Povežite se sa nama

PERISKOP

Stećci i zastave

Objavljeno prije

na

U  središtu nedavno otvorenog Historijskog parka u sarajevskoj opštini Novi Grad  postavljena su  dva stećka ili mramorje kako ga je nazivao Miroslav Krleža, koji je svojedobno na pariškoj izložbi kao komesar isto mramorje postavio u centar izložbe koja je zborila o Jugoslaviji. Historijski park ima nekoliko značenjskih slojeva

 

Ispred sarajevske Općine Novi Grad otvoren je prije nekoliko dana Historijski park. Sa akademikom Abdulahom Sidranom i načelnikom te najmnogoljudnije općine u Bosni i Hercegovini imao sam čast otvoriti taj lijepi kompleks. A radi se o parku u kojem su postavljena dva stećka ili mramorje kako ga je nazivao Miroslav Krleža, koji je svojedobno na pariškoj izložbi kao komesar isto mramorje postavio u centar izložbe koja je zborila o Jugoslaviji. Stećci se nalaze u središtu parka, a oko njih postavljene su sve zastave koje su kroz historiju, bogatu hiljadugodišnju historiju bile simbolima Bosne i Hercegovine kao države. Našli su se tu barjaci iz vremena kraljice Katarine i kralja Tvrtka sve do zastave Socijalističke republike Bosne i Hercegovine…

Ovaj kompleks koji je višestruko oplemenio prostor ispred zgrade Općine Novi Grad nevjerovatno je tiho primljen i u samoj Bosni i Hercegovini i njenom glavnom gradu. A taj Historijski park ima nekoliko značenjskih slojeva.

Najprije on je svjedočanstvena tapija na povijest Bosne i Hercegovine i zorna negacija opasnih političkih spekulacija da je Država Bosna i Hercegovina stvorena u Dejtonu.

Pa onda ta bogata likovnost i heraldika bh. zastava je umjetnička vrijednost sama po sebi.

Konačno kada se vidi ta raskoš bh. grbova i zastava moraju utihnuti, a usudio bih se kazati i zamrijeti svi oni zli glasovi neprijatelja Bosne i Hercegovine i naroda koji u njoj žive, a koji aktivno i ovog trenutka dok nastaje ovaj Perisklop rade na pokušajima disolucije sadašnje države koja je slovom Dejtona sljednica Republike Bosne i Hercegovine.

Dok su na sarajevskom jesenskom vjetru viorile zastave iz svih perioda države Bosne i Hercegovine, mislima sam otišao na kraljevski grad Bobovac, sjedište vladara srednjovjekovne bosanske države, a onda su me misli nosile Blagaju i Počitelju, kulama njihovim i ostacima svih kamenova što zbore starobosanski i starohercegovački… Otišla je misao do heroja iz drugosvjetske vojne – Narodnooslobodilačkog rata i ofanziva Titovih partizanskih jedinica, koje su upravo tu, na tlu Bosne i Hercegovine, vodile odlučne bitke protiv Njemaca, Talijana, ustaša i četnika, ponosno sam digao glavu, jer sam svjestan da takvu blistavu historiju ima mali broj država u svijetu.

Sjetio sam se Sutjeske i Neretve, najplemenitije bitke za ranjenike u povijesti ratovanja, sjetio sam se čudesne odbrane  bh. gradova u agresiji na Republiku Bosnu i Hercegovinu, kada su bh. patriote bez naoružanja rušile  i uništavale oružja i utvrde JNA, koja je u međuvremenu prešla u vojsku jednačenu sa četništvom.

Sjetio sam se i svih vlastitih posjeta simbolima bh. državnosti: Kraljevoj Sutjesci, jednako kao i Jajcu i Bihaću.

Sve to i mnogo više prolazilo je mojim mislima dok je sjajno o našoj domaji besjedio veliki pjesnik Abdulah Sidran.

Historijski park pred Općinom Novi Grad u Sarajevu odjednom je počeo narastati do neočekivanih dimenzija, iz trena u tren sam postajao svjesniji koliko je važno gajiti kulturu sjećanja, boritii se protiv svakog zaborava, koji je zapravo zatiranje naše historije, negiranje i nas sadašnjih koji se ćutimo Bosancima i Hercegovcima.

Ovakvi oblici kulture sjećanja otvaraju perspektive, jer u Historijskom parku će generacije mladih Sarajlija i Bosanaca i Hercegovaca ne samo imati rastvorenu povijesnu čitanku uživo, dapače postaće taj park mjesto redovitog okupljanja bh. patriota, gdje će se održavati praktična nastava iz najsuštinskijih oblika bh. patriotizma.

Danas, kad desničarska Evropa i parama i nakaradnom mišlju hoće rušiti jednu  državu goleme antifašističke tradicije, osjećam potrebu da i na ovaj način dam vjetar u leđa svima koji osjećaju i vole Bosnu i Hercegovinu, ali i modernim neimarima koji čvrsto stoje na branicima bh. državnosti. Stećci i zastave ostaju ponosni znamen u mome srcu na dan kad smo u Historijskom parku u Novom Gradu Sarajevo još jedanput pokazali da države Bosne i Hercegovine ima i da će je iz godine u godinu sve više biti.

A fašistima koji je pokušavaju osporavati i rušiti tradicionalni usklik španskih boraca: NO PASARAN! upućujem sad.

Sav ponosan, a bogami i prkosan!

Gradimir GOJER

Komentari

PERISKOP

Proizvođač šampiona

Objavljeno prije

na

Objavio:

Trebalo bi nekoliko (u prostornom smislu!) Periskopa da se tek nabroje medalje, priznanja, pehari, diplome sa studentskih prvenstava, mediteranskih, evropskih, svjetskih, olimpijskih igara, prvenstava SFRJ i BiH koje je Branislav Crnogorac, majstor džudoa, i kao natjecatelj i kao trener, unio u riznicu svog voljenog Džudo kluba „Bosna“

 

Živi u Sarajevu neobičan čovjek, sportski džentlmen od glave do pete, Branislav Crnogorac, popularniji u Gradu na Miljacki kao Brane iz FIS-a…

Trebalo bi nekoliko (u prostornom smislu!) Periskopa da se tek nabroje medalje, priznanja, pehari, diplome sa studentskih prvenstava, mediteranskih, europskih, svjetskih, olimpijskih igara, prvenstava SFR Jugoslavije i Bosne i Hercegovine, koje je ovaj majstor džudoa, i kao natjecatelj i kao trener, unio u riznicu svoga jedinog i voljenog kluba, Džudo kluba „Bosna“, inače dijela trofejne sportske obitelji Univerzitetskog sportskog društva „Bosna“.

Dječak, podrijetlom iz Gacka, odrastao u banatskom pograničnom mjestu Međa, u drevnoj japanskoj borilačkoj vještini džudou postao je, ne u regionu i Europi već u širim svjetskim razmjerama, ne samo kao natjecatelj i trener, te sportski funkcioner najvišeg ranga, ambasador svoje države Bosne i Hercegovine. Kao na traci, a nakon godina upornog vježbanja i rada Amel Mekić, Ibro Miladin, Alisa Cerić, Arijana Jaha samo su među najreprezentativnijim draguljima romantičarskog propagatora sporta, koji je u dalekom Japanu utemeljio liječnik Džigoro.

Branislav Crnogorac nije samo trener i pedagog sa doktorskom titulom, nije samo profesor na predmetima borilačkih vještina na univerzama u Travniku i Bihaću, on je po ocjenama Sportskog saveza BiH „najbolji sportski trener decenije u Bosni i Hercegovini.“

Nadasve sportski džentlmen koji je ušao u poetsku suštinu džudo sporta u kojem fizički slabiji, ali drevnom vještinom opržervažen natjecatelj može pobijediti daleko jačeg protivnika, Brane Crnogorac iznimno je angažiran sportista intelektualac i u Kantonalnoj skupštini Sarajeva i u Parlamentu Federacije BiH.

Imao sam sreću da kao ministar sporta i kulture Kantona Sarajevo surađujem sa ovim čudesnim volšebnikom i misionarom džudoa, kad je obnašao funkciju inspektora za sport, uvjeravajući se iz dana u dan u njegovu strast, ali i golemo znanje i iskustvo.

Nije ovaj sportist sazdan samo od fine sportske „pređe“, dapače, rijetko komunikativan i društven, kao voditelj u opsjednutom Sarajevu  male klub kafeterije FIS, iz koje nisu izbijale legende Sarajeva i BiH Mirza Delibašić i Davorin Popović,  iskazivao je Brane ljudsku širinu, toleranciju i mudrost, kao uostalom i sve druge tekovine mudrog liječnika Džigoro Kana.

U današnjem Sarajevu, tamo gdje se nađe jedan od najpopularnijih stanovnika Mis Irbine ulice, tu još stanuje staro istinsko Sarajevo.

Sarajevo olimpijskog duha i nade…

Zato vivat džudo, plemenita drevna samurajska vještina!

Vivat suvremeni samuraj Branislav Brane Crnogorac!

Gradimir GOJER

Komentari

nastavi čitati

PERISKOP

KONTINUITET PROVINCIJALNOG MENTALITETA

Objavljeno prije

na

Objavio:

Prošlo je desetljeće od smrti Rdomira Konstantinovića, i više od pola vijeka od objavljivanja njegove Filosofije palanke, a generacije nisu naučile ništa iz ove sjajne studije o nepopravljivim provincijalnim mentalitetima

Rijetki intelektualci i poglavito samosvjesne osobe sjetiti će se da je prošla decenija od smrti književnika i filozofa Radomira Konstantinovića, koji je iza sebe ostavio nevjerojatno kvalitetan književni opus (poezija Kuća bez krova; romani Daj nam danas, Mišolovka, Čisti i prljavi, Izlazak; eseji i teoretska djela Ahasver ili traktat o pivskoj flaši, Pentagram, Beleške iz hotelske sobe, Filosofija palanke, Biće i jezik, Dekartova smrt, Beket prijatelj, Miloš Crnjanski, Na margini, Duh umetnosti).

Ipak, od svih njegovih djela najveći odjek imala je Filosofija palanke, čije je prvo izdanje publicirano u Sarajevu! Tu Konstantinovićevu studiju o palankama u nama, o teškom prodoru civilizacijsko-intelektualnih modela ponašanja u svakoga od nas na Zapadnom Balkanu, osobno smatram iznimnim kulturološkim i književno-filozofskim dostignućem.

Nažalost, prošlo je desetljeće od smrti autora i više od pola vijeka od objavljivanja, a generacije nisu naučile ništa iz ove sjajne studije o nepopravljivim provincijalnim mentalitetima.

Na našim prostorima, tačnije u svim bantu državicama Zapadnog Balkana cvjeta primitivizam kao idealan humus za nacionalizam i njegov najkancerozniji derivat fašizam.

A upravo je Konstantinović bio prononsirani antinacionalist i antifašist.

Sjećam se posjete ovom sjajnom piscu i filozofu, prvom predsjedniku Beogradskog kruga u njegovom ljetnjem egzilu, obiteljskoj kući u Ivanjici, i Konstantinovićeve posjete Sarajevu…

Oba susreta bila su prožeta njegovom duboko misaonom analizom naše šizoidne nacionalističke zbilje.

Ni deset godina od smrti velikog pisca palanka nikako neće iz nas.

Opća provincijalizacija, tabloidizacija balkanskih društava vodi nas sve u civilizacijski sunovrat.

Teško da će se uskoro pojaviti mudrac da poput Konstantinovića i Krleže nastavi istjerivati palanačku svijest i sve vidove provincijalizacije iz nas, ovakvih kakvi jesmo.

I ostajemo takvi, nažalost!

Gradimir GOJER

Komentari

nastavi čitati

PERISKOP

Od poeme sve je počelo

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nisam ubijeđen da je grad Mostar, osobito njegove današnje generacije, svjestan šta su ansambl Mostarske kiše i njihov tvorac  Mišo Marić značili i znače u kulturnoj povijesti ovoga grada

 

Bila neka vremena kad je Mostar bio jedna od južnoslavenskih kulturnih metropola. Tada u goste korifejima mostarskoga duha i književnosti u goste, hodočasteći ovu kulturnu ćabu, dolazio je, među ostalim, i Stevan Sremac.

Onda opet bile neke godine kulturne ,,suše”.

Tako to biva, ne mogu umjetnost i kultura stalno držati ritam.

A onda šezdesetih i sedamdesetih godina prošloga stoljeća u općem zamahu cjelokupnog društva, uz tradicijom opervažene i potvrđene vrijednosti, nastaju i potpuno nove, koje postaju biljezima toga doba. Tada u grad na Neretvi i Radobolji gotovo svakomjesečno, a nekada i češće, gajeći veliko prijateljstvo sa novinarom i pjesnikom Milenkom Mišom Marićem u Mostar dolaze novosadske poete Mika Antić i Pero Zubac.

Fenomenalnom uspjehu Zupčeve poeme Mostarske kiše, koja je samo u tadašnjem Sovjetskom Savezu prodata u tiražu od dvadeset milijuna, nije odolio niti Mišo Marić, koji temeljem naslova pjesmotvora Pere Zupca osniva ženski vokalni zbor.

Od samog nastanka ansambl Mostarske kiše zadobiva naklonost najširih slojeva publike. U suradnji s profesorom Josipom Sliškom, a koristeći poglavito vlastite, nevjerojatno pjevljive poetske tekstove, Marić gaji ponajviše zavičajnu i patriotsku usmjerenost pjesama, koje interpretiraju Kiše. 

Patriotske Marićeve pjesme, interpretacija Mostarskih kiša, ali i opći ambijent Mostara toga doba, vrlo brzo su postali amblematskim znakom ne samo  grada na Neretvi i Radobolji nego i cijele Bosne i Hercegovine, pa će Marićevo muzičko čedo za koje je on vodio konferanse, ostati primamljivo u široj medijskoj slici toga vremena.

Nastupi pred Josipom Brozom Titom i njegovim uglednim gostima uspjesima Mostarskih kiša dometnuli su i internacionalnu dimenziju, pa ovaj vokalni ansambl postaje hit u cijeloj jugoslavenskoj kulturnoj javnosti.

Mostarske kiše do današnjih dana ostale su jedinstven kulturološki fenomen!

Imponira način na koji je Marić uz svoje poetične konferanse uvodio i izvodio prepuna gledališta organizirajući tako performanse snažne domoljubne, ali i zavičajno bojene muzičko-poetske game.

Nisam ubjeđen da je grad Mostar, osobito njegove današnje generacije, svjestan što su ansambl Mostarske kiše i njihov tvorac značile i danas znače u kulturnoj povijesti ovoga grada.

Ansambl je taj koji traje u našim sjećanjima, on nije zaboravljen od generacija Mostaraca, ali i na nosačima zvuka traje niska njihovih melodija.

Nažalost, rat je u Mostaru i BiH ostavio pustoš.

I Marić je postao apatridom u dalekoj i hladnoj Engleskoj. Kontakti koje imam s ovim pjesnikom i urednikom mojih prvih medijskih istupa, iako rijetki, vraćaju me u dane kada je Mostar bio Mostarom, kad smo se ponosili mnogim njegovim znamenitostima, pa i Mostaskim kišama.

Eto tako, od fascinacije veličanstvenom poemom o jednoj Svetlani i mostarskim kišama do postignuća ansambla Mostarske kiše traju uglavnom u mislima, moje uspomene na rodni grad, a zgodimice, postaju i te kako jarke…

Gradimir GOJER

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo