FELJTON
MIODRAG PEROVIĆ: 30 GODINA MONITORA (II): Odluka o osnivanju nedjeljnika

Objavljeno prije
5 godinana
Objavio:
Monitor online
Profesor Miodrag Perović piše o nastanku i opstajanju Monitora, o vremenu i ljudima
Krajem ljeta 1990. usvojen je zakon o slobodi udruživanja i na pomolu bilo raspisivanje prvih višestranačkih izbora. Članovi udruženja koji su željeli da i dalje budu politički aktivni, već su bili pristupili političkim partijama. Pošto niko iz Izvršnog odbora nije želio da se bavi partijskom politikom, dogovorili smo se da gasimo organizaciju. Ja sam na jednom od posljednjih susreta upitao da li ima još nešto čime bismo mogli doprinijeti širenju ideja za koje smo se zalagali. Neko je rekao, čini mi se Zdravko Uskoković ili Žarko Mirković, da bi pokretanje neke novine sa izdavačkom koncepcijom koja bi bila bazirana na programu Demokratske alternative (DA) bilo veoma korisno, jer bi doprinijelo usmjeravanju politike novoformiranih partija prema ciljevima za koje se mi zalažemo.
Gotovo svi članovi DA, s kojima sam razgovarao, podržali su ideju o osnivanju nedjeljnika. Jedan događaj me prinudio da u realizaciju krenem praktično odmah. Pozvao me Mladen Lompar i kad smo se sreli, kaže mi da bi on, Milorad Mijo Popović i Marko Špadijer, svi independisti, željeli da razgovaraju sa mnom o pokretanju lista. Sastanak je održan na Cetinju. Popović je u to vrijeme često boravio u Zagrebu. Rekao je da finansijska sredstva ne bi bila problem, jer bi nam pomoć došla iz Zagreba. Znajući da Crnogorci u Zagrebu nemaju mnogo para, shvatio sam da bi ta sredstva dolazila od tadašnjeg hrvatskog režima. Na osnovu uloge koju Popović danas igra u Crnoj Gori, nijesam siguran da Popovićeva ponuda nije bila pokušaj režima da pomoću finansijske podrške, uspostavi kontrolu nada mnom i listom i prije njegovog pokretanja. Pošto sam osnivanje lista vidio kao sredstvo okupljanja i integracije crnogorskog independističkog proevropskog pokreta, smatrao sam da pokretanje lista ima smisla jedino ako bude kolektivno pregnuće independistički orijentisanih proevropskih snaga, i finansijski i kadrovski. To je zahtijevalo da list ne bude niti pod kontrolom crnogorske vlasti, koja je bila Miloševićeva ekspozitura, ali ni pod jakim uticajem rukovodstva bilo koje od bivših jugoslovenskih republika. Zato sam rekao da ćemo o finansijskoj pomoći razgovarati drugi put.
Odlučio sam da požurim sa pokretanjem lista, da Popović ne upropasti stvar ako osnuje list koji bi bio u orbiti Tuđmanovog režima. Popović se kasnije žalio da sam mu napravio veliku štetu.
Napravio sam sljedeći plan. Za osnivače ću uzeti stotinjak uglednih ličnosti, kolege iz DA i druge intelektualce koji nijesu davali podršku režimu, kojih je bilo među kulturnim djelatnicima, advokatima, biznismenima. Veliki broj osnivača će olakšati da se prikupi potrebni osnivački ulog. Široka lepeza uglednih osnivača trebalo je da bude i otežavajuća okolnost za režim, da hajkom na jednog ili nekoliko osnivača kompromituje i osnivače i list.
Najteže mi je bilo da nađem glavnog urednika. Morao je biti protivnik politike novog rukovodstva, ali nije smio biti ni zatucani komunista, ni tvrdi jugoslovenski integralista. Da bi u trenutku raspada Jugoslavije, za šta sam vjerovao da će brzo doći, prihvatio orijentaciju lista prema crnogorskoj nezavisnosti. Neko od mojih kolega je jednom rekao da bi najbolje bilo da neko od nas vodi list. Ovu misao tada nijesmo razrađivali, jer je svaki od nas bio veoma zauzet u svojoj osnovnoj profesiji na univerzitetu. Sad sam tu ideju aktualizovao. Zdravko i Žarko su bili značajno mlađi od mene i trebalo im je više vremena do izbora u zvanje redovnog profesora, kojim se kruniše naša profesija. Konkurs za moj izbor u to zvanje trebalo je da bude kroz godinu i nešto. Sa knjigom koja je trebalo da mi uskoro izađe iz štampe, ja sam de facto već ispunjavao uslove za izbor u zvanje redovnog profesora. Stoga sam ja bio taj od trojice koji može dopustiti sebi da neki kraći period, dok se list ne stabilizuje, smanji profesionalne aktivnosti. Procjenjivali smo da je za to potrebno pola godine do godinu.
Jedno moje karakterno svojstvo izazivalo je oprez prema eventualnom opredjeljenju da budem glavni urednik. Nikad me nijesu zanimale lokalne priče i glasine o ljudima i događajima, tako da su mi mogle promaći teme koje treba istraživati. Ovaj hendikep pojačavala je druga moja karakterna crta. Od kad znam za sebe, nijesam imao volje da razvijam lične odnose sa velikim brojem ljudi. Ovo „izolaciono svojstvo” bilo je pojačano time što je moja supruga bila stranac. Moje kolege iz Izvršnog odbora DA bili su više u kontaktu sa lokalnim životom. Poznavali su mnogo više ljudi i znali sve lokalne „aktuelne teme”. Pošto sam imao povjerenje u njih, zaključio sam da bih svoja ograničenja mogao da nadomjestim svakodnevnim kolektivnim konsultacijama sa njima, koje bi mi koristile u upravljanju listom. Kao novinarsku protivtežu našem akademizmu, imenovaćemo nekog iskusnog novinara, koji ima autoritet među kolegama, za zamjenika glavnog urednika. Moji prijatelji prihvatili su ovakav plan, pa smo odlučili da ja budem prvi glavni urednik – volonter. U impresum ću staviti v.d. direktora i glavnog urednika. Da se zna da sam tu privremeno i da tražimo zamjenu. Nijesam ni pomišljao da će iskrsnuti gotovo nepremostivi problemi u utemeljivanju lista i ta „privremena” situacija potrajati četiri godine, a angažman u utemeljivanju nezavisnih medija u Crnoj Gori do kraja života.
Dobio sam saglasnost i osnivačke potpise svih članova Demokratske alternative kojima sam ponudio da budu osnivači lista. Utrčao sam na dva sastanka socijalista i socijaldemokrata-reformista i od njih pokupio osnivačke uloge i potpise; pozvao sam jedan broj liberala s kojima sam bio blizak i od njih dobio isto. Za par dana imao sam preko sedamdeset osnivačkih uloga. Sa advokatom Rankom Vukotićem bio sam, za kratko vrijeme od kad sam postao civilni aktivista, uspostavio najbliže odnose, koji su prerasli u odanost i prijateljstvo. Dok sam još skupljao potpise, pristao je da na osnovu spiska koji sam mu dao napravi osnivački akt i statut, iako nije vjerovao da ću skupiti toliko potpisa i osnivačkih uloga za nekoliko dana za koliko sam od njega tražio da pripremi registraciju. Na kraju, kad je on par dana docnije završio registraciju kod suda, imali smo preko sto osnivača od kojih više od dvadeset nije ušlo u sudski registracioni akt. Po njegovom predlogu, registrovali smo Novinsko-izdavačko preduzeće Montenegropublic d.o.o. (izbor imena njegov), čiji bi prvi medijski projekat bio nedjeljnik kojem još nijesmo odredili ime.
Procijenili smo da pojedinačni osnivački ulog čiji gubitak ljudi mogu da prihvate može da bude 150– 200DM. Za prvih nekoliko brojeva potrebno je bilo 20.000–30.000 DM. Krenuo sam da taj novac skupim od 100 osnivača. Međutim, neki osnivači su bili spremni da daju mnogo više od onoga što sam tražio. Žarko Rakčević i njegov kum Žarko Jovanović dali su odmah 4.500 DM i 13.000 DM. Duško Petranović je rekao da će mi dati oko 3.000 DM (1.800 USD). Smatrajući da bi velika razlika pojedinačnih ulaganja mogla da ugrozi poželjnu ravnomjernost uticaja osnivača na redakciju, planirao sam da ovoj trojici osnivača povratim dio sredstava kad prva faza ulaganja bude završena. (Stvari su se kasnije razvijale tako da smo Rakčeviću i Jovanoviću 1995. vratili cio iznos osnivačkih uloga, u procesu uvođenja novinara u vlasnike lista). Zahvaljujući ovoj trojici osnivača, mogli smo da ubrzamo izlazak prvog broja. Prebacio sam težište sa regrutovanja osnivača i uplate osnivačkih uloga na formiranje redakcije.
Osnivači Monitora
Osnivači Monitora (registrovani u sudu ili pristupili tokom nekoliko narednih nedjelja): dr Dragiša Burzan (DA), dr Janko Janković (DA), Ranko Vukotić, mr Radomir Laković (DA), mr Žarko Mirković (DA), dr Miodrag Perović (DA), dr Dušan Petranović (DA), dr Zdravko Uskoković (DA), dr Milan Vukčević (DA), dr Staniša Ivanović (DA), dr Vladislav Damjanović (DA), dr Dragan Hajduković (DA), dr Milan Martinović (DA), dr Arsenije Vujović (DA), dr Refik Zejnilović (DA), dr Branko Rašović (DA), dr Ljubiša Stanković (DA), Vladimir Čejović (DA), Milo Perović (DA), Irfan Kurpejović (DA), Velimir Vujović, Stanislav Ćano Koprivica, Stojan Cerović, Stanko Cerović, Dimitrije Krivokapić, Radun Mićković, Miodrag Vukmanović, dr Vukić Pulević, dr Ratko Orlandić, Radovan Lakić, Mihailo Mujo Đuranović, Sreten Asanović, dr Mira Samardžić, Vera Vučinić, Radomir Vulikić, Slobodan Brajović, Miodrag Kalezić, Predrag Mikan Đuranović, Rade Đuričković, Ratko Popović, dr Ilija Vujošević (DA), Šeko Adžiomerović, Ratko Ivanović, Dragan Martinović, Bose Tatar, Milutin Radunović, Novica Samardžić, Mihailo Radojičić, Savo Jablan, Zoran Ljumović, Dragana Đuranović, Danica Vukotić, Rajko Vlahović, Nenad Nikaljević, Dimitrije Škuletić, Dragan Đerković, Predrag Popović, mr Zdravko Krivokapić (DA), dr Radovan Martinović, dr Dragoljub Perović, Dragan Sekulović, Mihailo Vujošević, Branislav Pajković, Slobodan Franović, Vladimir Nikaljević, Vladan Đuranović, Stevo Vučinić, Marko Špadijer, Milka Ljumović, Slavko Perović, Žarko Rakčević, Žarko Jovanović, Vjera Jovanović, Ilija Čuljković, Branka Kovačević, Miloš Raičević, Zoran Mišurović, Miomir Rora Radević, Radojica Dakić, Sreten Radonjić, Veselin Popović, Drago Rašović, mr Pavle Jovićević, Velimir Vlahović, Jusuf Kalamperović, Mihailo Kuliš, Miloš Šuster, Božo Kovač, Dragan Barović, Brano Mirković, Jovana Popović, Josif Ljumović, Milutin Jovićević, Miodrag Krivokapić, Veselin Raspopović, Slobodan Dedić, Špiro Nilević.
(Nastaviće se)
Komentari
IZDVOJENO
-
ANDRIJEVICA – KAKO POBJEĆI IZ SIROMAŠTVA: Stare karaule za novi početak
-
NIKOLA VUKČEVIĆ, REDITELJ: Svijet časti i svijet rata
-
TRGOVINA LJUDIMA U CRNOJ GORI – UGOVORENI BRAKOVI: Kriminal pod velom tradicije
-
BIVŠA VLADA PREVESLALA ZIMSKU TURISTIČKU PRIJESTONICU: Durmitor u Mojkovcu
-
Prvo. pa zajam
-
Ako progovore Turci
FELJTON
RAMIZ HADŽIBEGOVIĆ – LJUBAVNA PISMA (V): Darovi srca i duše

Objavljeno prije
4 danana
5 Jula, 2025
Monitor čitaocima predstavlja eseje Ramiza Hadžibegovića na neobične i zaboravljene teme, koji su objavljeni na sajtu montenegrina.net
Snaga ljubavnog pisma bila je impresivna i presudna. Strast i čežnja fokusirane naracije, u ritualizovanom poretku života, bila je dovoljna za žensku osećajnost. Moć pisma je da pokrene dobru energiju i otvori dubinsku istinu života, u kojima se skrivaju tragovi veličanstvene hipersenzibilnosti i skrivene podsvesti. U potrazi za voljenim bićem, lepota reči, njena postojanost i upornost, dobija impuls potvrde života i vitalnosti. Darovi srca i duše, sugestivna jasnoća i uverljivost igre, postaju trajnost odnosa vrednog smisla života i srećne budućnosti. Pisma su se pisala dok krvni sudovi nisu stizali da prate nalete unutrašnjih tokova emocije; plamen steže golim rukama, izvesnost živi od neizvesnosti. Iz tamnih i skrivenih tokova podsvesti sudaraju se nada i očajanje. Nad njima plešu anđeo gordosti i demon propasti. Bio je to izazov podeljene realnosti kod svakog aktera koji je pisao i slao pismene poruke. Nit koja prožima sva pisma bila su inspirisana najsnažnijom silom koja pokreće svet – ljubavlju.
Istorija je prepuna zanimljivih pisama koja se odnose na izjavljivanje ljubavi. Nema slavnog imena koje se nije našlo na spisku autora i pošaljioca. Kako su voleli i o ljubavi pisali štampane su mnogobrojne antologije u milionskim tiražima, u kojima su se našla njihova najlepša ljubavna pisma na jednom mestu: Najlepša ljubavna pisma slavnih muškaraca; Najromantičnija ljubavna pisma slavnih pisaca; Najlepša ljubavna pisma izuzetnih žena; Pisma velikih književnika; Ljubavna pisma poznatih ličnosti; Najlepša ljubavna pisma svih vremena... Neki tragovi ovih pisama ostaće zauvek neizbrisivi. U silnoj raskoši i lepoti poetsko-proznih izraza, svako pismo je imalo svoju doslednost, jasnoću i dostojanstvenost, sa poetikom koja se prelivala iz najsenzibilnijih osećanja njihovih stvaralaca, od njihovih običnih dana u njihove neobične stihove, iz njihovih ingenioznih stihova u nežna, kratka i duga, setna i drhtava ljubavna pisma.
U ambijentu koji je bio sapet u čauri jednog osobenog mentaliteta i karaktera, ta tradicionalna utemeljena pojavnost imala je i neka svoja nepisana pravila. U brzopletom i naivnom pohodu osvajanja ženskih srca, pisma su više slali muškarci nego devojke. Ipak, bez literarnog talenta, kakav zahteva jedno ljubavno pismo, devojke su za to angažovale svoje najbolje drugarice koje su bile veštije u građenju pesničkih slika. („Pisala sam za najboljeg druga, komšiju, za rođaka. A ja, nikad ne napisah svom dečku jedno emotivno i srceparajuće pismo. Strah da otvoreno pokažem šta osećam ili da mi neće biti adekvatno uzvraćeno, bili su razlozi za takvu moju apstinenciju“, ističe anonimna čitateljka, u jednom ženskom časopisu. „Od dara za pisanje moj drug je imao olovku i blok za jamb. Pišući za njega pisma postala sam tajni obožavalac njegove djevojke, a kasnije i supruge“, beleži u svojoj ispovesti na svoju mladost, M. A. iz Podgorice). Ako pisma nisu slata poštom, onda su njihovi prenosioci bile diskretne i poverljive osobe. Bez straha da će to pismo pročitati neko nepoželjan, devojke su bile opuštene i staložene. U suprotnom, zastiđene moralnošću koja je striktno određivala granice normalnog, otvaraju se ona poslednja vrata koja je u svakoj bajci rizično, i po život opasno, otvarati. Zato je uručenje pisma bilo, koliko tvorevina duha, toliko sreće i veštine; to je trebalo biti nevidljivo i sitnim zvezdama na nebu. „Kad pošaljem pismo poštom, sama od sebe bežim, a kad se pojavi poštar sama sebe sustižem“. („Po slanju pisma osetiš kako dodiruješ svoju samoću, kako ti se telo javlja, kosti od mesa razdvajaju. Duša te drma, potresa; odazivaš se na glasove za koje nisi znao da u tebi, ućutkani, u živom zaboravu traju, uveren u realnost bola, u zbilju patnje i suza“, seća se autor ljubavnog pisma iz Beograda). Ako su poslata poštom, poštari su nastojali da čuvaju devojačke tajne. To je bila njihova otmenost i normalnost. Inače, za takve namene birale su se najlepše koverte, dok je papir, veštim devojačkim crtežima, više ličio na slikarsko platno sa najlepšim motivima tanane osećajnosti. ,,Pisanje je za mene bio pravi ritual. Pažljivo sam birala boju, dezen, sliku, pa čak i miris pisma, vodeći računa da ne pošaljem dva puta za redom koverat iste boje. Onda bih tekst prvo pisala tehničkom olovkom u bloku, a nakon ispravljanja grešaka i korigovanjem delova koji mi se baš i nisu dopali, penkalom prepisivala na ružičaste, žute ili crvene listove“, objašnjava poznata slikarka svoju tehniku pisanja. Jednostavnim jezikom rečeno, kreativnost je bila polazna tačka svakog ljubavnog pisma. Svi ti rituali su prenošeni sa kolena na koleno.
Ova čežnjiva komunikacija, sa skrivenim duhovnim korenjem svog nadahnuća, nije bila obična. U njoj se ukrštala večnost, sugestivna jasnoća i uverljiva igra. Dovoljno za uživanje, premalo za potpunu sreću. Kakva je radost, strepnja i nadanja, držati u rukama neotvoreni koverat. Dakako, postoje i pisma posle kojih ne sviće. Ono što sadrži pismo pisano rukom, a što internet nikako ne može preneti, jeste vreme – vreme onoga ko piše i vreme onoga ko čeka pismo. To vreme nosi u sebi slojeve ličnog i prostornog pamćenja. „Neuporediv je osećaj iščekivanja pisma da ti stigne. Kao da hodaš po nečijim stopama u snegu do tople kuće, u kojoj ćete se jednom već susresti uživo. Ta pisma, puna darova srca i emocije, ljudske radosti i nezasite romantike, bila su mi značajnija od svih imejl, ili sms prepiski“. (,,Vazda mi je bilo drago zavući se u mamine stvari (normalno dok je ona na poslu) i čitati pisma koje je stari pisao dok je bio u vojsci“… Ovim pismima devojke i mladići branili su malo zemlje pod nogama i malo sunca u očima; ona su bila čovekova uteha za izgubljeni raj, ali i mera emocije srca i duše. Ona su bila sveta mesta u kojem je život dobijao svoje obrise kroz poetiku koja je prevazilazila mogućnosti njihovih stvaralaca. (Prema svedočenju pojedinih pesnikinja, one su svoj talenat prepoznale i preko pisanja ljubavnih pisama). Oni su svojom autentičnom kreativnošću i tajnim šapatom branili svoju mladost, šćućurene zvezde i mesec iznad sebe, ali i pokazivali ponorne tokove pometenog stanja duha i duboke emotivne neispunjenosti. (,,U njih sam utkala toliko emocije da mi se čini da ni sada, skoro četvrt veka kasnije, ne bih mogla nekome da napišem nekoliko ljubavnih rečenica, jer sam sve što sam mislila, želela, osećala tada prenela na papir. Bile su to bujice osećanja, koje su samo izvirale i nadolazile u talasima, preteći da me poplave“, napisala je jedna umetnica).
Živimo u delikatnom vremenu, u licemernom svetu koji je iz različitih razloga zaboravio neke dobre temeljne ljudske vrednosti. I sve to ne bi bilo toliko tragično, da ljubav, kao vrednost života, nije doista ugrožena, iako najbolje odražava prirodu ljudskog postojanja i smisao življenja. Gde nestade romantično, tajno i nepoznato, izvorno, nedirnuto, nevino, nehajno i naivno. Kao antropološka činjenica, ljubavna pisma su bila neponovljivi poetsko – lirski narativ i iskaz dragocene vrednosti, koji na literaran i stvaran način ispovedaju i trasponuju život u mikroesej, te se, ne bez razloga, smatraju delom naše pisane književne tradicije.
Digitalizacija, društvene mreže, savremena sredstva za komunikaciju podržavaju neke druge slike, nezamislive generacijama od pre samo nekoliko decenija. Današnji čovek je dresiran da racionalno promišlja o izazovima savremenog trenutka, u kojem bi „velike“ reči i patetične izjave delovale neprimereno. Živi se brzo, pa ko će pisati dugačko pismo, čekati danima da bude uručeno i onda još čekati na odgovor. Gde je i u kakvom mimohodu ljubav zalutala, gde je romantika nestala? Zanemarila se lepota, duh i duša stvaranja, koji u svim vremenima nastaju iz metafizičkog beskraja.
Ako ne u živoj komunikaciji, ljubavna pisma žive pokorno u senci svojih najbližih srodnika, starije generacije. Negde na tavanu, u podrumu, u nekoj kartonskoj kutiji ili staroj komodi. Ona se u tišini samoće, prepuna posthumne ljubavi, ne predaju, budući da u njima, kao u malim skrivenim tajnama, prošlost još uvek živi. Kao jedva čujni eho neke stare voljene pesme, te senke sećanja biće uvek moćne, nadahnjujuće i nostalgične.
(Nastaviće se)
Komentari
FELJTON
RAMIZ HADŽIBEGOVIĆ – LJUBAVNA PISMA (IV): Romantična vrlina prošlosti

Objavljeno prije
2 sedmicena
27 Juna, 2025
Monitor čitaocima predstavlja eseje Ramiza Hadžibegovića na neobične i zaboravljene teme, koji su objavljeni na sajtu montenegrina.net
„Moje prvo ljubavno pismo, koje sam poslala, bilo je jako tužno. Sećam se kako sam danima, prvo razmišljala, a potom i smišljala, da svoja osećanja prenesem na papir i da to liči na nešto. Uz mnogo snebivanja, muke, dilema, i dosta znoja, pismo je, na kraju, napisano i poslano. Danima u nestrpljenju čekala na odgovor koji nikada nije stigao“. Ovako piše na svom blogu poznata slikarka, opisujući svoje nevolje kada su muškarci i žene jedni drugima svoje intimne i ljubavne poruke iznosili u pismima. Jetka i iskrena ispovest o jednom romantičarskom narativu kojeg je vreme definitivno prebrisalo.
Noseći u svom biću aromatične asocijacije svoga vremena i sopstveni emotivni univezum dosledne mere ukusa, razumevanja i vrednovanja, ovaj iskustveni prtljag prošlosti, uzdrhtale emocionalne rascvetalosti bio je intimni koordinatni sistem ljubavi i tajanstva, žudnje i traganja, snova i stvarnosti. Izrastao, kako iz nužnosti za ljubavlju, tako i iz individualne kreacije takve potrebe, jače i od koristi i od razuma, postaje neodvojiv deo svake tradicije. Kao sklonište i utočište, kao trajna uspomena na mladost, ljubavna pisma su važan deo sociokulturnog, antropološkog, sociološkog i tradicijskog nasleđa. Ona su i značajan izvor informacija o vremenu u kojem su nastajala, a mogu biti vredna građa etnolozima, istoričarima, umetnicima. Kao znamenje samog života, ona su i trag hiljadugodišnje istorije čovečanstva. U antičkoj književnosti, ona su bila poseban vid retorike, pa su postojali i priručnici za sastavljanje pisama. Ta neobična filozofija života bila je druga priroda naših predaka, iako prikrivena, zaklonjena, pritajena.
Kao aktivno mesto života, njihov početak se vezuje za pronalazak pisma i pismenosti. Koliko je stara istorija pismenosti, toliko je stara i ova epistolarna forma. Pisma su od davnina savladavala razdaljine i spajale emocije, prenoseći poruke različitog sadržaja. Dugi niz vekova to je bio jedini vid kontakta među onima koji nisu zajedno. Od „Solomonove pesme“ koja se nalazi u Bibliji i Starom zavetu, preko drevne prepiske indijskog cara i carice, nezavisno od kultura i generacija, ona su bila glas intimnosti, i izraz bliskosti između dvoje ljudi. U težnji da ljubav tumače snagom svoje poetske raskoši, izražavala su najtananija i najintimnija osećanja. Kao nemi svedoci vremena, takva pisma predstavljaju riznicu ogromnog planetarnog bogatstva osećanja u originalnoj formi. U tim živopisnim slikama jednog sveta, koji će za većinu nas ostati fizički nedostupan, sve je bilo ispunjeno smislom, odvažnošću i dubokom zagledanošću u istinsku lepotu pravih vrednosti. U potrazi za ljubavlju i za svim onim što pokreće svakog čoveka, pisma su im omogućavala da izraze skriveni aspekt svog bića, da podele tajni šapat svojih duša. Bio je to najkraći, najjednostavniji i najefikasniji način da se pronađe put do emocija, snažnih doživljaja i sveta otvorenih mogućnosti. („Zahvaljujući pismima, moj unutrašnji život je bio bogatiji; emocije nisam držala pod ključem. Ljubav mi je bila uzvraćena“, pohvalila se čitateljka jednog časopisa).
Skupljajući sećanja, od zbunjenosti, smetenosti do potpunog stasavanja, kroz senovitost potisnutih uspomena, tadašnji momci, puni individualne anarhije, znali su da nema te lepote koja se neće izložiti zavodljivoj slabosti briljantno napisanog ljubavnog pisma, tj. iskazane duboke emocije. Savršeno oblikovane misli u svoj svojoj lepoti bila je garancija njihovog uspeha. Za razliku od momaka, devojke su, odrastajući u ambijentu tradicionalnih shvatanja, ređe bile inicijatori kontakta sa momcima preko pisama. Takva njihova iskušenja mogla su imati posledice po cenu njihove časti i ponosa, zbog čega su svoju skučenost bojile strpljenjem, a svoju osujećenost nadom. Čiste od mnogo čega, njihova čednost nikad nije bila oslobodjena od predrasuda. Ako su želele da prenesu poruku, morale su da nađu kreativan način da je sakriju. U takvim okolnostima devojke su imale svoje „strategije“ i rituale, pomoću kojih su momcima kradom dodavale svoja kratka pisamca ili slale šifrovane poruke. (U Londonu je 1977. godine objavljen priručnik za dame, u kojem se, između ostalog, objašnjava kako se preko lepeze mogu slati ljubavni signali. Inače, šifrovane poruke su se stavljale u goblenima, zidnim tapiserijama, umetničkim slikama, pesmama…)
„Kad se djevojka i momak vole i nemaju prilike da ašikuju, šalje jedno drugome znakove ljubavi. Ti su znakovi od strane devojke: jabuka i u nju usađen karanfil, kita cvijeća, svezana svilom i zlatom u znak da njih dvoje jedno uz drugo pristaju, ko zlato na svilu i da se nerazrješivo svežu. Komadić od hasure znači, da je djevojka momku od srca hasret (rada);komadić ugljena, da joj srce za njim crni kao ugljen; zrno kafe znači, da bi rado sa njim posjedila, razgovarala i kahvu popila. Jagluk (marama) znači da jaduje za njime i da će suze roniti, ako joj se iznevjeri. Osim toga znači i selam“. (Antun Hangi, Život i običaji muslimana u Bosni i Hercegovini, „Dobra knjiga“, Tuzla, 2021).
I kao što se svaka varoš nije mogla zamisliti bez bogomolje i kafane, ni ljubavna pisma nisu mogla zaobići zavodljivu melodiju srca koja vole. Kakav god bio – život u sjaju i raskoši, sivilu, oskudici i povremenoj tuposti, ljubav je suverena sila koja ima moć da preobražava stvarnost. Pisma su povezivala život, ljude, sreću, bol, mladost, nadu, brigu, godine; pusta usta, gola duša, niko te ništa ne pita. U njima se život, kakav god bio, prikazuje ili iscrpljuje – na jednom ramenu anđeo, na drugom đavo. Ljubavna pisma su bila svetla, orjentiri i ognjišta pod nebrojivim zvezdama; bogatila su ljudsko postojanje, umnožavala živote. U ovim narativima, ljubavi i tajanstva, žudnje i traganja, ona su životu pridodavala dimenziju jedinstvenosti, smisla, značaja, lepote, ostvarenosti. Između topline i večnosti, sreće i vesele nade, bilo je i tuge i očaja.
Bila je to gotovo nevidljiva, ali sveprisutno naglašena običajnost, nešto nedovoljno definisano a, opet, rasprostranjeno; nešto što se ne izdvaja i ne izdiže iznad života, već čini njegov sastavni deo, savremenim generacijama teško dokučivo i shvatljivo. Struktuirana u kulturulošku pojavnost romantičarske tradicije, kao metafora ranjivosti duše i kulturnih korena, ljubavna pisma danas figuriraju kao umetnička projekcija romaneskne književnosti. Pročišćenim i svedenim stilom, stoje na braniku poezije velike lepote, te najfinijeg i najrazumljivijeg književnog jezika, koji u svakom pogledu može biti uzor. Najlepši stihovi, sročeni u ovim pismima, nikad neće biti pročitani. Bio je to šapat davnog, primarnog oblika, osvetljen fenomenologijom gorke istine i sama istina o čovekovoj potrazi za ljubavlju i srećom. U ovim pismima, ali i lakoći njihovog razumevanja i uživanja, traje emocija surove nežnosti u svedenom ritualu, najbliža dramskoj napetosti, kojom se zadržava pažnja sevdalisanja ili serenadisanja. Lepotu romantičnih osećanja u ljubavnim pismima mnogih slavnih ljudi nikad neće moći da zamene internet i savremena digitalna tehnologija. („Ti si veća od nebesa, ti si veća od zemlje, ti za koju je otkupninu bio sam Stvoritelj svijeta. Ali, što je on vidio u tebi, pitam se, kojemu ništa ne nedostaje, kad je za tebe pristao na sve muke svog poslednjeg hropca, na svu sramotu svoje muke? Šta li je drugo mogao tražiti u tebi ako ne tebe samu“, Pjer Abelar Eloizi Abelar (Heloise et Abelard). „Kamo sreće da volim Boga, kao što volim tebe“, bio je odgovor Eloize (prepiska iz XII veka).
(Nastaviće se)
Komentari
FELJTON
RAMIZ HADŽIBEGOVIĆ – ŠTAFETA (III): Veliki riality show

Objavljeno prije
3 sedmicena
20 Juna, 2025
Monitor čitaocima predstavlja eseje Ramiza Hadžibegovića na neobične i zaboravljene teme, koji su objavljeni na sajtu montenegrina.net
Generacijsku decu, koja su odrastala sa milionima svojih vršnjaka širom Jugoslavije, karakterisala je vedrina igre, slavljenje života i humor koji donosi rasterećenje. Mladost bez nade ne može da se razvija, a kamoli da u zrelom dobu rešava neke teške probleme. „Dan mladosti se proslavljao izuzetno organizovano, svečano, masovno, u svim djelovima zemlje. Brojne i raznovrsne programe – masovni ispraćaji, govori, tv prenosi – tokom dva tri mjeseca, priređivali su pretežno mladi – pioniri i omladina- ali su učestvovali i stariji, a posebno vojska. Bio je to jedan od najvažnijih državnih praznika. Kroz desetine raznovrsnih programa, u kojima su učestvovale na hiljade mladih, dolazilo je do masovnog druženja i njihovog zbližavanja, a to je doprinosilo ostvarivanju duha zajedništva i bratstva i jedinstva. Bio je to pravi veliki riality show. U krajnjem, sve je to bilo u funkciji afirmacije zajedničkog života svih građana, u svim republikama Jugoslavije“, zapisao je istaknuti crnogorski novinar i publicista Danilo Burzan.
Više od tri i po decenije, Tito je bio nezaobilazna figura iz detinjstva, mladosti i zrelog doba najvećeg broja Jugoslovena. O njemu skoro da sve znamo: napisane su silne knjige i snimljeni mnogi filmovi. Urastao u svoj istorijski trenutak, kao osvedočeni antifašista i partizanski vođa, Tito je bio brend, jednako koliko i Jugoslavija; čovek misije koji je uvek verovao u moć energije mladosti, i to je posebno naglašavao. Državnik magične energije ispisao je realan bajkoliki životni scenario ostvarenog životnog podviga. („Jednom prilikom, na svečanom ručku u Diseldorfu, predsednik nemačke vlade upita predsednika Tita: „Čujem, gospodine predsedniče, da ste bili jedan od prvih gastarbajtera iz vaše zemlje u Nemačkoj i da ste tada, pred Prvi svetski rat, razmišljali o tome da se iselite u Ameriku. Šta bi bilo sa vama i sa vašom zemljom i sa Evropom, da ste tada otišli preko okeana? Bio bih milioner, odgovorio je Tito“, Ivan Ivanji, JBT i njegovo doba, „Vreme“, maj 2011). Ogromna većina takvih istorijskih veličina, jednako poput uglednih domaćina, kojima je čast bila ispred života, a obraz iznad svakog bogatstva, posle svoje smrti „zasluže“ čitave knjige ispunjene sa mnogo klevete, pakosti, prostote, raznih falsifikata, od pseudo ekspertskih znalaca i narcisoidnih manipulatora, koji tako namire sebe prodajom u visokim tiražima. U takvim manipulacijama svaki zdrav razum bi ustuknuo pred ogromnim talasom gluposti, u kojoj mnoge stvari liče na mržnju. Ljudi imaju jednu večnu, neutaživu želju da vrše nasilje nad interpretacijom prošlosti, a u svakom ludilu je svaka istina obesnažena. Takvima je teško doći do istine, osim one kojom su okovani. Naravno, pred nama je prošlost satkana od niti sećanja i redefinisanja istorije i simbola iz mladosti, odnosno bogati dvosmisao viđenja, te zato prošlost treba gledati i analizirati vrlo pažljivo i odgovorno. O ljudima, istoriji i vladarima, ljubavi i prijateljstvu ne treba imati iluzija.
Štafeta mladosti je zamišljena kao opštejugoslovenska manifestacija i, kao takva, „predstavljala je sinonim za masovnost i raznovrsnost telesnog i duhovnog razvoja najšireg sloja građanstva, bez obzira na klasnu, versku i nacionalnu pripadnost. Prenošenjem štafete, povezivani su svi koji su je držali u ruci, ali i oni koji su je samo videli i pozdravili. Okupljanjem ljudi oko zajedničke „stvari“, ujedinjavale su se široke mase i tako se identifikovao zajednički nacionalni identitet“. Pragmatično prilagođena kulturnom miljeu i najmasovnijem društvenom sloju, sa veštim spojem autoritarne svesti i tradicionalizma, štafeta mladosti je svojim zamahom, obimom i strategijom, decenijma prekrivala smisao društvenog života u Jugoslaviji. Kao manifestantna dramska forma i društvena činjenica, poput religioznog obreda, ovaj fenomen je postao neizbežni deo istorije privatnog života i snažnih ličnih doživljaja, iako je svako od njih bio istureni statista, u kojima su ova iskustva oblikovana po strogim pravilima igre. Sve je u toj neobičnoj priči, potencirane atmosfere, bilo besprekorno složeno, s ciljem stvaranja idealizovane slike o bliskosti jednog autoritarnog režima sa narodom a, pre svega, sa omladinom. Smisao iskušenja kroz koje zajedno prolaze, sjedinjuje razdvojene krajnosti. Doduše, sem prvih desetak godina posle rata, bilo je to doba stabilne države i socijalne jednakosti, u kome je svako mogao da se bori i izbori za pravdu, porodicu, za krov nad glavom, za spokojnu noć i da putuje gde želi, sa crvenim pasošem, koji je bio simbol toga vremena. Raznovrsnost svega u tadašnjoj zemlji bila je naša vrednost i prednost. Raspad Jugoslavije je bukvalno svima na ovom prostoru prelomio živote, zaustavio sve društvene procese, zatvarajući sva individualna, kolektivna i zajednička vrata iza sebe.
S ove vremenske distance, štafeta i Dan mladosti, kao onovremeni damar i tanani društveni refleks, ostaju najlepše uspomene mnogih učesnika takvih manifestacija. U njih su utkane priče detinjstava, važnih trenutaka, nezaboravnih ljubavi, velikog drugarstva i prijateljstva, koje je bilo uzvišeno, solidarno, puno poštovanja i najlepših manira. Da bi ovaj fenomen dobio adekvatnu analizu, moraju se okolnosti čitati u novom ključu, uz potpuno sagledavanje opštih istorijskih i društvenih procesa. Ne treba naglašavati, ni idealizovati, ali ne treba ni zaboraviti koliko su simbolično stilizovani realiteti značili tom vremenu. I zato u ovoj naraciji ima nečeg neodoljivog u oživljavanju neke konekcije koja daje raskošan vez emocija i uspomena, koje današnje i buduće generacije neće biti u stanju da razumeju. I baš zato, ovaj društveni obrazac govori jezikom nedovršenosti, nudeći mogućnost novih čitanja, otkrića i tumačenja, produbljenih analiza.
Autentična ideja poimanja karaktera i smisla jugoslovenskog društvenog i kulturnog prostora još uvek je i te kako živa i bliska osećajnosti mnogih malih, običnih ljudi. I danas posle mnogo godina od ukidanja štafete i Dana mladosti, bivši junaci ili njihovi potomci uzalud traže sebe u krhotinama prošlosti, obilazeći dvadeset petog maja „Kuću cveća“ i Muzej „25 maj“, donoseći cveće i štafete sa porukama iz svih republika zemlje koja više ne postoji, afirmišući recepciju da snove i uspomene ne ruše priče, već mi sami. Odanost jednoj ideji koja je želela da spoji nacije, religije, običaje i strahove, svojstvene svim jugoslovenskim građanima, podjednako, kroz stvaranje jedne idealizovane slike o svom predsedniku, završila se njegovim krajem. Da je imala drugi smisao, poruku i cilj, možda bi njena egzistencija trajala i danas.
(Nastaviće se)
Komentari
Kolumne

Novi broj


RAMIZ HADŽIBEGOVIĆ – LJUBAVNA PISMA (V): Darovi srca i duše

DISCIPLINOVANJE VRHA POLICIJE: Tajne gluve sobe

POSLIJE EMIRATA – ORBAN: Poglavlje pet zatvoreno, slijede pogodbe u četiri oka
Izdvajamo
-
Izdvojeno2 sedmice
PROSTORNI PLAN CRNE GORE DO 2040.: Crnogorsko primorje kao turistički potencijal
-
FOKUS2 sedmice
SLUŽBENI AUTOMOBILI, JAHTE , AVIONI…: Raskalašniji nego DPS
-
Izdvojeno2 sedmice
UOČI GODIŠNJE SKUPŠTINE EPCG: Profit ispario, privilegije ostale
-
DRUŠTVO4 sedmice
ANDREJ VUČIĆ U PODGORIČKOM SUDU PROTIV VIJESTI: Duševni bol Prvog brata Srbije
-
DRUŠTVO4 sedmice
ODLUKA UPRAVNOG SUDA O SOLANI: Prirodni biser nije državni nego tajkunski
-
DRUŠTVO3 sedmice
PROSTORNI PLAN CRNE GORE DO 2040. PRED USVAJANJEM PO HITNOM POSTUPKU: Spisak (ne)utemeljenih želja
-
FOKUS4 sedmice
IMPERIJA STANAJ POD ISTRAGOM TUŽILAŠTVA: Dim u krvotoku
-
INTERVJU2 sedmice
DRAGOLJUB VUKOVIĆ, NOVINAR: Kuća nam vonja na mnogo šta što ne valja