Vremena partijskih znački na reveru kao ulaznice u raj,  nijesu prošla.  Sad su tu, duboko,  obje polovine, rastavljene 1997. A Crna Gora daleko  od  promjena koje je neka manjina sanjala, od devedestih do današnjeg dana

Je li se nešto promijenilo? Partijska podjela plijena, partijska knjižica kao uslov za posao, ali i odgovarajuća identitetska pripadnost, prošlost koja i dalje vapi da se sa njom suočimo. Ministri koji živi ne daju da im pogledaš u bankovni račun, supruge i rođaci na spisku za državne funkcije, zakoni koji se donose bez javnih rasprava, diskriminisanje vjerskih zajednica, istorija koja se piše po volji pobjednika. Sporazumi koji ostaju slovo na papiru. Kritike koje se dočekuju etiketom „izdajnika“.  Kao da pričaš o bivšoj vlasti. A priča je u stvari o urušavanju nade nakon 30. avgusta, i velike prilike da ova zemlja konačno postane  pristojno mjesto za život. Ili bar to pokuša.

,,Ali ono što možemo da uradimo jeste da ponekad, ako je potrebno, i progledamo kroz prste”, savjetovao nas je ove sedmice potpredsjednik Vlade Dritan Abazović, dok je glumio portparola premijeru Krivokapiću, nakon njegove ,,privatne čestitke” za neustavni Dan RS.

Abazović se postupno navikava na progledavanje. Pristajanje  na hitno izglasavanje Zakona o slobodi vjeroispovijesti i  ćutnja na  sastanke zvaničnika Vlade i parlamenta sa ,,tradicionalnim vjerskim zajednicama” i odbijanje nove vlasti da razgovara sa Crnogorskom pravoslavnom crkvom,  jer, su presudili da ona nije   ,,tradicionalna”, bili su to tek uvod u učešće u partijskoj raspodjeli vodećih funkcija u državnim preduzećima i agencijama „po dubini“, pa i onih koje predviđaju konkurs. A i šta bi lider URA mogao reći. Upravo je ta partija  otvorila  ventil za najnovija partijska zapošljavanja , kad su njeni kadrovi prvi raspoređeni na neke od važnih državnih pozicija.  Nakon što je Abazović  samom sebi  „progledao kroz prste“  i  ušao u  ekspertsku Vladu.

Ima još nešto o čemu se u Crnoj Gori glasno ćuti. Mnogi od onih  koji su se decenijama borili za promjenje, protestvovali zbog brojnih afera koje je proizvodio Đukanovićev režim, tražili demontažu   sistema monopola, zaustavljanje progona neistomišljenika,  sučavanje sa prošlošču i zločinima i kažanjavanje zločina počinjeniih u naše ime, suprotstavljali se diskriminaciji onih koji su na  referendumu o državnom statusu 2006. godine  glasali drugačije, danas se osjećaju iznevjereno.

Na drugoj strani, neki se trude da pokažu kako se osjećaju pobjednički. To su oni koji učešće na litijama doživljavaju kao  učešće u ovovremenoj bici na Sutjesci. Oni ljepe murale i slike pokojnog mitrpolita Amfilohija po zgradama. Uz prigodne vatromete.  Zadovoljni što je ućutkana, sistemski diskriminisana Crnogorska paravoslavna crkva, miropolita Amfillohija promovišu u Đeda nacije. Ne smeta im ni dubina kad su u njoj njihovi. Oni  ne traže suočavanje s prošlošću, jer su aktivno u njoj učestvovali  ili je pasivno aminovali. Njima je dovoljno privođenje Branislava Brana Mićunovića jer je „komita“. Za ostala njegova viteštva ima vremena.

Premijer Krivokapić je, komentarišući zaustavljanje novog Zakona o slobodi vjeroispovijesti od strane Đukanovića, znakovito kazao da su „litije bile referendum“, i da predsjednik treba da „poštuje volju građana“. Čudan odabir riječi.  Ili pak nije?

Poslije referenduma 2006, DPS je administraciju popunio svojima. Suprugama, partijskim poslušnicima, sa odgovarajućim značkama na reveru. Izgleda, slijedi isto.

Vremena znački na reveru nijesu prošla. Iste su to značke. Dvije polovine, rastavljene 1997. godine  su još tu. Duboko.  Crna Gora za sve, koju je sve ove decenije sanjala ona manjina nepokorenih, još je daleko. I sve je dalja.

U  cijeloj našoj drami, ima jedna dobra vijest.  Ovaj 30. avgust  nas je makar naučio da ničija sila nije vječna. Opet je vrijeme za odupiranje.

Milena PEROVIĆ

Komentari

Lanjsko usvajanje Zakona o vjerskim slobodama i ovogodišnje izmjena tog Zakona u iste noćne sate, jednako bez javne  rasprave, svjedoči da je u Crnoj Gori najžilavija tradicija – diskriminacije

Iako je nazvana godinom promjena, 2020. se završila baš kao što je i počela – u gluho doba noći, u polupustom parlamentu, izglasan je Zakon o slobodi vjeroispovjesti. Odnosno njegove izmjene. Usvajanje  su pratili protesti onih koji njegovo donošenje vide kao udar na svetinje. Baš kao i lani. Opet – gotovo polovina parlamenta oštro se protivila njegovom donošenju. I prigovori identični kao u decembru 2019 – Zakon se donosi na brzinu, bez javne rasprave, diskriminatorski. Razlikuju se tek predznaci. Glavni su akteri zamijenili uloge. Oni koji su lani u ponoć digli ruke za Zakon, i kojima tada nije smetalo što se on donosi u tenzičnoj atmosferi i u po noći, sada su opozicija, i tome prigovaraju. Oni koji su protiv toga prošle godine ustali – sada čine isto. Sa istim opravdanjima za hitnost. Ono: radi pomirenja, multikulturanosti, pravne države, evropske budućnosti.

Mučno je gledati kako bivši premijer Duško Marković i depees kompanija dižu dva prsta ispred Skupštine i glume liberale. Dovoljno je sjetiti se kako je DPS progonio pristalice crnogorske nezavisnosti. Ili tri decenije tokom koje su rasprodali i uništili zemlju čijom se zastavom ogrću. Jasno je i da su akcijom Državne izborne komisije koja nije htjela da verifikuje mandat poslanici URA-e, pokušali da nezakonito spriječe donošenje izmjena Zakona. Od DPS-a nijesmo navikli ništa drugo osim pravnog nasilja i manipulacija. Zato su i građani u avgustu izglasali promjene. Zato je podjednako mučno gledati nove vlasti kad se ne ponašaju drugačije.

Ministar pravde Vladimir Leposavić je na prigovore da su izmjene Zakona donešene bez javne rasprave kazao  da je „javna rasprava trajala 365 dana“, pa onda da je trajala – kratko. Nije objasnio zašto je onda Vlada u pratećoj dokumentaciji upućenoj Skupštini dodala i dokument – Obrazloženje razloga zašto nije bilo javne rasprave. Ministar je kazao i da su prije donošenja izmjena razgovarali sa „predstavnicima svih vjerskih zajednica“. Dok potpredsjednik Vlade Dritan Abazović uvjerava javnost da je Zakon evopski i jednako tretira sve vjerske zajednice, od SPC do CPC, ispostavilo se da Leposavić u sve vjerske zajednice ne računa Crnogorsku pravoslavnu crkvu. S njima Vlada nije razgovarala. CPC ne postoji ni za predsjednika parlamentarnog odbora Jovana Vučurovića, koji im nije odobrio prisutsvo na sjednici odbora, već samo „tradicionalnim crkvama“. Onim istim sa kojima je Leposavić razgovarao. Mučno je bilo gledati i da zbog toga ustaje samo DPS.

Premijer Krivokapić je uveo u javni prostor „tradicionalne crkve“.  Komentarišući izmjene Zakona, kazao je da su „razgovarali sa svim predstavnicima tradicionalnih crkava i vjerskih zajednica“. Dodao je da je njegov stav prema CPC „ostao isti“. Ispada da „pomirenje“ znači da će biti mirno jer se ovi drugi neće ni moći čuti. Crnogorska tradicija se nastavlja. Samo izbrišeš dio tradicije koja ti se ne dopada. U ovom slučaju to da je CPC 1905. upisana i u Ustav knjaza Nikole, recimo.

Ne stoji ni argument Vlade da javna rasprava nije ni bila potrebna jer to nije novi zakon. Novi tekst, osim brisanja četiri sporna člana prethodnog Zakona zbog kojih je protestovala Mitropolija uvodi i nove termine – evidentirane i registrovane vjerske zajednice. U pojašnjenju Vlade evidentirane su one koje postoje, a registrovane novoformirane. Šta to  znači, Vlada nije objašnjavala. Zašto se pravi razlika među vjerskim zajednicama po datumu upisa, kad su sve zajednice „jednake“? Ili su jednake samo one koje vlast uvrsti u tradicionalne? Zvuči diskriminatorski, ali sud o tome od onih koji treba da ocijene da li je Zakon ustavan, nijesmo čuli. Da Zakon „ima spornost u ustavnosti“, saopštili su i iz URA, i utješno dodali da će nakon njegovog izglasavanja tražiti provjeru ustavnosti. Uglavnom, identitetska pitanja su i pred kraj ove prednovogodišnje noći kao i lanjske bila preča od procedure.

Jasno je tek da je SPC novim zakonom izbjegla registraciju, što je bio njen problem sa prethodnom verzijom Zakona. I da je ona sada evidentirana. I očito zadovoljna novom Vladom. I njenim pogledima na tradiciju. Vjernicima CPC će ostati tradicija devedesetih – po kojoj mogu, registrovani, da lože badnjak na pločnicima i livadama. Kome se ne kisne, moći će kao i obično da uđe u SPC. I ćuti. Ponavlja se i praksa devedesetih po kojoj su oni koji misle drugačije, pa nijesu za hitno izglasavanje Zakona – izdajnici. Neprijatelji napretka.

To predano njegujemo tradiciju  – diskriminacije.

Milena PEROVIĆ

Komentari

Nova vlada nastavlja sa opasnom praksom – nigdje drugačijih imena. Kao da u ovoj zemlji nema nikog ko je druge vjere, nacije, ili ne daj Bože, seksualne orijentacije. Ni ateisti ne dolaze u obzir

Ovo su bili dani smjena. Svakog dana puni novinski stupci naslova o razrješenju starih i postavljanju novih imena. No, smjene ne znače i promjene.    Osim što se po dubini mjesta i dalje dijele ili crtaju za sljedbenike i zakoni prekrajaju s tim u skladu, nova vlada nastavlja sa još jednom opasnom praksom – nigdje drugačijih. Kao da u ovoj zemlji nema nikog ko je druge vjere ili nacije, ili ne daj Bože, druge seksualne orijentacije. Ni ateisti ne dolaze u obzir.

Ministarka obrazovanja, nauke, kulture i sporta Vesna Bratić, čija je kandidatura osporavana upravo zbog izjava da se ponosi što je ﮼srpski nacionalista“, te one da je Boris Dežulović  ﮼ustaša”, ove je sedmice predložila nove članove za Upravni odbor Univerziteta Crne Gore. Bratićkin izbor može da se čita i ovako: Budimir Aleksić – profesor Cetinjske bogoslovije i poslanik DF, poznat  između ostalog po rijetkom glasu u parlamentu  protiv Zakona o istopolnim brakovima ili po uvodnom govoru o ﮼snu o srpskom jedinstvu” na konferenciji Podgorička skupština 1918. i ujedinjenje Crne Gore i Srbije. Vladimir Božović – predsjednik Izvršnog odbora Matice srpske. Profesorice Milijana Novović Burić i Milena Burić – javnosti poznate tek kao potpisnice ﮼proglasa” 147 profesora koji su nakon izbora  konstatovali da je izborna pobjeda tri koalicije ﮼besprekorna”, a koji je potpisala i sama ministarka. I dobro, Rajka Glušica, članica Savjeta URA. Dakle, bez manjina po svim osnovama. Ne fali ni partijaca. A bogami ni apostola i sna o srpskom jedinstvu.

Nije tu kraj. Nekako, valjda opet slučajno, kad ministarka Bratić odlučuje, bez posla ostaju oni sa drugačijim imenom. Ministarstvo kulture ima 13 službenika koji su zapošljeni po ugovoru o djelu. Prema saznanjima Monitora, svi oni su, nakon što je ministarka stupila na funkciju, dobili aneks o produžetku ugovora, izuzev pravnika Nedžada Popare. Bez obrazloženja zašto samo on ostaje bez ugovora.    Da se zna, nema mu se šta zamjeriti. Ministarka očito ima neke svoje kriterijume. I snove. Zbog kojih je na javi, jedan Nedžad ostao sa malim djetetom i suprugom bez posla.

Osim imenovanjima i razrješenjima, Vesna Bratić je opet uzburkala javnost i novom prikladnom izjavom. Nakon što je posjetila Cetinjsku bogosloviju, i razgovarala sa rektorom Gojkom Perovićem o tome da se Bogoslovija uvede u obrazovni sistem, potegla je i ovaj argument: „Više od osamdeset odsto građana su vjernici Srpske pravoslavne crkve u Crnoj Gori” .  Šta se desilo sa drugim vjerama, ateistima, ili ne daj Bože vjernicima CPC, ne zna se.

Jasno je da  četvorostruka minstarka nije slučajni izbor novog premijera. Koji se uostalom oglušio na sva osporavanja njene kandidature za to mjesto. Dok se  Krivokapić u Briselu kune u evropske integracije, i osuđuje paljenja svih zastava, a „posebno NATO“,  kod kuće prvi dani njegove nove vlade ne liče baš na evropske. Ni u njegovom širem ni u i užem kabinetu nigdje pripadnika manjnskih naroda ili pripadnika manjinskih zajednica i grupa po bilo kojoj osnovi.  To što će se politički korektnim  rječnikom  u srcu Evrope premijer ograditi od svog savjetnika Željka Savovića jer je ovaj ranije palio NATO zastavu, neće prebrisati činjenicu da ga je Krivokapić na to mjesto birao. I ostavio.

Da istinska reforma ovog društva neće doći samo zbog evolucije političkog govora premijera u Briselu, ili postavljanja pokojeg kadra URE na važno mjesto, već smo naučili. Tu je formulu, pravih poruka svijetu, i prigodnih saveza koji daju ljepše lice režimu, Đukanović bio doveo do savršenstva. Promjene će doći onda kad u sistem budu duboko upisane evropske vrijednosti. Kad ih počnemo živjeti. Kad budemo  društvo različitosti koje se ne isključuju. I Crna Gora zemlja i dom za sve.

Milena PEROVIĆ

Komentari