Povežite se sa nama

INTERVJU

MAJA RAIČEVIĆ, CENTAR ZA ŽENSKA PRAVA: Nova vlast ćuti o rodnoj (ne)ravnopravnosti

Objavljeno prije

na

Nova Vlada  se  donedavno nije ni deklarativno  izjašnjavala na temu rodne ravnopravnosti, koja  je za većinu predstavnika nove vlasti praktično nepostojeća, s par izuzetaka koji su pokazali manjak razumijevanja njene potrebe i važnosti

 

MONITOR: Saopštili ste nedavno da se Centru za ženska prava, zbog pandemije, javlja sve veći broj žena kojima je potrebna psihološka i pravna zaštita.  Da li njihovu potrebu za pomoći prati snažnija reakcija institucija?

RAIČEVIĆ: Tako je. Uobičajeno  sumiranje podataka iz naših evidencija koje radimo par puta godišnje,  pokazuje da je Centar za ženska prava od početka godine pružio preko 2500 usluga ženama koje su preživjele nasilje,  doživjele diskriminaciju po osnovu pola ili institucionalnu diskriminaciju. Besplatne usluge koje pružamo obuhvataju informisanje, inicijalno i psihološko savjetovanje i psihoterapiju, pravno savjetovanje i zastupanje, pratnju povjerljivog lica, posredovanje u kontaktu sa institucijama. Zbog teške ekonomske situacije izašli smo iz okvira osnovnih aktivnosti Centra  i potrudili se da obezbijedimo pakete hrane i higijenskih sredstava za naše najugroženije korisnice. Podijelili smo oko 3 tone hrane zahvaljujući podršci OEBS-a i ljubaznošću ljudi iz firme Sjever, koja je obezbijedila besplatan prevoz za žene sa sjevera.

Mislim da ove brojke daju objektivan odgovor na vaše pitanje. Da je podrška institucija dovoljna i adekvatna, bila bi neuporedivo manja  i  potreba za servisima poput ovih koje pruža naša NVO. Naime, pored toga što je besplatan, naš servis je specijalizovan za pitanja rodno zasnovanog nasilja i diskriminacije, sa dugogodišnjim iskustvom u radu. Upravo ta vrsta specijalizacije, pored motivisanih i posvećenih profesionalaca/ki, često nedostaje državnim institucijama. To se mora mijenjati, jer su u pitanju usluge koje koriste najranjivije kategorije stanovništva, pa od kvaliteta tih usluga umnogome zavisi ne samo kvalitet života , nego i poštovanje i zaštita osnovnih ljudskih prava korisnika.

MONITOR: Kazali ste i da je epidemija poslužila da se sagledaju razmjere rodne nejednakosti. Na koji način se to pokazalo?

RAIČEVIĆ: To se vidi u svim oblastima života – od porasta nasilja nad ženama  koje u uslovima zabrane izlaska i kretanja predstavlja mnogo veći rizik, do rada i zapošljavanja, gdje je od početka pandemije bez posla ostalo oko 6.000 žena. Osim toga tradicionalna rodna podjela zanimanja je najveći teret pandemije svalila na žene, s obzirom da one čine najveći broj zaposlenih u zdravstvu, uslužnim djelatnostima, trgovini, školskom sistemu, socijalnoj zaštiti, dakle onim djelatnostima koje su najizloženije, najrizičnije  po zdravlje i koje su zahtijevala prekovremeni rad tokom trajanja mjera protiv pandemije.

Sjetimo se prvih dana pandemije kada su medicinske radnice radile bez zaštitne opreme u uslovima rizičnim po zdravlje. Isto je bilo i sa ženama zaposlenim u trgovinama u uslovima strahovitih gužvi  nastalih zbog kompulsivne kupovine namirnica i sredstava za higijenu.  I jedne  i druge su radile i rade u produženim smjenama,  bez dodatne nadoknade. Osim toga, ograničenje  javnog transporta  je nesrazmjerno više pogodilo žene, jer u mnogo manjem procentu posjeduju sopstveno vozilo,  pa mnoge od njih nisu imale načina da se prebace do posla ili nazad kući u kasnijim časovima, nakon zatvaranja trgovina ili završetka smjene u zdravstvenim ustanovama.

Tu je i pitanje usklađivanja poslovnih obaveza i porodičnog života, koje je u uslovima zatvaranja škola i vrtića opet teže pogodilo žene, zbog činjenice da one dominantno brinu o djeci i obavljaju neplaćeni rad u kući. Prema nedavnom izvještaju UNDP, rad žena u domenu neplaćnog rada i njege u domaćinstvu premašio je rad muškaraca za 92 odsto, dok je novčana vrijednost takvog rada projektovana na 122 miliona eura tokom tri mjeseca pandemije Covid-19, od aprila do juna.
Osim toga tradicionalna podjela uloga je uslovila da najveći broj samohranih roditelja čine žene, koje su višestruko pogođene lošim uslovima rada i usklađivanja porodičnih obaveza  u navedenim okolnostima, a bez ikakve podrške institucija. Za neke od njih je čak i rad od kuće predstavljato ozbiljan problem, usled nedostatka tehničkih i prostornih uslova i zahtjeva obrazovnog sistema prema djeci u  uslovima online nastave. Nemogućnost da rade i brinu o djeci, za mnoge je smohrane majke značilo gubitak posla i put u siromaštvo i socijalnu nesigurnost.  S druge strane sistem socijalne zaštite je slijep za ove probleme, jednako tretira nejednake, što znači da  diskriminiše.

MONITOR: Kako vidite novu vlast u svjetlu rodne ravnopravnosti? Krećemo se na bolje ili korak unazad?

RAIČEVIĆ: Prethodna vlast je deklarativno zastupala rodnu ravnopravnost, usvajala zakone i politike u ovoj oblasti, ali bez ozbiljnijih rezultata u prevazilaženju nejednakosti. Uostalom, u uslovima ekonomske, političke i svake druge nejednakosti koju je kreirala prethodna vlast , čak ni progresivna zakonska rješenja nisu mogla imati zadovoljavajući efekat na rodnu ravnopravnost. Njeno postizanje se mora posmatrati u kontekstu razbijanja ne samo rodnih, nego i političkih, ekonomskih, socijalnih, etničkih i drugih hijerarhija i to je sad zadatak nove vlasti. Ona se  donedavno nije ni deklarativno  izjašnjavala o ovoj temi, koja  je za većinu predstavnika nove vlasti praktično nepostojeća, s par izuzetaka koji su pokazali manjak razumijevanja potrebe i važnosti rodne ravnopravnosti.

Ipak želim da vjerujem da ćemo kroz javno zastupanje i saradnju sa parlamentom i Vladom moći da utičemo da se stvari mijenjaju nabolje.

MONITOR: Centar je reagovao zbog malog broja žena u novoj Vladi, odnosno žena koje nijesu emancipatorski oirjentisane, ali i zbog  toga što na čelu novoformiranih poslaničkih klubova nema žena. Da li ste bili u komunikaciji sa predstavnicima nove vlasti tim povodom?

RAIČEVIĆ: Naša javna  reakcija je uslijedila odmah pošto smo vidjeli da žena nema  u pregovorima za sastav nove Vlade, pa je bilo za očekivati da ih neće biti ni u samoj Vladi. Uputili smo otvoreno pismo svim predstavnicima nove vlasti i tadašnjem mandataru, a sada premijeru. Od njih nismo dobili nikakav zvaničan odgovor, ali jesmo snažnu podršku međunarodne zajednice, u prvom redu javno pismo podrške EU ambasadorke, gđe Popa, zatim podršku tokom sastanaka sa ambasadorkama Austrije, Bugarske, Velike Britanije, a naš rad podržava i ambasadorka SAD-a. Nakon toga su 4 žene predložene u sastav nove Vlade što, vjerujem, nije slučajno.

Što se tiče Skupštine, imale smo više inicijativa, kako prema predsjedniku Skupštine, koji je izrazio otvorenost za saradnju, tako i prema Kolegijumu predsjednika i članovima i članicama Radne grupe za izmjene i dopune Poslovnika o radu Skupštine,  kojima smo predložili da se novim Poslovnikom propiše minimalna zastupljenost žena kako u odnosu na sastav skupštinskih tijela i delegacija, tako i u izboru i imenovanjima potpredsjednika Skupštine i predsjednika skupštinskih tijela. Predložili smo i da se Poslovnikom o radu Skupštine prepozna potreba uključivanja rodne perspektive u vršenje njenih ustavnih ovlašćenja, kao i da se uklone  formalne prepreke za učešće organizacija civilnog društva i drugih relevantnih zainteresovanih strana, u radu skupštinskih radnih tijela.  Zadovoljne smo što je, u međuvremenu,  poslanica Branka Bošnjak izabrana za potpredsjenicu Skupštine, ali to nije dovoljno – Skupštinu je potrebno transformisati u istinski predstavnički dom svih njenih građana i građanki, jer ona u ovakvom sastavu to nije.

MONITOR: Neki od kadrovskih izbora nove većine kritikovani su s aspekta zaštite ljudskih prava.  Koji su po Vama izbori sporni i zašto?

RAIČEVIĆ: Zabrinjava izbor Jovana Vučurovića za predsjendnika Odbora za ljudska prava i slobode,  zbog negiranja genocida u Srebrenici, stavova o manjinama i negativnom odnosu prema LGBT populaciji. Smatram da javno izrečeni stavovi i uvjerenja moraju biti jedan od ključnih kriterijuma za izbor na funkcije iz domena ljudskih prava.Ono što ohrabruje je  izbor Božene Jelušić za predsjednicu Odbora za rodnu ravnopravnost.

MONITOR: Novoj Vladi se  prigovara najčešće upravo na polju ljudskih prava, od onih koji se tiču manjina, preko ženskog pitanja. Kako Vi vidite kapacitet  Vlade u tom svjetlu?

RAIČEVIĆ: S pažnjom smo pratili proces uspostavljanja nove vlasti i javne izjave njihovih predstavnika/ca. Nekako su u javnosti bile najprisutnije izjave ministarke Bratić, koja se iz dana u dan, rekla bih nepromišljeno, izjašnjavala o raznim temama, pa i o položaju žena. Smatram da su lična ubjeđenja nosilaca najviših javnih funkcija veoma važna, posebno za resor kulture i obrazovanja na kojem počivaju društvene promjene. Ako osoba zadužena za kreiranje obrazovne i kulturne politike nema  kapaciteta  da  prava žena shvati kao temelj demokratske promjene, ako ne vidi strukturne nejednakosti koje žene, posebno žene iz marginalizovanih grupa, osujećuju u ostvarivanju sopstvenog potencijala, kako možemo očekivati da taj suštinski važan resor radi na prevazilaženju ovih nejednakosti? Problematično je što  takav njen stav nije suštinski drugačiji od neoliberalnog stava  koji je zagovarala prethodna vlast, a to je da su siromaštvo i deprivacija crnogorskog stanovništva jedino njegova odgovornost. To svakako nije ono što želimo od ove vlasti.  Na sreću, neki članovi i članice Vlade su već preduzeli korake koji pokazuju spremnost za suštinsku demokratizaciju njihovih resora, poput  ministarke javne uprave,Tamare Srzentić i ministra unutrašnjih poslova Sergeja Sekulovića, koji su najavili veću otvorenost  i saradnju sa civilnim društvom, kao preduslov kontrole i odgovornosti vlasti.

Za rad našeg Centra su posebno važni resori pravde i ljudskih prava , kao i socijalnog staranja, pa ćemo nastojati da sa njima ostvarimo uspješnu saradnju.

Milena PEROVIĆ

Komentari

INTERVJU

LJUPKA KOVAČEVIĆ, ANIMA: Vrijeme je za izbore

Objavljeno prije

na

Objavio:

Vjerujem da je prva ekspertska vlada kao koncept imala potencijala ali sa našim neodgovornim, pohlepnim i bahatim političarima dodatno je destabilizovala stanje u zemlji. Širiti taj koncept nije logično ni korisno a praviti kompromisni bućkuriš još manje. Po mom mišljenju vrijeme je za nove izbore i nadam se da URA neće pristati na još jedan ustupak

 

MONITOR: Ove sedmice pričamo o uvođenju vjeronauke u škole, a nakon najave tek ustoličenog mitropolita Joanikija da je to „osnovno dječije pravo“, te da samo rijetke zemlje u Evropi nemaju tu vrstu obrazovanja. Kako vidite želju mitropolita, i da li bi nam uvođenje vjeronauke pomoglo da budemo više evropski?

KOVAČEVIĆ: Izjavu  mitropolita shvatam kao znak namjere da povećava tenzije u Crnoj Gori i da one trenutno odgovaraju SPC. Crna Gora je definisana kao građanska i sekularna i to je najoptimalniji okvir za multietničku i multikonfesionalnu zajednicu. Svaka vjerska zajednica ima pravo da organizuje vjersku nastavu i to već funkcioniše. Najslabije funkcioniše građansko obrazovanje u okviru zvaničnih institucija. Podržavalo se djelovanje i razvoj vjerskih zajednica a nipodoštavalo građansko obrazovanje i inicijative. Rezultati su prisutni i vidljivi kroz nizak stepen emancipatorske i kritičke svijesti. To što većina zemalja Evrope ima vjersko obrazovanje ne znači da je dobro za Crnu Goru, malu teritoriju sa malim brojem stanovnika čija je situacija ekonomska, istorijska, obrazovna i politička specifična. U tim zemljama je vjerska odrednica stvar intime i slobodnog izbora, kod  nas se vjerskim odrednicama maše u javnosti i služe za demonstriranje  moći i ugrožavanje drugačijih. Religija je u našim uslovima vrlo opasno oružje u rukama neodgovornih vjerskih vođa i političkih elita i udaljava nas od Evrope.

MONITOR: Kako komentarišete ustoličenje mitropolita Joanikija, te sve što je pratilo taj događaj, ali i prve poteze mitropolita naokon ustoličenja, poput ugošćavanja Milorada Dodika?

KOVAČEVIĆ: Ustoličenje je bilo „silom na sramotu” kako se kaže u narodu. I sila i sramota su očite, izuzimajući  iz toga veliki broj onih koji su protestovali sa  iskrenim ubjeđenjem da brane državu i dostojanstvo, došlo se do „crvene linije” i pružen je otpor. Mislim da su ti građani i građanke, i  razumne  intervencije bezbjednosnih službi obezbijedili da se krizna situacija završi bez žrtava, iako je bilo prekomjerne upotrebe sile. I to se mora preispitati i sankcionisati. Dvije slike koje su za mene vrlo značajne sa Cetinja su dva lica. Lice premijera koje je jasno pokazalo beskompromisnost i odvažnost da po svaku cijenu brani vlastite ciljeve i  spremnost da interese svoje crkve stavi iznad interesa države i ljudi što liči vjerskom fundamentalizmu. U kriznoj situaciju u pomoć su pristigli oni koji dijele ista vjerska ubjeđenja a ne nezavisni eksperti. Nakon ostvarenja cilja logično je očekivati da će pokazati umjerenost i spremnost za dijalog  o pitanjima državnog i društvenog funkcionisanja  uz obavezne „konsultacije“ sa zapadnim saveznicima.  Drugo lice je lice predsjednika države. Jasna je bila neusklađenost sa pozicijom i situacijom. Izlazak na ulicu kao približavanje građanima sa svitom obezbjeđenja bilo je karikaturalno a djelovanje besmisleno. Nakon ove situacije duboke narcističke povrede (možda i ugroženosti drugih interesa), logičan je žešći sukob sa svima onima koje prepozna kao prijetnju. Vidljivo oslabljen računa na sve članove partije i nastaviće  mobilizaciju članstva i sluđivanje stanovništva tzv. ugroženošću države i intenziviraće  „konsultacije”  uz pokušaj mobilizacije  zapadnih saveznika. Obje slike pokazuju autoritarne vođe koje gaje duboko potcjenjivanje i prezir prema onima koji su ih birali i nemaju povjerenja, ni sposobnosti da riješe sukobe koje su proizveli i proizvode u zemlji. Saveznici van zemlje već preuzimaju kontrolu i u skladu sa njihovim interesima dalje diriguju sukobom. Milorad Dodik je znak takvih uticaja, prijetnja primjerom i simbol stvaranja uticaja koji prevazilazi granice i ne priznaje legalne državne granice.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 24. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

IVANA ŽANIĆ, IZVRŠNA DIREKTORKA FONDA ZA HUMANITARNO PRAVO: Vučić neće protiv bivših mentora

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nije u Srbiji problem u nepostojanju zakonodavnog okvira već u neprimjenjivanju zakonskih mogućnosti i u opštem neradu oko istraživanja i procesuiranja ratnih zločina. Dakle, naše institucije imaju sve, samo je potrebno da sjednu i da rade, a to izgleda njima najteže pada

 

MONITOR: Ovih dana je u Beogradu održana Regionalna konferencija tužilaštava o saradnji u krivičnom progonu počinilaca ratnih zločina, u organizaciji srpskog Tužilaštva za ratne zločine, a uz podršku UN i vlade Velike Britanije. Kako ocjenjujete ovaj događaj?

ŽANIĆ: O održavanju ovog događaja znamo samo na osnovu šturog saopštenja Tužilaštva za ratne zločine i članaka malobrojnih medija koji još uvek prate ove teme. Osim floskula koje slušamo duži niz godina kako je regionalna saradnja važna i kako mora biti unapređena jer žrtve to očekuju, nismo čuli ništa novo. U stvarnosti je baš sve suprotno od toga. Nema iskrene volje da se sarađuje i veruje pravosudnim organima država u regionu, da se razmenjuju važni predmeti i dokazi, da se radi na otkrivanju masovnih grobnica.

Od vidiljive regionalne saradnje imamo dva medijska članka da je organizovana regionalna konferencija tužilaca u regionu. Koji su zaključci te konferencije i koji su naredni koraci dogovoreni – o tome nema ni reči. Tako da ja ovaj sastank ocenjujem kao potpuno trošenje vremena na razgovor koji je vođen već mnogo puta do sada, a koji nije doveo ni do kakvih pomaka u procesuiranju ratnih zločina niti do poboljšanja regionalne saradnje.

MONITOR: Ministarka pravde u vladi Srbije Maja Popović tom prilikom je naglasila posvećenost Srbije procesuranju optuženih za ratne zločine, pozivajući se na Nacionalnu strategiju za procesuiranje ratnih zločina 2021–2026 i najavljujući skoro usvajanje Akcionog plana za njenu primjenu. Kako komentarišete tvrdnju ministarke o „jakim institucionalnim kapacitetima Srbije“?

ŽANIĆ: Što se tiče institucionalnog i zakonodavnog okvira – Srbija zaista ima sve na raspolaganju. Postoje zakoni na osnovu kojih se sudi, zaključeni memorandumi i protokoli o saradnji sa tužilaštvima u regionu. Imali smo čak i prvu Nacionalnu strategiju za procesuiranje ratnih zločina koja je i usvojena da bi se ubrzalo procesuiranje ratnih zločina. Uskoro ćemo dobiti i drugu strategiju sa propratnim akcionim planom. Nije problem u nepostojanju zakonodavnog okvira već u neprimenjivanju zakonskih mogućnosti i u jednom opštem neradu po pitanju istraživanja i procesuiranja ratnih zločina. Dakle, naše institucije imaju sve, samo je potrebno da sednu i da rade, a to izgleda njima najteže pada. Samo bih podsetila da mi trenutno u TRZ imamo 12 zamenika tužioca i za prošlu godinu samo dve optužnice koje su rezultat isključivo njihovog rada. Dakle, imamo šest puta više zamenika tužilaca nego optužnica.

MONITOR: Za vrijeme trajanja Regionalne konferencije, predsjednik Srbije Aleksandar Vučić sastao se sa glavnim tužiocem Mehanizma za međunarodne krivične sudove Seržom Bramercom. Vučić je saopštio da je to bio razgovor o poboljšanju regionalne saradnje u vezi sa optužbama za ratne zločine. Imate li saznanja o „konkretnijim“ zahtjevima Bramerca?

ŽANIĆ: Kad god bi dolazio u posetu Srbiji, Serž Bramerc bi dolazio i u FHP kako bismo razgovarali o tome ima li pomaka u procesuiranju ratnih zločina pred domaćim sudovima. Međutim, poslednje dve godine Bramerc razgovara isključivo sa tužiteljkom za ratne zločine Snežanom Stanojković i predstavnicima vlasti, tako da mi nemamo ni tu minimalnu mogućnost da saznamo koji su njegovi konkretni zahtevi. FHP stalno zahteva od Tužilaštva za ratne zločine da na svom web sajtu objavljuje informacije o podignutim optužnicama, donetim presudama,  sastancima, i još važnije, rezultatima sastanaka i da na taj način obaveštava javnost o svom radu. Međutim, ukoliko se informišete isključivo putem sajta TRZ tu gotovo ništa nećete saznati jer se na njemu nalaze dve ili tri rečenice o tome ko je prisustvovao sastanku i koja je bila tema, ali o konkretnim zahtevima nema ni reči. Da zaključim, ne znamo koji je bio konkretan zahtev Bramerca, ali pretpostavljam da se u razgovorima išlo u pravcu iskrenije regionalne saradnje, razmene dokaza, neophodnosti pronalska nestalih i izručenje Radete i Jojića Mehanizmu za krivične sudove u Hagu.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 24. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

MARIJA ZIDAR, REDITELJKA: To nije moja fikcija, to je nečiji život

Objavljeno prije

na

Objavio:

Pomirenje je za mene priča o sukobu, sukobu u smislu sistema vrijednosti, ali i sukobu na ličnom, intimnom nivou

 

 

Film Pomirenje u režiji Marije Zidar otvorio je u srijedu veče 12. UnderhillFest, međunarodni festival dugometražnog dokumentarnog filma u Podgorici. Za okosnicu prvog dugometražnog dokumentarnog filma, rediteljka iz Slovenije odabrala je sukob dvije porodice u brdima sjeverne Albanije. Film prati proces pomirenja nakon ubistva osamnaestogodišnje Gjiste u regiji u kojoj se neke porodice još uvijek pridržavaju srednjovjekovnog kodeksa Kanuna i običajnog prava na krvnu osvetu. Pomirenje je nastao u koprodukciji Slovenije, Crne Gore, Srbije i Kosova, a imao je premijeru na jednom od najvažnijih festivala dokumentarnog filma u Evropi – CPH:DOX u Kopenhagenu. Već ima zapažen festivalski život i nekoliko nagrada.

Marija Zidar je završila osnovne studije novinarstva kao i engleski jezik i književnost, a doktorirala je sociologiju na Univerzitetu u Ljubljani. Interesuje je predstavljanje temeljno istraženih društvenih tema kroz intimno, osjetljivo i empatično vizuelno pripovijedanje. Napisala je tri i režirala jedan srednjemetražni dokumentarac za Televiziju Slovenije. Pomirenje, koji je sniman u Albaniji od 2014. godine, je njen debitantski dugometražni dokumentarni film.

MONITOR: UnderhillFest je otvorio dirljiv film „Pomirenje”. Priča o pokušaju pomirenja porodica, ali predstavlja svojevrsni anatomski prikaz patrijarhalnog društva zarobljenog između prošlosti i sadašnjosti. Kada i kako ste se zainteresovali za ovu temu, za ovaj događaj?

ZIDAR: Za mene je to priča o sukobu, sukobu u smislu sistema vrijednosti, ali i sukobu na ličnom, intimnom nivou.  Profesor Martin Berishaj, koji je istraživao i ovu temu, 2013. mi je rekao da je krvna osveta obrađena hiljadu puta, ali nikad pravilno. To me je zaintrigiralo i počela sam da istražujem. To što sam pronašla, bila je veoma aktuelna tema sukoba između različitih sistema vrijednosti, u nekom društvu u tranziciji, a najviše se to odnosilo na državno pravno uređenje, religiju i reinterpretaciju starih zakona, oko kojih u nekim regionima nema društvenog slaganja. U Albaniji se to desilo devedesetih godina kada je pala komunistička diktatura, u kojoj je Enver Hodža pola vijeka progonio i religiju i tradiciju, a slijedio je ekonomski kolaps. Država je bila na granici građanskog rata. U toj praznini vrijednosti, u pojedinim djelovima zemlje vraćali su se stari sistemi vrijednosti, ali bez kontinuiteta, reinterpretirani i ponekad čak zloupotrijebljeni. To me podsjeća na sadašnju situaciju ne samo po Balkanu nego i u Evropi, gdje krajni desni populizam masama obespravljenih ljudi, koji nemaju više povjerenja u državu i pravni red, kao rješenje nudi reinterpretaciju nacionalne tradicije, religije ali i neopatrijarhalne vrijednosti.

Miroslav MINIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 24. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo