Povežite se sa nama

FELJTON

MIODRAG PEROVIĆ: 30 GODINA MONITORA (III): Prvi broj

Objavljeno prije

na

Profesor Miodrag Perović piše o nastanku i opstajanju Monitora, o vremenu i ljudima

 

Nekoliko nedjelja smo u inicijalnoj grupi mislili da će se naš nedjeljnik zvati Vrijeme. Međutim Zdravko Uskoković je jednog dana donio informaciju, koju je dobio od Stojana Cerovića, da se u Beogradu priprema pokretanje nedjeljnika koji će se zvati Vreme. Iako smo očekivali da će naš nedjeljnik početi da izlazi bar mjesec dana prije beogradskog (na kraju je izašao samo nedjelju dana ranije), odlučili smo da potražimo drugi naziv. Riješili smo da među poznanicima sprovedemo anketu u kojoj ćemo skupiti predloge za naziv lista, koja će istovremeno biti i neka vrsta marketinga. Iz niza predloga koje smo dobili, prihvatili smo predlog Žarka Mirkovića da list nazovemo Monitor. Neko je predložio, ne sjećam se ko, da u nazivu lista stoji i odrednica „nezavisni crnogorski nedjeljnik”. Sjećam se da smo u našoj grupi razgovarali o tome da li se time previše podvlači nacionalno opredjeljenje. Prevladalo je mišljenje da treba ovu odrednicu dodati, da se time eksplicitno istakne distinkcija u odnosu na republičko rukovodstvo, koje je i politički i kulturno Crnu Goru sistematski pretvaralo u srpski entitet.

Odluka da ja privremeno budem glavni urednik, učinila je da budem otvoren prema angažovanju novinara koje ne poznajem, kako u redakciji, tako i u saradničkoj mreži. Drugi su predlagali, a ja sam, uz stalno konsultovanje sa kolegama u inicijalnoj grupi, u suštini, bio koordinator. Od članova redakcije koji su upisani u impresumu prvog broja, Novica Samardžić je angažovao Dragana Perovića i Krsta Mijanovića kao pouzdane independiste, a Milka Tadić etablirane novinare Esada Kočana i Branka Vojičića iz TVCG i Nebojšu Čagorovića, njenog kolegu sa studija u Beogradu. Mislim da je Milka pronašla i Velizara (Velja) Brajovića, koji je bio zaposlen u nekoj saveznoj omladinskoj publikaciji. Milku sam upoznao kad je jednom prilikom pravila intervju sa mnom, dok je Demokratska alternativa bila aktivna. To je obavila dobro i sa pristupom koji je odgovarao onom što sam mislio da treba da bude izdavačka koncepcija našeg lista, tako da sam imao povjerenja u njen izbor. Ja sam želio da u početnoj redakciji bude i dopisnik Radija Crne Gore iz Beograda Miško Vukmanović, jer smo imali slična ubjeđenja. Bio je tvrdi independista, a po generalnom političkom opredjeljenju i ličnoj kulturi – evropski liberal. Miško je bio pogodan i kao spona sa Liberalnim savezom Crne Gore (čiji je bio potpredsjednik). Međutim, drugi su rekli da je pametno da počnemo sa redakcijom čiji članovi se mogu, po potrebi, brzo okupiti i ja sam to prihvatio. Planirali smo da Miško Vukmanović i Dara Pejović, koja je takođe bila dopisnik Radija CG iz Beograda, budu naši stalni saradnici. I Dara je bila independistički orijentisana, pa su njih dvoje bili baš to što nam je trebalo od dopisnika iz Beograda, u kojem su se donosile političke odluke, koje je crnogorsko pučističko rukovodstvo slijepo sprovodilo. S njima dvojema ćemo obavljati svakodnevne telefonske komunikacije, tako da će, u suštini, igrati ulogu članova redakcije.

Paralelno sa drugim pripremama, izučili smo koje sve mogućnosti imamo za štampanje. Najjednostavnije je bilo da to bude u Pobjedinoj štampariji. Međutim, ponuda koju nam je dala Pobjeda bila je neprijateljski visoka. Moj otac je nekad bio sekretar Grafičkog zavoda i Pobjede, pa je u preduzeću bilo radnika koji su ga pamtili i prema meni osjećali naklonost. Rekli su mi u privatnoj komunikaciji da je cijena u ponudi mnogo veća od realne cijene koju su oni, na moju molbu, izračunali. Riješili smo da ispitamo mogućnost da list štampamo negdje drugo. U Crnoj Gori nije bilo druge rotacione mašine osim Pobjedine, pa smo razmatrali mogućnost da štampamo izvan Crne Gore. Ispalo je da je Sarajevo najpogodnije.

Oslobođenje je imalo veliku i modernu štampariju, a Crnogorci u Sarajevu bili su nam naklonjeni. Vlado Nikaljević, direktor Crnagoracoop, imao je poslovne odnose sa štamparijom Oslobođenja, a Veso (Veselin) Popović, koji je bio direktor Pošta Crne Gore, sa rukovodiocima pošta Bosne i Hercegovine. Vlado, Veso i ja otišli smo u Sarajevo i dogovorili da rukopis donosimo u štampariju oko osam naveče, štampanje da bude gotovo prije ponoći. To je omogućavalo da tokom noći tiraž transportujemo do Podgorice i predamo ga distributerskim preduzećima da se sjutradan podijeli po kioscima sa ostalom štampom. Trebalo je još riješiti pitanje odvoženja i predaje rukopisa u Sarajevo i transporta tiraža u Podgoricu. Ja sam imao dva auta, ali smo u redakciji zaključili da to nije dovoljno jer smo očekivali da ćemo imati veliki tiraž koji je mogao biti težak i preko tonu. Počeo sam konsultacije sa osnivačima o njihovim mogućnostima da pomognu.

Važnu ulogu u rješavanju tog problema odigrao je Rajo (Radomir) Vulikić. Ponudio je da on obavlja transport svojim kombijem. Neki od mojih prijatelja su bili rezervisani prema Raju jer je nekad bio visoki funkcioner Službe državne bezbjednosti. Na moju konstataciju da je penzionisan poslije AB revolucije zbog toga što je, kako se tada govorilo, bio procrnogorski orijentisan, vrtjeli su sumnjičavo glavom. Međutim, ja sam Raja poznavao od srednjoškolskih dana i imao sam u njega lično povjerenje. Odlučio sam da mu povjerim potencijalno opasni transport odštampanog tiraža iz Sarajeva u Titograd. Vjerovao sam i da će se naša bezbjednost povećati njegovim iskustvom i vezama. Ta procjena se potvrdila više puta.

Konačno, došao je na red prvi broj. Redakcija je održala prvi sastanak u jednoj prostoriji u ulici Marka Miljanova, preko puta vatrogasne stanice. U prostoriji je bio klavir i dvije stolice, ali nije bilo stolova i telefonske linije. Tokom dana je trebalo da od mog školskog druga Ratka Popovića dobijemo prve stolice i još stolova. Nijesmo imali telefonsku liniju pa smo danima za tekstove koje je trebalo primiti faksom odlazili 400 metara dalje, u radnu sobu mog stana u Beogradskoj ulici.

Odlučili smo da odmah počnemo rad. Bez rasprave smo se dogovorili da list ima standardne rubrike: Crna Gora, Jugoslavija, Kultura, Svijet i Feljton. Članovi redakcije predlagali su teme i autore koji će ih obraditi. Novica Samardžić je predložio da prvi Feljton u više nastavaka bude o Garašaninovom Načertaniju iz 1844. i srpskim tajnim planovima o prisajedinjenju Knjaževine Crne Gore Knjaževini Srbiji, koje se sada već po drugi put u dvadesetom vijeku, ostvarivalo politikom tzv. novog crnogorskog rukovodstva. Ja sam podržao ovaj predlog, i on je bez mnogo diskusije prihvaćen. Složili smo se da uvodnik za prvi broj potpiše redakcija. Određeno je da Marko Špadijer napravi skicu tog uvodnika.

Ne sjećam se da li smo završne radnje na formiranju prvog broja počeli u ponedjeljak 15. ili u utorak 16. oktobra. Sjećam se da smo bili veoma zadovoljni tekstovima koje smo dobili. Dva teksta su najavila radikalno drugačiju orijentaciju našeg lista od politike crnogorskog rukovodstva. Dara Pejović je napravila intervju sa književnikom Mirkom Kovačem, čija poruka je bila da pokret koji se dešava u Srbiji ima, u suštini, anticivilizacijski karakter. Izbor feljtona najavio je drugačiji pristup crnogorskom nacionalnom i državnom pitanju od politike prosrpskog režima u Crnoj Gori.

Tekstu za uvodnik koji je donio Marko Špadijer drugi su dodavali i oduzimali. Ja sam dodao citat Džefersona o liberalnom shvatanju novinarstva i citat Lenjina o boljševičkom shvatanju (koje je, na žalost, neprekidno prisutno kod Mila Đukanovića, od osnivanja Monitora pa do danas). Tako je nastao tekst Uz prvi broj.

Ostalo je još da odredimo tiraž prvog broja. Bilo je jasno da će list koji ima izdavačku koncepciju orijentisanu suprotno od politike crnogorskog pučističkog režima, biti s pažnjom dočekan i izvan Crne Gore. Neki članovi redakcije (među kojima sam i ja bio) smatrali su da nije realno da broj čitalaca izvan Crne Gore bude veći od broja čitalaca u Crnoj Gori. Prevladao je entuzijazam „jugoslovena”. Odlučili smo da tiraž bude 20, umjesto prvobitno planiranih 10 hiljada.

Ne pamtim šta u srijedu popodne nije išlo kako smo planirali, zbog čega sam cijelu noć proveo u redakciji. Tako do odlaska ekipe u Sarajevo, praktično, nijesam spavao. Na put smo krenuli sa dva auta. Rajo Vulikić sa svojim kombijem i ja sa ladom. U Sarajevo su s nama otišli još Milka Tadić i tehnički urednik Puśo Matović. Kad smo kasno popodne stigli u štampariju Oslobođenja, rekli su nam da smo prikasnili, da ne mogu da organizuju da tiraž Monitora za Srbiju bude uključen u tiraž sarajevskih novina koji ide za Beograd. Nakon kratkih konsultacija, odlučili smo da Rajo i ja utovarimo cio tiraž za Srbiju i Crnu Goru i da putujemo preko Beograda, gdje ćemo u Borbi ostaviti tiraž za Srbiju. Čim je završeno štampanje, odvojili smo tiraž za BIH i krenuli za Beograd. Puśo je sjeo u Rajova kola, a ja i Milka u moja.

Pošto je to bila druga noć kako nijesam spavao, Milka (koja nije bila vozač) kontrolisala je da ne zaspem za volanom. U službu Borbine distribucije u Beogradu stigli smo oko dva i po ujutru. Ostavili smo dio tiraža za Srbiju da ga oni rasporede i pošalju u distribuciju sa svojom novinom i produžili put ka Titogradu. Boreći se povremeno s pospanošću, stigli smo u Titograd kasnije nego što smo planirali. Zakasnili smo za distribuciju tiraža izvan Titograda i list nije na vrijeme otišao na sjever. Ipak, u Titogradu je bio distribuiran zajedno sa beogradskom štampom. Oko jedanaest sati pojavio se na Štampinim kioscima.

Tako je 19. oktobra 1990, onako kako je pisalo u impresumu, Monitor počeo da živi.

(Nastaviće se)

Komentari

FELJTON

Netačni navodi

Objavljeno prije

na

Objavio:

Netačni navodi

(Nestalo rješenje o saglasnosti za izgradnju Njegoševog Mauzoleja iz 1967: Nema ga ni u Upravi za zaštitu kultumih dobara ni u Državnom arhivu, Monitor br.1582)

 

Povodom netačnih navoda u tekstu “Nestalo rješenje o saglasnosti za izgradnju Njegoševog Mauzoleja iz 1967: Nema ga ni u Upravi za zaštitu kultumih dobara ni u Državnom arhivu”, objavljenog 12.02.2021. u online izdanju Monitora, Uprava za zaštitu kultumih dobara traži da se isti isprave.

Naime, u odgovoru upućenom Vašem nedeljniku, kao i Mitropoliji Crnogorsko primorskoj, koje dostavljamo u prilogu, nigdje se ne pominje Državni arhiv, već da je dokument na Revers svojevremeno Republički zavod za zaštitu spomenika kulture Socijalističke Republike Crne Gore ustupio pravnoj službi SO Cetinje.

Molim Vas da u cilju tačnog i objektivnog informisanja javnosti objavite naš demant.

Prilog:

– Odgovor na novinarska pitanja

– Dopis MCP

19Direktor Božidar Božović

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

MIODRAG PEROVIĆ: 30 GODINA MONITORA (XI): Tri godine s Ćanom (1992–1994)

Objavljeno prije

na

Objavio:

Profesor Miodrag Perović piše o nastanku i opstajanju Monitora, o vremenu i ljudima

 

Ćano i ja smo na angažman u Monitoru gledali kao na misiju koja je bila izvan naših osnovnih profesija. Imali smo dvije konvergentne, ali različite uloge. Ja sam i dan i noć živio sa listom i lokalnom sredinom. Ćano je uglavnom boravio u Beču i Moskvi i otuda pomagao list. U redakciju je dolazio rijetko. Spojio nas je crnogorski independizam u teškom istorijskom trenutku. Ludilo srpskog nacionalizma prijetilo je da izbriše krunu višestoljetne crnogorske borbe za slobodu – crnogorsku državu. Iako smo gajili uzajamno poštovanje i povjerenje, nijesmo drugovali u slobodnom vremenu. Jer slobodnog vremena nijesmo ni imali. Ni mnogo zajedničkih prijatelja, jer je Ćano bio 28 godina stariji od mene. Od ljeta 1991. formirao se odnos u kojem je moj zadatak bio da vodim list i da o svemu obavještavam Ćana tokom njegovih dolazaka u Crnu Goru.

Redovno sam dolazio u Montex kad je on bivao u Podgorici. Ćano nije pomagao samo Monitor, već cijeli independistički pokret. Bio je član SDP, ali je pomagao i Liberalni savez i umjetničke projekte. Ćano je bio i veliki dobrotvor. Pomagao je ljudima u školovanju djece, za liječenje u inostranstvu, za nabavku zdravstvenih pomagala. Jednom studentu našeg univerziteta platio je za operaciju i liječenje 200.000 dolara. Kad je kasnije u Crnoj Gori zbog hiperinflacije zavladalo siromaštvo, prostorija u kojoj je sjedjela Ćanova sekretarica ličila je na čekaonicu u ljekarskoj ordinaciji u vrijeme gripa. Osjećao sam se neprijatno što ulazim preko reda i naši susreti najčešće su imali karakter brifinga. Moj pogled na političku situaciju bio je obavezna „tačka dnevnog reda”.

Ćano je vjerovao da se crnogorsko državno i nacionalno pitanje može riješiti u bliskom vremenu, u okviru rješavanja jugoslovenskog pitanja. Ja sam mislio da s marionetskim režimom u Crnoj Gori, koji ne može ni tri dana opstati bez Miloševićeve podrške, crnogorsko pitanje ne može da se riješi kao i za druge republike bivše Jugoslavije. Treba u pripravnosti pratiti raspad Jugoslavije, ali je zadatak naše generacije da ne dopusti da se to pitanje zatvori sa nepopravljivom štetom. Potrebno nam je vrijeme da epskog Crnogorca preobratimo u racionalnog političkog građanina. U tu svrhu nužni su nam masovni mediji (dnevni list i televizija). Veso Popović je govorio: „Molim te, ne širi defetizam”.

Jedan Ćanov i moj politički angažman pomjerio je Ćana prema mom pogledu na značaj medija za ostvarenje onog što želimo. Da bi se spriječilo rasplamsavanje rata između srpske JNA i drugih republika, Evropska zajednica organizovala je Mirovnu konferenciju sa sjedištem u Hagu, koja je trajala od septembra do decembra 1991. godine. Predsjednik konferencije lord Piter Karington ponudio je plan da sve jugoslovenske republike dobiju međunarodno priznati suverenitet i naprave savez suverenih država. Momir Bulatović je na sjednici koja je održana 18. oktobra saopštio da je crnogorski parlament prihvatio Karingtonov mirovni plan. Uslijedio je pakleni pritisak na Bulatovića od strane Miloševića i njegovih sljedbenika u Titogradu i Beogradu. Bulatović nije izdržao i 30. oktobra podnio je u Hagu amandman kojim je poništio svoju saglasnost datu dvije nedjelje ranije. Crna Gora je počela da zastupa stav Srbije da republike koje to žele mogu ostati u Jugoslaviji kao zajedničkoj državi. Druge republike to nijesu prihvatile. Savjet ministara Evropske zajednice je 17. decembra donio deklaraciju da Jugoslavija više ne postoji i da će EZ i njene članice priznati nezavisnost republikama koje to zatraže. Bulatović je izjavio da rukovodstvo DPS-a „ne umije da pravi nezavisnu Crnu Goru”. U januaru i februaru se koprcao da Crnoj Gori obezbijedi što bolji položaj u dvočlanoj „federaciji”.  Beograd je pritiskao, a marionete popuštale sve dok nijesu pristale na zajedničku državu Srbije i Crne Gore pod nazivom Jugoslavija u koju će se uključiti teritorije u Hrvatskoj i BIH na kojima živi srpski narod. Drugim riječima, da se izbriše crnogorstvo kao istorijska kategorija. DPS je od 22. januara počeo da sprema tzv. referendum o ovom mudrom planu.

Među independistima je zavladala panika. Jasno je bilo da će podvala o očuvanju Jugoslavije uspjeti. Trebalo je postići odlaganje referenduma. Ćano je predložio da ubrzamo formiranje široke nepartijske organizacije koju je ranije planirao. Ja sam bio blizak sa rukovodstvom Liberalnog saveza, a Ćano sa rukovodstvima socijalista. Poveliki broj ljudi koji su u doba starog režima imali važne dužnosti, ostao je u „praznom prostoru”. DPS je smijenio one koji nijesu bili dovoljno Srbi, a druge potisnuo da bi na važnim pozicijama u sistemu imao one koji su spremni da slijede ratnohuškačku politiku bespogovorno. Većina tih ljudi nije se učlanila ni u jednu partiju, ali je imala potrebu da politički djeluje u kritičnim 1990-im. Ćano je održavao odnose i sa ovim ljudima. Obećao im je da će napraviti nepartijsku političku organizaciju, kroz koju bi i oni dali doprinos u borbi koju su predvodili Liberalni savez, Monitor i socijalisti. Ćano je tražio da mu pomognem. Idealizovao je sliku i razmišljao o okupljanju svih relevantnih independističkih snaga u jedan pokret. Rekao sam mu da naše independističke prvake nije moguće objediniti. Operativno objedinjavanje je moguće samo od projekta do projekta. Rekao je, pa dobro, onda za ovu priliku. Pristao sam, uz napomenu da nemam snage da u tome budem mnogo aktivan. Ćano je okupio tim za pripremu, kojem su logističku podršku dali ljudi iz Montexa.

Ćano je bio ličnost velikog formata i regrutovanje članova je teklo brzo u svim sredinama. Devetog februara 1992. održana je Osnivačka skupština Građanskog foruma i njegovog Savjeta. Velika sala Doma omladine pod Goricom bila je dupke puna. Forumu je pristupilo preko 500 pripadnika društvene elite: profesora univerziteta, umjetnika, pisaca, advokata, novinara, privrednika. Skupština GF je izabrala Savjet GF. Za predsjednika GF izabran je Ćano, a za predsjednika Savjeta ja.

Skupština GF je usvojila Rezoluciju, kojom se obratila Skupštini, Predsjedništvu i Vladi Crne Gore i domaćoj i međunarodnoj javnosti. U rezoluciji se podvlači:

„Reintergracija Jugoslavije u vidu nekog saveza jugoslovenskih zemalja (država) istorjiski je interes crnogorskog naroda i svih građana Crne Gore. Ali, stvaranje i podržavanje zablude da je ujedinjenje Crne Gore i Srbije u jednu, takozvanu federalnu državu, čin očuvanja Jugoslavije, zloupotreba je tragične situacije u kojoj se našla Crna Gora. To je čin protiv jugoslovenstva i svake ideje o zajedništvu jer ponavlja velikodržavne težnje okupljanja južnoslovenskih naroda oko takozvanog vodećeg naroda. Takva ideja dugoročno ne samo da znači nestajanje Crne Gore kao države, već u svom začetku eliminiše mogućnost zajednice ravnopravnih jugoslovenskih naroda i južnoslovenskih zemalja.

Samo suverena i međunarodno priznata Crna Gora može biti faktor integracije među jugoslovenskim zemljama i u Evropi.”

Za režim je Rezolucija Građanskog foruma bila neprijatna, jer su članovi foruma u velikom broju bili ljudi iz establišmenta, mnogi od njih još uvijek članovi DPS-a (kao članovi bivšeg SK). Ta činjenica je osporavala politiku režima u trenutku kad je on krenuo u referendum.

Očekivali smo da Bulatović i Đukanović neće odustati od svoje namjere, ali smo se nadali da će ovakva Rezolucija, donesena od značajnog uzorka društvene elite, s pažnjom biti dočekana od predstavnika međunarodne zajednice, koji se bave jugoslovenskim problemom. Stoga smo prevod rezolucije uručili ambasadorima velikih sila i poslali njihovim ministrima spoljnih poslova. Stupili smo u kontakt sa Robertom Badinterom i lordom  Karingtonom. Sastavili smo Promemoriju Londonskoj konferenciji koju su potpisale sve suverenističke političke partije i organizacije. Pozivajući se na istorijsko pravo na vjekovnu crnogorsku državnost, Promemorija osporava legitimitet pučističke od Beograda instalirane vlasti da realizuje faktičko prisajedinjavanje Crne Gore Srbiji. Zahtijevali smo da Crna Gora na konferenciji ima ravnopravan status sa ostalim republikama Jugoslavije koja se raspadala. I da ne bude predstavljena zajedničkom delegacijom Srbije i Crne Gore, da se ne bi ponovila situacija sa Pariske mirovne konferencije poslije Prvog svjetskog rata, kada je Crna Gora pripojena Srbiji, iako je bila član pobjedničke koalicije. Tražili smo da u sastav crnogorske delegacije budu uključeni i predstavnici organizacija koje su potpisale Promemoriju.

Znali smo da su male šanse da naši predlozi budu prihvaćeni, ali smo Promemorijom pokazali da značajne političke snage ne prihvataju zamjenu crnogorske državne nezavisnosti zajedničkom državom Crne Gore i Srbije. Da ta zamjena ne rješava crnogorsko pitanje, već ga zaoštrava i ostavlja otvorenim.

(Nastaviće se)

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

MIODRAG PEROVIĆ: 30 GODINA MONITORA (X):  Korisne posljedice napada na Monitor

Objavljeno prije

na

Objavio:

Profesor Miodrag Perović piše o nastanku i opstajanju Monitora, o vremenu i ljudima

 

Paradoksalno, ali Monitor  je imao i značajne pozitivne posljedice od bombardovanja redakcije. Strane ambasade u Beogradu su se zainteresovale za pritisak režima na list. Postali smo predmet njihovog stalnog interesovanja kod režima. Osobito je bio značajan susret sa ambasadorom SAD-a Vorenom Cimermanom (Warren Zimermann), koji je u svojim memoarima o ratu u Jugoslaviji ispričao da sam pravio intervju s njim u redakciji iznad koje je na krovu zgrade zjapila rupa u krovu. Kad je saznao da sam bio viziting profesor na Univerzitetu u Mičigenu, zadržao se na toj informaciji. Neko iz njegove porodice (čini mi se bratanić) studirao je na tom prestižnom univerzitetu, pa se raspitivao o motivaciji profesionalno ostvarenog naučnika da radi to što ja radim. Rekao sam mu da je ovo važan istorijski trenutak za Crnu Goru, jer od toga kakav će državni status imati kad se završi jugoslovenska kriza, zavisiće kvalitet života i sloboda u njoj narednih pola vijeka. Upoznao sam ga sa istorijom Crne Gore, Vilsonovom podrškom 1920-ih, višestruko sporijim razvojem Crne Gore od razvoja drugih republika u Jugoslaviji Karađorđevića i slično. Objasnio sam mu da je puč 1989. bio drugi anšlus Crne Gore Srbiji u dvadesetom vijeku. Na kraju razgovora rekao mi je da je za sat i po našeg razgovora naučio o Crnoj Gori više nego za cijeli prethodni boravak u Jugoslaviji. Pitao me šta može da učini za mene i Monitor. Nalazeći se pod utiskom od nedavnog bombardovanja, odgovorio sam da bi možda intervencijom kod vlasti mogao da doprinese bezbjednosti lista i novinara. Rekao je da će svaki put kad bude dolazio u Crnu Goru tražiti preko državnog protokola da mu organizuje posjetu Monitoru. Održao je riječ i svakih mjesec-dva parkirao bi svoju ogromnu limuzinu ispred redakcije i ulazio da razgovaramo. Učinio je i niz drugih stvari. Tražio je od svojih kolega ambasadora u Beogradu da se kod crnogorske vlasti takođe interesuju za Monitor. To nas je zaštitilo od novih napada na redakciju. Našao je i neku fondaciju (čini mi se da se zvala Maršalov fond za medije) u Vašingtonu, koju sam kasnije posjetio. Naredne godine dobili smo od ovog fonda poveliku količinu kompjuterske opreme. Kada je neko od novinara kasnije bio u Americi po programu kulturne razmjene, organizator ga je vodio i u tu fondaciju. Na zidu prostorije za sastanke bila je slika naslovne strane Monitora.

I drugi ambasadori animirali su fondacije u svojim zemljama, koje su davale tehničku pomoć medijima. Tokom narednih pola godine posjetili su nas predstavnici niza fondacija. Razvijala se saradnja između Monitora i tih fondacija, takođe i lični odnosi između nas i ljudi koji su njima rukovodili. Tako je došlo do niza mojih posjeta raznim fondacijama i listovima u inostranstvu. Jedna fondacija nas je snabdjela diktafonima za novinare, druga laserskim štampačem, treća s nekoliko kompjutera, tako da smo naredne godine bili solidno opremljeni kompjuterskom opremom. Listovi su pravili informaciju o Monitoru, tako da je problem pritiska režima na Monitor dobijao više pažnje nego što smo mogli i pomisliti.

REZIME ZA 1991: Sljedeće pismo koje sam krajem novembra 1991. poslao Ćanu, rezimira razvoj Monitora za trinaest mjeseci od osnivanja. (U stvari, do kraja 1991, jer u decembru nije bilo značajnih novina u životu lista.)

Montenegropublic, d.o.o. – Monitor

Titograd, Dalmatinska 52

tel. 081/15-394, tel./fax 081/33 727

ref: 434-01  datum: 25.11.91.

Dragi Ćano,

Monitor je u svom polaganom napredovanju došao dotle da se u Crnoj Gori prodaje u više primjeraka nego Vreme, NIN, Danas, Nedjelja i Duga zajedno. To znači da nam je Monitor, u ovom trenutku, veoma značajan projekat.

Rad u redakciji sam kompjuterizovao i trenutno sami vršimo cjelokupnu pripremu lista. Na laserskom štampaču štampamo nulti primjerak lista. Odnesemo ga u štampariju oko tri popodne, oko šest imamo list gotov.

Preuzimajući 80 odsto tehnološkog procesa iz faze koja prethodi štampanju, smanjio sam troškove za ovu fazu 50 odsto (što čini 25 odsto ukupne cijene štampanja). Tako sam se primakao blizu granice da zarada od prodaje lista bude jednaka troškovima štampanja. (Ostali bi onda troškovi za prostorije, energiju, telefone, potrošni materijal i honorare – oko 2.500 dolara mjesečno). Moj je cilj da preuzmem od Pobjede sve faze rada koje su jeftinije u mojoj izvedbi. U štampariji se obavljaju još tri uzastopna snimanja lista, dva na fotografske folije, jedno na ploče koje se montiraju na rotaciju, s kojih se prenosi otisak na papir. Prva dva snimanja se mogu eliminisati. Mislim da ću pomoću folija koje sam ti tražio izbjeći prvo snimanje. Drugo se može izbjeći ako se nabave takozvane pozitivne ploče, koje ovi komunistički slijepci iz Pobjede nijesu do sada koristili.

Mislim da bi ti, odnosno CINEX, mogli da mi pomognete u nabavci ovih ploča. Budući da se može desiti da u toku narednih godinu dana nabavimo štamparsku mašinu ili promijenimo štampariju, ne treba kupovati godišnju potrebu, već za pola godine, na primjer. Za početak bi bilo dovoljno i za jedan mjesec, da probamo.

Na kraju, moguće su uštede u papiru, koji me prilično košta. Papir je veoma skup, a kvalitet koji Pobjeda nabavlja je slab. Po jednom broju Monitora troškovi papira su oko 650 dolara, kad se nabavlja preko Pobjede, odnosno kad je papir dio usluge koju daje Pobjeda. S njima nikad nijesam siguran da nijesu dali jednu a naplatili drugu vrstu papira. Oni bi pristali da, zbog kvaliteta, ja nabavljam papir koji mi treba. Ovo s pločama i papirom može biti od vitalne važnosti zbog ekonomske blokade. Lako se može desiti da oni, kao što su već jednom učinili, jedno jutro kažu: ,,Nemamo papira i ploča za ovaj broj”. Zato ovo izuči i kaži mi šta mi možeš pomoći u vezi sa nabavkom i transportom do Titograda, bez obzira da li ćeš moći jedan dio ili cjelokupne troškove da preuzmeš na sebe.

Da rezimiram: Od 130.000 dolara koliko je koštalo izdavanje Monitora za minulih 13 mjeseci, ja sam zaradio od prodaje 45.000 dolara, od sponzorstva, tj. od tebe, ti znaš koliko, a ostalo sam dobio od reklama i drugih vrsta pomoći.

U toku narednih nekoliko mjeseci nužna mi je pomoć od 2.500 dolara mjesečno, bez obzira da li ćeš moći da mi pomogneš u nabavci materijala koji sam gore naveo. Vremena su teška, ljudi sve oskudnije žive i ne mogu da zadržim novinare ako im po nešto ne plaćam.

Porazmisli o svemu i po gospođi Popović mi poruči što treba; na primjer, kad da ti se javim.

Mnogo pozdrava tebi i tvojima,

M.

P.S. Šaljem ti kopiju projekta za izdavanje dnevnih novina. Budući da mi za taj projekat treba mnogo kompjuterske opreme, a ova koju trenutno imam većinom je stara više od 10 godina, ako gdje povoljno ispadne kompjuter iz generacije PC 386 brzi (više od 33 MHz) ili bilo koji (oni su svi brzi) iz generacije PC 486, kupi mi. Ako sačuvamo Monitor do vremena kad budeš imao bilo kakvu noviju štampariju (recimo samo dio onoga što predlaže Vuko (Vuko Vukadinović, tadašnji direktor Montex banke u Podgorici, prim. aut.), bićemo u stanju da odmah startujemo sa dnevnim listom. Pritom nećemo ništa gubiti ni na Monitoru ni na dnevnim novinama. Naprotiv, na ovim posljednjim se može ostvariti i zarada, kako se u priloženom projektu vidi.

 

Iz gornjeg pisma vidi se da je krajem 1991. Monitor već postigao veliki uticaj. Prvi put u XX vijeku neka crnogorska novina je imala veći uticaj na formiranje javnog mnjenja od srpskih novina. Početkom 1992. Rajo je donio i informaciju da u Miloševićevom kabinetu postoji „referent za Monitor”. Ćano i ja smo bili zadovoljni Monitorovim i našim doprinosom jačanju suverenističkog pokreta. (Ja sam više koristio termin independistički, a Ćano suverenistički.) Planirali smo da Ćano daje 2.500 USD dolara mjesečno, a Monitor iz prodaje i reklama zajedno sa sponzorima još najmanje toliko.

Na osnovu promjene raspoloženja prema pitanju nezavisnosti Crne Gore, koju je izazvao independistički pokret (Liberalni savez, Monitor, dvije socijalističke partije i independistički orijentisani intelektualci), mislio sam da bi televizija i dnevni list to raspoloženje višestruko povećali. Vjerovao sam da bi to dovelo do obaranja promiloševićevog pučističkog režima ili bar do promjene njegove politike. Finansijske mogućnosti pokreta koji je održavao Monitor nijesu bile dovoljne za pokretanje dnevnog lista ili televizije. Ćano je bio jedina ličnost koja je mogla obezbijediti finansije za takve projekte. Iz gornjeg pisma se vidi da sam ga uvlačio u tu priču. Priču o dnevnom listu nije primao k srcu, ali o televiziji jeste. Međutim, ideju nijesmo operativno razrađivali jer se Ćano nije izjašnjavao o njegovim mogućnostima da finansira taj projekat.

(Nastaviće se)

Komentari

nastavi čitati
Advertisement

Kolumne

Novi broj

Facebook

Izdvajamo