Povežite se sa nama

INTERVJU

LANA BARIĆ, GLUMICA I SCENARISTKINJA: Opušteno i profesionalno

Objavljeno prije

na

Sigurno da sam htjela tu priču izbaciti van, imala potrebu, inače ne bih toliko dugo insistirala na njoj

 

Film Tereza 37 u režiji Danila Šerbedžije, a prema scenariju Lane Barić, koja u filmu glumi i glavnu ulogu, prikazan je nedavno u okviru 5. Podgorica film festivala. Film je na ovogodišnjem Pulskom festivalu osvojio šest Zlatnih arena – za najbolji film, scenario, režiju, sporednu ulogu, montažu i masku. Uz Lanu Barić u filmu igraju Ivana Roščić, Marija Škaričić, Leon Lučev, Dragan Mićanović i Goran Marković.

MONITOR: Tumačili ste mnoge zanimljive ženske uloge, pa me interesuju koja je bila Vaša motivacija da napišete scenario? Željeli ste film sa ovako snažnim ženskim likom? 

BARIĆ: Realno, imala sam viška vremena, a ne znam biti besposlena, najbolja sam kad mi je mozak okupiran, zato uvijek nađem sebi posla. Uvijek sam htjela raditi na filmu s one strane kamere, i onda sam u dokolici krenula pisati. Zvuči dosta suhoparno, ali samo zato što se sad više ne sjećam toliko tog emocionalnog poriva, jer je priča zaključena, pa s njom i jedno poglavlje mog života, ali ne znači da i taj takav poriv nije postojao. Sigurno da sam htjela tu priču izbaciti van, imala potrebu, inače ne bih toliko dugo inzistirala na njoj.

MONITOR: Na prostoru nekadašnje Jugoslavije, u posljednje vrijeme, snimaju se filmovi sa glavnim ženskim likovima. Kako gledate na taj  iskorak, mada kroz svaki se provlači priča o neravnopravnom položaju u muškom svijetu?

BARIĆ: Možemo to gledati kao pomak prema naprijed jer svakako je, ali još uvijek ne možemo sa sigurnošću tvrditi da se stvari mijenjaju i da ova godina naprosto nije neka iznimka. Ja sam presretna da napokon vidimo velike ženske protagonističke role na ekranu čija priča ne ovisi nužno o motivaciji i djelovanju muškog lika, ali i dalje je puno više autora nego autorica koji dobivaju sredstva i kvote su još uvijek poražavajuće smiješne kad se govori o zastupljenosti autorica na filmu. Meni je drago da je su moje kolegice glumice počele pisati, režirati pa i glumiti u svojim filmovima, veselim se gledati ih. I sama pišem i dalje, vidjet ćemo kako će se stvari razvijati.

MONITOR: Da li je ,,Tereza 37” film koji u osnovi prvenstveno ima misao – da svako zaslužuje da bude srećan iako je u prvom planu priča o ženi koja krši norme u vremenu i prostoru koji je i dalje veoma patrijarhalan?

BARIĆ: Ja više ne bih koristila riječi da definiram tu priču ili da išta definiram. Dobili smo divne povratne informacije od ljudi koji su gledali film i sve što su oni vidjeli/našli u njemu, što im je značilo – to je istina kojoj sam težila i koja je sad tu, među ljudima. To više nije samo moja priča, to je prešlo tek okvire i meni je drago da je tako. Stalno se od mene traži da nešto definiram, imenujem, ja mogu samo reći koja je ideja, ali to bi imalo smisla da ga nitko nije pogledao. Ovako je taj film sad među ljudima i njihova da ga tumače. Neka onda ostane na tome. Tendiramo previše definirati stvari, tako sam recimo i sad režirala kratki film, jako definirano – dok nisam shavatila da trebam stvar otvoriti ka publici jer ga ne radim za sebe, pa sam to i napravila.

MONITOR: Kako je teklo oblikovanje lika Tereze? Šta je učinilo tako stvarnom i dirljivom?

BARIĆ: Valjda zato što sam ih srela nekoliko u životu. Mislim, puno mene tu ima, ali i mnogih drugih žena koje poznajem. Ta priča i jest temeljena na mojim iskustvima odrastanja u Dalmaciji i onome čemu sam svjedočila dok sam živjela u Splitu. Kao scenarist amater nisam se puno oslanjala na svoju maštu, jer joj prije sad već 15 godina nisam toliko ni vjerovala.

MONITOR: Split u filmu ima nivo aktivnog filmskog lika. Iako je sav osunčan, djeluje sve vrijeme veoma tegobno.   

BARIĆ: To sam jednom negdje pročitala, da bi u takvoj nekoj mediteranskoj klimi, morskom okruženju i divnoj arhitekturi život trebao biti bajka, a nije. Netko je pisao da se iznenadio koliko su ljudi tmurni u Dalmaciji, a naizgled imaju sve. To je naprosto tako. Težak je to ambijent i težak mentalitet. Ja ga osjećam ili sam ga osjećala teškim. Svakako da je Split lik u filmu, on je neizostavan dio te price.

MONITOR: Kakav je bio proces rada na filmu? Tumačili ste glavni lik, po Vašem scenariju, pa mi je interesantno da čujem kako ste sarađivali sa rediteljem? Jeste li uspjeli da možda nametnete neke svoje ideje, rješenja scena?

BARIĆ: Svi su suradnici jako rano bili uključeni u film, jer smo neko vrijeme čekali financiranje, tako da je on u svima sazrijevao i kad smo došli na set svatko je znao što radi, bilo je lako, svima nam je bio gušt. Svi su bili spremni i bilo je jako opušteno, a profesionalno. Tu kombinaciju najviše volim, nekako smo živjeli taj film tih mjesec i pol i zato mi je drago da imamo dobre rezultate i da ljudi, ponajviše žene, tako lijepo reagiraju. Drago mi je zbog svih nas, zaista sam sretna da je tako. Mala plemenska zajednica koja gradi film u koji vjeruje.

MONITOR: Kakve Vas teme nadahnjuju? Planirate li da pišete novi scenario?

BARIĆ: Napisala sam već dva kratka i jedan dugi, pišem i drugi dugi. Nekako su se stvari otvorile. Uvijek pišem iz svoje osobne potrebe da nešto iskomuniciram, ili muke, ako hoćete, i onda se nadam da to korespondira, da ima smisla i da će ljudima značiti.

Miroslav MINIĆ

Komentari

INTERVJU

VIDOSAV STEVANOVIĆ, KNJIŽEVNIK IZ BEOGRADA: Ne treba nam lider, spasilac od kojeg nas treba spašavati

Objavljeno prije

na

Objavio:

Današnja srpska politika je nastavak Miloševićeve drugim sredstvima. Kad se ona istroše, a sve slabije deluju, onda će se pribeći i drugim sredstvima iz starog repertoara

 

MONITOR: Autor ste političke biografije Slobodana Miloševića, kritikovali ste „slabost“ zapadnih političara prema njemu kada su ga poslije Dejtonskog sporazuma titulisali kao faktora mira. Milošević je ipak optužen u Haškom tribunalu i preminuo u njegovom pritvoru. Danas Aleksandar Vučić kao da je za zapadne vlade još veći „faktor mira“ od Miloševića?

STEVANOVIĆ: U „Milošević, jedan epitaf“ – „knjizi koja je napisana protiv svih na tu temu i umesto onih koje nisu“, a može se naći čak i na srpskom – izašao sam jedini put iz literarne fikcije i bavio se stvarnom osobom, „neukim, slabim i nedarovitim političarem“  i „čovekom bez osobina“. Ocena koju pominjete glasi otprilike ovako, citiram se po sećanju. „Kad se zapadnjaci naljute na Miloševića, kazne Srbe. A kad se sažale na Srbe, nagrade Miloševića“. I to je trajalo sve dok nije preterao i svima se smučio.

Današnja srpska politika je nastavak Miloševićeve drugim sredstvima. Kad se ona  istroše, a sve slabije deluju, onda će se pribeći i drugim sredstvima iz starog repertoara. Evropska unija će kasniti i ponavljati neuspehe iz devedesetih, jer  nije država i nema sredstva prisile, a kod naših rodoljuba ubeđivanje ne uspeva. Pogotovo ako je zasnovano na razumnim argumentima. Amerika je daleko, a ruska propaganda i odgovarajuće službe, uključujući i paravojske, raširile su se po Zapadnom Balkanu.

Kako reče jedan istoričar, ne ponavlja se istorija, ponavlja se ljudska priroda. I ponavljaće se dok ne nestane ili dok se ne promeni. Ovo važi ne samo za nas ovde, koji se trudimo da budemo gori od sebe i često uspevamo u tome, nego i za sve druge.

MONITOR:  Tokom 90-ih bili ste osnivač liberalnih političkih i intelektualnih grupacija i aktivni učesnik  građanskih protesta. Niste bili zadovoljni sa  onima koji su 2000. srušili Miloševićev režim. Danas je  opoziciju u Srbiji još teže ujediniti i sve su vidljivije razlike pa i sukobi oko rešavanja najvažnijih državnih pitanja. Vidite li, kao zagovornik laičke države i građanskog društva, svoje sledbenike među opozicionarima?

STEVANOVIĆ: Nisam čeznuo ni za literarnim sledbenicima niti sam ih tražio, a sami se nisu zapatili. To je dobro za moje knjige, za eventualne čitaoce i za literaturu uopšte.

U umetnosti je najbolje i najvrednije ono što je najređe. A u politici je drukčije: značajno je i presudno  ono što je opšte. Politikom se nisam nikada bavio, osim kao građanin koji na to ima pravo, kome je i dužnost da iznosi svoje mišljenje i da civilizovano brani svoj pogled na svet.

Ako me pitati da li imam istomišljenike na teme liberalizma, odgovoriću vam kratko. Knezu Mihajlu je njegov sekretar predložio da se osnuje liberalna stranka. I knez je odgovorio: „Ajte, molim vas. Računajući vas i mene u Srbiji liberala ima otprilike dvanaest“. Ne bih ni da procenjujem koliko je to „otprilike“ danas i ovde. Da ne ispadnem optimista pod starost.

Ako je malo i premalo liberala, onda liberalizma jedva da ima u ekonomiji, politici, javnom životu, kulturi, u medijima, u školama i u akademijama nauka i umetnosti. A iz opozicije su bezmalo nestali.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 3. februara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

BRANKA BOŠNJAK, POTPREDSJEDNICA PARLAMENTA I POSLANICA PZP-a: Neće se sve riješiti kompletiranjem Ustavnog suda

Objavljeno prije

na

Objavio:

Moja ideja za izbor sudija Ustavnog suda  je namjerno iskarikirana u javnosti od određenih interesnih grupa koje žele da političkim ucjenama i trgovinama, isforsiraju izbor sebi poželjnih kandidata

 

MONITOR: Ove sedmice je, iza zatvorenih vrata, napravljen djelimičan

dogovor oko sudija Ustavnog suda.

BOŠNJAK: Raduje činjenica da smo uspjeli da kompromisom dođemo do dvotrećinske podrške za troje kandidata za sudije Ustavnog suda. Nadamo se da će se do sjednice Ustavnog odbora postići dogovor i oko četvrtog kandidata, jer čini se da postoji šansa. Ne bi bila dobra poruka, ako smo sasvim blizu dogovoru da ne izaberemo svo četvoro sudija u prvom glasanju, posebno što niko ne osporava stručnost i profesionalni integritet  četvrtog kandidata, koji je nesporno ostavio dobar utisak i nakon intervjua.

Kada se radi o konkretnim imenima, onda zaista nije lako i nijansira se, a svi negdje imaju svoje favorite ali nadam se da će ipak doći do kompromisa, jer vrlo malo nedostaje.

MONITOR:  Vaša ideja da se sudije Ustavnog suda, u konačnici, od kvalifikovanih kandidata, biraju modelom žrijeba, nije prihvaćena, a izazvala je različite komentare, često krtične i ironične. Kako vidite te reakcije?

BOŠNJAK: Moja ideja je, usudiću se reći, namjerno iskarikirana u javnosti od određenih interesnih grupa koje žele da političkim ucjenama i trgovinama, isforsiraju izbor sebi poželjnih kandidata. Imajući u vidu haos i ogromno nepovjerenje između političkih subjekata, a svjesna činjenice koje bi posljedice bile neizbora sudija Ustavnog suda, ja sam kao izlazni, odblokirajući mehanizam, predložila slučajni izbor od onih koji su svima nesporni i prihvatljivi sa stanovišta referenci i integriteta, a da taj broj nespornih bude što je moguće manji, ali maksimum 12. To se onda ne može nazvati nikakvom lutrijom. Ovakva metoda je postojala još u Antičkoj Grčkoj, a poznata je i pri izboru patrijarha u pravosljavlju.

Svakako da bi mnoga bolja poruka bila da se postigne kompromis i da se dogovorimo, za šta ja i navijam, ali ako ne bude dogovora već prevlada isključivost i eskalira nepovjerenje između političkih subjekata, onda je ovo, i dalje tvrdim izlazna varijanta. Ne želim ni da pomislim da se neće izglasati sudije Ustavnog suda, to je nešto što ne smijemo dozvoliti.

Čini se da postoji želja, makar zasad, za kompromisom i dogovorom. Svi smo svjesni situacije i crvenog alarma, ali uvijek postoji bojazan kad krenemo da razgovaramo o konkretnim imenima, da stvari krenu u negativnom pravcu.  Nedavni sastanak je bio ohrabrujući.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 3. februara ili na www.novinarnica.net

 

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

ADRIAN PEZDIRC, GLUMAC: Nepopravljivi sam tužni optimista

Objavljeno prije

na

Objavio:

Žrtve će kao i uvijek do sada biti oni politički, ekonomski i socijalno najnezaštićeniji. Smatram da svako vrijeme u ljudskoj povijesti nosi svoje izazove i da je najbolje i najgore vrijeme za sve one koji ga žive

 

Adrian Pezdirc jedan je od najtalentovanijih i najangažovanijih mlađih glumaca u Hrvatskoj. Diplomirao je 2014. ulogom Tartifa u istoimenoj predstavi za koju je iste godine dobio Nagradu hrvatskog glumišta za najboljeg mladog glumca. Članom ansambla Zagrebačkog kazališta mladih (ZKM) postaje 2016. godine. U Sarajevu je 2018. godine nagrađen na uglednom Internacionalnom teatarskom festivalu – MESS-u.

U ZKM-u, u pozorišnom čitanju jednog od najznačajnijih romana u istoriji književnosti „Braće Karamazovih“ reditelja Olivera Frljića, Pezdirc igra Aljošu Karamazova. Frljićevi Karamazovi, kako su i najavljeni, savremena su obrada klasika ruske književnosti i antiratni poklič koji je sasvim nenadano na pozornici osvanuo u zoru novog evropskog rata. „Karamazovi” su rađeni kao dvije uslovno nezavisne predstave, koristeći Tolstojevu rečenicu „Sve sretne obitelji sretne su na isti način, svaka nesretna obitelj nesretna je na svoj“ kao podnaslove.

MONITOR: Premijera „Karamazovih“ desila se na početku ruske vojne invazije i ponudila je kontekst za aktuelizaciju. Kako su izgledali početak rada na predstavi, probe, kako je nastajao tekst i predstava.

PEZDIRC: Kada smo počeli raditi na predstavi krajem prosinca 2021. godine, slika svijeta je izgledala samo malo drugačije. Uz puno rada, truda, vlastitih promišljanja počeli smo zajedno graditi jedan naš svijet. Oliver i dramaturginja Nina Gojić otpočetka su znali da žele dvije predstave i dvije perspektive. Jedna kroz prizmu privilegirane klase braće Karamazovi, Grušenjke, Katarine Ivanovne i gospođe Hohlakove, a drugu kroz pogled svih onih na čijim je leđima nesreće i iskorištavanja, ponajviše obitelji Snegirev, izgrađen sustav vrijednosti vrlo sličan onome u kojem svi živimo. Na dan početka invazije i rata na Ukrajinu, imali smo generalnu probu, i apsolutno je cijela predstava poprimila potpuno novu konotaciju. Kao da je život imitirao predstavu. Tokom procesa jedan jedini pola kartice nadopisani tekst i sam Dostojevski kao da su najavili zbivanja kojima smo toga dana počeli svjedočiti.

MONITOR: U novonastalom tekstu priča o porodici Karamazov je osnova, ali korišćene su razne reference naročito veze s aktualnim političkim dešavanjima u Evropi. Kad sam gledao predstavu nedavno u januaru, u ZKM-u je bilo prepuno. Publika je pažljivo gledala predstavu i bila oduševljena. Da li je uvijek takva reakcija?

PEZDIRC: Kao ansambl zaista smo presretni i zahvalni na procesu kojeg smo imali. Svi smo dali svu mentalnu, fizičku i kreativnu snagu koju smo imali, a rezultat je predstava koju zbilja ponosno čuvamo. Takva energija nemoguća je da ne zarazi gledatelje. Reakcije su podijeljene, ali više oko toga o čemu je predstava, i jesmo li tehnički prebrzi, a ne toliko je li dobra ili nije. Što je ja mislim znak da je predstava i naša priča uspješna jer otvara rasprave u cijelom sijasetu tema. Zagrebačka publika je karakteristična. Uvijek u ideji da točno zna kako bi nešto trebalo napraviti, a kada im se nešto sviđa bojažljivo će dati do znanja da uživaju. Neki od komentara na predstavu su bili i da imaju osjećaj da je aktualnost predstave nadišla granice Balkana, i zaista zagrebačkoj publici donjela osjećaj pripadnosti širem kontekstu. Hrvatska i Zagreb boje se takvih promjena u ideji gubitka „identiteta”, ali po reakcijama publike tokom predstave i punoj dvorani zaključujem da uživaju jednako kao i mi na sceni.

Miroslav MINIĆ
Foto: Marko MIŠČEVIĆ

Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 3. februara ili na www.novinarnica.net

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo