Povežite se sa nama

INTERVJU

DR ŠERBO RASTODER, ISTORIČAR: Bez distance

Objavljeno prije

na

Posljednjih 30-ak godina crnogorske istorije posmatrali smo kao rijeku u koju se slivalo hiljade rukavaca različitih istorijskih iskustava, vjekovi tradicije, kulture, razvoja, lutanja i stradanja

 

MONITOR: Vi i Novak Adžić objavili ste ovih dana trotomnu ediciju ,,Moderna istorija Crne Gore (1988-2017) – Od prevrata do NATO pakta“. Tim povodom izjavili ste da vas je prevashodno zanimalo naučno i utemeljeno stanovište. Jeste li uspjeli da to ostvarite?

RASTODER: Nije na nama da sudimo o tome. Ali je jedno sigurno, kolega Adžić  i ja  smo se trudili da primjenom naučne metodologije  stvorimo djelo čije su misli: sistematične, logične, mjerljive, provjerljive i skladne, a to znači naučne. Kao koautori, na 1.776 strana u tri toma,  napravili smo prvo ovakvo djelo u državama Balkana, što je poseban izazov i rizik. Izazov – jer postavljate obrazac kako se to može uraditi. Rizik –  zbog  realnog očekivanja da se takav pristup izlaže sveobuhvatnoj naučnoj kritici i preispitivanju.  Odbacili smo izgovor o ,,istorijskoj distanci” iza kojeg istoričari uglavnom skrivaju intelektualni kukavičluk i relativizirali navodnu nespremnost istorijske nauke da se bavi savremenom istorijom. Pokazali smo da za to ne postoje  naučni razlozi. Živimo u najdokumentovanijem vremenu o istoriji čovječanstva. Vremenu u kojem je svaka sekunda življenja osvjedočena,  kao pisani ili foto-fono-filmski zapis. Problem izvora se javlja potpuno suprotno od tradicionalnog obrasca. Više se ne govori o nedostatku istorijskih izvora, već o obilju i mnoštvu iz kojeg birate. Traganje za izvorom pretvara se u sposobnost odabira iz mnoštva. A,  treba biti svjestan da je svaki odabir subjektivan. Najveći među nama, Fernan Brodel  to nikada nije negirao, već je i drugima nudio da sistemom provjerljivosti dođu do istih ili sličnih sudova. Druga se bojazan tiče blizine ,,vatre”. Tačnije  opasnosti da vas nedavni događaji ne ,,pregriju i opeku” , kako o njima ne bismo mogli suditi ,,hladne glave”. I ta je bojazan samo izgovor, jer imate događaja koji su više od vijeka iza nas, a o njima je napisano ili se pišu stotine knjiga. Zaključak je: Istorija se ne može napisati, ona se piše. Mi smo  posljednjih 30-ak godina crnogorske istorije posmatrali kao rijeku u koju se slivalo hiljade rukavaca različitih istorijskih iskustava, vjekovi tradicije, kulture, razvoja, lutanja, stradanja. Mi smo skupili intelektualne hrabrosti da zagazimo u tu rijeku sa ambicijom da će u perspektivi hiljade novih ruku zahvatati vodu iz te iste rijeke, neko da utoli žeđ, a neko da je pokuša dodatno razbistriti. Sigurni smo da su nam pobude intelektualno i naučno opravdane, a o rezultatima  mogu suditi oni koji razumiju prethodno rečeno.

MONITOR: Recenzenti su eminentni naučnici iz regiona. Kako glasi njihova ocjena vaše knjige?

RASTODER: Kao autori insistirali smo  da pored jednog recenzenta iz Crne Gore za svaku knjigu pojedinačno budu još bar dvoje  iz regiona. Zašto? Bila nam je  važna recepcija ovog djela izvan granica Crne Gore. Na prvoj promociji ovih knjiga  održanoj 21. maja na on-line konferenciji učestvovali su: dr Latinka  Perović iz Beograda, prof. dr Hrvoje Klasić iz Zagreba, prof. dr Nevenka Tromp iz Amsterdama, prof. dr Husnija Kamberović iz Sarajeva, Sonja Biserko iz Beograda. Ako bi apstrahovali pregršt komplimenata  autorima i izdavačima kao kurtoazne, posebno su nam prijale javne objave kolegijalne ,,zavisti i ljubomore” kolega u profesionalnom smislu i njihovo saznanje da ove knjige mijenjaju stereotipnu sliku o Crnoj Gori devedesetih, kao sredini patetičnih ratnika vezanih pupčanom vrpcom za Miloševića, maloj bočici punoj otrova smještenoj u središte pogubne ideologije koja je uništila Jugoslaviju. Pokazalo se da je  i ovdje postojala tzv. ,,Druga Crna Gora pacifistička, tolerantna, građanska, proevropska, prodemokratska …I da je ta Crna Gora u početku slabašna i malo uticajna, vremenom izrasla u respektabilnog partnera svim snagama modernosti. Možete taj proces vezivati za ličnost, što mislim da je  simplifikacija društvenih procesa, možete to pripisati spoljnjem faktoru, ali ne možete apstrahovati unutrašnju dinamiku društva koje se stalno lomi na razmeđi tradicionalizma i modernizma.

MONITOR: Edicija pored političkih događaja obuhvata i ekonomsku istoriju Crne Gore.

RASTODER: Naš primarni cilj je bio primjena savremene naučne metodologije. To znači posmatranje društva u totalitetu. To opet znači ne grebati po površinskim porama društva, već zagaziti,  sagledati sve njegove aspekte: političku kulturu, socijalnu strukturu  (konfesionalnu, intelektualnu, ekonomsku), analizirati  institucije društva (političke partije, parlament, vojsku, policiju, medije, sudove).  Ne mislim da smo originalni,  ali znam da smo u naučnom smislu moderni i pri tome su   nam ,,reper” trendovi u nauci na globalnom nivou.

MONITOR: U  trotomnoj  ediciji pominje se preko 3.500 imena i veliki broj istorijskih izvora – publikacije, arhive, dokumenta… Kojim ste se kriterijumom rukovodili pri njihovom odabiru?

RASTODER: Ako mislite na ,,ličnosti” njih ,,bira” izvor, a izvore bira istraživač. Ako vas korišćeni izvor ne spominje u bitnom istorijskom kontekstu, ostaćete anonimni saputnik vremena koje se izučava. Ako bitišete u društvu tako što ,,proizvodite” posljedice od interesa za to društvo, nesvjesno postajete ,,junak” istorije. Vrijednosni sud određuje mjesto koje ćete zauzeti, ali izvor uslovljava takav sud, jer ga čini ,,provjerljivim”. Ponavljam, živimo u najdokumentovanijem periodu istorije i to se vidi u knjigama. Na 1.776 strana teksta namjerno je data neprekinuta numeracija od početka do kraja, ima preko 4.500 fusnota, što samo djelimično ukazuje na obim konsultovane građe. Htjeli smo ekstenzivnom prirodom ekspozicije  i naučnog aparata pokazati koliko toga ,,ima” i da je moguće od svakog pitanja problematizovanog u knjigama napraviti posebne studije. Nastojali smo da budućim istraživačima ukažemo na ono što se ne može ,,zaobići” ako želite biti naučni i ukazati na tok rijeke u koju smo mi zagazili. Kako će drugi plivati po njoj  nije na nama da određujemo, ali smo, ipak, pokazali gdje može biti pojas za spašavanje.

MONITOR: Mnogi istoričari  tvrde da treba da prođe izvjestan period, pa onda analizirati istorijske događaje. Šta mislite o tome?

RASTODER: Već sam naveo dosta argumenata koji relativiziraju pitanje tzv. ,,istorijske distance”. Ona nije, u naučnom smislu, uslovljena protokom vremena koliko dostupnošću izvora. Da vidimo koji to izvori danas nijesu  dostupni? Vojni, policijski? Ako imate pristup Arhivu Tribunala u Hagu onda se odmah možete uvjeriti da to ne stoji. Politički, ekonomski? Objavljena sjećanja, memoari, izvori iz medija čine ogroman korpus izvora koji omogućavaju rekonstrukciju političkih procesa u satima,  a da ne govorimo o političkim idejama, aktivnostima. Ekonomski? Bezboj planova, strategija, izvještaja omogućavaju detektovanje osnovnog pulsa ekonomskog života. Šta ostaje upitno? Samo ono što čini potrebu za komotnom komparacijom procesa, jer ne postoje validno izvedeni  sudovi o njima. A to je segment  s kojim se susrijeće i tzv. ,,istorija distance”. Mislim da se više radi o strahu da se suočite sa slikom omeđenom dostupnim svjedočanstvima i nadom da ona może biti ,,drugačija” protokom vremena. U redu. Ali šta uslovljava  njeno crtanje? Živi portreti ili ,,okamenjena priroda”? Siguran sam da će protokom vremena sudovi biti izoštreni i moguće umješnije balansirani, ali ukupna slika će ostati uramljena.

MONITOR: Zašto mnogi istoričari pristaju na političku zloupotrebu istorije i ne reaguju na sve učestaliji istorijski revizionizam?

RASTODER : Više puta sam činio upitnim pojam ,,istorijskog revizionizma”. Mislim da on kao takav ne postoji, jer se pogled na prošlost może legitimno mijenjati samo kada  nova saznanja potiču iz novih izvora. To onda nije  ,,revizionizam” nego  dinamizam nauke. Radi se o promjenama vrijednosnih sistema u kojima svako pokušava biti na ,,pravoj strani istorije” tako što će je ,,mijenjati “, a ne razumijevati. Ovo čemu danas i uvijek prisustvujemo je samo potreba  za promjenom ,,vrijednosnih sudova “, a ne prošlosti, koja se ne može promijeniti.

 

Ishodišta

MONITOR: Koji su to najznačajniji događaji perioda koje ste analizirali u trotomnoj knjizi ,,Moderna istorija Crne Gore (1988-2017) – Od prevrata do NATO pakta“?

RASTODER: Tragali smo za odgovorom na pitanje: šta je to savremena Crna Gora? Izraz istorijskog iskustva, sinteza tradicije i modernosti ili kamen u cipeli njenog istorijskog hoda? Odgovor na to pitanje nije jednostavan, posljednje tri decenije ,,potrošene” su u traganju za prihvatljivim odgovorom. Druga bitna stvar je da li moderna Crna Gora nalazi  ishodište u 1988/89. godini  ili je slučajna promjena ideološke paradigme iznjedrila novu formu, dok je suština ostajala ista. Dakle, da li su četiri pasoša (SFRJ, SRJ SCG i CG) koje je promijenio crnogorski građanin u posljednje  tri decenije privilegija izrasla iz istorijske prilagodljivosti ili posljedica preturanja po naslagama istorije iz koje je uzimano ono što je moguće? Da li je crnogorsko društvo sposobno da akumulira vrijednosti imanetne savremenom svijetu ili živi od potrebe da na njega gleda glavom okrenutom unatrag. Treća suštinska stvar je kako se  desilo da prvi put u istoriji Crna Gora izađe iz sukoba i ratova bez ,,heroja”. Tačnije, da li su njeni najveći  ,,heroji” posljednjih ratova  oni koji su poginuli od ,,svojih” (kontraadmiral Krsto Đurović) ili oni koji su izvršili samoubistvo (admiral Vladimir Barović). Kako se desilo da se prvi put u istoriji ,,ratničke” Crne Gore  čuje parola  ,,junaštvo je ne ići u rat” … .? Da li su pojave fašizacije i demokratizacije crnogorskog društva autohtona ili uvezena pojava? Da li su ,,zločini” počinjeni u ,,naše ime” (Pljevlja,Bukovica, Štrpci, Akcija ,,Lim”, Deportacija, Progon Roma iz Danilovgrada, Orlov  let, Kaluđerski laz…) sve nas učinile odgovornim u procesima socijalizacije zla? Da li je 14 godina čekanja na suverenost bio nužan proces sazrijevanja ili odlaganje priznanja nezrelosti? Mnoštvo sličnih pitanja čini osnovnu arhitekturu djela unutar ekspozicije zamišljene kao cjeline.

 

Nauka se politički ne vrednuje

MONITOR: Često se kaže da istoričari ne žive u sadašnjosti. To se za Vas i za Novaka Adžića ne može reći, jer ne pripadate onima koji stvarnost tumače falsifikovanjem  činjenica i podilaženjem aktuelnoj politici…

RASTODER: Agneš Heler kaže da ne postoji sadašnjost, da je neizvjesna budućnost i da je jedino izvjesna prošlost. Pri tome je imala na umu da je i ovo što sam sada izrekao već prošlost. Hvala vam na tom mišljenju, iako smo svjesni da postoje drugačiji sudovi od vaših. Suština je da se mi ne bavimo  naukom ni ,,za koga”, niti ,,protiv koga”. Zato često smetamo svima koji ne mogu shvatiti da naučna utilitarnost treba biti odijeljena od dnevne i da se naučna misao provjerava, a ne ideološki i politički vrednuje. Načelno, i ovo je prošlost, kako bi rekla Helerova, a u njoj preživljava samo ono što se  potvrdi  kao vrijednost.

                                                  Veseljko KOPRIVICA

Komentari

INTERVJU

SRĐAN PERIĆ, ORGANIZACIJA KOD: Samo bjesomučna borba za moć

Objavljeno prije

na

Objavio:

Izdijeljena, posvađana i bez jasne ideje kako pokrenuti temeljne reforme, i korak dalje, kako izvući zemlju recimo iz problema da naše stanovništvo stari, da ulazimo u zonu bijele kuge, da postajemo odredište nekvalifikovane i niskoplaćene radne snage… nova većina razumije da je glavni problem odgovor na pitanje ko će biti ,,DPS poslije DPS-a”.

 

MONITOR:  Demokratski front najavio je bojkot parlamenta i svih Vladinih zakona, ukoliko u Vladu  ne uđe lider DF-a Andrija Mandić. Kako vidite taj zahtjev?

PERIĆ: Ukoliko nova vlast želi da bude operativna, ona mora pronaći put uzajamnog uvažavanja. Niti je uvažavanje da nekoga unaprijed proglasite nepoželjnim za ministarske pozicije bez obzira na procenat koji osvoji na izborima, niti je od onog ko osvoji najviše glasova u novoj vlasti korektno da insistiranjem nametanja svojih političkih ciljeva doslovno uništava subjekt koji treba da obezbijedi većinu. Da ne govorimo koje su refleksije takve pozicije na cijelu zajednicu. U tom kontekstu valja demistifikovati određenje u odnosu na državu. Ako uzmemo jednu od najneutralnijih definicija da je država skup procedura koji nam omogućava da funkcionišemo kao zajednica, onda svi treba da prihvate da će poštovati te procedure i da će činiti što i koliko mogu da se društvo nepoštovanjem tih procedura ne bi dezintegrisalo. Bez toga je doslovno nemoguće, ne samo formirati djelotvornu većinu, već i funkcionisati uopšte.

Nama fali plan i dogovor na mnogim poljima, a posebno u politici. Političari bi trebalo da rješavaju probleme, da razumiju značaj kompromisa i da podnose odgovornost. Nažalost, ovo ostaje samo lijepa želja – u praksi je to bjesomučna borba za moć uz pomoć koje onda želite da raspolažete resursima svih nas.

Sve političke partije rasporedile su  svoje ljude u javnim preduzećima na čelnim pozicijama i ,,po dubini” uveliko kadriraju. Tu vidimo da onamo gdje imaju zajedničke interese partije se bez većih problema dogovaraju – bez obzira da li je to u interesu građana ili ne. Razumijem da mnogi ljudi zbog političke pripadnosti nisu mogli da se zaposle i/ili napreduju, ali taj problem se mora rješavati time što će se prvo procesuirati svi oni koji su radili nezakonito u prethodnom periodu i tako što ćete kadrirati najkvalitetnije, a ne ,,najzaslužnije” ljude.

MONITOR: Da li pregovori parlamentarne većine vode izborima ili će se nastaviti sa krizama, uslovljavanjima i pregovorima?

PERIĆ: Nije bilo teško predvidjeti da će se tokom pregovora nastaviti uzajamne optužbe unutar vlasti. Činjenica je da svaka od koalicija ima svoj ucjenjivački kapital, ali bojim se da će stalnim naglašavanjem te pozicije građani postajati taoci te političke realnosti. Ko će biti vještiji, a čija će procjena biti loša je nešto što razumijem da zanima stranke, ali šta to znači iz perspektive propuštanja prilike realizacije suštinskih promjena koju su sami akteri nazvali istorijskom i koja zaista ima taj potencijal?

Da li su razjašnjenje ovog rebusa izbori? Oni jesu opcija, ali ne vjerujem da je ijedan subjekt spreman za njih, a još manje da je siguran da bi mogao da politički kapitalizuje to što bi ih izazvao – tako da ne očekujem izbore u najmanje narednih pola godine.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 15. oktobra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

STAŠA ZAJOVIĆ, KOORDINATORKA ŽENA U CRNOM: Moramo pogledati lice prošlosti

Objavljeno prije

na

Objavio:

U Srbiji nikada nije postojao konsenzus oko odgovornosti za rat i ratne zločine ni na nivou države ni na nivou društva, pa čak ni civilnog društva. To je, za mene, zagrljaj smrti u ovoj zemlji

 

MONITOR: Prošlo je trideset godina od osnivanja Žena u crnom. Šta je urađeno, u čemu se uspjelo, a u čemu nije?

ZAJOVIĆ: Najvažnija je činjenica da smo mi dosledne i istrajne, da se nismo prilagođavale nikakvim projektnim ni nacionalnim zahtjevima, nikakvim konsenzusima niti modama – nego smo se prilagođavale našim moralnim, etičkim i političkim  principima. Pada mi na pamet Atena Atanasiu, naučnica koja nas je proučavala i koja kaže da je hrabrost istrajnost i odlučnost, bez obzira na neizvesnosti, bez obzira na rizike i često veoma visok stupanj straha. To je jedno opstajanje bez oslonca, bez oslonaca na neke poznate modele. Imale smo puno uzora, ali mi smo se kretale, kako kaže Hana Arent, „bez gelendera“. Imale smo prethodnice, iz NOB-a, ali i iz globalnog, antifašističkog i antimilitarističkog pokreta. Mi smo ipak smatrale da bi trebalo da napravimo svoje prakse i da se u našim teorijama oslanjamo na kontekst koji nas okružuje. Da sve što radimo izranja iz tog konteksta u kojem živimo. Naravno da pozajmljujemo znanja.

Imale smo preko 2500 uličnih akcija, bez obzira na užasne probleme koji su najviše proizlazili iz toga što smo se fokusirale i nikada nismo odustale od pitanja odgovornosti za rat i ratne zločine 90-ih. Otuda svi naši najveći problemi. Proizvele smo potpuno nove prakse jer u vezi sa tranzicionom pravdom nismo imale nikakve modele. To su prakse koje zagovaraju feministički pristup pravdi, kao što je posećivanje mesta zločina počinjenih u naše ime. To je potpuno nova vrsta politike. Zahvaljući tim praksama i doslednosti, mi smo mogle da okupimo žene žrtve iz svih zemalja bivše Jugoslavije u Ženski sud. Mislim da neću biti pretenciozna ako kažem da to nije niko drugi uspeo, jer su one iz zajednice žrtava tražile da mi kontrolišemo taj proces. To nije bilo zato što smo mi visokoprofesionalne, već zbog izgrađenog ogromnog povjerenja. Šest godina smo stajale na Trgu republike tokom ratova.To je nova paradigma mirovnog prisustva u javnosti na Trgu koji je simbol najgorih nacionalističkih narativa, a ti ga preokrećeš u mesto saosećanja sa onima koji su proglašeni nepodobnima, neprijateljima, sa onima koji su subverzivni. To su žrtve različitih etničkih predznaka. Mi smo i u takvim okolnostima napravile pluralitet javnosti, regovale smo ne samo na kontekst zla već smo i proizvodile jednu drugačiju javnost. To smo radile zajedno sa umetničkim kolektivima, stvarajući subverzivno sećanje, subverzivno pamćenje, dugačiju memoralizaciju. I kako kažu u grupi Škart „One su pokretne uznemiriteljke“. To je odluka da neprekidno uznemiravaš kako državu tako i društvo i da podsećaš da je grad Beograd odavno prestao da bude grad. Mi ih ometamo u mitomaniji, u kontroli nad nacionalnim telima. Ovaj grad i ova zemlja samo žele da kontrolišu nacionalna tela i mi smo im na Trgu republike to oduzele. I kako kaže meni blizak teoretičar Malford: grad je samo organ pamćenja. A grad koji to briše i negira, to nije grad to je samo konglomerat zgrada i fizičkih bića. Uglavnom su to tela nacije.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 15. oktobra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

IVANA MARINIĆ KRAGIĆ, REDITELJKA: Pravo na ljubav

Objavljeno prije

na

Objavio:

Kako će neko živjeti svoj život je isključivo osobna odluka, bez uplitanja politike u privatnost, nametanja ili lažnog moraliziranja

 

Film Nun of your business u režiji Ivane Marinić Kragić dobio je nagradu Maslačak za najbolji film u regionalnoj selekciji na nedavno završenom Underhillfestu. Ivana Marinić Kragić je takođe koscenaristkinja, direktorica fotografije i producentkinja projekta Nun of Your Business. Film je prikazan u okviru programa U fokusu, a rediteljka je bila gošća festivala. Podgorička publika je bila veoma zainteresovana da pogleda film o životnoj priči dvije časne sestre koje su se upoznale u samostanu i zaljubile. Nakon što su zajedno donijele najtežu odluku u životu, jedna za drugom odlaze iz samostana u kojem su u izolaciji proživjele godine ne uvijek idiličnog života.

MONITOR:  Kakvo iskustvo nosite iz Podgorice i UnderhillFesta i koliko Vam je prijalo da budete na festivalu koji se održava uživo, pred publikom i gostima – autorima filma, jer smo svjedoci sve većeg broja online festivala zbog pandemije i to u cijelom svijetu?

MARINIĆ KRAGIĆ: Imam same riječi hvale. Za mene gostovanje na UnderhillFestu ove godine je ujedno bio i moji prvi izlet u Crnu Goru. Divno iskustvo, čemu je prvenstveno zaslužan i odličan tim UnderhillFest-a koji se maksimalno potrudio na gostoprimstvu. S druge strane bila mi je velika čast sudjelovati sa svojim filmom u programu vrlo zanimljive i kvalitetne selekcije filmova. Iskreno se veselim idućem susretu.

MONITOR: Žiri 12. UnderhillFesta je bio jednoglasan i istakao da inovativnim, svježim i modernim rediteljskim postupkom, sve vrijeme publiku milujete i nježno navodite na smijeh tamo gdje je u pitanju najdublja emotivna drama kroz koju su junakinje prolazile zajedno sa Vama.

MARINIĆ KRAGIĆ: Lijep je osjećaj kad dobiješ priznanje struke za svog dugogodišnji rad, a pogotovo kad se to dogodi na festivalu kao što je UnderhillFest. Sjećam se svoje prve nagrade koja je došla od publike na ZagrebDox Festivalu u listopadu 2020, gdje je film ujedno imao i svoju svjetsku premijeru. Bila sam jako napeta, nisam bila sigurna kako će publika prihvatiti film, a najmanje sam se nadala nagradi. Nakon premijerne projekcije uzbuđenje je bilo toliko intenzivno da mi je trebalo tri dana da dođem k sebi.

MONITOR: U filmu “Nun of Your Business” pratimo priču o časnim sestrama i njihovoj potrazi za Bogom, kroz koju one pronalaze ljubav i jedna drugu. Kako i kada ste čuli za njihovu priču i kako ste upoznali Maritu i Fani?

MARINIĆ KRAGIĆ: Tijekom jednog ljetovanja na Korčuli upoznala sam Maritu. Bile smo igrom slučaju u istom društvu. Toga dana sam se pobliže i upoznala s njezinom pričom, pa iako me priča instant zaintrigirala, prošlo je godinu dana kada sam se usudila pitati o mogućnosti snimanja filma. Marita je bila dosta otvorena prema mojoj ideji, ali ni ona ni Fani nisu još bile spremne izaći u javnost sa punim identitetima. Od izlaska iz samostana i outanja obiteljima prošlo je malo vremena, stoga im je trebalo da se prilagode novim okolnostima. Kako je taj proces u njima sazrijevao tako je i odluka da priču podijele s drugima ojačala.

Miroslav MINIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 15. oktobra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo