Povežite se sa nama

FELJTON

ISPOVIJESTI PORODICA GOLOOTOČANA (IV): Nesalomljivi život i ljudi

Objavljeno prije

na

Iako je srazmerno broju stanovnika imala najviše zatvorenika na Golom otoku, za razliku od Srbije, Hrvatske i Slovenije, u Crnoj Gori još uvijek nije došlo do rehabilitacije golootočana. Monitor donosi sjećanja i ispovijesti potomaka golootočkih žrtava, koje je priredio Predrag Nikolić

 

Dva brata Vojislav i Borislav Rade Bošković, prije Drugog svjetskog rata, završili su pravo u Beogradu. Kada je počeo rat otišli su u partizane. Iz rata je Vojo izašao kao major, a Rade kao kapetan.

Sutkinja Nataša Bošković, kojoj su otac Vojislav i majka Milica bili na Golom otoku, počinje priču: ,,Kum je moga oca poslao na Goli otok. Sjeđeli su i  ćaskali i tata je rekao svome kumu – Trebali su otići u Bukurešt kad su ih zvali na onaj sastanak. Kako je imao čin, sudili su mu, tu privilegiju su imala samo vojna lica. Sudija, njegov školski drug, ga je osudio na 15 godina. Kada mu je izrekao kaznu, tata ga je gađao mastionicom. Onda mu je povećao kaznu na 20 godina. Na Golom otoku je bio sedam godina. Stric je bio u istražnom zatvoru devet mjeseci, pa su ga pustili. Po povratku sa Golog otoka, tata se demobilisao. Bio je u teškom psihičkom stanju, moj stric se nije odvajao od njega”.

Milica Čanović je čitavo vrijeme u okupiranom Nikšiću radila sa ilegalcima. Njen brat Dušan Dujo Čanović poginuo je na Ljubinom grobu. Četnici su 1944. osudili Milicu i njenu sestru Darinku-Giju na smrt strijeljanjem. ,,Strijeljanje, preko 60 omladinaca, je trebalo da bude ujutru, pod Trebjesom. Moja baka Zlatana pođe da se oprosti sa njima. Kaže im: „Ništa vas neće boljeti, to će kratko da traje, a ja ću biti tu da vas odmah uzmem”.

Zlatana je sa mužem, u tišini, čekala jutro. ,,Komšinica, iz četničke porodice, uleti u dvorište kod bake, i ne smije da joj kaže radosnu vijest, da joj uhvati muštuluk, nego psuje: Eno došli su partizani, oslobodili su ti šćeri”, priča Nataša Bošković.

Nakon rata Milica je bila komandant radne brigade na pruzi Nikšić –  Podgorica. Na Golom otoku je bila tri godine, od 1950. do 1953.

Nataša napominje da o toj temi roditelji u kući nijesu pričali, nastojali su da djeci pruže što više ljubavi. Sjeća se da je, dok je bila u gimnaziji, neko pomenuo Goli otok, pa je ona pitala roditelje šta je to: ,,Samo su se pogledali i prećutali, i više na to nisam obraćala pažnju”.

Još jednom su u kući zaćutali, kada je na posljednjem ispitu na Pravnom fakultetu dobila devetku. Do tada je imala sve desetke. ,,Bio je to jedan potpuno beznačajan ispit za nas pravnike. Nisam znala što je razlog, pa nisam tome ni pridavala neku pažnju. A bio je muk u kući. Oni su tada, za razliku od mene, shvatili što se desilo – dijete informbirovaca ne smije da bude tako besprekorno”.

Iako bi kao najboljem studentu bilo razumljivo da ostane na fakultetu kao asistent, to se nije desilo. Kada se prijavljivala, ako bi na konkursu pisalo da prednost imaju studenti sa visokim prosjekom, konkurs se poništavao.

Nataša Bošković nastavlja sa desetkama i postdiplomske u Beogradu. Čuveni profesor Radomir Lukić pitao je na kojem je predmetu asistent, odgovorila je: Ni na jednom. On je počeo da šeta po kabinetu i preporučio joj da se mane nauke, da ide u advokate i da mlati pare. Nije ga poslušala.

Nakon postdiplomskih, godinu dana ne može da nađe posao. Odlučuje da ide u Beograd da traži zapošljenje. ,,Mjesec dana pošto sam otišla, otac mi je dobio infarkt. I zadnje riječi, mojoj majci je kazao: „Ovo se dijete ne zaposli“. Bukvalno je ta situacija mog oca ubila. Sve je on mogao izdržati, što se njemu dešavalo, imao je građanske hrabrosti, ali eto, kada su krenuli na djecu, to nije mogao da preživi”.

Nakon očeve smrti, vraća se kući: ,,Smrt oca sam vrlo teško podnijela. Bio je januar 1983. i majka me nagovara da izađem iz kuće. Pođem u Skupštinu Titograda, bila sam delegat, izabrala me omladina. Na dnevnom redu je bio izbor četiri sudije Osnovnog suda. Ja nezaposlena, nisam za to ni konkurisala. Digne se Milivoje Miro Raičević, sekretar MUP-a Titograd, i kaže: „Mi danas biramo četiri sudije Osnovnog suda, ja sam pogledao spisak i na tom spisku se nalaze djeca iz četničkih i IB porodica“. Osjetila sam samo kako propadam, ne znam što se dešava. Gledam lijevo i desno da nisam počela da haluciniram, od preveliko tuge za ocem. On kaže: „Znam da djeca ne treba da odgovaraju za grehove svojih roditelja, ali poznato je da se u Crnoj Gori djeca ne odriču svojih roditelja. Niko ne može biti izabran za sudiju dok mi iz MUP-a ne damo saglasnost“. I dan-danas se stidim što nisam ustala, što nisam protestovala”.

Konačno joj postaje jasno kako stvari stoje. Vraća se kući sa pitanjima koja upućuje majci: Zašto mi sve niste rekli? Zašto ste mi dozvolili da studiram pravo? Zašto ste ostali u Crnoj Gori? Onda je morala da priča, kaže Nataša.

,,Ispričala mi je tada da su mog oca, koji je radio u Ministarstvu pravde, svaka dva mjeseca posjećivala dva Udbaša. Ulazila u kancelariju i sporovodila niz dugački hodnik”, prisjeća se.

,,Ono što pamtim iz te priče je utisak da moja majka nije mogla sebe da sagleda tamo, ali je dobro zapamtila svoje prijateljice. Vidjela ih je na što liče, kako su izgledale, izmučene i iscrpljene, zapamtila tu muku, i samo mi je rekla da je to bio pakao. Ispričala mi je da je puno puta željela da se ubije. Da skoči sa stijene. A bilo je takvih slučajeva, ali dešavalo se da prežive i onda su im tek svašta radili. Kasnije mi je jednom ispričala da su ih često mučili glađu, i kada ih skroz iscrpe, daju im zasoljenu ribu. Pošto se gladni najedemo te slane ribe, onda, kaže, neće da nam daju vodu”, priča Nataša Bošković.

Tek tri godine od diplomiranja, 1984. zapošljava se kao pripravnica u Privrednom sudu u Podgorici. U Beogradu magistrira 1987, te godine gine joj majka. Nalazi posao u KAP-u, i tamo radi šest godina. Prijavljuje se na konkurs 1992. za sudiju u Privrednom sudu, i samo zahvaljujući tome, kaže, što su tada u komisiji bili profesori Baćo Mitrić i Mićo Perović izabrana je za sudiju.

,,Krajem 80-ih htjela sam da predam doktorsku tezu. Kada sam otišla na Pravni u Beogradu, ti profesori koje sam ja znala, sa kojima sam pričala, to više nisu bili oni profesori, počelo je da se kuva ono što će ‘90-ih kulminirati. Ovdje počinje AB revolucija, sve ovo, otvara se i priča o golootočanima, navodno neka njihova rehabilitacija”, prisjeća se.

Sjeća se svog brata od tetke Đura Radana, koji je bio poznati vaterpolista, završio je mašinstvo, živio u Beogradu, mimo politike: ,,Njegov otac Milan Radan, moj tetak, nosilac spomenice, On je bio najstariji komunista u Nikšiću, zajedno sa Bocom Lazovićem. Obojica su bili na Golom otoku. Po povratku sa Golog otoka živio je u Herceg Novom. Jednom prilikom sjedio je u kafani i tuda je prolazio Nikola Kovačević Stari i pitao ga je: „Milane, kako si“? Odgovorio mu je: „Ja, bogomi, nikako, a ti eto te ko engleski lord, vodiš psa. Ujutru su došli po njega i odveli ga”.

Ističe da je ponosna na to što su njeni roditelji ostali časni i dosljedni i što su sve muke podnijeli bez jeda, ljutnje, što su nastavili da žive: ,,Družili su se sa sebi sličnima, sa ljudima iz IB porodica, koji su bili nesalomljivi. Znam da su se svakog ljeta sastajali kod Đoka Miraševića, nosioca francuske Legije časti koji je takođe bio na Golom otoku”.

Vojo i Milica su se upoznali nakon što su se vratili sa Golog otoka. Vjenčali su se 1958, i dobili troje djece, pored Nataše, dva sina Nikolu i Nebojšu. ,,Uvjerena sam da je nakon Golog otoka moja majka bukvalno spasila moga oca. Zajedno su nam pružili veliku ljubav i srećno djetinjstvo. Istakla bih i da ih se porodice nikad nisu odrekle, da su uvijek bili tu za njih. Očeva sestra od strica Vera uspjela je da ga posjeti na Golom otoku, žena od brata od strica takođe. Iako su govorili da se ni one neće vratiti, donijeli su vijest da je živ”, završava svoju priču Nataša Bošković.

(Nastaviće se)

Komentari

FELJTON

POLITIKE PREVOĐENJA, RADA IVEKOVIĆ (IX): Hindustan moj roden kraj

Objavljeno prije

na

Objavio:

Monitor prenosi djelove iz pogovora knjige Rade Iveković – Politike prevođenja

 

Evo indijskog primjera na srodnu temu.

Hilal Ahmed komentira citat psihologa Ashisa Nandyja o konceptu političkog zaborava kod autora Manana Ahmeda Asifa. Hilal Ahmed dodaje i jedan citat iz teksta M. A. Asifa: „Politički zaborav prekriva prošlost sadašnjošću na takav način da sve mogućnosti i predrasude sadašnjosti zaklanjaju složenost i življenu stvarnost prošlosti“. Pod korisnom poviješću obično se misli na neupitnu konverziju na neoliberalni kapitalizam i kapitalističku globalizaciju, prema kojoj mainstreamski diskurs smatra da opća tranzicija u „normalnost“ znači sustizanje uspjelijih zemalja od strane „zaostalih“ (uključujući unutar Evrope), kako bi se popunila povijesna praznina. Ovo je redovita zapadna/sjeverna zapovijed koja se posebno odnosi na zemlje južne hemisfere i postsocijalističke zemlje. Alternativne se opcije i pokušaji brišu i zaboravljaju kao beskorisna povijest. Takvima se smatraju i cijeli dijelovi povijesti postojećih ljudi. Tako se događa da se povijesti naroda istočne i srednje Evrope u dvadesetom stoljeću, i na Balkanu do 1989. godine, danas smatraju nepotrebnom poviješću, jer nisu doprinijele izgradnji trijumfalnog kapitalizma ili njegovog ekstremnog oblika neoliberalizma. Mogli bismo parafrazirati ovo mišljenje Hilal Ahmeda o jednom aspektu indijske povijesti: „Brisanje Hindustana kao konceptualne kategorije vidi se kao namjeran čin kolonijalnih / evropskih povjesničara – jedan politički zaborav da bi se proizvela znanstvena i autentična verzija Indije i njene povijesti“. Pojam Hindustana kao zajedničke zemlje hinduista i muslimana (ili čak Indijaca, Pakistanaca [i eventualno Bangladešana]) protjeran je iz konteksta nezavisnih zemalja, njegov je koncept modificiran ili se mora izraziti negativno. Ovo je danas prevagnulo u širem zapadnom kontekstu antimuslimanske histerije, u koju se pogotovo upisuje hinduistički vjersko-nacionalistički ekstremizam. It takes two to tango.

U slučaju Jugoslavije bi to u parafrazi glasilo, uz čvrsta uputstva državnog razloga i državotvornosti hrvatskim povjesničarima, „Brisanje Jugoslavije kao konceptualne kategorije [s mogućim smjernicama ostalim postjugoslavenskim nacionalnim tvorcima javnog mnijenja] viđeno je kao namjeran čin etno-nacionalističkih povjesničara – politički zaborav kako bi se stvorile znanstvene i autentične verzije Jugoslavije i njezine povijesti“. Pojam Jugoslavije, kao zajedničke zemlje jugoslavenskih naroda, protjeran je iz hrvatskog konteksta (kao i drugih bivših republika), on je modificiran ili se mora izraziti negativno. Slično tome, ono što Bharatiya Janata Party (BJP) i krajnje desničarski hinduistički nacionalistički vigilantizam (i hindutvā) u Indiji sada opovrgavaju, jest „Hindustan“ kao naziv za zajednički dom za hinduiste i muslimane. Ali tradicionalno, prema autoru Mananu Ahmedu Asifu, „Hindustan“ uključuje barem stanovnike i prostore Pakistana, Indije i Bangladesha (ako ne i dalje na istok unutar Britanske imperije). Pakistan i Bangladeš, s većinskim muslimanskim stanovništvom, odbacili su naziv „Hindustan“ ubrzo nakon prvog razvoda 1946–1948 a zatim 1971. Dodajem da su to učinili iako je to ime, koje evocira hinduiste zapravo „etimološki“ muslimansko i da ga je Indija zadržala najdulje, sve do postupnog pomicanja prema antimuslimanskim unutarnjim politikama dolaskom BJP-a na vlast. Druga podjela Indije (odcjepljenje Bangladeša 1971) ojačala je taj proces, koji je u Indiji dovršen dolaskom Modija na vlast. Taj se izraz (Hindustan) u Indiji sada odbacuje iz suprotnih razloga nego drugdje na potkontinentu – zato što se odnosi na moguću zajedničku zemlju za muslimane i hinduiste, iako zapravo postoji više religija nego samo te dvije. Značenja imena Hindustana su se, ovisno o većini o kojoj je riječ, udvostručila: za muslimane se odnosi na hinduističku zemlju, a za hinduiste na muslimansku. Niko od nacionalista više nije u stanju zamisliti niti smije spomenuti zajedničku zemlju, a politička je supstancija takvim brisanjima svedena na osiromašeni ahistorijski binarizam bez dubine i bez nijansi. Hindutvā („Globalni hinduistički svijet“), kao i „Srpski svet“ i bilo koji etno-nacionalno ograničeni svijet bilo kakve etničke denominacije, zatvaranje je u sebe, u imaginarnu slavnu prošlost i suprematizam, i u provinciju vlastitog ograničenog uma nepodijeljenog s drugima. A bez drugih nema mišljenja.

Tu nije problem razumjeti se u istom ili u sličnim jezicima, već politika prevođenja. Takva politika nalaže filter ne kao dobrodošlo pomicanje značenja, nego kao začepljenje. Otčepljenje naših sakraliziranih jezika možemo na sreću očekivati od novih došljaka i od drugdje, u pomoć onima koji su i ovdje shvatili da se jezik ne može jednoznačno zabetonirati jer se time ubija, povlači u sebe, zatvara svijetu i provincijalizira.

(Kraj)

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

POLITIKE PREVOĐENJA, RADA IVEKOVIĆ (VIII): Izbrisani zajednički jezik

Objavljeno prije

na

Objavio:

Monitor prenosi djelove iz pogovora knjige Rade Iveković – Politike prevođenja

 

Nekadašnji je zajednički jezik izbrisan kao i negdašnja zajednička zemlja. Tu su organizirani politički zaboravi, brisanja i gubitak, pa se dalje gradi od tabule raze (tabula rasa) umjesto od dijeljenog zajedničkog nasljeđa a u svrhu zajedničkog projekta. Zajedničko je nasljeđe sada podijeljeno (partagé) u smislu da je ,,razdvojeno”, ali nije podijeljeno u smislu solidarnog dijeljenja zajedničkog blaga (partage). Ovo bi se moglo kad bi se imao projekt. Razdvojenost hrvatskog i srpskog jezika (prije svega njih, a preko njih i ostalih) s obje strane jedan je komičan i apsurdan, a etimologijom, semiologijom i fonologijom potpuno nepodržan i nepotvrđen nacionalni artefakt, koji je danas i sam umnožen prema varijantama jezika. Obara ga činjenica da su fonemi hrv- i srb- u imenima naših jezikâ i narodâ – jedan te isti i da označavaju isto. Daju distinktivno samopripisano ime jezika i naroda ali u dva blago različita izdanja istog. Ono je kod nekih (kod nacionalista) uzdignuto u neprikosnoven simbol željenog a ocvalog suvereniteta u vrijeme globalizacije kada su nacionalni i državni suvereniteti jasno pokazali svoje granice, budući da je opće-objelodanjena ovisnost svakoga od svih, kao i svekolika međuovisnost. Naši narodi nisu bili u stanju ni da sebi izmisle jasno različita imena, a kamoli da se zamisle odvojeno (što rat samo potvrđuje). Vjeruje se da je jezik ime, da se upravo u imenu nalazi moć jezika. Imenovanje je i samo moć ako ne i nasilje. Derrida pokazuje kako su taj stav prenosili Scholem, Benjamin, Heidegger i drugi, i ujedno ukazuje na spektralnost i nedohvatnost takvog priželjkivanog stanja (i stanja jezika) o moći jezika u imenu, upravo kao što je Konstantinović upozoravao na spektralnost palanke koja je moguća samo kao ,,duh”. Palanka se ,,ostvaruje” samo kao nasilje kroz nekrofilski jezik, u drugom obliku i ne postoji.

Zajedničko ,,r” u osnovama hrv- i srb- govori samo za sebe i postojano je. ,,H” i ,,s” su međusobno izmjenjivi, a takvi su i ,,v” i ,,b” u našim i nekim srodnim jezicima. Još smo kao đaci i studenti, moja generacija (a sigurno nismo bili prvi), to znali i s tom  se evidentnošću šalili. Njegovanje razlike prije nego srodnosti i bliskosti među našim jezicima, i insistiranje na razlikovnim oblicima tako da je glavno načelo oblikovanja standarda u nacionalnom jeziku razlika od srodnog jezika, jeste jedan od mehanizama (tragikomičan) onoga što Jacques Derrida naziva i podvrgava filozofskoj i političkoj kritici kao jednojezičnost, u Le monolinguisme de l'autre. Taj je princip tragičan zato što ograničava i sakati bogatstvo jezika. A komičan je zato što počiva na pretpostavkama unaprijed zadatog apsolutnog razlikovanja (ontološki nemogućeg), kao da razlika može biti izvor (tamo gdje razlike još nema), kao da je ona ishodište a ne tek ciljan i još nepostignut rezultat akcije takve političke lingvistike. Tako je razlikovnost u hrvatskom otišla najdalje u vajnim prometnim ili saobraćajnim propisima i jeziku (,,žurni poziv”, ,,prometovati”) i u pravničkom jeziku. Ovaj posljednji ionako u svakom jeziku sebi stavlja u zadatak da nerazumljivošću i autoritarnošću impresionira pučanstvo, zastraši i održi zadati poredak. A u tome se eto može i ponosno pretjerivati.

Nadalje, razlikovnost bratskih jezika kao princip direktno otkriva njihovu neospornu srodnost, budući da razlikovni vokabular, kao i onaj od kojega se hvata otklon, dolaze iz priznato istog fonda. Princip je besmislen i zbog očigledne zajedničke etimologije hrvatskog i srpskog jezika. Na stvari je politički organizirano razdvajanje i ,,amnezija zajedničkog jezika”  a zapravo se radi o nečem drugom nego naprosto o zaboravu, ili nego o običnom zaboravu (autre chose qu'un simple oubli). Takvo brisanje ustoličuje licemjeran odnos (sa figom u džepu) naših jezika prema poznavanju jezika, poznavanju povijesti i prošlosti, razumijevanju politike i odgovornosti, shvaćanju sebe; prema poznavanju svijeta, svog položaja u njemu i realnosti kao i, u samoljublju, kontinuiranu dvoličnost jednog jezika prema drugome (i njihovim govornicima).

Nacija se gradi pod okriljem pojma suvereniteta koji je postao toksičan – nakon postkolonijalnog, dekolonijalnog i post-1989. tj. post-socijalističkog vremena, do kada je bio vezan za nezavisnost i oslobođenje. A taj je pojam i diskutabilan zato što sugerira da je čak u globaliziranom svijetu suverenitet moguć. On je međutim varljiv pojam novih nacija/država koje ne uviđaju da je još jedino moguća i operabilna – priznata međuovisnost. Potrebno je studirati izbrisane tj. danas ,,nepotrebne povijesti” (npr. Jugoslaviju izbrisanu iz povijesti kao da nije postojala), kao i alternativne prošlosti i budućnosti. ,,Nepotrebna” je povijest namjeran i sistemski ,,politički zaborav” one protekle povijesti koja nije dovela do sadašnjeg stanja nego je predstavljala druge moguće nedovršene ili izjalovljene opcije iz kojih bi se moglo još učiti.

(Nastaviće se)

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

POLITIKE PREVOĐENJA, RADA IVEKOVIĆ (VIiI): Jednojezičnost Hrva i Srbata

Objavljeno prije

na

Objavio:

Monitor prenosi djelove iz pogovora knjige Rade Iveković – Politike prevođenja

 

Sve bi bilo mnogo jasnije da je hrvatski bio nazvan „pisanim“ a ne „književnim“ jezikom, jer to što je pisan ne čini ga literarnim. Književnim bi ga činio neki estetski kvalitet, a taj pisanjem nikad nije zajamčen. Ti principi naših jezikâ jesu različiti. U međuvremenu, dikcija i akcentuacija se i u srpskoj varijanti dosta izmijenila i podlegla sličnim (ne)principima i također pokvarila, kao što je poremećena izvorna „spontanost“ pisanog-a-govornog jezika pod sakralizacijom pravoslavno-crkvenih ili ruskih uzora. No u Jugoslaviji je nekad postojao jedan glavni i priznati govor s akcentom i intonacijom, a taj je bio hercegovački. Dok ga od ovog rata u Hrvatskoj nisu pokvarili oni koji imitiraju osiromašen i izvještačen jezik radija i televizije, misleći da govore znanstveno izbaždarenim jezikom Akademije. Akademije koja je od JAZU postala HAZU i tako svjesno i namjerno znatno suzila svoj horizont. Radi se o starom nekadašnjem hercegovačkom koji je dobar (kao što je toskanski ideal u talijanskom), i srećom mnogo ljudi još njime govori: taj je bar u naglascima a i više od njih, bio model i srpskom i hrvatskom, od kojih nijedan nema dobre akcentuacije. Hrvatska je akcentuacija još više degradirana jer je zvučno i više udaljena nego srpska od naglašavanja kakvo njeguje hercegovački. Srpski, mislim na jedan normalan građanski i gradski obrazovani srpski (a i taj se u državotvornim krugovima kvari), ima ili je imao nešto bolju akcentuaciju nego hrvatski ili približno sličniju tom elegantnom hercegovačkom.

U maju mjesecu 2019. sam imala prilike razgovarati sa glumicom Narodnog pozorišta u Beogradu koja je za predstavu Jeste li za bezbednost? (koju nisam vidjela) spremala jedan moj mali tekst, naravno na hrvatskom. Došla je između ostalog da me konsultira oko naglašavanja u tom tekstu. Bila je dobila uputstva službenog akcentologa Pozorišta kako da naglašava „hrvatski“, premda moj naglasak nije bio (ili nije naglašeno nikad bio) tako „hrvatski” kako je specijalista za dikciju možda mislio da treba biti. U predstavi je bilo i drugih naglasaka iz bivše Jugoslavije, i dio teksta na slovenskom. Neki od naglasaka koje joj je stručnjak za dikciju preporučio i naložio bili su pogrešni po svim kriterijima i meni nepoznati. Izgledali su mi kao izmišljeni. Rekla sam joj, radije uzmite „normalan“ naglasak porijeklom iz hercegovskog kao uzor za taj kratak hrvatski tekst. On se ne razlikuje od ispravnog srpskog akcenta, a hrvatski jezik koji koristim se i inače od srpskog ne razlikuje mnogo osim po ijekavici i tu i tamo po manjim nijansama u vokabularu. Naravno, ovdje plediram i za svoj individualni jezik, na koji smatram da svako ima pravo mimo, povrh i bez obzira na bilo kakvu nametnutu standardizaciju. Ta me se stvar samo umjereno tiče utoliko što više ne pišem na našem jeziku (ovaj je tekst izuzetak koji bi mogao nacional-lingvistima smetati), i službenom se jezičkom standardu iz principa ne smatram dužnom. U samoj Hrvatskoj, u tom su pogledu po zvuku nešto bolji neki slavonski govori; dubrovački govor kao i govor Dalmatinske zagore mogu da budu lijepi, slični čistom hercegovačkom, ali to nije normativan jezik radiotelevizije i štampe koji danas polako prekriva sve ove ostale i upropaštava jezik.

Hercegovački naglasak je bio, mogao i trebao da bude norma i za srpski i za hrvatski, ali obje varijante su danas od njega znatno odstupile i ne oslanjaju se više na nj kao ni međusobno (ne samo u akcentu). Izuzeci su autori kao Bora Ćosić ili Daša Drndić koji su umjeli u uvjerljivom ličnom ključu (mislim na ovo poslijeratno vrijeme nakon devedesetih) naći pravu suverenu i neprikosnovenu literarnu mjeru između srpskog i hrvatskog (i unutar svake varijante) a mimo drvenog normiranog „književnog” jezika. I sigurno ima još takvih. Konačno, neki su naši autori uvijek pisali obje varijante, ili različite mjere određene varijante nekad paralelno, nekad u različitim razdobljima života, što je ušlo u povijesnu memoriju naših jezika. Da spomenemo samo neke: Miroslav Krleža, Ivo Andrić, Meša Selimović, Mirko Kovač, Daša Drndić itd., a postoje i manje upadljivi jezički kameleoni, među kojima i oni nenamjerni, kod kojih se jezik nehotično i neprogramatski prilagodio ambijentalnom novom standardu i to u različitim mjerama od jedva uočljive do upadljive. Neki pišu na više jezika i ustalili su se ili probili u stranom jeziku, kao Aleksandar Hemon u engleskom, ne napustivši zajednički, kao Velibor Čolić u francuskom, kao Boris Buden u njemačkom ili engleskom, i drugi jugoslavenski pisci (i mimo zajedničkog jezika, Slovenci, Albanci, Makedonci, Mađari) koji pišu na „stranim” jezicima. Neki drugi, mnogi, nastavili su da pišu na svom jeziku premda su živjeli ili žive pretežno u inostranstvu, kao nekad Danilo Kiš ili danas Dubravka Ugrešić i Dževad Karahasan među ostalima, kao Slavenka Drakulić, sve pisci i s međunarodnim čitateljstvom. Nekima egzil u drugom jeziku teško pada, kao Kovaču, čak i jezički a ne samo životno, ali niti je to pravilo, niti se može generalizirati. Ni drugdje, ne znamo ni broja autorima koji su izabrali da pišu na stranom jeziku: spisateljice Nancy Huston (1953), Anna Moï (1955), Chahdortt Djavann (1967), Jhumpa Lahiri (1967), Agota Kristof  (1935-2011); pisci Vladimir Nabokov (1899–1977), Joseph Conrad (1857–1924), Samuel Beckett (1906– 1989), Eugène Ionesco (1909–1994), Jorge Semprún (1923–2011), Kahlil Gibran (1883–1931), Milan Kundera (1929), Andreï Makine (1957), itd. (ovo, mimo kolonijalne situacije; broj heteroglosijskih i plurilingvalnih esejista je sigurno i veći, a broj spisateljica uglavnom neistražen).

Mnogi se ustrajno drže svog ličnog jezika ostavši u zemlji. Neki intelektualci i pisci žive u unutarnjem egzilu ovisno o političkoj atmosferi i rješavaju jezičko pitanje od slučaja do slučaja, boreći se s lektorima i pod pritiskom standardizacijskog buldožera kako znaju i umiju, dok ovaj pegla književne partikularnosti. Motivacije s kojima su to radili ili rade mogu biti veoma različite, što pokazuje današnju kompleksnost naših jezičnih prilika s „jezikom policentričnog tipa” kako ga kvalificira Deklaracija o zajedničkom jeziku kojeg, po mom mišljenju, ipak nije potrebno nazivati i standardnim kao što u deklaraciji (za koju inače jesam) stoji.

(Nastaviće se)

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo