Povežite se sa nama

FELJTON

MIODRAG PEROVIĆ: 30 GODINA MONITORA (III): Prvi broj

Objavljeno prije

na

Profesor Miodrag Perović piše o nastanku i opstajanju Monitora, o vremenu i ljudima

 

Nekoliko nedjelja smo u inicijalnoj grupi mislili da će se naš nedjeljnik zvati Vrijeme. Međutim Zdravko Uskoković je jednog dana donio informaciju, koju je dobio od Stojana Cerovića, da se u Beogradu priprema pokretanje nedjeljnika koji će se zvati Vreme. Iako smo očekivali da će naš nedjeljnik početi da izlazi bar mjesec dana prije beogradskog (na kraju je izašao samo nedjelju dana ranije), odlučili smo da potražimo drugi naziv. Riješili smo da među poznanicima sprovedemo anketu u kojoj ćemo skupiti predloge za naziv lista, koja će istovremeno biti i neka vrsta marketinga. Iz niza predloga koje smo dobili, prihvatili smo predlog Žarka Mirkovića da list nazovemo Monitor. Neko je predložio, ne sjećam se ko, da u nazivu lista stoji i odrednica „nezavisni crnogorski nedjeljnik”. Sjećam se da smo u našoj grupi razgovarali o tome da li se time previše podvlači nacionalno opredjeljenje. Prevladalo je mišljenje da treba ovu odrednicu dodati, da se time eksplicitno istakne distinkcija u odnosu na republičko rukovodstvo, koje je i politički i kulturno Crnu Goru sistematski pretvaralo u srpski entitet.

Odluka da ja privremeno budem glavni urednik, učinila je da budem otvoren prema angažovanju novinara koje ne poznajem, kako u redakciji, tako i u saradničkoj mreži. Drugi su predlagali, a ja sam, uz stalno konsultovanje sa kolegama u inicijalnoj grupi, u suštini, bio koordinator. Od članova redakcije koji su upisani u impresumu prvog broja, Novica Samardžić je angažovao Dragana Perovića i Krsta Mijanovića kao pouzdane independiste, a Milka Tadić etablirane novinare Esada Kočana i Branka Vojičića iz TVCG i Nebojšu Čagorovića, njenog kolegu sa studija u Beogradu. Mislim da je Milka pronašla i Velizara (Velja) Brajovića, koji je bio zaposlen u nekoj saveznoj omladinskoj publikaciji. Milku sam upoznao kad je jednom prilikom pravila intervju sa mnom, dok je Demokratska alternativa bila aktivna. To je obavila dobro i sa pristupom koji je odgovarao onom što sam mislio da treba da bude izdavačka koncepcija našeg lista, tako da sam imao povjerenja u njen izbor. Ja sam želio da u početnoj redakciji bude i dopisnik Radija Crne Gore iz Beograda Miško Vukmanović, jer smo imali slična ubjeđenja. Bio je tvrdi independista, a po generalnom političkom opredjeljenju i ličnoj kulturi – evropski liberal. Miško je bio pogodan i kao spona sa Liberalnim savezom Crne Gore (čiji je bio potpredsjednik). Međutim, drugi su rekli da je pametno da počnemo sa redakcijom čiji članovi se mogu, po potrebi, brzo okupiti i ja sam to prihvatio. Planirali smo da Miško Vukmanović i Dara Pejović, koja je takođe bila dopisnik Radija CG iz Beograda, budu naši stalni saradnici. I Dara je bila independistički orijentisana, pa su njih dvoje bili baš to što nam je trebalo od dopisnika iz Beograda, u kojem su se donosile političke odluke, koje je crnogorsko pučističko rukovodstvo slijepo sprovodilo. S njima dvojema ćemo obavljati svakodnevne telefonske komunikacije, tako da će, u suštini, igrati ulogu članova redakcije.

Paralelno sa drugim pripremama, izučili smo koje sve mogućnosti imamo za štampanje. Najjednostavnije je bilo da to bude u Pobjedinoj štampariji. Međutim, ponuda koju nam je dala Pobjeda bila je neprijateljski visoka. Moj otac je nekad bio sekretar Grafičkog zavoda i Pobjede, pa je u preduzeću bilo radnika koji su ga pamtili i prema meni osjećali naklonost. Rekli su mi u privatnoj komunikaciji da je cijena u ponudi mnogo veća od realne cijene koju su oni, na moju molbu, izračunali. Riješili smo da ispitamo mogućnost da list štampamo negdje drugo. U Crnoj Gori nije bilo druge rotacione mašine osim Pobjedine, pa smo razmatrali mogućnost da štampamo izvan Crne Gore. Ispalo je da je Sarajevo najpogodnije.

Oslobođenje je imalo veliku i modernu štampariju, a Crnogorci u Sarajevu bili su nam naklonjeni. Vlado Nikaljević, direktor Crnagoracoop, imao je poslovne odnose sa štamparijom Oslobođenja, a Veso (Veselin) Popović, koji je bio direktor Pošta Crne Gore, sa rukovodiocima pošta Bosne i Hercegovine. Vlado, Veso i ja otišli smo u Sarajevo i dogovorili da rukopis donosimo u štampariju oko osam naveče, štampanje da bude gotovo prije ponoći. To je omogućavalo da tokom noći tiraž transportujemo do Podgorice i predamo ga distributerskim preduzećima da se sjutradan podijeli po kioscima sa ostalom štampom. Trebalo je još riješiti pitanje odvoženja i predaje rukopisa u Sarajevo i transporta tiraža u Podgoricu. Ja sam imao dva auta, ali smo u redakciji zaključili da to nije dovoljno jer smo očekivali da ćemo imati veliki tiraž koji je mogao biti težak i preko tonu. Počeo sam konsultacije sa osnivačima o njihovim mogućnostima da pomognu.

Važnu ulogu u rješavanju tog problema odigrao je Rajo (Radomir) Vulikić. Ponudio je da on obavlja transport svojim kombijem. Neki od mojih prijatelja su bili rezervisani prema Raju jer je nekad bio visoki funkcioner Službe državne bezbjednosti. Na moju konstataciju da je penzionisan poslije AB revolucije zbog toga što je, kako se tada govorilo, bio procrnogorski orijentisan, vrtjeli su sumnjičavo glavom. Međutim, ja sam Raja poznavao od srednjoškolskih dana i imao sam u njega lično povjerenje. Odlučio sam da mu povjerim potencijalno opasni transport odštampanog tiraža iz Sarajeva u Titograd. Vjerovao sam i da će se naša bezbjednost povećati njegovim iskustvom i vezama. Ta procjena se potvrdila više puta.

Konačno, došao je na red prvi broj. Redakcija je održala prvi sastanak u jednoj prostoriji u ulici Marka Miljanova, preko puta vatrogasne stanice. U prostoriji je bio klavir i dvije stolice, ali nije bilo stolova i telefonske linije. Tokom dana je trebalo da od mog školskog druga Ratka Popovića dobijemo prve stolice i još stolova. Nijesmo imali telefonsku liniju pa smo danima za tekstove koje je trebalo primiti faksom odlazili 400 metara dalje, u radnu sobu mog stana u Beogradskoj ulici.

Odlučili smo da odmah počnemo rad. Bez rasprave smo se dogovorili da list ima standardne rubrike: Crna Gora, Jugoslavija, Kultura, Svijet i Feljton. Članovi redakcije predlagali su teme i autore koji će ih obraditi. Novica Samardžić je predložio da prvi Feljton u više nastavaka bude o Garašaninovom Načertaniju iz 1844. i srpskim tajnim planovima o prisajedinjenju Knjaževine Crne Gore Knjaževini Srbiji, koje se sada već po drugi put u dvadesetom vijeku, ostvarivalo politikom tzv. novog crnogorskog rukovodstva. Ja sam podržao ovaj predlog, i on je bez mnogo diskusije prihvaćen. Složili smo se da uvodnik za prvi broj potpiše redakcija. Određeno je da Marko Špadijer napravi skicu tog uvodnika.

Ne sjećam se da li smo završne radnje na formiranju prvog broja počeli u ponedjeljak 15. ili u utorak 16. oktobra. Sjećam se da smo bili veoma zadovoljni tekstovima koje smo dobili. Dva teksta su najavila radikalno drugačiju orijentaciju našeg lista od politike crnogorskog rukovodstva. Dara Pejović je napravila intervju sa književnikom Mirkom Kovačem, čija poruka je bila da pokret koji se dešava u Srbiji ima, u suštini, anticivilizacijski karakter. Izbor feljtona najavio je drugačiji pristup crnogorskom nacionalnom i državnom pitanju od politike prosrpskog režima u Crnoj Gori.

Tekstu za uvodnik koji je donio Marko Špadijer drugi su dodavali i oduzimali. Ja sam dodao citat Džefersona o liberalnom shvatanju novinarstva i citat Lenjina o boljševičkom shvatanju (koje je, na žalost, neprekidno prisutno kod Mila Đukanovića, od osnivanja Monitora pa do danas). Tako je nastao tekst Uz prvi broj.

Ostalo je još da odredimo tiraž prvog broja. Bilo je jasno da će list koji ima izdavačku koncepciju orijentisanu suprotno od politike crnogorskog pučističkog režima, biti s pažnjom dočekan i izvan Crne Gore. Neki članovi redakcije (među kojima sam i ja bio) smatrali su da nije realno da broj čitalaca izvan Crne Gore bude veći od broja čitalaca u Crnoj Gori. Prevladao je entuzijazam „jugoslovena”. Odlučili smo da tiraž bude 20, umjesto prvobitno planiranih 10 hiljada.

Ne pamtim šta u srijedu popodne nije išlo kako smo planirali, zbog čega sam cijelu noć proveo u redakciji. Tako do odlaska ekipe u Sarajevo, praktično, nijesam spavao. Na put smo krenuli sa dva auta. Rajo Vulikić sa svojim kombijem i ja sa ladom. U Sarajevo su s nama otišli još Milka Tadić i tehnički urednik Puśo Matović. Kad smo kasno popodne stigli u štampariju Oslobođenja, rekli su nam da smo prikasnili, da ne mogu da organizuju da tiraž Monitora za Srbiju bude uključen u tiraž sarajevskih novina koji ide za Beograd. Nakon kratkih konsultacija, odlučili smo da Rajo i ja utovarimo cio tiraž za Srbiju i Crnu Goru i da putujemo preko Beograda, gdje ćemo u Borbi ostaviti tiraž za Srbiju. Čim je završeno štampanje, odvojili smo tiraž za BIH i krenuli za Beograd. Puśo je sjeo u Rajova kola, a ja i Milka u moja.

Pošto je to bila druga noć kako nijesam spavao, Milka (koja nije bila vozač) kontrolisala je da ne zaspem za volanom. U službu Borbine distribucije u Beogradu stigli smo oko dva i po ujutru. Ostavili smo dio tiraža za Srbiju da ga oni rasporede i pošalju u distribuciju sa svojom novinom i produžili put ka Titogradu. Boreći se povremeno s pospanošću, stigli smo u Titograd kasnije nego što smo planirali. Zakasnili smo za distribuciju tiraža izvan Titograda i list nije na vrijeme otišao na sjever. Ipak, u Titogradu je bio distribuiran zajedno sa beogradskom štampom. Oko jedanaest sati pojavio se na Štampinim kioscima.

Tako je 19. oktobra 1990, onako kako je pisalo u impresumu, Monitor počeo da živi.

(Nastaviće se)

Komentari

FELJTON

POLITIKE PREVOĐENJA, RADA IVEKOVIĆ (IX): Hindustan moj roden kraj

Objavljeno prije

na

Objavio:

Monitor prenosi djelove iz pogovora knjige Rade Iveković – Politike prevođenja

 

Evo indijskog primjera na srodnu temu.

Hilal Ahmed komentira citat psihologa Ashisa Nandyja o konceptu političkog zaborava kod autora Manana Ahmeda Asifa. Hilal Ahmed dodaje i jedan citat iz teksta M. A. Asifa: „Politički zaborav prekriva prošlost sadašnjošću na takav način da sve mogućnosti i predrasude sadašnjosti zaklanjaju složenost i življenu stvarnost prošlosti“. Pod korisnom poviješću obično se misli na neupitnu konverziju na neoliberalni kapitalizam i kapitalističku globalizaciju, prema kojoj mainstreamski diskurs smatra da opća tranzicija u „normalnost“ znači sustizanje uspjelijih zemalja od strane „zaostalih“ (uključujući unutar Evrope), kako bi se popunila povijesna praznina. Ovo je redovita zapadna/sjeverna zapovijed koja se posebno odnosi na zemlje južne hemisfere i postsocijalističke zemlje. Alternativne se opcije i pokušaji brišu i zaboravljaju kao beskorisna povijest. Takvima se smatraju i cijeli dijelovi povijesti postojećih ljudi. Tako se događa da se povijesti naroda istočne i srednje Evrope u dvadesetom stoljeću, i na Balkanu do 1989. godine, danas smatraju nepotrebnom poviješću, jer nisu doprinijele izgradnji trijumfalnog kapitalizma ili njegovog ekstremnog oblika neoliberalizma. Mogli bismo parafrazirati ovo mišljenje Hilal Ahmeda o jednom aspektu indijske povijesti: „Brisanje Hindustana kao konceptualne kategorije vidi se kao namjeran čin kolonijalnih / evropskih povjesničara – jedan politički zaborav da bi se proizvela znanstvena i autentična verzija Indije i njene povijesti“. Pojam Hindustana kao zajedničke zemlje hinduista i muslimana (ili čak Indijaca, Pakistanaca [i eventualno Bangladešana]) protjeran je iz konteksta nezavisnih zemalja, njegov je koncept modificiran ili se mora izraziti negativno. Ovo je danas prevagnulo u širem zapadnom kontekstu antimuslimanske histerije, u koju se pogotovo upisuje hinduistički vjersko-nacionalistički ekstremizam. It takes two to tango.

U slučaju Jugoslavije bi to u parafrazi glasilo, uz čvrsta uputstva državnog razloga i državotvornosti hrvatskim povjesničarima, „Brisanje Jugoslavije kao konceptualne kategorije [s mogućim smjernicama ostalim postjugoslavenskim nacionalnim tvorcima javnog mnijenja] viđeno je kao namjeran čin etno-nacionalističkih povjesničara – politički zaborav kako bi se stvorile znanstvene i autentične verzije Jugoslavije i njezine povijesti“. Pojam Jugoslavije, kao zajedničke zemlje jugoslavenskih naroda, protjeran je iz hrvatskog konteksta (kao i drugih bivših republika), on je modificiran ili se mora izraziti negativno. Slično tome, ono što Bharatiya Janata Party (BJP) i krajnje desničarski hinduistički nacionalistički vigilantizam (i hindutvā) u Indiji sada opovrgavaju, jest „Hindustan“ kao naziv za zajednički dom za hinduiste i muslimane. Ali tradicionalno, prema autoru Mananu Ahmedu Asifu, „Hindustan“ uključuje barem stanovnike i prostore Pakistana, Indije i Bangladesha (ako ne i dalje na istok unutar Britanske imperije). Pakistan i Bangladeš, s većinskim muslimanskim stanovništvom, odbacili su naziv „Hindustan“ ubrzo nakon prvog razvoda 1946–1948 a zatim 1971. Dodajem da su to učinili iako je to ime, koje evocira hinduiste zapravo „etimološki“ muslimansko i da ga je Indija zadržala najdulje, sve do postupnog pomicanja prema antimuslimanskim unutarnjim politikama dolaskom BJP-a na vlast. Druga podjela Indije (odcjepljenje Bangladeša 1971) ojačala je taj proces, koji je u Indiji dovršen dolaskom Modija na vlast. Taj se izraz (Hindustan) u Indiji sada odbacuje iz suprotnih razloga nego drugdje na potkontinentu – zato što se odnosi na moguću zajedničku zemlju za muslimane i hinduiste, iako zapravo postoji više religija nego samo te dvije. Značenja imena Hindustana su se, ovisno o većini o kojoj je riječ, udvostručila: za muslimane se odnosi na hinduističku zemlju, a za hinduiste na muslimansku. Niko od nacionalista više nije u stanju zamisliti niti smije spomenuti zajedničku zemlju, a politička je supstancija takvim brisanjima svedena na osiromašeni ahistorijski binarizam bez dubine i bez nijansi. Hindutvā („Globalni hinduistički svijet“), kao i „Srpski svet“ i bilo koji etno-nacionalno ograničeni svijet bilo kakve etničke denominacije, zatvaranje je u sebe, u imaginarnu slavnu prošlost i suprematizam, i u provinciju vlastitog ograničenog uma nepodijeljenog s drugima. A bez drugih nema mišljenja.

Tu nije problem razumjeti se u istom ili u sličnim jezicima, već politika prevođenja. Takva politika nalaže filter ne kao dobrodošlo pomicanje značenja, nego kao začepljenje. Otčepljenje naših sakraliziranih jezika možemo na sreću očekivati od novih došljaka i od drugdje, u pomoć onima koji su i ovdje shvatili da se jezik ne može jednoznačno zabetonirati jer se time ubija, povlači u sebe, zatvara svijetu i provincijalizira.

(Kraj)

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

POLITIKE PREVOĐENJA, RADA IVEKOVIĆ (VIII): Izbrisani zajednički jezik

Objavljeno prije

na

Objavio:

Monitor prenosi djelove iz pogovora knjige Rade Iveković – Politike prevođenja

 

Nekadašnji je zajednički jezik izbrisan kao i negdašnja zajednička zemlja. Tu su organizirani politički zaboravi, brisanja i gubitak, pa se dalje gradi od tabule raze (tabula rasa) umjesto od dijeljenog zajedničkog nasljeđa a u svrhu zajedničkog projekta. Zajedničko je nasljeđe sada podijeljeno (partagé) u smislu da je ,,razdvojeno”, ali nije podijeljeno u smislu solidarnog dijeljenja zajedničkog blaga (partage). Ovo bi se moglo kad bi se imao projekt. Razdvojenost hrvatskog i srpskog jezika (prije svega njih, a preko njih i ostalih) s obje strane jedan je komičan i apsurdan, a etimologijom, semiologijom i fonologijom potpuno nepodržan i nepotvrđen nacionalni artefakt, koji je danas i sam umnožen prema varijantama jezika. Obara ga činjenica da su fonemi hrv- i srb- u imenima naših jezikâ i narodâ – jedan te isti i da označavaju isto. Daju distinktivno samopripisano ime jezika i naroda ali u dva blago različita izdanja istog. Ono je kod nekih (kod nacionalista) uzdignuto u neprikosnoven simbol željenog a ocvalog suvereniteta u vrijeme globalizacije kada su nacionalni i državni suvereniteti jasno pokazali svoje granice, budući da je opće-objelodanjena ovisnost svakoga od svih, kao i svekolika međuovisnost. Naši narodi nisu bili u stanju ni da sebi izmisle jasno različita imena, a kamoli da se zamisle odvojeno (što rat samo potvrđuje). Vjeruje se da je jezik ime, da se upravo u imenu nalazi moć jezika. Imenovanje je i samo moć ako ne i nasilje. Derrida pokazuje kako su taj stav prenosili Scholem, Benjamin, Heidegger i drugi, i ujedno ukazuje na spektralnost i nedohvatnost takvog priželjkivanog stanja (i stanja jezika) o moći jezika u imenu, upravo kao što je Konstantinović upozoravao na spektralnost palanke koja je moguća samo kao ,,duh”. Palanka se ,,ostvaruje” samo kao nasilje kroz nekrofilski jezik, u drugom obliku i ne postoji.

Zajedničko ,,r” u osnovama hrv- i srb- govori samo za sebe i postojano je. ,,H” i ,,s” su međusobno izmjenjivi, a takvi su i ,,v” i ,,b” u našim i nekim srodnim jezicima. Još smo kao đaci i studenti, moja generacija (a sigurno nismo bili prvi), to znali i s tom  se evidentnošću šalili. Njegovanje razlike prije nego srodnosti i bliskosti među našim jezicima, i insistiranje na razlikovnim oblicima tako da je glavno načelo oblikovanja standarda u nacionalnom jeziku razlika od srodnog jezika, jeste jedan od mehanizama (tragikomičan) onoga što Jacques Derrida naziva i podvrgava filozofskoj i političkoj kritici kao jednojezičnost, u Le monolinguisme de l'autre. Taj je princip tragičan zato što ograničava i sakati bogatstvo jezika. A komičan je zato što počiva na pretpostavkama unaprijed zadatog apsolutnog razlikovanja (ontološki nemogućeg), kao da razlika može biti izvor (tamo gdje razlike još nema), kao da je ona ishodište a ne tek ciljan i još nepostignut rezultat akcije takve političke lingvistike. Tako je razlikovnost u hrvatskom otišla najdalje u vajnim prometnim ili saobraćajnim propisima i jeziku (,,žurni poziv”, ,,prometovati”) i u pravničkom jeziku. Ovaj posljednji ionako u svakom jeziku sebi stavlja u zadatak da nerazumljivošću i autoritarnošću impresionira pučanstvo, zastraši i održi zadati poredak. A u tome se eto može i ponosno pretjerivati.

Nadalje, razlikovnost bratskih jezika kao princip direktno otkriva njihovu neospornu srodnost, budući da razlikovni vokabular, kao i onaj od kojega se hvata otklon, dolaze iz priznato istog fonda. Princip je besmislen i zbog očigledne zajedničke etimologije hrvatskog i srpskog jezika. Na stvari je politički organizirano razdvajanje i ,,amnezija zajedničkog jezika”  a zapravo se radi o nečem drugom nego naprosto o zaboravu, ili nego o običnom zaboravu (autre chose qu'un simple oubli). Takvo brisanje ustoličuje licemjeran odnos (sa figom u džepu) naših jezika prema poznavanju jezika, poznavanju povijesti i prošlosti, razumijevanju politike i odgovornosti, shvaćanju sebe; prema poznavanju svijeta, svog položaja u njemu i realnosti kao i, u samoljublju, kontinuiranu dvoličnost jednog jezika prema drugome (i njihovim govornicima).

Nacija se gradi pod okriljem pojma suvereniteta koji je postao toksičan – nakon postkolonijalnog, dekolonijalnog i post-1989. tj. post-socijalističkog vremena, do kada je bio vezan za nezavisnost i oslobođenje. A taj je pojam i diskutabilan zato što sugerira da je čak u globaliziranom svijetu suverenitet moguć. On je međutim varljiv pojam novih nacija/država koje ne uviđaju da je još jedino moguća i operabilna – priznata međuovisnost. Potrebno je studirati izbrisane tj. danas ,,nepotrebne povijesti” (npr. Jugoslaviju izbrisanu iz povijesti kao da nije postojala), kao i alternativne prošlosti i budućnosti. ,,Nepotrebna” je povijest namjeran i sistemski ,,politički zaborav” one protekle povijesti koja nije dovela do sadašnjeg stanja nego je predstavljala druge moguće nedovršene ili izjalovljene opcije iz kojih bi se moglo još učiti.

(Nastaviće se)

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

POLITIKE PREVOĐENJA, RADA IVEKOVIĆ (VIiI): Jednojezičnost Hrva i Srbata

Objavljeno prije

na

Objavio:

Monitor prenosi djelove iz pogovora knjige Rade Iveković – Politike prevođenja

 

Sve bi bilo mnogo jasnije da je hrvatski bio nazvan „pisanim“ a ne „književnim“ jezikom, jer to što je pisan ne čini ga literarnim. Književnim bi ga činio neki estetski kvalitet, a taj pisanjem nikad nije zajamčen. Ti principi naših jezikâ jesu različiti. U međuvremenu, dikcija i akcentuacija se i u srpskoj varijanti dosta izmijenila i podlegla sličnim (ne)principima i također pokvarila, kao što je poremećena izvorna „spontanost“ pisanog-a-govornog jezika pod sakralizacijom pravoslavno-crkvenih ili ruskih uzora. No u Jugoslaviji je nekad postojao jedan glavni i priznati govor s akcentom i intonacijom, a taj je bio hercegovački. Dok ga od ovog rata u Hrvatskoj nisu pokvarili oni koji imitiraju osiromašen i izvještačen jezik radija i televizije, misleći da govore znanstveno izbaždarenim jezikom Akademije. Akademije koja je od JAZU postala HAZU i tako svjesno i namjerno znatno suzila svoj horizont. Radi se o starom nekadašnjem hercegovačkom koji je dobar (kao što je toskanski ideal u talijanskom), i srećom mnogo ljudi još njime govori: taj je bar u naglascima a i više od njih, bio model i srpskom i hrvatskom, od kojih nijedan nema dobre akcentuacije. Hrvatska je akcentuacija još više degradirana jer je zvučno i više udaljena nego srpska od naglašavanja kakvo njeguje hercegovački. Srpski, mislim na jedan normalan građanski i gradski obrazovani srpski (a i taj se u državotvornim krugovima kvari), ima ili je imao nešto bolju akcentuaciju nego hrvatski ili približno sličniju tom elegantnom hercegovačkom.

U maju mjesecu 2019. sam imala prilike razgovarati sa glumicom Narodnog pozorišta u Beogradu koja je za predstavu Jeste li za bezbednost? (koju nisam vidjela) spremala jedan moj mali tekst, naravno na hrvatskom. Došla je između ostalog da me konsultira oko naglašavanja u tom tekstu. Bila je dobila uputstva službenog akcentologa Pozorišta kako da naglašava „hrvatski“, premda moj naglasak nije bio (ili nije naglašeno nikad bio) tako „hrvatski” kako je specijalista za dikciju možda mislio da treba biti. U predstavi je bilo i drugih naglasaka iz bivše Jugoslavije, i dio teksta na slovenskom. Neki od naglasaka koje joj je stručnjak za dikciju preporučio i naložio bili su pogrešni po svim kriterijima i meni nepoznati. Izgledali su mi kao izmišljeni. Rekla sam joj, radije uzmite „normalan“ naglasak porijeklom iz hercegovskog kao uzor za taj kratak hrvatski tekst. On se ne razlikuje od ispravnog srpskog akcenta, a hrvatski jezik koji koristim se i inače od srpskog ne razlikuje mnogo osim po ijekavici i tu i tamo po manjim nijansama u vokabularu. Naravno, ovdje plediram i za svoj individualni jezik, na koji smatram da svako ima pravo mimo, povrh i bez obzira na bilo kakvu nametnutu standardizaciju. Ta me se stvar samo umjereno tiče utoliko što više ne pišem na našem jeziku (ovaj je tekst izuzetak koji bi mogao nacional-lingvistima smetati), i službenom se jezičkom standardu iz principa ne smatram dužnom. U samoj Hrvatskoj, u tom su pogledu po zvuku nešto bolji neki slavonski govori; dubrovački govor kao i govor Dalmatinske zagore mogu da budu lijepi, slični čistom hercegovačkom, ali to nije normativan jezik radiotelevizije i štampe koji danas polako prekriva sve ove ostale i upropaštava jezik.

Hercegovački naglasak je bio, mogao i trebao da bude norma i za srpski i za hrvatski, ali obje varijante su danas od njega znatno odstupile i ne oslanjaju se više na nj kao ni međusobno (ne samo u akcentu). Izuzeci su autori kao Bora Ćosić ili Daša Drndić koji su umjeli u uvjerljivom ličnom ključu (mislim na ovo poslijeratno vrijeme nakon devedesetih) naći pravu suverenu i neprikosnovenu literarnu mjeru između srpskog i hrvatskog (i unutar svake varijante) a mimo drvenog normiranog „književnog” jezika. I sigurno ima još takvih. Konačno, neki su naši autori uvijek pisali obje varijante, ili različite mjere određene varijante nekad paralelno, nekad u različitim razdobljima života, što je ušlo u povijesnu memoriju naših jezika. Da spomenemo samo neke: Miroslav Krleža, Ivo Andrić, Meša Selimović, Mirko Kovač, Daša Drndić itd., a postoje i manje upadljivi jezički kameleoni, među kojima i oni nenamjerni, kod kojih se jezik nehotično i neprogramatski prilagodio ambijentalnom novom standardu i to u različitim mjerama od jedva uočljive do upadljive. Neki pišu na više jezika i ustalili su se ili probili u stranom jeziku, kao Aleksandar Hemon u engleskom, ne napustivši zajednički, kao Velibor Čolić u francuskom, kao Boris Buden u njemačkom ili engleskom, i drugi jugoslavenski pisci (i mimo zajedničkog jezika, Slovenci, Albanci, Makedonci, Mađari) koji pišu na „stranim” jezicima. Neki drugi, mnogi, nastavili su da pišu na svom jeziku premda su živjeli ili žive pretežno u inostranstvu, kao nekad Danilo Kiš ili danas Dubravka Ugrešić i Dževad Karahasan među ostalima, kao Slavenka Drakulić, sve pisci i s međunarodnim čitateljstvom. Nekima egzil u drugom jeziku teško pada, kao Kovaču, čak i jezički a ne samo životno, ali niti je to pravilo, niti se može generalizirati. Ni drugdje, ne znamo ni broja autorima koji su izabrali da pišu na stranom jeziku: spisateljice Nancy Huston (1953), Anna Moï (1955), Chahdortt Djavann (1967), Jhumpa Lahiri (1967), Agota Kristof  (1935-2011); pisci Vladimir Nabokov (1899–1977), Joseph Conrad (1857–1924), Samuel Beckett (1906– 1989), Eugène Ionesco (1909–1994), Jorge Semprún (1923–2011), Kahlil Gibran (1883–1931), Milan Kundera (1929), Andreï Makine (1957), itd. (ovo, mimo kolonijalne situacije; broj heteroglosijskih i plurilingvalnih esejista je sigurno i veći, a broj spisateljica uglavnom neistražen).

Mnogi se ustrajno drže svog ličnog jezika ostavši u zemlji. Neki intelektualci i pisci žive u unutarnjem egzilu ovisno o političkoj atmosferi i rješavaju jezičko pitanje od slučaja do slučaja, boreći se s lektorima i pod pritiskom standardizacijskog buldožera kako znaju i umiju, dok ovaj pegla književne partikularnosti. Motivacije s kojima su to radili ili rade mogu biti veoma različite, što pokazuje današnju kompleksnost naših jezičnih prilika s „jezikom policentričnog tipa” kako ga kvalificira Deklaracija o zajedničkom jeziku kojeg, po mom mišljenju, ipak nije potrebno nazivati i standardnim kao što u deklaraciji (za koju inače jesam) stoji.

(Nastaviće se)

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo