Povežite se sa nama

SVIJET

GODINA KAO NIJEDNA DRUGA: Krnji novi svijet

Objavljeno prije

na

Australijske vatre su na samom početku godine, kao u scenariju apokalipse,  oko gledaoca zakovale za televizijske ekrane. Ispred njih, zbog pandemije korona virusa, svjetska populacija ostaće kroz cijelu 2020. godinu, prateći  svjetsku dramu

 

Godina 2020. počela je apokaliptičnim scenama. Prašume u plamenu, beživotni pejzaži, iscrpljene životinje i zaštitari koji pokušavaju nemoguće. Australijske vatre su kao u dobro napisanom scenariju na samom početku godine   zakovale oko gledalaca za televizijske ekrane.

Dok se naučna javnost još gloži da li je ovoliki obim požara uzrokovan globalnim zagrijavanjem, brojke opominju. U požarima i akcijama spašavanja život su izgubila 33 čovjeka. Stradanja životinja su nezamislivo veća. Skoro dvije i po milijarde reptila nestalo je u vatrama Australije ili je bilo prinuđeno da promijeni stanište, kao i 180 miliona ptica i oko 150 miliona sisara. Podaci su zasnovani na broju i procjeni gustine životinja prije katastrofe. Njihovo stanište se smanjilo za oko 30 posto, a u konačnom zbiru nema riba, kornjača i beskičmenjaka. Devetnaest miliona hektara je odnio najveći požar koji je pogodio kontinent, od čega 12,6 miliona šume. Australijska vlada je u februaru identifikovala 113 životinjske vrste kojima je „hitno potrebna pomoć” nakon požara.

Na istom kraju svijeta, nekih sedam hiljada kilometara sjevernije, zahuktavala se druga drama. Epidemija COVID-19 započela je sredinom novembra kada su stručnjaci u Kini evidentirali nultog pacijenta. Početkom ove godine poprimila je razmjere onoga što ćemo iskusiti i mi nekoliko mjeseci kasnije. Trinaesti januar donio je prvog evidentiranog zaraženog van granica Kine, u Tajlandu. Jedna po jedna, zemlje svijeta dolazile su na red.  Kao pokazni primjer širenja novog virusa ostaće zabilježen korejski „slučaj pacijenta 31“. Žena  je nakon manje saobraćajne nesreće završila u bolnici. Smatra se da je tokom boravka u toj bolnici, te drugoj u kojoj je konačno testirana pozitivno na COVID, na dvije crkvene službe i jednom koktelu koje je posjetila, zarazila makar 1.600 ljudi novim virusom. Za nedjelju dana Koreja je došla od 31 oboljelog do broja sa četiri cifre, prenosi Rojters. Bilo je jasno sa čim se svijet susreće iako mnogi i dan danas osporavaju i podatke i pandemiju. Najveća iskušenja evropskom tlu donio je mart. Ostaće zabilježeno – Crna Gora je bila posljednja slobodna zona Evrope. To se promijenilo 17. marta.

Vuhanske dramatične slike zaboravljene su nakon onih koje su stizale iz Italije, malo kasnije i Španije. Nepripremljeni sistemi i ljudi koji su olako shvatali moći novog virusa uveli su svijet u zdravstvenu, socijalnu i ekonomsku krizu kakva se ne pamti. Do sada je u svijetu zaraženo oko 70 miliona ljudi, a preminulo preko 1,5 miliona. U septembru je Amnesti Internešnl objavio da je svijet zbog COVID-19 ostao bez oko 7.000 medicinskih radnika.

Godina koja curi odnijela je sa sobom: sutkinju i borca za ljudska prava Rut Bajder Ginsburg, glumce, poput mladog Čedvika Bosmana, i prekaljene Kirk Daglasa, Maks von Sidova, Iana Holma i Šon Konerija, režisere Jirži Mencla, Džoela Šumahera, Kim Ki Duka i Alana Parkera, Enia Morikonea, muzičare Džona Prajna, Edi Van Halena, Bil Vitersa, umjetnika Krista, Kobe Brajanta i velikog Maradonu. Otišli su naši: Neda Arnerić, Mustafa Nadarević, Milka Babović, Bekim Sejranović, Mikica Zdravković, Miša Aleksić, Ivan Bekjarev, Špiro Guberina, Goran Paskaljević, Miodrag Živković, Rajko Dujmić, Lazo Goluža

Kod nas i širom svijeta umrle su ispraćali samo najrođeniji.

Mnoge kompanije uvele su sistem – radi doma, pa ni himna novog milenijuma „Pos'o – kuća“ više nije aktuelna. Posao od kuće početkom epidemije bio je uglavnom dobro iskustvo koje je donosilo produktivnost i smanjenje troškova. Trajanje ograničenja kretanje, manjak komunikacije, usamljenost, stres, nedostatak fizičke aktivnosti uslovili su promjene nagore. Pad produktivnosti, produžavanje radnog vremena unedogled, a tu su i neizbježne nevolje sa tehnologijom. Privikavanje na ovakav način rada još traje. Mnoge zemlje, među kojima i susjedna Hrvatska, razmatraju izmjene u Zakonu o radu kako bi stavke vezane za rad od kuće mogle bolje odgovoriti aktuelnoj situaciji.

Dramatične promjene u ljudskim navikama i ponašanju uslovljenim pandemijom dovele su do mnogo većeg oslanjanja na tehnologiju. Najslikovitiji primjer je sveprisutna Zoom platforma. Ovaj video konferencijski softver je u decembru prošle godine imao 10 miliona korisnika. U aprilu 2020. koristilo ga je 300 miliona korisnika.

Globalni trendovi predviđaju, a vlade zemalja širom svijeta najavljuju da će se ekonomija najbrže oporaviti ako se ulaže u inovacije i nove industrije.

Prelazak života širom svijeta na online mode uslovio je da dobijemo prvu osobu u istoriji čije je bogatstvo procijenjeno na 200 milijardi dolara. To je Džef Bezos vlasnik Amazona. Akcije ove kompanije dostigle su vrhunac u aprilu, nošene ogromnom potražnjom mušterija i nastavile da rastu. Brza pobjeda nad koronom i uspjesi u njenom držanju pod kontrolom ubrzali su oporavak kineskog ekonomskog zmaja. Svjetski ekonomisti predviđaju još značajniju ulogu ove zemlje.

Pojava vakcine daje nadu u brži oporavak svjetske ekonomije. Tokom marta i aprila u SAD-u bez posla je ostalo 22 miliona radnika. Zemlje bivše Jugoslavije danas imaju oko dva miliona stanovnika manje od ove brojke. Organizacija za ekonomsku saradnju i razvoj (OECD) prognozira da će svjetska ekonomija tek krajem 2021. godine dostići nivo na kojem je bila prije pandemije.

Jedan vapaj uzdrmao je svijet. „Ne mogu da dišem” posljednje su riječi afroamerikanca Džordža Flojda kojeg je prikovanog za tlo ulice u Minesoti držalo koljeno bijelog policajca. Njegova nasilna smrt držala je na ulicama milione Amerikanaca. Isprovociran ovim slučajem nastao je pokret Black Lives Matter sa kojim se u narednih tri mjeseca povezuje preko 7.500 protesta širom SAD-a. Njihov odjek se čuo na svim stranama svijeta. Za Ginisa – i u Crnoj Gori.

Još aktuelni predsjednik SAD-a Donald Tramp je ovaj pokret označio kao pokret mržnje. Navikli smo da on mrzitelje i antiamerikance vidi na sve strane. Nije priznavao ni koronu koja je u međuvremenu pokosila oko 340.000 Amerikanaca, što je petina svjetskog crnog bilansa.

Dok je između 15 i 20 miliona ljudi protestovalo širom zemlje, Trampova administracija je ušla u jednu od najrizičnijih spoljnopolitičkih priča. General Kasem Sulejmani – čovjek koji se smatrao drugom najvažnijom osobom u Iranu, ubijen je po naređenju američkog predsjednika i logistike Pentagona. Sljedeća epizoda izazivanja nestabilnosti u ovom regionu je atentat na navodnog „oca iranske atomske bombe” Muhameda Fahrizadeha. Iran i za ovo ubistvo optužuje SAD i partnere, poput Izraela.

SAD je glasačkim listićima zamijenila predsjednika. Novoizabrani predsjednik SAD-a je kandidat Demokrata Džo Bajden. Tramp u objavi na Tviteru ni krajem novembra nije direktno priznao pobjedu Bajdena, obećavajući da će nastaviti „pravednu borbu“ u pokušaju da pred sudom demontira izbornu prevaru. „Bez obzira na to, u najboljem interesu naše zemlje preporučujem da agencija vlade zadužena za prenos vlasti učini ono što je neophodno u vezi sa protokolima“, naveo je Tramp.

Vladimir Putin je referendumom izmjenio Ustav koji će mu omogućiti da ostane na vlasti do 2036. Na ovu priču se nadovezalo i trovanje najvećeg opozicionara te zemlje Alekseja Navaljnog. O ovome ćemo još čitati.

Ruski tragovi ove godine mogli su se nazrijeti i u Bjelorusiji, Jermeniji, Azerbejdžanu, Ukrajini… Podrška Aleksandru Lukašenku tokom demonstracija protiv njega u Bjelorusiji ni ovaj put nije izostala. Protesti traju.

Jermenija, Azerbejdžan i Rusija nedavno su potpisali sporazum o završetku rata oko sporne regije Nagorno-Karabah. Ruski predsjednik izjavio je da će ruske mirovne snage biti raspoređene duž linije Nagorno-Karabaha i izrazio nadu da će sporazum „uspostaviti potrebne uslove za dugoročno i cjelovito rješavanje krize“, prenio je Rojters.

Krize u Avganistanu i Jemenu odnijele su skoro po 20.000 života, a ona koja bukti u Siriji oko 7.500. Druga vrsta rata pokosila je više ljudi nego vojne intervencije u podijeljenoj zemlji kojom vlada Bašar al Asad.

Bilans meksičkog rata kartela i države ove godine je skoro 8.000 žrtava. Od 2006. godine u sukobima brojnih narko kartela stradalo je 250.000 ljudi. Na linije vatre život je ostavilo više od 4.000 policajaca. Nekoliko kartela je prestalo da postoji.

Da država može da se razračuna sa organizovanim kriminalom kada hoće, pokazala je Grčka. Vođa neonacističke stranke Zlatna zora Nikos Mihalolijakos i njegovi saradnici osuđeni su u Atini po optužbi organizovanja kriminalne organizacije. Ova, nekada veoma jaka politička partija prestala je da postoji. Grčka je nanijela veliki poraz fašistima na peloponeskom poluostrvu. Borbu koja je ovim činom apostrofirana, nužno je prenijeti i u druge zemlje starog kontinenta u kojima glavnu riječ vode ultradesničarske struje. Brojni analitičari smatraju da će „mali Trampovi” poput Viktora Orbana, Janeza Janše, Aleksandra Vučića i sličnih, prilagoditi svoju igru novim pravilima i nastaviti  misiju. To što 20. januara Tramp prepušta presto Bajdenu ne znači da će trampizam proći. Naprotiv, mišljenje je mnogih, ako se ne povuku pravi potezi, budućnost će nam donijeti još gore vođe.

Polako se nazire kraj jednog razlaza. Velika Britanija i Evropska unija postigle su trgovinski sporazum samo sedam dana prije kraja tranzicionog perioda Brexita. Više od četiri godine nakon što su Britanci izglasali izlazak iz Unije.

Svijet jedva čeka da vidi leđa godini na izmaku. Pojava vakcine i nekih novih političkih igrača podižu očekivanja od 2021. godine. Ali, realnost je svirepa. „Godina 2021. će doslovno biti katastrofalna na osnovnu onoga što vidimo danas”, rekao je direktor Svjetskog programa za hranu Dejvid Bizli. On je upozorio da svijetu prijeti najgora humanitarna kriza od kako su  UN utemeljene prije 75 godina.

Srećna nova 2021.

 

GODINA PROTESTA

2020. godina ostaće upamćena kao godina protesta. Širom svijeta buktale su demonstracije, ali je malo njih dovelo do jasnih političkih pobjeda demonstranata.

Protesti širom Libana, koji su prvobitno izbili još u oktobru 2019. godine, počeli su optimistično – rušenjem Vlade premijera Saada Haririja, optužene za korupciju i kriminal. No, demonstrante bez vođe 2020. sa ulica su otjerali koronavirus i ekonomske poteškoće. Na ulicu ih je ubrzo vratila katastrofalna eksplozija luke u Bejrutu u avgustu, u kojoj je poginulo oko 200 ljudi i ranjeno na hiljade. Protestanti su okrivili državu za nesposobnost i nemar zbog izdatih dozvola da oko 2 750 tona eksplozivnih hemikalija propada u centralnom Bejrutu čak šest godina. Sigurnosne snage su protestantima nasilno uzvratile, pucnjavom. To je ugušilo pokret pobunjenika, ali i vratilo osjećaj uzaludnosti među građanima. Parlament je na kraju, u premijersku fotelju, vratio Haririja.

Na Tajlandu su buknuli protesti mladih nakon što je sud u Bangkoku u februaru zabranio popularnu opozicionu stranku Future Forward (Budućnost naprijed). Pobuna je prvobitno započela online u martu, tokom karantina zbog pandemije virusa COVID19, a potom se nastavila na ulicama u julu. Pokret Slobodna omladina, oslanjajući se na nasljeđe prošlih demokratskih pobuna i ikonografije pop kulture, zahtijevao je ostavku bivših vođa hunte, novi Ustav i kraj uznemiravanja neistomišljenika. Neki od protestanata bili su radikalniji u zahtjevima – tražili su reformu monarhije. Policija je otvorila slučajeve ‘kraljevske uvrede’ protiv više od dvije desetine učesnika. Kako još uvijek nisu uspjeli da ostvare nijedan od svojih zahtjeva, demonstranti obećavaju da će nastaviti sa akcijama i tokom 2021. godine.

Možda i najčudniji bili su protesti u Njemačkoj, započeti tokom proljeća. Protestante je okupilo nezadovoljstvo zbog propisa i mjera za suzbijanje koronavirusa. Sve je ubrzo dobilo radikalniju notu. Među demonstrantima su se najviše isticali hipici, neonacisti i teoretičari zavjera. Šokirali su Njemačku u avgustu, kada su, na velikom skupu u Berlinu, pokušali da ulete u Rajhstag. Tom prilikom, mnogi su nosili zastave krajnjeg desničarskog pokreta Reichsbürger, koji odbacuje legitimitet posleratne Njemačke, a pojedini su otišli i korak dalje – uporedivši se sa žrtvama holokausta.

Desetine hiljada Bjelorusa preplavilo je ulice gradova širom te države nakon što je autoritarni bjeloruski predsjednik Aleksandar Lukašenko objavio da je ponovo pobijedio na izborima u avgustu. Najveće demonstracije, u Minsku, okupile su čak 200 hiljada ljudi – i samo na kratko, protivnici Lukašenka ponadali su se da je kraj njegovom 26-godišnjem vladanju – blizu. No, snage bezbjednosti su divlje uzvratile. Bilo je i poginulih. U jeku protesta, ruski predsjednik Vladimir Putin, podržao je Lukašenka. Zahvaljujući, između ostalog, i sve gorim uslovima zbog hladne zime, Lukašenko je uspio da zadrži vlast. Protesti se i dalje održavaju, mada posljednjih nedjelja u decentralizovanom obliku, kako bi bezbjednosnim službama bilo teže da ih ukinu. Opozicioni lideri se nadaju da će se, kada se vrijeme na proljeće popravi, protesti nastaviti istim intenzitetom.

I Poljsku su ove jeseni potresle demonstracije, zbog ženskih prava. Povod je bila presuda Ustavnog suda koja je otvorila put za dalje pooštravanje zakona o pobačajima (abortusima) koji su već među najstrožijim u Evropi. To je izazvalo revolt na stotine hiljada Poljaka i Poljakinja. Nakon masovnog protesta u Varšavi krajem oktobra, koji je okupio oko 100 hiljada ljudi, Vlada je u svojim namjerama odustala. Kako pišu tamošnji mediji, tu zebnjama Poljakinja nije kraj. Iako pravila prekida trudnoće nisu zvanično pooštrena, ljekari sada nerado sprovode postupak zbog pravne nesigurnosti koja ga okružuje.

Godina nesigurnosti, nemira i iščekivanja – 2020.

Andrea JELIĆ
Dragan LUČIĆ

Komentari

Izdvojeno

ŠESTI MJESEC NAPADA NA GAZU: Ključ rješenja u pogrešnim rukama

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nedostatak političke petlje Džoa Bajdena u komunikacji sa izraelskim premijerom Benjaminom Netanjahuom, uz kombinaciju molbi, upozorenja i izraza bezrezervne odanosti Izraelu, rezultirao je nastavljanjem  genocidnog pohoda. Zovu ga  “rat protiv žena i djece”

 

 

Na drugi dan za muslimane svetog mjeseca Ramazana, u utorak 12.marta ni Palestinci Gaze, ni oni koji žive u okupiranoj Zapadnoj obali i u Istočnom Jerusalimu, nijesu bili poštedjeni genocidne rutine umiranja, ranjavanja i razaranja.

Krvavi balans  sto pedeset osmog  dana uništavanja  Gaze je desetine ubijenih i ranjenih civila u bombardovanju iz vazduha, sa mora i sa kopna duž čitave površine Gaze, sa najvećim intenzitetom u sjevernom dijelu.

Palestinska novinska agencijka WAFA, javlja da su razaranja izraelskih ratnih aviona posebno skoncentrisana na Gaza siti i okolinu. Ovo je žarište rata od prvih dana agresije Izraela, a većina populacije iz ovog dijela protjerana je na jug Gaze u okolinu grada Rafa uz granicu sa Egiptom. Preko milion etnički očišćenih Gazana živi u improvizovanim šatorima, u jezivim uslovima. Bez dovoljno hrane, vode, elementarne medicinske pomoći, sanitarija i bez zaštite od stalnog bombardovanja.

U beskrajnim naseljima pod šatorima haraju bolesti, a žrtve genocida počinju u sve većem broju da umiru i od tihih ubica, od gladi i žedji. Fotografije koje kruže socijalnim medijima, a kojima daju kredibilitet novinari iz Gaze, su zastrašujuća ilustracija kumulativnog učinka mjeseca gladi, žeđi i terora kojima prvo podliježu najslabiji: djeca, stariji i bolesni.

Neki pokušavaju da se vrate na sjever u mjesta gdje su živjeli. Smatraju da je smrt neizbježna, pa makar da umru na svome.

Rijetki uspijevaju, a kad stignu ne propoznaju ni jedno crtu iz svojih života prije oktobra.  Često ne mogu da pronadju gdje im je bila kuća.Pokušavaju da prežive pod napadima još intenzivnijim nego na jugu i bez humanitarne pomoći koja u ovaj dio nije stizala od početka rata.

Izrael je na ruševinama sjevernog dijela Gaze uspio da izgradi saobraćajnicu koja kida Gazu poprečno na dva dijela. Preko nje se može preći samo kroz punktove koje kontroliše okupaciona vojska, koja je stekla reputaciju da puca na sve što mrda, i koja ako postavlja pitanja ne čeka na odgovore.

Radi se o koraku u pravcu ostvarenja otvorenog plana Izraela da čitavu Gazu isprazni od palestinske populacije, čemu se verbalno protive i SAD i EU. Iz tog razloga, ali i zbog žestokog otpora boraca Gaze, ovaj plan je samo donekle sproveden i to upravo u sjevernom dijelu, jer ga Izrael, navodno, drži  pod kontrolom.

Ovo je ilustracija stepena neuspjeha petomjesečnog vojnog pohoda Izraela na Gazu. Uprkos tome što ima najmodernije oružje iz nepresušnih SAD i EU arsenala, uprkos taktici uportrebe neprimjerene sile i neselektivne devastacije svega što im se nadje na putu, Izrael još uvijek snosi ogromne žtrve u napadima pokreta otpora. Oko 600 izraelskih vojnika je do sada izgubilo živote, a radi se o umanjenoj cifri koja isključuje vojnike iz specijalnij jedinica, čija imena se ne objavljuju. Preko 3200 vojnika je ranjeno i realno je očekivati da će bilans žrtava rasti na obje strane, dok se ne uspostavi primirje.

U poredjenju sa palestinskim žrtvama izraelske se čine neznatnim, ali se treba podsjetiti da su ove brojke šokantne za Izraelce. Oni nijesu navikli da ginu upravo zbog taktike “minimalizovanja svojih žrtava”’ koja rezultira masovnim “kolateralnim” žrtvama na palestinskoj strani.

U tom stilu je preko noći i do podne 12. marta, na sjeveru ubijeno 10 ljudi, a ranjeno 20. U gradu Deir Il Balah u centralnom dijelu, bombardovana je privatna kuća iz koje je do sada izvadjeno osam tijela, žena i djece, dok su mnogi još pod ruševinama.

U okolini grada Kan Junis ubijeno je nekoliko desetina ljudi a bombe su padale i južnije po gradu Rafa i tik uz šatorsko naselje sa izbjeglicama.

Da bi se mogao zamisliti teror populacije Gaze, treba se sjetiti da se radi o komadiću zemlje koji je dugačak 41 kilometar ,a širina mu je od pet do 13 kilometara!

Nedostatak političke petlje Džoa Bajdena u komunikacji za izraelskim premijerom Benjaminom Netanjahuom, uz kombinaciju molbi, upozorenja i izraza bezrezervne odanosti Izraelu, rezultirao je nastavljanjem  genocidnog pohoda. Zovu ga rat “protiv žena i djece”  sa preko 100 hiljada žrtava i sa dva miliona ljudi koji gladuju, dok na stotione UN i drugih šlepera sa humanitarnom pomoći čekaju danima na granici sa Egiptom i na dijelu granice sa Izraelom.

Apeli i molbi  Bajdena, saveznika koji obezbjedjuje oružje, novac i PR podršku, ne uspijevaju  da pomjere šlepere preko granice i bar donekle utišaju uzavrelo domaće javno mjenje u ključna predizborna vremena. Netanjahu zna da  svojim akcijama dodaje Bajdenovoj političkoj impotenciji i da pothranjuje Bajdenov  pogubni imidž zaboravnog starca koji se ne snalazi najbolje u svijetu u kome bi trebalo da igra vodeću ulogu.

Netanjahuovi motivi uključuju i onaj koji se smatra najvažnijim: kraj rata u Gazi značio bi i kraj njegove političke karijere, a vjerovatno i gubljenje slobode zbog optužbi za korupociju. Drugi bitan motiv Netanjahua je da sa sebe spere optužbe da je zaspao na poslu i omogućio napad iz Gaze i da demonstrira da je spreman na totalnu eliminaciju, po svaku cijenu, otpora Palestinaca. .

Nije nelogičan ni motiv da bi poraz Bajdena i pobjeda Trampa bili u interesu Izraela.Makar za dlaku, Trampova podrška Izraelu bila  bi “bezrezervnija “.

Što se tiče Bajdenove motivacije, jedno je jasno: Izrael je do te mjere bitna politička ekspozitura SAD-a na Bliskom istoku, da nema toga što Izrael može uraditi, da zavrijedi prekid vojne i političke podrške ili, ne daj bože, primjenu sankcija.

Činjenica je da Bajden podržava rat protiv Gaze, i šire protiv Palestinaca, ali ne može  sebi da priušti reakciju javnog mnjenja na horor slike pomora civila nasiljem i gladju.

Kad je svijet zahvaljujući društvenim mrežama,  i medijskim kućama, kao što je Al Jazira, počeo da gleda direktan prenos genocida u Gazi, eksponirana je uloga SAD i drugih moćnih zapadnih zemalja kao nesumnjivih ključnih kolaboranata.

Bajden je promijenio ton, ali ne i suštinski pristup. Odlučio je da uvede sopstvene inicijative kojima je cilj  da utole, po riječima komentatora “glad SAD medija za pozitivnim vijestima”,  a ne glad miliona u Gazi.

Američki avioni su počeli padobranima da spuštaju humanitarnu pomoć. Njihova ukupna količina se može smjestiti u jedan šleper, a prije oktobarskog razaranja je Gazi trebalo 500 šlepara da se održi u životu.

Haos koji je stvorio ovaj Bajdenov okrutni medijski spin je bio očekivan. Paketi čiji se padobrani nijesu otvorili ubili su petoro ljudi, od kojih su dvoje bili djeca i doveli su do razdora medju prevelikim brojem očajnika koji se bore za dio nedovoljne količine hrane.

Simultano sa “bombardovanjem Gaze hljebom “,  SAD šalju sljedeću tranšu oružja Izraelu. “Da umremo siti”, komentarišu Palestinci.

Druga Bajdenova ideja je da SAD armija izgradi luku u Gazi za dostavljanje pomoći, a da američki vojnici ne kroče na tlo Gaze. Radi se o još ciničnijem medijskom spinu, kome treba dva mjeseca da zaživi i koji će, ako mu ne istekne rok političke upotrebljivosti, dovesti u opasnost živote još većeg broja Gazana, koji će biti na meti i SAD i izraelskih vojnika, sumnjičavih i lakih na okidaču.

Bajden pokušava i promjenu režima u Izraelu. U izuzetno neobičnom potezu, rezervisanom za opozicione lidere neprijateljskih zemalja, Stejt department je nedavno pozvao u zvaničnu posjetu Netanjahuovog rivala Beni Ganca, koji je član  Ratnog kabineta Izraela. Razbjesnjeli Netanjahu je naredio izraelskoj SAD ambasadi da ignoriše Gancovu posjetu.

Izvještaj obavještajnih službi SAD-a o potencijalnim prijetnjama i procjena njihove opasnosti po SAD, koji je objavljen prije desetak dana, govori da su potezi Netanjahua rizični po medjunarodnu poziciju i Izraela i SAD.

Isti izvještaj ne izražava optimizam oko brzog završetka rata u Gazi. Dovode se u pitanje šanse izraelske vojske da pobijedi Hamas. Predvidja se da Hamas može da opstane u produženom ratu i da se regeneriše. Očekuje se i da će rat u Gazi dovesti do radikalizacije u drugim djelovima svijeta i do radjanja novih militantnih i ekstremnih grupa.

Izvještaj eksplicitno kaže da je pozicija Netanjahua kao lidera u opasnosti zbog odbijanja da prihvati pregovore o palestinskoj državi. Očekuje se i nastavak protesta unutar Izraela sa zahtjevima za Netanjahuovim smjenjivanjem i novim izborima.

Ključ rješenja je u rukama SAD-a. Može se reći nažalost, jer Bajden propušta istorijsku šansu da kao lider uradi pravu stvar i za Palestince i za svoju zemlju, koja sebe vidi kao lidera “slobodnog svijeta “ i sve je usamljenija u tom mišljenju.

Stanovnici Gaze slave Ramazan gladni, u stotinama razrušenih džamija. Imaju bezrezervnu i glasnu solidarnost i podršku miliona običnih ljudi širom svijeta.

Rat u Gazi je predočio mnogima da lideri koji treba da ih zastupaju shvataju tu dužnost kao formalnost i nemaju moralnih dilema kad ignorišu svoju javnost i svrstaju se uz zemlju za koju Medjunarodni sud pravde u Hagu kaže da protiv nje ima osnova optužba za genocid.

Na nedavnom masovnom protestu za Palestinu u Londonu, vidjela sam plakat:  Palestina će nas sve ostoboditi. Nadati se da se ne radi samo o tračku nade,  već o lavini koja je nezustavljiva.

Izvjesno je da svijet nikad neće biti ono što se mislilo da je prije 7.oktobra. Zvjerstva koja čini  Izrael,  uz podršku čelnika razvijenih zemalja, izazvala  su budjenje i masovna previranja koja dovode u pitanje stubove na kojima počivaju zapadne demokratije.

 

Crne statistike Gaze, utorak 12. marta

  • 31,112 ubijenih, uz nekoliko hiljada nestalih
  • Najmanje 72,760 ranjenih
  • 25-oro djece je od početka marta umrlo od gladi i dehidracije
  • Tim Euro-Mediteranian hjuman rights monitor-a javlja sa terena u Gazi o dnevom umiranju starijih osoba od gladi i nedostatka liječenja
  • Žrtve se u Gazi sahranjuju u impovizovanim grobljima kojih ima preko 140 medju ruševinama kuća
  • 423 Palestinaca je ubijeno na okupiranoj Zapadnoj obali u Istočnom Jerusalimu.

Neznanje je prijatelj kolonizatora

620 hiljada djece i omladine Gaze su ostali bez obrazovanja

378 škola i svaki od 12 univerziteta, su potpuno uništeni ili ošteceni

255 učitelja i 5,500 djaka i studenata je ubijeno

95 univerzitetskih profesora je ubijeno, a nekima je okupaciona vojska javila telefonom da su na meti

10 hiljada djaka, nastavnika i profesora je ranjeno

Radmila STOJANOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

ALEKSEJ NAVALJNI, RUSIJA I SMRT: Tamna je noć

Objavljeno prije

na

Objavio:

Priča o poslednjim danima Alekseja Navaljnog počela je kada se svojevoljno vratio u Rusiju 2021. nakon liječenja u Njemačkoj. Potom kreće njegova zatvorska golgota. Krajem 2023. čak je nestao na par sedmica. Najveći kritičar Putinovog režima premješten je tada u zloglasni arktički zatvor u kojem će pod nejasnim okolnostima umrijeti prošle nedjelje

 

Dokumentaristi koji su prije par godina pratili život i politiku Alekseja Navaljnog nakon trovanja novičokom, upitali su ga na samom početku filma: „Ako bi bio ubijen koju poruku ostavljaš ruskom narodu?“ „Ma daj, kao da snimaš za slučaj da budem ubijen. Hajde da napravimo drugi film“. Oskarom nagrađeni dokumentarac ispao je i jedno i drugo. Dokumentovao je događaje od sibirskog trovanja i razotkrivanja počinilaca do hapšenja na aerodromu. Ujedno i film o početku kraja najvećeg ruskog opozicionara.

Nakon trogodišnjeg boravka u zatvorima Rusije stigla je vijest o smrti Navaljnog.  Ruska zatvorska uprava objavila je prošlog petka da je zatvorenik Navaljni A.A. umro. Imao je 47 godina. Njegova smrt uzburkala je svijet.

Kremlj je rekao da je Vladimir Putin obaviješten o smrti Navaljnog. Navodno je tih dana predsjednik uslikan kako se sastaje sa radnicima u Čeljabinsku. Predsjednička kampanja ide dalje.

„Ne znamo tačno šta se dogodilo, ali nema sumnje da je smrt bila posljedica nečega što su učinili Putin i njegovi nasilnici”, rekao je predsjednik SAD-a Džo Bajden. I ostatak poruka sa Zapada su bile sličnog tona.

Glasnogovornik Kremlja Dmitrij Peskov rekao je da su reakcija zapadnih čelnika apsolutno neprihvatljive i nečuvene.

Ima i onih sa opreznijim stavom poput brazilskog predsjednika. „Ako postoji sumnja u vezi smrti, prvo moramo sprovesti istragu kako bismo saznali od čega je umro”, rekao je Lula da Silva.

„Nije ‘Navaljni umro’, nego je ‘Putin ubio Navaljnog'”, jasni su iz kabineta preminulog političara. Kira Jarmuš, njihova glasnogovornica rekla je da će pokret i ciljevi za koje se zalagao Navaljni živjeti. Isto je ponovila i Julija Navaljni supruga pokojnog opozicionara, obilježavajući nastavak borbe.

Priča o poslednjim danima ruskog opozicionara počela je kada se on svojevoljno vratio u Rusiju 2021. nakon zdravstvenog tretmana u Njemačkoj. Čim je sletio uhapšen je. Terećen je za  kršenje uslovne kazne izrečene nakon što je u decembru 2014. osuđen na tri i po godine zatvora, uslovno na šest godina, za prevaru i pranje novca.. U avgustu 2023. Navaljni je osuđen na dodatnu kaznu zbog navodnog ekstremizma.

Prve dane proveo je u zloglasnom zatvoru Matroškaja tišina. Krajem prošle godine, nestao je iz zatvora IK-6 Melehovo u blizini Moskve u kom je bio smješten od 2022. Posumnjalo se da je prebačen u koloniju s „posebnim režimom”. Njegov tim tih dana slao je zahtjeve u gotovo 200 ruskih istražnih pritvorskih centara u potrazi za više informacija o nestalom kolegi. Bezuspješno. Kremlj nije odgovorio na pitanja. Putinov glasnogovornik rekao je da njegov tim nije imao „niti namjeru niti sposobnost da prati sudbinu zatvorenika”.

Nekoliko sedmica kasnije je otkriveno da je prebačen u udaljenu zatvorsku koloniju na Arktiku u kojoj je proveo vrijeme do kraja života.

Nije se predavao ni tih dana. Potvrdio je dobro raspoloženje pri dolasku u snijegom zametenu Kaznenu koloniju IK-3 iznad Arktičkog kruga. Novi dom poznat kao kolonija „Polarnog vuka”, smatra se jednim od najtežih zatvora u Rusiji. Zatvor se nalazi oko 1900 km sjeveroistočno od Moskve. „Nije bilo hladnije od 32 stepena celzijusa”, rekao je Navaljni u januaru o svojim zatvorskim šetnjama i dodao da čak i na toj temperaturi možete hodati više od pola sata samo ako vam izrastu novi nos, nove uši i novi prsti. Objavio je i sliku svog dvorišta za šetanje ograđenog betonskim zidovima sa rešetkama na vrhu. Radi boljeg doživljaja , spomenuo je scenu iz filma Martina Skorsezea The Revenant u kojoj se Leonardo DiCaprio skriva od hladnoće u lešini konja. „Mislim da to ovdje ne bi uspjelo. Mrtav konj bi se smrznuo za 15 minuta”, rekao je. Nekih mjesec dana kasnije, skončao je  iza zidina arktičkog zatvora.

Sa sobom je odnio nekolike decenije političkog aktivizma i borbe protiv korupcije, ali i brojne kontroverze. Ostale su bez dobrog opravdanja njegove veze sa određenim nacionalističkim strukturama. Redovno su pod lupu dolazile njegove ksenofobične izjave posebno vezane za imigrante iz srednje Azije i Kavkaza i zahtjevi za čvršćom migrantskom politikom. Dobar dio javnosti zamjerio mu je podršku vezanu za rusku agresiju na Gruziju 2008. godine.

Slučaj Navaljni nije prvi takav u Putinovoj Rusiji. Ubistva, smrti i pokušaji atentata na opozicionare, novinare i aktiviste uobičajeni su tokom četvrt vijeka vladavine ruskog predsjednika. Oni bliski žrtvama i nekolicini preživjelih okrivili su ruske vlasti, a Kremlj je uvijek spremno negirao umiješanost.

Posebno je bilo potresno ubistvo Borisa Njemcova potpredsjednika vlade Borisa Jeljcina. Bio je popularan političar i oštar kritičar Putina. Februarske noći 2015. godine ubili su ga napadači na mostu u blizini Kremlja. Pet muškaraca iz Čečenije osuđeno je za njegovo ubistvo. Njegovi saveznici smatrali su da je to bio pokušaj prebacivanja krivice sa vlade.

Opozicionar i pomoćnik Njemcova Vladimir Kara-Murza preživio je ono za što se vjeruje da su bili pokušaji trovanja 2015. i 2017. Njegova supruga rekla je da su doktori potvrdili da je otrovan, a advokat da je policija odbila istragu. Prošle godine je osuđen za izdaju. Kazna – 25 godina zatvora. U januaru je premješten u zatvor u Sibiru.

Političar Sergej Jušenkov ubijen je pred svojim stanom u Moskvi 2003. godine, nekoliko sati nakon što je završio registraciju svoje stranke za predstojeće parlamentarne izbore.

Aleksander Litvinenko, bivši agent KGB-a i FSB-a, teško se razbolio u Londonu nakon što je popio čaj pomiješan sa radioaktivnim polonijumom-210. Umro je tri nedjelje kasnije. On je  istraživao ubistvo ruske novinarke Ane Politkovskaje kao i navodne veze ruske obavještajne službe sa organizovanim kriminalom. Prije nego što je umro, Litvinenko je rekao novinarima da FSB još vodi laboratoriju za otrove koja datira iz sovjetske ere.

Bivši ruski obavještajac, Sergej Skripal, otrovan je u Britaniji 2018. vojnim nervnim otrovom novičok. U dokumentarcu Navaljni, centralna figura  filma govori o mudrosti odabira novičoka za njegovo sibirsko trovanje. Samo godinu nakon slučaja Skripal. „To je tako pametno“ izjavio je Navaljni u filmu dodajući da će razumni ljudi odbiti da vjeruju da bi Kremlj iskoristio isti način, koji je, smatra on, njihov autorski pečat.

Ubijeni su u Rusiji i brojni novinari koji su kritikovali vlasti. Politkovskaja, novinarka Novaja Gazete ubijena je u liftu svoje stambene zgrade u Moskvi 2006. Sedmog oktobra, na Putinov rođendan. Ovaj medij izgubio je još šest novinara, među kojima su i Anastasija Baburova i Juri Ščekočikin. On je umro od iznenadne i teške bolesti 2003. Istraživao je korumpirane poslove i moguću ulogu ruskih sigurnosnih službi u bombaškim napadima na stanove u ruskim gradovima 1999. za koje su okrivljeni čečenski pobunjenici. Njegove kolege insistirali su na tome da je bio otrovan i optuživali vlasti da namjerno ometaju istragu. Baburova je ubijena 800 metara od Kremlja, zajedno sa advokatom Stanislavom Merkolovim koji je zastupao Politkovskaju.

Prema bazi CPJ nevadine organizacije koja promoviše slobodu štampe u periodu Putinove vladavine od 2000. do danas na teritoriji Rusije je ubijeno 26 novinara. Eliminacije su počele i prije Putinove ere, pa je brojka stradalih boraca za slobodu riječi mnogo veća govore podaci CPJ-a. ,,Slobodomisleći novinari u Rusiji moraju i te kako paziti šta pišu. Ono što vlasti zovu „diskreditacija ruskih oružanih snaga” može donijeti 5 godina zatvora, dok za širenje ‘lažnih informacija’ o armiji i njenim aktivnostima može rezultirati robijom do 15 godina”, pisao je naš nedjeljnik prošle godine.

Tokom godina evidentiran je veliki broj sumnjivih smrti, samoubistava i nesreća koje su se dogodile nekada ljudima iz vladajućih struktura i biznismenima.

Među poslednjim iznenadnim smrtima stigla je ona Jevgenija Prigožina i Wagnerovih visokih poručnika u vazdušnoj nesreći prošlog avgusta. Sve se dogodilo dva mjeseca nakon što je Prigožin pokrenuo oružanu pobunu koju je Putin nazvao izdajom. Stradali je prije smrti oštro kritikovao ruski vojni vrh i doveo u pitanje motive za rat u Ukrajini.

Mediji odavno postavljaju pitanje šta očekuje Rusiju sa opozicijom koja je mrtva, raštrkana u egzilu ili u kućnom pritvoru. Preostale opozicione skupine i ključne političke figure imaju različite vizije o tome što bi Rusija trebala da postane i ko bi je trebao voditi.  Na glasačkom listiću za martovske predsjedničke izbore nema antiratnih kandidata koji bi dali makar simboličnu notu predstojećim izborima.

Da je gubitak Navaljnog težak udarac za opoziciju ocijenio je ovih dana i Mikhail Hodorkovski. „Aleksej Navaljni bio je vrlo bistar i harizmatičan vođa. Imao je talenat da zapali ljude, uvjeri ih u potrebu za promjenom”, rekao je ovaj bivši tajkun koji je proveo deceniju u zatvoru u Rusiji pod optužbama koje se naširoko smatraju političkom osvetom za osporavanje Putinove vladavine početkom 2000-ih.

Čak i da je ruska opozicija ujedinjena, postavlja se pitanje koliko bi problema mogli napraviti ovako zacementiranom državnom aparatu. Naročito zbog činjenice što su ruske vlasti uvele više zakona koji pooštravaju slobodu govora i zatvaraju kritičare. Hodorkovski kao jedan vid borbe vidi i ispisivanje imena Navaljnog na glasačkom listiću tokom predstojećih izbora.

 

Bjeloruski kopi-pejst

U Bjelorusiji sličan scenario.. „Igor Lednik, bivši član Bjeloruske socijaldemokratske stranke, aktivista i novinar, preminuo je u zatvoru”, objavila je njegova partija u utorak. Kao politički aktivista bio je osuđen zbog „klevete” predsjednika Aleksandra Lukašenka. Opoziciona čelnica u egzilu Svetlana Tikhanoskaja okrivila je vlasti za ovu smrt. „Režim ubija u zatvoru Bjeloruse koji su htjeli promijeniti život u svojoj zemlji nabolje”, napisala je na Telegramu. Smatra se da se u bjeloruskim zatvorima nalazi više od 1.500 političkih zatvorenika, među kojima su novinari, aktivisti i političari.

Jedan od onih koje potražuje Bjelorusija ovih se dana u Beogradu bori protiv ekstradicije Minsku. „Ako budem izručen, život će mi biti uništen”, rekao je 19. februara pred sudom u Beogradu Andrej Gnjot, bjeloruski novinar, reditelj i opozicioni aktivista.  Bjelorusija ga tereti za navodnu utaju poreza. Viši sud u Beogradu odlučio je u decembru da su ispunjeni uslovi za njegovo izručenje. Nakon podnijete žalbe, čeka se odluka Apelacionog suda.

„Prije tri dana je u zatvoru umro Navaljni. On se isto kao i ja borio protiv užasnog režima u njegovoj zemlji i ne bih da dijelim njegovu sudbinu. Kao i njega, i mene režim krivi za privredne prestupe. Prijeti progon i mučenje”, rekao je Gnjot u sudnici prenijeli su srpski mediji.

Dragan LUČIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

JUG GAZE U OČEKIVANJU KOPNENE INVAZIJE: Da li će Amerika dozvoliti genocid

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nedavno  je  Senat SAD-a izglasao 14 milijardi dolara dodatne vojne pomoći Izrealu za ratni pohod na Gazu, povrh redovne  godišnje svote od tri milijarde dolara.  Nema ni najmanje sumnje da bi SAD mogle, da hoće, zaustaviti i genocid u Gazi i okupaciju Zapadne obale i Istočnog Jerusalima. Bez vojne i druge podrške SAD, točkići ratne mašine Izraela bi u kratkom roku prestali da se pokreću. Za senatora Barnija Sandersa, Amerika je ne samo učesnik u ratu protiv Gaze, već se u stvari radi o ratu Amerike, a ne Izraela

 

 

Tekst:Preko 130 dana destukcije Gaze i ništa se nije promijenilo osim intenziteta napada uz dramatični rast brojki ubijenih, ranjenih i statistika destrukcije prakticno svega sto su ljudi vjekovima stvarali na ovom komadiću zemlje koju su putopisci iz starina opisivali kao zeleni somot okružen pustinjom.

Do sada je u Gazi za četiri mjeseca ubijeno preko 28.500 ljudi. Radi ilustracije –  to je duplo više nego u Ukrajini za cijele dvije godine rata.

Bombardovanje se odvija čitavom dužinom od 40-tak kilomtara Gaze, uz prijetnju kopnene invazije grada Rafe i njegove okoline uz granicu sa Egiptom.U    Rafi pod šatorima zivi 1.4 miliona Palestinaca, više od polovine stanovnika Gaze protjeranih u ove  krajeve od strane Izraelskih okupatora, pod parolom da su bezbjedni za civile.

Rafom hara panični strah od kopnene invazije. Razlog je razumljiv, a istaknuta palestinka Hanan Ašaravi, koja je provela decenije u vrhovima Palestinske politike, je učinak očekivane kopnene invazije ovako opisala:  “Gustina izbjeglica u Rafi je takva da ako bacite kamen pogodićete 10 ljudi.

Strategiju minimalnog rizika koja je karakteristična za imperijalne ratove vodećih svjetskih vojnih sila posljednjih decenija, je rat Izraela u Gazi dovela  do nivoa koji je  Medjunarodni sud pravde u Hagu krajem januara ocijenio kao “vjerovatni” akt genocida. Ta doktrina uključuje i neselektivne napade enormnom razornom silom na široki prostor oko labavo definisanih “ vojnih ciljeva”, bez obzira na razmjere  civilnih žrtva, koje se tretiraju kao prihvatljiva kolateralna steta.

Nedavni primjer je “uspješna’ akcija oslobadjanja dva izraelska taoca u okolini Rafe koju su životima platili stotinak Palestinaca.

Jos jedan aspekat ovog rata, koji se zbog  učinka naziva ratom protiv civila, je tehnika ciljanja civila od strane snajperista, uključujuci i osoblja unutar bolnica. Ovo se trenutno dogadja u Naser bolnici u gradu Kan Junis, gdje je prije neki dan  snajper pogodio doktora i još jednog člana medicinskog osoblja. Naser bolnica je jedna od pet bolnica u čitavoj Gazi koja je još u funkciji i u kojoj 300 medicinskih radnika pokušava da, u nedostatku ljekova i opreme, pruži kakvo takvo liječenje za oko 450 teško ranjenih i bolesnih pacijenata. Stotine izbjeglica žive u bolničkom krugu u nadi da su tu bezbjedniji. Bolnica je pod opsadom i pod stalnim napadima izaelske vojske, koja je već bombardovala i uništila jednu od dvije ulazne kapije. Trenutni izvještaji govore o naredjenju da svi, uključujući  i osoblje i pacijente, napuste bolnicu. Snimci iz bolnice pokazuju  osoblje koje tretira pacijente puzeći po podu bolnice, da ne bi bili na meti snajpera.

U utorak 13. februara reporter Al Džazire  opisuje noć ismedju 12. i 13. kao najgoru do sada, sa neprestanim napadima iz aviona i dronova. Medju mnogobrojnim ubijenim i ranjenim su i  dva novinara Al Džazire, čiji su životi u ozbiljnoj opasnosti posle pogotka njihovog vozila iz drona, za koje se zna da su precizni i da se koriste za ‘ciljane’ asasinacije.

U toku je bjesomučno, neselektivno bombardovanje,  pripremanje  tla za ulazak kopneninh snaga u Rafu, koje Izrael najavljuje. Ovo izaziva zabrinutost i kod, do sada, bezrezervnih pristalica Izraela. Broj civilnih žrtava bi nadmašio dosadašnju masovnu destrukciju života, koja je već probudila savjest čovječanstva do mjere sa kojom se zapadni lideri SAD-a, EU i Britanije sve teže nose.

Bajden  u predizbornoj godini teško sebi može da dozvoli eroziju glasova birača koji smatraju da američka vojna sila čini  genocidni rat Izraela mogućim. Istovremeno Bajden nije spreman da sa blagih, prijateljskih opomena Netanjahu-u, predje na zatvanje slavina PR i vojne podrške, što bi promijenilo tok izraelske vojne intervencije.

Analitičari nagađaju  da li ima ikakve supstance iza Bajdenovih kritičnih medijskih poruka Izraelu, ili se radi o praznim pričama za americko  biračko tijelo.

U Britaniji, u kojoj se posle 14 godina konzervatrivne vladavine očekuje pobjeda Laburista, i jedna i druga partija strahuju od plaćanja cijene u glasovima, za donedavno odbijanje njenih lidera da se pridruže pozivima na  trajni prekid vatre. U toku je kampanja Nema glasova bez prekida vatre, koja dovodi u pitanje uspjeh izbornih kampanja obje glavne partije u priličnom broju izbornih jedinica. Pogotovo u velikim gradovima, koji ne prestaju da masovno demonstriraju u znak solidarnosti sa Palestincima i obećavaju glasove nezavisnim kandidatima.

Mogućnost invazije Rafe je u ponedjeljak 12. dovela do velikog protesta u Londonu, organizovanog za svega nekoliko sati. Masa se okupila ispred Dauning Strita iz kojega počinju da se čuju glasovi da je došlo vrijeme, kako reče Dejvid Kameron, britanski spoljnopolitički šef , za “pauzu u neprijateljstvima “ koja bi vodila ka stalnom primirju. Ocigledno je prekoračena crvena linija, koju su UK političari i iz partije na vlasti i iz opozicije zacrtali i da je, izgleda, po njihovom mišljenju količina prolivene palestinske krvi dostigla nivo koji bi tebalo da utoli žedj Izraela za odmazdom za napad iz Gaze 7. oktobra.

Amnesti Intencional izjavljuje da se Palestinci na jugu Gaze suočavaju sa realnom i neposrednom prijetnjom genocidom.  Bajden je prije neki dan jedva smogao političke snage da kaze Izraelu da mora da pazi što radi civilima i da je njihov napad na Rafu “pretjeran”.

Dzozef Borel, spoljnopoliticki šef  EU,  Bajdenu je ukazao  na vezu izmedju američke vojne pomoći Izraelu i broja civilnih žrtava u Gazi, “Ako se misli da je previše ljudi ubijeno,  možda bi trebalo smanjiti priliv oružja…” izjavio je Borel.

Na sumnje  u Bajdenove namjere da preduzme  korake koji bi mogli da suštinski promijene stvari navodi  i činjenica da je uveo, zajedno sa Britanijom, simboličnu mjeru zabrane ulaska u SAD i u UK, osmorici ilegalnih kolonista sa Zapadne obale.

Samo od oktobra na Zapadnoj obali je ubijeno preko 380 Palestinaca, a ranjeno je oko 4.500.  Napadi na palestinska sela i gradove, paljenje kuća i automobila, demoliranje kuća, ulica i infrastrukture buldožerima, su svakodnevnica. Da Zapadne  zemlje  ozbiljno shvataju pojam prava i pravde,  desetine hiljada  ilegalnih kolonista proveli bi  živote u zatvorima zbog  zločina koje su počinili.

Ozbiljnost Bajdenove  “prijetnje”  Izraelu, treba posmatrati u kontekstu nedavne informacije da je SAD Senat izglasao 14 milijardi dolara dodatne vojne pomoći za ratni pohod na Gazu, povrh redovne  godišnje svote od tri milijarde dolara.  Nema ni najmanje sumnje da bi SAD mogao, da hoće, zaustaviti i genocid u Gazi i decenijama dugu ilegalnu okupaciju Zapadne obale i Istočnog Jerusalima, jer bez vojne i druge podrške SAD, točkići ratne mašine Izraela bi u kratkom roku prestali da se pokreću.

Za senatora Bernija Sandersa, Amerika je ne samo učesnik u ratu protiv Gaze, već se u stvari radi o ratu Amerike, a ne o ratu Izraela. On navodi  da ne može da nadje riječi da opiše dogadjanja u Gazi. Ali Bajdenu nije na umu ova jednostavna istina. .

On je u region po peti put poslao SAD top diplomatu Blinkena sa dva glavna cilja.  Prvi je da Izrael ubijedi da svoj pohod ma Gazu uljepša omogućavanjem  dostave humaniratne pomoći i da pristane na privremeni prekid vatre. Netanjahu ih je oba, bez diplomatskih finoća, odbio.

Drugi cilj je dil sa Saudijcima o “normalizaciji” odnosa sa Izraelom koji bi bio nagrada Izraelu za kooperaciju sa SAD po pitanju vodjenja rata u Gazi, njene budućnosti i trajnog rješenja  za  čitavu Palestinu, kroz  stvaranje  palestinske države u nekoj, za sada, nedefinisanoj formi.

Prema izvještajima koji dopiru do javnosti, ni ova, kao ni prethodne posjete ključnim zemljama regiona, nije donijele bitne rezultate. Blinkenova pregovaračka linija je “saosjećanje”  sa Palestinsima iz Gaze, ali i  stopostotna  podrška planu Izraela da porazi Hamas po svaku cijenu. Svaka od zemalja koje je posjetio, osim Izraela, se zalažu, uz varijacije, za trajni prekid vatre, i poštovanje prava Palestinaca na bazi medjunarodnih zakona.

Pod medijaciom Katara planiran je sastanak u Kairu uz prisustvo šefova izraelskih tajnih sluzbi Mosada i ***S(v)in Beta. ** O detaljima sastanka se malo zna. Pretpostavlja se da SAD, Katar i Egipat pokušavaju da pokrenu pregovore koji bi uključivali privremeni prekid vatre i oslobadjanje izraelskih taoca.

I ovaj potencionalno važan sastanak je u sjenci isčekivanja kopnenog napada na Rafu.

Volker Turk, UN –ov glavni čovjek za ljudska prava,  izjavljuje da je nemoguće zamisliti kakvu bi situaciju stvorila kopnena vojna intervencija i stradanje velikog broja žena i djece koje bi uslijedilo.

Zabrinurutost i osude namjera Izraela dolaze iz Kine, Pakistana. Turske, Britanije i drugih zemalja. Uz pozivanje na presudu Medjunarodnog suda pravde koja od Izraela zahtijeva da se suzdrži od djelovanja koje bi moglo da dovedu do kršenja medjunarodnih zakona.

Oglasio se na X (Tviteru) i obično uzdržani Karim Kan, sudija Medjunarodnog krivičnog suda u Hagu sa izjavom da je duboko zabrinut bombardovanjem Rafe i izveštajima o očekivanoj ofanzivi.

U neobično eksplicitnoj poruci on upozorava Izrael da njegov sud sprovodi istragu o dešavanjima u Palestini i da smatra hitnim dovodjenje pred sud pravde svih koji su odgovorni za ratne zločine.

Kan podsjeća na jednostavnu i često ignorisanu činjenicu: “Postoje pravila koja moraju da se poštuju u svim ratovima, koja se ne mogu primjenjivati na način koji ih čini ispraznim i besmislenim”.

 

Bilans 130 dana rata

  • 28,473 ubijenih Palestinaca i najmanje 68,146 ranjenih.
  • Više od 380 Palestinaca je ubijeno na okupiranoj Zapadnoj obali i u Istočnom Jerusalimu. Od 4,500 hiljade ranjenih 600 su djeca, a ilegalni kolonosti su odgovorni za 100 ranjavanja.
  • Izrael je revidirao broj žrtava napada iz Gaze 7. oktobra sa 1,400 na 1,147.
  • 569 izraelskoh vojnika je ubijeno od 7. oktobra do 13, februara, a ranjenih je najmanje 3,221.

 

Radmila STOJANOVIĆ  

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo