Povežite se sa nama

BAŠTE BRIGANJA

Ako mi nije dan, noć mi sigurno bude

Objavljeno prije

na

Svako sjećanje je rame koje se izmakne kad poželiš da se osloniš

 

Život je prestao da piše romane. Tek ponekad redak izbaci. Kratke tragedije, poneki ljubavni ujedno. Gviri zdrav razum iz mišje rupe, ne sme nosić da pomoli. Današnje vesti: Desanka i u jednom danu izlečeno cirka 3200 osoba od korone, i SNS smaranje po ulicama, i letnje zadušnice… Akcije skupljanja đubreta uz reke, to se zove ekološki svestan građanski aktivizam. Kad smo mi bili mali, zvalo se radna subota. Mnogo je, ljudi, na ovu napaćenu, trapavu subotu, mnogo je. Ko zna, možda bismo mi i bolji bili da onaj od Gore nije odlučio da na nas potroši samo jedan dan. Zbrzao nas načisto i, eto sad… Tu smo, gde smo. In adr njuz, puklo jaje od Vaskrsa. Prisećam se svoje babe koja proriče crne dane i svetski rat. Svako sećanje je rame koje se izmakne kad poželiš da se osloniš.

Ponekad ono što se čoveku učini dobrim ili čak izvrsnim, nije ništa drugo do osrednjost koja je imala tu sreću da se javi nakon niza lošeg. Važi i u ljubavi i u politici. Tražim novi broj da se dozovem pameti, na starom broju mi se više pamet ne javlja. Vratiš se po osećaj, ljudi tamo više nema odavno.

Najlepše i ujedno najčešće poslednje reči, nečuvene jer se izgovaraju u sebi, koje znače vrhunac sreće za kojim i inače svako večito traga: Sad bih mogao da umrem. Ako je orgazam mala smrt, kako tvrde Francuzi, smrt je golem orgazam. Malo šta je promašeno kao to požurivati. Odrasli smo ljudi i bol više ne trčkara sa zvečkom u ruci, nego obuče odelo, mirno sedi u tišini i čeka. Onaj ko je učio na tuđim greškama nije ni živeo. Zato se smejmo. Smeh ne rešava probleme ali situaciju čini podnošljivom. Ubeđuju te da ti je dobro i da treba da budeš zahvalan, jer uvek može biti gore. Može biti rata, možeš se razboleti, ne daj bože, glavu izgubiti… A ti zapravo toliko toga lepšeg možeš i niko ti to ne govori… Da možeš. Nema opravdanja praviti ni od čega nešto, zar ne, čak ni kada je previše ničega. Ta paulokoeljska želja i potreba čoveka da ubeđuje sebe u moć podsvesti, svesti, večnost, snagu uma … napravila je od čoveka budalu. Kad prevaziđeš potrebu nazivanja stvari njihovim imenom, ostane ti omiljena melodija, omiljena boja, sakriveno sklonište iza trepavica… To je mikro svet, koji traje milijardu godina u tvojoj sekundi. Onda odustaneš na trenutak, da predahneš, a trenutak se oduži i ti ne znaš da se vratiš. Filigranski precizno, oštrim perom oka, kroz vreme, oblikujem sliku želje. A želja sve veća, okatija, blistavija. I slika koja se ne rami vidokrugom.

Zagrlite svoje vreme. Ili samo zagrlite. To rade ljudi koji te vole. Zagrle te i vole te i kad nisi tako drag.

P. S. Nije krivo čudo što se ne dešava, već mi što mu ne pomažemo.

Nataša ANDRIĆ

Komentari

BAŠTE BRIGANJA

Suncem u teme

Objavljeno prije

na

Objavio:

Izgubi se čovjek, pa odluči tu da živi

 

 

Počeo je najlepši mesec, i miriše lepo, kao da se svet još nije pokvario. „Sve će se to dovesti u red.“ Možda i hoće, samo ti niko ne kaže da će to biti neki sasvim novi, a ne očekivani red, a ne kaže ni kad će to biti. Radoznalo ulazim u snove. Da vidimo šta je ovog puta na repertoaru. Kad tokom noći mozak nešto prezupči, pa se ukaže neka potencijalna budućnost, ali tako jasno, kao izvesnost…divno i jezivo.

Poguraćeš ovaj sumrak emocija, neupotrebljivu tugu, nemoć i samosažaljenje ka funkcionalnoj, usijanoj ljutnji koja će spaliti sve nepotrebno i stvoriti teren za napredak. Sulud postupak, ali provereno radi. (O funkcionisanju našeg uma više će vam reći Dučićev stih „Sve što ljubimo stvorili smo sami“, nego desetina stranica savremene psihologije.

„Sve će to jednog dana proći.“ Neće. Sve će se to jednog dana pretvoriti u kamenčugu koja će ti se navaliti bilo na leđa, bilo na dušu ili u neki od organa. Nisam ja mrgud, to brdo između obrva mi je nastalo kao morfološka adaptacija na kisele krastavčiće i baba Leposavinu turšiju. Volim aluzije u razgovoru. Kako su me jednom skupo koštale, postadoh bukvalista… Bukvalno razlažem na proste sastojke… Trešnjin cvete moj..

Nego, ne rekoh vam, pod mojim prozorom raste kesten, a u njegovoj visokoj krošnji  je gnezdo, do pre petnaestak dana bilo prazno. Ugnezdio se ćuk i po čitavu noć ćuče. Znate ono noću što se čuje, ono ćuk-ćuk na svaki sekund? Setih se kad sam bila devojčurak, kada se začuje, u babinoj kući se svi prekrste i kažu tako sigurni u to: „Neko će da umre…“ Ja čitavu noć ne spavam, samo da ne budem to ja. Danas ne strahujem, čini mi se da ako podelimo san, noć će biti laka.

Kad vas nešto spontano i prirodno privuče, to je instinkt. Kad se udaljavate od nečega spontano i prirodno, to je takođe instinkt. To nije osećaj, već odgovor – spontani i prirodni odgovor na vašu realnost. Izgubi se čovek, pa odluči tu da živi…

Noći su plave, mekane ko voće

I pune zvezda ko plitki bunari.

Neka se ljudi ljube kako hoće

U privremenom krugu malih stvari.

Ivan V. Lalić

Lepo mi je i srećna sam su dva osećanja koja se u mom životu retko sretnu na istom putu i sudare, ali tom sudaru se uvek rado iznova nadam ….iz tog sudara se uvek radja neka nova energija….pa koliko god ona trajala  potrebna mi je….

P. S. Prvi vesnik leta je sataraš.

Nataša ANDRIĆ

Komentari

nastavi čitati

BAŠTE BRIGANJA

Nismo svi (č)isti

Objavljeno prije

na

Objavio:

Potrebno mi je more, a neko ga svakog jutra ima pred nogama. Nepravda miriše na so

 

 

Pročitam nekoliko redaka pred spavanje, takoreći lična higijena, a onda… Ništa samo ne prođe, slomi se usput i što treba i što ne treba. Nešto prežališ, nešto  zakrpiš, nešto pokloniš, nešto otplačeš, nešto zagrliš, nešto ti postane ništa, a iz nekih ništa, poraste Nešto. Brojanje ovaca pred spavanje je za amatere.

Kako starimo, ne postajemo ni bolji ni gori, već sve više ličimo na sebe. Od umorni do sumorni jedno slovo. Šta nam fali?! S kao sunce. Odvažno plivamo ka kopnu, sve u nadi da je tamo. Nigde više nije bezbedno, ne zna čovek gde bi se sakrio. Mora da postoji još neki kraj sveta. Ne može samo jednom da se pobegne, mora više puta da bi valjalo. „Nije dovoljno dobro“ je mač sa dve oštrice. I pre nego što ga upotrebiš, budi siguran da jesi… dovoljno dobar. Reže podjednako dobro u oba smera, ako držiš kilavo…

Potrebno mi je more, a neko ga svakog jutra ima pred nogama. Nepravda miriše na so.

Baš kažem deci da mi nije dobro: „Izgleda da ću otići na onaj svet“, kažu: „Daj nešto da se jede i stavi kafu, pa idi gde god hoćeš“. Najgora ženska kletva – dabogda ti ručak za dva dana, pojeli za jedan dan! Volela bih da nauka otkrije lek protiv bespuća nakon ovakvih nekih dana. Ništa ne može da snađe reč, a srž da zaobiđe. Ako se reči obezvrede, šta misliš šta će sa tobom biti? Pusti ih na polja i moli se da se vrate naspavane iz cveća. Teški i prikovani za ovu zemlju, tek u ponekim trenucima bistrine, setimo da oči ne moraju da nose naš teret. Pa ih okrenemo nebu, gde slobodne od naših tela hrle u zagrljaj oblacima i Suncu. Previše je to misli zarobljenih u glavi malog čoveka, koje drži kao u kavezu, ne dozvoljavajući im da izađu iz nas i udahnu život. Dišite…. Uglavnom sam hrabra pred prazninom.

Videla sam svoju senku i pokušala da se uspavam dok ne prođe ova zima, ali nema pećine na vetrometini sveta. Nema je. Zato ulazimo u krevet kao da ulazimo u autobus, svako sa svojim koferom.

Opet pada. Zamiriše na neko potmulo sećanje… na svetla u krošnjama drveća, kad su noći bile tihe, a  kiša kvasila asfalt i prašinu. Krv prostruji unatrag.

P.S. Provalnik oblaka stigao je i na naše nebo. Čuvajte se.

Nataša ANDRIĆ

Komentari

nastavi čitati

BAŠTE BRIGANJA

Postumno

Objavljeno prije

na

Objavio:

Obično je suprotno, ali ovih dana imam osjećaj kao da vrijeme ne prolazi brzo, nego šeta uporedo sa mnom, a to mi se sviđa

 

 

Ogrejalo sunce, još samo da otopli. Osunčano polje deteline preko puta moje kuće i navre sećanje kako sam jednom davno želela da mi pokaže polje suncokreta, negde između Inđije i Beške, ali gde god smo naišli rasla je samo repa, soja, krmno bilje. Dosta odgovora leži u istoriji, zato se prošlost ne sme zanemariti, ali za danas, juče je manje bitno. Jutro je takvo da laka srca pomislim: „Neka svaka kletva bude obećanje“. Obično je suprotno, ali ovih dana imam osećaj kao da vreme ne prolazi brzo, nego šeta uporedo sa mnom, a to mi se sviđa…

Nepropisno prelazim ulicu, dovoljno udaljena od policijskih kola da ih mrzi da me opominju, ali dovoljno blizu da možemo da održavamo kontakt očima. Ne dogodi se ništa, stignem do trafike.  Kaže prodavačica da su svi otišli, samo stari ljudi i psi ostali. Klimnem glavom njoj i svojoj relativnoj mladosti. Nikada nećemo isto misliti i isto raditi, zato je čovečanstvo i postavilo neke sisteme vrednosti koje moramo da čuvamo i branimo, svako u svoje ime i do svojih granica mogućnosti, što nas je više nada je veća. Možda bi se bolje pripremila da znam šta me čeka u životu. Biti spreman, često vidim i kao biti umoran, to je ta klopka za dobronamerne. Sva nagađanja, pretpostavke su samo moguć ili željeni scenario, a šta će sutra zaista doneti, sutra će i pokazati. Život me stalno ocenjuje, o nekim ocenama ćutim. One dobre uokvirim i čuvam na zidu i neke i javno prezentujem, a neke proglasim za falš ili trenutak slabosti. Danas proglašavam svoju kuću propaganda-free prostorom i sigurnom kućom za pobeći od strave dnevne politike.

E, i ovo da vam kažem, niste svesni koliko se GUTANJE uzima kao neka automatska i zdravo za gotovo stvar, dok ti se ne upali grlo toliko, da kao da žilete da gutaš, pa meriš svaki gutljaj, pa da li je prevruća kafa, pa da li da pasiram hranu kao bebi, pa da li da uopšte pokušam da uzmem koji zalogaj ili se jednostavno ugušim&umrem.

Podsetnik: „Ono što mora da bude, nije nesreća. Nesreća je ono što ne mora biti, a ipak se dogodi:“ Pekić. Zaboravim ponekad, ali što više zaboravljam to sam manje prisutna. A prisutnost je obavezna.

Možda je ostalo još malo vremena, ali ću da ga trošim natenane. Srećno nam sunce, cvetajmo gde god smo posađeni!

P.S. Nisam ni za ovde, ni za poneti.

 

Nataša ANDRIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo