S radošću,  nakon svih godina režiranja i dramaturških prilagodbi,  sjećam se mojih “drugovanja” sa literarnim monumentom Dostojevskog

Kad sam pročitao prvu prozu Fjodora Mihajloviča Dostojevskog postao sam “zarobljenikom“ ovoga veličanstvenog prozaika. I kao da sam već tada sanjao teatarske prizore što naprosto izviru sa listina te preguste proze, osjećao sam da se moram zaputiti dramskim suštinama, koje su već u redateljskim čitanjima imala itekakvog pozorničkog uspjeha.

Prvi ozbiljniji redateljsko-dramaturški rad imao sam prilagođavajući dramatizaciju Braće Karamazovih. Dramaturški “rez” napravio je Evald Šorm i ta me dramatizacija privukla poglavito radi koncentriranosti na trokut Aljoša – Ivan – Grušenjka. Nastojao sam uz druge bitne teme (religija, obiteljski odnosi Karamazovih i fatalizam Grušenjke) učiniti prilagodbu mome konceptu naglašavanjem odnosa Ivan – Aljoša, te orkestriranjem mizanscenskih rješenja tako da u prvi plan iziđu kapitalne scene temeljne karamazovštine i suptilije odnosa Grušenjke i Aljoše.

Postavkom dvije dramaturške vizije romana Zločin i kazna i Idiot, koje je iskusnom dramaturško- redateljskom optikom stvorio Egon Savin, nastavio sam rad na inscenacijama neponovljivog opusa. U Kamernom teatru 55 tijekom agresije na BiH i opsade Sarajeva postavio sam Nastasju Filipovnu, dramaturški “ekstrakt” romana Idiot. Savin je koncentrirao pozornost defakto na likove Rogožina i Nastasje Filipovne. Tu nisam bitnije mijenjao niti tekstualni dio dramatizuacije, niti sam se upuštao u promjenu ideosfere ove u biti “redateljske” adaptacije Dostojevskog.

Treći puta sam radio režiju i prilagodbu, najzahtjevniju do tada, romana Zločin i kazna u prijedorskom teatru.

U toj predstavi akcenat sam stavio na interpretativne, velike mogućnosti glumca Darka Cvijetića koji je donio slojevitu dramatiku lika Raskoljnikova.

U Savinovu scenski iznimno relevantnu dramatizaciju autorski sam “intervenirao” uvodeći lik Sjene, koji je tumačila glumica Mirela Predojević sa primjernim uspjehom i nekom začudnošću u svim fazama provedbe “nepostojećeg” lika. Ova predstava kontekstualno, obzirom na povijesne i političke pozadine, bila je iznimnim ispitom koji smo i ansambl i ja s uspjehom položili, što je potvrdila i publika i kritika na festivalu Pozorišne igre BiH u Jajcu.

U sve tri postavke Dostojevskog posebno sam se seriozno bavio ženskim likovima, što nije bilo nezapaženo i u kontekstu čitavog mog redateljskog opusa.

Zamaman kao temeljni materijal svaki od ovih naslova zahtijevao je poseban studij literarnog karaktera, ali i stanovitih elemenata historijske kontekstualizaciije.

S radošću,  nakon svih godina režiranja i dramaturških prilagodbi,  sjećam se mojih “drugovanja” sa literarnim monumentom Dostojevskog.

Gradimir GOJER

Komentari

Upoznao sam i nezaboravno se tri dana družio sa Ibrahimom Žuđelovićem, predratnim dijelom tima koji je gigant Energoinvest učinio europskim i svjetskim gospodarskim ali i istraživačkim brendom, danas građaninom Pariza, vlasnikom nekoliko kompanija diljem svjetskih meridijana… Ulcinjaninom  odanom  Bosni

Vratio sam se sa zasijedanja Godišnje skupštine Bosanske akademije nauka i umjetnosti “Kulin Ban”  (BANUK) iz Sarajeva.  Prepun utisaka i sretan što sam u društvu vrhunskih autoriteta u svojim strukama i ljudi nikada okaljanog obraza. Posebno sam bio obradovan što su pojedini akademijski resori obogaćeni osobama koje garantiraju nove prodore u oblasti znanosti i umjetnosti. U isto doba žao mi je što na ovu sjednicu BANUK nisu stigli  Brka i Nikolaidis, književnici iznimnih opusa…. Brka je moj golemi drugar, a želio sam upoznati i gospodina Nikolaidisa.

Prebirajući po utiscima otvara se golemina od radosti. Upoznao sam i nezaboravno se tri dana družio sa Ibrahimom Žuđelovićem, predratnim dijelom tima koji je gigant Energoinvest učinio europskim i svjetskim gospodarskim, ali i istraživačkim brendom, danas građaninom Pariza, vlasnikom nekoliko kompanija diljem svjetskih meridijana…

Ovaj stasiti Ulcinjanin odan svojoj Bosni, koji poslije imena a prije prezimena redovito stavlja Bosna, otkrio mi je nove nijanse empatije i sjajne čovjekoljubne žudnje, koja rezultira pomaganjem značajnih projekata (između ostalih i projekta BANUK)!! Ali, Ibrahimova širina, tolerancija i kozmopolitizam rezultirao je i pomaganjem u gradnji sakralnih objekata, potporom bosanskohercegovačkim izbjeglicama iz ratnog bosanskog inferna…

Taj plemeniti gospodin osvaja galskim manirima, a bosanskom dobrodušnošću, stišanim glasom kojim otvara sve nove i nove predjele svoga poslovnog globtroterstva, u više nego ugodnom druženju u Sarajevu i na Bjelašnici pri prvom susretu pokazao je želju da druženjem dosegnemo ne lako utemeljene zasade prijateljstva…

U društvu sa njegovom suprugom i Nenadom Čankom bogatio sam svoja znanja iz oblasti povijesti i tehničkih znanosti…

Nevjerojatna je snaga toga čovjeka koji unatoč zlaćanom dobu svojih godišta inzistira na novim projektima čineći BANUK mjestom privlačnim za svaku personu koja ima i hoće nešto novo kazati u ovom našem današnjem „ovještalošću i okaminama” prebogatom svijetu…

To Žuđelovićevo čovjekoljublje, taj empatijski refleks i želja da se znanstveno i umjetnički mijenja surova zbilja ide do fascinantnog nastojanja koje graniči sa nemogućim ali, uz golemi napor, ostvarljivim.

Ibrahim Žuđelović pokazao mi je i lice vrsnog gospodarstvenika, ono humanistički duboko osvješteno, kompatibilno vrhuncima etičnosti i čovjekoljublja, sasvim oponentno gospodarstvenicima kao svojevrsnim “zarobljenicima” inženjersko-tehnicističke logike. Žuđelović poslije mnogih gospodarstvenih brazda ore sasvim novu brazdu da preko BANUK osnaži sve elemente državotvornog bića toliko mu drage Bosne i Hercegovine.

Parižanin sa srcem u Bosni, građanin svijeta je Ibrahim Žuđelović!

Gradimir GOJER

Komentari

Uništenjem Pozorišne kafane izbrisan je jedan blistavi period kulturne povijesti, dokrajčeno je ono što je Sarajevo nekad činilo kulturnim centrom i kozmopolitskom prestonicom…

Nakon izvjesnog vremena opet sam bio u gradu kojem sam dao veliki dio svoje mladosti, visokoškolskog naukovanja, ali i zrelih godišta. Posjetio sam grad svojih teatarskih i književnih strastvovanja. Opet sam prošetao Baščaršijom, Ferhadijom, izvana pogledao (i nemalo se divio) još jednoj arhitektonskoj čaroliji akademika Zlatka Ugljena, sjedištu vrhovništva Islamske zajednice BiH na sarajevskim Kovačima…

Sreo neke stare znance, poput uglednog majstora bakarnih reljefa, hadžije Jabučara.

Nisam mogao zaobići niti Narodno pozorište, gdje sam kao čelnik stolovao skoro jednu deceniju.

Ipak, neka se tuga uvukla mi  u dušu kad sam se ponovno susreo sa nakaradom od zgrade koja je nastala na prostoru negdanje Pozorišne kafane. Samo sam jednu ružniju i estetici nimalo blisku stvar vidio u posljednje vrijeme, “spomenik”, tačnije je kazati skulptorski promašaj par ekselans, grdosiju od navodnog spomenika Stefanu Nemanji u Beogradu. Najjeftiniji kič i socrealizam, ubitačan i nepojaman.

Zgrada koju su sarajevski tajkuni posadili na mjestu kazališne umjetnosti toliko je neukusno zdanje koje se ne da gledati! Mogu misliti šta bi na ovaj najnoviji kliktaj provincijalizacije Sarajeva rekao graditelj smislene arhitekture i urbanosti profesor Najdhart!

A zapravo kultni prostor koji su nekada takvim činili bardovi scenskog stvaralaštva Demirdžić, Jokanović, Smoje, Zrnčić, Bačanović, Šarić novi je dokaz kako trenutna neodgovorna i diletantska vlast u Šeheru gasi i poništava slavnu prošlost.

Ti neodgovorni ljudi predvođeni SDP-ovom gradonačelnicom, koja je imala toliko drskosti da ljudsku gromadu Bogića Bogičevića, kojem je jedinom priličilo da sjedne u gradonačelnički ured “zamjeni“ na toj nimalo lakoj i vrlo zahtjevnoj funkciji, dalje urušavaju gradskost u gradu koji se odlikovao svojom imperijalnom gradskošću i u ratnim nevremenima, koji je prkosio i dugo odolijevao naletima graditeljskog i svekolikog barbarizma. To su zapravo partijski aparatčici bez ikakvog smisla i sposobnosti  da obnašaju funkcije kojima nisu dorasli, to su mrtvozornici arhitekture i svake ljepote grada na Miljacki.

Uništenjem Pozorišne kafane izbrisan je jedan blistavi period kulturne povijesti, dokrajčeno je ono malo prosvećenog što je Sarajevo činilo kulturnim centrom i kozmopolitskom prestonicom…

O arhitektonskoj diletantnosti onoga što su tajkuni dobro platili, a neodgovorna vlast aminovala, neka svjedoči stručna arhitektonska prosudba, a svoje mišljenje ispisujem kao očajni Thalijin ljubavnik i kulturološki prosuditelj kome nije baš svejedno šta “krasi” prostor naspram zgrade čuvenog Hern kluba, nekada i danas domicila glumaca, redatelja, scenografa, koreografa…

Oni koji su “zaslužni“ za grubo protjerivanje umjetnice Vanje Popović od Sarajeva, nastavljaju praviti kasabu s dominantnim primitivizmom i svakovrsnom nestručnošću koja ne samo da briše tragove “svjedoka postojanja”, nego u kulturologijsklom smislu zadaju nove smrtne udarce gradu koji sam toliko volio…

Poslije najnovijeg koračenja  ulicama Sarajeva tuga je dominirajuća emocija,. Čuvanje kulturnih okomica smatrao sam i smatram dužnošću svakog dosljednog borca za autentičnu sarajevštinu…

Večer je, prolazim pogledom po nekulturi u nastajanju, i duboko u svom srcu skrivam žal…

Ne mogu diletantima i lopovima oprostiti sve nove i nove pucnjeve u kulturnu povijest dragog Sarajeva…

Gradimir GOJER

Komentari