Povežite se sa nama

PERISKOP

Ostaje majstorluk

Objavljeno prije

na

Tiho, da tiše ne može biti, utihnuo je život jednog od najznačajnijih likovnih stvaralaca poslije Drugog svjetskog rata u BiH, profesora emeritusa i akademika Dževada Hoze, korifeja savremene grafičke umjetnosti u BiH,  akademika, grafičara, slikara i teoretika umjetnosti

 

Prije dva dana država Bosna i Hercegovina i njena akademska zajednica ostali su bez korifeja suvremene grafičke umjetnosti u BiH,  akademika, grafičara, slikara i teoretika umjetnosti Dževada Hoze. Tiho, da tiše ne može biti, utihnuo je život jednog od najznačajnijih likovnih stvaralaca poslije Drugog svjetskog rata u BiH, profesora emeritusa i akademika Dževada Hoze. Putovima nepovratnim otišao je za svojom i našom Metkom iz obitelji plemenitih Krajgera…

Dževad Hozo ušao je za života u sve antologijske izbore suvremene grafičke umjetnosti. Izlagao je i dobijao najviša priznanja na najprestižnijim izložbama u svijetu. Najljepše opremljene knjige u BiH likovno je oplemenio ovaj mag grafike. Njegovi stećci i njegovi bašluci, ti kamenovi naših trajanja i kontinuiteta, možda su i najveći umjetnički doprinos kulturi sjećanja, ali na likovno visoko kultiviran način.

Likovna obrada kojom je veliki majstor grafike ulazio u srž bašluka i stećaka bila je više od magije likovosti.

Hozo je nalazio suptilne spojnice suvremenosti sa bh. tradicijom. Zato njegov opus nikada nije robovao likovnom presliku stećaka i bašluka. Majstor je ulazeći u srčiku ovih nadgrobnih kamenova možda ponajbolje čitao unutarnje hereditarne slojevitosti kamenova  koji su čuvali i čuvaju obiteljske povijesti i tajne bosanskih velikaša, ali i običnih ljudi, tih dobrih Bošnjana…

Dževad Hozo je napisao temeljnu knjigu za umjetnost grafike (Umjetnost multioriginala), da bi potom u čitavom nizu knjiga osvijestio bh., jugoslavensku i europsku javnost svojim esejima i knjigama koja sve umjetnička čuda je grafika uradila u tvoračkoj preobrazbi svijeta oko nas. Hozo je jednostavno kao poslanje osjećao da ono što zna, umije i tvorački može za života ostaviti generacijama koje nastavljaju njegov umjetnički put.

Hozin opus, moglo bi se to jednačiti, jeste jednako grafika u BiH.

Nikada iz usta ovoga velemajstora grafike, slikarstva, sjajnog grafičkog dizajna nisam čuo  riječ samozadovoljstva, najmanje hvale.

Bio je samozatajan i isključivo predan svoj grafičkoj i slikarskoj meštriji.

Nosila ga je iz projekta u projekat unutarnja strast kojoj je predan do kraja, noćima se učitavao u lirizam grafizma i čuda grafike.

Dževad je Hozo bišćanin rođenjem, pa bi bilo logično da mu se tamo otvori spomen kuća, a da na Akademiji likovnih umjetnosti otvore Kabinet grafike Dževad Hozo. Naravno, u Sarajevu treba napraviti bijenalno ili trijenalno izložbu grafike na kojoj bi bila dodjeljivana nagrada imenom i u čast velikana naše likovne umjetnosti…

Da ne kažem da treba štampati sve Hozine knjige, jer nove generacije moraju biti upoznate sa mišljenjem kontinuiteta koji je gajio veliki majstor.

Sam grad Bihać mora iznaći originalna podsjećanja na čovjeka i umjetnika koji je ime ovog bosanskog grada vinuo do najprestižnijih galerija svijeta.

Prilikom posljednjeg susreta majstora dobro načetog zdravlja ugledao sam nevjerojatnu svježinu i kreativne novume kroz djelo Autobiografika i niz vizualno grafičkih čuda i atrakcija urađenih mobitelom.

Na zidu moje dnevne sobe na središnjem mjestu je Majstorova grafika koja nije prošla bez ugraviranog stećka…

Dobro je to jer Hozo je bio jedan od rijetkih umjetnika koji je podsjećao i dan danas podsjeća na kontinuitet bh. državnosti.  Bio je i ostao svjestan da je Bosna zemlja zaborava i da je stalno treba podsjećati na njenu hiljadugodišnju državnost!

Iza majstora je ostao majstorluk.

Dičite se Bosanci i Hercegovci diljem zemaljske kugle svjetski relevantnim grafičarom, slikarom, teoretičarom i pedagogom Dževadom Hozom!

Gradimir GOJER

Komentari

PERISKOP

Objekti a ne subjekti

Objavljeno prije

na

Objavio:

Na ovim prostorima ne egzistira srednja klasa, postoji samo sloj iznimnih bogataša i sloj izgladnjele sirotinje! U takvoj situaciji u kojoj većina onih koji su preživjeli ratove iz devedesetih rezonuje logikom: dobro je samo da ne puca, zapravo na najbukvalniji način opravdava postojanje glagola vegetirati

 

Živimo surova vremena, surovija od mnogih koja su prohujala…

U tim i takvim vremenima sve češće se zapitam: šta mi, stanovnici ovih balkanskih bantu državica zapravo živimo, kakav život? Da li je uopće riječ o životu dostojnom čovjeka s početka dvadeset prvog stoljeća?

Siguran sam da ne živimo život dostojan čovjeka, da zapravo svi mi, žitelji balkanskog poluotočja, preživljavamo nekako od prvog do petnaestog u mjesecu, a od petnaestog nas vile nose kroz bijedne nam, siromaštvom optočene živote. Činjenica je da više na ovim prostorima ne egzistira srednja klasa, da je prisutan samo sloj iznimnih bogataša i sloj dobrano izgladnjele sirotinje!

U takvoj situaciji u kojoj većina onih koji su preživjeli ratove iz devedesetih godina prošlog stoljeća rezonira logikom: dobro je samo da ne puca, zapravo na najbukvalniji način opravdava postojanje glagola vegetirati. Veliki dio svjesnijeg stanovništva odavno se ne interesira za politiku niti za bilo što vezano uz nju…

Imam dubokog razumjevanja za sve te izmučene ljude, životnim, posebice političkim manipulacijama i surovostima, koji jedva sastavljaju kraj s krajem, više gladuju nego što su siti i oni i njihove porodice…

Ali ne mogu shvatiti da ti gladni, obespravljeni ljudi, od kojih su mnogi bukvalno na ulici, bez posla, kuće i kućišta uporno flagelantski sami sebe bičuju glasajući iz godine u godinu za iste one vlastodršce koji su ih ostavili bez korice kruha, bez posla i ikakvih sredstava za život.

Jer, preživljavanje nije život. Nije mi namjera da huškam na nemire. Ali, jeste mi namjera da u ovom Periskopu kažem otvoreno, jasno i glasno, da smo svi mi objekti u igrama velikih mešetara svjetskog kapitalizma, koji je drugi naziv za najsurovije pljačke…

Ne plediram ni za  nove socijalne revolucije, ali hoću kazati i do neba kriknuti da demokratskim sredstvima treba rušiti one koji svakodnevno u ime tobožnjeg naciona potkradaju one koji su im povjerili vlast u državama u kojima ti, nažalost objekti, žive, gubeći i ono malo subjektiviteta, dakle ono malo ljudskosti što im je preostalo.

Dogorjelo je do nokata. Pritjerani smo uza zid.

Ne dozvolimo da nas kapitalistička banda i dalje pretvara u objekte svojih pljačkaških pohoda.

Gradimir GOJER

Komentari

nastavi čitati

PERISKOP

I kvalitet i vitalitet

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ove zore razmišljao sam o Radetu Šerbedžiji. On nije samo glumac, on nije samo pjesnik,on je više i od šansonjera.

 

Budim se sve ranije.

U cik zore.

Pjesnički moćno Ljubomir Simović bi to kazao: uoči trećih petlova.

Jer podvižništva i teatarska i muzička jednostavno snu ne daju na oči svakovrsne brige,kako profesionalne jednako egzistencijalne. Međutim, trudim se, bar na tren, odagnati ih. U tim trenucima pokušavam u misli dozvati neke lijepe i meni drage stvari, ljude i pojave.

Prošle sam se zore prisjećao fenomenalnog direktora nekadašnjeg Festivala djeteta u gradu podno Šubićevca. Drago Putniković je bio jedinstvena osoba, cijenjena diljem Jugoslavije. U sjećanju su mi ostala njegova brojna podvižništva u produciranju muzike, drame, baleta, plesa, opere. Jednom rječju, njegovim odlaskom taj se festival provincijalizirao…

To je bilo prošle, a ove zore razmišljao sam o Radetu Šerbedžiji.

On nije samo glumac, on nije samo pjesnik,on je više i od šansonjera.

Bliski mi ljudi dobro znaju da dok sam predavao na Akademiji scenskih umjetnjosti u Sarajevu i Fakultetu humanističkih nauka u Mostaru svojim studentima nisam dopuštao da sebe nazivaju umjetnicima. Moja je teza bila da smo svi mi stvaraoci, a onaj koga u jednom trenutku obasja božanska zraka (možda je!? toga trenutka umjetnik).

Jedini glumac za kojeg nikada  nisam imao drugi predikat doli: umjetnik bio je i ostao Rade Šerbedžija!

Govornom klavijaturom kojom je vajao jezičke filigrane, ukupnim gardom, osobito u zrelosti Šerbedžija osigurava u dužim kontinuitetima poziciju istinskog umjetnika, pri čemu i glazbena nadarenost i strasni prilaz životu, sve to ovog čovjeka čini istinskim umjetnikom.

Noćas sam u zorištu razmišljao o Šerbedžiji i jednom trenutku upravo sa Festivala kojim je besprijekorno decenijama rukovodio Drago Putniković. Kako su roditelji mislili da su svi programi Jugoslovenskog festivala djeteta namjenjeni djeci dovodili su te male gledatelje i na tzv. noćne programe dakle teatarski off prostor, prikazivane su Balade Perice Kerempuha trupe Pozdravi u Šerbedžijinoj režiji…

Predstavu su igrali studenti zagrebačke kazališne akademije. Šibenska djeca i pospana u predponoćni sat i nevična kajkavskom dijalektu napravila su silnu ciku i viku…

Kao kakva deus ex machina Šerbedžija je sa tri metra visoke lože skočio na pozornicu i najprije tražio da se odmah spusti zavjesa, a onda se umuklom gledalištu obratio kazavši da predstavu promatra njegov profesor Tom Durbešić i da on zahtjeva trenutni nastup tišine.

I zavladala je besprijekorna tišina.

Predstavu smo, naravno, ispratili burnim pljeskom, a najveći je dobio redatelj i profesor Šerbedžija!

Danas se prisjećam tih divnih šibenskih noći dok gledam Radeta Šerbedžiju kako moćno nosi svoje godine.

Stvarno je umjetnik, koji pored vrhunske glume i pedagogije, dakle kvaliteta par ekselence pokazuje i rijedak vitalitet!

Samo rijetki umjetnici u njegovim godinama zadrže kondiciju, snagu i gotovo nevjerojatnu svježinu. On ne zna za umor!

Pored glume i režiranja uzorno obavlja sve dužnosti oca i djeda…

A tek ako svemu pridodamo i vođenje teatra Uluses na Malom Brijunu dobije se cjelovita slika o veličini i snazi umjetnika Šerbedžije…

U njegovom slučaju riječ je i o kvalitetu i o vitalitetu.

A davno su bile njegove prve vrsne kreacije poput one u Gildensternu i Rozenkrancu Toma Stoparda sa jednako vrsnim Ivicom Vidovićem.

Jedan je i jedinstven Rade Šerbedžija.

Umjetnik Šerbedžija!

Gradimir GOJER

Komentari

nastavi čitati

PERISKOP

Kuća bez vrata

Objavljeno prije

na

Objavio:

Velikom bosanskohercegovačkom piscu Nedžadu Ibrišimoviću priprema se svojevrsni umjetnički omaž u Bosanskom kulturnom centru tuzlanskog kantona. Omaž će obuhvatiti predstavu Kuća bez vrata, koja nastaje na kolažno izvedenoj dramaturgiji temeljem vrhunskih Ibrišimovićevih proza, te velikoj retrospektivi slikarskog i skulptorskog djela ovog  svestranog umjetnika. Pripala mi je čast da dramaturški i redateljski oblikujem Kuću bez vrata. Nakon režija drama Ugursuz, Zmaj od Bosne, Woland u Sarajevu i Karabeg imperativ mog tvoračkog bića bio je pokušati od proza ovoga pisca načiniti scensko zbivanje…

Ubijeđen u dramsko-poetski potencijal materijala koji sam odabrao i neustrašivost mladih i talentiranih glumica i glumaca, prilazim ovom velikom izazovu sa ogromnim respektom, pogotovo jer sam pod krovom BKC Tuzla napravio od kritike i publike hvaljenu postavku tekstova Samjuela Beketa Malone umire, Tada.

Ibrišimovićevu Kuću bez vrata okončati ću njegovom antologijskom pjesmom o Bosni…

Ibrišimovića pokušavam misliti u ključu njegove filozofsko-poetske, a onda i dramatske logike.

Sve će, naravno, u budućoj predstavi ovisiti od virtuoziteta glumačkih preobrazbi, koje moraju biti tačne, pa tek onda i virtuozno pozicionirane i izvedene.

Mladi ansambl prvi se put susreće sa ovakvom složenom prozno-dramatskom, ne manje filozofskom polifonijom. Zato je i moj zadatak složeniji, najprije u tumačenju slojevitosti Ibrišimovićevog teksta, a onda u preciznosti mizansceniranja, slikovne i tonske (i)realnosti buduće predstave.

Poseban studij zahtijeva tloris predstave i vizualne okomice, te rafiniranje svjetlosnih atmosfera, poglavito u stvaranju scenskih dubina.

U predstavi želim i nastojati ću da postignem sinhronitet vizualne i govorne radnje.

Druga suradnja sa scenografom i vrsnim  slikarom  Harijem Ejubovićem inspirativna je u smislu mog iznimno respektabilnog odnosa prema njegovim figurinama živuljaka, ali i prema uporabi materijala kojima ostvaruje svoje likovne naume. Ti materijali kao i artefakti nastali od njih podsjetili su me na jednu sarajevsku izložbu, fantastični vernisaž Jagode Bujić.

Moj izbor glazbe za ovu predstavu kreće se od oporosti i atonalnosti do umilnosti i pastoralnosti skladatelja čuvenih Sunčanih polja Blagoja Berse.

U predstavi Kuća bez vrata nastojaću izvlačiti sve što korespondira sa vanvremenošću, a i sačuvati beketovsku srčiku tako karakterističnu za Ibrišimovićev opus.

Ako ne uspijem dosegnuti poetske i, dozvoliti ću sebi slobodu, što inače rijetko radim, i umjetničku razinu mojih prethodnih redateljskih radnji sa tekstovima Samjuela Beketa i Nedžada Ibrišimovića, utjeha će mi svakako biti da smo davali sve od sebe na ovom prezahtjevnom projektu.

Kuća bez vrata je jedna od najtežih rigoroza u mom redateljstvu. Zato i dolazi na zalasku moje režijske angažiranosti…

Valjda nećemo promašiti!?!

Gradimir GOJER

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo