Povežite se sa nama

INTERVJU

DR ŠERBO RASTODER, ISTORIČAR: Bez distance

Objavljeno prije

na

Posljednjih 30-ak godina crnogorske istorije posmatrali smo kao rijeku u koju se slivalo hiljade rukavaca različitih istorijskih iskustava, vjekovi tradicije, kulture, razvoja, lutanja i stradanja

 

MONITOR: Vi i Novak Adžić objavili ste ovih dana trotomnu ediciju ,,Moderna istorija Crne Gore (1988-2017) – Od prevrata do NATO pakta“. Tim povodom izjavili ste da vas je prevashodno zanimalo naučno i utemeljeno stanovište. Jeste li uspjeli da to ostvarite?

RASTODER: Nije na nama da sudimo o tome. Ali je jedno sigurno, kolega Adžić  i ja  smo se trudili da primjenom naučne metodologije  stvorimo djelo čije su misli: sistematične, logične, mjerljive, provjerljive i skladne, a to znači naučne. Kao koautori, na 1.776 strana u tri toma,  napravili smo prvo ovakvo djelo u državama Balkana, što je poseban izazov i rizik. Izazov – jer postavljate obrazac kako se to može uraditi. Rizik –  zbog  realnog očekivanja da se takav pristup izlaže sveobuhvatnoj naučnoj kritici i preispitivanju.  Odbacili smo izgovor o ,,istorijskoj distanci” iza kojeg istoričari uglavnom skrivaju intelektualni kukavičluk i relativizirali navodnu nespremnost istorijske nauke da se bavi savremenom istorijom. Pokazali smo da za to ne postoje  naučni razlozi. Živimo u najdokumentovanijem vremenu o istoriji čovječanstva. Vremenu u kojem je svaka sekunda življenja osvjedočena,  kao pisani ili foto-fono-filmski zapis. Problem izvora se javlja potpuno suprotno od tradicionalnog obrasca. Više se ne govori o nedostatku istorijskih izvora, već o obilju i mnoštvu iz kojeg birate. Traganje za izvorom pretvara se u sposobnost odabira iz mnoštva. A,  treba biti svjestan da je svaki odabir subjektivan. Najveći među nama, Fernan Brodel  to nikada nije negirao, već je i drugima nudio da sistemom provjerljivosti dođu do istih ili sličnih sudova. Druga se bojazan tiče blizine ,,vatre”. Tačnije  opasnosti da vas nedavni događaji ne ,,pregriju i opeku” , kako o njima ne bismo mogli suditi ,,hladne glave”. I ta je bojazan samo izgovor, jer imate događaja koji su više od vijeka iza nas, a o njima je napisano ili se pišu stotine knjiga. Zaključak je: Istorija se ne može napisati, ona se piše. Mi smo  posljednjih 30-ak godina crnogorske istorije posmatrali kao rijeku u koju se slivalo hiljade rukavaca različitih istorijskih iskustava, vjekovi tradicije, kulture, razvoja, lutanja, stradanja. Mi smo skupili intelektualne hrabrosti da zagazimo u tu rijeku sa ambicijom da će u perspektivi hiljade novih ruku zahvatati vodu iz te iste rijeke, neko da utoli žeđ, a neko da je pokuša dodatno razbistriti. Sigurni smo da su nam pobude intelektualno i naučno opravdane, a o rezultatima  mogu suditi oni koji razumiju prethodno rečeno.

MONITOR: Recenzenti su eminentni naučnici iz regiona. Kako glasi njihova ocjena vaše knjige?

RASTODER: Kao autori insistirali smo  da pored jednog recenzenta iz Crne Gore za svaku knjigu pojedinačno budu još bar dvoje  iz regiona. Zašto? Bila nam je  važna recepcija ovog djela izvan granica Crne Gore. Na prvoj promociji ovih knjiga  održanoj 21. maja na on-line konferenciji učestvovali su: dr Latinka  Perović iz Beograda, prof. dr Hrvoje Klasić iz Zagreba, prof. dr Nevenka Tromp iz Amsterdama, prof. dr Husnija Kamberović iz Sarajeva, Sonja Biserko iz Beograda. Ako bi apstrahovali pregršt komplimenata  autorima i izdavačima kao kurtoazne, posebno su nam prijale javne objave kolegijalne ,,zavisti i ljubomore” kolega u profesionalnom smislu i njihovo saznanje da ove knjige mijenjaju stereotipnu sliku o Crnoj Gori devedesetih, kao sredini patetičnih ratnika vezanih pupčanom vrpcom za Miloševića, maloj bočici punoj otrova smještenoj u središte pogubne ideologije koja je uništila Jugoslaviju. Pokazalo se da je  i ovdje postojala tzv. ,,Druga Crna Gora pacifistička, tolerantna, građanska, proevropska, prodemokratska …I da je ta Crna Gora u početku slabašna i malo uticajna, vremenom izrasla u respektabilnog partnera svim snagama modernosti. Možete taj proces vezivati za ličnost, što mislim da je  simplifikacija društvenih procesa, možete to pripisati spoljnjem faktoru, ali ne možete apstrahovati unutrašnju dinamiku društva koje se stalno lomi na razmeđi tradicionalizma i modernizma.

MONITOR: Edicija pored političkih događaja obuhvata i ekonomsku istoriju Crne Gore.

RASTODER: Naš primarni cilj je bio primjena savremene naučne metodologije. To znači posmatranje društva u totalitetu. To opet znači ne grebati po površinskim porama društva, već zagaziti,  sagledati sve njegove aspekte: političku kulturu, socijalnu strukturu  (konfesionalnu, intelektualnu, ekonomsku), analizirati  institucije društva (političke partije, parlament, vojsku, policiju, medije, sudove).  Ne mislim da smo originalni,  ali znam da smo u naučnom smislu moderni i pri tome su   nam ,,reper” trendovi u nauci na globalnom nivou.

MONITOR: U  trotomnoj  ediciji pominje se preko 3.500 imena i veliki broj istorijskih izvora – publikacije, arhive, dokumenta… Kojim ste se kriterijumom rukovodili pri njihovom odabiru?

RASTODER: Ako mislite na ,,ličnosti” njih ,,bira” izvor, a izvore bira istraživač. Ako vas korišćeni izvor ne spominje u bitnom istorijskom kontekstu, ostaćete anonimni saputnik vremena koje se izučava. Ako bitišete u društvu tako što ,,proizvodite” posljedice od interesa za to društvo, nesvjesno postajete ,,junak” istorije. Vrijednosni sud određuje mjesto koje ćete zauzeti, ali izvor uslovljava takav sud, jer ga čini ,,provjerljivim”. Ponavljam, živimo u najdokumentovanijem periodu istorije i to se vidi u knjigama. Na 1.776 strana teksta namjerno je data neprekinuta numeracija od početka do kraja, ima preko 4.500 fusnota, što samo djelimično ukazuje na obim konsultovane građe. Htjeli smo ekstenzivnom prirodom ekspozicije  i naučnog aparata pokazati koliko toga ,,ima” i da je moguće od svakog pitanja problematizovanog u knjigama napraviti posebne studije. Nastojali smo da budućim istraživačima ukažemo na ono što se ne može ,,zaobići” ako želite biti naučni i ukazati na tok rijeke u koju smo mi zagazili. Kako će drugi plivati po njoj  nije na nama da određujemo, ali smo, ipak, pokazali gdje može biti pojas za spašavanje.

MONITOR: Mnogi istoričari  tvrde da treba da prođe izvjestan period, pa onda analizirati istorijske događaje. Šta mislite o tome?

RASTODER: Već sam naveo dosta argumenata koji relativiziraju pitanje tzv. ,,istorijske distance”. Ona nije, u naučnom smislu, uslovljena protokom vremena koliko dostupnošću izvora. Da vidimo koji to izvori danas nijesu  dostupni? Vojni, policijski? Ako imate pristup Arhivu Tribunala u Hagu onda se odmah možete uvjeriti da to ne stoji. Politički, ekonomski? Objavljena sjećanja, memoari, izvori iz medija čine ogroman korpus izvora koji omogućavaju rekonstrukciju političkih procesa u satima,  a da ne govorimo o političkim idejama, aktivnostima. Ekonomski? Bezboj planova, strategija, izvještaja omogućavaju detektovanje osnovnog pulsa ekonomskog života. Šta ostaje upitno? Samo ono što čini potrebu za komotnom komparacijom procesa, jer ne postoje validno izvedeni  sudovi o njima. A to je segment  s kojim se susrijeće i tzv. ,,istorija distance”. Mislim da se više radi o strahu da se suočite sa slikom omeđenom dostupnim svjedočanstvima i nadom da ona może biti ,,drugačija” protokom vremena. U redu. Ali šta uslovljava  njeno crtanje? Živi portreti ili ,,okamenjena priroda”? Siguran sam da će protokom vremena sudovi biti izoštreni i moguće umješnije balansirani, ali ukupna slika će ostati uramljena.

MONITOR: Zašto mnogi istoričari pristaju na političku zloupotrebu istorije i ne reaguju na sve učestaliji istorijski revizionizam?

RASTODER : Više puta sam činio upitnim pojam ,,istorijskog revizionizma”. Mislim da on kao takav ne postoji, jer se pogled na prošlost może legitimno mijenjati samo kada  nova saznanja potiču iz novih izvora. To onda nije  ,,revizionizam” nego  dinamizam nauke. Radi se o promjenama vrijednosnih sistema u kojima svako pokušava biti na ,,pravoj strani istorije” tako što će je ,,mijenjati “, a ne razumijevati. Ovo čemu danas i uvijek prisustvujemo je samo potreba  za promjenom ,,vrijednosnih sudova “, a ne prošlosti, koja se ne može promijeniti.

 

Ishodišta

MONITOR: Koji su to najznačajniji događaji perioda koje ste analizirali u trotomnoj knjizi ,,Moderna istorija Crne Gore (1988-2017) – Od prevrata do NATO pakta“?

RASTODER: Tragali smo za odgovorom na pitanje: šta je to savremena Crna Gora? Izraz istorijskog iskustva, sinteza tradicije i modernosti ili kamen u cipeli njenog istorijskog hoda? Odgovor na to pitanje nije jednostavan, posljednje tri decenije ,,potrošene” su u traganju za prihvatljivim odgovorom. Druga bitna stvar je da li moderna Crna Gora nalazi  ishodište u 1988/89. godini  ili je slučajna promjena ideološke paradigme iznjedrila novu formu, dok je suština ostajala ista. Dakle, da li su četiri pasoša (SFRJ, SRJ SCG i CG) koje je promijenio crnogorski građanin u posljednje  tri decenije privilegija izrasla iz istorijske prilagodljivosti ili posljedica preturanja po naslagama istorije iz koje je uzimano ono što je moguće? Da li je crnogorsko društvo sposobno da akumulira vrijednosti imanetne savremenom svijetu ili živi od potrebe da na njega gleda glavom okrenutom unatrag. Treća suštinska stvar je kako se  desilo da prvi put u istoriji Crna Gora izađe iz sukoba i ratova bez ,,heroja”. Tačnije, da li su njeni najveći  ,,heroji” posljednjih ratova  oni koji su poginuli od ,,svojih” (kontraadmiral Krsto Đurović) ili oni koji su izvršili samoubistvo (admiral Vladimir Barović). Kako se desilo da se prvi put u istoriji ,,ratničke” Crne Gore  čuje parola  ,,junaštvo je ne ići u rat” … .? Da li su pojave fašizacije i demokratizacije crnogorskog društva autohtona ili uvezena pojava? Da li su ,,zločini” počinjeni u ,,naše ime” (Pljevlja,Bukovica, Štrpci, Akcija ,,Lim”, Deportacija, Progon Roma iz Danilovgrada, Orlov  let, Kaluđerski laz…) sve nas učinile odgovornim u procesima socijalizacije zla? Da li je 14 godina čekanja na suverenost bio nužan proces sazrijevanja ili odlaganje priznanja nezrelosti? Mnoštvo sličnih pitanja čini osnovnu arhitekturu djela unutar ekspozicije zamišljene kao cjeline.

 

Nauka se politički ne vrednuje

MONITOR: Često se kaže da istoričari ne žive u sadašnjosti. To se za Vas i za Novaka Adžića ne može reći, jer ne pripadate onima koji stvarnost tumače falsifikovanjem  činjenica i podilaženjem aktuelnoj politici…

RASTODER: Agneš Heler kaže da ne postoji sadašnjost, da je neizvjesna budućnost i da je jedino izvjesna prošlost. Pri tome je imala na umu da je i ovo što sam sada izrekao već prošlost. Hvala vam na tom mišljenju, iako smo svjesni da postoje drugačiji sudovi od vaših. Suština je da se mi ne bavimo  naukom ni ,,za koga”, niti ,,protiv koga”. Zato često smetamo svima koji ne mogu shvatiti da naučna utilitarnost treba biti odijeljena od dnevne i da se naučna misao provjerava, a ne ideološki i politički vrednuje. Načelno, i ovo je prošlost, kako bi rekla Helerova, a u njoj preživljava samo ono što se  potvrdi  kao vrijednost.

                                                  Veseljko KOPRIVICA

Komentari

INTERVJU

Zdravko Marjanović, predsjednik Foruma „Most prijateljstva“ iz Bačke Palanke: Većinska Srbija živi u devedesetim 

Objavljeno prije

na

Objavio:

Narod u Srbiji traži minimum sigurnosti, za život, za kakav-takav posao, penziju… Bitno je da ne bude gore. Kada narod traži minimum sigurnosti, a to je slučaj ne samo u Srbiji nego i regionu, onda su mu oči zatvorene za istinu. Zato većinska Srbija živi u devedesetim godinama prošlog vijeka

 

MONITOR: Srbija danas iz Vašeg ugla?

MARJANOVIĆ: Ono što je za mene najbitnije i na čemu pokušavam raditi od početka ratnog raspada zajedničke nam države je izgradnja mira. Smatram da je sav trud uzaludan ako ne živimo mir. Zalud ekonomija, obrazovanje, zdravstvo … Zbog toga ću reći nešto iz tog ugla.

Koliko ja osećam stanje u zvaničnom delu Srbije je isto kao i u devedesetim godinama prošlog veka. Možda postoje neke nijanse, ali suština je ista. Za tu Srbiju rat nije završen, jer nisu ostvareni ratni ciljevi iz devedesetih. Pogledajte odnos zvaničnika Srbije prema Bosni i Crnoj Gori i sve postaje jasno. Ne treba da nas zavara  poneka lepa reč. Onaj ko pažljivo sluša šta kažu, čuju isključivo svađalačke tonove, posebno od prvog čoveka diplomatije, a ni drugi ne zaostaju.

Čini mi se da niko iz okruženja nema poverenja u Srbiju. Što je još gore ni u Srbe kao narod. To je najveće zlo do kojeg su doveli režimi u Srbiji rušeći sliku o Srbima kao poštenim, iskrenim, druželjubivim i slobodoljubivim narodom. Zbog takve politike kao korov Srbijom se raširio lažni patriotizam koji je devedesetih izrastao u užasnu mržnju koja traje.

Narod u Srbiji traži minimum sigurnosti. Sigurnost za život, za kakav-takav posao, penziju i slično. U tom strahu nismo u stanju razmišljati o  budućnosti. Bitno nam je da ne bude gore. Kada narod traži minimum sigurnosti, a to je slučaj ne samo u Srbiji nego i regionu, onda su mu oči zatvorene za istinu. Zato mislim da većinska Srbija i dalje živi u devedesetim godinama prošlog veka.

MONIITOR: Ima li uslova da predstojeći parlametarni izbori u Srbiji budu demokratski?

           MARJANOVIĆ:  Da se razumemo: ja u ovaj vid demokratije ne verujem. Ovo je demokratija zarobljena od strane moćnika. Nje ima onoliko koliko joj gospodari dozvoljavaju da se pojavljuje. Da bi se suština prikrila u igri su nekakvi zakoni i pravila koji joj omogućavaju da, koliko-toliko, diše da bi bar prividno opstala.  Sa toga aspekta usuđujem se reći da u Srbiji od uvođenja višestranačja nije bilo tih tzv. demokratskih izbora. Ovi sadašnji će to biti najmanje.

MONITOR: Da li opozicija treba da bojkotuje izbore?

    MARJANOVIĆ: Ako dobro vidim u Srbiji praktično nema opozicije. I ono što je možda bilo, uništeno je tokom vladavine ovog režima. Ali i takva opozicija, ako je želela pokazati stvarno stanje, trebala je bojkotovati izbore. Mislim da je Vučić, u strahu od bojkota, smanjio izborni cenzus kako bi održao privid višestranačja. Posle ovih izbora očekujem da će u parlamentu sedeti neka lažna i bespomoćna opozicija samo kao pokazatelj onog dela demokratije koji se odnosi na višestranačje.

MONITOR: Šta je ukratko Forum ,,Most prijateljstva”?

          MARJANOVIĆ:  Forum Most prijateljstva je teže definisati. On nije niti udruženje građana niti neka kordinacija. Njega jednostavno čine ljudi neformalno i nehijearhijski okupljeni na principima Dogovora za rad na izgradnji trajnog mira putem izgradnje poverenja i prijateljstva među ljudima usvojenog na III konferenciji 10. decembra 2016. u Sarajevu. Pripadnici ove ideje ne žele držati lekcije i nekog učiti jer smo svesni da je istinsko znanje ono do kojeg čovek dolazi vlastitim naporom.  Pripadnik ove ideje može postati svako ko prihvata Dogovor i želi raditi na izgradnji mira na tim principima.

MONITOR: Kako objašanjavate to da se sve više navikavamo na mržnju, netoleranciju, nepoštovanje onih koji su druge nacije i vjere…

 MARJANOVIĆ: To je jasno. Zverstva koja smo činili tokom naših međusobnih ratova su i dalje u nama. Naši zvaničnici ih negiraju i rugaju se žrtvama. Pošto se mi uvek poistovećujemo sa vlašću, ni nama ovo nije bitno. Nisu najbitniji sudovi, bitna su naša osećanja, naš lični odnos prema životinji u nama, a nas se ovi užasi ne dotiču. Zbog takvog odnosa mržnja i sve što proizilazi iz nje se nastavlja. To nije ništa drugo nego bolest. Život u paklu. Nema nam izlaska iz pakla dok se ne okrenemo i vidimo bezdane jame koje iza sebe ostavljamo, dok nema katarze.

MONITOR: Mnogi analitičari kažu da država i njene institucije sve češče rade protiv interesa sopstvenih građana. A i Lao Ce je rekao: „Što je više zakona, to je više lopova i razbojnika“. 

MARJANOVIĆ:  Zakoni nisu lek niti su zamena za njega. Oni su samo nužno zlo. Zakone stvara i sprovodi država. Kako ih stvara i sprovodi uverili smo se vekovima.  Bar smo mi na ovim prostorima imali priliku da se uverimo kako su nam izbori po zakonu ,,legitimni” i “demokratski” , kako su nas po zakonu opljačkali i mnogo toga. Dokazali smo da je Lao Ce u pravu. Mi se moramo sami lečiti. Uočavati i otklanjati sopstvene slabosti. To je  lek, drugog nema.

MONITOR: Kako objašnjavate povampirenje četništva i ustaštva i sve veći uticaj Katoličke i Srpske pravoslavne crkve?

  MARJANOVIĆ: Ja vidim promovisanje četništva i ustaštva kao način održavanja stanja napetosti u regionu. Takvo stanje odgovara  vlastodršcima na ovim prostorima, ali, očigledno, i onima koje zovemo međunarodna zajednica. A sve to se zove demokratija! Ako ja dobro vidim, i naše vlasti i svet nas prave budalama, a mi se time oduševljavamo. Četništvo i ustaštvo su tu da nas drže u strahu. To je moguće zbog nemanja želje da  vidimo kako zdušno radimo za sopstvene tlačitelje.

Kada se tiče crkve, Katoličke i Srpske pravoslavne, ne treba zaboraviti njihov doprinos krvavom sukobu naših naroda. Jedva su dočekali ,,slobodu” da se mogu pridružiti vlastima u našim ,,sekularnim” državama. Najmanje kod njih ima onog duhovnog. Veru su  pretvorili u religiju i mantru, a odavno i u tradiciju. Tako su stvorili izvanrednu mogućnost za manipulisanje narodom. Otuda i njihov veliki uticaj. Činjenica da su nas tako uspešno podelili, pokazuje da su one davno prestale biti verske institucije. Prerastanjem u religiju i tradiciju utamničili su živog Boga i veru.

Pogledajte šta SPC radi u Crnoj Gori. To nema nikakve veze sa verom. To je omalovažavanje čak i običaja nošenje litije a kamoli vere. To je skrnavljenje. Ali, rekao sam već, crkva je uspela veru pretočiti u običaj, a pri tome se potrudila da bude njegov glavni tumač. Dakle, očigledno je da veoma dobro i organizovano rade, ne protiv vlasti Crne Gore, već protiv naroda kome se lažno predstavljaju kao njegov duhovni vođa (ako duhovnosti uopšte treba vođa?). To ukazuje da radi u interesu nekakve i nečije politike.

MONITOR: Pošto ste rodom iz Bosne, šta mislite da li će njeni političari uspjeti da je podijele?

 MARJANOVIĆ:  Strah me je, ali se nadam da neće uspeti iako je, ja mislim namerno, podeljena već u Dejtonu. Kada bi neka od političkih opcija u Bosni istinski zagovarala celovitu i slobodnu Bosnu i radila u interesu građana, ja bih bio siguran da je neće uspeti podeliti. Ovako me je ipak strah.

MONITOR: Da li našem regionu prijeti novi ratni sukob?

           MARJANOVIĆ:  Mislim ne, ali je sve moguće.  Kako smo se mi davno odrekli zdravog razuma, može nekome u ovom ludom svetu pasti na pamet da iskoristi, kao i do sada, naše slabosti pa da se počnemo ubijati ponovo za tuđe interese. Ipak, nadam se da do toga neće doći.

 

Vučić je sitna duša 

MONITOR: Šta Vi mislite o predsjedniku Srbije Aleksandru Vučiću i premijerki Ani Brnabić? 

MARJANOVIĆ: Trudim se da ne dajem mišljenje o ličnosti. Ko sam ja da mogu suditi o drugom? Umesto toga mogu govoriti  o njihovim postupcima.

Da Vučićevi postupci nemaju silnu moć nad ljudima ja bih im se smejao.To što on radi i kako radi je pozorište, komedija u kojoj je on glavni glumac. Ali, to su ozbiljne stvari i to zabrinjava. Nisam zaboravio njegove vatrene govore devedesetih niti njegov obračun sa, koliko-toliko, nezavisnim medijima kada je bio ministar za informisanje. Kako mogu da cenim postupke čoveka koji, posle onoliko pretnji klanjem Muslimana po Bosni, govora u Glini o tome da je to Srbija, bez trunke kajanja ima obraza da poseti Sarajevo, Srebrenicu, Glinu. Dakle, može on pričati šta god hoće, ali je istina drugačija. Samo veliki ljudi, velike duše, mogu se okrenuti,  sagledati i priznati sopstvene greške i iskreno se pokajati. On svojim postupcima dokazuje da je sitna duša u ovom vremenu-nevremenu isplivala na površinu, a  ima moć da odlučuje o životu i smrti druguh. Uostalom, zar devedesetih na površinu društva u čitavoj Jugoslaviji nije isplivao polusvet? I danas su na vlasti.

U liberalnoj demokratiji vladaju moćnici, a ne demokratija, pa se često pitam ko ga je i zašto postavio na funkciju na kojoj je. Šta treba da uradi Srbiji i njenim narodima? Sudeći po njegovim postupcima ništa dobro ne očekujem za sve naše narode.

O Ani Brnabić je izlišno trošiti reči.

 

Izgradnja mira je trajan proces

MONITOR: U Forumu  smatrate da se mir može ostvariti samo otklanjanjem uzroka sukoba i rata.

MARJANOVIĆ: U Dogovoru i Platformi naveli smo glavne uzroke sukoba i rata: kapitalistički sistem kao generator sukoba, neoliberalizam kao lažni čuvar ljudskih prava, tiranija moćnika. I, glavni – mi sami. Naše (ne)obrazovanje, naše navike, naši stereotipi, naše odsustvo želje da se uspravimo, naše odsustvo samopoštvanja, naša mržnja; i – naš strah. Rečju – naše slabosti koje vrlo vešto koriste planeri rata kako bi mi ratovali za njihove interese. Kako je stanje u celom svetu veoma slično, Forum ima internacionalni karakter.

Želimo menjati sebe, oslobađati se svega što koči čoveka da istinski bude ljudsko biće, jer do promena može doći samo ako se  sami promenimo. Izgradnja mira je trajan proces, pa nema cilj, mir je zbog toga put, kako su govorili Tolstoj i Gandi. Forum je za naš put i stil života. Naš put mira je baziran na veri u čoveka i izgradnji međuljudskog poverenja. To je razlog da se obraćamo ljudima, a ne vlastima jer ona ima cilj da poverenje stavi pod kontrolu i da ga dozira kako joj kada treba. Vlast je sila i prisila, a sila nikada ne može ići putem mira.

Nama je jasno da je put ka stvarnom miru dug i težak.  Svesni smo da naš put mira ima elemente utopije. Zbog toga smo uvereni da taj put mogu graditi samo osvešćeni ljudi svojom dubokom verom, iskrenim i upornim radom.

 

EU  nije garant mira

MONITOR: Šta mislite o Evropskoj uniji?

  MARJANOVIĆ: Za mene je EU tvorevina multinacionalnih kompanija i kao takva u funkciji očuvanja kapitalističkih neoliberalnih odnosa. Ona nije garant mira, jer su ovi odnosi generator sukoba. To ogromno zakonodavstvo postalo je samo sebi svrha i tu nema čoveka. I tamo ljudi na ulicama traže svoja prava. Razlog je očigledan. Kapitalistička država ne može biti država socijalne pravde. Socijalne pravde ima onoliko koliko to dozvoljavaju vlasnici kapitala. Nije li to onda izvor sukoba i rata? Za nas EU može biti samo privremeno pribežište za očuvanje kakvog-takvog mira, ali ne i prevazilaženje zabluda. Mislim da je tu Hrvatska, sada predsedavajuća EU, najočitiji primer. Dakle, mi se moramo sami izlečiti

Veseljko KOPRIVICA

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

SRĐAN PERIĆ, KONSULTANT: Bojkot ili odgovornost za neuspjeh

Objavljeno prije

na

Objavio:

Budva je pokazala da državno rukovodstvo  ne pomišlja da na demokratski, a bojim se ni miran način bilo kada preda vlast. Time oni postaju ogroman balast budućnosti Crne Gore

 

MONITOR: U Budvi su, uz brutalnu silu, uhapšeni predstavnici lokalne vlasti. Prethodno smo u toj opštini vidjeli sve boljke društva: pohlepu vlasti, političku korupciju, ali i boljke alternative. Ima li lekcije iz Budve?

PERIĆ: Posljednje dešavanje u Budvi, kada vlast golom silom cementira kršenje izborne volje građana je veoma uznemirijuće i govori da će državno rukovodstvo u svrhu odbrane svojih pozicija i ogromnih privilegija biti spremno uključiti doslovno sve sa čim mogu raspolagati. Ti ljudi ne pomišljalju da na demokratski, a bojim se ni miran način predaju vlast. Time oni postaju ogroman balast budućnosti Crne Gore.

Sve ono što je prethodilo onakvoj upotrebi sile u Budvi, bi se dalo komentarisati sa većom analitičkom distancom, ali to više nije moguće nakon slike u kojoj se obara na zemlju predsjednik Skupštine opštine kao posljednji kriminalac. Pazite, sve se to dešava u gradu u kojem je ranije partijsko rukovodstvo baš te partije koja silom uzima vlast i koje je poraženo na izborima – optuženo i pravosnažno osuđeno za organizovano kriminalno udurživanje u kom je od  grada i države opljačkalo enormno bogatsvo. Da li opozicija ima svojih boljki i u ovom gradu – ima, ali nakon posljednjih dešavanja smatram da fokus polemike mora biti usmjeren ka suštinski nelegitimnom preuzimanju vlasti na lokalnom nivou. Tačno je da granice privatnog i javnog interesa moraju biti jasno povučene i niko ne bi smio koristiti svoj politički uticaj kako bi privatni interes stavio ispred javnog – na bilo kom nivou vlasti. Jednako je tačno i da vlast mora proisteći iz volje građana.

MONITOR: Za septembar se najavljuju izbori. Sporazum o budućnosti koji je obavezivao opoziciju na bojkot tih izbora se ili ne pominje ili javno negira. Može li biti fer izbora u ovim uslovima?

PERIĆ: Nemam dileme – fer izbora ne može biti u ovim okolnostima. Na 620.000 stanovnika imamo oko 530.000 birača – prema onom što se sa velikom dozom, sigurnosti može utvrditi – za oko 90.000 više nego prije 17-18 godina – a da pri tom imamo izražene negativne migracione trendove. Taj birački spisak je u praksi sada podložniji manipulacijama nego ranije, jer niko osim vlasti nema pouzdan uvid u jedinstvenu bazu podataka ličnih dokumenta, i niko osim vlasti nema instrument provjere i uparivanja svih tih podataka. To je prvi sloj koji temeljno čini izbore takvim da se mogu okarakterisati kao nefer.

Ono što su neke međunarodne institucije nazvale ,,institucionalnom prednošću”, a što u prevodu znači kupovina glasova i kontola građana kroz radna mjesta u javnom sektoru, u međuvremenu je uvećano.  Ukoliko ništa od navedenog nije dovoljna  argumentacija koliko je izborni ambijent nefer, pridodajmo i najnoviju aferu spisak i dešavanja u Budvi.

Smatram da je bojkot najubjedljivije sredstvo borbe u datim okolnostima, jer bi suštinski delegitimisao ovakvu praksu vladanja i izoštrio bi optiku i u zemlji i u inostranstvu u kolikom smo problemu i natjerao bi nas da ga rješavamo. No, neka  svako donosi odluke koje smatra da su najsvrsishodnije, ali treba  tražiti da za njih podnese odgovornost.

MONITOR: Kakva je odgovornost opozicije koja ulazi u izbornu trku znajući da oni nijesu fer?

PERIĆ: Nije lako biti, u toj politčkoj bici, na strani opozicije. Ona je od devedesetih   trpjela ogromne pritiske i opstrukcije. Teško je bilo opstati, a kamoli pobijediti u mnogim okolnostima. Ipak, građani sve više šalju poruke da žele promjene, a činjenica je da političke elite u alternativi ne pronalaze način da efektuiraju nezadovoljstvo građana.

Bojkot bi, ponavljam, bio najučinkovitiji, ali evo, prepustimo alternativi da nam saopšti šta je najbolje – budimo konstruktivni i poslušajmo njihovo mišljenje, ali moramo insistirati na odgovornosti. Moramo tražiti odgovor na pitanje: šta ako ne bude uspjeha? To su po meni fer postavke: tražiti podršku građana i reći šta ako uspijete i šta ako ne uspijete. Nije kredibilno tražiti fer izbore, a ne ponuditi sopstvenu fer postavku.

Opoziciono orijentisani građani bi trebalo da zahtijevaju da u slučaju poraza svi predsjednici i potpredsjednici stranaka podneseu ostavke unutar opozije i da niko od njih ne bude poslanik. Ujedno, ne da napuštaju stranke, već da pomognu ljudima u budućem vođstvu tih subjekata kojima bi ustupili mjesto – jer valjda su partije toliko ojačale da ima kvalitetnog kadra i mimo ,,prvog ešalona”. Ako već žele na izbore – evo recepta koji im  može biti od koristi i koji bi motivisao birače da ih glasaju. Ukoliko ostvare pobjedu – nemam nikakav problem da kažem da je njihova taktika bila maestralna, a da moja pamet ne dobaca do tih vidika.

Zanimljiv je i podatak da dominantno, uz vrlo malo izuzetaka, ljudi u opštinama gdje opozicija ostvaruje dobre rezultate nisu u vrhu stranke. Opozicija ima svoje hronične mane od kojih su tri najznakovitije: odsustvo vertikalne prohodnosti u  organizaciji, odsustvo rada na sebi i partitokratska svijest. Uglavnom isti ljudi vode stranke, decenijama su to iste priče i defamacije kolega unutar same opozicije i iste floskule koje su slika nemoći. Opozicija temeljno mora da se promijeni da bi bila u stanju ikoga da pobijedi. Ako ne želi da pobijede – neka ne mijenja ništa.

MONITOR:  Dobili smo loše ocjene u posljednjem dokumentu EU o napretku zemlje u oblastima pravosuđa, korupcije i organizovanog kriminala. Da li ste iznenađeni?

PERIĆ: Dokumenta EU imaju dva izazova za one koji ih pišu – prvi, da na diplomatski i umjeren način saopšte probleme i, dugi, da kritike budu takve da motivišu na dalji rad. Vlast u vratolomnom tumačenju ovog dokumenta koristi stil njegovog pisanja, kako bi nalaze prikazala čak i kao priznanje za valjda nekakav iskorak. Ipak, na nekoliko polja se čak ni na taj način ne može relatavizovati loše stanje – to su provosuđe, borba portiv korupcije i organizovanog kriminala i sloboda medija.

MONITOR:  Da li te loše ocjene mogu uticati na zaustavljanje evrointegracijskog procesa?

PERIĆ: EU  je u procesu  prekompozicije nakon izlaska Velike Britanije i pitanje je kako i na koji način će se ona održati. Na tim pukotinama „jaše“ naše rukovodstvo. Predstavljajući se braničem Zapada dok etabliraju model vladanja istočnih despotija.

Za nas bi bilo dobro da EU ne odustane od ideje proširenja i da izađe što solidnija iz procesa unutrašnje tranzicije, jer ona od nas traži ispunjenje standarda koji idu nama u korist.

Eurointegracije neće ključno zavisiti od nas, to je izvjesno. Razloga je više. Osnovni je taj što Crna Gora fizičkom veličinom nije toliko krupan problem za međunarodne odnose tako da čak i greške koje bi se desile u procesu integracija ne bi bile skupo plaćene sa stanovišta velikog sistema. Opet, Crna Gora može u izvjesnom smislu biti poruka i za druge zemlje u tom procesu.

Sama EU je bez konsenzusa da li joj je, na koji način i u kolikoj mjeri dodatno proširenje potrebno. Od Berlinskog procesa do drugih diplomatskih akcija i izjava, recimo predsjednika Francuske Emanuela Makrona, bilo je jasno da se traži put kako da zemlje Zapadnog Balkana budu uključene u proces na način koji ne bi naškodio sistemu EU.

Ukupno, izvjesno je da ćemo još dugo biti u  vozu koji se zove „eurointegracije“, ali da dužina putovanja neće značiti da ćemo biti bliže stanici. Čak i da stignemo tamo, okolnosti će biti  toliko  promijenjene u odnosu na period kada smo krenuli na  put, da će to značiti da smo ispustili ogromnu šansu emancipacije i progresa.

MONITOR:  Nije prvi put da se konstatuje da Crna Gora nema rezultate kada su u pitanju temeljne reforme. Zapad ipak podržava ovu vlast. Kako to komentarišete?

PERIĆ: Politika, posebno  spoljna ima svoje zakonitosti. Jedna je da pregovarate sa onim ko kontroliše teritoriju. Vladajuća strukura je pokazala umješnost u održavanju, a katkad i simuliranju stabilnosti do mjere da sukobi koje upravo ona produkuje ne izgledaju da su izmakli kontroli.

U Crnoj Gori je jasno ko kontroliše teritoriju, a  nema dovoljno snage, znanja, ideja, zašto ne reći – istrajnosti i hrabrosti, da se takvo stanje promijeni. Alternativa mora  biti  uspješnija da bi je Zapad podržao. Trenutna pat pozicija, svi su izgledi, neće se skorije promijeniti: vlast koja kao brani Zapad, alternativa koja kao pokušava da se složi oko nečega – rezultat gledamo svakog dana.

Kvalitativna promjena diskursa i političke prakse treba da dođe sa strane alternative, a ne od strane vlasti – jer njoj po prirodi stvari odgovara banalizovanje javne scene u kojoj su svi prljavi i u kojoj ,,nije moguće bolje”. To je veliki izazov koji crnogorska opozicija uporno ne savladava.

MONITOR:  Sem izbora, čeka nas i ekonomska kriza. Kuda ide Crna Gora i gdje je izlaz?

PERIĆ: Izvjesno je da nas od oktobra čeka veoma teška ekonomska situacija. Prijevremene pozajmice mogu trenutno da zakpre državnu kasu, ali one nisu   rješenje problema. Da bi ekonomija postala održiva nekoliko stvari mora da se dogodi. Mora da se smanji spoljnotrgovinski deficit koji je premašio dvije milijarde eura godišnje. I  da se pokrene proizvodnja. Oba procesa će biti nemoguće sprovesti ukoliko ne budemo imali oslobađanje od prakse povlašćenih igrača – jer u Crnoj Gori mi nemamo slobodno tržište,  već premrežene interese. U tim okolnostima, nemoguće je očekivati inicijativnost i izražen preduzetnički duh kod mladih ljudi, kao ni prohodnost zdravog kapitala ka tržištu. Dok se to ne pomijeni, ješćemo perspektivu naše djece.

 

Novi pokazatelji  da izvršna vlast kontroliše druge dvije grane vlasti

MONTIOR: Opet su krenuli i protesti MPC. Dogovor vlasti i Mitropolije oko Zakona koji se navodi kao povod za proteste i dalje izostaje. Kako to vidite?

PERIĆ: Mogli smo iz izjave premijera, ali i crkvenih velikodostojnika razumjeti da je bilo određene komunikacije, što može biti ohrabrujuće. Ipak, čini se da nismo bliže rješenju. Zanimljivi su bili iskazi da je vlast valjda predlagala obustavu Zakona do izjašnjenja Ustavnog suda kao neku vrstu nagodbe – što osnažuje tezu da izvršna vlast upravlja drugim dvjema granama vlasti.

Zakon o slobodi vjeroispovijesti uvodi vrlo sporan mehanizam tereta dokazivanja prava svojine na onom koji je uknjižen u katastar kao nosilac tog prava, a ne na onom ko ga osporava. Treba biti pošten i reći da se imovinska prava ne regulišu ovakvim Zakonom. Da smo izgradili nezavisne institucije sud je taj koji bi mogao presuđivati u konkretnim slučajevima koji su sporni – a da obje strane vjeruju u njegovu nepristrasnost. Ništa se od toga nije dogodilo i sada imamo veliku krizu.

Milena PEROVIĆ KORAĆ

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DŽEVDET PEPIĆ, GRAĐANSKI AKTIVISTA, BIVŠI UREDNIK LIBERALA:  Prave alternative ovoj vlasti  – ima

Objavljeno prije

na

Objavio:

Krajnje vrijeme, da se neki opozicioni prvaci uozbilje i urade sve  da opozicija što jedinstvenije izađe na predizbornu trku, ili da budu jedinstveni u tome da bojkotuju izbore

 

MONITOR:  Vlast je raspisala izbore usred ljeta. Mislite li da joj se slučajno žuri, pošto je za izbore izabrala doba u kom ćemo svi biti dodatno dekoncentrisani, što od tenzija, što od virusa, što od  vrućine?

PEPIĆ: Pri ovakvom stanju svijesti vladajućih, ništa nije slučajno. Termin je namjerno tempiran, baš u vrijeme kada to  Đukanoviću i odgovara. Kako nas očekuje teška ekonomska situacija, a kao što je i  ministar finansija  prije nekoliko dana rekao  ,,da su do septembra, obezbijeđena sredstva za  redovna primanja” naravno da je  DPS, i bez  velikih konsultacija sa koalicionim partnerima izabrao, da se izbori održe 30. avgusta. Uz to, već je vidljivo, da zbog situacije  sa epidemijom virusa,  neće biti velikih prihoda od turizma. Kako završetak ,,projekta vijeka” prve dionice auto-puta, još nije izvjestan, dolazi se do takvog dana izbora.Vladajući računaju i na to da im povoljan izborni rezultat donose i tenzije, koje oni  uvijek majstorski stvaraju i održavaju. Evo 30 godina svaki izbori su nam bili ,,istorijski” pa će tako biti i sa ovim. To što će se oni održati u potpuno nedemokratskim uslovima, bez bilo kakvog političkog koncenzusa, političkih subjekata, ide u prilog  Đukanoviću i DPS-u, koji su postali vrhunski majstori da zadrže vlast.
Očekuje nas predizborna kampanja u kojoj će ,,glavni “argumenti  biti identitetska pitanja i ,,očuvanje” države. Praktično mini-referendum  ,,za i protiv” Mila.

MONITOR:  Hoće li DPS-u na ruku ići i situacija sa pandemijom?

PEPIĆ: Naravno. U ovim i ovakvim društvenim sistemima, sve se koristi. Sve je isuviše ispolitizovano pa  i situacija sa pandemijom.  Za mene neće biti nikakvo iznenađenje ako se u sastavu poslaničke liste DPS-a, ili SD-a, visokopozicionirano nađe ime, nekih od ljekara iz NKT-a, poznatih lica sa konferencija za štampu. Iako,  poznavajući situaciju, znam da to nijesu bili, ,,ljekari na prvoj liniji fronta”, koji su   liječili pacijente oboljele od Covida-19.

A  možda najbolji primjer u kakvom društvu živimo  su baš zdravstveni radnici. Koliko do prije pola godine, raspravljano je o tome ,,sa koliko procenata” im povećati njihova skromna primanja. A onda, nastupa za vrijeme epidemije, moram reći sa pravom, zahvalnost, aplauzi za njihovu požvrtovanost. Kad se na dnevnom redu nedavnog zasjedanja parlamenta našao prijedlog da im se poveća procenat zarade, oni koji su im aplaudirali, zahvalili su im se tako što su ostali ,,uzdržani”. No, ko zna, možda su se poslanici vladajućih partija i rukovodili onim prizorom iz Nikšića, kada su neki zdravstveni radnici, ispred Opšte bolnice u ovom gradu, dočekali Đukanovića pljeskanjem.

MONITOR: Da li će opozicija uspjeti do tada da ponudi organizovani odgovor?

PEPIĆ: Plašim se da ne! Smetnja ,,ukrupnjavanju” opozicije nijesu toliko njihove ideološke razlike, već prije svega,  sujete. Ko i koliko mjesta na listi ima, ko je ,,više”, a ko ,,manje zaslužan”…  Vrijeme prolazi, izbori su tu!
Krajnje je vrijeme da se neki opozicioni prvaci uozbilje i urade sve  da opozicija što jedinstvenije izađe na predizbornu trku, ili da budu  jedinstveni u tome da bojkotuju izbore. Treba ostaviti po strani bilo kakvu netrpeljivost,  a mislim da  je najviše  u pitanju lična netrpeljivost među opozicionarima, kako bi se na adekvatan način suprotstavili vladajućem režimu.

Milena PEROVIĆ-KORAĆ

Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora ili na adresi www.novinarnica.net

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo