Povežite se sa nama

INTERVJU

DR LINO VELJAK, PROFESOR FILOZOFIJE IZ ZAGREBA: Obavezujuće istine „orbanizacije“ ili alternativa

Objavljeno prije

na

Bez utopije nema napretka i nema budućnosti. Prvi utopisti bili su naši davni preci koji su sišli sa stabla i počeli – skandalozno – hodati na dvije noge, umjesto da i dalje – kako je red i kako je prirodno – hodaju na četiri. Što bismo mi danas radili da nije bilo tih luđaka? Optimistički govoreći, Sanders i svi drugi utopisti koji to uistinu jesu, označavaju put kojim nam valja ići

 

MONITOR: „KOVID kriza“ je obilježila 2020. godinu. Kraj pandemije je nezahvalno prognozirati, ali se možda mogu pretpostaviti posljedice koje će ovakva 2020. ostaviti na život ljudi u 2021. Šta bismo mogli da očekujemo?

VELJAK: Sasvim je sigurno da će pandemija – kad god bude iza nas – ostaviti značajne posljedice na psihičko zdravlje dijela stanovništva, poznato kao posttraumatski sindrom. Jednako je već danas jasno da će pandemija dovesti do dodatnog porasta bogatstva manjine i osiromašivanja velike većine stanovništva (nadam se – relativnog, premda je već danas velik broj onih koji su iz srednje klase pali među pripadnike socijalne margine, ostavši bez posla, pa i stanova). Također i do produbljivanja rascjepa između bogatih (među koje se sve nasrtljivije i sve uspješnije uvrštava i Kina). Na koji će način pandemija pridonijeti rastu ili padu autoritarnog sindroma – ostaje da se vidi, a u kom će smjeru to ići ovisi bar dijelom i o političkim odabirima u pojedinim zemljama i regijama. Danas se zloćudni proces orbanizacije širi i na zemlje poput Grčke i još nekih (nadajmo se da će se u Sloveniji taj proces orbanizacije zaustaviti), pri čemu valja naglasiti da orbanizacija ne znači nikakvo nasilno nametanje neke diktature nego je ona rezultat demokratskog izbora većine biračkog tijela da živi u neslobodi, pod paskom mudrog i svevidećeg, strogog ali pravednog oca nacije. Središnje je pitanje, pojednostavljeno sljedeće: žele li građani biti podanici ili će podanici u sebi pronaći snage da se oslobode podaničkog statusa i postanu samosvjesni građani i građanke.

MONITOR: Počela je vakcinacija, a već je mjesecima jasno da će biti „rata vakcinama“, da će se utrkivati naučno, ekonomski i politički moćne zemlje da svojim vakcinama „spasu svijet“. Može li se pretpostaviti da će se i kroz tu vitalnu potrebu čovječanstva učvršćivati stari politički i ekonomski savezi, ali i formirati novi?

VELJAK: Prilično je vjerojatno da se na ovo pitanje može dati potvrdan odgovor. A kako će izgledati konkretni savezi koji će se formirati na osnovi „rata vakcina“ – tek ostaje da se vidi!

MONITOR: Nakon izbijanja velike krize kapitalističkog svijeta u jesen 2008. godine, bez obzira na pokušaje (Obama na čelu SAD, pokret „Okupiraj“, „Arapsko proleće“, Siriza u Grčkoj, Korbin na čelu laburista),  do ozbiljnih promjena nije došlo. Ima li „svjetlosti na kraju tunela“?

VELJAK: Ima svjetla, ali je pitanje koliko je tunel dug. Stvari mogu ići i u jednom i u drugom smjeru, ponekad i po logici „jedan korak naprijed, dva koraka natrag“ (ili obrnuto). Sve ovisi koliko će logika nacionalne i kulturne homogenizacije, na čijoj afirmaciji rade zagovornici i propagandisti postojeće raspodjele bogatstva i moći, uspjeti da nadvlada logiku racionalnog rasuđivanja, te koliko će emocije pripadništva „stadu“  nadvladati elementarne ljudske emocije, koje uključuju i empatiju i samopoštovanje i mnogo toga drugoga, sve ono po čemu se ljudska bića razlikuju od zvjeradi.

MONITOR: Berni Sanders, Džeremi Korbin, Janis Varufakis, neki od najpoznatijih ljevičara u zapadnoj politici, nisu uspjeli da dobiju podršku u partijama preko kojih su djelovali. Da li su oni i slični njima, zapravo, neka vrsta utopista u današnjem svijetu?

VELJAK: Bez utopije nema napretka i nema budućnosti. Prvi utopisti bili su oni naši davni preci koji su sišli sa stabla i počeli – skandalozno – hodati na dvije noge, umjesto da i dalje – kako je red i kako je prirodno – hodaju na četiri. Što bismo mi danas radili da nije bilo tih luđaka? Optimistički govoreći, Sanders i svi drugi utopisti, svi oni među spomenutima i nespomenutima koji to uistinu jesu, označavaju put kojim nam valja ići.

MONITOR: Bregzit je završen. Obje strane izjavljuju da su zadovoljne završetkom pregovora. Ostaje mnogo nedoumica o budućnosti EU, prije svega. Neki joj prognoziraju dalje osipanje, ali iz Brisela se, ovih dana, može čuti i da se EU priprema da osnaži svoju posebnost. Šta vi predviđate?

VELJAK: Bregzit, koji je rezultat jedne smišljene suverenističke kampanje, po njezinom karakteru gotovo zavjere, a za što će cijenu platiti u prvom redu britansko stanovništvo, upućuje na neke važnije probleme. Najveći je problem s EU taj da ona – bar od 1990, značajnim dijelom funkcionira kao ekspozitura svjetskih centara financijske moći. To se najbolje očituje u stavu spram zemalja kandidata (tzv. regiji Zapadnog Balkana): umjesto da se u procesu pristupnih pregovora usredotoči na standarde EU poput vladavine prava – što uglavnom ostaje na deklarativnoj razini, Unija se faktički postavlja kao zaštitnik financijskih interesa investitora u tim zemljama, i to ne tek investitora iz EU nego i svih drugih stranih investitora. Slično važi i za članice: Unija je nemoćna da spriječi flagrantno kršenje svojih standarda u zemljama poput Mađarske i Poljske, ali je zato bila veoma efikasna u discipliniranju Grčke da plaća svoje dugove bankama, čak i onima koje nemaju nikakve veze s EU. Da se razumijemo: EU nema za zemlje Zapadnog Balkana alternativu, jer su euroazijske integracije i slične alternativne varijante još mnogo lošije i besperspektivnije, ali to ne znači da smijemo zanemariti probleme (od deficita demokratskog odlučivanja u izvršnim organima Unije, pa nadalje) koji bi i samu opstojnost Unije mogli učiniti upitnom.

MONITOR: Kina je i dalje velika enigma. Da li se iz dosadašnje spoljne politike Kine (posebno iz projekta „Pojas i put“), može nazreti njena dugoročna ambicija u odnosu na ostatak svijeta? Da li je nominalno i dalje komunistička Kina, „prevarila“ Zapad?

VELJAK: Kina je nevjerojatan primjer negativne sinteze nasljeđenog feudalizma (koji se bio transformirao u autoritarni staljinistički poredak, koji s idejom komunizma nije imao nikakve veze, ali se prikazivao kao socijalizam i komunizam) i najgrublje varijante neoliberalizma. Zapad je tu pokazao kako profit ima jednoznačnu prednost nad demokratskim standardima. Deklarativno se osuđivalo (i osuđuje) kršenje ljudskih prava u Kini, ali se istovremeno investira u Kinu, što je rezultiralo time da će Kina postati dominantnom svjetskom silom. Zapad tu plaća cijenu svojega podvrgavanja logici tržišta, a kuda će to odvesti – preostaje da se vidi.

MONITOR: Da li očekujete suštinske promjene u politici SAD koju će predvoditi Bajden – Haris tim?

VELJAK: Ne možemo očekivati značajnije promjene u američkoj vanjskoj politici. Ona će se vjerojatno osloboditi od izolacionističkih tendencija  prisutnih  u proteklom periodu, vjerojatno će se obnoviti bliska suradnja s EU, vjerojatno će (makar samo na deklarativnoj razini) biti zaoštren stav u odnosu na diktatorske režime širom svijeta (bojim se da to neće biti slučaj sa stavom spram S. Arabije, bez čega se ne može govoriti o zbiljskom zalaganju za zaštitu ljudskih prava). Na planu unutarnje politike vjerojatno će jačati procesi uvođenja elemenata socijalne države, ali će izostati transformacija zemlje u smjeru demokratskog socijalizma (zato i nema uključivanja progresivnih demokrata u novu administraciju). Ne treba imati iluzija: nova američka administracija i dalje će štititi interese kapitala. No, to nipošto ne znači da se Trumpovim porazom ništa bitno ne mijenja: razlika između autoritarnog primitivizma i pristojnog govora nije puko retorička.

 

Kriza bi mogla ojačati ksenofobiju i radikalizam

MONITOR: Ekonomska kriza koja se očekuje, u pravom smislu još se nije razbuktala, a već su mnogi izgubili posao. Hoće li ta situacija u smislu „Neće nam biti bolje dok nam ne bude gore“, promijeniti političku sliku Evrope i Zapadnog svijeta, ka solidarnijim i ekonomski humanijim porecima?

VELJAK: Volio bih da i na ovo pitanje hoće li kriza usmjeriti Zapad boljem i solidarnijem svijetu mogu odgovoriti potvrdno. Ne isključujem, doduše, tu poželjnu mogućnost, ali valja biti oprezan. Predstojeća kriza mogla bi, naime, ojačati ksenofobiju i politički radikalizam. Određena vrsta medija već širi obavezujuće istine: Za naše nevolje nisu krivi pohlepa za što većim profitom, makar i kroz gaženje leševa i proizvođenje masovne nesreće i svakovrsnih individualnih i kolektivnih nedaća, nego su krivi oni drugi, stranci, imigranti, oni koji ne vole našeg vođu, pa se moramo zbiti uz njega (jer oni rade protivu naših vrijednosti, naše tradicije, našeg identiteta). Nećemo slušati laži o rodbini našeg vođe koja se bogati na tuđoj nesreći, jer tko u takve besramne laži vjeruje – izdajnik je, a tko ih širi – naravno, taj je strani plaćenik. Osim, toga: ako nas je snašla neka nevolja, sami smo krivi: nismo se pridržavali propisanih mjera zaštite, nismo se na vrijeme učlanili u stranku u koju se svaki savjestan građanin mora učlaniti, pa smo onda ostali bez posla ili je naša firma propala zbog neplaćanja poreza i ostalih dažbina (čega je članstvo stranke našeg vođe s pravom bilo oslobođeno) ili smo, naprosto, bili lijeni i nesnalažljivi pa nas je stigla zaslužena kazna.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

INTERVJU

SRĐA PERIĆ, ORGANIZACIJA KOD: Netaknut sistem vladanja

Objavljeno prije

na

Objavio:

Vlast nije učinila ono što je mogla, a što je ne košta ama baš ništa – decentralizovati sistem i postati mnogo transparentnija. Jasno je da ona neće ići tim putem, a razlog je jasan: želite zadržati poluge moći uz kozmetičke izmjene kojim bi zapravo zamaskirali činjenicu da je sistem vladanja ostao netaknut 

 

MONITOR: Šta je poruka rezultata hercegnovskih izbora? Smatrate li da je to još jedna poruka prethodnom režimu?

PERIĆ: Herceg-Novi je atipičan iz više razloga, kako sa demografske tako i sa političke tačke gledišta, pa je dosta teško izvlačiti dosljedne paralele sa političkom scenom na državnom nivou. Posebnost ovim izborima je dala lokalna Novska lista koja je pokazala i vitalnost i snagu, čime je u praksi dokazala da postoje i drugačije platforme političkog okupljanja u odnosu na stranačke. Ne ulazeću u ideološku profilaciju ove liste, govoreno na ravni principa, kada god je demokratija bliža građaninu, ona je životnija.

MONITOR: Šta je sa novom vlašću? Jasno je da se nijesu mogle očekivati brze promjene i jednostavno demontiranje Đukanovićevog režima, ali da li se ide u dobrom pravcu?

PERIĆ: Nova vlast na samom početku pokazuje zabrinjavajuću tendenciju neuvažavanja i nipodaštavanja onih koji joj ne aplaudiraju. Oni kao da žele da im jedina opozicija bude DPS, koji je veoma lako kritikovati sa stanovišta koruptivnih praksi u prošlosti, a sada je već izvjesno da će biti nemilosrdni ne samo prema partijama, već i prema pojedincima koji ne pripadaju ni ovoj ni prošloj vlasti. Strategija je vrlo prosta: ako želite dugoročno trajanje na vlasti idealno je da imate „počišćen” teren od bilo kakve ozbiljne alternative. Pristup etiketiranja onih koji nisu sa novom vlašću može da dovede do toga da ljude koji bi bili korisni za javni život gurne u apatiju, jer niko ozbiljan ne žudi za tim da ga provlači kroz blato neki zadihani partijski aparatčik koji je u odbrani novostečenih privilegija spreman da ide jako daleko.

MONITOR: Kako vidite prošlonedjeljnu izjavu premijera Zdravka Krivokapića da ne postoji samo ovozemaljski život i da njegova vlada neće kažnjavati sveštenike, pa ni kad krše zdravstvene mjere?

PERIĆ: Premijer se pokazao dosljedan u jednoj stvari: sopstvenoj nedosljednosti. To da li je on vjernik, gnostik, agnostik, ateista, ne bi trebalo da određuje njegov javni diskurs. Kod aktuelnog premijera to nije slučaj. On ima prenaglašenu potrebu da govori o temi vjere, o svojoj etičkoj superiornosti, o tome da je Vlada koju predvodi narodna i slične stvari. Živimo u vremenu profanisanja svega i svačega, pa premijer daje svoj doprinos opštem trendu. Ipak, njegova pozicija je veoma vezana za, njegovim rječnikom rečeno, „zemaljske“ teme i treba insistirati na tome, a svako skretanje sa toga kolosjeka valja tumačiti kao dio političke strategije. Možda i prođe kod određenog broja ljudi, ali dugoročno to ne doprinosi progresu zajednice, a čini mi se da ne kristališe ni duboke teološke misli.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 14. maja ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

JELICA MINIĆ, PREDSJEDNICA EVROPSKOG POKRETA U SRBIJI: Ne možemo pobjeći od Evropske unije

Objavljeno prije

na

Objavio:

Napetosti u regionu rastu, a zaštitni mehanizmi su prilično paralisani. Neko mora da pokaže put i da povede. Da li će EU opet ostaviti region na cjedilu, vidjećemo. Učiniti to dva puta u kratkom periodu bilo bi možda i za nju fatalno

 

MONITOR: Pored opasnosti od novog prekrajanja granica i stava da raspad Jugoslavije još nije završen, postoji i očigledno nezadovoljstvo stanjem u BiH i međunarodne zajednice i građana, ali i zamor, usljed dosadašnjih očiglednih neuspjeha u pregovorima oko Kosova. Kako izaći iz tog ćorsokaka?

MINIĆ: BiH i Kosovo su svojevrsni međunarodni protektorati. Kako stvoriti uslove da protektorati postanu funkcionalne i napredne države? O tome ima puno teorija. Pandemija je usporila mnoge dinamične regionalne mehanizme koji su doprinosili artikulaciji zajedničkih interesa u regionu, stvarali zdrave međuljudske kontakte i obećavali normalizaciju života i rada institucija. Ipak, proces pomirenja kako u regionu, tako i unutar ova dva protektorata ide vrlo sporo. Napetosti u regionu rastu, a pomenuti zaštitni mehanizmi su prilično paralisani. Evropska perspektiva je i dalje maglovita, lovci iz daleka stvaraju svoj politički kapital. Neko mora da pokaže put i da povede. Da li će EU opet ostaviti region na cedilu, videćemo. Učiniti to dva puta u kratkom periodu bilo bi možda i za nju fatalno.

MONITOR: Nova metodologija podrazumijeva i neku vrstu usklađivanja politika sa EU, a ne samo „prepisivanja“ zakonodavstva. Veoma se insistira i na djelotvornosti pravosuđa i odgovarajućoj pravosudnoj praksi… Da li se tu očekuje neki „slučaj Sanader“ kao zalog da pravna država postoji?

MINIĆ: Pa, ako ljudi od najvećeg poverenja, kao Belivuk i njegova banda, čuveni Jutka iz Brusa kome jedna afera smenjuje drugu, verovatno i nezamenjivi Palma iz Jagodine i njima slični budu zaista žrtvovani na oltaru pravde i pravosuđa, ako su učinjeni makar i mali ustupci ljudima koji brane reke, šume, vazduh i zemlju od štetnih projekata bezočnih pojedinaca – znači da su argumenti Brisela bili ubedljivi, pa ćemo i mi građani malo odahnuti. Ako se to ne desi, onda je poruka da smo svi njihove potencijalne žrtve, a onda je to za vlast opasno.

MONITOR: Predsjednik Srbije je povodom Dana pobjede i Dana Evrope izrekao, poslije dužeg vremena, neku vrstu pohvale odnosa EU prema Srbiji i zaključio da je članstvo u EU cilj Srbije koji se može ostvariti uz „kompromis oko Kosova“. Zašto se, međutim, daleko srdačnije obraća predstavnicima i narodima drugih zemalja?

MINIĆ: Pa, evropska integracija dođe kao „nužno zlo“ za obe strane, pa se i jedni i drugi prema njoj tako ophode – bez entuzijazma. Od nje, ipak, ne možemo pobeći. Srbija ekonomski, kulturno, istorijski gravitira ka Centralnoj Evropi.To je znao još Knjaz Miloš. Jednom će oživeti najveće bogatstvo Srbije – Dunav, pa će se to mnogo bolje videti. Može nam se sviđati, biti korisna, možemo je voleti kao mitsku „majku Rusiju“, njenu naftu i gas i vojnu industriju, možemo dobro sarađivati sa Turskom koja nam nije nepoznati partner, možemo koristiti kineske interese u Evropi da od toga i sami profitiramo, ali baš svi ključni parametri ekonomskog, socijalnog, tehnološkog i kulturnog razvoja zavise nam od evropskih zemalja i institucija i tamo živi najveći broj naših građana. Uz to, prognozira se dramatičan uspon Poljske i Turske u ovom veku, a mi smo tačno između.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 14. maja ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

MIHAILO JOVOVIĆ, NOVINAR: Novinare biju jer govore istinu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Uvijek me nervira kada političari, pa  i strane diplomate, nakon osude nasilja u sljedećoj rečenici dodaju da novinari moraju poštovati profesionalne i etičke standarde. Treba da znaju da ovdje novinare po pravilu ne biju zato što lažu, već zato što govore i pišu istinu

 

MONITOR: Vlada je osnovala četvrtu po redu Komisiju za praćenje postupanja nadležnih organa u istragama napada na novinare, a Vi ste izabrani za predsjednika. Prethodne tri, konstatovala je i Akcija za ljudska prava, nijesu bile naročito uspješne. Mislite li da ova može biti uspješnija? Šta je to što je remetilo uspješnost prethodnih komisija, i da li je još prisutno?

JOVOVIĆ: Desetak sati nakon što je Đukanovićeva Vlada formirala Komisiju na sjednici u četvrtak 26. decembra 2013, poslije velikog pritiska domaće javnosti i međunarodne zajednice, eksplodiralo je blizu pola kila TNT ispod prozora redakcije Vijesti . Mafija je time pokazala šta misli i o Vladi i o Komisiji. Naravno da počinioci tog napada, a kamoli  nalogodavci, nisu pronađeni. Kao ni najvećeg broja drugih slučajeva teškog nasilja nad novinarima i imovinom medija.

Sramota je ove države i društva da će uskoro biti 17 godina od ubistva Duška Jovanovića,  14 od prebijanja Tufika Softića, tri godine od ranjavanja Olivere Lakić, da nabrojim samo neke slučajeve, a da nema ni uspješnih istraga, ni optužnica, a kamoli presuda.

Nije Komisija u ova tri mandata kriva za to. Ona ne saslušava, ne hapsi osumnjičene, podiže optužnice, ne sudi. Njena nadležnost svodi se na istragu istraga, da pokuša da utvrdi da li je u istragama bilo propusta, namjernih ili iz neznanja, zašto  toliko traju a rezultata nema, kao i da preporuči Vladi, policiji, tužilaštvu i drugima organima šta bi trebalo da urade da istrage krenu sa mrtve tačke.

Komisija je u svojim javnim izvještajima i onima označenim stepenom tajnosti dala veliki broj preporuka za konkretne slučajeve u kojima smo našli propuste u istrazi, ali nijedna nije ispunjena, da ja znam. Tužilaštvo nikad nije ni odgovorilo šta je sa preporukama koje smo im slali. Policija je u odgovorima Komisiji sve prebacila na unutrašnju kontrolu, a unutrašnja kontrola je ćutala.

Niko još nije odgovarao za vođenje nedjelotvornih istraga ili za „istrage“ čiji je cilj bio da se, opravdano sumnjam, nikad ne završe, iako u našim izvještajima postoje i imena ljudi koji su učestvovali u takvim istragama. Većina takvih policajaca, tužilaca i sudija je napredovala u karijeri.
Komisija je sabotirana na razne načine. Godinama smo od policije dobijali  cenzurisane dokumente, čak i bez imena policajaca koji su ih potpisivali, Agencija za nacionalnu bezbjednost je dostavljala dokumentaciju samo prve godine, na dozvole članovima Komisije za pristup tajnim podacima, bez kojih nema pristupa u sobu gdje se oni čuvaju, čekalo se i po pola godine.  Kod prethodne vlasti nije bilo političke volje za rješavanje ovih napada, posebno onih za koje s pravom sumnjam da su povezani sa moćnicima i kriminalcima bliskim vrhu DPS-a, da je bilo te volje ne bi im trebala ni Komisija,  našli bi i napadače i nalogodavce. Odnosno, politička volja je bila da se ti slučajevi ne rješavaju. Dokaz je i to što su lokalne siledžije, koje su bile akteri nekih napada, vrlo brzo otkrivane i hapšene,  dok napadi koji su očigledno bili organizovani čame godinama u tužilačkim i policijskim fiokama.

Sadašnja vlast je iskazala političku volju, naročito imenovanjem državnog sekretara MUP-a za člana Komisije, ministar je došao na dvije sjednice i pružio podršku. Tu volju moraju dokazati i brzim konkretnim pomacima u istragama svih nezavršenih slučajeva.  Oni su sada vlast, ne može biti izgovora, makar za postupanje policije. Dobro bi bilo za početak da nadležni u Vladi i ,,po dubini” pažljivo pročitaju naše dosadašnje izvještaje i postupe po preporukama koje smo dali. Da pokrenu postupke protiv odgovornih za propuste u istragama, ili ako je kasno za to, da ih barem uklone sa svih pozicija sa kojih mogu uticati na buduće istrage.

MONITOR: Od početka godine, u kratko vrijeme,  desilo se više napada na novinare.  Dosadašnji napadi uvijek su bili u vezi sa određenom društveno političkom situacijom, i svjedočenjem o njoj.  Zašto je ovo trenutak pojačanog nasilja nad novinarima?

JOVOVIĆ: Mi smo stalno u čudnim ,,društveno-političkim situacijama“, a sadašnja je tenzičnija nego obično. Atmosfera nekažnjivosti za dosadašnje napade doprinosi da ti ljudi misle da je dopušteno frustracije iskaliti na novinarima, koji su „neprijatelji“ jer im se ne sviđa to što pišu. Nije isključeno ni da su i neki od nedavnih napada organizovani sa ciljem da se napadnuti novinari i njihove kolege zastraše. Jedno je sigurno, ko god da je na vlasti, većinom napadaju nas iz „medijske mafije“. I do sada je najveći broj slučajeva nasilja bio nad novinarima profesionalcima, koji rade važne stvari u javnom interesu, dok one koji nisu takvi gotovo niko i ne dira. Uvijek me nervira kada političari pa čak i strane diplomate, nakon osude nasilja u sljedećoj rečenici dodaju da novinari moraju poštovati profesionalne i etičke standarde. Treba da znaju da ovdje novinare po pravilu ne biju zato što lažu, već zato što govore i pišu istinu, a ta istina nekome nanosi štetu. To ne znači da one koji lažu treba tući.

MONITOR: Kako vidite reakciju nadležnih organa na te napade?

JOVOVIĆ: Prvi utisak je da je to bilo uglavnom korektno, ali rano je za  zaključak.

MONITOR: Ima li se šta proslaviti na ovaj Svjetski dan slobode medija?

JOVOVIĆ: Neriješeni napadi na novinare su glavni razlog  što smo i dalje na začelju regiona. Daleko smo od dobre situacije, ali je dobro što građani u Crnoj Gori i dalje mogu u medijima naći najrazličitija mišljenja, iz gotovo svih segmenata društva. Problem je što je mnogo građana koji ne umiju da razluče činjenice od spina, ili to ne žele, nego vole da čitaju i gledaju samo ono što se poklapa sa onim što  misle. I samo tome vjeruju.

Drago mi je što su novinari iz Đukanovićevih propagandističkih medija, ne svojom zaslugom i željom, dobili priliku da osjete kako je to kad kritikuješ vlast, odnosno ponašaš se kao normalan medij u demokratskom društvu. Oni to sada rade manje ili više uspješno, manje ili više profesionalno, ali se nadam da će im bar nešto od tog osjećaja ostati i ako se DPS vrati na vlast. DF-ovi mediji se nijesu promijenili. Profesionalni mediji i novinari su to uglavnom i ostali, iako je utisak da nekima na početku nije bilo lako da se naviknu da su poslije 30 godina neki drugi ljudi sada najodgovorniji za sve što nam se dešava. Porazno je što mnogi novinari i dalje loše žive.

MONITOR:  Dugo svjedočite o  crnogorskoj zbilji. Jesu li se desile promjene?

JOVOVIĆ: Tek treba da se dese. Crna Gora je 2006. dobila šansu da se promijeni, ali do suštinskih promjena nije došlo i ta šansa je propuštena. Naprotiv, siromaštvo i socijalno raslojavanje su povećani. Novu šansu je društvo dobilo 30. avgusta prošle godine. Nova vlast je obećala korjenite promjene, ali se Vlada u tome još ne snalazi dobro, mislim da je to zbog  političkog neiskustva i ideoloških prepreka u nekim glavama, uključujući i premijerovu. Pored toga, problem joj je ne samo agilni DPS koji sada žestoko kritikuje ono što je sam godinama radio, nego i najmanje pola parlamentarne većine, koja uz zdušnu Vučićevu podršku marljivo priprema teren i  čeka priliku da Vladu obori ili da izdejstvuje njenu rekonstrukciju a sebi fotelje, a da ne bude optužena da daje šansu DPS-u za povratak. Mnoge stvari bitne za život građana tapkaju u mjestu jer se loši zakoni ne mijenjaju a novi ne donose „dok se ne smijeni Katnić“.

Nova šansa za napredak polako  curi i nestaće kada nestane nada velikog broja ljudi da su konačno dočekali bolje dane. Ono malo političara i funkcionera kojima je, vjerujem, preči javni od privatnog interesa, pod najvećim je pritiskom a od toga koliko će još izdržati zavisi i brzina napretka društva. Ali, i da se karte ponovo promiješaju, nestao je istorijski teret nesmjenjivosti vlasti na izborima, pa će napretka od toga sigurno biti.

MONITOR: I dalje su na sceni podjele, identitetska pitanja, tenzije. Koliku odgovornost za to snosi prethodna, a koliku nova vlast?

JOVOVIĆ: Prethodna vlast snosi 30-godišnju odgovornost. Isto toliku i njihovi partneri iz dijela bivše opozicije a sadašnje vlasti koji su taj tango sa DPS-om igrali kad god im je to zatrebalo, i jednima i drugima. Jedni tvrde da brane navodno ugroženu državu i crnogorski identitet, drugi navodno ugroženo srpstvo i da se bore za srpski i ruski svet. DPS mi je jasan, vrh te partije je na razne načine pljačkao Crnu Goru krijući se iza zastave i podstičući podjele uvijek kada im je to trebalo da zadrže vlast i nastave sa pljačkom. Sada to rade da bi se vratili na vlast. Ovi drugi su navodno ginuli u borbi protiv ovdašnjeg diktatora, a istovremeno su podržavali,  i  podržavaju, iste takve ili gore diktature u Srbiji i Rusiji.  I oni sve vrijeme žive bolje od većine građana.

Nije mi jasno zašto toliko glasača ne vidi licemjerstvo i jednih i drugih „patriota“, dok sami jedva spajaju kraj s krajem.  Glasači  DF-a i DPS-a treba da znaju da se nezavisnost NATO članice Crne Gore, njen građanski karakter, državni simboli i gotovo sve drugo oko čega se ove stranke i njihovi mediji glože mogu promijeniti samo izmjenama Ustava kvalifikovanom većinom u parlamentu, koja nije na vidiku, jer većine za to nema ni među građanima. Osim ako se DPS ne predomisli, ne bi im bio prvi put.

MONITOR: Nasleđe prethodnog režima je skoro netaknuto. Institucije zarobljene, kapital  u rukama privilegovanih. Šta to znači za budućnost zemlje?

JOVOVIĆ: Još se nadam da će se to nasljeđe razobličiti, da će se pokradeno vratiti građanima, na ključna mjesta doći pošteni i stručni, da institucije neće zavisiti od toga ko je na vlasti,  iako to i dalje zvuči kao bajka. Nema ništa lakše od toga, mada sam svjestan da neće doći brzo.

MONITOR: Do kad će Crna Gora biti zemlja iz koje se odlazi?

JOVOVIĆ: Dok ne nađemo naftu. Šalim se. Kad većina građana shvati da im plate, penzije, bolnice, škole, auto-puteve itd, ne poklanjaju ni premijer ni predsjednik, već da je to od para koje su zaradili. Kada budu glasali za one za koje misle da će im uz manje poreze omogućiti da zarade veće plate i penzije, naprave nove škole i bolnice, obezbije čistiju vodu i vazduh, da neće krasti, a ne da im bude najbitnije koji su kandidati za premijera ili predsjednika nacije ili vjere. I tako nekoliko puta. Bolje bi nam bilo da do toga dođemo prije nego što Crna Gora uđe u EU, jer ako nas čudom ovakve prime, tek će onda da nastane bježanija.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo