Godina koja odlazi bila je  kobna za crnogorski masovni turizam. No, u zatišju, pojedinci  razvijaju druge turističke grane, koje bi, bez većih finansijskih ulaganja, Crnu Goru mogle da trajno  ucrtaju na eko-turističku mapu svijeta

Povećanje epidemiološkog rizika, zatvaranje granica u jeku sezone, nepametan odnos prema susjednim zemljama čiji građani čine gro turista u Crnoj Gori, slaba drumska povezanost sa evropskim gradovima, kao i višegodišnja nemarnost i pogrešni prioriteti, presudili su da  2020. godina bude kobna za crnogorski masovni turizam. No, u zatišju, pojedinci  razvijaju druge turističke grane, koje bi, bez većih finansijskih ulaganja, Crnu Goru mogle da trajno ucrtaju na eko-turističku mapu svijeta.

Crna Gora je, što zbog klime, što zbog prirodnih ljepota idealna za glamping – luksuzno kampovanje, kažu za Monitor Marijana i Ivan Žegura. Oni nadomak Boke Kotoroske imaju smještajne kapacitete za tu vrstu aktivnog odmora. Za razliku od manjih hotela koji troše mnogo energije, glamping smještaj je ekološki. U nekim slučajevima, napravljen je od recikliranih materijala.

,,Vjerovatno smo prvi u Crnoj Gori počeli da se bavimo glampingom, koji je  postao svjetski trend, ali smo u startu, zbog birokratije, bili limitirani da sprovedemo zamisli u djelo legalnim putem, iako imamo sve uslove – kućicu na točkovima bez trunke betona, solarnu energiju, kišnicu… Sve je 100 odsto samoodrživo“, kažu Žegure.

Prema njihovim riječima, najprimjerenije lokacije za glamping su one poviše mora sa pogledom i na planine i na more, gdje cijena zemljišta nije visoka. ,,Jedinice treba da imaju što više privatnosti, odnosno jedan objekat treba da bude na hiljadu do hiljadu i po metara kvadratnih prostora. U tome je glavna razlika od  uobičajenih vidova smještaja. Većinom nam gosti dolaze iz Zapadne Evrope, SAD-a i Australije. Interesantno je da Rusi ne vole tu vrstu turizma”.

Ove godine nije bilo posla zbog  situacije sa pandemijom u Crnoj Gori, ali inače ima mnogo interesovanja, baš zbog samoizolacije koju podrazumijeva glamping. ,,Dalje razvijanje ove turističke grane zavisi od naše sposobnosti da prepoznamo njen potencijal i od lakšeg načina dobijanja dozvola, kao što je to slučaj u Hrvatskoj, Španiji ili Portugalu”, smatraju Žegure.

Zbog nemogućnosti putovanja van granica Crne Gore usljed pandemije mnogi su se odlučili na ono što bi valjalo prvo činiti – upoznavanje sopstvene zemlje. Jedan od najboljih načina za to je planinarenje, smatra Saša Mijatović, aktivna članica planinarskog kluba Vojo Maslovarić iz Berana. ,,Eko-turizam ili odgovorno putovanje kroz prirodu, sve se više razvija u Crnoj Gori i postaje izbor kako stranih, tako i domaćih gostiju. Neke od najljepših crnogorskih predjela obišla sam sa planinarskim klubom čija sam dugogodišnja članica. Izdvojila bih Komove (Vasojevićki, Kučki, Ljevorečki), Hajlu, Očnjak, Rosni vrh, Trojan, Maglić… Crna Gora ima čime da se pohvali“, kaže Mijatovićeva.

Ona ističe da u Crnoj Gori treba razvijati i sadržaje kao što su kanjoning, rafting, via ferrata, biciklizam ili jahanje konja. ,,Mnogo ljudi ni ne zna šta sve Crna Gora ima da ponudi“, navodi Mijatovićeva.

Odlične uslove Crna Gora ima i za paraglajding (jedrenje padobranom), jer obiluje  lokacijama sa kojih se može poletjeti. ,,Svake godine sve više ljudi želi da isproba paraglajding. Zahvaljujući promociji u medijima i društvenim mrežama, raste i broj lokalnih pilota i ljudi koji žele da se upoznaju sa tim sportom”, kaže za Monitor Ksenija Pavićević, administratorka Paraglajding kluba Montenegro, koji u Crnoj Gori postoji od 2005.

Cilj kluba je, kako ističe, razvoj paraglajdinga i ekologije, promovisanje turizma i zdravog načina života, kao i ujedinjenje crnogorskih pilota. ,,Najstariji piloti našeg kluba bave se paraglajdingom već oko 30 godina. Trenutno imamo i posebne ponude za tandemske letove i treninge za domaće. Ljeti većina turista iz cijelog svijeta želi da leti u tandemu. Proljeće i jesen su najbolje vrijeme za učenje. Letovi su mogući na obali mora, u Budvi, Kotoru, Petrovcu, Baru i Herceg Novom, kao i na kopnu, u Podgorici, na Žabljaku, u Bijelom Polju, Plavu, Beranama… Tuda piloti stalno lete, a svaki grad ima svoj klub za paraglajding”, kaže Pavićevićeva.

Posljednjih godina vlasti su iz budžeta sipale milione u državno preduzeće Skijališta Crne Gore, obećavajući kako će Crna Gora postati top regionalni zimski turistički centar. Od toga i dalje ništa. Odlukom da se razvijaju skijališta sa stazama mahom ispod 1 800 metara nadmorske visine, ignorisale su Nacionalnu strategiju za klimatske promjene iz 2015. godine, u kojoj se navodi da će se sniježne padavine do 2030. godine smanjiti za 25 odsto, a potom i za 50 i predlaže se pomjeranje staza na visine iznad 1 800 metara.

,,Crna Gora kao ski-centar teško može da bude dovoljno atraktivna za evropske turiste, ali donekle može za regionalne. Kopaonik je dobar primjer kako se, ako je sistem dobro postavljen, može profitirati i pored stalnih prijetnji – globalnog zagrijavanja i sve manje snijega na planinama“, kaže za Monitor Janko Šćepanović, koji se godinama aktivno bavi skijanjem.

Šćepanović u turno skijanju vidi mogućnost da Crna Gora postane primamljivo zimsko odredište. ,,Turno skijanje je doživjelo pravu ‘eksploziju’ u posljednjih 10 do 20 godina, i postalo najbrže rastući sniježni sport na svijetu, od kog se prihodi, samo u Americi, mjere desetinama milijardi dolara godišnje. Kod turiranja skijaši ne zavise od ski-resorta, liftova i utabanih staza, već jednostavno, uz pomoć posebne opreme, skijaju sami gdje ima snijega. U modernoj ski-industriji postoji izreka da skijanje više nije zimski, nego sniježni sport“.

Prema riječima Šćepanovića, prosječni gost turno skijaš dolazi iz neke zapadne zemlje, srednjeg je ili visokog staleža, i dnevno potroši dosta novca. ,, Bivša Vlada je odredila 120 miliona eura u razvoj Skijališta Crne Gore. Razvijanje turno skijanja košta nesrazmjerno manje: novac se ulaže u turno vodiče, mape i reklamiranje. To je shvatila Norveška, čiji sjever uopšte nema liftove, a heli-skijanje je zabranjeno. Norvežani guraju svoj proizvod jedrenja i skijanja – gost se smjesti na brod i svaki dan popne i skija po drugom fjordu. Kada sam prvi put posjetio Norvešku tim povodom, prije sedam godina, ta njihova strategija bila je još u razvoju. Kada sam išao prošle godine, priliv gostiju im se udvadesetostručio“, napominje Šćepanović.

Nova vlast bi morala da uvidi da, osim u masovnom, prilika za razvoj ima i u drugim oblicima turizma. Oni žive i treba im više pažnje.

Andrea JELIĆ