Povežite se sa nama

INTERVJU

DR LINO VELJAK, PROFESOR FILOZOFIJE IZ ZAGREBA: Obavezujuće istine „orbanizacije“ ili alternativa

Objavljeno prije

na

Bez utopije nema napretka i nema budućnosti. Prvi utopisti bili su naši davni preci koji su sišli sa stabla i počeli – skandalozno – hodati na dvije noge, umjesto da i dalje – kako je red i kako je prirodno – hodaju na četiri. Što bismo mi danas radili da nije bilo tih luđaka? Optimistički govoreći, Sanders i svi drugi utopisti koji to uistinu jesu, označavaju put kojim nam valja ići

 

MONITOR: „KOVID kriza“ je obilježila 2020. godinu. Kraj pandemije je nezahvalno prognozirati, ali se možda mogu pretpostaviti posljedice koje će ovakva 2020. ostaviti na život ljudi u 2021. Šta bismo mogli da očekujemo?

VELJAK: Sasvim je sigurno da će pandemija – kad god bude iza nas – ostaviti značajne posljedice na psihičko zdravlje dijela stanovništva, poznato kao posttraumatski sindrom. Jednako je već danas jasno da će pandemija dovesti do dodatnog porasta bogatstva manjine i osiromašivanja velike većine stanovništva (nadam se – relativnog, premda je već danas velik broj onih koji su iz srednje klase pali među pripadnike socijalne margine, ostavši bez posla, pa i stanova). Također i do produbljivanja rascjepa između bogatih (među koje se sve nasrtljivije i sve uspješnije uvrštava i Kina). Na koji će način pandemija pridonijeti rastu ili padu autoritarnog sindroma – ostaje da se vidi, a u kom će smjeru to ići ovisi bar dijelom i o političkim odabirima u pojedinim zemljama i regijama. Danas se zloćudni proces orbanizacije širi i na zemlje poput Grčke i još nekih (nadajmo se da će se u Sloveniji taj proces orbanizacije zaustaviti), pri čemu valja naglasiti da orbanizacija ne znači nikakvo nasilno nametanje neke diktature nego je ona rezultat demokratskog izbora većine biračkog tijela da živi u neslobodi, pod paskom mudrog i svevidećeg, strogog ali pravednog oca nacije. Središnje je pitanje, pojednostavljeno sljedeće: žele li građani biti podanici ili će podanici u sebi pronaći snage da se oslobode podaničkog statusa i postanu samosvjesni građani i građanke.

MONITOR: Počela je vakcinacija, a već je mjesecima jasno da će biti „rata vakcinama“, da će se utrkivati naučno, ekonomski i politički moćne zemlje da svojim vakcinama „spasu svijet“. Može li se pretpostaviti da će se i kroz tu vitalnu potrebu čovječanstva učvršćivati stari politički i ekonomski savezi, ali i formirati novi?

VELJAK: Prilično je vjerojatno da se na ovo pitanje može dati potvrdan odgovor. A kako će izgledati konkretni savezi koji će se formirati na osnovi „rata vakcina“ – tek ostaje da se vidi!

MONITOR: Nakon izbijanja velike krize kapitalističkog svijeta u jesen 2008. godine, bez obzira na pokušaje (Obama na čelu SAD, pokret „Okupiraj“, „Arapsko proleće“, Siriza u Grčkoj, Korbin na čelu laburista),  do ozbiljnih promjena nije došlo. Ima li „svjetlosti na kraju tunela“?

VELJAK: Ima svjetla, ali je pitanje koliko je tunel dug. Stvari mogu ići i u jednom i u drugom smjeru, ponekad i po logici „jedan korak naprijed, dva koraka natrag“ (ili obrnuto). Sve ovisi koliko će logika nacionalne i kulturne homogenizacije, na čijoj afirmaciji rade zagovornici i propagandisti postojeće raspodjele bogatstva i moći, uspjeti da nadvlada logiku racionalnog rasuđivanja, te koliko će emocije pripadništva „stadu“  nadvladati elementarne ljudske emocije, koje uključuju i empatiju i samopoštovanje i mnogo toga drugoga, sve ono po čemu se ljudska bića razlikuju od zvjeradi.

MONITOR: Berni Sanders, Džeremi Korbin, Janis Varufakis, neki od najpoznatijih ljevičara u zapadnoj politici, nisu uspjeli da dobiju podršku u partijama preko kojih su djelovali. Da li su oni i slični njima, zapravo, neka vrsta utopista u današnjem svijetu?

VELJAK: Bez utopije nema napretka i nema budućnosti. Prvi utopisti bili su oni naši davni preci koji su sišli sa stabla i počeli – skandalozno – hodati na dvije noge, umjesto da i dalje – kako je red i kako je prirodno – hodaju na četiri. Što bismo mi danas radili da nije bilo tih luđaka? Optimistički govoreći, Sanders i svi drugi utopisti, svi oni među spomenutima i nespomenutima koji to uistinu jesu, označavaju put kojim nam valja ići.

MONITOR: Bregzit je završen. Obje strane izjavljuju da su zadovoljne završetkom pregovora. Ostaje mnogo nedoumica o budućnosti EU, prije svega. Neki joj prognoziraju dalje osipanje, ali iz Brisela se, ovih dana, može čuti i da se EU priprema da osnaži svoju posebnost. Šta vi predviđate?

VELJAK: Bregzit, koji je rezultat jedne smišljene suverenističke kampanje, po njezinom karakteru gotovo zavjere, a za što će cijenu platiti u prvom redu britansko stanovništvo, upućuje na neke važnije probleme. Najveći je problem s EU taj da ona – bar od 1990, značajnim dijelom funkcionira kao ekspozitura svjetskih centara financijske moći. To se najbolje očituje u stavu spram zemalja kandidata (tzv. regiji Zapadnog Balkana): umjesto da se u procesu pristupnih pregovora usredotoči na standarde EU poput vladavine prava – što uglavnom ostaje na deklarativnoj razini, Unija se faktički postavlja kao zaštitnik financijskih interesa investitora u tim zemljama, i to ne tek investitora iz EU nego i svih drugih stranih investitora. Slično važi i za članice: Unija je nemoćna da spriječi flagrantno kršenje svojih standarda u zemljama poput Mađarske i Poljske, ali je zato bila veoma efikasna u discipliniranju Grčke da plaća svoje dugove bankama, čak i onima koje nemaju nikakve veze s EU. Da se razumijemo: EU nema za zemlje Zapadnog Balkana alternativu, jer su euroazijske integracije i slične alternativne varijante još mnogo lošije i besperspektivnije, ali to ne znači da smijemo zanemariti probleme (od deficita demokratskog odlučivanja u izvršnim organima Unije, pa nadalje) koji bi i samu opstojnost Unije mogli učiniti upitnom.

MONITOR: Kina je i dalje velika enigma. Da li se iz dosadašnje spoljne politike Kine (posebno iz projekta „Pojas i put“), može nazreti njena dugoročna ambicija u odnosu na ostatak svijeta? Da li je nominalno i dalje komunistička Kina, „prevarila“ Zapad?

VELJAK: Kina je nevjerojatan primjer negativne sinteze nasljeđenog feudalizma (koji se bio transformirao u autoritarni staljinistički poredak, koji s idejom komunizma nije imao nikakve veze, ali se prikazivao kao socijalizam i komunizam) i najgrublje varijante neoliberalizma. Zapad je tu pokazao kako profit ima jednoznačnu prednost nad demokratskim standardima. Deklarativno se osuđivalo (i osuđuje) kršenje ljudskih prava u Kini, ali se istovremeno investira u Kinu, što je rezultiralo time da će Kina postati dominantnom svjetskom silom. Zapad tu plaća cijenu svojega podvrgavanja logici tržišta, a kuda će to odvesti – preostaje da se vidi.

MONITOR: Da li očekujete suštinske promjene u politici SAD koju će predvoditi Bajden – Haris tim?

VELJAK: Ne možemo očekivati značajnije promjene u američkoj vanjskoj politici. Ona će se vjerojatno osloboditi od izolacionističkih tendencija  prisutnih  u proteklom periodu, vjerojatno će se obnoviti bliska suradnja s EU, vjerojatno će (makar samo na deklarativnoj razini) biti zaoštren stav u odnosu na diktatorske režime širom svijeta (bojim se da to neće biti slučaj sa stavom spram S. Arabije, bez čega se ne može govoriti o zbiljskom zalaganju za zaštitu ljudskih prava). Na planu unutarnje politike vjerojatno će jačati procesi uvođenja elemenata socijalne države, ali će izostati transformacija zemlje u smjeru demokratskog socijalizma (zato i nema uključivanja progresivnih demokrata u novu administraciju). Ne treba imati iluzija: nova američka administracija i dalje će štititi interese kapitala. No, to nipošto ne znači da se Trumpovim porazom ništa bitno ne mijenja: razlika između autoritarnog primitivizma i pristojnog govora nije puko retorička.

 

Kriza bi mogla ojačati ksenofobiju i radikalizam

MONITOR: Ekonomska kriza koja se očekuje, u pravom smislu još se nije razbuktala, a već su mnogi izgubili posao. Hoće li ta situacija u smislu „Neće nam biti bolje dok nam ne bude gore“, promijeniti političku sliku Evrope i Zapadnog svijeta, ka solidarnijim i ekonomski humanijim porecima?

VELJAK: Volio bih da i na ovo pitanje hoće li kriza usmjeriti Zapad boljem i solidarnijem svijetu mogu odgovoriti potvrdno. Ne isključujem, doduše, tu poželjnu mogućnost, ali valja biti oprezan. Predstojeća kriza mogla bi, naime, ojačati ksenofobiju i politički radikalizam. Određena vrsta medija već širi obavezujuće istine: Za naše nevolje nisu krivi pohlepa za što većim profitom, makar i kroz gaženje leševa i proizvođenje masovne nesreće i svakovrsnih individualnih i kolektivnih nedaća, nego su krivi oni drugi, stranci, imigranti, oni koji ne vole našeg vođu, pa se moramo zbiti uz njega (jer oni rade protivu naših vrijednosti, naše tradicije, našeg identiteta). Nećemo slušati laži o rodbini našeg vođe koja se bogati na tuđoj nesreći, jer tko u takve besramne laži vjeruje – izdajnik je, a tko ih širi – naravno, taj je strani plaćenik. Osim, toga: ako nas je snašla neka nevolja, sami smo krivi: nismo se pridržavali propisanih mjera zaštite, nismo se na vrijeme učlanili u stranku u koju se svaki savjestan građanin mora učlaniti, pa smo onda ostali bez posla ili je naša firma propala zbog neplaćanja poreza i ostalih dažbina (čega je članstvo stranke našeg vođe s pravom bilo oslobođeno) ili smo, naprosto, bili lijeni i nesnalažljivi pa nas je stigla zaslužena kazna.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

INTERVJU

DALIBORKA ULJAREVIĆ, IZVRŠNA DIREKTORKA CENTRA ZA GRAĐANSKO OBRAZOVANJE: Vlast i opozicija nemaju svijest o razornom potencijalu nacionalnih podjela

Objavljeno prije

na

Objavio:

Naši političari nisu vizionari nego trgovci na sitno i ta nas centrifugalna sila stalno gura od centra i ostajemo na periferiji svega, pa i onih vrijednosti na kojima društvo može napredovati

 

MONITOR: U više gradova u Bosni i Hercegovini, proslava neustavnog Dana Republike Srpske protekla je uz nacionalističke pjesme i veličanje ratnih zločinaca. Mitropolit crnogorsko-primorski Joanikije prisustvovao je u Banja Luci svečanoj akademiji, a čestitke su stigle i od gradonačelnika Budve. Gdje  smo u odnosu na devedesete?

ULJAREVIĆ: Razlika u odnosu na 90-e je što su karte na mapi drugačije raspoređene, iako ima određenog déjà vu osjećaja. Oživjeli su i neki retrogradni narativi i politike, što ukazuje na nedostatnost političkih elita koje, u nesposobnosti da iznesu potrebne reforme, izvlače nacionalizam.

Obilježavanje neustavnog Dana Republike Srpske samo naglašava trend podizanja zabrinjavajućih tenzija u regionu. Prepoznaje se šablon gdje se svaki događaj koji se u nekoj ravni veže sa ispoljavanjem nacionalizma za to i zlorabi.

Ovdje se ne radi ni o kakvom spontanom procesu, već iskordiniranoj akciji koja računa na anemiju otpora na nacionalističke ispade, odnosno prihvatanje tih cirkusa ako su uvijeni u „patriotske izraze“. Multipliciranjem društvenih i ekonomskih problema Srbije, uz rastuće nezadovoljstvo građana i izbore koji se primiču, ove manifestacije su očekivana iako opasna predstava sa kojom Vučić adresira svoje birače.

Čestitke gradonačelnika Budve su u skladu s njegovim svjetonazorom i političkim identitetom, a na građanima je da pokažu  podržavaju li  takve izraze.

Mnogo više treba da zabrine prisustvo mitropolita Joanikija. Takva podrška najekstremnijim elementima srpskog nacionalizma poništava i neke naznake  pomiriteljske priče koju je do sada provukao u nekoliko navrata. Očigledno je da je SPC svoju infrastrukturu stavila na raspolaganje političkom djelovanju Beograda, a mitropolit Joanikije pristao da bude dio tog kolorita,   iz drugog reda, a to može imati samo negativne posljedice po Crnu Goru.

MONITOR: I ovaj Božić proslavili smo paljenjem dva badnjaka, i porukama koje pojačavaju nacionalne tenzije. Ko je odgovoran za to što ovo društvo ne uspijeva da prevaziđe podjele ?

ULJAREVIĆ: Crnogorsko društvo mora biti uznemireno zbog stepena podijeljenosti koja se učvršćuje, a čiji je jedan od stubova na etničkoj osnovi. Moj je utisak da kod ključnih političkih aktera, i iz vlasti i opozicije, ne postoji svijest o razornom potencijalu koje ovo nosi, da su nam lideri istrošeni ili skromnih formata, nesposobni ili nevoljni da gledaju dalje od kratkoročnih partijskih kalkulacija. Samo takvi vide politički profit u ovim podjelama i igranju sa osjetljivim identitetskim pitanjima.

Cijena tog hroničnog nedostatka političkih kapaciteta je, između ostalog, da država tone u primitivizam, loše međuljudske odnose, apatiju koja će imati drugačije posljedice od one koju je nosila frustracija vlašću DPS-a.

Poslije 30 godina jedne vlasti, mora proći nekoliko izbornih ciklusa dok se ne raščisti i izbalansira politička scena, koja je sad, s obje strane, puna epizodista i statista koji žive svoju minutu slave.

I treba naglasiti, odgovornost jest najviše na onome ko je vodio Crnu Goru 30 godina. Međutim, plitkouman je pokušaj baziranja narativa o podijeljenosti isključivo na DPS-u, uz prateći revanšizam i kopiranje svih pogrešnih modela DPS-a.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štapanom izdanju Monitora od petka 14. januara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

IVICA PULJIĆ, ŠEF DOPISNIŠTVA AL DŽAZIRE U VAŠINGTONU: Zapadni Balkan bi mogao biti kolateralna šteta ukrajinske krize

Objavljeno prije

na

Objavio:

Za Putina važi da nikada ne propušta dobru krizu da nešto ne dobije. Ima jedno stopalo, vrlo čvrsto na Balkanu. To je Srbija. Drugo želi smjestiti ili u Crnoj Gori ili u Bosni, odnosno u entitetu RS. Ako Amerikanci i Rusi nešto dogovore oko Ukrajine, koja je važnija od Balkana, to će se osjetiti i kod vas

 

MONITOR: U čemu se, razlikuje politika prema našem regionu u posljednje tri američke administracije (Obama, Tramp, Bajden)?

PULJIĆ: Aktualna, Bidenova administracija je najagresivnija, najprisutnija na Zapadnom Balkanu što potvrđuje formiranje jakog diplomatskog tima s vrlo iskusnim ljudima od kojih su neki, poput Chrisa Hilla, desetljećima vezani uz Balkan. Sada sve to treba pretvoriti u konkretnu politiku na terenu što se neće dogoditi prije proljeća ove godine najviše zbog toga što se u Senatu, koji potvrđuje ambasadorske nominacije, sve odugovlači i komplicira. Vidimo da se počelo s uvođenjem sankcija za pojedince i organizacije. Vjerujem da će Washington još jednom pokušati s diplomacijom, a ako ne uspiju, onda više neće biti milosti za korumpirane ljude na jugoistoku Europe.

Obamina administracija je bila tiša, ali dosta aktivna, osobito u Sjevernoj Makedoniji i Crnoj Gori. Manje u Bosni i Hercegovini. Ipak, pred sam kraj Obamine administracije nametnute su prve sankcije Miloradu Dodiku. Treba podsjetiti da je glavni čovjek za regiju bio tadašnji potpredsjednik, a sada predsjednik – Joe Biden.

Kod Trumpa je bio vidljiv drugačiji pristup, s mnogo manje imena u State Departmentu ili Bijeloj kući, koja su od ranije provodila američku politiku prema Balkanu. Ipak, postavljen je posebni izaslanik za kosovsko-srpske pregovore, Richard Grenell, koji je bio više zainteresiran za širenje desničarskih ideja u Europi, bio je ambasador u Njemačkoj, nego za pregovore. Probudio se pred predsjedničke izbore, kada su pompezno najavljeni pregovori u Bijeloj kući s vodećim ljudima Kosova i Srbije. Na kraju se pokazalo da je Trumpu bio potreban nekakav uspjeh na vanjskopolitičkom planu, pa se prihvatio tog posla. No, sve vrijeme je bilo vidljivo da su Amerikanci u tom periodu bili naklonjeni Beogradu.

MONITOR: SAD su, pre nekoliko dana, dopunile sankcije protiv člana Predsjedništva BiH, Milorada Dodika, priključujući i sankcije protiv Alternativne TV. Jedan od navedenih razloga, pored „ugrožavanja stabilnosti, suvereniteta i teritorijalnog integriteta BiH“, pomenuto je i bogaćenje kroz korupciju i mito, a jedna od mjera je i zamrzavanje imovine u SAD-u. Koliko to može biti efikasno?

PULJIĆ: Može biti efikasno ako Europa bude pratila Ameriku, ali vrlo je teško postići konsenzus unutar Europske unije, gdje Dodik ima prijatelje poput mađarskog premijera- tvrdolinijaša Viktora Orbana, što je rezultat povezivanja desničara od Washingtona preko Brisela do Balkana. Američke sankcije su opomena mnogima da odustanu od korupcije i podrivanja Daytonskog mirovnog sporazuma, a te sankcije su velika mrlja na nečijem imenu, kada je međunarodna politika u pitanju. Ono što je razočarenje, barem za mene, jeste to što američka strana za sagovornike ima ljude, recimo iz Bosne i Hercegovine, koji su školski primjer korumpiranosti, poput ministra obrane Selme Cikotića. Protiv njega je u BiH podignuto nekoliko optužnica za korupciju, a  Amerikanci upravo s njim razgovaraju o borbi protiv korupcije. Da nije tužno bilo bi čak i smiješno.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štapanom izdanju Monitora od petka 14. januara ili na www.novinarnica.net

 

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DR VESNA RAKIĆ – VODINELIĆ, PROFESORICA PRAVA: EU je do sada računala na „jake vođe“ na Balkanu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Došli smo do tačke u kojoj se interesi vladalaca u Srbiji i EU oštro sukobljavaju sa interesima velikog broja stanovnika Srbije

 

MONITOR: U 2022. godini trebalo bi da se održe redovni predsjednički i beogradski i vanredni parlamentarni izbori. Vi smatrate da opozicija ne bi trebalo da izlazi na parlamentarne, jer ih smatrate neustavnim. Opozicija se, reklo bi se, priprema za povratak u parlament. Koje su političke zamke te odluke?

RAKIĆ – VODINELIĆ: Da, moje mišljenje je bilo i dalje jeste, da su parlamentarni izbori na proleće u Srbiji isključivi rezultat samovolje srpskog autokrate i predsednika Aleksandra Vučića, a ta samovolja je bila reakcija na jednoumnu, gotovo jednostranačku Narodnu skupštinu koja je proizašla iz izbora 2020. Iako ta Skupština služi farsičnoj „razmeni mišljenja“ vrha udvoričkog društvenog sloja u Srbiji i „odbrani“ Vučića od izmišljenih atentata, ona se izvrgla u sramotni vodvilj koji veliki deo stanovništva Srbije ne može da gleda i sluša bez podsmeha. Tako se Skupština, umesto legislativnog tela, pokazala kao  jedan umnogome karikaturalni sastav koji je sramotan i za onog kog navodno brani.  Zato i mislim da je  treba ostaviti da odgudi čitav mandat, da nepromišljeno usvaja zakone, koji se ili povlače ili vraćaju, ili menjaju što pod pritiskom građana, što nekih činilaca EU. Moramo  dobro zapamtiti ovaj ponižavajući sastav Skupštine i učiniti sve da se nikad više tako nešto ne ponovi. Ta Skupština je tek teško podnošljiv teg o vratu građana Srbije. A zbog loših iskustava sa nepoštenim izborima, nema garantija da bi novi sastav Skupštine, bar u većini, bio bitno bolji od sadašnjeg.

Opozicione stranke i opoziciona javnost trebalo bi da se koncentrišu na redovne izbore, a to su predsednički i beogradski. Na beogradskim izborima postoje izvesne šanse za uspeh, uprkos svemu, pod uslovom da se obezbedi dobra kontrola izbornog procesa i da se opozicione koalicije ukrupne. Pod vlašću nevidljivog gradonačelnika Radojičića i njegovog sveprisutnog zamenika Vesića, došlo je do toga da se Beograd  pred našim očima pretvara iz kosmopolitskog grada u seriju neskladnih kasaba.

Predsednički izbori su redovni izbori koje je još teško dobiti ako  Aleksandar Vučić bude kandidat. On će biti na svaki način favorizovan. Ali izborna smena vlasti je proces. Drugi krug predsedničkih izbora bio bi uspeh za svakog kandidata.

MONITOR: Ispitivanja javnog mnjenja pokazuju da opozicija, u zbiru, vodi u Beogradu. Koje greške ne bi smjele da se naprave?

RAKIĆ – VODINELIĆ: Kontrola izbora mora biti dobro organizovana, što na prošlim beogradskim izborima nije bio slučaj.

Prethodna ispitivanja javnog mnjenja trebalo bi, koliko-toliko pouzdano, da pokažu ko može preći cenzus, a ko ne, što bi trebalo da navede racionalne opozicione političke subjekte na udruživanje.

Mora se biti uporan u dokazivanju raznih oblika izbornih nepravilnosti, a naročito izbornih krađa.

Predstavljanje kandidata u medijima je najveći problem, jer su svi elektronski mediji sa nacionalnom frekvencijom pod uticajem i kontrolom vladajuće SNS, tako da opozicija mora da računa na ,,pešačku“ kampanju i na održavanje uličnih zborova.

MONITOR: Bili ste u timu pravnika koji je poslije izborne krađe i višemjesečnih protesta građana 1996-97, pripremio „dokazni materijal“ za posrednika Felipea Gonzalesa. Danas je u opoziciji prilično poraslo  nezadovoljstvo ponašanjem Brisela prema Aleksandru Vučiću. Kako razumijete to prilično glasno „ćutanje“?

RAKIĆ – VODINELIĆ: U odnosu na 90-e, percepcija Srbije i rukovođenje njome bitno se promenilo. Ključna reč za poželjan unutrašnjepolitički status Srbije, u očima EU, je stabilnost koja se tumači relativno usko. Dakle, ako se ne izazivaju čarke, ako ne izbijaju burni granični sporovi, ako politički vrh pokazuje kakvu-takvu saradnju sa Evropom povodom statusa Kosova – sve je u redu. Misli se da se to postiže putem „jakog vođe“, a demokratija – e, pa demokratija je čisto naša unutrašnja stvar. Ako građanima treba, neka se za nju izbore.

Posle ratnog haosa kome je Slobodan Milošević odlučujuće doprineo, svako ko nema  ratničkih teritorijalnih pretenzija- verbalne se ne računaju – dobro je došao. Ovakav stav formulisan je i održavan najviše pod uticajem vlade Angele Merkel i slabom političkom pozicijom Evropskog parlamenta. Sad smo tek na početku promene pristupa, ako doista jesmo.

Ako imate pretenzija da živite u demokratskoj državi, ne možete biti zadovoljni takvim stavom Evropske komisije. A za Komisiju je od interesa, na prvom mestu, balansiranje Vučića povodom Kosova, a u novije vreme i činjenica da Srbija ima značajne rezerve litijuma. Evropska zelena agenda se ne može ostvariti bez obnovljivih izvora energije, EU ne želi da i dalje bude zavisna od Kine povodom litijumskih baterija, jedan od Komesara EU – Šefčovič, glasno je rekao da Evropa mora računati s tim da se na njenom tlu ekstrahira litijum. Pa, rubna siromašna područja geografske Evrope, naročito države koje još nisu članice EU, veoma su zgodne za tako nešto. Često se zanemaruje upozorenje da zelena energija nije uvek čista energija, da vađenje sirovina koje obezbeđuju obnovljive energentske izvore, uništavaju i to za dugo vreme, područja sa kojih se eksploatišu. I tu smo došli do tačke u kojoj se interesi vladalaca u Srbiji  i EU, na jednoj strani, oštro sukobljavaju sa interesima velikog broja stanovnika Srbije.

MONITOR: Srbiju u januaru očekuje i referendum o izmjenama Ustava. Ljudi se ovih dana „čude“ nad nekim odlukama sudova (slučajevi – paljenja kuće novinara Jovanovića, „Šarić“, „Dijana Hrkalović“). Šta to govori i kakve su izmjene Ustava, mogu li one zaista doprinijeti stvaranju treće grane vlasti?

RAKIĆ – VODINELIĆ: Predloženi ustavni amandmani su daleko ispod očekivanja. U njihovoj sadržini postoje blagi pomaci kad je reč o izboru i položaju sudija, a gotovo nikakvi kad se radi o javnim tužiocima. Tužilaštvo je, preko visokih ovlašćenja Republičkog javnog tužioca pod snažnim uticajem, time i pritiskom izvršnih vlasti – Vlade i predsednika Republike, a amandmani tu ništa nisu promenili. Ako posmatramo razvoj amandmana od prve verzije iz 2018, do današnje, a mislim da je ovo šesta, postoji pobošljanje,  ali samo zato što se krenulo od verzije koja je daleko lošija od postojećih ustavnih rešenja.

Svaka promena Ustava treba da involvira građane, naročito ova, jer su istraživanja pokazala nizak stepen poverenja građana u sudove. Građani u ovome, izuzev ako su školovani pravnici, uopšte nisu učestvovali, niti je država učinila ikakav napor da ih informiše i uključi. Proces izrade amandmana je bio nejavan.

Nade koje je najpre probudila Strategija o reformi pravosuđa iz 2013, ovim amandmanima su izneverene.

Pravosudna stvarnost Srbije je sumorna. Visoko pozicionirani slučajevi koje ste pomenuli, a takvi su zato što su involvirane ličnosti blizu državnog vrha ili povezane netransparentnim vezama sa njim, pokazale su brojne odlike nedostatka vladavine prava: neopravdano dugo trajanje postupka koje koristi okrivljenima, a ide na štetu oštećenima; pravnu nesigurnost, koja se izražava olakim ukidanjem odluka, bez pokušaja najviših sudskih instanci da reše slučajeve, iako za to imaju zakonskih mogućnosti; nejednak tretman okrivljenih.

Amandmani neće doneti bitne promene stvarnog položaja sudije niti položaja sudstva kao grane državne vlasti – to je neizvodivo u autokratskom okruženju u kome jedan čovek javno, na TV ekranima sudi i presuđuje, bilo putem poligrafa, bilo interpretacijom iskaza svedoka, bilo prenošenjem podataka iz krivičnih istraga koje bi morale biti nejavne i opravdano je da takve budu. Onda se takvi istupi šire tabloidnim suđenjima i više niko ni u šta ne veruje.

MONITOR: Ovaj vlastodržački populizam u kojem živimo, kao da povremeno reaguje na „pritiske odozdo“. Mogu li ekološke teme biti snažniji podstrek da do nekih promjena dođe  i institucionalno kao što je 2020-e, tema Zakona o vjeroispovijesti, promjenila odnos snaga u parlamentu Crne Gore?

RAKIĆ – VODINELIĆ: Iskreno da kažem – volela bih, ali nisam sigurna, jer ne znam koliko su problemi zagađenja široko i duboko prisutni u javnosti Srbije. Pritisak koji je doveo do povlačenja jednog zakona i promene drugog, bio je odlučujući, za ovakve odluke predsednika Vučića. Ima izgleda, međutim, da je to učinjeno relativno lako i brzo, zato što predsednik računa da se radi samo o odlaganju i da će i u budućem u parlamentu imati većinu koja bi mogla omogućiti njihovo ponovno izglasavanje. Pored toga, protesti u Srbiji su difuzni, ne predvode ih opozicione političke stranke, a za razliku od Crne Gore, SPC u Srbiji stoji čvrsto uz ovu vlast.

 

Političari su brže od širenja virusa širili moć

MONITOR: Godina na izmaku je bila opterećena mnogim neizvjesnostima, postavljajući pred ljude neka od najvažnijih egzistencijalnih pitanja. Da li je bilo, a ako jeste koji su to, „momentumi“ u 2021-oj?

RAKIĆ-VODINELIĆ: Na planeti Zemlji to je svakako bila proizvodnja i distribucija vakcina protiv kovida 19, ali istovremeno odbijanje velikog broja ljudi da se vakcinišu, diskriminacija najsiromašnijih zemalja u tom pogledu i paralelno s tim burna mutacija virusa, čemu se teško sagledava kraj. Ova dugotrajna pandemija je promenila način života u celom svetu, izuzev ponašanja svetskih političara, koji brže od širenja zaraze pronalaze nove načine da prošire svoju vlast i moć.

U Srbiji istinski ,,momentum“ jeste buđenje izvesne nade da uspostavljeni i već duboko učvršćeni autokratski sistem vlasti ipak može biti smenjen, a odlučujući podstrek tome dali su ekološki pokreti i ono malo nezavisnih medija koji uporno razotkrivaju razornu korupciju, čija je glava u samoj vlasti, a pipci prožimaju čitavo društvo.

 

Teško je ocijeniti da li vrijeme radi za novu vlast u Crnoj Gori

MONITOR:  U Crnoj Gori se pokazuje da promjene  nisu lako sprovodive, između ostalog,  i zbog ustavnih i zakonskih prepreka za sistemske reforme i personalne promjene, posebno u oblasti borbe protiv organizovanog kriminala. Došlo je i do neslaganja između Venecijanske komisije i nove vlasti. Kako je Vaše viđenje te situacije?

RAKIĆ – VODINELIĆ: Za promenu sistema, a upravo takvu promenu proklamuje sadašnja vlast u Crnoj Gori, potrebni su entuzijazam, znanje, autoritet novih vlasti i podrška značajne većine građana. Odavde, primećujem značajnu dozu entuzijazma kod nekih aktera nove vlasti. Nisam u stanju da ocenim koliki je uticaj profesionalizma na mogućnost promene sistema. Borba protiv organizovanog kriminala traži saradnju tužilaca i službi bezbednosti. U Rumuniji EU je takvu saradnju prihvatala jer je preovlađivao utisak da su te službe oslobođene „starih kadrova“. Ali to se dogodilo posle dugog vremena od svrgavanja Čaušeskua.

Teško je oceniti da li vreme radi za novu vlast ili protiv nje. Izgleda mi da bi vreme radilo za novu vlast da koalicione veze koje su omogućile pobedu nisu do te mere pokidane kao što trenutno jesu. I verujem da  uticaj predsednika Srbije na to nije mali.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo