Povežite se sa nama

INTERVJU

LANA BARIĆ, GLUMICA I SCENARISTKINJA: Opušteno i profesionalno

Objavljeno prije

na

Sigurno da sam htjela tu priču izbaciti van, imala potrebu, inače ne bih toliko dugo insistirala na njoj

 

Film Tereza 37 u režiji Danila Šerbedžije, a prema scenariju Lane Barić, koja u filmu glumi i glavnu ulogu, prikazan je nedavno u okviru 5. Podgorica film festivala. Film je na ovogodišnjem Pulskom festivalu osvojio šest Zlatnih arena – za najbolji film, scenario, režiju, sporednu ulogu, montažu i masku. Uz Lanu Barić u filmu igraju Ivana Roščić, Marija Škaričić, Leon Lučev, Dragan Mićanović i Goran Marković.

MONITOR: Tumačili ste mnoge zanimljive ženske uloge, pa me interesuju koja je bila Vaša motivacija da napišete scenario? Željeli ste film sa ovako snažnim ženskim likom? 

BARIĆ: Realno, imala sam viška vremena, a ne znam biti besposlena, najbolja sam kad mi je mozak okupiran, zato uvijek nađem sebi posla. Uvijek sam htjela raditi na filmu s one strane kamere, i onda sam u dokolici krenula pisati. Zvuči dosta suhoparno, ali samo zato što se sad više ne sjećam toliko tog emocionalnog poriva, jer je priča zaključena, pa s njom i jedno poglavlje mog života, ali ne znači da i taj takav poriv nije postojao. Sigurno da sam htjela tu priču izbaciti van, imala potrebu, inače ne bih toliko dugo inzistirala na njoj.

MONITOR: Na prostoru nekadašnje Jugoslavije, u posljednje vrijeme, snimaju se filmovi sa glavnim ženskim likovima. Kako gledate na taj  iskorak, mada kroz svaki se provlači priča o neravnopravnom položaju u muškom svijetu?

BARIĆ: Možemo to gledati kao pomak prema naprijed jer svakako je, ali još uvijek ne možemo sa sigurnošću tvrditi da se stvari mijenjaju i da ova godina naprosto nije neka iznimka. Ja sam presretna da napokon vidimo velike ženske protagonističke role na ekranu čija priča ne ovisi nužno o motivaciji i djelovanju muškog lika, ali i dalje je puno više autora nego autorica koji dobivaju sredstva i kvote su još uvijek poražavajuće smiješne kad se govori o zastupljenosti autorica na filmu. Meni je drago da je su moje kolegice glumice počele pisati, režirati pa i glumiti u svojim filmovima, veselim se gledati ih. I sama pišem i dalje, vidjet ćemo kako će se stvari razvijati.

MONITOR: Da li je ,,Tereza 37” film koji u osnovi prvenstveno ima misao – da svako zaslužuje da bude srećan iako je u prvom planu priča o ženi koja krši norme u vremenu i prostoru koji je i dalje veoma patrijarhalan?

BARIĆ: Ja više ne bih koristila riječi da definiram tu priču ili da išta definiram. Dobili smo divne povratne informacije od ljudi koji su gledali film i sve što su oni vidjeli/našli u njemu, što im je značilo – to je istina kojoj sam težila i koja je sad tu, među ljudima. To više nije samo moja priča, to je prešlo tek okvire i meni je drago da je tako. Stalno se od mene traži da nešto definiram, imenujem, ja mogu samo reći koja je ideja, ali to bi imalo smisla da ga nitko nije pogledao. Ovako je taj film sad među ljudima i njihova da ga tumače. Neka onda ostane na tome. Tendiramo previše definirati stvari, tako sam recimo i sad režirala kratki film, jako definirano – dok nisam shavatila da trebam stvar otvoriti ka publici jer ga ne radim za sebe, pa sam to i napravila.

MONITOR: Kako je teklo oblikovanje lika Tereze? Šta je učinilo tako stvarnom i dirljivom?

BARIĆ: Valjda zato što sam ih srela nekoliko u životu. Mislim, puno mene tu ima, ali i mnogih drugih žena koje poznajem. Ta priča i jest temeljena na mojim iskustvima odrastanja u Dalmaciji i onome čemu sam svjedočila dok sam živjela u Splitu. Kao scenarist amater nisam se puno oslanjala na svoju maštu, jer joj prije sad već 15 godina nisam toliko ni vjerovala.

MONITOR: Split u filmu ima nivo aktivnog filmskog lika. Iako je sav osunčan, djeluje sve vrijeme veoma tegobno.   

BARIĆ: To sam jednom negdje pročitala, da bi u takvoj nekoj mediteranskoj klimi, morskom okruženju i divnoj arhitekturi život trebao biti bajka, a nije. Netko je pisao da se iznenadio koliko su ljudi tmurni u Dalmaciji, a naizgled imaju sve. To je naprosto tako. Težak je to ambijent i težak mentalitet. Ja ga osjećam ili sam ga osjećala teškim. Svakako da je Split lik u filmu, on je neizostavan dio te price.

MONITOR: Kakav je bio proces rada na filmu? Tumačili ste glavni lik, po Vašem scenariju, pa mi je interesantno da čujem kako ste sarađivali sa rediteljem? Jeste li uspjeli da možda nametnete neke svoje ideje, rješenja scena?

BARIĆ: Svi su suradnici jako rano bili uključeni u film, jer smo neko vrijeme čekali financiranje, tako da je on u svima sazrijevao i kad smo došli na set svatko je znao što radi, bilo je lako, svima nam je bio gušt. Svi su bili spremni i bilo je jako opušteno, a profesionalno. Tu kombinaciju najviše volim, nekako smo živjeli taj film tih mjesec i pol i zato mi je drago da imamo dobre rezultate i da ljudi, ponajviše žene, tako lijepo reagiraju. Drago mi je zbog svih nas, zaista sam sretna da je tako. Mala plemenska zajednica koja gradi film u koji vjeruje.

MONITOR: Kakve Vas teme nadahnjuju? Planirate li da pišete novi scenario?

BARIĆ: Napisala sam već dva kratka i jedan dugi, pišem i drugi dugi. Nekako su se stvari otvorile. Uvijek pišem iz svoje osobne potrebe da nešto iskomuniciram, ili muke, ako hoćete, i onda se nadam da to korespondira, da ima smisla i da će ljudima značiti.

Miroslav MINIĆ

Komentari

INTERVJU

LJUPKA KOVAČEVIĆ, ANIMA: Vrijeme je za izbore

Objavljeno prije

na

Objavio:

Vjerujem da je prva ekspertska vlada kao koncept imala potencijala ali sa našim neodgovornim, pohlepnim i bahatim političarima dodatno je destabilizovala stanje u zemlji. Širiti taj koncept nije logično ni korisno a praviti kompromisni bućkuriš još manje. Po mom mišljenju vrijeme je za nove izbore i nadam se da URA neće pristati na još jedan ustupak

 

MONITOR: Ove sedmice pričamo o uvođenju vjeronauke u škole, a nakon najave tek ustoličenog mitropolita Joanikija da je to „osnovno dječije pravo“, te da samo rijetke zemlje u Evropi nemaju tu vrstu obrazovanja. Kako vidite želju mitropolita, i da li bi nam uvođenje vjeronauke pomoglo da budemo više evropski?

KOVAČEVIĆ: Izjavu  mitropolita shvatam kao znak namjere da povećava tenzije u Crnoj Gori i da one trenutno odgovaraju SPC. Crna Gora je definisana kao građanska i sekularna i to je najoptimalniji okvir za multietničku i multikonfesionalnu zajednicu. Svaka vjerska zajednica ima pravo da organizuje vjersku nastavu i to već funkcioniše. Najslabije funkcioniše građansko obrazovanje u okviru zvaničnih institucija. Podržavalo se djelovanje i razvoj vjerskih zajednica a nipodoštavalo građansko obrazovanje i inicijative. Rezultati su prisutni i vidljivi kroz nizak stepen emancipatorske i kritičke svijesti. To što većina zemalja Evrope ima vjersko obrazovanje ne znači da je dobro za Crnu Goru, malu teritoriju sa malim brojem stanovnika čija je situacija ekonomska, istorijska, obrazovna i politička specifična. U tim zemljama je vjerska odrednica stvar intime i slobodnog izbora, kod  nas se vjerskim odrednicama maše u javnosti i služe za demonstriranje  moći i ugrožavanje drugačijih. Religija je u našim uslovima vrlo opasno oružje u rukama neodgovornih vjerskih vođa i političkih elita i udaljava nas od Evrope.

MONITOR: Kako komentarišete ustoličenje mitropolita Joanikija, te sve što je pratilo taj događaj, ali i prve poteze mitropolita naokon ustoličenja, poput ugošćavanja Milorada Dodika?

KOVAČEVIĆ: Ustoličenje je bilo „silom na sramotu” kako se kaže u narodu. I sila i sramota su očite, izuzimajući  iz toga veliki broj onih koji su protestovali sa  iskrenim ubjeđenjem da brane državu i dostojanstvo, došlo se do „crvene linije” i pružen je otpor. Mislim da su ti građani i građanke, i  razumne  intervencije bezbjednosnih službi obezbijedili da se krizna situacija završi bez žrtava, iako je bilo prekomjerne upotrebe sile. I to se mora preispitati i sankcionisati. Dvije slike koje su za mene vrlo značajne sa Cetinja su dva lica. Lice premijera koje je jasno pokazalo beskompromisnost i odvažnost da po svaku cijenu brani vlastite ciljeve i  spremnost da interese svoje crkve stavi iznad interesa države i ljudi što liči vjerskom fundamentalizmu. U kriznoj situaciju u pomoć su pristigli oni koji dijele ista vjerska ubjeđenja a ne nezavisni eksperti. Nakon ostvarenja cilja logično je očekivati da će pokazati umjerenost i spremnost za dijalog  o pitanjima državnog i društvenog funkcionisanja  uz obavezne „konsultacije“ sa zapadnim saveznicima.  Drugo lice je lice predsjednika države. Jasna je bila neusklađenost sa pozicijom i situacijom. Izlazak na ulicu kao približavanje građanima sa svitom obezbjeđenja bilo je karikaturalno a djelovanje besmisleno. Nakon ove situacije duboke narcističke povrede (možda i ugroženosti drugih interesa), logičan je žešći sukob sa svima onima koje prepozna kao prijetnju. Vidljivo oslabljen računa na sve članove partije i nastaviće  mobilizaciju članstva i sluđivanje stanovništva tzv. ugroženošću države i intenziviraće  „konsultacije”  uz pokušaj mobilizacije  zapadnih saveznika. Obje slike pokazuju autoritarne vođe koje gaje duboko potcjenjivanje i prezir prema onima koji su ih birali i nemaju povjerenja, ni sposobnosti da riješe sukobe koje su proizveli i proizvode u zemlji. Saveznici van zemlje već preuzimaju kontrolu i u skladu sa njihovim interesima dalje diriguju sukobom. Milorad Dodik je znak takvih uticaja, prijetnja primjerom i simbol stvaranja uticaja koji prevazilazi granice i ne priznaje legalne državne granice.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 24. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

IVANA ŽANIĆ, IZVRŠNA DIREKTORKA FONDA ZA HUMANITARNO PRAVO: Vučić neće protiv bivših mentora

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nije u Srbiji problem u nepostojanju zakonodavnog okvira već u neprimjenjivanju zakonskih mogućnosti i u opštem neradu oko istraživanja i procesuiranja ratnih zločina. Dakle, naše institucije imaju sve, samo je potrebno da sjednu i da rade, a to izgleda njima najteže pada

 

MONITOR: Ovih dana je u Beogradu održana Regionalna konferencija tužilaštava o saradnji u krivičnom progonu počinilaca ratnih zločina, u organizaciji srpskog Tužilaštva za ratne zločine, a uz podršku UN i vlade Velike Britanije. Kako ocjenjujete ovaj događaj?

ŽANIĆ: O održavanju ovog događaja znamo samo na osnovu šturog saopštenja Tužilaštva za ratne zločine i članaka malobrojnih medija koji još uvek prate ove teme. Osim floskula koje slušamo duži niz godina kako je regionalna saradnja važna i kako mora biti unapređena jer žrtve to očekuju, nismo čuli ništa novo. U stvarnosti je baš sve suprotno od toga. Nema iskrene volje da se sarađuje i veruje pravosudnim organima država u regionu, da se razmenjuju važni predmeti i dokazi, da se radi na otkrivanju masovnih grobnica.

Od vidiljive regionalne saradnje imamo dva medijska članka da je organizovana regionalna konferencija tužilaca u regionu. Koji su zaključci te konferencije i koji su naredni koraci dogovoreni – o tome nema ni reči. Tako da ja ovaj sastank ocenjujem kao potpuno trošenje vremena na razgovor koji je vođen već mnogo puta do sada, a koji nije doveo ni do kakvih pomaka u procesuiranju ratnih zločina niti do poboljšanja regionalne saradnje.

MONITOR: Ministarka pravde u vladi Srbije Maja Popović tom prilikom je naglasila posvećenost Srbije procesuranju optuženih za ratne zločine, pozivajući se na Nacionalnu strategiju za procesuiranje ratnih zločina 2021–2026 i najavljujući skoro usvajanje Akcionog plana za njenu primjenu. Kako komentarišete tvrdnju ministarke o „jakim institucionalnim kapacitetima Srbije“?

ŽANIĆ: Što se tiče institucionalnog i zakonodavnog okvira – Srbija zaista ima sve na raspolaganju. Postoje zakoni na osnovu kojih se sudi, zaključeni memorandumi i protokoli o saradnji sa tužilaštvima u regionu. Imali smo čak i prvu Nacionalnu strategiju za procesuiranje ratnih zločina koja je i usvojena da bi se ubrzalo procesuiranje ratnih zločina. Uskoro ćemo dobiti i drugu strategiju sa propratnim akcionim planom. Nije problem u nepostojanju zakonodavnog okvira već u neprimenjivanju zakonskih mogućnosti i u jednom opštem neradu po pitanju istraživanja i procesuiranja ratnih zločina. Dakle, naše institucije imaju sve, samo je potrebno da sednu i da rade, a to izgleda njima najteže pada. Samo bih podsetila da mi trenutno u TRZ imamo 12 zamenika tužioca i za prošlu godinu samo dve optužnice koje su rezultat isključivo njihovog rada. Dakle, imamo šest puta više zamenika tužilaca nego optužnica.

MONITOR: Za vrijeme trajanja Regionalne konferencije, predsjednik Srbije Aleksandar Vučić sastao se sa glavnim tužiocem Mehanizma za međunarodne krivične sudove Seržom Bramercom. Vučić je saopštio da je to bio razgovor o poboljšanju regionalne saradnje u vezi sa optužbama za ratne zločine. Imate li saznanja o „konkretnijim“ zahtjevima Bramerca?

ŽANIĆ: Kad god bi dolazio u posetu Srbiji, Serž Bramerc bi dolazio i u FHP kako bismo razgovarali o tome ima li pomaka u procesuiranju ratnih zločina pred domaćim sudovima. Međutim, poslednje dve godine Bramerc razgovara isključivo sa tužiteljkom za ratne zločine Snežanom Stanojković i predstavnicima vlasti, tako da mi nemamo ni tu minimalnu mogućnost da saznamo koji su njegovi konkretni zahtevi. FHP stalno zahteva od Tužilaštva za ratne zločine da na svom web sajtu objavljuje informacije o podignutim optužnicama, donetim presudama,  sastancima, i još važnije, rezultatima sastanaka i da na taj način obaveštava javnost o svom radu. Međutim, ukoliko se informišete isključivo putem sajta TRZ tu gotovo ništa nećete saznati jer se na njemu nalaze dve ili tri rečenice o tome ko je prisustvovao sastanku i koja je bila tema, ali o konkretnim zahtevima nema ni reči. Da zaključim, ne znamo koji je bio konkretan zahtev Bramerca, ali pretpostavljam da se u razgovorima išlo u pravcu iskrenije regionalne saradnje, razmene dokaza, neophodnosti pronalska nestalih i izručenje Radete i Jojića Mehanizmu za krivične sudove u Hagu.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 24. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

MARIJA ZIDAR, REDITELJKA: To nije moja fikcija, to je nečiji život

Objavljeno prije

na

Objavio:

Pomirenje je za mene priča o sukobu, sukobu u smislu sistema vrijednosti, ali i sukobu na ličnom, intimnom nivou

 

 

Film Pomirenje u režiji Marije Zidar otvorio je u srijedu veče 12. UnderhillFest, međunarodni festival dugometražnog dokumentarnog filma u Podgorici. Za okosnicu prvog dugometražnog dokumentarnog filma, rediteljka iz Slovenije odabrala je sukob dvije porodice u brdima sjeverne Albanije. Film prati proces pomirenja nakon ubistva osamnaestogodišnje Gjiste u regiji u kojoj se neke porodice još uvijek pridržavaju srednjovjekovnog kodeksa Kanuna i običajnog prava na krvnu osvetu. Pomirenje je nastao u koprodukciji Slovenije, Crne Gore, Srbije i Kosova, a imao je premijeru na jednom od najvažnijih festivala dokumentarnog filma u Evropi – CPH:DOX u Kopenhagenu. Već ima zapažen festivalski život i nekoliko nagrada.

Marija Zidar je završila osnovne studije novinarstva kao i engleski jezik i književnost, a doktorirala je sociologiju na Univerzitetu u Ljubljani. Interesuje je predstavljanje temeljno istraženih društvenih tema kroz intimno, osjetljivo i empatično vizuelno pripovijedanje. Napisala je tri i režirala jedan srednjemetražni dokumentarac za Televiziju Slovenije. Pomirenje, koji je sniman u Albaniji od 2014. godine, je njen debitantski dugometražni dokumentarni film.

MONITOR: UnderhillFest je otvorio dirljiv film „Pomirenje”. Priča o pokušaju pomirenja porodica, ali predstavlja svojevrsni anatomski prikaz patrijarhalnog društva zarobljenog između prošlosti i sadašnjosti. Kada i kako ste se zainteresovali za ovu temu, za ovaj događaj?

ZIDAR: Za mene je to priča o sukobu, sukobu u smislu sistema vrijednosti, ali i sukobu na ličnom, intimnom nivou.  Profesor Martin Berishaj, koji je istraživao i ovu temu, 2013. mi je rekao da je krvna osveta obrađena hiljadu puta, ali nikad pravilno. To me je zaintrigiralo i počela sam da istražujem. To što sam pronašla, bila je veoma aktuelna tema sukoba između različitih sistema vrijednosti, u nekom društvu u tranziciji, a najviše se to odnosilo na državno pravno uređenje, religiju i reinterpretaciju starih zakona, oko kojih u nekim regionima nema društvenog slaganja. U Albaniji se to desilo devedesetih godina kada je pala komunistička diktatura, u kojoj je Enver Hodža pola vijeka progonio i religiju i tradiciju, a slijedio je ekonomski kolaps. Država je bila na granici građanskog rata. U toj praznini vrijednosti, u pojedinim djelovima zemlje vraćali su se stari sistemi vrijednosti, ali bez kontinuiteta, reinterpretirani i ponekad čak zloupotrijebljeni. To me podsjeća na sadašnju situaciju ne samo po Balkanu nego i u Evropi, gdje krajni desni populizam masama obespravljenih ljudi, koji nemaju više povjerenja u državu i pravni red, kao rješenje nudi reinterpretaciju nacionalne tradicije, religije ali i neopatrijarhalne vrijednosti.

Miroslav MINIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 24. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo