Povežite se sa nama

FELJTON

ISPOVIJESTI PORODICA GOLOOTOČANA (V): Dosljedni oficir

Objavljeno prije

na

Iako je srazmerno broju stanovnika imala najviše zatvorenika na Golom otoku, za razliku od Srbije, Hrvatske i Slovenije, u Crnoj Gori još uvijek nije došlo do rehabilitacije golootočana. Monitor donosi sjećanja i ispovijesti potomaka golootočkih žrtava, koje je priredio Predrag Nikolić

 

Boris Milačić je kao mlad otišao u partizane, nakon rata kreće stopama svoga oca Baja, koji je bio oficir Crnogorske vojske, i završava vojnu akademiju u Beogradu. Zapošljava se u Ljubljani i pitomcima predaje ono što je učio o odbrani sovjetske vojske od okupatora. Hapse ga i osuđuju na 10 godina. Na Golom otoku provodi šest i po godina.

Peđa Milačić precizno navodi očevu biografiju: ,,Rođen je 15. maja 1927. na Veruši. Osnovnu školu završio na Veruši, a Gimnaziju u Podgorici. Nakon toga upisuje Vojnu akademiju u Beogradu i završava je sa visokom prosječnom ocjenom. Uhapšen je 28. novembra 1949. i osuđen na sudsku kaznu od deset godina, odslužio je do 24. aprila 1956. ”.

U Ljubljani je, kao potporučnik, komandovao svojom jedinicom: ,,U sklopu obuke redovno je pričao kako se Sovjetski Savez odbranio od njemačkih agresora, da su rovovi kopani na G slovo. Pričao je ono što je u školi učio i prenosio to vojnicima. Nikada nije bio protiv svoje države, kao i mnogi, ali je dospio na Goli otok”.

Osuđen je na zatvorsku kaznu od 10 godina i gubitak svih građanskih prava. Zatvaraju ga prvo u Bileću, zatim na Svetom Grguru gdje preživljava najteža mučenja i torture, poslije toga na Golom otoku radi u kamenolomu, stalno trpeći torture, i pod takvim psihičkim i fizičkim torturama nikada nije revidirao svoj stav, ističe Milačić.  Iz zatvora izlazi 24. aprila 1956. kao nepopravljiv.

,,Poslije zatvora zasniva radni odnos u Beogradu, u pivari. Pored rada želi da studira, da upiše Pravni fakultet. Traži da mu se povrate građanska prava, jer bez toga ne može da upiše fakultet. Prava mu nijesu vraćena, naprrotiv, uvijek je bio pod prismotrom tadašnje UDBE. Bio je na slobodi, ali može se reći da to nije bila sloboda zbog stalnog praćenja i prisluškivanja. Odlučuje da se vrati na Verušu i nađe svoj mir. Oženio se sa Divnom Zečević i zasnovao porodicu. Narušenog zdravlja radio je na porodičnom imanju i od tog rada skromno živio”, priča Peđa Milačić.

Borisov bratanić Saša Milačić dodaje da je u Borisovoj generaciji na Akademiji bio budući istaknuti politički funkcioner u Jugoslaviji Stane Dolanc: ,,Đoko Mirašević je imao običaj da, kada prođe pored naše kuće na Veruši, stane i donese darove i kaže: „Ovo je za najkarakternijeg zatvorenika na Golom otoku“. On nije bio revidirac kao mnogi, koji su se poslije uklopili u društvo. Kao razočarani čovjek vratio se na selo. Đed nam je bio oficir crnogorske vojske, prvi pitomci kada je kralj Nikola osnovao akademiju, generacija Krsta Zrnova. Tako da se on vratio na veliko očevo imanje da nastavi život”.

Boris Milačić imao je sedmoro braće i jednu sestru. Najstariji brat Kostadin- Kosta strijeljan je 27. decembra 1943. ,,U Farmacima, tu je strijeljano njih 53, uglavnom omladine. Oni su pjevali uveče iako su znali da će tokom noći biti strijeljani”, priča Saša Milačić.

Peđa Milačić ističe da je porodica, braća i sestra, uvijek bila uz njegovog oca: ,,Nama kao porodici vrlo malo je pričao o tim dešavanjima na Golom otoku. Nama on to nije prenosio, niti je na nas uticao da nam ,,uljepša” život pričom o tim stvarima. Ponekad su majka i on razgovarali i mi smo slušali. Znam da ga je majka poslije tri i po godine posjetila na Golom otoku i da je vidjela da je on, narušenog zdravlja, rukama morao da podigne oči da bi je pogledao, da je prepozna i javi se. Ona nije mogla da vjeruje da je to on i da je u tom stanju u kojem ga je zatekla”.

Umro je 10. maja 1992. ,,Narušenog zdravlja se vrtio iz zatvora, poslije toga dobio multipleks sklerozu. Uvijek je pričao da mu pamet nijesu uzeli a da su sve drugo uništili”, kaže Peđa Milačić. Boris Milačić pored sina, ostavio je iza sebe i pet ćerki – Milanku, Nevenku, Stoju, Danijelu i Maju.

,,Rehabilitacija golootočana bi bila velika satisfakcija za porodice”, kaže Saša Milačić. ,,Prije svega u tom dijelu da su bili neprijatelji države. I onda je bilo i špijuna i svega, kao što ih ima i danas, iako više nijesu špijuni nego odgovorni građani. Bilo je i ranije takvih pokušaja rehabilitacije, ali to nije dovedeno do kraja. Stalno se krene i stane, pa pogledajte i ove nove rane kao što su Štrpci ili deportacija muslimana. To će teško sve ići”.

I Peđa Milačić ističe da bi porodici bilo bitno da se stane na kraj priči da su njihovi preci bili narodni neprijatelji: ,,To su ljudi koji su bili rodoljubi, dali su svoje živote za ovu državu. Treba skinuti taj žig sa porodica. Da se okonča  to vijeme kada golootočki sinovi i kćeri nijesu mogli da napreduju zbog roditeljskih ‘grešaka”’.

Komentari

FELJTON

MIODRAG PEROVIĆ: 30 GODINA MONITORA (V): Proširenje redakcije

Objavljeno prije

na

Objavio:

Profesor Miodrag Perović piše o nastanku i opstajanju Monitora, o vremenu i ljudima

 

Dug Oslobođenju vraćali smo s velikim naporom. Ponovo je pomogao Vlado Nikaljević. Izvršili smo i djelimičnu alokaciju duga. Akumulirali smo umjereni dug Pobjedi da bi izvjesna sredstva prenijeli Oslobođenju. Zatim su se prijatelji i osnivači lista organizovali i pokrivali dio troškova štampanja u Pobjedi, tako da smo dio sredstava koji je dolazio na račun od prodaje lista usmjeravali na vraćanje duga. Inflacija, koja je 1991. stalno rasla (i na godišnjem nivou bila veća od 1.100 odsto), suštinski nam je pomogla. Oslobođenje je bilo društveno preduzeće i nije moglo da potraživanja preračunava u devize. Stoga se naš dug, računat u devizama, sam od sebe smanjivao. Zahvaljujući tome što se Oslobođenje benevolentno odnosilo prema našem kašnjenju u vraćanju duga, dio duga je, u suštini, smanjen na račun toga preduzeća. Značajan broj crnogorskih iseljenika iz Evrope i SAD se već prvih nekoliko mjeseci pretplatio na Monitor. Slali smo im list ličnom poštom. Devizna sredstva koja smo dobijali za pretplatu stavljali smo na devizni račun i odlagali konverziju u dinare do onog dana kad smo morali platiti tranšu duga. Tako smo ponovo koristili inflaciju.

Pošto u početku nijesmo plaćali honorare, ovom višestrukom akcijom uspjeli smo da bitno smanjimo iznos duga Oslobođenju. Posljednje dvije ugovorene tranše platili smo od pomoći u devizama koja je krajem maja prispjela od Ćana Koprivice, spasioca Monitora, o kojem ću govoriti malo kasnije.

U redakciji su se odmah izdvojila dva novinara, svaki sa sklonošću za po jednu od moje dvije dužnosti. Željko Ivanović, koji je u redakciju došao poslije prvog broja, shvatio je da moramo najveći dio sredstava stvoriti sami. I da dugoročno ne možemo biti nezavisni ako nijesmo finansijski samoodrživi. Animirao je nove sponzore. Imao je novinarski dar, pa je pronalazio nove kvalitetne saradnike. Raspolagao je velikom energijom i tokom vremena postaće vodeća razvojna snaga u Monitoru i novim medijskim projektima. U tom trenutku bio je mladi buntovnik, ponekad grubi buntovnik.

Esad Kočan je poslije prvog broja otišao u Hrvatsku, gdje je imao zakazanu svadbu. U dva broja do njegovog povratka imali smo tekstove koji se tematski preklapaju. Razlog za to je bilo moje neiskustvo i stalna angažovanost na mnogo poslova, zbog čega nijesam pažljivo pročitao sve tekstove. Kad se Esad vratio, prigovorio je mojim propustima. Odmah smo se dogovorili da preuzme uredničke poslove. Pošto je bio zaposlen u TVCG, u impresumu je ostalo da piše da ja obavljam poslove i glavnog i odgovornog urednika. To me obavezivalo da budem u toku sa donošenjem osjetljivih uredničkih odluka, pa se uspostavio odnos u kojem je Esad obavljao većinu uredničkih poslova, a zajedno smo bili glavni urednik. Esad je bio sljedbenik lijevih a ja liberalnih ideja. Neko vrijeme se plemenito nadao da se Jugoslavija može sačuvati, kad sam ja već preferirao nezavisnost. Bio je vrhunski profesionalac i perfekcionista. Kasnije je rekao da sam ja od njega učio novinarstvo, a on od mene (meko) rukovođenje protivnicima. Kad je krajem ljeta 1992. napustio RTCG, stavili smo u impresum da je on odgovorni urednik, iako je bio više od toga. Esadov doprinos oblikovanju lista tokom njegovog prvog mandata (do četvrte godišnjice lista) prevazilazi svaki drugi pojedinačni novinarski doprinos.

Oko Monitora se prvo okupila grupa iskusnih novinara koje je nova vlast posmjenjivala sa rukovodećih pozicija, jer nijesu bili dovoljno Srbi. Osim Esada, takvi su bili Branko Vojičić i Rajko Cerović. Došli su i saradnici saveznih medija, koji su u tom trenutku bili nezavisni od Miloševića: Velizar (Veljo) Brajović, Veseljko Koprivica i Božidar (Božo) Miličić. Dragan Đurić i Olja Obradović su takođe pomagali u redakciji kad god su imali svoj tekst. I s nekoliko drugih novinara koji su pisali od početka, kao što je bio član pariske redakcije RFI Stanko Cerović, dubrovački gospar Luko Brailo (dopisnik Slobodne Dalmacije iz Dubrovnika) i dopisnik BBC-ija iz Mojkovca Boško Dukić, imali smo vrlo čestu komunikaciju u vezi sa koncipiranjem brojeva. Ljubiša Mitrović je od 2. do 9. broja bio spoljni urednik međunarodne politike, nakon čega je ovu rubriku preuzeo Nebojša Čagorović.

Mnogi renomirani novinari iz drugih republika su emotivno podržali Monitor i njegovu izdavačku koncepciju. Tzv. mlado crnogorsko rukovodstvo vodilo je politiku koja je bila gruba negacija tradicionalnog odnosa Crne Gore prema Južnim Slovenima i jugoslovenstvu. To je bilo u sukobu sa romantičnom predstavom mnogih intelektualaca iz drugih južnoslovenskih krajeva o Crnogorcima i njihovom navodnom viteštvu (kojeg su ljudi iz pučističkog režima bili lišeni). Monitor im je bio neka vrsta njihove Crne Gore i rado su pristajali da i besplatno povremeno pišu za naš list.

Milka Tadić je krajem januara napustila Crnu Goru i otišla u SAD. Uz posao koji je tamo obavljala, produžila je da piše za Monitor kao naš dopisnik iz Njujorka. Milka je bila marljiv radnik i njen odlazak je povećao opterećenje članova male redakcije. Esad i ja smo radili po cijelu noć. Kad mi se prispe, ja bih se nagnuo na sto i odspavao deset ili petnaest minuta.  Esad je radio bez prekida po cijelu noć. Poslije pola godine, jednog dana se onesvijestio od psihičke i fizičke iscrpljenosti. Zahvaljujući njegovoj posvećenosti, malobrojni kolektiv pravio je dobar list. To je počelo da privlači druge novinare.

Od posljednje nedjelje januara počeo je redovno da piše Nebojša Redžić, koji je radio na državnom radiju. Prvog marta 1991. vratio se Željko Ivanović, koji je od novembra bio odsutan zbog nekih obaveza, i prešao sa  zaposlenjem u Monitor. U to vrijeme počeo je da piše i Danilo Daro Burzan. Daro je bio bivši glavni urednik Radija Crne Gore. Novoj vlasti se nije svidjelo to što je u izbornoj kampanji za prve višestranačke izbore u decembru 1990. dao i opozicionim partijama priliku da istupaju na radiju. Momir Bulatović je pred kraj kampanje izjavio da je Burzan bio pristrasan i obećao da će ga smijeniti ako DPS pobijedi na izborima. DPS je pobijedio i Momir je održao obećanje. Daro se zbog toga sudio sa Bulatovićem i državnim radijom, i zato je u početku pisao pod pseudonimom. Od maja 1991. potpisuje tekstove svojim pravim imenom.

Slučajni susret sa Mihailom Miljom Radojičićem u martu 1991. rezultirao je otvaranjem njegove humorističko-satirične kolumne u Monitoru. Milja su u to vrijeme zvali Šok po naslovu njegove humoreske koja je bila popularna u cijeloj Jugoslaviji. U komadu koji je sam izvodio, uspio je da kaže mnogo toga što je osvjetljavalo greške srpske politike na Kosovu. Ubijedio sam ga da piše za nas. To je bio pun pogodak, jer je on s malo riječi uspijevao da kaže mnoge stvari za koje bi u drugom žanru bilo potrebno više stranica. U namrgođenoj Crnoj Gori ljudima teško pada kada su predmet humora i satire, pa su tokom niza godina Miljovim autima bušene gume i razbijana stakla.

Početkom aprila 1991. u redakciju je došao dramski pisac Ljubomir Durković da uređuje kulturnu rubriku. Redovni saradnik u toj rubrici postala je i Ksenija Sekulić. Miro Glavurtić je otvorio stalnu kolumnu. Milkina prijateljica Radmila Stojanović postala je Monitorov dopisnik iz Londona. Početkom aprila pojavio se maturant iz Nikšića Zoran Raičević. Skromni, ćutljivi, predani independista kojeg je privukao Monitor. On je bio glasnik promjena koje će nastupiti u Crnoj Gori.

Jedan čovjek je odigrao neprocjenjivo važnu ulogu u razvoju lista. Moje kolege iz inicijalne grupe su zamolile svog prijatelja iz njihove fudbalske ekipe Boba (Slobodana) Dedića da nam se pridruži u pružanju logističke pomoći Monitoru. Bobo je za vrlo kratko vrijeme postao moj najvažniji saradnik. Bio je ličnost kakva se rijetko sreta u modernom vremenu. Apsolutno moralno zasnovan, spreman na velike lične žrtve u korist postavljenog cilja. Postao je moj alter ego. Dok nijesmo mogli da plaćamo čišćenje redakcije, on i ja smo održavali čistoću; na smjenu smo noću čuvali redakciju; pošto je redakcija često radila do duboko u noć, išao je da kupi hranu za one koji su radili do pred zoru; kad se oko ili iza ponoći završi štampanje lista, dovozio je dio tiraža za redakciju; dio koji ide za Beograd i inostranstvo odvozio je dežurnim službama u pošti i željeznici; pratio prodaju lista i planiranje distribucije tiraža; donosio poštu i bio glavni vozač (a ja pomoćni). Bobo je imao ključ od mog stana i donosio tekstove koji su poslati na faks u mom stanu. Pošto se to često dešavalo i iza ponoći, faks smo prebacili u prostoriju pored ulaza da ne bi morao da budi moju suprugu i ćerku. Kasnije, kad smo formirali štampariju, Bobo i ja smo radili kao pomoćni štampari da bi zaradili sredstva za honorar za redakciju. U jednoj od mnogobrojnih akcija za spasavanje Monitora, Vlado Nikaljević je 1993. godine sklopio sa Montenegropublicom ugovor da neko vrijeme u našoj štampariji štampamo kutije za slatkiš Čiča Gliša (iako naša štamparija sastavljena od polovnih mašina nije mogla dati dotadašnji kvalitet štampe). Jednom se desio neki problem sa radnikom u štampariji i ugrožena je bila isporuka za sjutradan ujutru. Morali smo da čuvamo Vlada jer su milovci i momirovci u kolektivu prigovarali direktorovoj odluci da posao da nama. Bobo i ja smo obukli bluze naših štamparskih radnika i na smjenu cijelu noć igrali ulogu pomoćnog majstora. Sjutradan u sedam ujutru smo kombijem dovezli kutije u Crna Gora Coop. Još uvijek se sjećam scene, kako prorektor Univerziteta prof. dr Miodrag Perović i njegov poslovni sekretar Slobodan Dedić istovaraju odštampane kutije, dok ih sa visokog magacinskog parapeta gledaju magacioner, administrativni radnik i direktor preduzeća. Nas dvojica bili smo srećni kad nam je direktor odmah uplatio sredstva koja su nam nedostajala za isplatu honorara koji su kasnili.

(Nastaviće se)

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

MIODRAG PEROVIĆ: 30 GODINA MONITORA (IV): Medijski uspjeh, finansijski neuspjeh

Objavljeno prije

na

Objavio:

Profesor Miodrag Perović piše o nastanku i opstajanju Monitora, o vremenu i ljudima

 

Od štampanog tiraža prvog broja Monitora prodali smo svega 300 primjeraka. Od narednog broja počeli smo da smanjujemo tiraž, ali službenici Pobjede i Oslobođenja koji su se bavili distribucijom, savjetovali su da na izabrane kioske treba da stigne po nekoliko primjeraka, bez obzira što neće biti prodati. Rekli su da čitalac u početku nije motivisan da ide na kioske koji su daleko od mjesta gdje je navikao da kupuje novine, čak i ako ga privuče reklama koja prati broj. Stoga smo tiraž smanjivali postepeno, oprezno smanjujući broj kioska na koje smo slali list. Štampani tiraž od 20.000 primjeraka (120.000 din) za prvi broj, redukovan je na 9.000 (83.500 din) za deveti. Iako je prodati tiraž lista u Crnoj Gori rastao prilično brzo, štampani tiraž lista bio je mnogostruko veći od prodatog tiraža. Stoga je prihod od prodaje lista bio mali u odnosu na cijenu koju je trebalo platiti štampariji.  Osnivački ulog potrošili smo već sa trećim brojem, prije nego što smo dobili prvi prihod od prodaje. Poslije devet brojeva dug Oslobođenju bio je 855.000 din (122.000 DM). Bilo je jasno da ́će period dok list eventualno postigne finansijsku samoodrživost trajati dugo.

Uprkos tome, redakciju i osnivače bilo je uhvatilo oduševljenje. Svaki dan dolazili su u redakciju novi ljudi. Broj podržavalaca je rastao kao pečurka. Opšti stav bio je da treba da se borimo da preživimo do decembarskih izbora. Da reformistima Anta Markovića pomognemo da pobijede (u najmanju ruku da se izjednače) protiv Miloševićevih marioneta. To bi i finansijski ojačalo cijelu organizaciju oko lista. Odlučio sam se da uđem u lični rizik.

Da bi olakšala platni promet u zemlji koja je klizila u sve dublju ekonomsku krizu i nelikvidnost preduzeća, Vlada Jugoslavije je uvela u opticaj tzv. akceptni nalog, neku vrstu mjenice za koju se nije moralo imati pokriće u trenutku kad je izdavana. Počeo sam da za štampanje garantujem akceptnim nalozima, s planom da tako činim dok dug poraste toliko da krivična prijetnja postane realna. Pošto su ljudi u Oslobođenju imali simpatije za nas i našu izdavačku koncepciju, računao sam da će biti strpljivi i da će imati razumijevanja kad budemo kasnili sa plaćanjem. Već poslije četvrtog broja dug je bio duplo veći od osnivačkog uloga s kojim smo započeli  poslovanje. Svaki dan sam obilazio osnivače i prijatelje lista i tražio da nas pomognu.

U normalnim uslovima, ja bih morao da podnesem ostavku zbog povećanja gubitaka koje su prouzrokovale pogrešne procjene o tiražu i prihodu. Ali nijesam imao kome, jer niko od onih koji su učestvovali u svakodnevnom životu lista, nije htio da prihvati razgovor o mojoj zamjeni. Honorar za novinare smo bilježili, ali nijesmo plaćali. Trebalo je stvarati sredstva za plaćanje štampe. Vlado Nikaljević je odlučio da, makar privremeno, spasi list. Riješio je da obezbijedi sredstva za štampanje za jedan mjesec, dok se ne nađe način da se podmire dugovi Oslobođenju. Bio je član rukovodećih organa Liberalnog saveza, pa nije smio da direktno daje finansijsku pomoć antirežimskom Monitoru. Režimu se i tako nije dopadalo što je direktor značajnog državnog preduzeća pripadnik protivničke političke grupe. DPS-ovi eksponenti u preduzeću su sprovodili subverzije protiv Vlada liberala. Vlado je odlučio da pomoć da indirektno.

Vlado, Veso Popović i ja otišli smo ponovo u Sarajevo. Vesov prijatelj iz srednje škole Podgoričanin Šerif Koristović bio je rukovodilac u sistemu pošta BIH. (Kasnije, u vrijeme opsade Sarajeva, Šerifa i njegovu suprugu zaklali su Karadžićevi vitezovi. Uspio je prije toga da prebaci djecu kod Vesa u Pogoricu, koja su se kasnije odselila u Kanadu.) Šerif se zauzeo za nas i sa Oslobođenjem smo se dogovorili da ne puštaju akceptne naloge, jer bi to dovelo Montenegropublic u blokadu. Mi ́ćemo akumulirani dug smanjivati svake nedjelje. Stare akceptne naloge smo zamijenili novima na kojima su stajali datumi naplate saglasni sa ovim planom.

Kad smo postigli dogovor sa Oslobođenjem, Vlado i ja smo otišli u Dubrovnik kod Slobodana Boba Ćulafića, direktora dubrovačke filijale Croacija Osiguranja. Vlado je sa Croacija Osiguranjem imao vrlo razvijene poslovne odnose, a Croacija Osiguranje sa štamparijom Oslobođenja. Vlado i Bobo su našli aranžman da obje kompanije zajedno plaćaju Oslobođenju iznose za koje ́će Oslobođenje smanjivati fakture Monitoru. Od četvrtog broja fakture su imale stavku: ,,Prema posebnom dogovoru odobravamo X dinara”. Na takav način računi za brojeve 4–9 smanjeni su za oko 100.000 diinara (14.000 DM).

Pod prinudom situacije, počela je da se rađa organizacija. Jedan broj privrednika pristao je da sistematski pomaže list. Prva pomoć bile su reklame u listu. One su imale dvostruki efekat, finansijski i širenje broja podržavalaca. Prve reklame su dali: u broju 1: Primorka (Veljo Vlahović), Sanitas (Čedomir Jovetić), Trgopromet (Miško Ivanišević), Montex (Ćano Koprivica), Rad; u broju 3: Dakom (Radojica Dakić), Duvanski kombinat (Mića Dautović), Velepromet; u broju 4: Centrojadran Bar, Obod Cetinje, Agrokombinat 13. jul; u broju 8: Papir (Dragan Pavićević), Moccacommerce (Milo Perović), u broju 15: Alpecommerce (Boro Vukotić), Europe car, Express Trans Trade, Inter-neon; u broju 19: Lovćeninvest (Milenko Radmilović), Imp Ljubljana, Sterling Podgorica, Herbora, Lux (Zoran Miljanić), Kovinotehna Ljubljana. Na žalost, reklame državnih preduzeća su postepeno nestale, zbog pritiska vlasti na njihove direktore.

Većini onih koji su pomagali bilo je lakše da pomoć daju na drugi način, umjesto da plaćaju reklamu koja im nije potrebna ili nije preporučljiva zbog toga što su sva državna preduzeća bila politički kontrolisana. Organizovali smo se kao pokret otpora. Napravili smo precizan spisak podjele zaduženja sa datumima. Jedni da daju kancelarijski materijal, drugi da nabave za redakciju faks ili telefone, treći da kupe diktafon za novinare, televiziju za redakciju, da plate gorivo za redakcijsko auto itd. Neki su prihvatili da šalju svoje radnike da nam pomažu: daktilografkinju, računovođu i slično. Neki štampari sa Cetinja poklonili su nam par rolni sa naljepnicama Monitor – nezavisni crnogorski nedjeljnik koje smo lijepili po Podgorici. Od intelektualaca  smo tražili da neko vrijeme pišu bez honorara itd. Sve ovo nam je omogućilo da se zarada od prodaje lista i od reklama troši za plaćanje štampanja i dugova. Formirali smo i nekoliko kružoka za regrutovanje pretplatnika (jedan je vodio Miodrag Miko Iličković).

Jednu grupu koja je davala pomoć u novcu formirao je Zoran Mišurović, vlasnik jedne od prvih privatnih firmi za preradu i distribuciju kafe – MMS, u ulici Miljana Vukova. Njegova akcija trajala je godinama i bila važna pomoć u osnivanju i radu Radija Antena M. Zoran je angažovao čitav niz malih privatnika koji su pristali da mu svakog mjeseca daju pomoć za Monitor. Neke od tih ljudi ja nijesam ni poznavao, niti se sa njima sretao. Zoran je napravio spisak i vodio urednu evidenciju. Njegova kancelarija godinama je bila mjesto redovnog okupljanja jednog broja osnivača, sponzora i novinara. Budući da sam imao mnogo posla, ja sam dolazio uglavnom subotom popodne. Da podnesem „izvještaj” i da čujem kritike na list. Tu su redovno bili Drago Rašović, Ratko Ivanović, Srećko Radonjić, Radojica Dakić Daka. Kasnije su se ovom kružoku pridružili Veso Popović i Miljo Radojičić. Nekoliko puta kad nijesam imao sredstava da platim štampanje Monitora, oni su pritrčali u pomoć, što lično, što angažovanjem drugih ljudi.

 

Štampanje lista u Sarajevu proizvodilo je brojne probleme u vezi sa vremenskim prilikama i bezbjednošću transporta. S Rajom je obično išao tehnički urednik Puśo Matović. Jedne nedjelje u decembru pao je veliki snijeg i put od Titograda prema Sarajevu bio je par dana neprohodan. Puśo je s tekstovma morao da putuje preko Mostara. To je zahtijevalo da se tekstovi pripreme ranije nego obično, što je bilo prijetnja akuelnosti tekstova. Rajo je ujutru trebao da krene za Sarajevo ranije da bi do popodnevnih sati donio Puśu neki tekst, koji je trebalo uvrstiti u list. Pošto su oko Monitora počeli da se okupljaju oni koji su domaću valst smatrali kvinsliškom i njihov broj se stalno povećavao, raslo je neprijateljstvo vlasti prema listu. Transport je postao dodatni predmet naše brige.

Štampanje u Pobjedinoj štampariji bi nam donijelo višestrano olakšanje. Mogli bismo da zaključujemo list kasnije, pa bi i novinari mogli kasnije da šalju ili donose priloge, što bi tekstove činilo aktuelnijim. Problem transporta i distribucije bio bi krajnje uprošćen, jer bi se list distribuirao sa Pobjedom. Stoga smo napisali nekoliko tekstova u kojima smo objašnjavali da država koristi monopol u štamparstvu kao pritisak, čime su nam uskraćena prava zagarantovana Ustavom. Pisali smo i direktoru Pobjede i tražili da Pobjeda prihvati da štampa list po razumnim cijenama. Polovinom decembra, došla nam je poruka iz Pobjede da bi oni štampali Monitor, po cijeni koja bi bila približno jednaka onoj koju plaćamo u u Sarajevu. Pomislili smo da vlast želi da ima promptni uvid u sadržaj lista prije nego što krene u distribuciju. Plašili smo se da nam Pobjeda jednog dana iznenada ne otkaže štampanje nekog broja i dovede nas u tešku situaciju. I u štampariji i sa nivoa direktora rekli su da se to ne može dogoditi. Poslije nekoliko razgovora potpisali smo ugovor da od 1. januara 1991. štampamo list u Pobjedinoj štampariji i da se distribuira sa Pobjedom.

(Nastaviće se)

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

MIODRAG PEROVIĆ: 30 GODINA MONITORA (III): Prvi broj

Objavljeno prije

na

Objavio:

Profesor Miodrag Perović piše o nastanku i opstajanju Monitora, o vremenu i ljudima

 

Nekoliko nedjelja smo u inicijalnoj grupi mislili da će se naš nedjeljnik zvati Vrijeme. Međutim Zdravko Uskoković je jednog dana donio informaciju, koju je dobio od Stojana Cerovića, da se u Beogradu priprema pokretanje nedjeljnika koji će se zvati Vreme. Iako smo očekivali da će naš nedjeljnik početi da izlazi bar mjesec dana prije beogradskog (na kraju je izašao samo nedjelju dana ranije), odlučili smo da potražimo drugi naziv. Riješili smo da među poznanicima sprovedemo anketu u kojoj ćemo skupiti predloge za naziv lista, koja će istovremeno biti i neka vrsta marketinga. Iz niza predloga koje smo dobili, prihvatili smo predlog Žarka Mirkovića da list nazovemo Monitor. Neko je predložio, ne sjećam se ko, da u nazivu lista stoji i odrednica „nezavisni crnogorski nedjeljnik”. Sjećam se da smo u našoj grupi razgovarali o tome da li se time previše podvlači nacionalno opredjeljenje. Prevladalo je mišljenje da treba ovu odrednicu dodati, da se time eksplicitno istakne distinkcija u odnosu na republičko rukovodstvo, koje je i politički i kulturno Crnu Goru sistematski pretvaralo u srpski entitet.

Odluka da ja privremeno budem glavni urednik, učinila je da budem otvoren prema angažovanju novinara koje ne poznajem, kako u redakciji, tako i u saradničkoj mreži. Drugi su predlagali, a ja sam, uz stalno konsultovanje sa kolegama u inicijalnoj grupi, u suštini, bio koordinator. Od članova redakcije koji su upisani u impresumu prvog broja, Novica Samardžić je angažovao Dragana Perovića i Krsta Mijanovića kao pouzdane independiste, a Milka Tadić etablirane novinare Esada Kočana i Branka Vojičića iz TVCG i Nebojšu Čagorovića, njenog kolegu sa studija u Beogradu. Mislim da je Milka pronašla i Velizara (Velja) Brajovića, koji je bio zaposlen u nekoj saveznoj omladinskoj publikaciji. Milku sam upoznao kad je jednom prilikom pravila intervju sa mnom, dok je Demokratska alternativa bila aktivna. To je obavila dobro i sa pristupom koji je odgovarao onom što sam mislio da treba da bude izdavačka koncepcija našeg lista, tako da sam imao povjerenja u njen izbor. Ja sam želio da u početnoj redakciji bude i dopisnik Radija Crne Gore iz Beograda Miško Vukmanović, jer smo imali slična ubjeđenja. Bio je tvrdi independista, a po generalnom političkom opredjeljenju i ličnoj kulturi – evropski liberal. Miško je bio pogodan i kao spona sa Liberalnim savezom Crne Gore (čiji je bio potpredsjednik). Međutim, drugi su rekli da je pametno da počnemo sa redakcijom čiji članovi se mogu, po potrebi, brzo okupiti i ja sam to prihvatio. Planirali smo da Miško Vukmanović i Dara Pejović, koja je takođe bila dopisnik Radija CG iz Beograda, budu naši stalni saradnici. I Dara je bila independistički orijentisana, pa su njih dvoje bili baš to što nam je trebalo od dopisnika iz Beograda, u kojem su se donosile političke odluke, koje je crnogorsko pučističko rukovodstvo slijepo sprovodilo. S njima dvojema ćemo obavljati svakodnevne telefonske komunikacije, tako da će, u suštini, igrati ulogu članova redakcije.

Paralelno sa drugim pripremama, izučili smo koje sve mogućnosti imamo za štampanje. Najjednostavnije je bilo da to bude u Pobjedinoj štampariji. Međutim, ponuda koju nam je dala Pobjeda bila je neprijateljski visoka. Moj otac je nekad bio sekretar Grafičkog zavoda i Pobjede, pa je u preduzeću bilo radnika koji su ga pamtili i prema meni osjećali naklonost. Rekli su mi u privatnoj komunikaciji da je cijena u ponudi mnogo veća od realne cijene koju su oni, na moju molbu, izračunali. Riješili smo da ispitamo mogućnost da list štampamo negdje drugo. U Crnoj Gori nije bilo druge rotacione mašine osim Pobjedine, pa smo razmatrali mogućnost da štampamo izvan Crne Gore. Ispalo je da je Sarajevo najpogodnije.

Oslobođenje je imalo veliku i modernu štampariju, a Crnogorci u Sarajevu bili su nam naklonjeni. Vlado Nikaljević, direktor Crnagoracoop, imao je poslovne odnose sa štamparijom Oslobođenja, a Veso (Veselin) Popović, koji je bio direktor Pošta Crne Gore, sa rukovodiocima pošta Bosne i Hercegovine. Vlado, Veso i ja otišli smo u Sarajevo i dogovorili da rukopis donosimo u štampariju oko osam naveče, štampanje da bude gotovo prije ponoći. To je omogućavalo da tokom noći tiraž transportujemo do Podgorice i predamo ga distributerskim preduzećima da se sjutradan podijeli po kioscima sa ostalom štampom. Trebalo je još riješiti pitanje odvoženja i predaje rukopisa u Sarajevo i transporta tiraža u Podgoricu. Ja sam imao dva auta, ali smo u redakciji zaključili da to nije dovoljno jer smo očekivali da ćemo imati veliki tiraž koji je mogao biti težak i preko tonu. Počeo sam konsultacije sa osnivačima o njihovim mogućnostima da pomognu.

Važnu ulogu u rješavanju tog problema odigrao je Rajo (Radomir) Vulikić. Ponudio je da on obavlja transport svojim kombijem. Neki od mojih prijatelja su bili rezervisani prema Raju jer je nekad bio visoki funkcioner Službe državne bezbjednosti. Na moju konstataciju da je penzionisan poslije AB revolucije zbog toga što je, kako se tada govorilo, bio procrnogorski orijentisan, vrtjeli su sumnjičavo glavom. Međutim, ja sam Raja poznavao od srednjoškolskih dana i imao sam u njega lično povjerenje. Odlučio sam da mu povjerim potencijalno opasni transport odštampanog tiraža iz Sarajeva u Titograd. Vjerovao sam i da će se naša bezbjednost povećati njegovim iskustvom i vezama. Ta procjena se potvrdila više puta.

Konačno, došao je na red prvi broj. Redakcija je održala prvi sastanak u jednoj prostoriji u ulici Marka Miljanova, preko puta vatrogasne stanice. U prostoriji je bio klavir i dvije stolice, ali nije bilo stolova i telefonske linije. Tokom dana je trebalo da od mog školskog druga Ratka Popovića dobijemo prve stolice i još stolova. Nijesmo imali telefonsku liniju pa smo danima za tekstove koje je trebalo primiti faksom odlazili 400 metara dalje, u radnu sobu mog stana u Beogradskoj ulici.

Odlučili smo da odmah počnemo rad. Bez rasprave smo se dogovorili da list ima standardne rubrike: Crna Gora, Jugoslavija, Kultura, Svijet i Feljton. Članovi redakcije predlagali su teme i autore koji će ih obraditi. Novica Samardžić je predložio da prvi Feljton u više nastavaka bude o Garašaninovom Načertaniju iz 1844. i srpskim tajnim planovima o prisajedinjenju Knjaževine Crne Gore Knjaževini Srbiji, koje se sada već po drugi put u dvadesetom vijeku, ostvarivalo politikom tzv. novog crnogorskog rukovodstva. Ja sam podržao ovaj predlog, i on je bez mnogo diskusije prihvaćen. Složili smo se da uvodnik za prvi broj potpiše redakcija. Određeno je da Marko Špadijer napravi skicu tog uvodnika.

Ne sjećam se da li smo završne radnje na formiranju prvog broja počeli u ponedjeljak 15. ili u utorak 16. oktobra. Sjećam se da smo bili veoma zadovoljni tekstovima koje smo dobili. Dva teksta su najavila radikalno drugačiju orijentaciju našeg lista od politike crnogorskog rukovodstva. Dara Pejović je napravila intervju sa književnikom Mirkom Kovačem, čija poruka je bila da pokret koji se dešava u Srbiji ima, u suštini, anticivilizacijski karakter. Izbor feljtona najavio je drugačiji pristup crnogorskom nacionalnom i državnom pitanju od politike prosrpskog režima u Crnoj Gori.

Tekstu za uvodnik koji je donio Marko Špadijer drugi su dodavali i oduzimali. Ja sam dodao citat Džefersona o liberalnom shvatanju novinarstva i citat Lenjina o boljševičkom shvatanju (koje je, na žalost, neprekidno prisutno kod Mila Đukanovića, od osnivanja Monitora pa do danas). Tako je nastao tekst Uz prvi broj.

Ostalo je još da odredimo tiraž prvog broja. Bilo je jasno da će list koji ima izdavačku koncepciju orijentisanu suprotno od politike crnogorskog pučističkog režima, biti s pažnjom dočekan i izvan Crne Gore. Neki članovi redakcije (među kojima sam i ja bio) smatrali su da nije realno da broj čitalaca izvan Crne Gore bude veći od broja čitalaca u Crnoj Gori. Prevladao je entuzijazam „jugoslovena”. Odlučili smo da tiraž bude 20, umjesto prvobitno planiranih 10 hiljada.

Ne pamtim šta u srijedu popodne nije išlo kako smo planirali, zbog čega sam cijelu noć proveo u redakciji. Tako do odlaska ekipe u Sarajevo, praktično, nijesam spavao. Na put smo krenuli sa dva auta. Rajo Vulikić sa svojim kombijem i ja sa ladom. U Sarajevo su s nama otišli još Milka Tadić i tehnički urednik Puśo Matović. Kad smo kasno popodne stigli u štampariju Oslobođenja, rekli su nam da smo prikasnili, da ne mogu da organizuju da tiraž Monitora za Srbiju bude uključen u tiraž sarajevskih novina koji ide za Beograd. Nakon kratkih konsultacija, odlučili smo da Rajo i ja utovarimo cio tiraž za Srbiju i Crnu Goru i da putujemo preko Beograda, gdje ćemo u Borbi ostaviti tiraž za Srbiju. Čim je završeno štampanje, odvojili smo tiraž za BIH i krenuli za Beograd. Puśo je sjeo u Rajova kola, a ja i Milka u moja.

Pošto je to bila druga noć kako nijesam spavao, Milka (koja nije bila vozač) kontrolisala je da ne zaspem za volanom. U službu Borbine distribucije u Beogradu stigli smo oko dva i po ujutru. Ostavili smo dio tiraža za Srbiju da ga oni rasporede i pošalju u distribuciju sa svojom novinom i produžili put ka Titogradu. Boreći se povremeno s pospanošću, stigli smo u Titograd kasnije nego što smo planirali. Zakasnili smo za distribuciju tiraža izvan Titograda i list nije na vrijeme otišao na sjever. Ipak, u Titogradu je bio distribuiran zajedno sa beogradskom štampom. Oko jedanaest sati pojavio se na Štampinim kioscima.

Tako je 19. oktobra 1990, onako kako je pisalo u impresumu, Monitor počeo da živi.

(Nastaviće se)

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo