FELJTON
MIODRAG PEROVIĆ – NASTANAK MONITORA (I): Demokratska alternativa
Objavljeno prije
6 godinana
Objavio:
Monitor online
Profesor Miodrag Perović piše o nastanku i opstajanju Monitora, o vremenu i ljudima
Ideja o osnivanju Monitora rodila se među osnivačima univerzitetskog udruženja Demokratska alternativa avgusta 1990. Svrsishodno je da kratko opišem nastanak i program tog udruženja.
Prvog avgusta 1988. vratio sam se sa jednogodišnjeg boravka u SAD, gdje sam školsku 1987/88. proveo kao visiting associate professor (po kombinovanom programu Fulbrajtove fondacije i Univerziteta u Mičigenu u En Arboru). Dinamiku političke krize koja je u to vrijeme nastajala u Jugoslaviji nijesam dobro ispratio jer sam u En Arboru bio veoma zauzet.
Dvije nedjelje po mom povratku, u Titogradu je održan miting podrške kosovskim Srbima, na koji nijesam išao. Kad su se moji roditelji vratili sa skupa, prepričavajući svoj doživljaj, majka je zasuzila. Da provjerim da li sam dobro shvatio šta je bio cilj mitinga, pitao sam oca šta se to događa u Srbiji. Odgovorio je: „Stenje Srbija, sine”. Ovaj odgovor me iznenadio jer je otac bio politički stručan i projugoslovenski raspoložen. Da provjerim da li razlikuje to što se događa u Srbiji od onog što se događa u Istočnoj Evropi i Rusiji, postavio sam dodatno pitanje: ,,A šta se događa u Rusiji i Istočnoj Evropi, tata?” Odgovorio je: „Pucaju okovi, sine.” Shvatio sam da je vrag odnio šalu. Ljudima su propast komunizma i dolazak nove istorijske epohe bili manje važni od (veliko)srpskog ustanka protiv Jugoslavije, čija ideologija je dotakla i moje roditelje. U razgovorima sa kolegama na fakultetu vidio sam da sljepilo hvata i onaj društveni segment čiji zadatak u svakom društvu je da kritički promišlja procese.
Sedamnaestog septembra otac je napunio 65 godina. Toga dana naveče dugo smo razgovarali. Podsjetio sam ga da sam mu 1983. pričao o razgovoru sa Branom Pajkovićem prilikom mog prvog boravka u SAD. Brano se ljutnuo kad sam rekao da Srbija već radi na razbijanju Jugoslavije, jer poslije Titove smrti ne može da očuva centralizovanu Jugoslaviju sa Srbijom kao vodećom nacijom. (Pet godina kasnije rekao je da tada to još nije bio shvatio.) Napuštanjem jednopartijskog sistema, sada je decentralizacija postala neminovnost. Tata je pažljivo slušao, ali moja predviđanja nije ni odobravao, ni osporavao.
Tri nedjelje kasnije, šestog oktobra naveče, tata, je iznenada dobio srčani udar. Toga dana pao je tzv. autonomaški režim u Novom Sadu. (Vjerujem da je shvatio da je počeo kraj Jugoslavije i da je to doprinijelo njegovom odlasku.) Sahranili smo ga osmog oktobra, na dan kad je Milošević organizovao miting u Podgorici, čiji je cilj bio da obori i crnogorski režim, kao što je oborio vojvođanski dva dana ranije. Otac je imao važnu integrativnu ulogu u našoj porodici. Njegov odlazak svi smo doživjeli kao veliki gubitak. Brat Milo, sestra Milka i ja povukli smo se u neku vrstu emocionalne izolacije. Nijesmo se uključivali u političke događaje oko nas. Ja sam radio na završetku knjige iz Matematičke analize koju sam započeo prije odlaska u SAD.
Desetog januara 1989. velikosrpski miting je oborio crnogorski komunistički režim. Uspostavljen je marionetski režim koji je je slijepo slijedio Miloševi- ćevu politiku u razbijanju Jugoslavije. U suštini, to je bio anšlus – aneksija Crne Gore nacionalističkoj Srbiji. Tokom narednih nekoliko mjeseci na čelo „Pobjede”, RTCG, ministarstava prosvjete i kulture, Narodnog pozorišta i drugih institucija kulture, postavljeni su ljudi koji su negirali svako crnogorstvo izvan srpstva. I nacioanalno i državno. Crna Gora se pretvarala u srpski vojnički logor.
Poslije januarskog puča 1989, na PMF-u, gdje sam radio, pojačavala se podjela, koja je postojala odranije, kad su neke kolege šaljivo nazivale Duška Gvozdenovića i mene Crnogorcima. Na Odsjeku za fiziku radio je dr Dragiša Burzan-Giša, koji je u približno isto vrijeme kad i ja primljen za asistenta. Poslije povratka iz SAD, kod njega sam se apdejtovao o situaciji na fakultetu, Crnoj Gori i Jugoslaviji. Krajem proljeća 1989. Giša mi je rekao da se on i grupa njegovih prijatelja, koji imaju slične političke poglede kao nas dvojica, povremeno sastaju i razgovaraju o političkoj situaciji u Crnoj Gori. Predložio je da dođem na sljedeći susret da ih upoznam. Nekoliko dana kasnije našli smo se i otišli na sastanak, koji je bio kod kompozitora Žarka Mirkovića, magistra muzike. Tamo su bili još i dr Zdravko Uskoković sa Elektrotehničkog fakulteta, dr Dragoljub Perović, urolog i dr Branko Rašović, stomatolog (Žaro, Zdravo, Dragi, Baća). Ne sjećam se da li su na tom prvom susretu bili prisutni još dvojica, koji su kasnije bili gotovo stalni članovi ovog kružoka – Žarkov brat Brano i Peđa Marinković. Često je dolazio i njihov drug Mihailo (Miško) Vujošević. Žarko i Zdravko su rekli da oni (ovo društvo) misle da je Crna Gora potonula u nacionalistički mrak i da imaju namjeru da uspostave komunikaciju sa ljudima koji slično misle o postojećoj situaciji. Ocijenili su da bih i ja mogao biti jedan od njih. Moj odgovor je bio potvrdan, ali sam smatrao da bi najdjelotvornije bilo da se odmah napravi organizacija, koja bi javno istupila sa svojim stavovima. Oni su, međutim, mislili da bi u ovom trenutku malo ko sa Univerziteta u takvu organizaciju ušao. Nakon što sam malo ćutao i razmišljao, rekao sam da ja mislim drugačije. Da vjerujem da možemo okupiti tridesetak naših kolega, u zvanjima od docenta do redovnog profesora, ako im ponudimo papir sa jasnim programom. Vrtjeli su sumnjičavo glavom, ali smo se dogovorili da počnemo da pravimo program i vršimo konsultacije.
Jedan broj kolega predlagao je da napravimo partiju. Ljetnji raspust uvijek usporava sve aktivnosti na Univerzitetu, pa smo tek u septembru raščistili glavne stvari. Niko od nas inicijatora nije htio da se profesionalno bavi politikom, pa smo odlučiili da pravimo udruženje koje će biti grupa za vršenje pritiska na javno mnjenje i partije, ali se ne bori za vlast.
Minimalni cilj početnih aktivnosti bio je da se ospori Momiru Bulatoviću i Branku Kostiću da istupaju u ime univerziteta, što su oni redovno činili da stvore utisak da svi na Univerzitetu podržavaju nakaradnu politiku novog rukovodstva. Sticajem okolnosti taj cilj smo postigli prije nego što smo se formalno osnovali.
Osmog oktobra 1989. bila je godišnjica studentskog mitinga koji sam ranije pomenuo. Studenti su organizovali skup na kojem će se raspravljati šta jeste, a šta nije ostvareno od onog što je zahtijevano godinu dana ranije. Pozvali su Momira Bulatovića i Mila Đukanovića da budu gosti koji će govoriti na tu temu. Ovi su izbjegli da dođu. Došao je u ime cijelog rukovodstva Branko Kostić. Pošto mi nijesmo uspjeli da završimo osnivanje udruženja, skup je trebalo da prođe povoljno za Branka i vlast. Ja sam odlučio da im to pokvarim. Skup je održan u velikom amfiteatru Tehničkih fakulteta. Amfiteatar od 400 mjesta bio je dupke pun, i dodatnih stotinak studenata sjedjelo je po stepenicama. Branko Kostić je govorio pozitivno o Miloševiću i njegovoj politici, o usmjerenosti crnogorskog rukovodstva na užu saradnju sa Srbijom nego sa drugim republikama itd. Nekoliko puta tokom izlaganja izgovorio je njihovo omiljno „mi s Univerziteta”. Kad je došlo vrijeme za postavljanje pitanja, uzeo sam riječ i održao desetominutni govor. Optužio sam Branka Kostića i Momira Bulatovića što stvaraju u javnosti lažni utisak o jedinstvu na univerzitetu koje je strano njegovom biću i akademskoj sredini. U amfiteatru je zavladao tajac. Pritrčali su novinari i kamermani da snimaju moje izlaganje. Dodao sam da je teško na univerzitetu naći par nastavnika koji imaju manje prava da govore u ime univerziteta, od neuspješnog asistenta Bulatovića i predavača sporednog predmeta na teheničkim fakultetima Kostića. Na kraju sam istakao da ima dosta ljudi na Univerzitetu koji ne odobravaju njihovu velikosrpsku nacionalističku politiku, ali da su proizveli toliko veliki pritisak na univerzitetsku javnost da su ljudi prinuđeni da ćute o neslaganju s njihovom politikom.
O ovom događaju se, svakako, pročulo po Univerzitetu i nagovijestilo karakter udruženja za koje smo kroz nedjelju dana počeli da skupljamo potpise ispod osnivačkog akta.
Odlučili smo da udruženje nazovemo Demokratska alternativa (sa značenjem, demokratska altenativa sukobima u rješavanju jugoslovenskog pitanja). Najprije smo istupili sa Inicijativom za formiranje Demokratske al-ternative. Za nekoliko dana prikupili smo potpise i 12. decembra 1989. održana je Osnivačka skupština Demokratske alternative. Bilo je 55 osnivača, od kojih 35 iz reda nastavnika. Podružnica UJDI-ja (Udružena jugoslovenska demokratska inicijativa) za Crnu Goru osnovana je dvije nedjelje ranije. Za razliku od UJDI-ja, koji je bio neka vrsta od vlasti odobrena inicijativa intelektualaca iz Beograda i Zagreba, DA (Demokratska alternativa) je bila autentična pobuna profesora Univerziteta u Titogradu. Osnivačka skupština je usvojila političku platformu pod nazivom Deklaracija Demokratske alternative, Program Demokratske alternative, i izabrala Izvršni odbor i njegovog predsjednika. Predložio sam Žarka Mirkovića da on bude predsjednik. Prekorno me pogledao i rekao: „Ovo je tvoje udruženje”. On i Uskoković su izabrani za zamjenike predsjednika. Gotovo svi članovi Demokratske alternative kasnije će biti osnivači Monitora.
(Nastaviće se)
Komentari
FELJTON
BOŽIDAR PROROČIĆ: LEGENDE I PRIČE SA LOVĆENA (XVIII): Svatovska trpeza
Objavljeno prije
3 danana
7 Novembra, 2026
Monitor objavljuje izvode iz knjige književnika i publiciste Božidara Proročića u kojoj su sakupljena predanja i svjedočenja o planini legendi – Lovćenu
PRIČA O SVATOVSKOJ TRPEZI: Svatovska trpeza je toponim koji se nalazi u reonu sela njeguškog podvršja, Podi. Priča o nastanku ovog toponima predstavlja zanimljivu istorijsku priču protkanu narodnim običajima i vjerovanjima. Miračkim putevima i Pođanskim stranama su išli mnogobrojni trgovci, putnici, pastiri koji su putovali sa udaljenih lovćenskih katuna ka Kotoru, Tivtu, Budvi, ali i iz sela Gornjeg i Donjeg Grblja koji su putovali k Cetinju. Kako su sela i katuni njeguškog podvršja bili mjesta na kojima se živjelo, boravilo, pa ponekad čak i konačilo, sklopljena su brojna prijateljstva, kumstva i brakovi. Jedna veoma interesantna priča vezana je za Markišu Perkova. Markiša je kao mlad čovjek puno radio, stvarao, trgovao, uzimao u zakup dolove i pašnjake. Stvorio je veoma lijepi imetak i na Dolovima podigao
sebi poveću kuću i katun s čijeg se uzvišenja pogled pružao na Jadransko more. Markiša je imao u životu sve osim talije (sreće) da upozna svoju životnu saputnicu. No, kako su u tim vremenima ljudi bili mnogo humaniji, odluče da za njega isprose viđenu, vrijednu i lijepu đevojku Veliku iz bratstva Mršulja iz Grblja. Pođu na dogovor viđeniji Njeguši. Nakon lijepog gostoprimstva i razgovora saopšte njenom ocu razlog svog dolaska. Otac pozove svoju kćerku Veliku i saopšti joj razlog njihove posjete, a Njegušima reče da će odgovor dati kroz neđelju dana, uoči samog Đurđevdana. Tako je i bilo. Kada su ponovo došli, triput ih
Velikine sestre i majka počastiše vinom. Po starom običaju starješina prosaca nudi đevojci čašu vina. Kako je Velika primila čašu vina, to je značilo da je njeni „daju“ i da je spremna za udaju.
Poslije nekog vremena dođoše svatovi i mladoženja. Nakon „ženske svadbe“ svatovi i mlada na konjima krenuše prema katunu Dolovi. Poslije nekog vremena, kod jednog velikog kamena uz Pođanske strane, Markiša zamoli da svi malo odmore i predahnu i da prostru bijeli čaršav na kome će poslužiti po čašu crnog vina i po komad domaće pog za dug i srećan život mladenaca. Kada su svi sjeli da predahnu uz čašu vina i dok su držali komad pogače, Markiša se obrati Veliki:
„Dobro pogledaj svoj Grbalj, a sada dobro pogledaj vrhove Štirovnika, to ti je da znaš đe si bila i đe ideš i da nas na tom putu i u životu prati svaka sreća i da nikada ne zaboravimo da čuvamo ono što nas vezuje.“
Tako je i bilo, Velika je rodila pet sinova i dvije šćeri. Oboje su dočekali duboku starost i živjeli u sreći i blagostanju. No, mnogi Njeguši, Katunjani i Grbljani bez obzira da li su koga ženili ili udavali s ovih prostora ili čak i iz najudaljenijih sela Katunske nahije ili Grblja, a da su išli pođanskim ili miračkim putevima su stajali na ovo mjesto čuvši priču o Markiši Perkovu pa bi za sreću i napredak mladenaca na tom istom mjestu ručali i dizali zdravice. Od tada taj predio dobi ime Svatovska trpeza da svjedoči o lijepoj riječi i običajima koji su, nažalost, danas iščezli, ali i o ljudima i ljudskoj riječi koja je bila čvršća od kamena
sa Lovćena i Štirovnika.
LEGENDA O NASTANKU IZVORA SOKO: Katun Pavlov krst predstavlja jedan od starijih katuna na području NP „Lovćen“. Njegova ljepota se ogleda u mnogobrojnim stijenama i planinama koje ga okružuju i čine njegovu nestvarnu ljepotu. Malene vrtače, obrasle stablima bukove šume, bilesu vjekovima izvor života, a okolni pašnjački kamenjari davali su dobru ispašu za manja stada ovaca. Pored samog katuna vodio je i vodi stari karavanski put od Koložunja preko Majstora i Majstorice, Probioskog dola, Karana krša i Borovika prema Cetinju. Tim putem su
išli brojni trgovci, mještani, putnici. Jedina izvorska voda kojom bi se krijepili tokom dugih ljetnjih mjeseci na tom putu bila je Dobra voda na Koložunju.
Mještani katuna Pavlov krst su oskudijevali u pitkim vodama pa su svoja stada morali voditi na druge vode i ublove po dogovoru koji se morao poštovati. Legenda kaže da su vile, koje su boravile na Vilinim pločama, znale da tokom ljetnjih noći sjede na stijenama i posmatraju katun Pavlov krst, ali i nebeski svod koji je bio prošaran zvjezdanim putevima.
Da bi se tokom noći osvježile i okupale na tim stijenama su, snagom svojih moći, otvarale omanji izvor koji bi pred samu zoru zatvarale, čuvajući ga tako samo za sebe. Ako bi izvor obasjao prvi zrak jutarnjeg sunca, vile ga više ne bi mogle zatvoriti. Mjesec avgust je bio s posebno visokim temperaturama tako da su i noći bile vruće. Svakog jutra u samu zoru čulo se pištanje sokolova koji su kružili oko katuna Pavlov krst tražeći makar malo vode u obližnjim kamenicama i kamenjaru. Vode nije bilo ni za lijek. Legenda kaže da su sokolovi jedne večeri našli svoj počinak upravo na stijenama đe su vile boravile i posmatrale sami
katun. Te večeri vile su opet otvorile izvor da se u njemu okrijepe i okupaju svoje duge plave kose. Igra vila trajala je do pred samu zoru. Kada su vile stale da očešljaju svoje duge kose pred svitanje, sunce samo što nije bilo izgrijalo, jedno glasno pištanje sokolova je uznemirilo vile, okrenule su se prema sokolovima koji su bili u blizini njih. Utoliko prvi zrak sunca obasja vile i vile u trenu nestadoše. Izvor nastavi da teče, sokolovi slećeše na izvor i napiše se hladne vode. Legenda dalje kaže da su pastiri stalno gledali da na istom mjestu sokolovi slijeću oko podneva. Najstarijem pastiru s ovog katuna – Ivu sve je to bilo neobično. Kada je svoje stado u vrijeme najveće žege sklonio u obližnje plandište, odlučio je da se pažljivo popne na stijenu đe su sokolovi slijetali. Kada se uspeo, otkrio je maleni izvor. Zajedno s drugim mještanima izvor je usmjerio da teče niže prema kamenjaru. Tu su od kamena sazidali malenu kaptažu i uredili izvor davši mu naziv Soko.
Izvor je tekao punom snagom sve do razornog zemljotresa 1979. godine, a nakon njega izgubila se jaka „žica“. No, legenda kaže da su vile vjekovima čekale da ga ponovo vrate u središte zemlje jer samo njima pripada.
(Nastaviće se)
Komentari
FELJTON
BOŽIDAR PROROČIĆ: LEGENDE I PRIČE SA LOVĆENA (XVII): Kult vila
Objavljeno prije
1 sedmicana
31 Oktobra, 2026
Monitor objavljuje izvode iz knjige književnika i publiciste Božidara Proročića u kojoj su sakupljena predanja i svjedočenja o planini legendi – Lovćenu
LEGENDA O VILINOJ PEĆINI I MARKOVOM KAMENU: Svaka priča o njeguškim selima, zaseocima i katunima nosi onaj dah i duh prošlih vre mena na padinama Lovćena. Njeguško podvršje je tamo đe se teško živjelo, ali časno stvaralo, tamo đe su Mirac, Poda, Čavori, Koložunj i Majstori. Jednu od legendi o Vilinoj pećini s Poda prenosimo čuvajući najljepše tradicije i usmena predanja.
Nekada davno kada su sela bila puna pastira koji su živjeli na padinama Lovćena s brojnim stadima koja su se bijeljela, a svaka kuća bila puna, narod je poštovao drevna vjerovanja i legende. Vile su u dugim zimskim, ali i ljetnjim noćima znale da obilaze stada i čobane, da čuvaju iste od nevremena, vukova i svakog zla, ali ponekad i da otmu najljepšeg mladića ili đevojku zbog svoje ljepote i odvedu ih sa sobom. Jedne ljetnje noći dok je mjesec obasjavao stada, a noć bila tiha i mirna bez zavijanja vukova, tri vile su, praćene zvjezdanom prašinom nebeskog svoda, na jednom kraju vidjele visokog, stasitog mladića Marka, plavih očiju koji im je ličio više na nadljudsko, a ne čovječje biće. Opijene njegovom ljepotom, tri vile se odluče da ga zarobe i odvedu u svoju pećinu. Nakon što su ga zarobile, vile su čuvale da im Marko ne pobjegne jer je pećina imala dva izlaza. Jedna je vila stojala na ulazu, druga na izlazu, a treća je posmatrala njegovu ljepotu. Marko ih je i dalje opčinjavao, a one su pratile svaki njegov pokret. Marko je svake noći vilama pričao priče u nadi da će vile zaspati i da će on uspjeti da im umakne. Jedne večeri dok im je pričao svoje priče, vile, opijene mediteranskim i lovćenskim vazduhom, uz cvjetove i mirise pelima i ruzmarina, utonuše u duboki san. Marko iskoristi priliku i lagano se iskrade. Dok je brzim koracima grabio što dalje od pećine, jedan krik gavrana u zvjezdanoj noći probudi vile. One se hitro podigoše i na tri strane se razdvojiše da pronađu Marka. Jedna od vila ga ugleda. Ne mogavši da oprosti Marku bijeg, ali ni njegovu ljepotu, ustrijeli ga i Marko se nepomično ukoči i pretvori u kamen.
Od tada pa do danas čuva se ova drevna legenda, prenoseći se s koljena na koljeno pored ognjišta, a mjesto đe je Marko ustrijeljen dobi naziv Markov kam da podsjeća na nemoguće ljubavi između vila i ljudi.
LEGENDA O VILI SA PESTINGRADA: Istočno od Malih Zalaza nalaze se Veliki Zalazi, iznad Kotorskog zaliva a na rubu dobrotskih strana. Ovo selo krije mnoge lijepe legende, ali i tajne i priče vremena i vjekova, a jedna od njih je o Pestingradu i njegovom nastanku.
Legenda o Pestingradu i pećini Vilinici i Vilinim vratima, na padinama Štirovnika i Lovćena koji izranjaju iz mora, je neponovljiva svojom ljepotom pripovijedanja. Jedinstveni položaj i ljepota mnogobrojnih katuna i sela Njeguša su toliko nesvakidašnji i vanvremenski. Zato ne treba da nas čudi da su ljudi prosto vjerovali u snagu božanskih sila, prirode i njenog djelovanja jer su živjeli u skladu s prirodom. U dalekoj prošlosti mnogobrojni pomorci koji su putovali po dalekim prostranstvima širom svijeta s radošću su se vraćali u Boku.
Vila Alkima (grčki: Snažna) živjela je zajedno s drugim bogovima i boginjama na Olimpu. Po grčkoj mitologiji, Titani su bili toliko veliki da su za prijestole koristili planine. A Kronos, najjači i najveći među njima, sjedio je, gdje drugo, nego na Olimpu. Kasnije čitav panteon bogova živi u velelepnim kristalnim palatama koje se nalaze na vrhu ove planine
uživajući u raskoši. Za hranu su uzimali ambroziju, a za piće nektar. Ova božja hrana, po predanju, im je davala besmrtnost. Vila Alkima je živjela u slozi s bogovima i boginjama. Međutim, nakon sukoba s bogom mora Posejdonom, Alkima je morala da napusti Olimp i drevnu Grčku. Prognana od bogova i boginja svoje utočište od sigurne smrti našla je u gredama Pestingrada u blizini Velikih i Malih Zalaza. Sa strmih greda u dugim noćima je pratila pomorce na dalekim morima, ali i čuvala stada i pastire na brojnim katunima od udara gromova, snjegova, vukova i oluja. Tu vila ima i svoju pećinu, u kojoj je sačuvan jedan poseban
svijet nedostupan ljudskom oku i civilizaciji. Legenda kaže da onaj ko pokuša da naruši njen mir i harmoniju na padinama Štirovnika, bude snagom njenih mitskih čuvara gurnut u bezbrojne vode i bezdane koji se sa Lovćena spuštaju prema Bokokotorskom zalivu.
U drevnoj legendi Alkima je prve pomorce i stanovnike jednog od najljepših zaliva na svijetu savjetovala da ne dižu grad na planinskim gredama Pestingrada, iznad Kotora, već da ga sagrade uz more, jer „bez mora, ribe i soli nema njima ni života“. Zapravo, Alkima je svoje carstvo Pestingrada željela da sačuva samo za sebe, daleko od očiju pomoraca i
pastira njeguških sela. Stari pomorci su je poslušali, a onda je vila, zahvaljujući svojim moćima, napravila most do susjednog brda koje je bilo odvojeno od Pestingrada. Most je ličio na velika gradska vrata, a i dan-danas se ona zovu Vilina vrata. Pastiri podlovćenskih sela
i katuna, kao i ribari i pomorci koji su noćima plovili zalivom, govorili su da se kroz Vilina vrata, u određeno vrijeme noći, može vidjeti mjesečev srp, zlatan i svijetao, poput lađe na noćnom nebu. Tada, neki Njeguši, Kotorani, Dobroćani i drugi miljenici vila mogu pred zoru
vidjeti vilu kako sjedi na Vilinim vratima i čeka zlatnu lađu, kako bi njome zaplovila po vodama Boke i dalje u daleki svijet. Vila Alkima i dalje se nada da će joj se bogovi sa drevnog Olimpa smilovati, oprostiti joj i dozvoliti povratak u njenu postojbinu. Do danas se to nije desilo. Zbog njenih dobročinstava i dan-danas živi legenda o vili Alkimi i Pestingradu.
(Nastaviće se)
Komentari
FELJTON
BOŽIDAR PROROČIĆ: LEGENDE I PRIČE SA LOVĆENA (XVI): Njeguši
Objavljeno prije
2 sedmicena
24 Oktobra, 2026
Monitor objavljuje izvode iz knjige književnika i publiciste Božidara Proročića u kojoj su sakupljena predanja i svjedočenja o planini legendi – Lovćenu
LEGENDA O NASTANKU LEDINCA (NJEGUŠA): Kada je vrhovni bog stvarao svijet i ljude, neke predjele je želio da ostavi samo za svoje vile i bogove. Vile Rusalke i bog voda Voden su željeli samo za sebe prostor planine koja je izrastala iz samog mora i najljepšeg zaliva, pa su molili slovenskog boga Peruna da im usliši molbu. Perun im ispuni molbu, ali im reče da prirodne ljepote nijesu samo za vile i bogove već i za ljude, i da to moraju poštovati. Vrijeme je prolazilo, a taj prelijepi prostor koji su krasile padine planina prema moru, krasili su i izvori i jezera na samom vrhu planine. Bog Voden i vile Rusalke su uživale u svim ovim pogodnostima koje su koristili samo za sebe, ne dozvoljavajući da se ovim ljepotama približe prvi ljudi i uživaju u blagodetima prirode.
Bog Perun se rasrdi i planinu i veliko polje, i druga polja kao i brojne izvore i vode, zajedno s boginjom zime Morenom, pretvori u jedan veliki lednik. Okova ovo područje i njegove ljepote, u jednom danu pretvori u beskraj leda i snijega kako ga ne bi koristili ni bogovi ni ljudi. Prošli su vjekovi, a vile Rusalke i bog voda Voden zaboravili su na ove prostore. Vrhovni bog Slovena Perun je shvatio da je bio pravičan prema drugim bogovima, ali ne i prema ljudima kada je sve pretvorio u lednik. Zajedno s boginjom proljeća Vesnom otopio je lednička jezera, svojim moćima otvorio je jezera i podario ih ljudima. Suparništvo boginje proljeća Vesne i njenog neprijatelja Morene, boginje zime, ponavljalo se svake godine na
smjeni zime i proljeća. Vesna je odnosila pobjedu nad Morenom, vraćajući je u podzemni svijet i oslobađajući time zemlju od zime.
U znak poštovanja i podsjećanja na snagu i ulogu bogova, u narodnim pričama, predanjima i legendama naziv Ledinac je bilo prvo ime, a kasnije ime Njeguši dobi čitavi ovaj prostor koje i danas nosi.
LEGENDA O ŠARGANU SA BIŽALJEVCA: Bižaljevac je jedan od najljepših katuna na području NP „Lovćen“ i Žanjev Do. Na njegovim padinama, koje gledaju ka Boki, rođeni su brojni Ljesari, Vulovići i Perovići. Jedna od legendi i predanja vezana je i za ove prelijepe prostore. U davnoj prošlosti na ovom katunu i njegovim pašnjačkim kamenjarima bila su brojna stada lovaca koja su se napasala do samih vrhova Štirovnika.
Kako su ljeta bila topla i često sušna, pojavljivale su se po kamenjarima zmije, tražeći hladovinu, često su se sklanjale ispod brojnih krša i ploča. Nespretni pastir koji bi nepažnjom sio na ploču ili kamen ispod kojeg bi ona bila, bio bi ujeden. Isto tako i ovce i goveda su znala često da stradaju od zmijskog ujeda. Kako nije bilo seruma, majke su uvijek svojoj djeci u džepovima stavljale bijeli luk i ljekovite trave da ih štite od ujeda. No, često i pored svega toga, mladi pastiri su znali da postradaju od zmijskog ujeda. Kada je u samom selu Žanjev Do jednu od najmlađih i najljepših đevojaka, Gospavu, ujela zmija, a koju su otrgli od sigurne smrti, mještani odluče da na tom mjestu podignu crkvu koju su posvetili Svetom proroku Jeremiji. Sveti prorok Jeremija je zaštitnik od zmija otrovnica. Zato je običaj da se
na njegov dan razgone ovi gmizavci da ne bi preko ljeta ujedali pastire, žitelje i ovce. Žanjevdoljani bi išli 14. maja, na dan Svetog proroka Jeremije, u crkvu njemu posvećenu i govorili bi: „Jeremija u polje, a sve zmije u more! Samo jedna ostala, za zlo njeno ostala, oba oka
izbola, na dva trna glogova, na četiri šipova, zlu kob izjela“. Sveti prorok Jeremija je uslišio njihove molitve pa je jednoj od otrovnica oduzeo njenu otrov pretvorivši je u jednu od najmanjih i najljepših zmija koju Njeguši nazvaše šargan (lat. Vipera ursinii macrops).
Ubrzo su ovaj običaj preuzeli i drugi Njeguši moleći se Svetom proroku Jeremiji, zaštitniku od zmija otrovnica. Šargan i danas nastanjuje najviše vrhove Štirovnika i Lovćena i upravo ga na Bižaljevcu, oni koji imaju sreću, mogu ugledati. Njegov otrov je toliko slab, a on se uglavnom hrani sitnim insektima i manjim gušterima.
(Nastaviće se)
Komentari

PREDSTAVLJEN IZVJEŠTAJ EK O NAPRETKU CRNE GORE ZA 2026.: Optimizam raste, upozorenja ostaju
SPAJIĆ I PES POKRENULI PITANJE MALIGNOG SPOLJNOG UTICAJA: Hibridne prijetnje i (ne)selektivni pristup
RADE BOJOVIĆ, IZVRŠNI KOORDINATOR GI „21.MAJ“: Izborne pobjede su samo šansa za reforme
Izdvajamo
-
IN ENGLISH1 sedmicaBACKGROUND OF MIHAILO ZINČUK’S MISSION IN MONTENEGRO: Helped to be discovered
-
IN ENGLISH1 sedmicaUncertain Fate of Wars in Ukraine and Iran: Trump Does Not Need Peaceful Solutions Before a Deal with China
-
DRUŠTVO3 sedmiceSLUČAJ CARINE: Vlada vraća plažu u prvobitno stanje, opet
-
INTERVJU3 sedmiceZARIJA PEJOVIĆ, EKONOMISTA I BIVŠI POSLANIK: Cvijeće zla
-
DRUŠTVO3 sedmiceDRŽAVA TRAŽI 84.000 KVADRATA OD KAVAČKOG KLANA: Test za pravosuđe
-
INTERVJU3 sedmiceMARIJANA CAMOVIĆ-VELIČKOVIĆ, ČLANICA SAVJETA RTCG: Proces izbora članova Savjeta je kompromitovan
-
IN ENGLISH1 sedmicaDROUGHT AND TWO WARS CREATE GRAIN SHORTAGE: On the brink of global famine
-
Izdvojeno3 sedmicePALESTINA NAKON TRI GODINE RATA I GODINE PRIMIRJA: Smrt kao jedina konstanta
