Povežite se sa nama

PERISKOP

Ambijentalni teatar

Objavljeno prije

na

Brojni naši gradovi idealni su za postavke ambijentalnog teatra. Pogotovo u sadašnjoj situaciji financijskih manjkavosti, ali i naloga zdravstvenih vlasti da se igra na otvorenom kad god je to moguće

 

Prve izvedbe Dunda Maroja na dubrovačkim trgovima i pjacetama koje je u adaptatorskom smislu učinio dr Marko Fotez, pa čitav serijal predstava lucidnog Koste Spaića donijele su na naše strane pojam ambijentalnog teatra.

Ne treba smetnuti s uma da je u Gradu živoj kulisi dr Branko Gavella dubrovačke mire i fortece, parkove i đardine naseljavao predstavama starodubrovačke književnosti.

Poslije, u eri postgavelijanaca, primat korištenja prelijepih dubrovačkih prostora preuzima režiser Georgij Paro, pa su njegove predstve Smrt Eduarda II, Aretej, Kristifor Kolumbo postale amblematskim znakovima za ovu vrstu teatra kod nas. Naročito su traga ostavili Aretej izveden u svim prostorima tvrđave Bokar, sa publikom u šetnji zajedno sa glumcima i Kristifor Kolumbo, oba prema Krležinim tekstovima.

Prvi put kod nas Georgij je Paro u specijalno građenu lađu ukrcao gledaoce i brojni ansambl, u kojem su se, osim glumaca našla i dva vrhunska muzičara: Ibrica Jusić i Drago Mlinarec. Parovim putovima korištenja atraktivnih dubrovačkih prostora krenuli su i drugi, na primjer Ivica Boban i Ivica Kunčević, koji je svoju predstavu Sirota Jele Iva Vojnoviča postavio velikim dijelom u moru dubrovačkog akvatorija.

I prostori crnogorskih gradova na moru poslužili su imaginaciji režisera, naročito za vrijeme umjetničkog direktorovanja Brane Liješević…

I sâm sam bio sudionikom ambijentalnih postavki na Splitskom ljetu, gdje sam na čarobnom napuštenom groblju Sustipan postavio najprije Šekspirove Sonete u adaptaciji akademika Luke Paljetka Nespravan za igre što u svijetu važe i adaptaciju poezije akademika Jakše Fiamenga Oteto iz tmine, a na splitskom Peristilu zabilježeni su operni spektakli ambijentalne impostacije.

Bilo je pokušaja ambijentalnog teatra i u Beogradu, na primjer postavke Petra Zeca u Kapetan Mišinom zdanju, pa onda predstave na Kalemegdanskoj tvrđavi, pa cijeli Šekspirov festival najpriije na Paliću, režisera Ljubiše Ristića, pa u Čortanovcima režisera Niklite Milivojevića, kao i  u Zagrebu histrionade na lokalitetu Opatovina.

Živio sam i živim da od izvora rijeke Radobolje, pa niz njen sliv, u arkadijama mostarskih bašči izmaštam čudesni poetski roman Hamze Hume Grozdanin kikot. Istina, iz tog sam romana jedan prikaz režirao u Carskim vinogradima u Željuši ponad Mostara.

Čitavi naši gradovi poput starog Perasta, pitoresknog Tivta, drevnog Stoca, Srebrenika, Blagaja idealni su za postavke ambijentalnog teatra. Pogotovo u sadašnjoj situaciji financijskih manjkavosti, ali i naloga zdravstvenih vlasti da se igra na otvorenom kad god je to moguće.

Nesporno je da se drevni, ali i moderni ambijenti nude za teatarske orkestracije.

Tek, čini se da nedostaje teatarske odvažnosti, jer povijesno i arhitektonski atraktivne ambijente tvorački valja osvajati. To nije laka, ali jeste zamamna meštrija.

Turističke zajednice, a ne samo teatri, trebali bi posvetiti više pozornosti ambijentalnom teatru i njegovim nesumnjivim prednostima.

Da ne govorim da bi Kotor, kao urbanu i povijesnu cjelinu, trebalo naseljavati što češće dramskim, opernim, operetnim i baletnim sadržajima.

Poetski i ambijentalni teatar su sukladni, pa tu svakako ima posla i za poete.

Samo da bude dostatne invencije!

Eto, rekoh i spasih dušu!

Gradimir GOJER

Komentari

PERISKOP

Selma i Mediha

Objavljeno prije

na

Objavio:

Selma Alispahić i Mediha Musliović zaslužile su da uz ime mogu staviti i oznaku ,,dramska prvakinja“ čitavim nizom pozorničkih ostvarenja. Njihove kreacije omogućile su visoki profesionalno-umjetnički rejting narodnih pozorišta Sarajevo i Tuzla, ali jednako i Sarajevskog ratnog teatra – SARTR-a

 

U bosanskohercegovačkom teatru, tokom mojih režiserskih radnji, izvojile su se dvije glumice uz čija imena mogu staviti oznaku „dramska prvakinja“. Selma Alispahić i Mediha Musliović zaslužile su to čitavim nizom pozorničkih ostvarenja. Njihove kreacije omogućile su visoki profesionalno-umjetnički rejting narodnih pozorišta Sarajevo i Tuzla, ali jednako i Sarajevskog ratnog teatra – SARTR-a.

Selma Alispahić iz umjetničke tuzlanske porodice (otac Nijaz Alispahić, dramaturg i prozni pisac), doktorica je književnih nauka, profesorica Akademije scenskih umjetnosti u Tuzli. Prva je persona umjetničkog ansambla Sarajevskog ratnog teatra SARTR-a.

Radeći predstave sa ovom umjetnicom postigao sam zapažene rezultate u realizaciji predstava Kraljica Katarina po tekstu Ibrahima Kajana na pozornici SARTR-a kao i Hasanaginica po tekstu Nijaza Alispahića i Hamdibeg Harisa Silajdžića. Tako sam se osobno uvjerio u fanatičku posvećenost i glumačku energiju Alispahićeve, što su potvrdili i meritoni sudovi teatarske kritike i odluke festivalskih žirija.

Doktor Selma Alispahić i u književnoj znanosti bilježi ozbiljne uvide u povijesnu suštinu literature, a njen pedagoški rad rezultirao je već zrelim glumačkim osobnostima, koje je izgradila u nastavnom procesu na Akademiji scenskih umjetnosti u Tuzli.

Sa nekim, sasvim specifičnim i rijetkim, izvornim glumačkim instinktom Mediha Musliović, inače članica Drame Narodnog pozorišta Sarajevo ostvarila je nekoliko antologijskih uloga i to u predstavama južnoslavenskih pisaca: Isaka Samokovlije, Miroslava Krleže i Branislava Nušića.

Osvješćujući u procesu rada na predstavama svoje početne, gotovo podsvjesne impulse ova se prvosvećenica umjetnosti božica Talije i Melpomene prepušta čudu, ponekad i neobuzdana (?!) u predstavama Hrvatska rapsodija i Kraljevo Miroslava Krleže, te Hanka Isaka Samokovlije, što pamtim kao visoko esetetski rangirane rezultate pregnantnog teatarskog angažiranja.

Posebno karakteristično za studij uloga Medihe Musliović je njeno prepoznavanje suštine lika i nepogrešivo određenje prema karakterološkim, a u nekim slučajevima, i tipološkim konstantama u kreiranju svakog od njih. Ova glumica posebno rafinirano bira sredstva kojima pokušava proniknuti do same biti dramske osobe koju tumači.

Izvrsnom govornom kulturom i sasvim suvremenim tjelesnim vladanjem scenskim prostorom, pri čemu je jednako moćna kada glumi, pleše, ili, pak, donosi pozornički doživljaj svojom šutnjom, koja ponekad govori više od svega što u dijalozima artikuliraju njeni partneri u predstavama. Proces rada na ulozi kojim se ova glumca služi potpuno je atipičan i podrazumijeva nevjerojatne mogućnosti koje svojim registrom glumačkih sredstava, nudi režiseru kao tvorcu cjeline.

Kod obje glumice ono što predstavlja konstantu je njihovo stoprocentno predavanje aktu glumačke magije, nepatetično i korespodentno vremenu u kojem živimo.

Slabašna kritčka i teatrološka misao, danas u BiH, kad tad moraće posvetiti ozbiljne kritičko-teatrološke studije pozorničkom blještavilu ovih sarajevskih umjetnica.

Gradimir GOJER

Komentari

nastavi čitati

PERISKOP

Asim Bektaš i Sulja sa Vratnika

Objavljeno prije

na

Objavio:

Tokom rata akademik Nedžad Ibrišimović napisao je dramski tekstWland u Sarajevu. Čudesnom spisateljskom alkemijom spojio je preko dobrinjskog ,,tunela spasa” lik iz Bulakovljeve proze i lik iz vlastite maginacije − borca Armije Republike BiH Asima Bektaša. Skulptor Fikret Libovac izvajao je lik Sulje sa Vratnika. Između Ibrišimovievog lika Asima Bektaša i Libovčeve skulpture luk je sarajevskog nevjerovatnog i u svijetu nezabilježenog duhovnog otpora agresiji

 

Dva lika iz dva umjetnička opusa za mene su simboli stvaralaštva u dramskoj književnosti i likovnoj umjetnosti, a vezano za duhovni otpor agresoru u BiH a poglavito u Sarajevu. Pošto bliski mi ljudi znaju da je za mene definicija kazališta, od najranijih dana djetinjstva do danas da je to u stvari ,,velika slikovnica za odrasle i za djecu”  onda se naredni redovi Periskopa trude to i potvrditi…

Tokom rata dok je bio jedan od hiljada mojih tadašnjih sugrađana − Sarajlija zarobljenih na Dobrinji akademik Nedžad Ibrišimović napisao je dramski tekstWland u Sarajevu… Čudesnom spisateljskom alkemijom spojio je preko dobrinjskog ,,tunela spasa” lik iz Bulakovljeve svjetski valorizirane proze i lik iz vlastite stvaralačke imaginacije, a inspiriran ratnim pogibeljima u Sarajevu − borca Armije Republike BiH Asima Bektaša. Pošto sam redateljski osmislio i imaginirao ovaj tekst na pozornici uglednog Kamernog teatra 55 mogu meritorno kazati da je ovo ostvarenje dramatike akademika Ibrišimovića jedno od najuspješnijih njegovih djela, ali u isto doba i jedno od najamblematskijih djela duhovnog otpora agresiji u Sarajevu i Bosni i Hercegovini.

Slikajući lik Asima Bektaša Ibrišimović je slikao stotine svojih saboraca sa prvih crta odbrane Grada na Miljacki… Drugi umjetnik, borac  Armije Republike Bosne i Hercegovine skulptor Fikret Libovac izvajao je lik Sulje sa Vratnika, sa primjesama sjetnog humora, onako ,,šanerski”sa puno sarajevskog duha i šarma. Svojevremeno ga je  kao svojevrsni omaž vremenu otpora agresoru,  izložio kao jedini eksponat u Galeriji Akademije likovne umjetnosti u Sarajevu.

Izmedju dva lika − Ibrišimovićevog  Asima Bektaša i Libovčeve skulpture − luk je sarajevskog nevjerojatnog i u svijetu nezabilježenog duhovnog otpora. Oba lika duguju na neki način i rijetkom, ponekad i oporom i jetkom sarajevskom humornom promatranju stvari i u  strašnom vremenu nevremena. Ta dva lika koji su u različitim vidovima umjetnosti stvorili Ibrišimović i Libovac nerijetko i budan sanjam.

Naravno ne mogu se zaboraviti Svjedoci postojanja, ta čudesna mapa grafičkih listova, pa Teatarske molitve za mir, ukupno djelovanje SARTR-a i Kamernog teatra 55, ali ova dva lika i poetike koje su ih ,,porodile” sve češče opsjedaju moja razmišljanja o sarajevskom infernu kroz koji sam prošao.

Ibrišimović i Libovac,  umjetnici i hrabri borci u odbrani svoga grada i domovine preko Asima Bektaša i Sulje sa Vratnika progovorili su gromovito, a umjetnički dignitetno o vremenu napada fašizma na Sarajevo i BiH.

Gradimir GOJER

Komentari

nastavi čitati

PERISKOP

Mimari

Objavljeno prije

na

Objavio:

Mimar Sinan je bio graditelj mostarskog Starog mosta. Današnji mimari su naravno iz različitih oblasti života. Posebno me oduševilo što je jedan od ovogodišnjih dobitnika nagrade Mimar mira Centra za mir i multietničku saradnju iz Mostara, Jakob Finci, čelni čovjek malobrojne Jevrejske opštine u BiH

 

Centar za mir i multietničku saradnju iz Mostara prije dvije večeri dodjelio je prznanja Mimar mira. Kao veteran mimara javno sam preko fb poruke čestitao ovogodišnjim laureatima. Svjestan da je Safet Oručević čelni čovjek Centra za mir, nekadašnji gradonačelnik Mostara sa skupinom svojih suradnika naziv Mimar mira smislio kao priznanje svima koji čine graditeljske aktove da bi naš svijet bio više humanističan… Poznato je da je Mimar Sinan bio graditelj mostarskog Starog mosta.

Današnji mimari su naravno iz različitih oblasti života .Posebno me oduševilo što  je jedan od ovogodišnjih mimara čelni čovjek malobrojne Jevrejske opštine u BiH eks ambasador Jakob Finci. Ne manje je značajna i činjenica da je Centar za mir i multietničku saradnju odlučio ove godine da bude izdašan prema istaknutim bosanskohercegovačkim novinarima Ozrenu Kebi, Senadu Pečaninu i Bori Kontiću. Sa tri ova medijska poslenika iznimno su pomicali granice slobodne misli i koji su tokom rata i u poraću ostali nepovijene kičme. Centar za mir i multietničku saradnju ove je godine nagradio umjetnički i šire manistički angažman filmske režiserke Jasmile Žbanić.

Kod nedavnog posjeta, boravka u Mostaru uvjerio sam se i u druge divne sadržaje ove nevladine udruge. Mikrofilmovanje svega važnog za povjest Mostara, pokretanje televizijskog kanala Histori, sjajna monografija Safeta Oručevića o urbicidu u Mostaru tokom agesije na BiH, sve to govori da nevladin sektor nerijeto čini za našu budućnost više, daleko više od trenutnih vlastodržaca u Bosni i Hercegovini. Na čelu ovog izvanrednog projekta je potcrtavam Safet Oručević sa svojim iznimno vijednim timom u kojem ističem novinara i publicistu Zlatka Serdarevića.

Gradimir GOJER

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo