Povežite se sa nama

INTERVJU

DR LINO VELJAK, PROFESOR FILOZOFIJE IZ ZAGREBA: Obavezujuće istine „orbanizacije“ ili alternativa

Objavljeno prije

na

Bez utopije nema napretka i nema budućnosti. Prvi utopisti bili su naši davni preci koji su sišli sa stabla i počeli – skandalozno – hodati na dvije noge, umjesto da i dalje – kako je red i kako je prirodno – hodaju na četiri. Što bismo mi danas radili da nije bilo tih luđaka? Optimistički govoreći, Sanders i svi drugi utopisti koji to uistinu jesu, označavaju put kojim nam valja ići

 

MONITOR: „KOVID kriza“ je obilježila 2020. godinu. Kraj pandemije je nezahvalno prognozirati, ali se možda mogu pretpostaviti posljedice koje će ovakva 2020. ostaviti na život ljudi u 2021. Šta bismo mogli da očekujemo?

VELJAK: Sasvim je sigurno da će pandemija – kad god bude iza nas – ostaviti značajne posljedice na psihičko zdravlje dijela stanovništva, poznato kao posttraumatski sindrom. Jednako je već danas jasno da će pandemija dovesti do dodatnog porasta bogatstva manjine i osiromašivanja velike većine stanovništva (nadam se – relativnog, premda je već danas velik broj onih koji su iz srednje klase pali među pripadnike socijalne margine, ostavši bez posla, pa i stanova). Također i do produbljivanja rascjepa između bogatih (među koje se sve nasrtljivije i sve uspješnije uvrštava i Kina). Na koji će način pandemija pridonijeti rastu ili padu autoritarnog sindroma – ostaje da se vidi, a u kom će smjeru to ići ovisi bar dijelom i o političkim odabirima u pojedinim zemljama i regijama. Danas se zloćudni proces orbanizacije širi i na zemlje poput Grčke i još nekih (nadajmo se da će se u Sloveniji taj proces orbanizacije zaustaviti), pri čemu valja naglasiti da orbanizacija ne znači nikakvo nasilno nametanje neke diktature nego je ona rezultat demokratskog izbora većine biračkog tijela da živi u neslobodi, pod paskom mudrog i svevidećeg, strogog ali pravednog oca nacije. Središnje je pitanje, pojednostavljeno sljedeće: žele li građani biti podanici ili će podanici u sebi pronaći snage da se oslobode podaničkog statusa i postanu samosvjesni građani i građanke.

MONITOR: Počela je vakcinacija, a već je mjesecima jasno da će biti „rata vakcinama“, da će se utrkivati naučno, ekonomski i politički moćne zemlje da svojim vakcinama „spasu svijet“. Može li se pretpostaviti da će se i kroz tu vitalnu potrebu čovječanstva učvršćivati stari politički i ekonomski savezi, ali i formirati novi?

VELJAK: Prilično je vjerojatno da se na ovo pitanje može dati potvrdan odgovor. A kako će izgledati konkretni savezi koji će se formirati na osnovi „rata vakcina“ – tek ostaje da se vidi!

MONITOR: Nakon izbijanja velike krize kapitalističkog svijeta u jesen 2008. godine, bez obzira na pokušaje (Obama na čelu SAD, pokret „Okupiraj“, „Arapsko proleće“, Siriza u Grčkoj, Korbin na čelu laburista),  do ozbiljnih promjena nije došlo. Ima li „svjetlosti na kraju tunela“?

VELJAK: Ima svjetla, ali je pitanje koliko je tunel dug. Stvari mogu ići i u jednom i u drugom smjeru, ponekad i po logici „jedan korak naprijed, dva koraka natrag“ (ili obrnuto). Sve ovisi koliko će logika nacionalne i kulturne homogenizacije, na čijoj afirmaciji rade zagovornici i propagandisti postojeće raspodjele bogatstva i moći, uspjeti da nadvlada logiku racionalnog rasuđivanja, te koliko će emocije pripadništva „stadu“  nadvladati elementarne ljudske emocije, koje uključuju i empatiju i samopoštovanje i mnogo toga drugoga, sve ono po čemu se ljudska bića razlikuju od zvjeradi.

MONITOR: Berni Sanders, Džeremi Korbin, Janis Varufakis, neki od najpoznatijih ljevičara u zapadnoj politici, nisu uspjeli da dobiju podršku u partijama preko kojih su djelovali. Da li su oni i slični njima, zapravo, neka vrsta utopista u današnjem svijetu?

VELJAK: Bez utopije nema napretka i nema budućnosti. Prvi utopisti bili su oni naši davni preci koji su sišli sa stabla i počeli – skandalozno – hodati na dvije noge, umjesto da i dalje – kako je red i kako je prirodno – hodaju na četiri. Što bismo mi danas radili da nije bilo tih luđaka? Optimistički govoreći, Sanders i svi drugi utopisti, svi oni među spomenutima i nespomenutima koji to uistinu jesu, označavaju put kojim nam valja ići.

MONITOR: Bregzit je završen. Obje strane izjavljuju da su zadovoljne završetkom pregovora. Ostaje mnogo nedoumica o budućnosti EU, prije svega. Neki joj prognoziraju dalje osipanje, ali iz Brisela se, ovih dana, može čuti i da se EU priprema da osnaži svoju posebnost. Šta vi predviđate?

VELJAK: Bregzit, koji je rezultat jedne smišljene suverenističke kampanje, po njezinom karakteru gotovo zavjere, a za što će cijenu platiti u prvom redu britansko stanovništvo, upućuje na neke važnije probleme. Najveći je problem s EU taj da ona – bar od 1990, značajnim dijelom funkcionira kao ekspozitura svjetskih centara financijske moći. To se najbolje očituje u stavu spram zemalja kandidata (tzv. regiji Zapadnog Balkana): umjesto da se u procesu pristupnih pregovora usredotoči na standarde EU poput vladavine prava – što uglavnom ostaje na deklarativnoj razini, Unija se faktički postavlja kao zaštitnik financijskih interesa investitora u tim zemljama, i to ne tek investitora iz EU nego i svih drugih stranih investitora. Slično važi i za članice: Unija je nemoćna da spriječi flagrantno kršenje svojih standarda u zemljama poput Mađarske i Poljske, ali je zato bila veoma efikasna u discipliniranju Grčke da plaća svoje dugove bankama, čak i onima koje nemaju nikakve veze s EU. Da se razumijemo: EU nema za zemlje Zapadnog Balkana alternativu, jer su euroazijske integracije i slične alternativne varijante još mnogo lošije i besperspektivnije, ali to ne znači da smijemo zanemariti probleme (od deficita demokratskog odlučivanja u izvršnim organima Unije, pa nadalje) koji bi i samu opstojnost Unije mogli učiniti upitnom.

MONITOR: Kina je i dalje velika enigma. Da li se iz dosadašnje spoljne politike Kine (posebno iz projekta „Pojas i put“), može nazreti njena dugoročna ambicija u odnosu na ostatak svijeta? Da li je nominalno i dalje komunistička Kina, „prevarila“ Zapad?

VELJAK: Kina je nevjerojatan primjer negativne sinteze nasljeđenog feudalizma (koji se bio transformirao u autoritarni staljinistički poredak, koji s idejom komunizma nije imao nikakve veze, ali se prikazivao kao socijalizam i komunizam) i najgrublje varijante neoliberalizma. Zapad je tu pokazao kako profit ima jednoznačnu prednost nad demokratskim standardima. Deklarativno se osuđivalo (i osuđuje) kršenje ljudskih prava u Kini, ali se istovremeno investira u Kinu, što je rezultiralo time da će Kina postati dominantnom svjetskom silom. Zapad tu plaća cijenu svojega podvrgavanja logici tržišta, a kuda će to odvesti – preostaje da se vidi.

MONITOR: Da li očekujete suštinske promjene u politici SAD koju će predvoditi Bajden – Haris tim?

VELJAK: Ne možemo očekivati značajnije promjene u američkoj vanjskoj politici. Ona će se vjerojatno osloboditi od izolacionističkih tendencija  prisutnih  u proteklom periodu, vjerojatno će se obnoviti bliska suradnja s EU, vjerojatno će (makar samo na deklarativnoj razini) biti zaoštren stav u odnosu na diktatorske režime širom svijeta (bojim se da to neće biti slučaj sa stavom spram S. Arabije, bez čega se ne može govoriti o zbiljskom zalaganju za zaštitu ljudskih prava). Na planu unutarnje politike vjerojatno će jačati procesi uvođenja elemenata socijalne države, ali će izostati transformacija zemlje u smjeru demokratskog socijalizma (zato i nema uključivanja progresivnih demokrata u novu administraciju). Ne treba imati iluzija: nova američka administracija i dalje će štititi interese kapitala. No, to nipošto ne znači da se Trumpovim porazom ništa bitno ne mijenja: razlika između autoritarnog primitivizma i pristojnog govora nije puko retorička.

 

Kriza bi mogla ojačati ksenofobiju i radikalizam

MONITOR: Ekonomska kriza koja se očekuje, u pravom smislu još se nije razbuktala, a već su mnogi izgubili posao. Hoće li ta situacija u smislu „Neće nam biti bolje dok nam ne bude gore“, promijeniti političku sliku Evrope i Zapadnog svijeta, ka solidarnijim i ekonomski humanijim porecima?

VELJAK: Volio bih da i na ovo pitanje hoće li kriza usmjeriti Zapad boljem i solidarnijem svijetu mogu odgovoriti potvrdno. Ne isključujem, doduše, tu poželjnu mogućnost, ali valja biti oprezan. Predstojeća kriza mogla bi, naime, ojačati ksenofobiju i politički radikalizam. Određena vrsta medija već širi obavezujuće istine: Za naše nevolje nisu krivi pohlepa za što većim profitom, makar i kroz gaženje leševa i proizvođenje masovne nesreće i svakovrsnih individualnih i kolektivnih nedaća, nego su krivi oni drugi, stranci, imigranti, oni koji ne vole našeg vođu, pa se moramo zbiti uz njega (jer oni rade protivu naših vrijednosti, naše tradicije, našeg identiteta). Nećemo slušati laži o rodbini našeg vođe koja se bogati na tuđoj nesreći, jer tko u takve besramne laži vjeruje – izdajnik je, a tko ih širi – naravno, taj je strani plaćenik. Osim, toga: ako nas je snašla neka nevolja, sami smo krivi: nismo se pridržavali propisanih mjera zaštite, nismo se na vrijeme učlanili u stranku u koju se svaki savjestan građanin mora učlaniti, pa smo onda ostali bez posla ili je naša firma propala zbog neplaćanja poreza i ostalih dažbina (čega je članstvo stranke našeg vođe s pravom bilo oslobođeno) ili smo, naprosto, bili lijeni i nesnalažljivi pa nas je stigla zaslužena kazna.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

INTERVJU

LJUPKA KOVAČEVIĆ, ANIMA: Vrijeme je za izbore

Objavljeno prije

na

Objavio:

Vjerujem da je prva ekspertska vlada kao koncept imala potencijala ali sa našim neodgovornim, pohlepnim i bahatim političarima dodatno je destabilizovala stanje u zemlji. Širiti taj koncept nije logično ni korisno a praviti kompromisni bućkuriš još manje. Po mom mišljenju vrijeme je za nove izbore i nadam se da URA neće pristati na još jedan ustupak

 

MONITOR: Ove sedmice pričamo o uvođenju vjeronauke u škole, a nakon najave tek ustoličenog mitropolita Joanikija da je to „osnovno dječije pravo“, te da samo rijetke zemlje u Evropi nemaju tu vrstu obrazovanja. Kako vidite želju mitropolita, i da li bi nam uvođenje vjeronauke pomoglo da budemo više evropski?

KOVAČEVIĆ: Izjavu  mitropolita shvatam kao znak namjere da povećava tenzije u Crnoj Gori i da one trenutno odgovaraju SPC. Crna Gora je definisana kao građanska i sekularna i to je najoptimalniji okvir za multietničku i multikonfesionalnu zajednicu. Svaka vjerska zajednica ima pravo da organizuje vjersku nastavu i to već funkcioniše. Najslabije funkcioniše građansko obrazovanje u okviru zvaničnih institucija. Podržavalo se djelovanje i razvoj vjerskih zajednica a nipodoštavalo građansko obrazovanje i inicijative. Rezultati su prisutni i vidljivi kroz nizak stepen emancipatorske i kritičke svijesti. To što većina zemalja Evrope ima vjersko obrazovanje ne znači da je dobro za Crnu Goru, malu teritoriju sa malim brojem stanovnika čija je situacija ekonomska, istorijska, obrazovna i politička specifična. U tim zemljama je vjerska odrednica stvar intime i slobodnog izbora, kod  nas se vjerskim odrednicama maše u javnosti i služe za demonstriranje  moći i ugrožavanje drugačijih. Religija je u našim uslovima vrlo opasno oružje u rukama neodgovornih vjerskih vođa i političkih elita i udaljava nas od Evrope.

MONITOR: Kako komentarišete ustoličenje mitropolita Joanikija, te sve što je pratilo taj događaj, ali i prve poteze mitropolita naokon ustoličenja, poput ugošćavanja Milorada Dodika?

KOVAČEVIĆ: Ustoličenje je bilo „silom na sramotu” kako se kaže u narodu. I sila i sramota su očite, izuzimajući  iz toga veliki broj onih koji su protestovali sa  iskrenim ubjeđenjem da brane državu i dostojanstvo, došlo se do „crvene linije” i pružen je otpor. Mislim da su ti građani i građanke, i  razumne  intervencije bezbjednosnih službi obezbijedili da se krizna situacija završi bez žrtava, iako je bilo prekomjerne upotrebe sile. I to se mora preispitati i sankcionisati. Dvije slike koje su za mene vrlo značajne sa Cetinja su dva lica. Lice premijera koje je jasno pokazalo beskompromisnost i odvažnost da po svaku cijenu brani vlastite ciljeve i  spremnost da interese svoje crkve stavi iznad interesa države i ljudi što liči vjerskom fundamentalizmu. U kriznoj situaciju u pomoć su pristigli oni koji dijele ista vjerska ubjeđenja a ne nezavisni eksperti. Nakon ostvarenja cilja logično je očekivati da će pokazati umjerenost i spremnost za dijalog  o pitanjima državnog i društvenog funkcionisanja  uz obavezne „konsultacije“ sa zapadnim saveznicima.  Drugo lice je lice predsjednika države. Jasna je bila neusklađenost sa pozicijom i situacijom. Izlazak na ulicu kao približavanje građanima sa svitom obezbjeđenja bilo je karikaturalno a djelovanje besmisleno. Nakon ove situacije duboke narcističke povrede (možda i ugroženosti drugih interesa), logičan je žešći sukob sa svima onima koje prepozna kao prijetnju. Vidljivo oslabljen računa na sve članove partije i nastaviće  mobilizaciju članstva i sluđivanje stanovništva tzv. ugroženošću države i intenziviraće  „konsultacije”  uz pokušaj mobilizacije  zapadnih saveznika. Obje slike pokazuju autoritarne vođe koje gaje duboko potcjenjivanje i prezir prema onima koji su ih birali i nemaju povjerenja, ni sposobnosti da riješe sukobe koje su proizveli i proizvode u zemlji. Saveznici van zemlje već preuzimaju kontrolu i u skladu sa njihovim interesima dalje diriguju sukobom. Milorad Dodik je znak takvih uticaja, prijetnja primjerom i simbol stvaranja uticaja koji prevazilazi granice i ne priznaje legalne državne granice.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 24. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

IVANA ŽANIĆ, IZVRŠNA DIREKTORKA FONDA ZA HUMANITARNO PRAVO: Vučić neće protiv bivših mentora

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nije u Srbiji problem u nepostojanju zakonodavnog okvira već u neprimjenjivanju zakonskih mogućnosti i u opštem neradu oko istraživanja i procesuiranja ratnih zločina. Dakle, naše institucije imaju sve, samo je potrebno da sjednu i da rade, a to izgleda njima najteže pada

 

MONITOR: Ovih dana je u Beogradu održana Regionalna konferencija tužilaštava o saradnji u krivičnom progonu počinilaca ratnih zločina, u organizaciji srpskog Tužilaštva za ratne zločine, a uz podršku UN i vlade Velike Britanije. Kako ocjenjujete ovaj događaj?

ŽANIĆ: O održavanju ovog događaja znamo samo na osnovu šturog saopštenja Tužilaštva za ratne zločine i članaka malobrojnih medija koji još uvek prate ove teme. Osim floskula koje slušamo duži niz godina kako je regionalna saradnja važna i kako mora biti unapređena jer žrtve to očekuju, nismo čuli ništa novo. U stvarnosti je baš sve suprotno od toga. Nema iskrene volje da se sarađuje i veruje pravosudnim organima država u regionu, da se razmenjuju važni predmeti i dokazi, da se radi na otkrivanju masovnih grobnica.

Od vidiljive regionalne saradnje imamo dva medijska članka da je organizovana regionalna konferencija tužilaca u regionu. Koji su zaključci te konferencije i koji su naredni koraci dogovoreni – o tome nema ni reči. Tako da ja ovaj sastank ocenjujem kao potpuno trošenje vremena na razgovor koji je vođen već mnogo puta do sada, a koji nije doveo ni do kakvih pomaka u procesuiranju ratnih zločina niti do poboljšanja regionalne saradnje.

MONITOR: Ministarka pravde u vladi Srbije Maja Popović tom prilikom je naglasila posvećenost Srbije procesuranju optuženih za ratne zločine, pozivajući se na Nacionalnu strategiju za procesuiranje ratnih zločina 2021–2026 i najavljujući skoro usvajanje Akcionog plana za njenu primjenu. Kako komentarišete tvrdnju ministarke o „jakim institucionalnim kapacitetima Srbije“?

ŽANIĆ: Što se tiče institucionalnog i zakonodavnog okvira – Srbija zaista ima sve na raspolaganju. Postoje zakoni na osnovu kojih se sudi, zaključeni memorandumi i protokoli o saradnji sa tužilaštvima u regionu. Imali smo čak i prvu Nacionalnu strategiju za procesuiranje ratnih zločina koja je i usvojena da bi se ubrzalo procesuiranje ratnih zločina. Uskoro ćemo dobiti i drugu strategiju sa propratnim akcionim planom. Nije problem u nepostojanju zakonodavnog okvira već u neprimenjivanju zakonskih mogućnosti i u jednom opštem neradu po pitanju istraživanja i procesuiranja ratnih zločina. Dakle, naše institucije imaju sve, samo je potrebno da sednu i da rade, a to izgleda njima najteže pada. Samo bih podsetila da mi trenutno u TRZ imamo 12 zamenika tužioca i za prošlu godinu samo dve optužnice koje su rezultat isključivo njihovog rada. Dakle, imamo šest puta više zamenika tužilaca nego optužnica.

MONITOR: Za vrijeme trajanja Regionalne konferencije, predsjednik Srbije Aleksandar Vučić sastao se sa glavnim tužiocem Mehanizma za međunarodne krivične sudove Seržom Bramercom. Vučić je saopštio da je to bio razgovor o poboljšanju regionalne saradnje u vezi sa optužbama za ratne zločine. Imate li saznanja o „konkretnijim“ zahtjevima Bramerca?

ŽANIĆ: Kad god bi dolazio u posetu Srbiji, Serž Bramerc bi dolazio i u FHP kako bismo razgovarali o tome ima li pomaka u procesuiranju ratnih zločina pred domaćim sudovima. Međutim, poslednje dve godine Bramerc razgovara isključivo sa tužiteljkom za ratne zločine Snežanom Stanojković i predstavnicima vlasti, tako da mi nemamo ni tu minimalnu mogućnost da saznamo koji su njegovi konkretni zahtevi. FHP stalno zahteva od Tužilaštva za ratne zločine da na svom web sajtu objavljuje informacije o podignutim optužnicama, donetim presudama,  sastancima, i još važnije, rezultatima sastanaka i da na taj način obaveštava javnost o svom radu. Međutim, ukoliko se informišete isključivo putem sajta TRZ tu gotovo ništa nećete saznati jer se na njemu nalaze dve ili tri rečenice o tome ko je prisustvovao sastanku i koja je bila tema, ali o konkretnim zahtevima nema ni reči. Da zaključim, ne znamo koji je bio konkretan zahtev Bramerca, ali pretpostavljam da se u razgovorima išlo u pravcu iskrenije regionalne saradnje, razmene dokaza, neophodnosti pronalska nestalih i izručenje Radete i Jojića Mehanizmu za krivične sudove u Hagu.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 24. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

MARIJA ZIDAR, REDITELJKA: To nije moja fikcija, to je nečiji život

Objavljeno prije

na

Objavio:

Pomirenje je za mene priča o sukobu, sukobu u smislu sistema vrijednosti, ali i sukobu na ličnom, intimnom nivou

 

 

Film Pomirenje u režiji Marije Zidar otvorio je u srijedu veče 12. UnderhillFest, međunarodni festival dugometražnog dokumentarnog filma u Podgorici. Za okosnicu prvog dugometražnog dokumentarnog filma, rediteljka iz Slovenije odabrala je sukob dvije porodice u brdima sjeverne Albanije. Film prati proces pomirenja nakon ubistva osamnaestogodišnje Gjiste u regiji u kojoj se neke porodice još uvijek pridržavaju srednjovjekovnog kodeksa Kanuna i običajnog prava na krvnu osvetu. Pomirenje je nastao u koprodukciji Slovenije, Crne Gore, Srbije i Kosova, a imao je premijeru na jednom od najvažnijih festivala dokumentarnog filma u Evropi – CPH:DOX u Kopenhagenu. Već ima zapažen festivalski život i nekoliko nagrada.

Marija Zidar je završila osnovne studije novinarstva kao i engleski jezik i književnost, a doktorirala je sociologiju na Univerzitetu u Ljubljani. Interesuje je predstavljanje temeljno istraženih društvenih tema kroz intimno, osjetljivo i empatično vizuelno pripovijedanje. Napisala je tri i režirala jedan srednjemetražni dokumentarac za Televiziju Slovenije. Pomirenje, koji je sniman u Albaniji od 2014. godine, je njen debitantski dugometražni dokumentarni film.

MONITOR: UnderhillFest je otvorio dirljiv film „Pomirenje”. Priča o pokušaju pomirenja porodica, ali predstavlja svojevrsni anatomski prikaz patrijarhalnog društva zarobljenog između prošlosti i sadašnjosti. Kada i kako ste se zainteresovali za ovu temu, za ovaj događaj?

ZIDAR: Za mene je to priča o sukobu, sukobu u smislu sistema vrijednosti, ali i sukobu na ličnom, intimnom nivou.  Profesor Martin Berishaj, koji je istraživao i ovu temu, 2013. mi je rekao da je krvna osveta obrađena hiljadu puta, ali nikad pravilno. To me je zaintrigiralo i počela sam da istražujem. To što sam pronašla, bila je veoma aktuelna tema sukoba između različitih sistema vrijednosti, u nekom društvu u tranziciji, a najviše se to odnosilo na državno pravno uređenje, religiju i reinterpretaciju starih zakona, oko kojih u nekim regionima nema društvenog slaganja. U Albaniji se to desilo devedesetih godina kada je pala komunistička diktatura, u kojoj je Enver Hodža pola vijeka progonio i religiju i tradiciju, a slijedio je ekonomski kolaps. Država je bila na granici građanskog rata. U toj praznini vrijednosti, u pojedinim djelovima zemlje vraćali su se stari sistemi vrijednosti, ali bez kontinuiteta, reinterpretirani i ponekad čak zloupotrijebljeni. To me podsjeća na sadašnju situaciju ne samo po Balkanu nego i u Evropi, gdje krajni desni populizam masama obespravljenih ljudi, koji nemaju više povjerenja u državu i pravni red, kao rješenje nudi reinterpretaciju nacionalne tradicije, religije ali i neopatrijarhalne vrijednosti.

Miroslav MINIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 24. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo