Povežite se sa nama

FELJTON

ISPOVIJESTI PORODICA GOLOOTOČANA (IV): Nesalomljivi život i ljudi

Objavljeno prije

na

Iako je srazmerno broju stanovnika imala najviše zatvorenika na Golom otoku, za razliku od Srbije, Hrvatske i Slovenije, u Crnoj Gori još uvijek nije došlo do rehabilitacije golootočana. Monitor donosi sjećanja i ispovijesti potomaka golootočkih žrtava, koje je priredio Predrag Nikolić

 

Dva brata Vojislav i Borislav Rade Bošković, prije Drugog svjetskog rata, završili su pravo u Beogradu. Kada je počeo rat otišli su u partizane. Iz rata je Vojo izašao kao major, a Rade kao kapetan.

Sutkinja Nataša Bošković, kojoj su otac Vojislav i majka Milica bili na Golom otoku, počinje priču: ,,Kum je moga oca poslao na Goli otok. Sjeđeli su i  ćaskali i tata je rekao svome kumu – Trebali su otići u Bukurešt kad su ih zvali na onaj sastanak. Kako je imao čin, sudili su mu, tu privilegiju su imala samo vojna lica. Sudija, njegov školski drug, ga je osudio na 15 godina. Kada mu je izrekao kaznu, tata ga je gađao mastionicom. Onda mu je povećao kaznu na 20 godina. Na Golom otoku je bio sedam godina. Stric je bio u istražnom zatvoru devet mjeseci, pa su ga pustili. Po povratku sa Golog otoka, tata se demobilisao. Bio je u teškom psihičkom stanju, moj stric se nije odvajao od njega”.

Milica Čanović je čitavo vrijeme u okupiranom Nikšiću radila sa ilegalcima. Njen brat Dušan Dujo Čanović poginuo je na Ljubinom grobu. Četnici su 1944. osudili Milicu i njenu sestru Darinku-Giju na smrt strijeljanjem. ,,Strijeljanje, preko 60 omladinaca, je trebalo da bude ujutru, pod Trebjesom. Moja baka Zlatana pođe da se oprosti sa njima. Kaže im: „Ništa vas neće boljeti, to će kratko da traje, a ja ću biti tu da vas odmah uzmem”.

Zlatana je sa mužem, u tišini, čekala jutro. ,,Komšinica, iz četničke porodice, uleti u dvorište kod bake, i ne smije da joj kaže radosnu vijest, da joj uhvati muštuluk, nego psuje: Eno došli su partizani, oslobodili su ti šćeri”, priča Nataša Bošković.

Nakon rata Milica je bila komandant radne brigade na pruzi Nikšić –  Podgorica. Na Golom otoku je bila tri godine, od 1950. do 1953.

Nataša napominje da o toj temi roditelji u kući nijesu pričali, nastojali su da djeci pruže što više ljubavi. Sjeća se da je, dok je bila u gimnaziji, neko pomenuo Goli otok, pa je ona pitala roditelje šta je to: ,,Samo su se pogledali i prećutali, i više na to nisam obraćala pažnju”.

Još jednom su u kući zaćutali, kada je na posljednjem ispitu na Pravnom fakultetu dobila devetku. Do tada je imala sve desetke. ,,Bio je to jedan potpuno beznačajan ispit za nas pravnike. Nisam znala što je razlog, pa nisam tome ni pridavala neku pažnju. A bio je muk u kući. Oni su tada, za razliku od mene, shvatili što se desilo – dijete informbirovaca ne smije da bude tako besprekorno”.

Iako bi kao najboljem studentu bilo razumljivo da ostane na fakultetu kao asistent, to se nije desilo. Kada se prijavljivala, ako bi na konkursu pisalo da prednost imaju studenti sa visokim prosjekom, konkurs se poništavao.

Nataša Bošković nastavlja sa desetkama i postdiplomske u Beogradu. Čuveni profesor Radomir Lukić pitao je na kojem je predmetu asistent, odgovorila je: Ni na jednom. On je počeo da šeta po kabinetu i preporučio joj da se mane nauke, da ide u advokate i da mlati pare. Nije ga poslušala.

Nakon postdiplomskih, godinu dana ne može da nađe posao. Odlučuje da ide u Beograd da traži zapošljenje. ,,Mjesec dana pošto sam otišla, otac mi je dobio infarkt. I zadnje riječi, mojoj majci je kazao: „Ovo se dijete ne zaposli“. Bukvalno je ta situacija mog oca ubila. Sve je on mogao izdržati, što se njemu dešavalo, imao je građanske hrabrosti, ali eto, kada su krenuli na djecu, to nije mogao da preživi”.

Nakon očeve smrti, vraća se kući: ,,Smrt oca sam vrlo teško podnijela. Bio je januar 1983. i majka me nagovara da izađem iz kuće. Pođem u Skupštinu Titograda, bila sam delegat, izabrala me omladina. Na dnevnom redu je bio izbor četiri sudije Osnovnog suda. Ja nezaposlena, nisam za to ni konkurisala. Digne se Milivoje Miro Raičević, sekretar MUP-a Titograd, i kaže: „Mi danas biramo četiri sudije Osnovnog suda, ja sam pogledao spisak i na tom spisku se nalaze djeca iz četničkih i IB porodica“. Osjetila sam samo kako propadam, ne znam što se dešava. Gledam lijevo i desno da nisam počela da haluciniram, od preveliko tuge za ocem. On kaže: „Znam da djeca ne treba da odgovaraju za grehove svojih roditelja, ali poznato je da se u Crnoj Gori djeca ne odriču svojih roditelja. Niko ne može biti izabran za sudiju dok mi iz MUP-a ne damo saglasnost“. I dan-danas se stidim što nisam ustala, što nisam protestovala”.

Konačno joj postaje jasno kako stvari stoje. Vraća se kući sa pitanjima koja upućuje majci: Zašto mi sve niste rekli? Zašto ste mi dozvolili da studiram pravo? Zašto ste ostali u Crnoj Gori? Onda je morala da priča, kaže Nataša.

,,Ispričala mi je tada da su mog oca, koji je radio u Ministarstvu pravde, svaka dva mjeseca posjećivala dva Udbaša. Ulazila u kancelariju i sporovodila niz dugački hodnik”, prisjeća se.

,,Ono što pamtim iz te priče je utisak da moja majka nije mogla sebe da sagleda tamo, ali je dobro zapamtila svoje prijateljice. Vidjela ih je na što liče, kako su izgledale, izmučene i iscrpljene, zapamtila tu muku, i samo mi je rekla da je to bio pakao. Ispričala mi je da je puno puta željela da se ubije. Da skoči sa stijene. A bilo je takvih slučajeva, ali dešavalo se da prežive i onda su im tek svašta radili. Kasnije mi je jednom ispričala da su ih često mučili glađu, i kada ih skroz iscrpe, daju im zasoljenu ribu. Pošto se gladni najedemo te slane ribe, onda, kaže, neće da nam daju vodu”, priča Nataša Bošković.

Tek tri godine od diplomiranja, 1984. zapošljava se kao pripravnica u Privrednom sudu u Podgorici. U Beogradu magistrira 1987, te godine gine joj majka. Nalazi posao u KAP-u, i tamo radi šest godina. Prijavljuje se na konkurs 1992. za sudiju u Privrednom sudu, i samo zahvaljujući tome, kaže, što su tada u komisiji bili profesori Baćo Mitrić i Mićo Perović izabrana je za sudiju.

,,Krajem 80-ih htjela sam da predam doktorsku tezu. Kada sam otišla na Pravni u Beogradu, ti profesori koje sam ja znala, sa kojima sam pričala, to više nisu bili oni profesori, počelo je da se kuva ono što će ‘90-ih kulminirati. Ovdje počinje AB revolucija, sve ovo, otvara se i priča o golootočanima, navodno neka njihova rehabilitacija”, prisjeća se.

Sjeća se svog brata od tetke Đura Radana, koji je bio poznati vaterpolista, završio je mašinstvo, živio u Beogradu, mimo politike: ,,Njegov otac Milan Radan, moj tetak, nosilac spomenice, On je bio najstariji komunista u Nikšiću, zajedno sa Bocom Lazovićem. Obojica su bili na Golom otoku. Po povratku sa Golog otoka živio je u Herceg Novom. Jednom prilikom sjedio je u kafani i tuda je prolazio Nikola Kovačević Stari i pitao ga je: „Milane, kako si“? Odgovorio mu je: „Ja, bogomi, nikako, a ti eto te ko engleski lord, vodiš psa. Ujutru su došli po njega i odveli ga”.

Ističe da je ponosna na to što su njeni roditelji ostali časni i dosljedni i što su sve muke podnijeli bez jeda, ljutnje, što su nastavili da žive: ,,Družili su se sa sebi sličnima, sa ljudima iz IB porodica, koji su bili nesalomljivi. Znam da su se svakog ljeta sastajali kod Đoka Miraševića, nosioca francuske Legije časti koji je takođe bio na Golom otoku”.

Vojo i Milica su se upoznali nakon što su se vratili sa Golog otoka. Vjenčali su se 1958, i dobili troje djece, pored Nataše, dva sina Nikolu i Nebojšu. ,,Uvjerena sam da je nakon Golog otoka moja majka bukvalno spasila moga oca. Zajedno su nam pružili veliku ljubav i srećno djetinjstvo. Istakla bih i da ih se porodice nikad nisu odrekle, da su uvijek bili tu za njih. Očeva sestra od strica Vera uspjela je da ga posjeti na Golom otoku, žena od brata od strica takođe. Iako su govorili da se ni one neće vratiti, donijeli su vijest da je živ”, završava svoju priču Nataša Bošković.

(Nastaviće se)

Komentari

FELJTON

MIODRAG PEROVIĆ: 30 GODINA MONITORA (XL): Nalog za hapšenje

Objavljeno prije

na

Objavio:

Profesor Miodrag Perović piše o nastanku i opstajanju Monitora, o vremenu i ljudima

 

Zbog citiranih tekstova, vojska je 28. 04. 1999, bez prethodnog saslušnja, izdala nalog za moje hapšenje. Ne sjećam se više kako su događaji na početku tekli, ali pamtim da sam bio spreman da idem pred vojne organe da sa njima raspravljam. Međutim, rečeno mi je da će me vojska, najvjerovatnije, poslati u vojni zatvor u Nišu, gdje mogu ostati tokom cijelog suđenja. To je obesmišljavalo ideju da naši mediji prate postupak i izazivaju neraspoloženje prema vojsci. Odlučio sam da se ne predajem, ali da uđem u propagandni rat sa vojskom. Monitor je organizovao konferenciju za štampu za strane novinare u zelenom salonu Hotela Crna Gora. Po dogovoru s Draškom i Milkom, oni su ostavili praznu stolicu između njih dvoje i počeli konferenciju. Onda sam ja došao u salon, sjeo na tu stolicu i uzeo riječ. Pročitao sam i preveo isječke iz gornjeg teksta i prepričao optužnicu. Rekao sam da bih sa zadovoljstvom otišao pred vojni sud ako bi mi bilo dopušteno da javno branim svoje stavove. Ali da ne pristajem da budem smješten u zatvor da bi mi se uskratio kontakt sa javnošću. Osim toga nemam povjerenja ni u sud ni u zatvor vojske koja čini zločine civilnom stanovništvu. (Izjavu mi je naveče prenijelo više stranih stanica.) Odgovorio sam na jedno ili dva novinarska pitanja i napustio salu, uz napomenu da za više pitanja novinari mogu sa mnom stupiti u kontakt preko Monitora i moje porodice.

Moj brat Milo ponovo je bio organizator moje bezbjednosti. Bdio je nada mnom, dan i noć. Kao i početkom devedestih, uz čestu pomoć Mate Popovića. U međuvremenu stasali su moj sin Andrej i sinovac mi Miro. Sad su me njih četvorica, svi naoružani, pratili na svakom koraku, komunicirajući međusobno mobilnim telefonima. Išli su sa mnom na fakultet i stražarili ispred ulaza u zgradu i ispred sale u kojoj sam još neko vrijeme držao predavanja, pratili me kad sam išao u Monitor, na Monitorovu konferenciju za štampu. Milo je povremeno imao toliko raznog oružja, da sam u šali iskazivao bojazan da se ne spotakne i svi eksplodiramo.

U ulazu u kojem je u prizemlju bio moj porodični stan, živio je i ministar unutrašnjih poslova Vukašin Maraš. Policajci su bez prekida čuvali prilaz ulazu. Dogovorio sam se s njima da me obavijeste ako se bude približavala vojna patrola, kako bih izlaskom kroz baštu izbjegao hapšenje. Tih dana primio sam u mom stanu više desetina novinara i veliki broj ekipa stranih televizijskih stanica. Govorio sam im o položaju Crne Gore u Miloševićevoj Jugoslaviji i antiratnom raspoloženju većine građana.

Za razliku od početka devedesetih, sada na kraju decenije, ljudi su me zvali telefonom, ne da mi prijete, već da iskažu podršku i ponude mi pomoć. Sjećam se poziva jednog Bjeloplavića koji mi je rekao da ima dvadeset osam naoružanih ljudi i nudio mi njihovu zaštitu. Rekao sam mu da treba izbjegavati ekscese koje bi vojska mogla zloupotrijebiti. Pojedinačni otpor u obliku neposlušnosti – da, ali grupni otpor – jedino ako Vlada pozove na odbranu pravnog popretka Crne Gore.

Kad sam se četvrtog maja vratio kući, supruga mi kaže da je zvala telefonom neka žena iz ,,kabineta Duška Markovića, pomoćnika ministra unutrašnjih poslova” i molila da se javim. Naveče u osam sati sreo sam se s Markovićem u njegovom kabinetu. Po mojim bilješkama iz tog vremena, razgovor je počeo njegovim riječima: ,,Ja s Vama razgovaram u ime predsjednika Republike”. I bez okolišanja rekao da traže od mene da privremeno napustim zemlju. Od kad su poslije obnavaljanja nezavisnosti Crne Gore 2006.  Vijesti pojačale kritiku društvenih devijacija koje su i danas prepreka za priključenje Crne Gore Evropskoj uniji, Đukanović me svako malo kori što kritikujem vlast koja me spasla od vojske kad sam u vrijeme NATO intervencije 1999. plakao i molio za pomoć. Kad sam to jednom demantovao, Marković je reagovao i rekao da je incijativa došla od moje porodice, aludirajući na moju sestru Milku. Makar moje bilješke bile i literarna fikcija, čini mi se da će nekoliko crtica biti interesantno čitaocu. Više detalja iz mojih bilješki objaviću na drugom mjestu.

Marković je rekao da su imali sastanak s predstavnicima vojske. Traže da im se isporuči jedan broj javnih ličnosti, koje navodno djeluju protiv odbrambene sposobnosti vojske: Novaka Kilibardu, Nebojšu Redžića i mene. (Hapšenje civila i privođenje pred vojne organe bilo je obaveza civilne policije.) Iz nekih razloga, Pavle Bulatović osobito insistira da budemo predati vojsci Novak Kilibarda i ja. Generalima je odgovoreno da će Kilibardu, koji je bio potpredsjednik Vlade, policija štititi po cijenu sukoba. Pitanje Kilibardinog hapšenja je time privremeno zatvoreno, ali je za mene jedan general rekao da ako me policija ne isporuči, on će angažovati onoliko vojnika koliko bude potrebno za moje hapšenje. Očigledno, vojska je znala za policijsku zaštitu mog ulaza. Marković je istakao da oni (shvatio sam da se to odnosi na njega i Predsjednika) cijene moje djelovanje, ali da bi se izbjegao bilo kakav bezbjednosni rizik, predlažu da privremeno napustim zemlju. Kaže da se on s Redžićem već dogovorio o odlasku. Predlaže da odem u Dubrovnik i da u nekom od tamošnjih hotela sačekam da se situacija u Crnoj Gori malo smiri. Preko Milke (moje sestre), javili bi mi kad mogu da se vratim.

Pomislio sam da se ustručavaju da me uhapse i predaju vojsci jer bi im to bila politička šteta. Ja sam bio popularan među izvornim independistima, s kojima su, od kad su ušli u sukob sa Miloševićem 1997, pokušavali da izgrade nove odnose. Pretpostavljao sam i da su, prisluškujući moj telefon, pomislili da može doći do incidenta ako hapšenje prepušte vojsci. Dao sam otvoren i iskren odgovor: Ne želim da ni u najmanjoj mjeri budem razlog za bilo kakav incident s vojskom, ali ne želim ni da napuštam zemlju. Rekao sam da je dobro što su našli načina da zaštite Redžića, ali da je moja situacija različita od njegove. Ja već deset godina organizujem otpor protiv njih i Miloševića i da ne želim da ljudi koji su imali povjerenje u mene posumnjaju da sam pobjegao da bih spasio svoju zadnjicu. Za mene nije prihvatljivo da budem u inostranstvu u trenutku kad Milošević kapitulira. Kazao sam da sam planirao da se za dan-dva sklonim iz Podgorice, ali da to mogu učiniti već sjutra ujutru. Pitao sam da li bi im smetalo da se sklonim na Cetinje kod Boba Bogdanovića koji je bio kod mene prije dva dana i ponudio mi da se pridružim njegovoj naoružanoj jedinici na Ivanovim koritima, koju tolerišu i policija i vojska. Marković je odgovario da imaju mnogo problema, i da bi dobro bilo da znaju da su jedan riješili. Procjenjuje da će pritisak vojske oslabiti čim se Pavle Bulatović vrati za Beograd. To bi, navodno, moralo biti uskoro, budući da se nalazi u Crnoj Gori već skoro dvije nedjelje. Podvukao je da će mi oni snostiti troškove hotela u Dubrovniku. Uzvratio sam da bih se, poslije svega što su činili meni i Monitoru tokom prethodnih deset godina, osjećao nelagodno da primim bilo kakvu materijalnu pomoć od njih. Marković me uvjeravao da je on od mog protivnika postao moj poštovalac i da nema razloga za takav stav.

Sine mi ideja o rješenju koje zadovoljava i mene i njih: Otići ću u Italiju kod ćerke; ako Markovićeva procjena o mogućnosti mog skorog povratka bude pogrešna, vratiću se brodom u Bar, i predati se vojsci. Zahvalim na lijepim riječima. Ponovim da ne želim da budem smetnja i da ću otići kod ćerke u Bolonju. Novac nije potreban, dovoljno je da mi pomognu da pređem granicu. Kazao sam da imam italijansku šengensku vizu, ali da nemam hrvatsku. Ako idem preko Debelog brijega, ne mari da na moje ime rezervišu sobu u hotelu u Cavtatu. Marković kaže da će sjutra u 10 sati doći za mene njihov automobil. Ja mu odgovoram da ne želim da se vozim policijskim autom. On se smiješi i kaže da jedini način da dođem do granice a da me vojska ne zaustavi jeste da budem u određenom policijskom autu.

Prebacivanje preko granice sjutradan imalo je filmskih elemenata. Crvenim gofom vozili su me do iza Barutane.Onda smo skrenuli s puta i promijenili auto. Prenijeli su mi stvari u audi 8 sa tamnim staklima. Dugo nas

je pratio Mata vozeći na odstojanju. Kad smo krenuli, rekao mi je da ne vjeruje režimu i hoće da vidi kud me voze. Da se ubijedi da me nijesu predali vojsci. Kad smo prošli Herceg Novi, prešao sam u mercedes hercegnovske registracije. Ovaj me odveo na hrvatsku teritoriju bez zaustavljanja na granici. Na petsto metara od granice još jednom sam promijenio auto. Jedan ljubazni Dubrovčanin odvezao me do Hotela Croatia, izvadio kofere iz auta i poželio mi sreću. Na pitanje da li mi je rezervisana soba u hotelu, odgovorio je da ima puno slobodnih soba i da je dovoljno da pokažem putovnicu. Kad sam se naveče s telefonske govornice u dubrovačkoj pošti javio supruzi, rekla mi je da je dolazila naoružana vojna patrola s nalogom za hapšenje i pretresla stan.
Večerao sam sa Lukom Brailom i Bobom Ćulafićem, kod kojih sam se raspitao o opcijama za prevoz u Italiju.

Sjutradan sam autobusom produžio u Split gdje me sačekao novinar Feral Tribune. Dao sam mu intervju. Feral je objavio moje riječi da ,,bježim od istih onih Crnogoraca koji su rušili Dubrovnik, koji bi rušili i Podgoricu ako bi to Milošević zatražio”. Podgorički Dan je to odmah prenio uz napade na – izdajnika. Krenuo sam brodom za Ankonu. Pomorski oficir koji je izvršio pasošku kontrolu kad smo već bili na pučini, pitao je kako sam se našao u Hrvatskoj bez hrvatske vize i ovjerenog prelaza granice. U komunikaciji sa službom na obali provjerio je da sam u Hrvatsku ušao na Debelom brijegu i vratio mi pasoš. Iz Ankone sam uzeo voz za Bolonju. Taman što sam došao kod  ćerke, vojska je zatvorila Luku Bar. Odmah sam otputovao u Rim da tražim hrvatsku vizu, jer mi je to bio jedini način da se vratim u Crnu Goru kad odlučim. Konzularni službenik kojem sam predočio moj zahtjev rekao mi je da malo sačekam. Ubrzo se vratio i rekao da želi da me primi ambasador dr Davorin Rudolf. Ovaj dobronamjerni i ljubazni Dubrovčanin znao je za Monitor još od vremena agresije JNA na Dubrovnik, pa je htio da mi ukaže pažnju. Sugerisao mi je da se ne vraćam kući dok se situacija ne smiri. Rekao je da će proći između deset dana i dvije nedjelje dok ne dobiju dozvolu iz Zagreba da mi izdaju vizu. Imao sam utisak da ne želi da ubrzava proceduru, kako bi me poštedio posljedica koje mogu imati ako se prerano vratim u Crnu Goru. Morao sam da čekam.

(Nastaviće se)

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

MIODRAG PEROVIĆ: 30 GODINA MONITORA (XXXIX): Burne 1998–2000

Objavljeno prije

na

Objavio:

Profesor Miodrag Perović piše o nastanku i opstajanju Monitora, o vremenu i ljudima

 

Kad se poslije oktobarskih predsjedničkih izbora uzbuđenje malo sleglo, krajem 1997.  počeo sam, uz konsultaciju sa Rankom Vukotićem, da radim na vlasničkoj transformaciji Montenegropublica. Pojavilo se nekoliko formalno-pravnih problema. Skupština „koja bi svakom priznala njegov dio” (Ćanov predlog) nije bila moguća. Zbog promjena u zakonu, društvo sa ograničenom odgovornošću nije moglo imati više od 30 članova, a Montnegropublic kad je registrovan 1990. imao je 76 sudski registrovanih osnivača, a tokom narednih nekoliko
mjeseci, saglasno Statutu, preko 100. Kad smo 1994-95 prvi put razmišljali o promjeni vlasničkih udjela u odnosu na početno stanje, sačinili smo spisak od preko100 ljudi koji nijesu bili registrovani osnivači, a dali su pomoć Monitoru, zbog koje bi ih trebalo dodati spisku vlasnika. Od tada je spisak porastao za još gotovo 100 imena. Prirodno rješenje za izlaz iz ove situacije bilo je da se preduzeće transformiše u akcionarsko društvo. Međutim, plašili smo se da ako bi se akcijama slobodno trgovalo na berzi, preduzeće bi moglo pasti pod kontrolu onih koji žele da
promijene izdavačku koncepciju naših medija. Na kraju smo razradili ideju da ostanemo društvo sa ograničenom odgovornošću, pravljenjem manje od 30 vlasničkih grupa. Svaka od ovih grupa bi sačinila ugovor po kojem bi u vlasništvo preduzeća ušla preko jednog svog predstavnika. Za svakog od preko 300 vlasnika trebalo je procijeniti njegov doprinos. Metodologiju rada nam je razradila Rada Marković još 1995, kad je radila s Vladom Nikaljevićem u Crnagoracoopu.

Drugi problem bio je uvođenje novinara u krug vlasnika. Pošto suma vlasničkih udjela mora biti 100 odsto, rješenje za novinare, u formalno- pravnom smislu, mora počivati na saglasnosti osnivača da se odreknu dijela svog vlasništva i poklone ga novinarima. S novinarima sam se dogovorio da prvo oni, prema sopstvenom shvatanju, naprave kriterijume međusobnog rangiranja doprinosa Monitoru.

Kako su se udjeli stotinu osnivaća Montenegropublica 1990. malo razlikovali među sobom, a nakon transformacije su trebali da se prilično razlikuju, advokati su rekli da bi najprostije bilo da ja od svakog osnivača uzmem ovlašćenje, kako za grupisanje udjela, tako i za poklanjanje, da bih, na kraju izvršio podjelu vlasništva saglasno dogovoru koji se postigne. Ljudi nijesu davali značaj osnivačkom ulogu, osim kao dokazu da su pripadali „eliti” koja je podigla oslobodilački ustanak. Složili su se da daju ovlašćenje, ali broj onih koji je uredno otišao u sud da ovjere tekst koji sam im dostavio, bio je mali. Odlučio sam da jedan dan nedjeljno posvetim odlasku sa po jednim osnivačem u pisarnicu suda i tako skupljam ovlašćenja. Dok sam skupio sva ovlašćenja i pritisnuo novinare da naprave svoju rang listu, proći će više od dvije godine. Razloga za sporo odvijanje ovog posla bilo je više. Prvo, to što sam se ja bio posvetio mom univerzitetskom poslu, pa sam manje komunicirao i sa osnivačima i sa novinarima. U redakciju sam dolazio samo po potrebi. To nije bilo često, jer su Monitor i Antena M bili sektori Montenegropublica sa sopstvenim žiro-računima, pa je broj poslova koji se vodio na nivou preduzeća bio mali. Drugo, to što su 1998. 1999. godina obilovale važnim političkim događajima kojima su i osnivači i novinari poklanjali prioritetnu pažnju.

Đukanovićevu pobjedu u drugom krugu predsjedničkih izbora (19. oktobra 1997) Milošević nije prihvatio kao Bulatovićev poraz. Po njegovom scenariju Bulatović je 18. februara 1998. od svog krila DPS-a formirao Socijalističku narodnu partiju. Đukanović je morao da raspiše republičke parlamentarne izbore. Zakazao ih je za 31. 05. 1998. Đukanović je formirao koaliciju Evropska Crna Gora u koju su ušle Narodna stranka i Socijaldemokratska partija. Dvadesetog maja Savezni parlament je, protivno propozicijama saveznog ustava, izabrao Bulatovića za saveznog premijera. Bulatović i Milošević su tražili da se Saveznoj vladi i Bulatoviću prizna nadređenost crnogorskoj vlasti. Crnogorska vlast je to odbila. Na majskim izborima SNP je bio poražen. Liberalni savez je izašao na izbore samostalno, ali je vodio nekonzistentnu kampanju. Izgledalo je da mu je važnije da oslabi Đukanovića i njegovu koaliciju, nego sam proces odvajanja Crne Gore od Miloševića i Beograda. Ovo je imalo nekoliko posljedica na independistički pokret. Jedan dio tradicionalnih birača LS nije mu dao glas. Netrpeljivost između SDP i LS se pojačala. Independisti su se podijelili oko pitanja koja od dvije independističke partije je u pravu.

Ćana sam sve rjeđe sretao. Nova vlada mu je napravila nekoliko neprijatnosti. Krajem 1998. posjetio sam ga u Beogradu, kojom prilikom sam ga informisao o stanju u našim medijima i radu na transformaciji Montenegropublica.

Od majskih izbora pogoršavali su se odnosi republičke i savezne vlade, koja je terorom na Kosovu sve više zaoštravala odnose savezne države sa međunarodnom zajednicom. Od 6. do 23. februara u Rambujeu i od 15. do 18. marta u Parizu velike sile su organizovale Konferenciju o Kosovu, čiji je cilj bio da se postigne mirno rješenje za oružane sukobe srpske policije i vojske sa Oslobodilačkom vojskom Kosova. Na konferenciji u Rambujeu nije bilo predstavnika Crne Gore, niti je na dnevnom redu bilo pitanje državno-pravnog statusa Crne Gore.  Đukanović je dan pred početak konferencije izjavio, da ako bi neko ugrozio ravnopravni položaj Crne Gore u federaciji, „sasvim je realno pretpostaviti da bi Crna Gora veoma brzo popunila svoju stolicu u Njujorku, u sjedištu OUN”. Predlog zaključaka konferencije Srbija je odbacila. Zapadne sile su nametnule zaključke konferencije, koji su, u stvari, bili opravdanje za NATO intervenciju protiv Srbije. 24. marta 1999. počelo je bombardovanje SR Jugoslavije od snaga NATO pakta. Iako je SNP-ov Momir Bulatović bio savezni premijer, predsjednik parlamenta Svetozar Marović i predsjednik SNP-a Predrag Bulatović su ispregovarali „Rezoluciju o građanskom miru i toleranciji” koja je 26. marta jednoglasno prihvaćena u crnogorskom palamentu. Istog dana Vlada Crne Gore je donijela uredbu kojom odbacuje mogućnost proglašenja ratnog stanja na teritoriji Crne Gore.

Vojska Jugoslavije je vršila veliki pritisak na Crnu Goru da slijedi Srbiju u sukobu sa NATO-om. Momir Bulatović je prijetio: „Crnogorska policija će se pokoriti saveznoj vlasti ili je neće biti“. Crnogorska vlast je to odbila. Monitor, Antena M, Vijesti  i Radio Free Montenegro su podržali takvu odluku vlasti. Vojska je pokušala da uvede vojnu cenzuru u ove medije. Imenovala je nekog majora za cenzora u Monitoru i Anteni M. Nakon konsultacije sa direktorima i glavnim urednicima, ja sam u ime izdavača odbio odluku vojnih vlasti. Slično je učinio Ljubiša za Vijesti i Nebojša Redžić za Radio Free Montenegro. Ja sam u Monitoru objavio dva članka (2. i 16. aprila) u kojima sam optužio JNA za kukavičke zločine na Kosovu i uvlačenje Crne Gore u vojni sukob sa NATO-om. Tražio sam od Đukanovića da preuzme komandu nad vojskom u Crnoj Gori:„Dva puta u istoriji srpska vojska boravila je na tlu današnje Crne Gore. Jedanput je došla kao osvajačka, drugi put kao saveznička, da bi i tada završila kao osvajačka. I jedan i drugi put do temelja je bila poništena crnogorska država. I današnja Vojska Jugoslavije u Crnoj Gori je dominantno srpska vojska. Sa komandom u Beogradu teško je vjerovati da Druga armija nema zadatak da bude jedan od garanata ograničenosti suvereniteta Crne Gore.”

„Da su Crnogorci dovršen narod ne bi i 1999. bili na istom mjestu gdje i 1914.”

„Vojska Jugoslavije herojski brani domovinu od avijacije NATO pakta. Tenkovima i oklopnim kolima napada na građane sopstvene zemlje. Pod prijetnjom smrću kolonu punu staraca, žena i đece upućuje prema granici koju po ustavu čuva. Da ne bi izgubili put, uvodi ih na tračnice oivičene minskim poljima.

Izgleda da je u Beogradu procijenjeno da je pogodan trenutak da se i Crnogorci upute na svoje tračnice. Odluka srpske vlade s početka ovog vijeka o raseljavanju Crnogoraca nije do kraja sprovedena.“

„Najprostije rješenje bi bilo da Crna Gora sagori u ratu za srpstvo. Druga armija po svoj prilici ima zadatak da pospiješi taj podvig.”

„Uprkos ispoljenoj volji Crnogoraca da ne ulaze u rat, [VJ u Crnoj Gori] puca na avione NATO pakta. … Na primjedbe da joj je cilj samo da izazove bombardovanje Crne Gore, vojska ćuti.”

„Niko iz vlasti ne pominje vezu između intervencije NATO pakta i zločina koji vojska i policija vrše na Kosovu. Niti objašnjava cilj vojnog angažmana u Crnoj Gori. Ne štiti ni građane od brutalnosti prisilne mobilizacije i prijetnji. Tenzije rastu, s njima i opasnost od sukuba unutar Crne Gore, kao rezervnog rješenja za njeno uništenje.”

„I mornarica se uključila u povećavanje nestabilnosti. Uprkos poruci komandanta NATO pakta da će biti pošteđena jer ne učestvuje u etničkom čišćenju Kosova, pod uslovom da ne sprovodi vojna djejstva, ona je iz akvatorijuma Barske luke gađala NATO avione. Besmislen i nečastan čin. Besmislen, jer je oružje kojim raspolaže toliko inferiorno da je NATO može potpuno uništiti za nekoliko sati. Nečastan, jer su luke objekti koji se grade desetinama ili stotinama godina, pa su zaštićene međunarodnim konvencijama koje predviđaju da se ratna djejstva ne smiju iz njih izvoditi. Cilj Vojske Jugoslavije je ponovo očigledan: izazvati razaranje i poremećaj političke ravnoteže u Crnoj Gori.”

„Umjesto da bude i vojska Crne Gore, Vojska Jugoslavije je instrument za naturanje Miloševićeve političke volje Crnoj Gori.”

„Trenutak je da Crna Gora, makar privremeno, preuzme komandu nad Vojskom Jugoslavije u Crnoj Gori.

Bilo formiranjem privremenog vojnog ministarstva, bilo da komandu preuzme član Vrhovnog vojnog savjeta iz
Crne Gore. Valjalo bi da se Jugosloven Đukanović prisjeti sudbine kralja Nikole koji je komandu nad svojom vojskom bio povjerio srpskom đeneralštabnom pukovniku Petru Pešiću. Na kraju pogrešnog puta najčešće stoji ponor. … U trenutku kad se sprema nova konferencija o Balkanu, Crna Gora bi morala naći načina da je sačeka živa.“

(Nastaviće se)

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

MIODRAG PEROVIĆ: 30 GODINA MONITORA (XXXVIII): Počinju da izlaze Vijesti

Objavljeno prije

na

Objavio:

Profesor Miodrag Perović piše o nastanku i opstajanju Monitora, o vremenu i ljudima

 

Gubici u poslovanju Antene M u 1995. pokrivali su se akcijom niza osnivača. Zbog toga to vrijeme nije bilo pogodno za fiksiranje vlasničkih udjela na osnovu prethodnog doprinosa osnivača. Stoga sam (smo) tada malo odložio pitanje preregistracije. Pitanje preregistracije kao neodložnu temu učinili su novinari početkom 1996, zbog sukoba sa Upravnim odborom dok sam ja ležao u bolnici.

Druga stvar koja me naljutila u Ćanovom pismu je pominjanje intriga. Intrige su od osnivanja Monitora pravili oni koji su bili nezadovoljni njegovom izdavačkom koncepcijom. Monitorovi saveznici Liberalni savez i SDP su se žalili Ćanu kako ih Monitor ne podržava dovoljno ili da više podržava onu drugu od te dvije partije (pisma iz avgusta 1992). O nezadovoljstvu SDP-a Monitorovom kritikom njihovog pragmatičnog independitizma i Ćanovoj podršci njihovom nezadovoljstvu pisao sam ranije (pisma iz septembra 1995). Intrigama koje je pravila „nevidljiva ruka” s ciljem da izazove nepovjerenje između mene i Ćana, ranije smo se smijali. Sad, kad je Ćanu propao Montex a meni zdravlje, Ćano prethodnim pismom uvodi intrige kao relevantan faktor u našim odnosima. Od kad je počelo komešanje u DPS-u, čitava horda pripadnika SDB-a (a i SDP-a kad je krenuo u saradnju sa DPS-om), koja se stalno vrtjela oko Ćana, proizvodila je raspoloženje protiv kritičke izdavačke koncepcije Monitora. Tada je počela priča o meni koja traje već 25 godina, da iza kritičke izdavačke koncepcije Monitora stoje moje političke ambicije. (Ista matrica je deceniju kasnije – poslije referenduma 2006. – primijenjena na Vijesti, mene i Željka.)
Na Ćanovo pismo odgovorio sam ljutito.

  1. 05. 1997.

Ćano,
Pismo zvuči razumnije nego zborenje. Međutim, i dalje
neke stvari ne shvataš.

  1. Kažeš da ti četiri godine insistiraš da se Montenegropublic preregistruje. Iz mog ugla gledano, ne bi bilo časno registrovati preduzeće u kojem smo ti i ja vodeći vlasnici, a potom moliti druge da nam pomognu da ga održimo. Pod tim uslovima ja ne bih mogao da funkcionišem, a nijesam vidio ko bi me zamijenio. (Ovo se odnosi na godine 1990, 1991, 1992, 1993, pa i 1994), jer je taj trebao da zadovolji nekoliko uslova (koje sam ja ispunjavao): 1. Da radi džabe
    godinama (ispalo je 7). 2. Da osim toga daje od onoga što
    je ranije ili na drugom mjestu zaradio i uštedio. 3. Da je
    dovoljno ugledan da može da odbrani nezavisnost projekta, što pretpostavlja i da se ne uključuje u partijski život. Zato sam mislio da svaku pomoć treba tretirati kao ulaganje u preduzeće, sve dok ono ne bude u stanju da se samoizdržava. Taj dan ne bi došao ni do danas, da od druge polovine 1995. godine (nekoliko mjeseci pred moj infarkt)
    Evropska zajednica nije počela da daje pomoć kojom mogu da se pokriju gubici. Kad ona prestane to da čini, mislim da ćeš dionice prodavati jeftino.
  2. Za mene je ovaj projekat bio misija. Dao sam mu gotovo svu svoju energiju, ugled i nešto para. … Sa standardnim motivima, to što sam ja činio, ne čini se. Možda je to razlog što me mnogi pogrešno shvataju. Ali zabolje mene što pričaju nikogovići … i njima slični. Ja sam prvak generacije od svoje četrnaeste godine, bez pomoći partije i partijskih veza. … Nije mi svejedno što si povjerovao u neke od tih priča, pa si ponegdje rekao ili prećutao ponešto što nijesi trebao. No, ti imaš kod mene mnogo kredita i možeš bez posljedica da praviš i veće greške.
  3. Medojevića ću naći još danas. Sve ću mu objasniti,
    pa neka prosuđuje. U stanju je da razumije i promišlja (to
    znam jer je bio naš student), pa neka predloži što smisli.
    Siguran sam da to neće biti daleko od ovoga na šta sam ja pristao.
    … Kad dođeš u Beograd, JAVI MI ONE BROJEVE.
    Tvoj, od daleke 1974.
    Miško

 

09.05.1997.
Miško,
Nema razloga da se ljutiš. Moj je odnos prema Tebi i ovom poslu suviše korektan i džentlmenski.

Predlagao sam da se organizuje skupština ulagača i da se svakom pojedinačno prizna njegov dio. Tebi je poznato da su ljudi odvajali od usta da održe Monitor.

Nikad i niko ne pokušava da oduzme tvoje zasluge i misiju u stvaranju Montenegropublica i Monitora. Ja ne znam u čemu ja tebe pogrešno shvatam.

Da sam povjerovao u razne priče, ja sa tobom ne bih kontaktirao. Nemoj da budeš popica, da si tako osjetljiv i da ne shvataš moje stavove.
Jednostavno, stoti put ti podvlačim da želim da formiram fondaciju u koju ću uključiti sva moja ulaganja: bolnica, Montenegropublic, restoran, pekara i dr.

Ćano

Medojevića sam odmah uključio u Upravni odbor. Prilikom jednog od sljedećih susreta s Ćanom, koji su bili sve rjeđi, objasnio sam mu zašto je svađa s novinarima riskantna. Ni ja ni on Monitor nijesmo pravili zbog biznisa. Ja tražim kako da preživi to što smo stvorili. Ako novinari s nama ne postignu dogovor, ubijeđen sam da će osnovati drugi nedjeljnik. To bi bio kraj Monitora. Crna Gora je mala i za jedan politički nedjeljnik. I to dvostruko. Nema kvalifikovanih novinara ni za jednu dobru redakciju i ima suviše malo tržište za samoodrživost nedjeljnika. Zato bi to bio kraj našeg eksperimenta sa nezavisnim političkim nedjeljnikom. Crna Gora bi ponovo čitala samo beogradske nedjeljnike. Njegov tvrdi stav mijenja karakter naše žrtve. Umjesto da je glavna tema kako da obezbijedimo da list preživi sa postojećom izdavačkom koncepcijom, i novinari i drugi osnivači misle da je spor oko pet ili deset procenata vlasništva motivisan mogućom materijalnom koristi. A materijalna korist od vlasništva u Monitoru i Anteni M je, ako je uopšte moguća, vremenski vrlo daleko. Umjesto finansijskog doprinosa ovih medija njegovoj fondaciji, oni će očekivati pomoć od fondacije.

Da bi se našla granica prihvatljiva i za novinare i za njega, ponudio sam ponovo da se ja odreknem vlasništva, ali (kako se vidi iz gornjih pisama) taj predlog je Ćanu zvučao kao moja ljutnja. Tako sam između Ćanove preporuke o umjerenosti u davanju vlasništva novinarima u Monitoru i Anteni M i novinarskog zahtjeva da to bude 50 odsto bio kao Buridanovo magare između dva plasta sijena. Obećao sam da ću, zajedno s Rankom Vukotićem, izučiti da li je moguće rješenje koje bi svi prihvatili. Olakšavajuća komunikaciona okolnost za mene bilo je to što su Ćano i Ranko bili članovi Savjeta Socijaldemokratske partije, pa su se tamo relativno često sretali i razgovarali.

Na Ljubišin zahtjev, početkom avgusta 1997. izvršena je preregistracija preduzeća Daily Press, kojom je Milka Tadić vlasnički zamijenjena Udruženjem za slobodno novinarstvo. Ljubiša je to objasnio kao mjeru u rješavanju problema hitnog sastavljanja redakcije Vijesti. Pošto novinari Monitora i dalje nijesu pokazivali želju da napuste Monitor i dođu u Daily Press i Vijesti, Ljubiša je htio da stimuliše ljude iz Udruženja da oni to učine. Na kraju je ubijedio svoje kolege iz zavisne Pobjede, koji su mu se u martu pridružili u formiranju NVO „Udruženje za slobodno novinarstvo“,
Slavoljuba Šćekića i Aleksandra Erakovića (koje nijesam poznavao) da pređu iz Pobjede u Daily Press i s njim prave nezavisno novinarstvo. Pri kraju avgusta Ljubiša me pozvao da se sretnemo da nešto porazgovaramo o dnevnom listu. Sreli smo se u kafiću Torzo. Informisao me da su stvoreni uslovi da list počne da izlazi, jer je trojka Ljubiša, Slavoljub, Aleksandar imala iskustvo u pravljenju dnevne novine. Tražio je od mene da se ne odnesem negativno prema listu. „To ne može da uspije ako ti budeš protiv toga”. Na moje pitanje zašto bih ja bio protiv našeg lista, rekao je da Vijesti moraju biti različite od Monitora da bi uspjele. Kazao je da će on biti glavni urednik, a Slavoljub i Aleksandar zamjenici glavnog urednika, i da misli da kroz izvjesno vrijeme neću biti nezadovoljan. Kako je Ljubiša bio tvrdi proevropski independista i dobar Monitorov urednik, obećao sam mu da mu neću praviti probleme. Prvi broj lista Vijesti izašao je prvog septembra 1997. Za 5. oktobar bili su zakazani predsjednički izbori. Vijesti su podržale Đukanovića. Od desetak kandidata niko nije imao apsolutnu većinu. U drugi krug 19. oktobra išli su Bulatović i Đukanović. Pobijedio je Đukanović.

Narednih šesnaest mjeseci po pokretanju Vijesti nijesam bio gotovo ni u kakvom kontaktu sa Željkom i Ljubišom, odnosno sa ljudima iz Vijesti. Spremao sam se za učešće na dvije matematičke konferencije, od kojih je jedna bila Međunarodni matematički kongres (u avgustu 1998) u Berlinu. U decembru 1998. Željko me obavijestio da se mora izvršiti usaglašavanje osnivačkog akta Daily Press-a sa novim zakonom o preduzećima. Ćano je ostao pri stavu da vlasnička prava Montenegropublica u Daily Press-u prepušta drugim osnivačima Montenegropublica. Pošto su ovi samo Monitor i Antenu M računali svojim projektom, Upravni odbor je donio odluku (koju je potpisao i Nebojša Medojević), da se osnivačka prava Montenegropublica u Daily Press-u, od 33,33 odsto, prenesu na mene. Željko i Ljubiša su tražili da ja smanjim ovaj svoj udio za 13,33 odsto i da njih četvorica i ja imamo jednake osnivačke uloge. Pristao sam. Razmišljao sam i o odricanju od vlasništva. Jer mi se nije sviđalo da i na mene padaju prigovori o pretjeranoj podršci koju Vijesti daju  Đukanoviću i nakon što je eliminisan Bulatović. Ostao sam, i 13.12.1998. izvršena je preregistracija preduzeća, nakon koje smo ja, Željko, Ljubiša, Slavoljub i Aleksandar imali po 20 odsto. Kad je 13 godina kasnije počela hajka protiv mene i moje porodice, Đukanović i njegova propagandna mašinerija su govorili da sam ja pri ovoj transformaciji uzeo nešto novinarima, iako sam im, u stvari, poklonio sopstvenih 13,33 odsto.

(Nastaviće se)

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo