostranim aktima taviti van snage jer je isključiva nadležnost da se određeni zakoni ukinu, da ih Parlamentarna skupština BiH stavi van snage, što je u skladu sa Ustavom BiH. Članovi Predsjedništva BiH biraju se iz reda bošnjačkog, srpskog i hrvatskog naroda i njihove temeljne nadležnosti su predstavljanje BiH te zaštita vitalnog entitetskog interesa i ne biraju se kao predstavnici naroda, što je jasno u Ustavu naznačeno. Kako je Visoki predstavnik vrhovni tumač Dejtonskog sporazuma, njegove odluke se moraju poštivati.

 

 

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 25. novembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

VESKO RADULOVIĆ, ADVOKAT: Nezapamćena institucionalna kriza

Objavljeno prije

na

Objavio:

Institucionalna kriza je poprimila razmjere kakve do sada nijesmo nikada imali. Umjesto slabih institucija iz prethodnog perioda, sada svjedočimo praksi koja takve, slabe institucije, čini nefunkcionalnim umjesto da se radi na njihovom jačanju

 

MONITOR: Protesti se nastavljaju, kao i politička i institucionalna kriza. Kako vidite situaciju u kojoj se zemlja trenutno nalazi?

RADULOVIĆ: Stanje u državi je prilično zabrinjavajuće. Institucionalna kriza je poprimila razmjere kakve do sada nijesmo nikada imali. Umjesto slabih institucija iz prethodnog perioda, sada svjedočimo praksi koja takve, slabe institucije, čini nefunkcionalnim umjesto da se radi na njihovom jačanju. Osim toga, Vladi je izglasano nepovjerenje i ona funkcioniše u tzv. tehničkom mandatu, ali bez ikakvih ograničenja u donošenju odluka. Skupština već godinama ne vrši svoje nadležnosti utvrđene Ustavom jer ne bira članove Sudskog savjeta, ne bira Vrhovnog državnog tužioca, ne bira sudije Ustavnog suda, ne donosi bitne zakone kao što su zakon o vladi i zakon o skupštini, a reforma izbornog zakonodavstva očigledno nije u interesu politčkih partija. U krajnjem, mislim da partitokratija, odnosno partijski i lični interesi političara, prijete da potpuno uruše sve institucije i pravni poredak.

MONITOR: Kriza je zaoštrena nakon usvajanja Zakona o predsjedniku. Da li je taj zakon po vašem mišljenju neustavan?

RADULOVIĆ: Ne sjećam se da je o pitanju nekog zakona pravna struka imala tako jedinstven stav kao u slučaju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o predsjedniku. Očigledno je da se radi o zakonu koji nije saglasan sa Ustavom jer se njime definiše nešto što je ustavna materija, i to na način suprotan najvišem pravnom aktu. Predsjednik po Ustavu ima ovlašćenje da predlaže Skupštini mandatara, a usvojene izmjene Zakona definišu da će se, u slučaju da predsjednik države to ne uradi u propisanom roku, mandatarom smatrati osoba koju podrži parlamentarna većina. Nije to nikakva razrada ustavnih odredbi, kako tvrde predlagači, već zadiranje u ustavna pitanja i njihovo definisanje suprotno onome kako ih definiše Ustav. Takođe, ne postoje razlozi i jasno utvrđen javni interes da zakon ima povratno dejstvo. Politički interes koji predlagači imaju je legitiman, ali on se ne može izjednačiti sa javnim interesom i ne može biti razlog za povratno dejstvo zakona.

MONITOR: DPS i opozicija traže da se prvo povuče taj dokument, pa onda odblokira Ustavni sud, dok većina koja je usvojila zakon smatra da prvo treba odblokirati Ustavni sud, koji bi potom odlučivao i o ustavnosti tog zakona. Kako vi vidite korake u rješavanju krize?

RADULOVIĆ: Očigledno je da svi politički subjekti isključivo vode računa o političkim interesima i u skladu s time predlažu i povlače poteze. To pokazuju u kontinuitetu, ne samo u ovom slučaju. Izbor sudija Ustavnog suda više od dvije godine je predmet uslovljavanja, ucjenjivanja i pokušaja političke trgovine. Za to vrijeme bila su čak četiri javna oglasa. Poslanici konstituenata parlamentarne većine – Demokrate, DF i URA su barem jednom, u različitim periodima, odbijali da glasaju za bilo kog kandidata. S druge strane, opozicioni DPS je u jednom periodu preko dva mjeseca bojkotovao rad Skupštine i skupštinskih tijela. Bojkot je prekinut kada se glasalo o smjeni tadašnjeg ministra pravde g-dina Leposavića, ali se nije prekidao kada se odlučivalo o kandidatima za sudije Ustavnog suda. Dalje, premijer Abazović je podršku DPS-a njegovoj Vladi pravdao potrebom deblokade pravosuđa i izborom sudija Ustavnog suda. Kasnije je potpisivanje Temeljnog ugovora takođe pravdao potrebom da se deblokira pravosuđe i izaberu sudije Ustavnog suda. Njegova Vlada izabrana je glasovima DPS-a i Temeljni ugovor je potpisan odlukom njegove Vlade, ali izbor sudija Ustavnog suda još nije izvršen. Istovremeno, Vlada g-dina Abazovića i dalje obavlja poslove izvršne vlasti, što dovoljno govori i nedostatku elementarne političke, ali i moralne odgovornosti. Da zaključim, kada bi postojala volja da se kriza riješi, redosljed koraka bilo bi manje bitan. Nažalost, čini se da ta volja ne postoji.

MONITOR: Očekujete li da Ustavni sud bude odblokiran na sjednici 28. novembra?

RADULOVIĆ: Način na koji su političke partije pristupale ovom pitanju do sada ne daje razloga za nadu da će Ustavni sud biti odblokiran 28. novembra. Volio bih kada bi me političke partije demantovale jer bi to bio korak ka uspostavljanju institucije koja je jedina ovlašćena da autoritativno tumači Ustav i donosi odluke da li je bilo koji akt saglasan sa Ustavom ili nije.

MONITOR: Kome odgovara blokada Ustavnog suda?

RADULOVIĆ: Po logici stvari blokada Ustavnog suda odgovara onima koji krše Ustav jer ne postoji organ koji bi donio odluku da su oni prekršili Ustav. S druge strane, građani su ti kojima to ne odgovara i koji trpe posljedice neustavnog, neodgovornog i neozbiljnog ponašanja političara.

MONITOR: Čak i kada se odblokira Ustavni sud, ostaju brojni problemi u pravosuđu. Kako vidite situaciju u pravosuđu danas?

RADULOVIĆ: Pored Ustavnog suda koji nije funkcionalan, ni stanje u pravosuđu nije baš sjajno. Naprotiv, u v.d. stanju je Vrhovni sud kome je u prvoj polovini godine nedostajalo dvije trećine sudija. U v.d. stanju je Vrhovno državno tužilaštvo i nema izgleda da će iz tog stanja uskoro izaći, a izbor Vrhovnog državnog tužioca gotovo niko više i ne pominje. Donedavno je u v.d. stanju bio i Upravni sud, a Sudski savjet radi u nepotpunom sastavu. Sve ovo je posljedica poltičke trgovine koja se besprizorno odvija pred očima javnosti.

MONITOR: Kako komentarišete puštanje iz pritvora bivše predsjednice Vrhovnog suda Vesne Medenice?

RADULOVIĆ: Teško je ozbiljno komentarisati sudsku odluku sa čijim sadržajem javnost nije upoznata. Vjerujem da je sud dao razloge za ukidanje pritvora, odnosno stav da ne postoje okolnosti koje ukazuju da postoji opasnost od bjekstva. Treba podsjetiti da g-đi Medenici pritvor nije ni određen iz ovog razloga, već da se ovaj osnov za pritvor pojavio nekoliko mjeseci nakon što je pritvorena. Mislim da je teško obrazložiti da se opasnost od bjekstva javila nekoliko mjeseci nakon što je g-đa Medenica pritvorena, a da ta opasnost nije postojala u vrijeme pritvaranja. Međutim, javnost je opravdano zainteresovana za ovaj postupak i veoma je važno da odluke suda ne ostavljaju prostora za sumnje. Ovo dodatno jer je g-đa Medenica nedavno u svom iskazu navela da je svjedok mnogih prljavih biografija. Takva izjava može se tumačiti kao poruka sudijama koje bi trebale da donose odluke u postupku koji se vodi protiv nje. Vjerujem da je g-đa Medenica govorila istinu i da je ona svjedočila mnogim prljavim biografijama, ali ne samo u sudstvu, ili možda i najmanje u sudstvu, već više u drugim granama vlasti. Zato bi takva izjava trebala da bude razlog da tužilaštvo pokuša da otkrije o čijim prljavim biografijama se radi i koliko su te biografije prljave jer bi to bilo veoma korisno za jačanje vladavine prava i uspostavljanje sistema odgovornosti.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo