Povežite se sa nama

INTERVJU

DR LINO VELJAK, PROFESOR FILOZOFIJE IZ ZAGREBA: Obavezujuće istine „orbanizacije“ ili alternativa

Objavljeno prije

na

Bez utopije nema napretka i nema budućnosti. Prvi utopisti bili su naši davni preci koji su sišli sa stabla i počeli – skandalozno – hodati na dvije noge, umjesto da i dalje – kako je red i kako je prirodno – hodaju na četiri. Što bismo mi danas radili da nije bilo tih luđaka? Optimistički govoreći, Sanders i svi drugi utopisti koji to uistinu jesu, označavaju put kojim nam valja ići

 

MONITOR: „KOVID kriza“ je obilježila 2020. godinu. Kraj pandemije je nezahvalno prognozirati, ali se možda mogu pretpostaviti posljedice koje će ovakva 2020. ostaviti na život ljudi u 2021. Šta bismo mogli da očekujemo?

VELJAK: Sasvim je sigurno da će pandemija – kad god bude iza nas – ostaviti značajne posljedice na psihičko zdravlje dijela stanovništva, poznato kao posttraumatski sindrom. Jednako je već danas jasno da će pandemija dovesti do dodatnog porasta bogatstva manjine i osiromašivanja velike većine stanovništva (nadam se – relativnog, premda je već danas velik broj onih koji su iz srednje klase pali među pripadnike socijalne margine, ostavši bez posla, pa i stanova). Također i do produbljivanja rascjepa između bogatih (među koje se sve nasrtljivije i sve uspješnije uvrštava i Kina). Na koji će način pandemija pridonijeti rastu ili padu autoritarnog sindroma – ostaje da se vidi, a u kom će smjeru to ići ovisi bar dijelom i o političkim odabirima u pojedinim zemljama i regijama. Danas se zloćudni proces orbanizacije širi i na zemlje poput Grčke i još nekih (nadajmo se da će se u Sloveniji taj proces orbanizacije zaustaviti), pri čemu valja naglasiti da orbanizacija ne znači nikakvo nasilno nametanje neke diktature nego je ona rezultat demokratskog izbora većine biračkog tijela da živi u neslobodi, pod paskom mudrog i svevidećeg, strogog ali pravednog oca nacije. Središnje je pitanje, pojednostavljeno sljedeće: žele li građani biti podanici ili će podanici u sebi pronaći snage da se oslobode podaničkog statusa i postanu samosvjesni građani i građanke.

MONITOR: Počela je vakcinacija, a već je mjesecima jasno da će biti „rata vakcinama“, da će se utrkivati naučno, ekonomski i politički moćne zemlje da svojim vakcinama „spasu svijet“. Može li se pretpostaviti da će se i kroz tu vitalnu potrebu čovječanstva učvršćivati stari politički i ekonomski savezi, ali i formirati novi?

VELJAK: Prilično je vjerojatno da se na ovo pitanje može dati potvrdan odgovor. A kako će izgledati konkretni savezi koji će se formirati na osnovi „rata vakcina“ – tek ostaje da se vidi!

MONITOR: Nakon izbijanja velike krize kapitalističkog svijeta u jesen 2008. godine, bez obzira na pokušaje (Obama na čelu SAD, pokret „Okupiraj“, „Arapsko proleće“, Siriza u Grčkoj, Korbin na čelu laburista),  do ozbiljnih promjena nije došlo. Ima li „svjetlosti na kraju tunela“?

VELJAK: Ima svjetla, ali je pitanje koliko je tunel dug. Stvari mogu ići i u jednom i u drugom smjeru, ponekad i po logici „jedan korak naprijed, dva koraka natrag“ (ili obrnuto). Sve ovisi koliko će logika nacionalne i kulturne homogenizacije, na čijoj afirmaciji rade zagovornici i propagandisti postojeće raspodjele bogatstva i moći, uspjeti da nadvlada logiku racionalnog rasuđivanja, te koliko će emocije pripadništva „stadu“  nadvladati elementarne ljudske emocije, koje uključuju i empatiju i samopoštovanje i mnogo toga drugoga, sve ono po čemu se ljudska bića razlikuju od zvjeradi.

MONITOR: Berni Sanders, Džeremi Korbin, Janis Varufakis, neki od najpoznatijih ljevičara u zapadnoj politici, nisu uspjeli da dobiju podršku u partijama preko kojih su djelovali. Da li su oni i slični njima, zapravo, neka vrsta utopista u današnjem svijetu?

VELJAK: Bez utopije nema napretka i nema budućnosti. Prvi utopisti bili su oni naši davni preci koji su sišli sa stabla i počeli – skandalozno – hodati na dvije noge, umjesto da i dalje – kako je red i kako je prirodno – hodaju na četiri. Što bismo mi danas radili da nije bilo tih luđaka? Optimistički govoreći, Sanders i svi drugi utopisti, svi oni među spomenutima i nespomenutima koji to uistinu jesu, označavaju put kojim nam valja ići.

MONITOR: Bregzit je završen. Obje strane izjavljuju da su zadovoljne završetkom pregovora. Ostaje mnogo nedoumica o budućnosti EU, prije svega. Neki joj prognoziraju dalje osipanje, ali iz Brisela se, ovih dana, može čuti i da se EU priprema da osnaži svoju posebnost. Šta vi predviđate?

VELJAK: Bregzit, koji je rezultat jedne smišljene suverenističke kampanje, po njezinom karakteru gotovo zavjere, a za što će cijenu platiti u prvom redu britansko stanovništvo, upućuje na neke važnije probleme. Najveći je problem s EU taj da ona – bar od 1990, značajnim dijelom funkcionira kao ekspozitura svjetskih centara financijske moći. To se najbolje očituje u stavu spram zemalja kandidata (tzv. regiji Zapadnog Balkana): umjesto da se u procesu pristupnih pregovora usredotoči na standarde EU poput vladavine prava – što uglavnom ostaje na deklarativnoj razini, Unija se faktički postavlja kao zaštitnik financijskih interesa investitora u tim zemljama, i to ne tek investitora iz EU nego i svih drugih stranih investitora. Slično važi i za članice: Unija je nemoćna da spriječi flagrantno kršenje svojih standarda u zemljama poput Mađarske i Poljske, ali je zato bila veoma efikasna u discipliniranju Grčke da plaća svoje dugove bankama, čak i onima koje nemaju nikakve veze s EU. Da se razumijemo: EU nema za zemlje Zapadnog Balkana alternativu, jer su euroazijske integracije i slične alternativne varijante još mnogo lošije i besperspektivnije, ali to ne znači da smijemo zanemariti probleme (od deficita demokratskog odlučivanja u izvršnim organima Unije, pa nadalje) koji bi i samu opstojnost Unije mogli učiniti upitnom.

MONITOR: Kina je i dalje velika enigma. Da li se iz dosadašnje spoljne politike Kine (posebno iz projekta „Pojas i put“), može nazreti njena dugoročna ambicija u odnosu na ostatak svijeta? Da li je nominalno i dalje komunistička Kina, „prevarila“ Zapad?

VELJAK: Kina je nevjerojatan primjer negativne sinteze nasljeđenog feudalizma (koji se bio transformirao u autoritarni staljinistički poredak, koji s idejom komunizma nije imao nikakve veze, ali se prikazivao kao socijalizam i komunizam) i najgrublje varijante neoliberalizma. Zapad je tu pokazao kako profit ima jednoznačnu prednost nad demokratskim standardima. Deklarativno se osuđivalo (i osuđuje) kršenje ljudskih prava u Kini, ali se istovremeno investira u Kinu, što je rezultiralo time da će Kina postati dominantnom svjetskom silom. Zapad tu plaća cijenu svojega podvrgavanja logici tržišta, a kuda će to odvesti – preostaje da se vidi.

MONITOR: Da li očekujete suštinske promjene u politici SAD koju će predvoditi Bajden – Haris tim?

VELJAK: Ne možemo očekivati značajnije promjene u američkoj vanjskoj politici. Ona će se vjerojatno osloboditi od izolacionističkih tendencija  prisutnih  u proteklom periodu, vjerojatno će se obnoviti bliska suradnja s EU, vjerojatno će (makar samo na deklarativnoj razini) biti zaoštren stav u odnosu na diktatorske režime širom svijeta (bojim se da to neće biti slučaj sa stavom spram S. Arabije, bez čega se ne može govoriti o zbiljskom zalaganju za zaštitu ljudskih prava). Na planu unutarnje politike vjerojatno će jačati procesi uvođenja elemenata socijalne države, ali će izostati transformacija zemlje u smjeru demokratskog socijalizma (zato i nema uključivanja progresivnih demokrata u novu administraciju). Ne treba imati iluzija: nova američka administracija i dalje će štititi interese kapitala. No, to nipošto ne znači da se Trumpovim porazom ništa bitno ne mijenja: razlika između autoritarnog primitivizma i pristojnog govora nije puko retorička.

 

Kriza bi mogla ojačati ksenofobiju i radikalizam

MONITOR: Ekonomska kriza koja se očekuje, u pravom smislu još se nije razbuktala, a već su mnogi izgubili posao. Hoće li ta situacija u smislu „Neće nam biti bolje dok nam ne bude gore“, promijeniti političku sliku Evrope i Zapadnog svijeta, ka solidarnijim i ekonomski humanijim porecima?

VELJAK: Volio bih da i na ovo pitanje hoće li kriza usmjeriti Zapad boljem i solidarnijem svijetu mogu odgovoriti potvrdno. Ne isključujem, doduše, tu poželjnu mogućnost, ali valja biti oprezan. Predstojeća kriza mogla bi, naime, ojačati ksenofobiju i politički radikalizam. Određena vrsta medija već širi obavezujuće istine: Za naše nevolje nisu krivi pohlepa za što većim profitom, makar i kroz gaženje leševa i proizvođenje masovne nesreće i svakovrsnih individualnih i kolektivnih nedaća, nego su krivi oni drugi, stranci, imigranti, oni koji ne vole našeg vođu, pa se moramo zbiti uz njega (jer oni rade protivu naših vrijednosti, naše tradicije, našeg identiteta). Nećemo slušati laži o rodbini našeg vođe koja se bogati na tuđoj nesreći, jer tko u takve besramne laži vjeruje – izdajnik je, a tko ih širi – naravno, taj je strani plaćenik. Osim, toga: ako nas je snašla neka nevolja, sami smo krivi: nismo se pridržavali propisanih mjera zaštite, nismo se na vrijeme učlanili u stranku u koju se svaki savjestan građanin mora učlaniti, pa smo onda ostali bez posla ili je naša firma propala zbog neplaćanja poreza i ostalih dažbina (čega je članstvo stranke našeg vođe s pravom bilo oslobođeno) ili smo, naprosto, bili lijeni i nesnalažljivi pa nas je stigla zaslužena kazna.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

INTERVJU

VIDOSAV STEVANOVIĆ, KNJIŽEVNIK IZ BEOGRADA: Ne treba nam lider, spasilac od kojeg nas treba spašavati

Objavljeno prije

na

Objavio:

Današnja srpska politika je nastavak Miloševićeve drugim sredstvima. Kad se ona istroše, a sve slabije deluju, onda će se pribeći i drugim sredstvima iz starog repertoara

 

MONITOR: Autor ste političke biografije Slobodana Miloševića, kritikovali ste „slabost“ zapadnih političara prema njemu kada su ga poslije Dejtonskog sporazuma titulisali kao faktora mira. Milošević je ipak optužen u Haškom tribunalu i preminuo u njegovom pritvoru. Danas Aleksandar Vučić kao da je za zapadne vlade još veći „faktor mira“ od Miloševića?

STEVANOVIĆ: U „Milošević, jedan epitaf“ – „knjizi koja je napisana protiv svih na tu temu i umesto onih koje nisu“, a može se naći čak i na srpskom – izašao sam jedini put iz literarne fikcije i bavio se stvarnom osobom, „neukim, slabim i nedarovitim političarem“  i „čovekom bez osobina“. Ocena koju pominjete glasi otprilike ovako, citiram se po sećanju. „Kad se zapadnjaci naljute na Miloševića, kazne Srbe. A kad se sažale na Srbe, nagrade Miloševića“. I to je trajalo sve dok nije preterao i svima se smučio.

Današnja srpska politika je nastavak Miloševićeve drugim sredstvima. Kad se ona  istroše, a sve slabije deluju, onda će se pribeći i drugim sredstvima iz starog repertoara. Evropska unija će kasniti i ponavljati neuspehe iz devedesetih, jer  nije država i nema sredstva prisile, a kod naših rodoljuba ubeđivanje ne uspeva. Pogotovo ako je zasnovano na razumnim argumentima. Amerika je daleko, a ruska propaganda i odgovarajuće službe, uključujući i paravojske, raširile su se po Zapadnom Balkanu.

Kako reče jedan istoričar, ne ponavlja se istorija, ponavlja se ljudska priroda. I ponavljaće se dok ne nestane ili dok se ne promeni. Ovo važi ne samo za nas ovde, koji se trudimo da budemo gori od sebe i često uspevamo u tome, nego i za sve druge.

MONITOR:  Tokom 90-ih bili ste osnivač liberalnih političkih i intelektualnih grupacija i aktivni učesnik  građanskih protesta. Niste bili zadovoljni sa  onima koji su 2000. srušili Miloševićev režim. Danas je  opoziciju u Srbiji još teže ujediniti i sve su vidljivije razlike pa i sukobi oko rešavanja najvažnijih državnih pitanja. Vidite li, kao zagovornik laičke države i građanskog društva, svoje sledbenike među opozicionarima?

STEVANOVIĆ: Nisam čeznuo ni za literarnim sledbenicima niti sam ih tražio, a sami se nisu zapatili. To je dobro za moje knjige, za eventualne čitaoce i za literaturu uopšte.

U umetnosti je najbolje i najvrednije ono što je najređe. A u politici je drukčije: značajno je i presudno  ono što je opšte. Politikom se nisam nikada bavio, osim kao građanin koji na to ima pravo, kome je i dužnost da iznosi svoje mišljenje i da civilizovano brani svoj pogled na svet.

Ako me pitati da li imam istomišljenike na teme liberalizma, odgovoriću vam kratko. Knezu Mihajlu je njegov sekretar predložio da se osnuje liberalna stranka. I knez je odgovorio: „Ajte, molim vas. Računajući vas i mene u Srbiji liberala ima otprilike dvanaest“. Ne bih ni da procenjujem koliko je to „otprilike“ danas i ovde. Da ne ispadnem optimista pod starost.

Ako je malo i premalo liberala, onda liberalizma jedva da ima u ekonomiji, politici, javnom životu, kulturi, u medijima, u školama i u akademijama nauka i umetnosti. A iz opozicije su bezmalo nestali.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 3. februara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

BRANKA BOŠNJAK, POTPREDSJEDNICA PARLAMENTA I POSLANICA PZP-a: Neće se sve riješiti kompletiranjem Ustavnog suda

Objavljeno prije

na

Objavio:

Moja ideja za izbor sudija Ustavnog suda  je namjerno iskarikirana u javnosti od određenih interesnih grupa koje žele da političkim ucjenama i trgovinama, isforsiraju izbor sebi poželjnih kandidata

 

MONITOR: Ove sedmice je, iza zatvorenih vrata, napravljen djelimičan

dogovor oko sudija Ustavnog suda.

BOŠNJAK: Raduje činjenica da smo uspjeli da kompromisom dođemo do dvotrećinske podrške za troje kandidata za sudije Ustavnog suda. Nadamo se da će se do sjednice Ustavnog odbora postići dogovor i oko četvrtog kandidata, jer čini se da postoji šansa. Ne bi bila dobra poruka, ako smo sasvim blizu dogovoru da ne izaberemo svo četvoro sudija u prvom glasanju, posebno što niko ne osporava stručnost i profesionalni integritet  četvrtog kandidata, koji je nesporno ostavio dobar utisak i nakon intervjua.

Kada se radi o konkretnim imenima, onda zaista nije lako i nijansira se, a svi negdje imaju svoje favorite ali nadam se da će ipak doći do kompromisa, jer vrlo malo nedostaje.

MONITOR:  Vaša ideja da se sudije Ustavnog suda, u konačnici, od kvalifikovanih kandidata, biraju modelom žrijeba, nije prihvaćena, a izazvala je različite komentare, često krtične i ironične. Kako vidite te reakcije?

BOŠNJAK: Moja ideja je, usudiću se reći, namjerno iskarikirana u javnosti od određenih interesnih grupa koje žele da političkim ucjenama i trgovinama, isforsiraju izbor sebi poželjnih kandidata. Imajući u vidu haos i ogromno nepovjerenje između političkih subjekata, a svjesna činjenice koje bi posljedice bile neizbora sudija Ustavnog suda, ja sam kao izlazni, odblokirajući mehanizam, predložila slučajni izbor od onih koji su svima nesporni i prihvatljivi sa stanovišta referenci i integriteta, a da taj broj nespornih bude što je moguće manji, ali maksimum 12. To se onda ne može nazvati nikakvom lutrijom. Ovakva metoda je postojala još u Antičkoj Grčkoj, a poznata je i pri izboru patrijarha u pravosljavlju.

Svakako da bi mnoga bolja poruka bila da se postigne kompromis i da se dogovorimo, za šta ja i navijam, ali ako ne bude dogovora već prevlada isključivost i eskalira nepovjerenje između političkih subjekata, onda je ovo, i dalje tvrdim izlazna varijanta. Ne želim ni da pomislim da se neće izglasati sudije Ustavnog suda, to je nešto što ne smijemo dozvoliti.

Čini se da postoji želja, makar zasad, za kompromisom i dogovorom. Svi smo svjesni situacije i crvenog alarma, ali uvijek postoji bojazan kad krenemo da razgovaramo o konkretnim imenima, da stvari krenu u negativnom pravcu.  Nedavni sastanak je bio ohrabrujući.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 3. februara ili na www.novinarnica.net

 

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

ADRIAN PEZDIRC, GLUMAC: Nepopravljivi sam tužni optimista

Objavljeno prije

na

Objavio:

Žrtve će kao i uvijek do sada biti oni politički, ekonomski i socijalno najnezaštićeniji. Smatram da svako vrijeme u ljudskoj povijesti nosi svoje izazove i da je najbolje i najgore vrijeme za sve one koji ga žive

 

Adrian Pezdirc jedan je od najtalentovanijih i najangažovanijih mlađih glumaca u Hrvatskoj. Diplomirao je 2014. ulogom Tartifa u istoimenoj predstavi za koju je iste godine dobio Nagradu hrvatskog glumišta za najboljeg mladog glumca. Članom ansambla Zagrebačkog kazališta mladih (ZKM) postaje 2016. godine. U Sarajevu je 2018. godine nagrađen na uglednom Internacionalnom teatarskom festivalu – MESS-u.

U ZKM-u, u pozorišnom čitanju jednog od najznačajnijih romana u istoriji književnosti „Braće Karamazovih“ reditelja Olivera Frljića, Pezdirc igra Aljošu Karamazova. Frljićevi Karamazovi, kako su i najavljeni, savremena su obrada klasika ruske književnosti i antiratni poklič koji je sasvim nenadano na pozornici osvanuo u zoru novog evropskog rata. „Karamazovi” su rađeni kao dvije uslovno nezavisne predstave, koristeći Tolstojevu rečenicu „Sve sretne obitelji sretne su na isti način, svaka nesretna obitelj nesretna je na svoj“ kao podnaslove.

MONITOR: Premijera „Karamazovih“ desila se na početku ruske vojne invazije i ponudila je kontekst za aktuelizaciju. Kako su izgledali početak rada na predstavi, probe, kako je nastajao tekst i predstava.

PEZDIRC: Kada smo počeli raditi na predstavi krajem prosinca 2021. godine, slika svijeta je izgledala samo malo drugačije. Uz puno rada, truda, vlastitih promišljanja počeli smo zajedno graditi jedan naš svijet. Oliver i dramaturginja Nina Gojić otpočetka su znali da žele dvije predstave i dvije perspektive. Jedna kroz prizmu privilegirane klase braće Karamazovi, Grušenjke, Katarine Ivanovne i gospođe Hohlakove, a drugu kroz pogled svih onih na čijim je leđima nesreće i iskorištavanja, ponajviše obitelji Snegirev, izgrađen sustav vrijednosti vrlo sličan onome u kojem svi živimo. Na dan početka invazije i rata na Ukrajinu, imali smo generalnu probu, i apsolutno je cijela predstava poprimila potpuno novu konotaciju. Kao da je život imitirao predstavu. Tokom procesa jedan jedini pola kartice nadopisani tekst i sam Dostojevski kao da su najavili zbivanja kojima smo toga dana počeli svjedočiti.

MONITOR: U novonastalom tekstu priča o porodici Karamazov je osnova, ali korišćene su razne reference naročito veze s aktualnim političkim dešavanjima u Evropi. Kad sam gledao predstavu nedavno u januaru, u ZKM-u je bilo prepuno. Publika je pažljivo gledala predstavu i bila oduševljena. Da li je uvijek takva reakcija?

PEZDIRC: Kao ansambl zaista smo presretni i zahvalni na procesu kojeg smo imali. Svi smo dali svu mentalnu, fizičku i kreativnu snagu koju smo imali, a rezultat je predstava koju zbilja ponosno čuvamo. Takva energija nemoguća je da ne zarazi gledatelje. Reakcije su podijeljene, ali više oko toga o čemu je predstava, i jesmo li tehnički prebrzi, a ne toliko je li dobra ili nije. Što je ja mislim znak da je predstava i naša priča uspješna jer otvara rasprave u cijelom sijasetu tema. Zagrebačka publika je karakteristična. Uvijek u ideji da točno zna kako bi nešto trebalo napraviti, a kada im se nešto sviđa bojažljivo će dati do znanja da uživaju. Neki od komentara na predstavu su bili i da imaju osjećaj da je aktualnost predstave nadišla granice Balkana, i zaista zagrebačkoj publici donjela osjećaj pripadnosti širem kontekstu. Hrvatska i Zagreb boje se takvih promjena u ideji gubitka „identiteta”, ali po reakcijama publike tokom predstave i punoj dvorani zaključujem da uživaju jednako kao i mi na sceni.

Miroslav MINIĆ
Foto: Marko MIŠČEVIĆ

Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 3. februara ili na www.novinarnica.net

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo