Bez utopije nema napretka i nema budućnosti. Prvi utopisti bili su naši davni preci koji su sišli sa stabla i počeli – skandalozno – hodati na dvije noge, umjesto da i dalje – kako je red i kako je prirodno – hodaju na četiri. Što bismo mi danas radili da nije bilo tih luđaka? Optimistički govoreći, Sanders i svi drugi utopisti koji to uistinu jesu, označavaju put kojim nam valja ići
MONITOR: „KOVID kriza“ je obilježila 2020. godinu. Kraj pandemije je nezahvalno prognozirati, ali se možda mogu pretpostaviti posljedice koje će ovakva 2020. ostaviti na život ljudi u 2021. Šta bismo mogli da očekujemo?
VELJAK: Sasvim je sigurno da će pandemija – kad god bude iza nas – ostaviti značajne posljedice na psihičko zdravlje dijela stanovništva, poznato kao posttraumatski sindrom. Jednako je već danas jasno da će pandemija dovesti do dodatnog porasta bogatstva manjine i osiromašivanja velike većine stanovništva (nadam se – relativnog, premda je već danas velik broj onih koji su iz srednje klase pali među pripadnike socijalne margine, ostavši bez posla, pa i stanova). Također i do produbljivanja rascjepa između bogatih (među koje se sve nasrtljivije i sve uspješnije uvrštava i Kina). Na koji će način pandemija pridonijeti rastu ili padu autoritarnog sindroma – ostaje da se vidi, a u kom će smjeru to ići ovisi bar dijelom i o političkim odabirima u pojedinim zemljama i regijama. Danas se zloćudni proces orbanizacije širi i na zemlje poput Grčke i još nekih (nadajmo se da će se u Sloveniji taj proces orbanizacije zaustaviti), pri čemu valja naglasiti da orbanizacija ne znači nikakvo nasilno nametanje neke diktature nego je ona rezultat demokratskog izbora većine biračkog tijela da živi u neslobodi, pod paskom mudrog i svevidećeg, strogog ali pravednog oca nacije. Središnje je pitanje, pojednostavljeno sljedeće: žele li građani biti podanici ili će podanici u sebi pronaći snage da se oslobode podaničkog statusa i postanu samosvjesni građani i građanke.
MONITOR: Počela je vakcinacija, a već je mjesecima jasno da će biti „rata vakcinama“, da će se utrkivati naučno, ekonomski i politički moćne zemlje da svojim vakcinama „spasu svijet“. Može li se pretpostaviti da će se i kroz tu vitalnu potrebu čovječanstva učvršćivati stari politički i ekonomski savezi, ali i formirati novi?
VELJAK: Prilično je vjerojatno da se na ovo pitanje može dati potvrdan odgovor. A kako će izgledati konkretni savezi koji će se formirati na osnovi „rata vakcina“ – tek ostaje da se vidi!
MONITOR: Nakon izbijanja velike krize kapitalističkog svijeta u jesen 2008. godine, bez obzira na pokušaje (Obama na čelu SAD, pokret „Okupiraj“, „Arapsko proleće“, Siriza u Grčkoj, Korbin na čelu laburista), do ozbiljnih promjena nije došlo. Ima li „svjetlosti na kraju tunela“?
VELJAK: Ima svjetla, ali je pitanje koliko je tunel dug. Stvari mogu ići i u jednom i u drugom smjeru, ponekad i po logici „jedan korak naprijed, dva koraka natrag“ (ili obrnuto). Sve ovisi koliko će logika nacionalne i kulturne homogenizacije, na čijoj afirmaciji rade zagovornici i propagandisti postojeće raspodjele bogatstva i moći, uspjeti da nadvlada logiku racionalnog rasuđivanja, te koliko će emocije pripadništva „stadu“ nadvladati elementarne ljudske emocije, koje uključuju i empatiju i samopoštovanje i mnogo toga drugoga, sve ono po čemu se ljudska bića razlikuju od zvjeradi.
MONITOR: Berni Sanders, Džeremi Korbin, Janis Varufakis, neki od najpoznatijih ljevičara u zapadnoj politici, nisu uspjeli da dobiju podršku u partijama preko kojih su djelovali. Da li su oni i slični njima, zapravo, neka vrsta utopista u današnjem svijetu?
VELJAK: Bez utopije nema napretka i nema budućnosti. Prvi utopisti bili su oni naši davni preci koji su sišli sa stabla i počeli – skandalozno – hodati na dvije noge, umjesto da i dalje – kako je red i kako je prirodno – hodaju na četiri. Što bismo mi danas radili da nije bilo tih luđaka? Optimistički govoreći, Sanders i svi drugi utopisti, svi oni među spomenutima i nespomenutima koji to uistinu jesu, označavaju put kojim nam valja ići.
MONITOR: Bregzit je završen. Obje strane izjavljuju da su zadovoljne završetkom pregovora. Ostaje mnogo nedoumica o budućnosti EU, prije svega. Neki joj prognoziraju dalje osipanje, ali iz Brisela se, ovih dana, može čuti i da se EU priprema da osnaži svoju posebnost. Šta vi predviđate?
VELJAK: Bregzit, koji je rezultat jedne smišljene suverenističke kampanje, po njezinom karakteru gotovo zavjere, a za što će cijenu platiti u prvom redu britansko stanovništvo, upućuje na neke važnije probleme. Najveći je problem s EU taj da ona – bar od 1990, značajnim dijelom funkcionira kao ekspozitura svjetskih centara financijske moći. To se najbolje očituje u stavu spram zemalja kandidata (tzv. regiji Zapadnog Balkana): umjesto da se u procesu pristupnih pregovora usredotoči na standarde EU poput vladavine prava – što uglavnom ostaje na deklarativnoj razini, Unija se faktički postavlja kao zaštitnik financijskih interesa investitora u tim zemljama, i to ne tek investitora iz EU nego i svih drugih stranih investitora. Slično važi i za članice: Unija je nemoćna da spriječi flagrantno kršenje svojih standarda u zemljama poput Mađarske i Poljske, ali je zato bila veoma efikasna u discipliniranju Grčke da plaća svoje dugove bankama, čak i onima koje nemaju nikakve veze s EU. Da se razumijemo: EU nema za zemlje Zapadnog Balkana alternativu, jer su euroazijske integracije i slične alternativne varijante još mnogo lošije i besperspektivnije, ali to ne znači da smijemo zanemariti probleme (od deficita demokratskog odlučivanja u izvršnim organima Unije, pa nadalje) koji bi i samu opstojnost Unije mogli učiniti upitnom.
MONITOR: Kina je i dalje velika enigma. Da li se iz dosadašnje spoljne politike Kine (posebno iz projekta „Pojas i put“), može nazreti njena dugoročna ambicija u odnosu na ostatak svijeta? Da li je nominalno i dalje komunistička Kina, „prevarila“ Zapad?
VELJAK: Kina je nevjerojatan primjer negativne sinteze nasljeđenog feudalizma (koji se bio transformirao u autoritarni staljinistički poredak, koji s idejom komunizma nije imao nikakve veze, ali se prikazivao kao socijalizam i komunizam) i najgrublje varijante neoliberalizma. Zapad je tu pokazao kako profit ima jednoznačnu prednost nad demokratskim standardima. Deklarativno se osuđivalo (i osuđuje) kršenje ljudskih prava u Kini, ali se istovremeno investira u Kinu, što je rezultiralo time da će Kina postati dominantnom svjetskom silom. Zapad tu plaća cijenu svojega podvrgavanja logici tržišta, a kuda će to odvesti – preostaje da se vidi.
MONITOR: Da li očekujete suštinske promjene u politici SAD koju će predvoditi Bajden – Haris tim?
VELJAK: Ne možemo očekivati značajnije promjene u američkoj vanjskoj politici. Ona će se vjerojatno osloboditi od izolacionističkih tendencija prisutnih u proteklom periodu, vjerojatno će se obnoviti bliska suradnja s EU, vjerojatno će (makar samo na deklarativnoj razini) biti zaoštren stav u odnosu na diktatorske režime širom svijeta (bojim se da to neće biti slučaj sa stavom spram S. Arabije, bez čega se ne može govoriti o zbiljskom zalaganju za zaštitu ljudskih prava). Na planu unutarnje politike vjerojatno će jačati procesi uvođenja elemenata socijalne države, ali će izostati transformacija zemlje u smjeru demokratskog socijalizma (zato i nema uključivanja progresivnih demokrata u novu administraciju). Ne treba imati iluzija: nova američka administracija i dalje će štititi interese kapitala. No, to nipošto ne znači da se Trumpovim porazom ništa bitno ne mijenja: razlika između autoritarnog primitivizma i pristojnog govora nije puko retorička.
Kriza bi mogla ojačati ksenofobiju i radikalizam
MONITOR: Ekonomska kriza koja se očekuje, u pravom smislu još se nije razbuktala, a već su mnogi izgubili posao. Hoće li ta situacija u smislu „Neće nam biti bolje dok nam ne bude gore“, promijeniti političku sliku Evrope i Zapadnog svijeta, ka solidarnijim i ekonomski humanijim porecima?
VELJAK: Volio bih da i na ovo pitanje hoće li kriza usmjeriti Zapad boljem i solidarnijem svijetu mogu odgovoriti potvrdno. Ne isključujem, doduše, tu poželjnu mogućnost, ali valja biti oprezan. Predstojeća kriza mogla bi, naime, ojačati ksenofobiju i politički radikalizam. Određena vrsta medija već širi obavezujuće istine: Za naše nevolje nisu krivi pohlepa za što većim profitom, makar i kroz gaženje leševa i proizvođenje masovne nesreće i svakovrsnih individualnih i kolektivnih nedaća, nego su krivi oni drugi, stranci, imigranti, oni koji ne vole našeg vođu, pa se moramo zbiti uz njega (jer oni rade protivu naših vrijednosti, naše tradicije, našeg identiteta). Nećemo slušati laži o rodbini našeg vođe koja se bogati na tuđoj nesreći, jer tko u takve besramne laži vjeruje – izdajnik je, a tko ih širi – naravno, taj je strani plaćenik. Osim, toga: ako nas je snašla neka nevolja, sami smo krivi: nismo se pridržavali propisanih mjera zaštite, nismo se na vrijeme učlanili u stranku u koju se svaki savjestan građanin mora učlaniti, pa smo onda ostali bez posla ili je naša firma propala zbog neplaćanja poreza i ostalih dažbina (čega je članstvo stranke našeg vođe s pravom bilo oslobođeno) ili smo, naprosto, bili lijeni i nesnalažljivi pa nas je stigla zaslužena kazna.
Nastasja RADOVIĆ
INTERVJU3 sedmice
DANAS, SJUTRA1 sedmica
DRUŠTVO3 sedmice
DRUŠTVO3 sedmice
FOKUS3 sedmice
HORIZONTI3 sedmice
Izdvojeno3 sedmice