Nova Vlada  se  donedavno nije ni deklarativno  izjašnjavala na temu rodne ravnopravnosti, koja  je za većinu predstavnika nove vlasti praktično nepostojeća, s par izuzetaka koji su pokazali manjak razumijevanja njene potrebe i važnosti

MONITOR: Saopštili ste nedavno da se Centru za ženska prava, zbog pandemije, javlja sve veći broj žena kojima je potrebna psihološka i pravna zaštita.  Da li njihovu potrebu za pomoći prati snažnija reakcija institucija?

RAIČEVIĆ: Tako je. Uobičajeno  sumiranje podataka iz naših evidencija koje radimo par puta godišnje,  pokazuje da je Centar za ženska prava od početka godine pružio preko 2500 usluga ženama koje su preživjele nasilje,  doživjele diskriminaciju po osnovu pola ili institucionalnu diskriminaciju. Besplatne usluge koje pružamo obuhvataju informisanje, inicijalno i psihološko savjetovanje i psihoterapiju, pravno savjetovanje i zastupanje, pratnju povjerljivog lica, posredovanje u kontaktu sa institucijama. Zbog teške ekonomske situacije izašli smo iz okvira osnovnih aktivnosti Centra  i potrudili se da obezbijedimo pakete hrane i higijenskih sredstava za naše najugroženije korisnice. Podijelili smo oko 3 tone hrane zahvaljujući podršci OEBS-a i ljubaznošću ljudi iz firme Sjever, koja je obezbijedila besplatan prevoz za žene sa sjevera.

Mislim da ove brojke daju objektivan odgovor na vaše pitanje. Da je podrška institucija dovoljna i adekvatna, bila bi neuporedivo manja  i  potreba za servisima poput ovih koje pruža naša NVO. Naime, pored toga što je besplatan, naš servis je specijalizovan za pitanja rodno zasnovanog nasilja i diskriminacije, sa dugogodišnjim iskustvom u radu. Upravo ta vrsta specijalizacije, pored motivisanih i posvećenih profesionalaca/ki, često nedostaje državnim institucijama. To se mora mijenjati, jer su u pitanju usluge koje koriste najranjivije kategorije stanovništva, pa od kvaliteta tih usluga umnogome zavisi ne samo kvalitet života , nego i poštovanje i zaštita osnovnih ljudskih prava korisnika.

MONITOR: Kazali ste i da je epidemija poslužila da se sagledaju razmjere rodne nejednakosti. Na koji način se to pokazalo?

RAIČEVIĆ: To se vidi u svim oblastima života – od porasta nasilja nad ženama  koje u uslovima zabrane izlaska i kretanja predstavlja mnogo veći rizik, do rada i zapošljavanja, gdje je od početka pandemije bez posla ostalo oko 6.000 žena. Osim toga tradicionalna rodna podjela zanimanja je najveći teret pandemije svalila na žene, s obzirom da one čine najveći broj zaposlenih u zdravstvu, uslužnim djelatnostima, trgovini, školskom sistemu, socijalnoj zaštiti, dakle onim djelatnostima koje su najizloženije, najrizičnije  po zdravlje i koje su zahtijevala prekovremeni rad tokom trajanja mjera protiv pandemije.

Sjetimo se prvih dana pandemije kada su medicinske radnice radile bez zaštitne opreme u uslovima rizičnim po zdravlje. Isto je bilo i sa ženama zaposlenim u trgovinama u uslovima strahovitih gužvi  nastalih zbog kompulsivne kupovine namirnica i sredstava za higijenu.  I jedne  i druge su radile i rade u produženim smjenama,  bez dodatne nadoknade. Osim toga, ograničenje  javnog transporta  je nesrazmjerno više pogodilo žene, jer u mnogo manjem procentu posjeduju sopstveno vozilo,  pa mnoge od njih nisu imale načina da se prebace do posla ili nazad kući u kasnijim časovima, nakon zatvaranja trgovina ili završetka smjene u zdravstvenim ustanovama.

Tu je i pitanje usklađivanja poslovnih obaveza i porodičnog života, koje je u uslovima zatvaranja škola i vrtića opet teže pogodilo žene, zbog činjenice da one dominantno brinu o djeci i obavljaju neplaćeni rad u kući. Prema nedavnom izvještaju UNDP, rad žena u domenu neplaćnog rada i njege u domaćinstvu premašio je rad muškaraca za 92 odsto, dok je novčana vrijednost takvog rada projektovana na 122 miliona eura tokom tri mjeseca pandemije Covid-19, od aprila do juna.
Osim toga tradicionalna podjela uloga je uslovila da najveći broj samohranih roditelja čine žene, koje su višestruko pogođene lošim uslovima rada i usklađivanja porodičnih obaveza  u navedenim okolnostima, a bez ikakve podrške institucija. Za neke od njih je čak i rad od kuće predstavljato ozbiljan problem, usled nedostatka tehničkih i prostornih uslova i zahtjeva obrazovnog sistema prema djeci u  uslovima online nastave. Nemogućnost da rade i brinu o djeci, za mnoge je smohrane majke značilo gubitak posla i put u siromaštvo i socijalnu nesigurnost.  S druge strane sistem socijalne zaštite je slijep za ove probleme, jednako tretira nejednake, što znači da  diskriminiše.

MONITOR: Kako vidite novu vlast u svjetlu rodne ravnopravnosti? Krećemo se na bolje ili korak unazad?

RAIČEVIĆ: Prethodna vlast je deklarativno zastupala rodnu ravnopravnost, usvajala zakone i politike u ovoj oblasti, ali bez ozbiljnijih rezultata u prevazilaženju nejednakosti. Uostalom, u uslovima ekonomske, političke i svake druge nejednakosti koju je kreirala prethodna vlast , čak ni progresivna zakonska rješenja nisu mogla imati zadovoljavajući efekat na rodnu ravnopravnost. Njeno postizanje se mora posmatrati u kontekstu razbijanja ne samo rodnih, nego i političkih, ekonomskih, socijalnih, etničkih i drugih hijerarhija i to je sad zadatak nove vlasti. Ona se  donedavno nije ni deklarativno  izjašnjavala o ovoj temi, koja  je za većinu predstavnika nove vlasti praktično nepostojeća, s par izuzetaka koji su pokazali manjak razumijevanja potrebe i važnosti rodne ravnopravnosti.

Ipak želim da vjerujem da ćemo kroz javno zastupanje i saradnju sa parlamentom i Vladom moći da utičemo da se stvari mijenjaju nabolje.

MONITOR: Centar je reagovao zbog malog broja žena u novoj Vladi, odnosno žena koje nijesu emancipatorski oirjentisane, ali i zbog  toga što na čelu novoformiranih poslaničkih klubova nema žena. Da li ste bili u komunikaciji sa predstavnicima nove vlasti tim povodom?

RAIČEVIĆ: Naša javna  reakcija je uslijedila odmah pošto smo vidjeli da žena nema  u pregovorima za sastav nove Vlade, pa je bilo za očekivati da ih neće biti ni u samoj Vladi. Uputili smo otvoreno pismo svim predstavnicima nove vlasti i tadašnjem mandataru, a sada premijeru. Od njih nismo dobili nikakav zvaničan odgovor, ali jesmo snažnu podršku međunarodne zajednice, u prvom redu javno pismo podrške EU ambasadorke, gđe Popa, zatim podršku tokom sastanaka sa ambasadorkama Austrije, Bugarske, Velike Britanije, a naš rad podržava i ambasadorka SAD-a. Nakon toga su 4 žene predložene u sastav nove Vlade što, vjerujem, nije slučajno.

Što se tiče Skupštine, imale smo više inicijativa, kako prema predsjedniku Skupštine, koji je izrazio otvorenost za saradnju, tako i prema Kolegijumu predsjednika i članovima i članicama Radne grupe za izmjene i dopune Poslovnika o radu Skupštine,  kojima smo predložili da se novim Poslovnikom propiše minimalna zastupljenost žena kako u odnosu na sastav skupštinskih tijela i delegacija, tako i u izboru i imenovanjima potpredsjednika Skupštine i predsjednika skupštinskih tijela. Predložili smo i da se Poslovnikom o radu Skupštine prepozna potreba uključivanja rodne perspektive u vršenje njenih ustavnih ovlašćenja, kao i da se uklone  formalne prepreke za učešće organizacija civilnog društva i drugih relevantnih zainteresovanih strana, u radu skupštinskih radnih tijela.  Zadovoljne smo što je, u međuvremenu,  poslanica Branka Bošnjak izabrana za potpredsjenicu Skupštine, ali to nije dovoljno – Skupštinu je potrebno transformisati u istinski predstavnički dom svih njenih građana i građanki, jer ona u ovakvom sastavu to nije.

MONITOR: Neki od kadrovskih izbora nove većine kritikovani su s aspekta zaštite ljudskih prava.  Koji su po Vama izbori sporni i zašto?

RAIČEVIĆ: Zabrinjava izbor Jovana Vučurovića za predsjendnika Odbora za ljudska prava i slobode,  zbog negiranja genocida u Srebrenici, stavova o manjinama i negativnom odnosu prema LGBT populaciji. Smatram da javno izrečeni stavovi i uvjerenja moraju biti jedan od ključnih kriterijuma za izbor na funkcije iz domena ljudskih prava.Ono što ohrabruje je  izbor Božene Jelušić za predsjednicu Odbora za rodnu ravnopravnost.

MONITOR: Novoj Vladi se  prigovara najčešće upravo na polju ljudskih prava, od onih koji se tiču manjina, preko ženskog pitanja. Kako Vi vidite kapacitet  Vlade u tom svjetlu?

RAIČEVIĆ: S pažnjom smo pratili proces uspostavljanja nove vlasti i javne izjave njihovih predstavnika/ca. Nekako su u javnosti bile najprisutnije izjave ministarke Bratić, koja se iz dana u dan, rekla bih nepromišljeno, izjašnjavala o raznim temama, pa i o položaju žena. Smatram da su lična ubjeđenja nosilaca najviših javnih funkcija veoma važna, posebno za resor kulture i obrazovanja na kojem počivaju društvene promjene. Ako osoba zadužena za kreiranje obrazovne i kulturne politike nema  kapaciteta  da  prava žena shvati kao temelj demokratske promjene, ako ne vidi strukturne nejednakosti koje žene, posebno žene iz marginalizovanih grupa, osujećuju u ostvarivanju sopstvenog potencijala, kako možemo očekivati da taj suštinski važan resor radi na prevazilaženju ovih nejednakosti? Problematično je što  takav njen stav nije suštinski drugačiji od neoliberalnog stava  koji je zagovarala prethodna vlast, a to je da su siromaštvo i deprivacija crnogorskog stanovništva jedino njegova odgovornost. To svakako nije ono što želimo od ove vlasti.  Na sreću, neki članovi i članice Vlade su već preduzeli korake koji pokazuju spremnost za suštinsku demokratizaciju njihovih resora, poput  ministarke javne uprave,Tamare Srzentić i ministra unutrašnjih poslova Sergeja Sekulovića, koji su najavili veću otvorenost  i saradnju sa civilnim društvom, kao preduslov kontrole i odgovornosti vlasti.

Za rad našeg Centra su posebno važni resori pravde i ljudskih prava , kao i socijalnog staranja, pa ćemo nastojati da sa njima ostvarimo uspješnu saradnju.

Milena PEROVIĆ