Povežite se sa nama

INTERVJU

DR ŠERBO RASTODER, ISTORIČAR: Bez distance

Objavljeno prije

na

Posljednjih 30-ak godina crnogorske istorije posmatrali smo kao rijeku u koju se slivalo hiljade rukavaca različitih istorijskih iskustava, vjekovi tradicije, kulture, razvoja, lutanja i stradanja

 

MONITOR: Vi i Novak Adžić objavili ste ovih dana trotomnu ediciju ,,Moderna istorija Crne Gore (1988-2017) – Od prevrata do NATO pakta“. Tim povodom izjavili ste da vas je prevashodno zanimalo naučno i utemeljeno stanovište. Jeste li uspjeli da to ostvarite?

RASTODER: Nije na nama da sudimo o tome. Ali je jedno sigurno, kolega Adžić  i ja  smo se trudili da primjenom naučne metodologije  stvorimo djelo čije su misli: sistematične, logične, mjerljive, provjerljive i skladne, a to znači naučne. Kao koautori, na 1.776 strana u tri toma,  napravili smo prvo ovakvo djelo u državama Balkana, što je poseban izazov i rizik. Izazov – jer postavljate obrazac kako se to može uraditi. Rizik –  zbog  realnog očekivanja da se takav pristup izlaže sveobuhvatnoj naučnoj kritici i preispitivanju.  Odbacili smo izgovor o ,,istorijskoj distanci” iza kojeg istoričari uglavnom skrivaju intelektualni kukavičluk i relativizirali navodnu nespremnost istorijske nauke da se bavi savremenom istorijom. Pokazali smo da za to ne postoje  naučni razlozi. Živimo u najdokumentovanijem vremenu o istoriji čovječanstva. Vremenu u kojem je svaka sekunda življenja osvjedočena,  kao pisani ili foto-fono-filmski zapis. Problem izvora se javlja potpuno suprotno od tradicionalnog obrasca. Više se ne govori o nedostatku istorijskih izvora, već o obilju i mnoštvu iz kojeg birate. Traganje za izvorom pretvara se u sposobnost odabira iz mnoštva. A,  treba biti svjestan da je svaki odabir subjektivan. Najveći među nama, Fernan Brodel  to nikada nije negirao, već je i drugima nudio da sistemom provjerljivosti dođu do istih ili sličnih sudova. Druga se bojazan tiče blizine ,,vatre”. Tačnije  opasnosti da vas nedavni događaji ne ,,pregriju i opeku” , kako o njima ne bismo mogli suditi ,,hladne glave”. I ta je bojazan samo izgovor, jer imate događaja koji su više od vijeka iza nas, a o njima je napisano ili se pišu stotine knjiga. Zaključak je: Istorija se ne može napisati, ona se piše. Mi smo  posljednjih 30-ak godina crnogorske istorije posmatrali kao rijeku u koju se slivalo hiljade rukavaca različitih istorijskih iskustava, vjekovi tradicije, kulture, razvoja, lutanja, stradanja. Mi smo skupili intelektualne hrabrosti da zagazimo u tu rijeku sa ambicijom da će u perspektivi hiljade novih ruku zahvatati vodu iz te iste rijeke, neko da utoli žeđ, a neko da je pokuša dodatno razbistriti. Sigurni smo da su nam pobude intelektualno i naučno opravdane, a o rezultatima  mogu suditi oni koji razumiju prethodno rečeno.

MONITOR: Recenzenti su eminentni naučnici iz regiona. Kako glasi njihova ocjena vaše knjige?

RASTODER: Kao autori insistirali smo  da pored jednog recenzenta iz Crne Gore za svaku knjigu pojedinačno budu još bar dvoje  iz regiona. Zašto? Bila nam je  važna recepcija ovog djela izvan granica Crne Gore. Na prvoj promociji ovih knjiga  održanoj 21. maja na on-line konferenciji učestvovali su: dr Latinka  Perović iz Beograda, prof. dr Hrvoje Klasić iz Zagreba, prof. dr Nevenka Tromp iz Amsterdama, prof. dr Husnija Kamberović iz Sarajeva, Sonja Biserko iz Beograda. Ako bi apstrahovali pregršt komplimenata  autorima i izdavačima kao kurtoazne, posebno su nam prijale javne objave kolegijalne ,,zavisti i ljubomore” kolega u profesionalnom smislu i njihovo saznanje da ove knjige mijenjaju stereotipnu sliku o Crnoj Gori devedesetih, kao sredini patetičnih ratnika vezanih pupčanom vrpcom za Miloševića, maloj bočici punoj otrova smještenoj u središte pogubne ideologije koja je uništila Jugoslaviju. Pokazalo se da je  i ovdje postojala tzv. ,,Druga Crna Gora pacifistička, tolerantna, građanska, proevropska, prodemokratska …I da je ta Crna Gora u početku slabašna i malo uticajna, vremenom izrasla u respektabilnog partnera svim snagama modernosti. Možete taj proces vezivati za ličnost, što mislim da je  simplifikacija društvenih procesa, možete to pripisati spoljnjem faktoru, ali ne možete apstrahovati unutrašnju dinamiku društva koje se stalno lomi na razmeđi tradicionalizma i modernizma.

MONITOR: Edicija pored političkih događaja obuhvata i ekonomsku istoriju Crne Gore.

RASTODER: Naš primarni cilj je bio primjena savremene naučne metodologije. To znači posmatranje društva u totalitetu. To opet znači ne grebati po površinskim porama društva, već zagaziti,  sagledati sve njegove aspekte: političku kulturu, socijalnu strukturu  (konfesionalnu, intelektualnu, ekonomsku), analizirati  institucije društva (političke partije, parlament, vojsku, policiju, medije, sudove).  Ne mislim da smo originalni,  ali znam da smo u naučnom smislu moderni i pri tome su   nam ,,reper” trendovi u nauci na globalnom nivou.

MONITOR: U  trotomnoj  ediciji pominje se preko 3.500 imena i veliki broj istorijskih izvora – publikacije, arhive, dokumenta… Kojim ste se kriterijumom rukovodili pri njihovom odabiru?

RASTODER: Ako mislite na ,,ličnosti” njih ,,bira” izvor, a izvore bira istraživač. Ako vas korišćeni izvor ne spominje u bitnom istorijskom kontekstu, ostaćete anonimni saputnik vremena koje se izučava. Ako bitišete u društvu tako što ,,proizvodite” posljedice od interesa za to društvo, nesvjesno postajete ,,junak” istorije. Vrijednosni sud određuje mjesto koje ćete zauzeti, ali izvor uslovljava takav sud, jer ga čini ,,provjerljivim”. Ponavljam, živimo u najdokumentovanijem periodu istorije i to se vidi u knjigama. Na 1.776 strana teksta namjerno je data neprekinuta numeracija od početka do kraja, ima preko 4.500 fusnota, što samo djelimično ukazuje na obim konsultovane građe. Htjeli smo ekstenzivnom prirodom ekspozicije  i naučnog aparata pokazati koliko toga ,,ima” i da je moguće od svakog pitanja problematizovanog u knjigama napraviti posebne studije. Nastojali smo da budućim istraživačima ukažemo na ono što se ne može ,,zaobići” ako želite biti naučni i ukazati na tok rijeke u koju smo mi zagazili. Kako će drugi plivati po njoj  nije na nama da određujemo, ali smo, ipak, pokazali gdje može biti pojas za spašavanje.

MONITOR: Mnogi istoričari  tvrde da treba da prođe izvjestan period, pa onda analizirati istorijske događaje. Šta mislite o tome?

RASTODER: Već sam naveo dosta argumenata koji relativiziraju pitanje tzv. ,,istorijske distance”. Ona nije, u naučnom smislu, uslovljena protokom vremena koliko dostupnošću izvora. Da vidimo koji to izvori danas nijesu  dostupni? Vojni, policijski? Ako imate pristup Arhivu Tribunala u Hagu onda se odmah možete uvjeriti da to ne stoji. Politički, ekonomski? Objavljena sjećanja, memoari, izvori iz medija čine ogroman korpus izvora koji omogućavaju rekonstrukciju političkih procesa u satima,  a da ne govorimo o političkim idejama, aktivnostima. Ekonomski? Bezboj planova, strategija, izvještaja omogućavaju detektovanje osnovnog pulsa ekonomskog života. Šta ostaje upitno? Samo ono što čini potrebu za komotnom komparacijom procesa, jer ne postoje validno izvedeni  sudovi o njima. A to je segment  s kojim se susrijeće i tzv. ,,istorija distance”. Mislim da se više radi o strahu da se suočite sa slikom omeđenom dostupnim svjedočanstvima i nadom da ona może biti ,,drugačija” protokom vremena. U redu. Ali šta uslovljava  njeno crtanje? Živi portreti ili ,,okamenjena priroda”? Siguran sam da će protokom vremena sudovi biti izoštreni i moguće umješnije balansirani, ali ukupna slika će ostati uramljena.

MONITOR: Zašto mnogi istoričari pristaju na političku zloupotrebu istorije i ne reaguju na sve učestaliji istorijski revizionizam?

RASTODER : Više puta sam činio upitnim pojam ,,istorijskog revizionizma”. Mislim da on kao takav ne postoji, jer se pogled na prošlost może legitimno mijenjati samo kada  nova saznanja potiču iz novih izvora. To onda nije  ,,revizionizam” nego  dinamizam nauke. Radi se o promjenama vrijednosnih sistema u kojima svako pokušava biti na ,,pravoj strani istorije” tako što će je ,,mijenjati “, a ne razumijevati. Ovo čemu danas i uvijek prisustvujemo je samo potreba  za promjenom ,,vrijednosnih sudova “, a ne prošlosti, koja se ne može promijeniti.

 

Ishodišta

MONITOR: Koji su to najznačajniji događaji perioda koje ste analizirali u trotomnoj knjizi ,,Moderna istorija Crne Gore (1988-2017) – Od prevrata do NATO pakta“?

RASTODER: Tragali smo za odgovorom na pitanje: šta je to savremena Crna Gora? Izraz istorijskog iskustva, sinteza tradicije i modernosti ili kamen u cipeli njenog istorijskog hoda? Odgovor na to pitanje nije jednostavan, posljednje tri decenije ,,potrošene” su u traganju za prihvatljivim odgovorom. Druga bitna stvar je da li moderna Crna Gora nalazi  ishodište u 1988/89. godini  ili je slučajna promjena ideološke paradigme iznjedrila novu formu, dok je suština ostajala ista. Dakle, da li su četiri pasoša (SFRJ, SRJ SCG i CG) koje je promijenio crnogorski građanin u posljednje  tri decenije privilegija izrasla iz istorijske prilagodljivosti ili posljedica preturanja po naslagama istorije iz koje je uzimano ono što je moguće? Da li je crnogorsko društvo sposobno da akumulira vrijednosti imanetne savremenom svijetu ili živi od potrebe da na njega gleda glavom okrenutom unatrag. Treća suštinska stvar je kako se  desilo da prvi put u istoriji Crna Gora izađe iz sukoba i ratova bez ,,heroja”. Tačnije, da li su njeni najveći  ,,heroji” posljednjih ratova  oni koji su poginuli od ,,svojih” (kontraadmiral Krsto Đurović) ili oni koji su izvršili samoubistvo (admiral Vladimir Barović). Kako se desilo da se prvi put u istoriji ,,ratničke” Crne Gore  čuje parola  ,,junaštvo je ne ići u rat” … .? Da li su pojave fašizacije i demokratizacije crnogorskog društva autohtona ili uvezena pojava? Da li su ,,zločini” počinjeni u ,,naše ime” (Pljevlja,Bukovica, Štrpci, Akcija ,,Lim”, Deportacija, Progon Roma iz Danilovgrada, Orlov  let, Kaluđerski laz…) sve nas učinile odgovornim u procesima socijalizacije zla? Da li je 14 godina čekanja na suverenost bio nužan proces sazrijevanja ili odlaganje priznanja nezrelosti? Mnoštvo sličnih pitanja čini osnovnu arhitekturu djela unutar ekspozicije zamišljene kao cjeline.

 

Nauka se politički ne vrednuje

MONITOR: Često se kaže da istoričari ne žive u sadašnjosti. To se za Vas i za Novaka Adžića ne može reći, jer ne pripadate onima koji stvarnost tumače falsifikovanjem  činjenica i podilaženjem aktuelnoj politici…

RASTODER: Agneš Heler kaže da ne postoji sadašnjost, da je neizvjesna budućnost i da je jedino izvjesna prošlost. Pri tome je imala na umu da je i ovo što sam sada izrekao već prošlost. Hvala vam na tom mišljenju, iako smo svjesni da postoje drugačiji sudovi od vaših. Suština je da se mi ne bavimo  naukom ni ,,za koga”, niti ,,protiv koga”. Zato često smetamo svima koji ne mogu shvatiti da naučna utilitarnost treba biti odijeljena od dnevne i da se naučna misao provjerava, a ne ideološki i politički vrednuje. Načelno, i ovo je prošlost, kako bi rekla Helerova, a u njoj preživljava samo ono što se  potvrdi  kao vrijednost.

                                                  Veseljko KOPRIVICA

Komentari

INTERVJU

VANJA ĆALOVIĆ-MARKOVIĆ, IZVRŠNA DIREKTORICA MANS: Kriminal i korupcija ne poznaju zastave, samo interes i profit

Objavljeno prije

na

Objavio:

Moramo da pokušamo da otkrijemo gdje su završile stotine miliona ili milijarde eura iznesene iz Crne Gore. Pokušaj političkih eksponenata korumpiranih pojedinaca da nas sveopštom kakofonijom skrenu sa tog puta sigurno neće uspjeti

 

Kao rukovodilac Stručnog tima Savjeta moj zadatak je da radim na prevenciji i otkrivanju mogućih slučajeva korupcije na visokom nivou. Taj cilj se ne razlikuje od onoga koji imamo u MANS-u i zato me više nevladinih organizacija i predložilo za taj posao na javnom konkursu objavljenom krajem prošle godine, kaže Vanja Ćalović-Marković u razgovoru za Monitor, koji započinjemo pitanjem koliko je njen angažman u Stručnom timu Nacionalnog savjeta za borbu protiv korupcije (ne)spojiv sa angažmanom u civilnom sektoru, odnosno, u MANSU.

ĆALOVIĆ- MARKOVIĆ: S druge strane, velika je razlika u metodama koje može da koristi jedna NVO  u otkrivanju visoke korupcije, posebno u situaciji kada brojni zakoni i dalje propisuju ogromna ograničenja pristupa informacijama, u odnosu na Stručni tim Savjeta. Podaci koji spadaju u lične, kao i poreske, carinske i druge službene tajne, ali i podaci označeni stepenom tajnosti, odnosno državne tajne, su nakon pribavljanja dozvola dostupni Savjetu, ali ne i predstavnicima civilnog društva. Upravo ti podaci su neophodni da bi se pratili tragovi novca u slučajevima visoke korupcije, kroz intenzivnu međudržavnu saradnju, u koju NVO ne mogu biti uključene. I to je bio moj ključni motiv da konkurišem za ovu poziciju.

MONITOR: Cijenite, dakle, da Vaše postavljenje ne veže ruke ni Vama ni MANS-u?

ĆALOVIĆ- MARKOVIĆ: Moje postavljenje ne može biti prepreka radu MANS-a, niti meni rad organizacije može praviti problem u Stručnom timu jer su u pitanju veoma različite metode rada. Rad MANS-a i Savjeta se dopunjuju, ali se između njih ne može staviti znak jednakosti.

Podsjetiću vas da su mene i prethodne Vlade, a i Skupština, imenovale na pozicije od značaja za borbu protiv korupcije. Tako sam bila član Nacionalne komisije kojom je predsjedavao Duško Marković, a kasnije i član Savjeta Agencije za sprječavanje korupcije. I tada i danas tražila sam isto: da se otkriju slučajevi korupcije i sprovedu reforme koje će spriječiti da se takva praksa ponavlja. Tada nije postojala ni minimalna politička volja i na svakom koraku sam nailazila na prepreke, ali nisu mogli da me ućutkaju. Zato su Nacionalnu komisiju ugasili, a iz Savjeta ASK-a su me nezakonito razriješili.

I sada ću da pokušam i uradim ono što je do mene, baš kao što sam to radila svih ovih godina. Očekivanja su mi, naravno, mnogo veća nakon promjene vlasti.

MONITOR: Ubrzo po formiranju Savjeta pojavili su se, nedorečeni, izvještaji o Vašoj ostavci. O čemu se tu radi?

ĆALOVIĆ- MARKOVIĆ: Podnijela sam ostavku na mjesto člana Savjeta da bih, odmah nakon toga, bila imenovana za rukovodioca njegovog Stručnog tima. Smatrala sam da sa svojim iskustvom u radu na slučajevima korupcije mogu više da doprinesem kao rukovodilac tog tima, nego baveći se javnim politikama i zakonodavnim okvirom kao član Savjeta.

Stručni tim uglavnom radi na konkretnim slučajevima i praktičnim mjerama za prevenciju korupcije. To podrazumijeva da će Stručni tim operativno sarađivati sa raznim državnim organima, uspostaviti mrežu saradnika iz relevantnih institucija, inicirati uspostavljanje međunarodnih timova za rad na konkretnim slučajevima i tražiti dokaze koje će dostaviti tužilaštvu ili drugim nadležnim organima. U međuvremenu, dobili smo stručnu podršku Savjeta Evrope, koja će nam biti od ogromnog značaja, i vrhunskog eksperta koji je, između ostalog, radio na finansijskoj istrazi meksičkih narko kartela.

Stručni tim će raditi i na uvezivanju baza podataka katastra, poreske uprave i drugih relevantnih institucija, što će nadležnim državnim organima omogućiti efikasnije vođenje finansijskih istraga.

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 9. aprila ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

PROF. DR SANJA BAUK, PREDAVAČ NA TEHNOLOŠKOM UNIVERZITETU U DURBANU, JUŽNA AFRIKA: Znanje je najvredniji resurs

Objavljeno prije

na

Objavio:

Jedino se znanje upotrebom i vremenom uvećava; svi ostali resursi se upotrebom i vremenom troše. Ulaganje u znanje nije trošak, kako se to često pogrešno tumači, nego ulaganje u bolju budućnost

 

MONITOR: Uskoro će u organizaciji „Anime“ biti promovisana Vaša zbirka kratkih priča „Što Google zna o meni…“. Predstavite svoju knjigu?

BAUK: Nevelika po obimu, moja najnovija knjiga je kolekcija autoetnografskih zapisa. Riječ je o kombinovanju autobiografije i etnografije, na način da sam lična iskustva unijela u istraživanja različitih kulturoloških entiteta. U fokusu je savremeno crnogorsko društvo, uključujući sve varijete koji ga obogaćuju, ali u nekim zapisima se osvrćem i na druge sredine u kojima sam kraće ili duže obitavala tokom proteklih dvadeset godina. Sva ta etnografska zapažanja su prožeta mojim ličnim iskustvima, te su s toga snažno emotivno obojena, ali i iskrena.

Zahvaljujem Animi na izraženoj dobroj volji da mi promoviše knjigu. Promocija će biti u drugoj polovini jula.

MONITOR: Bavite se naukom. Što Vas je natjeralo da se iskažete i na ovaj način?

BAUK: Bavim se naukom, pišem i objavljujem, ali sebe smatram naučnikom i piscem u „pokušaju“. Najviše volim za sebe da kažem da sam istraživač.

Nauka daje jako dobar i sveobuhvatan uvid u različite aspekte stvarnosti, ali ne i u njen totalitet. Ona je dobar put do saznanja, ali nije jedini. Postoji još dosta saznajnih puteva, koje zvanični naučni establišment obično potcjenjuje.

Kao pasionirani čitalac svega što mi duhovi nauke i umjetnosti donesu, u jednom trenutku sam poželjela da se oprobam u pisanju. Ne samo istraživačkih i stručnih knjiga i radova, već i kratkih priča, eseja. Nije mi bio toliko važan ishod, koliko stvaralački put i učenje na sopstvenim greškama. Na tom putu sam došla do nekih neočekivanih spoznaja; tipa, da su izdavači, većinom, postali „ucjenjivači“ pisaca, a da knjižare neće da uzmu knjigu ni na komisionu prodaju, ako kako oni kažu, niste etablirani pisac. To su teške spoznaje, pogotovo za početnike.

MONITOR: U knjizi pišete da ste nakon 23 godine radna na UCG istjerani s posla i da sada predajete u Južnoj Africi. Kako je došlo do toga?

BAUK: Iz ovog vašeg pitanja shvatam da je prosede trebalo da bude maštovitiji! Nastojaću ubuduće da se popravim.

U pravu ste, to su činjenice. Ali nije toliko bitno za čitaoce to što sam istjerana s posla, koliko je bitno da se upoznaju sa brutalnošću tog čina. Imala sam potrebu da ostavim pisani trag o tome, da se ne zaboravi; sa dubokom željom da se tako nešto, nikada više, bilo kome ko to ničim nije zaslužio – ne ponovi! Željela sam da taj čin „ogolim“ i izložim osudi čitalaca, odnosno, javnosti.

U najkraćem to mogu da opišem kao „osvetu loših đaka“, ili kao „operacionalizaciju ljubomore“, odnosno, njeno pretakanje u zlo. Ne bih da čitaocima uskratim slobodu kreacije u izvođenju zaključaka kako je i zašto do toga došlo. U knjizi je data jedna cjelovitija slika čitave situacije, koja je prethodila tom „okidačkom“ činu i ostavila bih detalje za promociju i za vrijeme koje će čitaoci posvetiti knjizi, čitajući je i analizirajući redove i ono između njih.

Otkaz i način kako je on sproveden u (ne)djelo, bio je grub, ali neuspješan, pokušaj da mi se ukalja ugled koji sam decenijama izgrađivala, poštenim radom i pristojnim odnosom prema studentima i kolegama. Ali eto, sve što se dešava, dešava se valjda s nekim razlogom. Nadam se da mi se i ovo zlo desilo za neko dobro. Ove knjige o kojoj sada razgovaramo, u krajnjem, ne bi bilo da nije bilo toga zla!

Trenutno sam u Južnoj Africi i radim kao profesor i istraživač na Tehnološkom Univerzitetu u Durbanu. Južna Afrika je jako lijepa i prirodno bogata zemlja iako je njeno mineralno blago nemilice eksploatisano više od sto trideset godina. Ukoliko vođe ovdje odluče da investiraju više u znanje, po mojoj procjeni, ova zemlja ima odlične izglede da ostavi iza sebe aktuelnu ekonomsku, kao i sve prateće krize, i da se razvije.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 9. aprila ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

SAŠA JANKOVIĆ, MEĐUNARODNI KONSULTANT ZA LJUDSKA PRAVA I UPRAVLJANJE BEZBJEDNOŠĆU: Za bolju budućnost regiona treba nam konfederacija

Objavljeno prije

na

Objavio:

Sa dovoljno velikim zajedničkim tržištem da može da zaštiti proizvođače, sa širokim kulturnim, sportskim, umjetničkim i naučnim prostorom da podstakne kvalitet, a možda jednog dana i sa zajedničkom spoljnom politikom i odbranom, da ne budemo prašina na svakom vjetru

 

Naš sagovornik Saša Janković niz godina je bio kao dugogodišnji Zaštitnik građana (2007–2017) jedan od malobrojnih čelnika institucija u Srbiji koji su pokazali da je moguće biti nezavisan i stručno obavljati povjereni posao. Pred predsjedničke izbore 2017. godine prepoznat je, od dijela javnosti, kao odličan kandidat za predsjednika Srbije. U aprilu te godine, bio je glavni protivkandidat Aleksandru Vučiću i drugi po broju osvojenih glasova. Osnovao je Pokret slobodnih građana i bio njegov prvi predsjednik. Danas nije stranački svrstan političar, ali sudeći i prema ovom intervjuu, intenzivno se bavi političkom problematikom, s donekle drugačijim pristupom, van dnevnopolitičkih tema i olako donijetih rješenja.

MONITOR: Za godinu dana će se u Srbiji održati redovni predsjednički izbori. Na prethodnim – 2017. postigli ste značajan izborni rezultat. Šta biste savjetovali onome ili onoj koji će se 2020. godine suprotstaviti Aleksandru Vučiću?

JANKOVIĆ: Netraženi saveti ne služe ničemu, te ih ne dajem.

Podsetiću, čovek sam koji je ne jednom, već čak dva puta ujedinio opoziciju i poziciju u Srbiji! Prvi put kada su svi glasali za mene kao Zaštitnika građana u Narodnoj skupštini, a drugi put posle niza neslaganja, kada sam 2018. godine konačno rekao da neću u Savez za Srbiju, jer niti vidim čemu politički služi, a izgleda mi i da neće ni da radi. Tada se celo opoziciono nebo sručilo na mene uz povike da pravim štetu i da treba da odstupim iz politike koju „ne razumem“. Tu se opozicija po drugi put složila sa vlašću koja me je iz politike terala i pre nego što sam u nju i ušao. Ne želeći da delim ionako slabu opoziciju, ali ni da pravim novu grešku, povukao sam se. Više se ne bavim stranačkom politikom već samo ljudskim, javnim i nacionalnim interesom. Odnos vlasti i opozicije zanima me samo toliko koliko je zdrav odnos između njih u nacionalnom interesu. A itekako jeste.

MONITOR: Pretpostavljam da pratite ovo više za javnost mučno nego „unutrašnje-demokratsko“ prepucavanje u srpskoj opoziciji. Izjavili ste da smatrate kako je nepotrebno pregovaranje i platforme kojima bi se vlastima iznijeli zahtijevi u vezi sa predizbornim uslovima, već samo da se traži primjena postojećih zakona. S druge strane ste i za bojkot?

JANKOVIĆ: Onaj ko misli da je bolji od Vučića, ako smatra da je narod uz njega, nesumnjivo treba da izađe na nacionalne izbore bez obzira na uslove i pobediće. A ako vidi da nema prelomnu podršku, treba da ih bojkotuje i da im ne daje legitimitet jer oni zaista niti su fer, niti slobodni, te i nisu izbori. Najgore je, mislim, raditi po malo od svega.

A izborni uslovi će biti onakvi kakve Vučić proceni da mora da obezbedi i nikakvim se „pregovorima“ on ne može nešto nagovoriti. Besmisleno je gubiti vreme na promenu njegovog stava argumentima, jer su njegovi ciljevi nevezani za te argumente.

MONITOR: Pohvalili ste mogućnost da se i ljudi iz regiona vakcinišu u Srbiji. Vjerujete li da „vakcina diplomatija“ Aleksandra Vučića može ublažiti dosta nekonzistentnu politiku prema susjedima koja je sada obogaćena i sintagmom „srpski svet“?

JANKOVIĆ: Naravno da sam pohvalio, pa šta je trebalo – da puste da vakcinama istekne rok i da propadnu? Nikad nisam pripadao ljudima koji kod političkih neistomišljenika vide sve ružno i naopako, a u sebi i svom dvorištu samo anđelčiće.

Nije tajna ni da mislim da politika ne može da bude samo lokalna, već mora da ima i velike ciljeve, da ljudima ponudi nešto što pojedinačno ne mogu da ostvare. Politike koje sada živimo uglavnom bi, u stvari, trebale da budu u domenu borbe protiv kriminala, a ne ozbiljne političke analize.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 9. aprila ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo