Monitor donosi izvode iz knjige arheologa Stanka Roganovića Otuđivanje kulturnih dragocjenosti iz Crne Gore, koja je štampana u Zagrebu 2008. godine

Budući da je dr Vukmanović na osnovu starog inventara Vojnog muzeja dao opširan i stručan opis predmeta sa fotografija i ostalih podataka kojima je raspolagao na osnovu arhivske građe, koristićemo taj dragocjeni materijal.

Ova zbirka je uoči Drugog svjetskog rata, s mnogobrojnim objektima iz Muzeja, bila spakovana u drvene sanduke i pohranjena u muzejskim lagumima (podrumima) na Kalemegdanu. Prilikom restauracije Vojnog muzeja tokom 1945. godine, od pomenute crnogorske zbirke oružja nije skoro ništa ostalo. Vukmanović je, kako sam kaže, prikazao nestalu crnogorsku zbirku oružja, po slikama i brojevima predmeta kako su vođeni u Muzeju, služeći se arhivskom građom i podacima o pojedinim predmetima.

Na istu temu pisao je i dr Dimo Vujović, između ostalog navodi da je knjaz Danilo u januaru 1939. godine došao u Rim na svadbu princeze Marije, kćerke svoje sestre, italijanske kraljice Jelene. Tom prilikom prijestolonasljednik je preko svog sekretara Volpija stupio u kontakt sa jugoslovenskim poslanstvom i izrazio želju da posjeti poslanika Boška Hristića. Kako je već Hristić bio otputovao za Beograd, a knjaz, budući da je žurio zbog liječenja da napusti Rim, ponovo preko Volpija, zamolio sekretara poslanstva I. Plamenca da ga posjeti u hotelu u kojem je bio odsjeo. U razgovoru sa Plamencem, knjaz ga je obavijestio o svojoj zbirci oružja i rekao da je imao namjeru da tu zbirku pokloni muzeju u Beogradu ili na Cetinju ,,ali da sada, na žalost, tu namjeru ne može ostvariti, jer je usljed bolesti izložen velikim troškovima, pa je primoran da je proda”. S obzirom na te okolnosti, našao je za shodno da zbirku prvo ponudi jugoslovenskim vlastima za sumu od 20.000 švajcarskih franaka.

Plamenac je ovu ponudu sa oduševljenjem primio i odmah je (26. januara 1939. godine) poslanika Hristića pismeno obavijestio: ,,Zbirka oružja knjaza Danila bila je čuvana kod nas, jer je on bio neka vrsta kolektora oružja Dinastije Petrovića. Sama zbirka, kao što ćete vidjeti, ima izrazito veliku istorijsku vrijednost i možda ne bi trebalo pustiti da ode negđe drugo, pa da se kasnije za veće pare otkupljuje”.

Postoje neka neslaganja u opisima koje je dao Vukmanović sa onima datim u Spisku koji je pravio Plamenac. Npr. kod Vukmanovića stoji da je knjaz Danilo, predajući zbirku, izjavio ,,da je trebalo sa ovom zbirkom prenijeti u inostranstvo još nekoliko primjeraka oružja, ali su prilikom pakovanja zaboravljeni na Cetinju”. To su: kubura i karabin vladike Rada.

Zatvarač puške Mauzerove, presječen crnogorskom granatom prilikom juriša na visove Bardanjolta i četiri srebrna revolvera uzeta pod Skadrom 1912. godine nekim arbanaškim vođama. (Za karabin Vukmanović navodi da je ukraden iz kraljevskog dvora na Cetinju, prodan nekom austrijskom oficiru, a 1960. godine otkupila ga je Uprava Njegoševog muzeja od privatnog vlasnika u Zagrebu).

Prema mišljenju Vujovića nisu navedeni sljedeći predmeti iz Plamenčevog spiska: dva pištolja vladike Rada, jedan jatagan kralja Nikole, dar starješine albanskog bratstva Bušatlija, jedna srebrna sablja vojvode Vuka Petrovića, par kubura koje su bile svojina Novice Cerovića i dvije sablje zadobijene prilikom opsade Skadra 1912. godine. S druge strane, u Plamenčev spisak nijesu uvedeni predmeti koje je dao Vukmanović: jatagan koji je pripadao Baju Boškoviću, jatagan kralja Nikole, poklon vojvode llije Plamenca, dvije srebne kubure, dar kralju Nikoli od starješina bratstva Bušatlija. Zatim: dvije persijske sablje uzete iz oružnice doma Petrovića, stara puška, nađena 1849. godine na Riječkom gradu u kući serdara Sava Jovićevića, šišana iz doma Petrovića, starinska sablja sa drvenim balčakom, stari mač, sa koricama od crne kože, nađen u Barskoj biskupiji, vrlo stara sablja, uzeta iz oružnice dinastije Petrovića i dva korbača kralja Nikole.

Najvjerovatnije da su neki od ovih predmeta, pretpostavlja D. Vujović, u ovim spiskovima samo različito upisani. Npr. jatagan kralja Nikole, dar Bušatlija (u Plamenčevom spisku pod 27). Možda je zapisan u Vojnom muzeju, odnosno Vukmanovićevom spisku, kao ,,jatagan kralja Nikole, poklon vojvode Ilije Plamenca”

Vjerovatno je i srebrna sablja vojvode Vuka Petrovića prikazana kao ,,starinska sablja sa drvenim balčakom” ili ,,vrlo stara sablja uzeta iz oružnice dinastije Petrovića. Isto je sa ,,par kubura koje su bile svojina Novice Cerovića (prema spisku Plamenca) a u spisku Vukmanovića kao: ,,dvije kubure, dar kralju Nikoli od starješine bratstva Bušatlija”. Takođe, sa spiska Plamenčevog ,,dvije sablje zadobijene prilikom opsade Skadra”u spisku Vukmanovića: ,,Dvije persijske sablje, uzete iz oružnice doma Petrovića”.

Ako su ove pretpostavke tačne, sa Plamenčevog spiska ostaju samo neobjašnjena dva pištolja vladike Rada. D. Vujović smatra da se najvjerovatnije ,,pištolji vladike Rada” javljaju dva puta pod brojevima 4 i 7. Iz toga proizilazi da u Plamenčevom spisku ne postoji nijedan predmet koji nije opisao J. Vukmanović.

Neki predmeti postoje na spiku koji je radio Vukmanović kojih uopšte nema na Plamenčevom spisku. To su: jatagan koji je pripadao Baju Boškoviću, stara puška nađena 1849. godine na Riječkom gradu u kući serdara Sava Jovićevića, šišana iz doma Petrovića, stari mač sa koricama od crne kože, nađen u Barskoj biskupiji, dva korbača kralja Nikole i jedna od dvije starinske sablje. Takođe, navodi D. Vujović da ,,ima nejedinstvenosti u nazivima pištolja, kubura, ledenica”. Isti autor postavija pitanja otkuda razlika za nešto više predmeta prema Vukmanovićevom popisu.

U istom tekstu se kaže da je knjaz Danilo molio da mu se za ponudu za otkup zbirke što prije odgovori, jer bi, ako za ponudu u Jugoslaviji nijesu zainteresovani, tražio kupca na drugoj strani. Logično je da prijestolonasljednik, nije morao dugo čekati na odgovor, s obzirom da se radilo o dragocjenoj zbirci oružja za, takoreći, bagatelnu cijenu. U septembru 1939. godine knjaz Danilo je umro.

Poslije završetka Drugog svjetskog rata izvršena je reinventarizacija fondova Vojnog muzeja u Beogradu. Tom prilikom su pronađeni sljedeći predmeti koji su pripadali zbirci oružja prijestolonasljednika Danila: jedan pištolj vladike Rada (koji navodi i dr Vukmanović, a koji je vraćen tadašnjem Muzeju narodnog oslobođenja Crne Gore na Cetinju 13. avgusta 1949. godine), jedan od dva korbača kralja Nikole, jedna od dvije sablje, zadobijene na Vučjem dolu 1876, čelične makaze za sječenje žice, upotrijebljene na Tarabošu 1912. godine i ležište zatvarača turske puške, presječeno crnogorskom granatom za vrijeme napada na Bardanjolt 1912. godine.

Na osnovu teksta dr Vukmanovića i spiska predmeta koji se nalazi u starom inventaru Vojnog muzeja u Beogradu, te fotografija svih objekata iz ove zbirke, dr Đurdica Petrović je pronašla još četiri primjerka ,,za koje se sigurno može ustanoviti da su činila sastavni deo oružnice kneza Danila Petrovića”. Način na koji su ovi predmeti dospjeli u Muzej nije poznat, a dr Đ. Petrović konstatuje: ,,Posle završetka Drugog svetskog rata u Vojnom muzeju se nalazi veliki broj predmeta s kojih je nestao inventarski broj, kao posledica zvaničnih a još više nezvaničnih intervencija zainteresovanih. Svi ti predmeti su jednom punovažnom odlukom zavedeni u novi inventar, ali su ostali bez osnovnih podataka o načinu nabavke”.

Prema dosadašnjim saznanjima poznato je da je od 81 predmeta koji su svojevremeno (1939) otkupljeni za 15.150 švajcarskih franaka, ostalo poslije završetka Drugog svjetskog rata svega 9, koji, izvjesno je, potiču iz zbirke kuće Petrovića.

(Nastaviće se)

Monitor donosi izvode iz knjige arheologa Stanka Roganovića Otuđivanje kulturnih dragocjenosti iz Crne Gore, koja je štampana u Zagrebu 2008. godine

Ni novac, posebno antički, nije ostao pošteđen od otuđivanja. Istraživanja koja su do sada na ovu temu vršili stručnjaci raznih profila (numizmatičari, arheolozi, istoričari i dr.), nijesu bila u mogućnosti da daju preciznije podatke o uslovima nalaza, o vrsti i broju nađenog novca, kao i niz značajnih informacija koje bi pomogle da se stručno obradi nađeni, odnosno otuđeni novac. Stoga su i naše pretenzije a samim tim i mogućnosti skromne da ovu temu detaljnije obradimo.

Na onovu do sada publikovanog materijala i dijelom arhivske građe, pokušaćemo da bar donekle pođemo tragom ovog nestalog, a veoma bitnog antičkog novca, kako za nauku, tako i za širu javnost.

Nađeni antički novac sa teritorije Crne Gore poznat je iz nalazišta koja su sistematski istraživana i slučajnih nalaza. I jedni i drugi su vremenom otuđivani, tako da je manji dio dostupan za naučnu obradu i prezentaciju u muzejskim, odnosno numizmatičkim zbirkama. Danas se najveći broj nalazi u vlasništvu domaćih i stranih kolekcionara i muzeja van naše države. Nažalost, najveći broj slučajnih nalaza novca koji se nalazi i u zbirkama naših muzeja nema ni najnužniju naučnu argumentaciju i svedeni su na jednostavne kataloške obrade.

Prema do sada objavljenim podacima, nalazi novca (iz starijeg perioda koji pripada periodu ilirske države) potiču sa arheoloških istrazivanja na tlu Crne Gore. To su u prvom redu Risan (lokalitet Carine), helenistička nekropola u Budvi, uništena nekropola u Momišićima (Podgorica), nekropola u selu Gostilju (Donja Zeta) i nekropola Karlova mogila kod Sutomora. Periodu novca koji je bio emitovan u doba ilirske države pripadaju i slučajni nalazi.

Prema konstatacijama pojedinih istraživača značajni i brojni su primjerci numizmatičkih nalaza, u nauci poznati kao novac Balajosa.

Ovo se prije svega odosi na Risan (lokalitet Carine), a pominju su u literaturi prvi put 1883. godine od strane engleskog arheologa A. Evansa i austrijskog atheologa H. Rihlija. Budući da je utvrđeno da je Risan imao svoju sopstvenu kovnicu, logično je da su sa tog nalazišta (ostave) i nalazi ovog novca najbrojniji.

U Risnu je, pored novca koji je kovan u sopstvenoj kovnici, pronađen novac i iz drugih kovnica (Korint i njegove kolonije, novac Daparije, lukanske Herakleje i Petelije, novac grada Damastiona), što upućuje na zaključak da je Risan u to vrijeme, odosno u doba ilirske države bio, bez sumnje, dosta snažan ekonomski i novčarski centar.

Najveći broj ranije otkrivenog novca u Risnu je otuđen, a za ostali, manji broj, koji je sačuvan, nema dovoljno, zapravo veoma malo, relevantnih stručnih obrada.

Poznato je da je iz bogate risanske ostave novca (otkrivena 1927.), u kojoj je pronađeno 100 statera Korinta i njegovih kolonija i oko 200 tetradrahmi grada Damastiona i srodnih nalazišta, danas se samo 12 primjeraka nalazi u numizmatičkoj zbirci Narodnog muzeja u Beogradu.

U istoj zbirci se nalazi 123 primjeraka novca iz Risna (118 bronzanih i 5 srebrnih). U Narodni muzej u Beogradu, ovi primjerci su dospjeli, po svoj prilici, otkupom od pojedinaca. Najveći broj ovih primjeraka pripada emisijama kralja Balajosa.

Iako su na lokalitetu Garine (Risan) vršena brojna arheološka istraživanja (prije I svjetskog rata i u međuratnom periodu), rezultati nijesu nigdje objavijivani.

U ljeto 1942. godine u Risnu su vršili iskopavanja(arheološka?) italijanski vojnici i njihovi oficiri, ali se ne zna šta je bilo sa otkrivenim materijalom. Pojedini istraživači ove materije konstatuju da se velike količine Balajosovog novca, tzv. risanskog tipa, nalazi širom bivše Jugoslavije, kao i u mnogim svjetskim muzejima i privatnim kolekcijama. Navodi se da Arheološki muzej u Splitu posjeduje 416 primjeraka ovog novca, dok numizmatička zbirka Ashmolen u Oksfordu sadrzi 52 primjerka novca risanske kovnice, od kojih su 12 iz doba kralja Balajosa.

Kao izuzetne i rijetke primjerke grčko-ilirskog srebrenog novca iz risanske kovnice, sa likom i titulom kralja Balajosa, Vujačić izdvaja kao primjere izuzetnih umjetničkih dometa i visokog stepena rezbarskog umijeća. Nije utvrđen broj ovih emisija koje su nastale u drugom periodu vladavine kralja Balajosa. Poznato je samo za 10 primjeraka, koji se danas nalaze u raznim evropskim zbirkama i muzejima.

Uništavanje tumula

Od oštećenja i pljačkanja nisu pošteđene ni nadgrobne humke, tzv. tumuli, u narodu poznate kao gomile ili gromile, kojih ima na čitavoj teritoriji Crne Gore. Način sahranjivanja pod humkama datira od bakarnog doba (eneolita) i u upotrebi su sve do sredjeg vijeka

U Crnoj Gori najveći broj tumula potiču iz praistorije (naročito iz bronzanog doba), dok su iz perioda antike i srednjeg vijeka zastupljeni u manjem broju. Naročito su rasprostranjeni u Zetskoj i Bjelopavlićkoj ravnici, duž Primorja, oko Bokokotorskog zaliva, na prostoru Grblja, Tivatskog polja, oko Cetinja, Niksića (posebno uz doline rijaka Zete i Gračanice). Naročito su tumuli brojni u predjelima Banjana (najviše oko sela Riječani) i oko Pljevalja. Okoline Berana, Bijelog Polja, Plava i Rožaja su mnogo manje zastupljene ovom vrstom grobnih konstrukcija.

Kao i mnogi drugi spomenički objekti, ni tumuli tokom svog dugog postojanja nijesu bili pošteđeni od domaćih i stranih ,,posjetilaca”. Ljudska radoznalost, pohlepa da se dođe do ,,sakrivenog blaga” (ponekad su diktirale i okolnosti da se dio terena, odnosno materijala iskoristi u druge svrhe), nasilno su otvarani i uništavani, dio grobnog inventara odnošen, što je prouzrokovalo pomanjkanje klučnih podataka za utvrđivanje vremena nastanka ovih zanimljivih sepulkralnih konstrukcija na ovim prostorima.

Pored ostalih, dvije ovakve grobne konstrukcije, odnosno humke, koje su se nalazile na području Berana (jedna na Rudešu a druga na Lisijevom polju) potpuno su uništene. C. Marković navodi podatke da je po isturenim, dominantnim ćuvicima oko Cetinjskog polja bilo preko dvadesetak tumula, čak trinaest u Gornjem Polju. Prema Erdeljanoviću, jedna humka (gomila) nalazila se i pred današjom Vlaškom crkvom na Cetinju, a rasturena je radi nivelisanja terena, u kojoj je, kako se može zakijučiti, bilo više grobova sa inhumiranim pokojnicima i grobnim prilozima. Očuvanih, ali ne i manje rasturenih i uništenih tumula mogu se i danas zapaziti oko Njeguša, kao i na padinama Lovćena.

lako se na teritoriji Crne Gore nalazi veliki broj tumula, do sada su nepotpuno ili nikako istraženi. Primjera radi, tumul u selu Kuće Rakića, na Ćemovskom polju, kao i mnogi od njih, kad su trebale da intervenišu arheološke ekipe, već je bio razoren. Time je bila uskraćena mogućnost za donošenje zaključaka o njegovom prvobitnom izgledu, a neznatan ostatak materijala nije bio dovoljan za kulturnu i hronološku determinaciju ovog arheološkog objekta. I za one tumule, posebno iz bronzanog doba, koji su istražene, sav materijal još uvijek nije publikovan.

Područje Banjana je takoreći ,,posijano” kamenim gomilama, ili, kako ih najčešće tamošnji žitelji nazivaju, gromilama. Naročito su vidljivi na padinama Riječanskog brda i okolnih brežuljaka, koji se nalaze oko Gornjih i Donjih Riječana….

Iako ovo nije crnogorski specifikum, ne treba da nas tješi činjenica da i uostalim područjima regiona nije možda bolja situacija. Neka nam bude opomena sadašnje stanje ovih prastarih svjedoka, da buduće generacije ne bi mogle da parafraziraju već poodavno zapisane konstatacije, da na ovu vrstu grobova ,,i domaći i izvanjski tobože stručnjaci su često kidisali misleći da se u njima gomile zlata kriju”.

(Nastaviće se)

Monitor donosi izvode iz knjige arheologa Stanka Roganovića Otuđivanje kulturnih dragocjenosti iz Crne Gore, koja je štampana u Zagrebu 2008. godine

Od uništavanja i otuđenja arheoloških eksponata nisu pošteđeni ni podmorski arheološki lokaliteti. Nužnost hidroarheoloških istraživanja i mjere zaštite arheoloških lokaliteta u našem podmorju treba uzeti kao jedan od prioriteta na otkrivanju i istovremenom spašavanju vrijednih, često i rijetkih objekata koje krije utroba našeg mora. Bez sumnje na dnu morskih dubina kriju se ostaci potopljenih brodova u kojima se nalaze mnogi objekti koji bi bili interesantni a možda i dragocjeni za arheološku nauku.

Poznato je da su već od praistorije do srednjeg vijeka našim morem plovili ratni i trgovački brodovi – lađe, koji su bili jedina veza između naših luka sa dalekim obalama čitavog Sredozemija. Našu obalu, jednu od najljepših i najsugestivnijih u Evropi, još od antike i ranog srednjeg vijeka krasila su naselja, odnosno gradovi počev od Ulcinja do Herceg Novog.

Kako su po svojim položajima i konfiguracijama terena jadranske luke bile prikladne za pristajanje brodova, to je omogućavalo jači razvoj trgovine sa mogim zemljama antičkog svijeta. U tom milenijumskom pomorskom saobraćaju mnogi brodovi su tonuli zajedno sa svojim teretima i inventarom, gdje kao nijemi svjedoci čekaju da budu ,,spaseni” i na obale izvučeni. Nažalost, podvodni arheološki materijal se iz dana u dan sve više devastira i prepušta zubu vremena da ga još više uništi. I umjesto da mu poklonimo punu pažnju i na osnovu tog raznovrsnog podmorskog ,,brodolomničkog tereta” dopunjavamo itekako velike praznine iz naše pomorske istorije, najčešće ostajemo gluvi, indiferentni, a što se može definisati i neodgovoršnošću nadležnih i društva kao cjeline.

Poodavno su površinski slojevi skoro svih poznatih i evidentiranih nalazišta opljačkani. Uz to, ne postoji registar sa elementarnim podacima o mjestu nalazišta i njegovoj hronološkoj odrednici i vrsti, odnosno karakteristikama, što zahtijevaju takve vrste lokaliteta.

Bez obzira što su odredbe Zakona o zaštiti spomenika kulture (,,Službeni list RCG” br.47/91) precizno definisane po ovom pitanju, uopšte se ne primjenjuju ni u najelementarnijim radnjama, što, naravno, pogoršava ionako lošu situaciju sa našim arheološkim podmorjem. Stoga ne čudi što se danas najveći dio ovog dragocjenog arheološkog pokretnog materijala iz crnogorskog podmorja nalazi u privatnim posjedima, odnosno zbirkama raznoraznih ,,Ijubitelja” ovakvih eksponata. Oni su nepoznati i nepristupačni, ne samo nauci, nego i široj javnosti. Može se slobodno konstatovati da su i muzejske zbirke, prema pretpostavkama koliko je toga bogatstva ugledalo sjetlost dana, siromašne, a što je najgore nezastupljene reprezentativnim uzorcima. Ako tome dodamo i podatak da su u muzeje dospijevali u vidu poklona ili pak otkupa nekonzervirani, nerijetko i neinventarisani, bez podataka o mjestu nalaza, onda naša zapažanja imaju mjesta za još veću brigu naglašenu opravdanim gnjevom.

Među raznovrsnim predmetima koji su se nalazili (a i sada se nalazi najveći broj) u olupinama potonulih brodova su amfore. To ima višeznačno tumačenje. Budući da se poljoprivreda starog Mediterana zasnivala na maslinarstvu i vinogradarstvu, logično je da je bila razvijena proizvodnja ovih posuda za transport robe. To su u prvom redu bile amfore za transport i čuvanje ulja (amphorae oleariae) i vina (amphorae vinariae). Na osnovu žigova kojima su bile obilježene amfore, može se doći do veoma dragocjenih podataka (identifikovati mjesta proizvodnje robe i samih amfora, pomorske puteve i trgovačke veze), a samim tim dobiti prilično jasnu predstavu o ekonomskoj moći pojedinih država.

Amfore su se upotrebljavale u djelovima kao građevinski materijal (za svodove ili oluke, kao djelovi krovnog pokrivča, a često su služile i kao materijal sa gradnju grobova). Njihova upotreba u sepulkralne svrhe poznata je sa antičkih nekropola u Budvi i Duklji.

Zar ne bi bio dovoljan razlog da radi ovih ,,keramickih ljepotica” istražujemo i čuvamo naše podmorje? Ili, kao do sada, prepustimo da strani i domaći turisti nesmetano, na očigled svih nas, vade iz još uvijek bistrog Jadrana, ovo dragocjeno arheološko dobro. Da njime popunjavaju svoje kolekcije, trguju, švercuju i na razne načine umnožavaju svoj kapital.

Za vrijeme okupacije u ljeto 1942. godine, dio italijanskih trupa koje su bile stacionirane u Risnu, vršile su arheološka istrazivanja na lokalitetu Carine u istom gradu. Italijanski vojnici, naročito njihovi oficiri, bili su ,,strasni ljubitelji amfora”, kojih su imali dosta na raspolaganju, a prema sjećanju nekih savremenika-mještana, ,,radije su ih kupovali ili otimali od domaćih kolekcionara, nego ih sami lovili”.

Od ove rabote, naravno, ne isključujemo ni starosjedioce, kao ni vikendaše, tzv. radoznalce i ljubitelje podmorskih starina. Ako se ne preduzmu hitne mjere, u skoroj budućnosti neće pomoći ni Zakoni, ni Konvencije, ni Povelje o zaštiti i upravljanju podvodnim kulturnim nasljeđem. Brži i efikasniji će biti sve brojniji stranci, koji su već na ,,svojoj zemlji” da dokusure i ono što je ostalo. A naročito danas, kad su i tehničke mogućnosti na strani ovih savremenih pirata, da mogu brže, lakše i sigurnije doći do željenog plijena.

Da je naše podmorje bogato raznim arheološkim materijalom, potvrđuje i arheološko istraživanje podmorskog lokaliteta (1996.) kod Rta Kabala, na poluostrvu Luštici, u blizini naselja Rose. Tom prilikom je na morskom dnu otkriven ostatak jedrenjaka iz polovine 16. stoljeća, kao i djelovi brodske opreme i inventara, uz keramičko i metalno posuđe. Ipak, nadamo se, istovremeno apelujemo, da najodgovorniji i društvo kao cjelina postanu konačno svjesni da treba istraživati i čuvati ovo dragocjeno podvodno arheološko dobro, koje u svojim dubinama krije Mare Nostrum.

(Nastaviće se)