Povežite se sa nama

FELJTON

MIODRAG PEROVIĆ: 30 GODINA MONITORA (II): Odluka o osnivanju nedjeljnika

Objavljeno prije

na

Profesor Miodrag Perović piše o nastanku i opstajanju Monitora, o vremenu i ljudima

Krajem ljeta 1990. usvojen je zakon o slobodi udruživanja i na pomolu bilo raspisivanje prvih višestranačkih izbora. Članovi udruženja koji su željeli da i dalje budu politički aktivni, već su bili pristupili političkim partijama. Pošto niko iz Izvršnog odbora nije želio da se bavi partijskom politikom, dogovorili smo se da gasimo organizaciju. Ja sam na jednom od posljednjih susreta upitao da li ima još nešto čime bismo mogli doprinijeti širenju ideja za koje smo se zalagali. Neko je rekao, čini mi se Zdravko Uskoković ili Žarko Mirković, da bi pokretanje neke novine sa izdavačkom koncepcijom koja bi bila bazirana na programu Demokratske alternative (DA) bilo veoma korisno, jer bi doprinijelo usmjeravanju politike novoformiranih partija prema ciljevima za koje se mi zalažemo.

Gotovo svi članovi DA, s kojima sam razgovarao, podržali su ideju o osnivanju nedjeljnika. Jedan događaj me prinudio da u realizaciju krenem praktično odmah. Pozvao me Mladen Lompar i kad smo se sreli, kaže mi da bi on, Milorad Mijo Popović i Marko Špadijer, svi independisti, željeli da razgovaraju sa mnom o pokretanju lista. Sastanak je održan na Cetinju. Popović je u to vrijeme često boravio u Zagrebu. Rekao je da finansijska sredstva ne bi bila problem, jer bi nam pomoć došla iz Zagreba. Znajući da Crnogorci u Zagrebu nemaju mnogo para, shvatio sam da bi ta sredstva dolazila od tadašnjeg hrvatskog režima. Na osnovu uloge koju Popović danas igra u Crnoj Gori, nijesam siguran da Popovićeva ponuda nije bila pokušaj režima da pomoću finansijske podrške, uspostavi kontrolu nada mnom i listom i prije njegovog pokretanja. Pošto sam osnivanje lista vidio kao sredstvo okupljanja i integracije crnogorskog independističkog proevropskog pokreta, smatrao sam da pokretanje lista ima smisla jedino ako bude kolektivno pregnuće independistički orijentisanih proevropskih snaga, i finansijski i kadrovski. To je zahtijevalo da list ne bude niti pod kontrolom crnogorske vlasti, koja je bila Miloševićeva ekspozitura, ali ni pod jakim uticajem rukovodstva bilo koje od bivših jugoslovenskih republika. Zato sam rekao da ćemo o finansijskoj pomoći razgovarati drugi put.

Odlučio sam da požurim sa pokretanjem lista, da Popović ne upropasti stvar ako osnuje list koji bi bio u orbiti Tuđmanovog režima. Popović se kasnije žalio da sam mu napravio veliku štetu.

Napravio sam sljedeći plan. Za osnivače ću uzeti stotinjak uglednih ličnosti, kolege iz DA i druge intelektualce koji nijesu davali podršku režimu, kojih je bilo među kulturnim djelatnicima, advokatima, biznismenima. Veliki broj osnivača će olakšati da se prikupi potrebni osnivački ulog. Široka lepeza uglednih osnivača trebalo je da bude i otežavajuća okolnost za režim, da hajkom na jednog ili nekoliko osnivača kompromituje i osnivače i list.

Najteže mi je bilo da nađem glavnog urednika. Morao je biti protivnik politike novog rukovodstva, ali nije smio biti ni zatucani komunista, ni tvrdi jugoslovenski integralista. Da bi u trenutku raspada Jugoslavije, za šta sam vjerovao da će brzo doći, prihvatio orijentaciju lista prema crnogorskoj nezavisnosti. Neko od mojih kolega je jednom rekao da bi najbolje bilo da neko od nas vodi list. Ovu misao tada nijesmo razrađivali, jer je svaki od nas bio veoma zauzet u svojoj osnovnoj profesiji na univerzitetu. Sad sam tu ideju aktualizovao.  Zdravko i Žarko su bili značajno mlađi od mene i trebalo im je više vremena do izbora u zvanje redovnog profesora, kojim se kruniše naša profesija. Konkurs za moj izbor u to zvanje trebalo je da bude kroz godinu i nešto. Sa knjigom koja je trebalo da mi uskoro izađe iz štampe, ja sam de facto već ispunjavao uslove za izbor u zvanje redovnog profesora. Stoga sam ja bio taj od trojice koji može dopustiti sebi da neki kraći period, dok se list ne stabilizuje, smanji profesionalne aktivnosti. Procjenjivali smo da je za to potrebno pola godine do godinu.

Jedno moje karakterno svojstvo izazivalo je oprez prema eventualnom opredjeljenju da budem glavni urednik. Nikad me nijesu zanimale lokalne priče i glasine o ljudima i događajima, tako da su mi mogle promaći teme koje treba istraživati. Ovaj hendikep pojačavala je druga moja karakterna crta. Od kad znam za sebe, nijesam imao volje da razvijam lične odnose sa velikim brojem ljudi. Ovo „izolaciono svojstvo” bilo je pojačano time što je moja supruga bila stranac. Moje kolege iz Izvršnog odbora DA bili su više u kontaktu sa lokalnim životom. Poznavali su mnogo više ljudi i znali sve lokalne „aktuelne teme”. Pošto sam imao povjerenje u njih, zaključio sam da bih svoja ograničenja mogao da nadomjestim svakodnevnim kolektivnim konsultacijama sa njima, koje bi mi koristile u upravljanju listom. Kao novinarsku protivtežu našem akademizmu, imenovaćemo nekog iskusnog novinara, koji ima autoritet među kolegama, za zamjenika glavnog urednika. Moji prijatelji prihvatili su ovakav plan, pa smo odlučili da ja budem prvi glavni urednik – volonter. U impresum ću staviti v.d. direktora i glavnog urednika.  Da se zna da sam tu privremeno i da tražimo zamjenu. Nijesam ni pomišljao da će iskrsnuti gotovo nepremostivi problemi u utemeljivanju lista i ta „privremena” situacija potrajati četiri godine, a angažman u utemeljivanju nezavisnih medija u Crnoj Gori do kraja života.

Dobio sam saglasnost i osnivačke potpise svih članova Demokratske alternative kojima sam ponudio da budu osnivači lista. Utrčao sam na dva sastanka socijalista i socijaldemokrata-reformista i od njih pokupio osnivačke uloge i potpise; pozvao sam jedan broj liberala s kojima sam bio blizak i od njih dobio isto. Za par dana imao sam preko sedamdeset osnivačkih uloga. Sa advokatom Rankom Vukotićem bio sam, za kratko vrijeme od kad sam postao civilni aktivista, uspostavio najbliže odnose, koji su prerasli u odanost i prijateljstvo. Dok sam još skupljao potpise, pristao je da na osnovu spiska koji sam mu dao napravi osnivački akt i statut, iako nije vjerovao da  ću skupiti toliko potpisa i osnivačkih uloga za nekoliko dana za koliko sam od njega tražio da pripremi registraciju. Na kraju, kad je on par dana docnije završio registraciju kod suda, imali smo preko sto osnivača od kojih više od dvadeset nije ušlo u sudski registracioni akt. Po njegovom predlogu, registrovali smo Novinsko-izdavačko preduzeće Montenegropublic d.o.o. (izbor imena njegov), čiji bi prvi medijski projekat bio nedjeljnik kojem još nijesmo odredili ime.

Procijenili smo da pojedinačni osnivački ulog čiji gubitak ljudi mogu da prihvate može da bude 150– 200DM. Za prvih nekoliko brojeva potrebno je bilo 20.000–30.000 DM. Krenuo sam da taj novac skupim od 100 osnivača. Međutim, neki osnivači su bili spremni da daju mnogo više od onoga što sam tražio. Žarko Rakčević i njegov kum Žarko Jovanović dali su odmah 4.500 DM i 13.000 DM. Duško Petranović je rekao da će mi dati oko 3.000 DM (1.800 USD). Smatrajući da bi velika razlika pojedinačnih ulaganja mogla da ugrozi poželjnu ravnomjernost uticaja osnivača na redakciju, planirao sam da ovoj trojici osnivača povratim dio sredstava kad prva faza ulaganja bude završena. (Stvari su se kasnije razvijale tako da smo Rakčeviću i Jovanoviću 1995. vratili cio iznos osnivačkih uloga, u procesu uvođenja novinara u vlasnike lista). Zahvaljujući ovoj trojici osnivača, mogli smo da ubrzamo izlazak prvog broja. Prebacio sam težište sa regrutovanja osnivača i uplate osnivačkih uloga na formiranje redakcije.

 

Osnivači Monitora

Osnivači Monitora (registrovani u sudu ili pristupili tokom nekoliko narednih nedjelja): dr Dragiša Burzan (DA), dr Janko Janković (DA), Ranko Vukotić, mr Radomir Laković (DA), mr Žarko Mirković (DA), dr Miodrag Perović (DA), dr Dušan Petranović (DA), dr Zdravko Uskoković (DA), dr Milan Vukčević (DA), dr Staniša Ivanović (DA), dr Vladislav Damjanović (DA), dr Dragan Hajduković (DA), dr Milan Martinović (DA), dr Arsenije Vujović (DA), dr Refik Zejnilović (DA), dr Branko Rašović (DA), dr Ljubiša Stanković (DA), Vladimir Čejović (DA), Milo Perović (DA), Irfan Kurpejović (DA), Velimir Vujović, Stanislav Ćano Koprivica, Stojan Cerović, Stanko Cerović, Dimitrije Krivokapić, Radun Mićković, Miodrag Vukmanović, dr Vukić Pulević, dr Ratko Orlandić, Radovan Lakić, Mihailo Mujo Đuranović, Sreten Asanović, dr Mira Samardžić, Vera Vučinić, Radomir Vulikić, Slobodan Brajović, Miodrag Kalezić, Predrag Mikan Đuranović, Rade Đuričković, Ratko Popović, dr Ilija Vujošević (DA), Šeko Adžiomerović, Ratko Ivanović, Dragan Martinović, Bose Tatar, Milutin Radunović, Novica Samardžić, Mihailo Radojičić, Savo Jablan, Zoran Ljumović, Dragana Đuranović, Danica Vukotić, Rajko Vlahović, Nenad Nikaljević, Dimitrije Škuletić, Dragan Đerković, Predrag Popović, mr Zdravko Krivokapić (DA), dr Radovan Martinović, dr Dragoljub Perović, Dragan Sekulović, Mihailo Vujošević, Branislav Pajković, Slobodan Franović, Vladimir Nikaljević, Vladan Đuranović, Stevo Vučinić, Marko Špadijer, Milka Ljumović, Slavko Perović, Žarko Rakčević, Žarko Jovanović, Vjera Jovanović, Ilija Čuljković, Branka Kovačević, Miloš Raičević, Zoran Mišurović, Miomir Rora Radević, Radojica Dakić, Sreten Radonjić, Veselin Popović, Drago Rašović, mr Pavle Jovićević, Velimir Vlahović, Jusuf Kalamperović, Mihailo Kuliš, Miloš Šuster, Božo Kovač, Dragan Barović, Brano Mirković, Jovana Popović, Josif Ljumović, Milutin Jovićević, Miodrag Krivokapić, Veselin Raspopović, Slobodan Dedić, Špiro Nilević.

(Nastaviće se)

Komentari

FELJTON

POLITIKE PREVOĐENJA, RADA IVEKOVIĆ (IX): Hindustan moj roden kraj

Objavljeno prije

na

Objavio:

Monitor prenosi djelove iz pogovora knjige Rade Iveković – Politike prevođenja

 

Evo indijskog primjera na srodnu temu.

Hilal Ahmed komentira citat psihologa Ashisa Nandyja o konceptu političkog zaborava kod autora Manana Ahmeda Asifa. Hilal Ahmed dodaje i jedan citat iz teksta M. A. Asifa: „Politički zaborav prekriva prošlost sadašnjošću na takav način da sve mogućnosti i predrasude sadašnjosti zaklanjaju složenost i življenu stvarnost prošlosti“. Pod korisnom poviješću obično se misli na neupitnu konverziju na neoliberalni kapitalizam i kapitalističku globalizaciju, prema kojoj mainstreamski diskurs smatra da opća tranzicija u „normalnost“ znači sustizanje uspjelijih zemalja od strane „zaostalih“ (uključujući unutar Evrope), kako bi se popunila povijesna praznina. Ovo je redovita zapadna/sjeverna zapovijed koja se posebno odnosi na zemlje južne hemisfere i postsocijalističke zemlje. Alternativne se opcije i pokušaji brišu i zaboravljaju kao beskorisna povijest. Takvima se smatraju i cijeli dijelovi povijesti postojećih ljudi. Tako se događa da se povijesti naroda istočne i srednje Evrope u dvadesetom stoljeću, i na Balkanu do 1989. godine, danas smatraju nepotrebnom poviješću, jer nisu doprinijele izgradnji trijumfalnog kapitalizma ili njegovog ekstremnog oblika neoliberalizma. Mogli bismo parafrazirati ovo mišljenje Hilal Ahmeda o jednom aspektu indijske povijesti: „Brisanje Hindustana kao konceptualne kategorije vidi se kao namjeran čin kolonijalnih / evropskih povjesničara – jedan politički zaborav da bi se proizvela znanstvena i autentična verzija Indije i njene povijesti“. Pojam Hindustana kao zajedničke zemlje hinduista i muslimana (ili čak Indijaca, Pakistanaca [i eventualno Bangladešana]) protjeran je iz konteksta nezavisnih zemalja, njegov je koncept modificiran ili se mora izraziti negativno. Ovo je danas prevagnulo u širem zapadnom kontekstu antimuslimanske histerije, u koju se pogotovo upisuje hinduistički vjersko-nacionalistički ekstremizam. It takes two to tango.

U slučaju Jugoslavije bi to u parafrazi glasilo, uz čvrsta uputstva državnog razloga i državotvornosti hrvatskim povjesničarima, „Brisanje Jugoslavije kao konceptualne kategorije [s mogućim smjernicama ostalim postjugoslavenskim nacionalnim tvorcima javnog mnijenja] viđeno je kao namjeran čin etno-nacionalističkih povjesničara – politički zaborav kako bi se stvorile znanstvene i autentične verzije Jugoslavije i njezine povijesti“. Pojam Jugoslavije, kao zajedničke zemlje jugoslavenskih naroda, protjeran je iz hrvatskog konteksta (kao i drugih bivših republika), on je modificiran ili se mora izraziti negativno. Slično tome, ono što Bharatiya Janata Party (BJP) i krajnje desničarski hinduistički nacionalistički vigilantizam (i hindutvā) u Indiji sada opovrgavaju, jest „Hindustan“ kao naziv za zajednički dom za hinduiste i muslimane. Ali tradicionalno, prema autoru Mananu Ahmedu Asifu, „Hindustan“ uključuje barem stanovnike i prostore Pakistana, Indije i Bangladesha (ako ne i dalje na istok unutar Britanske imperije). Pakistan i Bangladeš, s većinskim muslimanskim stanovništvom, odbacili su naziv „Hindustan“ ubrzo nakon prvog razvoda 1946–1948 a zatim 1971. Dodajem da su to učinili iako je to ime, koje evocira hinduiste zapravo „etimološki“ muslimansko i da ga je Indija zadržala najdulje, sve do postupnog pomicanja prema antimuslimanskim unutarnjim politikama dolaskom BJP-a na vlast. Druga podjela Indije (odcjepljenje Bangladeša 1971) ojačala je taj proces, koji je u Indiji dovršen dolaskom Modija na vlast. Taj se izraz (Hindustan) u Indiji sada odbacuje iz suprotnih razloga nego drugdje na potkontinentu – zato što se odnosi na moguću zajedničku zemlju za muslimane i hinduiste, iako zapravo postoji više religija nego samo te dvije. Značenja imena Hindustana su se, ovisno o većini o kojoj je riječ, udvostručila: za muslimane se odnosi na hinduističku zemlju, a za hinduiste na muslimansku. Niko od nacionalista više nije u stanju zamisliti niti smije spomenuti zajedničku zemlju, a politička je supstancija takvim brisanjima svedena na osiromašeni ahistorijski binarizam bez dubine i bez nijansi. Hindutvā („Globalni hinduistički svijet“), kao i „Srpski svet“ i bilo koji etno-nacionalno ograničeni svijet bilo kakve etničke denominacije, zatvaranje je u sebe, u imaginarnu slavnu prošlost i suprematizam, i u provinciju vlastitog ograničenog uma nepodijeljenog s drugima. A bez drugih nema mišljenja.

Tu nije problem razumjeti se u istom ili u sličnim jezicima, već politika prevođenja. Takva politika nalaže filter ne kao dobrodošlo pomicanje značenja, nego kao začepljenje. Otčepljenje naših sakraliziranih jezika možemo na sreću očekivati od novih došljaka i od drugdje, u pomoć onima koji su i ovdje shvatili da se jezik ne može jednoznačno zabetonirati jer se time ubija, povlači u sebe, zatvara svijetu i provincijalizira.

(Kraj)

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

POLITIKE PREVOĐENJA, RADA IVEKOVIĆ (VIII): Izbrisani zajednički jezik

Objavljeno prije

na

Objavio:

Monitor prenosi djelove iz pogovora knjige Rade Iveković – Politike prevođenja

 

Nekadašnji je zajednički jezik izbrisan kao i negdašnja zajednička zemlja. Tu su organizirani politički zaboravi, brisanja i gubitak, pa se dalje gradi od tabule raze (tabula rasa) umjesto od dijeljenog zajedničkog nasljeđa a u svrhu zajedničkog projekta. Zajedničko je nasljeđe sada podijeljeno (partagé) u smislu da je ,,razdvojeno”, ali nije podijeljeno u smislu solidarnog dijeljenja zajedničkog blaga (partage). Ovo bi se moglo kad bi se imao projekt. Razdvojenost hrvatskog i srpskog jezika (prije svega njih, a preko njih i ostalih) s obje strane jedan je komičan i apsurdan, a etimologijom, semiologijom i fonologijom potpuno nepodržan i nepotvrđen nacionalni artefakt, koji je danas i sam umnožen prema varijantama jezika. Obara ga činjenica da su fonemi hrv- i srb- u imenima naših jezikâ i narodâ – jedan te isti i da označavaju isto. Daju distinktivno samopripisano ime jezika i naroda ali u dva blago različita izdanja istog. Ono je kod nekih (kod nacionalista) uzdignuto u neprikosnoven simbol željenog a ocvalog suvereniteta u vrijeme globalizacije kada su nacionalni i državni suvereniteti jasno pokazali svoje granice, budući da je opće-objelodanjena ovisnost svakoga od svih, kao i svekolika međuovisnost. Naši narodi nisu bili u stanju ni da sebi izmisle jasno različita imena, a kamoli da se zamisle odvojeno (što rat samo potvrđuje). Vjeruje se da je jezik ime, da se upravo u imenu nalazi moć jezika. Imenovanje je i samo moć ako ne i nasilje. Derrida pokazuje kako su taj stav prenosili Scholem, Benjamin, Heidegger i drugi, i ujedno ukazuje na spektralnost i nedohvatnost takvog priželjkivanog stanja (i stanja jezika) o moći jezika u imenu, upravo kao što je Konstantinović upozoravao na spektralnost palanke koja je moguća samo kao ,,duh”. Palanka se ,,ostvaruje” samo kao nasilje kroz nekrofilski jezik, u drugom obliku i ne postoji.

Zajedničko ,,r” u osnovama hrv- i srb- govori samo za sebe i postojano je. ,,H” i ,,s” su međusobno izmjenjivi, a takvi su i ,,v” i ,,b” u našim i nekim srodnim jezicima. Još smo kao đaci i studenti, moja generacija (a sigurno nismo bili prvi), to znali i s tom  se evidentnošću šalili. Njegovanje razlike prije nego srodnosti i bliskosti među našim jezicima, i insistiranje na razlikovnim oblicima tako da je glavno načelo oblikovanja standarda u nacionalnom jeziku razlika od srodnog jezika, jeste jedan od mehanizama (tragikomičan) onoga što Jacques Derrida naziva i podvrgava filozofskoj i političkoj kritici kao jednojezičnost, u Le monolinguisme de l'autre. Taj je princip tragičan zato što ograničava i sakati bogatstvo jezika. A komičan je zato što počiva na pretpostavkama unaprijed zadatog apsolutnog razlikovanja (ontološki nemogućeg), kao da razlika može biti izvor (tamo gdje razlike još nema), kao da je ona ishodište a ne tek ciljan i još nepostignut rezultat akcije takve političke lingvistike. Tako je razlikovnost u hrvatskom otišla najdalje u vajnim prometnim ili saobraćajnim propisima i jeziku (,,žurni poziv”, ,,prometovati”) i u pravničkom jeziku. Ovaj posljednji ionako u svakom jeziku sebi stavlja u zadatak da nerazumljivošću i autoritarnošću impresionira pučanstvo, zastraši i održi zadati poredak. A u tome se eto može i ponosno pretjerivati.

Nadalje, razlikovnost bratskih jezika kao princip direktno otkriva njihovu neospornu srodnost, budući da razlikovni vokabular, kao i onaj od kojega se hvata otklon, dolaze iz priznato istog fonda. Princip je besmislen i zbog očigledne zajedničke etimologije hrvatskog i srpskog jezika. Na stvari je politički organizirano razdvajanje i ,,amnezija zajedničkog jezika”  a zapravo se radi o nečem drugom nego naprosto o zaboravu, ili nego o običnom zaboravu (autre chose qu'un simple oubli). Takvo brisanje ustoličuje licemjeran odnos (sa figom u džepu) naših jezika prema poznavanju jezika, poznavanju povijesti i prošlosti, razumijevanju politike i odgovornosti, shvaćanju sebe; prema poznavanju svijeta, svog položaja u njemu i realnosti kao i, u samoljublju, kontinuiranu dvoličnost jednog jezika prema drugome (i njihovim govornicima).

Nacija se gradi pod okriljem pojma suvereniteta koji je postao toksičan – nakon postkolonijalnog, dekolonijalnog i post-1989. tj. post-socijalističkog vremena, do kada je bio vezan za nezavisnost i oslobođenje. A taj je pojam i diskutabilan zato što sugerira da je čak u globaliziranom svijetu suverenitet moguć. On je međutim varljiv pojam novih nacija/država koje ne uviđaju da je još jedino moguća i operabilna – priznata međuovisnost. Potrebno je studirati izbrisane tj. danas ,,nepotrebne povijesti” (npr. Jugoslaviju izbrisanu iz povijesti kao da nije postojala), kao i alternativne prošlosti i budućnosti. ,,Nepotrebna” je povijest namjeran i sistemski ,,politički zaborav” one protekle povijesti koja nije dovela do sadašnjeg stanja nego je predstavljala druge moguće nedovršene ili izjalovljene opcije iz kojih bi se moglo još učiti.

(Nastaviće se)

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

POLITIKE PREVOĐENJA, RADA IVEKOVIĆ (VIiI): Jednojezičnost Hrva i Srbata

Objavljeno prije

na

Objavio:

Monitor prenosi djelove iz pogovora knjige Rade Iveković – Politike prevođenja

 

Sve bi bilo mnogo jasnije da je hrvatski bio nazvan „pisanim“ a ne „književnim“ jezikom, jer to što je pisan ne čini ga literarnim. Književnim bi ga činio neki estetski kvalitet, a taj pisanjem nikad nije zajamčen. Ti principi naših jezikâ jesu različiti. U međuvremenu, dikcija i akcentuacija se i u srpskoj varijanti dosta izmijenila i podlegla sličnim (ne)principima i također pokvarila, kao što je poremećena izvorna „spontanost“ pisanog-a-govornog jezika pod sakralizacijom pravoslavno-crkvenih ili ruskih uzora. No u Jugoslaviji je nekad postojao jedan glavni i priznati govor s akcentom i intonacijom, a taj je bio hercegovački. Dok ga od ovog rata u Hrvatskoj nisu pokvarili oni koji imitiraju osiromašen i izvještačen jezik radija i televizije, misleći da govore znanstveno izbaždarenim jezikom Akademije. Akademije koja je od JAZU postala HAZU i tako svjesno i namjerno znatno suzila svoj horizont. Radi se o starom nekadašnjem hercegovačkom koji je dobar (kao što je toskanski ideal u talijanskom), i srećom mnogo ljudi još njime govori: taj je bar u naglascima a i više od njih, bio model i srpskom i hrvatskom, od kojih nijedan nema dobre akcentuacije. Hrvatska je akcentuacija još više degradirana jer je zvučno i više udaljena nego srpska od naglašavanja kakvo njeguje hercegovački. Srpski, mislim na jedan normalan građanski i gradski obrazovani srpski (a i taj se u državotvornim krugovima kvari), ima ili je imao nešto bolju akcentuaciju nego hrvatski ili približno sličniju tom elegantnom hercegovačkom.

U maju mjesecu 2019. sam imala prilike razgovarati sa glumicom Narodnog pozorišta u Beogradu koja je za predstavu Jeste li za bezbednost? (koju nisam vidjela) spremala jedan moj mali tekst, naravno na hrvatskom. Došla je između ostalog da me konsultira oko naglašavanja u tom tekstu. Bila je dobila uputstva službenog akcentologa Pozorišta kako da naglašava „hrvatski“, premda moj naglasak nije bio (ili nije naglašeno nikad bio) tako „hrvatski” kako je specijalista za dikciju možda mislio da treba biti. U predstavi je bilo i drugih naglasaka iz bivše Jugoslavije, i dio teksta na slovenskom. Neki od naglasaka koje joj je stručnjak za dikciju preporučio i naložio bili su pogrešni po svim kriterijima i meni nepoznati. Izgledali su mi kao izmišljeni. Rekla sam joj, radije uzmite „normalan“ naglasak porijeklom iz hercegovskog kao uzor za taj kratak hrvatski tekst. On se ne razlikuje od ispravnog srpskog akcenta, a hrvatski jezik koji koristim se i inače od srpskog ne razlikuje mnogo osim po ijekavici i tu i tamo po manjim nijansama u vokabularu. Naravno, ovdje plediram i za svoj individualni jezik, na koji smatram da svako ima pravo mimo, povrh i bez obzira na bilo kakvu nametnutu standardizaciju. Ta me se stvar samo umjereno tiče utoliko što više ne pišem na našem jeziku (ovaj je tekst izuzetak koji bi mogao nacional-lingvistima smetati), i službenom se jezičkom standardu iz principa ne smatram dužnom. U samoj Hrvatskoj, u tom su pogledu po zvuku nešto bolji neki slavonski govori; dubrovački govor kao i govor Dalmatinske zagore mogu da budu lijepi, slični čistom hercegovačkom, ali to nije normativan jezik radiotelevizije i štampe koji danas polako prekriva sve ove ostale i upropaštava jezik.

Hercegovački naglasak je bio, mogao i trebao da bude norma i za srpski i za hrvatski, ali obje varijante su danas od njega znatno odstupile i ne oslanjaju se više na nj kao ni međusobno (ne samo u akcentu). Izuzeci su autori kao Bora Ćosić ili Daša Drndić koji su umjeli u uvjerljivom ličnom ključu (mislim na ovo poslijeratno vrijeme nakon devedesetih) naći pravu suverenu i neprikosnovenu literarnu mjeru između srpskog i hrvatskog (i unutar svake varijante) a mimo drvenog normiranog „književnog” jezika. I sigurno ima još takvih. Konačno, neki su naši autori uvijek pisali obje varijante, ili različite mjere određene varijante nekad paralelno, nekad u različitim razdobljima života, što je ušlo u povijesnu memoriju naših jezika. Da spomenemo samo neke: Miroslav Krleža, Ivo Andrić, Meša Selimović, Mirko Kovač, Daša Drndić itd., a postoje i manje upadljivi jezički kameleoni, među kojima i oni nenamjerni, kod kojih se jezik nehotično i neprogramatski prilagodio ambijentalnom novom standardu i to u različitim mjerama od jedva uočljive do upadljive. Neki pišu na više jezika i ustalili su se ili probili u stranom jeziku, kao Aleksandar Hemon u engleskom, ne napustivši zajednički, kao Velibor Čolić u francuskom, kao Boris Buden u njemačkom ili engleskom, i drugi jugoslavenski pisci (i mimo zajedničkog jezika, Slovenci, Albanci, Makedonci, Mađari) koji pišu na „stranim” jezicima. Neki drugi, mnogi, nastavili su da pišu na svom jeziku premda su živjeli ili žive pretežno u inostranstvu, kao nekad Danilo Kiš ili danas Dubravka Ugrešić i Dževad Karahasan među ostalima, kao Slavenka Drakulić, sve pisci i s međunarodnim čitateljstvom. Nekima egzil u drugom jeziku teško pada, kao Kovaču, čak i jezički a ne samo životno, ali niti je to pravilo, niti se može generalizirati. Ni drugdje, ne znamo ni broja autorima koji su izabrali da pišu na stranom jeziku: spisateljice Nancy Huston (1953), Anna Moï (1955), Chahdortt Djavann (1967), Jhumpa Lahiri (1967), Agota Kristof  (1935-2011); pisci Vladimir Nabokov (1899–1977), Joseph Conrad (1857–1924), Samuel Beckett (1906– 1989), Eugène Ionesco (1909–1994), Jorge Semprún (1923–2011), Kahlil Gibran (1883–1931), Milan Kundera (1929), Andreï Makine (1957), itd. (ovo, mimo kolonijalne situacije; broj heteroglosijskih i plurilingvalnih esejista je sigurno i veći, a broj spisateljica uglavnom neistražen).

Mnogi se ustrajno drže svog ličnog jezika ostavši u zemlji. Neki intelektualci i pisci žive u unutarnjem egzilu ovisno o političkoj atmosferi i rješavaju jezičko pitanje od slučaja do slučaja, boreći se s lektorima i pod pritiskom standardizacijskog buldožera kako znaju i umiju, dok ovaj pegla književne partikularnosti. Motivacije s kojima su to radili ili rade mogu biti veoma različite, što pokazuje današnju kompleksnost naših jezičnih prilika s „jezikom policentričnog tipa” kako ga kvalificira Deklaracija o zajedničkom jeziku kojeg, po mom mišljenju, ipak nije potrebno nazivati i standardnim kao što u deklaraciji (za koju inače jesam) stoji.

(Nastaviće se)

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo