Povežite se sa nama

INTERVJU

MAJA RAIČEVIĆ, CENTAR ZA ŽENSKA PRAVA: Nova vlast ćuti o rodnoj (ne)ravnopravnosti

Objavljeno prije

na

Nova Vlada  se  donedavno nije ni deklarativno  izjašnjavala na temu rodne ravnopravnosti, koja  je za većinu predstavnika nove vlasti praktično nepostojeća, s par izuzetaka koji su pokazali manjak razumijevanja njene potrebe i važnosti

 

MONITOR: Saopštili ste nedavno da se Centru za ženska prava, zbog pandemije, javlja sve veći broj žena kojima je potrebna psihološka i pravna zaštita.  Da li njihovu potrebu za pomoći prati snažnija reakcija institucija?

RAIČEVIĆ: Tako je. Uobičajeno  sumiranje podataka iz naših evidencija koje radimo par puta godišnje,  pokazuje da je Centar za ženska prava od početka godine pružio preko 2500 usluga ženama koje su preživjele nasilje,  doživjele diskriminaciju po osnovu pola ili institucionalnu diskriminaciju. Besplatne usluge koje pružamo obuhvataju informisanje, inicijalno i psihološko savjetovanje i psihoterapiju, pravno savjetovanje i zastupanje, pratnju povjerljivog lica, posredovanje u kontaktu sa institucijama. Zbog teške ekonomske situacije izašli smo iz okvira osnovnih aktivnosti Centra  i potrudili se da obezbijedimo pakete hrane i higijenskih sredstava za naše najugroženije korisnice. Podijelili smo oko 3 tone hrane zahvaljujući podršci OEBS-a i ljubaznošću ljudi iz firme Sjever, koja je obezbijedila besplatan prevoz za žene sa sjevera.

Mislim da ove brojke daju objektivan odgovor na vaše pitanje. Da je podrška institucija dovoljna i adekvatna, bila bi neuporedivo manja  i  potreba za servisima poput ovih koje pruža naša NVO. Naime, pored toga što je besplatan, naš servis je specijalizovan za pitanja rodno zasnovanog nasilja i diskriminacije, sa dugogodišnjim iskustvom u radu. Upravo ta vrsta specijalizacije, pored motivisanih i posvećenih profesionalaca/ki, često nedostaje državnim institucijama. To se mora mijenjati, jer su u pitanju usluge koje koriste najranjivije kategorije stanovništva, pa od kvaliteta tih usluga umnogome zavisi ne samo kvalitet života , nego i poštovanje i zaštita osnovnih ljudskih prava korisnika.

MONITOR: Kazali ste i da je epidemija poslužila da se sagledaju razmjere rodne nejednakosti. Na koji način se to pokazalo?

RAIČEVIĆ: To se vidi u svim oblastima života – od porasta nasilja nad ženama  koje u uslovima zabrane izlaska i kretanja predstavlja mnogo veći rizik, do rada i zapošljavanja, gdje je od početka pandemije bez posla ostalo oko 6.000 žena. Osim toga tradicionalna rodna podjela zanimanja je najveći teret pandemije svalila na žene, s obzirom da one čine najveći broj zaposlenih u zdravstvu, uslužnim djelatnostima, trgovini, školskom sistemu, socijalnoj zaštiti, dakle onim djelatnostima koje su najizloženije, najrizičnije  po zdravlje i koje su zahtijevala prekovremeni rad tokom trajanja mjera protiv pandemije.

Sjetimo se prvih dana pandemije kada su medicinske radnice radile bez zaštitne opreme u uslovima rizičnim po zdravlje. Isto je bilo i sa ženama zaposlenim u trgovinama u uslovima strahovitih gužvi  nastalih zbog kompulsivne kupovine namirnica i sredstava za higijenu.  I jedne  i druge su radile i rade u produženim smjenama,  bez dodatne nadoknade. Osim toga, ograničenje  javnog transporta  je nesrazmjerno više pogodilo žene, jer u mnogo manjem procentu posjeduju sopstveno vozilo,  pa mnoge od njih nisu imale načina da se prebace do posla ili nazad kući u kasnijim časovima, nakon zatvaranja trgovina ili završetka smjene u zdravstvenim ustanovama.

Tu je i pitanje usklađivanja poslovnih obaveza i porodičnog života, koje je u uslovima zatvaranja škola i vrtića opet teže pogodilo žene, zbog činjenice da one dominantno brinu o djeci i obavljaju neplaćeni rad u kući. Prema nedavnom izvještaju UNDP, rad žena u domenu neplaćnog rada i njege u domaćinstvu premašio je rad muškaraca za 92 odsto, dok je novčana vrijednost takvog rada projektovana na 122 miliona eura tokom tri mjeseca pandemije Covid-19, od aprila do juna.
Osim toga tradicionalna podjela uloga je uslovila da najveći broj samohranih roditelja čine žene, koje su višestruko pogođene lošim uslovima rada i usklađivanja porodičnih obaveza  u navedenim okolnostima, a bez ikakve podrške institucija. Za neke od njih je čak i rad od kuće predstavljato ozbiljan problem, usled nedostatka tehničkih i prostornih uslova i zahtjeva obrazovnog sistema prema djeci u  uslovima online nastave. Nemogućnost da rade i brinu o djeci, za mnoge je smohrane majke značilo gubitak posla i put u siromaštvo i socijalnu nesigurnost.  S druge strane sistem socijalne zaštite je slijep za ove probleme, jednako tretira nejednake, što znači da  diskriminiše.

MONITOR: Kako vidite novu vlast u svjetlu rodne ravnopravnosti? Krećemo se na bolje ili korak unazad?

RAIČEVIĆ: Prethodna vlast je deklarativno zastupala rodnu ravnopravnost, usvajala zakone i politike u ovoj oblasti, ali bez ozbiljnijih rezultata u prevazilaženju nejednakosti. Uostalom, u uslovima ekonomske, političke i svake druge nejednakosti koju je kreirala prethodna vlast , čak ni progresivna zakonska rješenja nisu mogla imati zadovoljavajući efekat na rodnu ravnopravnost. Njeno postizanje se mora posmatrati u kontekstu razbijanja ne samo rodnih, nego i političkih, ekonomskih, socijalnih, etničkih i drugih hijerarhija i to je sad zadatak nove vlasti. Ona se  donedavno nije ni deklarativno  izjašnjavala o ovoj temi, koja  je za većinu predstavnika nove vlasti praktično nepostojeća, s par izuzetaka koji su pokazali manjak razumijevanja potrebe i važnosti rodne ravnopravnosti.

Ipak želim da vjerujem da ćemo kroz javno zastupanje i saradnju sa parlamentom i Vladom moći da utičemo da se stvari mijenjaju nabolje.

MONITOR: Centar je reagovao zbog malog broja žena u novoj Vladi, odnosno žena koje nijesu emancipatorski oirjentisane, ali i zbog  toga što na čelu novoformiranih poslaničkih klubova nema žena. Da li ste bili u komunikaciji sa predstavnicima nove vlasti tim povodom?

RAIČEVIĆ: Naša javna  reakcija je uslijedila odmah pošto smo vidjeli da žena nema  u pregovorima za sastav nove Vlade, pa je bilo za očekivati da ih neće biti ni u samoj Vladi. Uputili smo otvoreno pismo svim predstavnicima nove vlasti i tadašnjem mandataru, a sada premijeru. Od njih nismo dobili nikakav zvaničan odgovor, ali jesmo snažnu podršku međunarodne zajednice, u prvom redu javno pismo podrške EU ambasadorke, gđe Popa, zatim podršku tokom sastanaka sa ambasadorkama Austrije, Bugarske, Velike Britanije, a naš rad podržava i ambasadorka SAD-a. Nakon toga su 4 žene predložene u sastav nove Vlade što, vjerujem, nije slučajno.

Što se tiče Skupštine, imale smo više inicijativa, kako prema predsjedniku Skupštine, koji je izrazio otvorenost za saradnju, tako i prema Kolegijumu predsjednika i članovima i članicama Radne grupe za izmjene i dopune Poslovnika o radu Skupštine,  kojima smo predložili da se novim Poslovnikom propiše minimalna zastupljenost žena kako u odnosu na sastav skupštinskih tijela i delegacija, tako i u izboru i imenovanjima potpredsjednika Skupštine i predsjednika skupštinskih tijela. Predložili smo i da se Poslovnikom o radu Skupštine prepozna potreba uključivanja rodne perspektive u vršenje njenih ustavnih ovlašćenja, kao i da se uklone  formalne prepreke za učešće organizacija civilnog društva i drugih relevantnih zainteresovanih strana, u radu skupštinskih radnih tijela.  Zadovoljne smo što je, u međuvremenu,  poslanica Branka Bošnjak izabrana za potpredsjenicu Skupštine, ali to nije dovoljno – Skupštinu je potrebno transformisati u istinski predstavnički dom svih njenih građana i građanki, jer ona u ovakvom sastavu to nije.

MONITOR: Neki od kadrovskih izbora nove većine kritikovani su s aspekta zaštite ljudskih prava.  Koji su po Vama izbori sporni i zašto?

RAIČEVIĆ: Zabrinjava izbor Jovana Vučurovića za predsjendnika Odbora za ljudska prava i slobode,  zbog negiranja genocida u Srebrenici, stavova o manjinama i negativnom odnosu prema LGBT populaciji. Smatram da javno izrečeni stavovi i uvjerenja moraju biti jedan od ključnih kriterijuma za izbor na funkcije iz domena ljudskih prava.Ono što ohrabruje je  izbor Božene Jelušić za predsjednicu Odbora za rodnu ravnopravnost.

MONITOR: Novoj Vladi se  prigovara najčešće upravo na polju ljudskih prava, od onih koji se tiču manjina, preko ženskog pitanja. Kako Vi vidite kapacitet  Vlade u tom svjetlu?

RAIČEVIĆ: S pažnjom smo pratili proces uspostavljanja nove vlasti i javne izjave njihovih predstavnika/ca. Nekako su u javnosti bile najprisutnije izjave ministarke Bratić, koja se iz dana u dan, rekla bih nepromišljeno, izjašnjavala o raznim temama, pa i o položaju žena. Smatram da su lična ubjeđenja nosilaca najviših javnih funkcija veoma važna, posebno za resor kulture i obrazovanja na kojem počivaju društvene promjene. Ako osoba zadužena za kreiranje obrazovne i kulturne politike nema  kapaciteta  da  prava žena shvati kao temelj demokratske promjene, ako ne vidi strukturne nejednakosti koje žene, posebno žene iz marginalizovanih grupa, osujećuju u ostvarivanju sopstvenog potencijala, kako možemo očekivati da taj suštinski važan resor radi na prevazilaženju ovih nejednakosti? Problematično je što  takav njen stav nije suštinski drugačiji od neoliberalnog stava  koji je zagovarala prethodna vlast, a to je da su siromaštvo i deprivacija crnogorskog stanovništva jedino njegova odgovornost. To svakako nije ono što želimo od ove vlasti.  Na sreću, neki članovi i članice Vlade su već preduzeli korake koji pokazuju spremnost za suštinsku demokratizaciju njihovih resora, poput  ministarke javne uprave,Tamare Srzentić i ministra unutrašnjih poslova Sergeja Sekulovića, koji su najavili veću otvorenost  i saradnju sa civilnim društvom, kao preduslov kontrole i odgovornosti vlasti.

Za rad našeg Centra su posebno važni resori pravde i ljudskih prava , kao i socijalnog staranja, pa ćemo nastojati da sa njima ostvarimo uspješnu saradnju.

Milena PEROVIĆ

Komentari

INTERVJU

LJUPKA KOVAČEVIĆ, ANIMA: Građanstvo je u dubokoj apatiji, potisnutom bijesu i očaju

Objavljeno prije

na

Objavio:

Rješenje su parlamentarni  izbori, pojava novih stranaka sa nepoznatim liderima i svježim idejama. I dva važna uslova: da se prekine sa politikom u kojoj cilj opravdava sredstva  i da se ukinu privilegije koje su  obezbijeđene  iz budžeta političkim partijama i vlastodršcima

 

MONITOR: Opet politička kriza, opet inicijativa za smjenu Vlade?

KOVAČEVIĆ: Sjetih se, bilo je to negdje osamdesetih  kada je Lepa Brena postala hit  pjesmom „Sitnije, Cile, sitnije, nauči me najhitnije… pokaži mi najbitnije“. Tih godina su uz zvuke ove pjesme  i opšte pomame za Brenom (svih naroda i narodnosti ) postavljani temelji  nove političke kulture i kulturne politike na prostoru  SFRJ. Iza leđa stanovništva koje se zanosilo  sjajem u očima i nagovještajima  erotike, pod plaštom opuštenosti  započinjane su   zločinačke politike,  dehumanizacija kulture, zloupotreba erotike. To traje do dan danas.  Najhitnije smo naučeni na rat,  a  najbitnije  je malo ko shvatio. To je asocijacija na vaše pitanje možda zbog  sjaja u očima  premijera ( dobro bi bilo da čuje pjesmu, hit prije njegovog rođenja a i danas njen ton boji političku  svakodnevnicu) kada je shvatio koju je izuzetnu poziciju dobio da zaigra na  promjene, a možda  zbog  opuštenog djelovanja iza  scene kada je došlo do  brkanja  najhitnijeg i najbitnijeg. Poenta  pjesme   je u  zadatku – sitnije. Sitnoća je razvijana (učena  i pokazivana)  na svim poljima,  usavršavala se  laž, licemjerje, podlost,  potkradanje, prebacivanje odgovornosti na druge, sakrivanje od odgovornosti, zgrtanje moći, novca i privilegija.  I taman kad pomislite da sitnije ne može, ponovo ista scena i ista pjesma. Politička scena, uz medijsku dopunu u Crnoj Gori je  zlokobna matrica  sitnog  gdje se nema više što naučiti, ni pokazati. Politička kriza je olakšanje, šansa da se promijeni pjesma, promijeni obrazac.

MONITOR: Demokrate su najavile da će se za deset dana izjasniti o tome da li će glasati za inicijativu, dodajući da ima puno razloga za njen pad. Vjerujete li da će ova Vlada izgubiti povjerenje u parlamentu?

KOVAČEVIĆ: Ima puno razloga za pad Vlade ali kriju one zbog čega ne bi trebala pasti. Jasno  je da neće da daju jasan odgovor. Odlaganje  shvatam kao  povećavanje vlastitog značaja  u dobroj pregovaračkoj  poziciji, čekaju se ponude, moraju se izračunati lični benefiti. Svi ponešto krijuckaju pa ne mogu da procijenim da li će ova  Vlada izgubiti  povjerenje u parlamentu (svi akteri imaju dokazano ogromne  kapacitete za političku trgovinu) ali znam da ga definitivno  nema van njega. Uronjeni  u političko blato teško je iznutra odabrati izlaz u promjenama.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 12. avgusta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DR ŽARKO PUHOVSKI, PROFESOR, GRAĐANSKI AKTIVISTA IZ ZAGREBA: Etnički nacionalizam je postao dosadna ideologija među ideologijama

Objavljeno prije

na

Objavio:

Iz činjenice da je Putinova Rusija zločinački i idiotski napala Ukrajinu, ne slijedi da su oni koji se s Ukrajinom poigravaju s druge strane, automatski u pravu

 

MONITOR: Opet je, i ovaj 27-i put, podsjećanje na vojno-policijsku akciju Oluja, izazvalo oprečne reakcije u Hrvatskoj i Srbiji. Moglo se čuti i dosta poziva na „mir i stabilnost“ od najviših predstavnika obje države. Otkuda tako napadno referiranje na mirovnu politiku dok se, istovremeno, šalju uznemirujuće poruke drugoj strani?

PUHOVSKI: Mir – u osnovnome, primitivnom značenju ne-rata – na ovome terenu posve je neupitan, i svi to znaju. Zato si politički ovlaštenici posvuda i dopuštaju povremene ispade uznemiravanja susjedstva (koji im, dakako, koriste za homogeniziranje pastve). Javni su povici usporedivi s onima iz 90-ih, ali, srećom, s daleko manjim učincima, jer:

a) međunarodni je složaj posve drukčiji;
b) odnosi su lokalnih snaga mnogo izjednačeniji;
c) „vjerni puk“ je na svim stranama sve više nevjeran, sve više odan boljem životu, sve manje osjetljiv na repetirane parole.

Ukratko: etnički nacionalizam je kroz desetljeća širenja postao elementom političke normalnosti, pa funkcionira „samo“ na izborima, dok je svoju (naizgled) prevratničku ulogu uglavnom izgubio. Ili: grandiozan mu je uspjeh u konačnici došao glave, postao je dosadnom ideologijom među ideologijama.

MONITOR: Vesna Teršelič je primijetila da niko od govornika na proslavi u Kninu nije pomenuo civilne žrtve Oluje. Demokratska stranka u Srbiji izašla je sa prijedlogom da se ubijenima i prognanima da status civilnih žrtava rata. Kako Vi gledate na ove utiske i predloge?

PUHOVSKI: Vesna Teršelič je tek nominalno u pravu, no istina je znatno ružnija – svi su, zapravo, govorili baš o žrtvama (zapravo: Žrtvama), „našima“ dakako. A one su toliko samorazumljive da ih se i ne spominje. Primjerice, iste se (srpske) žrtve na jednoj strani pojavljuju pod naznakom „tragedije koju je izazvala pohlepa i glupost srpskoga vodstva“, na drugoj u formuli „nećemo dopustiti ponavljanje“. O hrvatskim se žrtvama ritualno govori takorekuć svakodnevno – u Hrvatskoj (u Srbiji ih se i ne spominje, jer ona, znano je, službeno nije ni bila u ratu). Baš na simbolu Žrtve čitav ovaj prekogranični polit-folklor i živi, uz predano zanemarivanje jada pravih žrtava (čak i „naših“). Status civilnih žrtava rata ubijenima i prognanima svakako bi pomogao u popravljanju stanja, ali ponovno su na djelu politička predpitanja – u Hrvatskoj, recimo, prognanima službeno smatraju samo one koji su žrtve srpskih snaga i JNA; oni su drugi  naprosto „izbjegli“.

MONITOR: Srbija je otvorila slučaj stradanja na Petrovačkoj cesti. Da li se može očekivati da se hrvatsko pravosuđe zainteresuje za ovaj slučaj?

PUHOVSKI: Ne, ne treba to očekivati, jer hrvatska javnost i dalje počiva u uvjerenju da „smo se branili i obranili“, a „pojedini incidenti“ ne zaslužuju pažnju, posebice nakon toliko vremena. To više što je – s dobrim razlogom – ugled srpskoga pravosuđa (i) u Hrvatskoj mizeran. Podaci o zločinu na Petrovačkoj cesti su kontroverzni, a hrvatsko pravosuđe nije reagiralo ni na mnogo jasnije ustanovljene zločine. Dugoročno je, opasno u konkretnome slučaju to što je političko vodstvo a limine odbilo raspravu o mogućem suđenju, a da dokumentacija i nije stigla do pravosuđa.

MONITOR: I posle 27 godina od kraja rata u Hrvatskoj, ne rješavaju se pitanja nestalih na obje strane. Da li oni koji imaju političku moć kalkulišu sa riješavanjem ovog pitanja?

PUHOVSKI: Vjerojatno, no bitno je sljedeće – vladajućima na obje strane naročito je stalo da se otkrivaju „naše žrtve“, ali ne i po cijenu da se, istovremeno, otkrivaju i zločini „naših“ (indikativno: jezik otkriva dio problema – izraz „naše žrtve“ može označavati one koje su „naši“ pobili, ili i „naše“ koje su drugi pobili). U Hrvatskoj je broj nepronađenih s obje (etničke) strane otprilike podjednak pa to dodatno blokira proces. Iskusili smo to i u (nažalost neuspješnim) nastojanjima da se pokrene REKOM.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 12. avgusta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

JOVAN SUBOTIĆ, HERCEGNOVSKI STRIP FESTIVAL: Kulturološko čudo

Objavljeno prije

na

Objavio:

Postali smo jedna od najatraktivnijih stripovskih lokacija u Evropi i sada se umjetnici prijavljuju sami. Imamo reputaciju da smo „festivalski festival“

 

MONITOR: HSF, 16. po redu, je za mjesec dana. Na šta ste posebno ponosni ove godine?

SUBOTIĆ: Ovogodišnje, 16. izdanje HSF-a imaće sigurno najveći broj vrhunskih gostiju do sada. Pored onih koji će ponijeti epitet specijalnih, broj svjetskih zvijezda koje se vraćaju u Herceg Novi i jednostavno ne žele da ga propuste je ogroman. Iako je to bio ogroman izazov, uspjeli smo se organizovati na način da pored 12 specijalnih gostiju, te onih redovnih kao što su Vilijam Simpson, Valter Venturi, Tihomir Tikulin ili Iztok Sitar, ove godine u Herceg Novom ponovo vidimo svjetsku klasu kakva su Glen Fabri, Fernando Danjino, Đorđo Pontreli, Paskvale Del Vekio, Esad Ribić ili Mirko Čolak te sve one evropske i regionalne zvijezde koje su već prilično poznate publici. Preponosni smo i na kvalitet pažljivo probranog muzičkog programa u kojem će učestvovati Prljavi inspektor Blaža i Kljunovi, Kanda Kodža i Nebojša, Počeni Škafi, Gift, Empathy Soul Project, Marko Vlahović…

Konačno, ponosni smo što su svi naši programi i dalje besplatni za sve posjetioce, te što ove godine fantastičan program nosimo sa sobom i na hercegnovsku rivijeru, do rizorta Portonovi, te ponovo u Tivat i na Lušticu.

MONITOR: Kako ste uspjeli izgraditi adresu na koju će rado doći najveća imena umjetnosti kvadrata i oblačića?

SUBOTIĆ: Formula za privlačenje najvećih imena je ne samo jednostavna, već vjerovatno i jedina po kojoj znamo da radimo. Dosadašnji specijalni gosti, za koje se uvijek potrudimo da se osjećaju sjajno u Herceg Novom, naša su najbolja reklama odnosno najefikasniji kanal komunikacije sa svojim kolegama. Dakle, posao svake godine odradite pošteno, svojski, najbolje što možete i dobar glas o vama niko ne može da zaustavi. Posljednjih godina, moramo se pohvaliti, posao je još lakši. Jednostavno, postali smo jedna od najatraktivnijih stripovskih lokacija u Evropi i sada se umjetnici prijavljuju sami, odnosno oni kontaktiraju nas. Imamo reputaciju da smo „festivalski festival“, da smo „kulturološko čudo“.

MONITOR: Drugi se gase ili životare, HSF raste. Kako?

SUBOTIĆ: Za to je zaslužan prije svega temeljan i konstantan rad njegovih organizatora i cijele grupe mladih volontera okupljene oko nas. Ogromnu strast prema stripu pretočili smo u ovaj događaj i nismo se libili da u njega uložimo sate svakodnevnog rada, lične reputacije, sve kanale komunikacije koje imamo na raspolaganju, te kucanje na mnogobrojna vrata. Ukoliko vjerujete u svoj proizvod, a naš je proizvod festival koji se bavi talentom, kulturom, osmijesima, ljepotom, pričanjem priča… dovoljno je da vam neko pruži šansu jednom. Rezultat te pružene šanse je takav da HSF nikada ne gubi sponzore ili prijatelje manifestacije, naprotiv, oni ostaju dugo s nama na obostrano zadovoljstvo. Danas je HSF kompleksan mozaik prijatelja festivala koji dolaze iz svih grana društva i daju doprinos ovoj vrhunskoj fešti. Uz to, organizatori su na vrijeme krenuli u podmlađivanje festivalskog tima, te su djeca koja su stasavala uz festival danas momci i djevojke, koji aktivno učestvuju u organizaciji i koji će ga jednog dana naslijediti.

MONITOR: Objavili ste i jedan broj HSF magazina.

SUBOTIĆ: To ostaje naš nedosanjani san, odnosno projekat koji i dalje čeka na nastavak realizacije. Za taj projekat biće nam potrebna značajnija pomoć u smislu uslova za rad, te izdavačke koncepcije. Izdavaštvo je nešto u šta se još nismo odvažili da krenemo, ali je ideja koja u našim glavama zri već dugo, a pogotovo intenzivno u prethodnoj godini. Recimo da će mnogo zavisiti od reakcije državnih organa kojima smo se obratili u smislu podrške ovom projektu i situacije u kojoj će se neko od nas iz organizacionog tima ekskluzivno morati posvetiti HSF-u puno radno vrijeme. Postali smo izvanredan kulturni i turistički proizvod. Samo malo nas dijeli da od toga cijela ova priča, i dalje bazirana isključivo na entuzijazmu, postane profesionalna, pa i da HSF magazin postane stvarnost, te još jedan način otvaranja vrata mladim crnogorskim stvaraocima ka karijerama u vizuelnoj umjetnosti.

Dragan LUČIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 12. avgusta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo