Povežite se sa nama

INTERVJU

MAJA RAIČEVIĆ, CENTAR ZA ŽENSKA PRAVA: Nova vlast ćuti o rodnoj (ne)ravnopravnosti

Objavljeno prije

na

Nova Vlada  se  donedavno nije ni deklarativno  izjašnjavala na temu rodne ravnopravnosti, koja  je za većinu predstavnika nove vlasti praktično nepostojeća, s par izuzetaka koji su pokazali manjak razumijevanja njene potrebe i važnosti

 

MONITOR: Saopštili ste nedavno da se Centru za ženska prava, zbog pandemije, javlja sve veći broj žena kojima je potrebna psihološka i pravna zaštita.  Da li njihovu potrebu za pomoći prati snažnija reakcija institucija?

RAIČEVIĆ: Tako je. Uobičajeno  sumiranje podataka iz naših evidencija koje radimo par puta godišnje,  pokazuje da je Centar za ženska prava od početka godine pružio preko 2500 usluga ženama koje su preživjele nasilje,  doživjele diskriminaciju po osnovu pola ili institucionalnu diskriminaciju. Besplatne usluge koje pružamo obuhvataju informisanje, inicijalno i psihološko savjetovanje i psihoterapiju, pravno savjetovanje i zastupanje, pratnju povjerljivog lica, posredovanje u kontaktu sa institucijama. Zbog teške ekonomske situacije izašli smo iz okvira osnovnih aktivnosti Centra  i potrudili se da obezbijedimo pakete hrane i higijenskih sredstava za naše najugroženije korisnice. Podijelili smo oko 3 tone hrane zahvaljujući podršci OEBS-a i ljubaznošću ljudi iz firme Sjever, koja je obezbijedila besplatan prevoz za žene sa sjevera.

Mislim da ove brojke daju objektivan odgovor na vaše pitanje. Da je podrška institucija dovoljna i adekvatna, bila bi neuporedivo manja  i  potreba za servisima poput ovih koje pruža naša NVO. Naime, pored toga što je besplatan, naš servis je specijalizovan za pitanja rodno zasnovanog nasilja i diskriminacije, sa dugogodišnjim iskustvom u radu. Upravo ta vrsta specijalizacije, pored motivisanih i posvećenih profesionalaca/ki, često nedostaje državnim institucijama. To se mora mijenjati, jer su u pitanju usluge koje koriste najranjivije kategorije stanovništva, pa od kvaliteta tih usluga umnogome zavisi ne samo kvalitet života , nego i poštovanje i zaštita osnovnih ljudskih prava korisnika.

MONITOR: Kazali ste i da je epidemija poslužila da se sagledaju razmjere rodne nejednakosti. Na koji način se to pokazalo?

RAIČEVIĆ: To se vidi u svim oblastima života – od porasta nasilja nad ženama  koje u uslovima zabrane izlaska i kretanja predstavlja mnogo veći rizik, do rada i zapošljavanja, gdje je od početka pandemije bez posla ostalo oko 6.000 žena. Osim toga tradicionalna rodna podjela zanimanja je najveći teret pandemije svalila na žene, s obzirom da one čine najveći broj zaposlenih u zdravstvu, uslužnim djelatnostima, trgovini, školskom sistemu, socijalnoj zaštiti, dakle onim djelatnostima koje su najizloženije, najrizičnije  po zdravlje i koje su zahtijevala prekovremeni rad tokom trajanja mjera protiv pandemije.

Sjetimo se prvih dana pandemije kada su medicinske radnice radile bez zaštitne opreme u uslovima rizičnim po zdravlje. Isto je bilo i sa ženama zaposlenim u trgovinama u uslovima strahovitih gužvi  nastalih zbog kompulsivne kupovine namirnica i sredstava za higijenu.  I jedne  i druge su radile i rade u produženim smjenama,  bez dodatne nadoknade. Osim toga, ograničenje  javnog transporta  je nesrazmjerno više pogodilo žene, jer u mnogo manjem procentu posjeduju sopstveno vozilo,  pa mnoge od njih nisu imale načina da se prebace do posla ili nazad kući u kasnijim časovima, nakon zatvaranja trgovina ili završetka smjene u zdravstvenim ustanovama.

Tu je i pitanje usklađivanja poslovnih obaveza i porodičnog života, koje je u uslovima zatvaranja škola i vrtića opet teže pogodilo žene, zbog činjenice da one dominantno brinu o djeci i obavljaju neplaćeni rad u kući. Prema nedavnom izvještaju UNDP, rad žena u domenu neplaćnog rada i njege u domaćinstvu premašio je rad muškaraca za 92 odsto, dok je novčana vrijednost takvog rada projektovana na 122 miliona eura tokom tri mjeseca pandemije Covid-19, od aprila do juna.
Osim toga tradicionalna podjela uloga je uslovila da najveći broj samohranih roditelja čine žene, koje su višestruko pogođene lošim uslovima rada i usklađivanja porodičnih obaveza  u navedenim okolnostima, a bez ikakve podrške institucija. Za neke od njih je čak i rad od kuće predstavljato ozbiljan problem, usled nedostatka tehničkih i prostornih uslova i zahtjeva obrazovnog sistema prema djeci u  uslovima online nastave. Nemogućnost da rade i brinu o djeci, za mnoge je smohrane majke značilo gubitak posla i put u siromaštvo i socijalnu nesigurnost.  S druge strane sistem socijalne zaštite je slijep za ove probleme, jednako tretira nejednake, što znači da  diskriminiše.

MONITOR: Kako vidite novu vlast u svjetlu rodne ravnopravnosti? Krećemo se na bolje ili korak unazad?

RAIČEVIĆ: Prethodna vlast je deklarativno zastupala rodnu ravnopravnost, usvajala zakone i politike u ovoj oblasti, ali bez ozbiljnijih rezultata u prevazilaženju nejednakosti. Uostalom, u uslovima ekonomske, političke i svake druge nejednakosti koju je kreirala prethodna vlast , čak ni progresivna zakonska rješenja nisu mogla imati zadovoljavajući efekat na rodnu ravnopravnost. Njeno postizanje se mora posmatrati u kontekstu razbijanja ne samo rodnih, nego i političkih, ekonomskih, socijalnih, etničkih i drugih hijerarhija i to je sad zadatak nove vlasti. Ona se  donedavno nije ni deklarativno  izjašnjavala o ovoj temi, koja  je za većinu predstavnika nove vlasti praktično nepostojeća, s par izuzetaka koji su pokazali manjak razumijevanja potrebe i važnosti rodne ravnopravnosti.

Ipak želim da vjerujem da ćemo kroz javno zastupanje i saradnju sa parlamentom i Vladom moći da utičemo da se stvari mijenjaju nabolje.

MONITOR: Centar je reagovao zbog malog broja žena u novoj Vladi, odnosno žena koje nijesu emancipatorski oirjentisane, ali i zbog  toga što na čelu novoformiranih poslaničkih klubova nema žena. Da li ste bili u komunikaciji sa predstavnicima nove vlasti tim povodom?

RAIČEVIĆ: Naša javna  reakcija je uslijedila odmah pošto smo vidjeli da žena nema  u pregovorima za sastav nove Vlade, pa je bilo za očekivati da ih neće biti ni u samoj Vladi. Uputili smo otvoreno pismo svim predstavnicima nove vlasti i tadašnjem mandataru, a sada premijeru. Od njih nismo dobili nikakav zvaničan odgovor, ali jesmo snažnu podršku međunarodne zajednice, u prvom redu javno pismo podrške EU ambasadorke, gđe Popa, zatim podršku tokom sastanaka sa ambasadorkama Austrije, Bugarske, Velike Britanije, a naš rad podržava i ambasadorka SAD-a. Nakon toga su 4 žene predložene u sastav nove Vlade što, vjerujem, nije slučajno.

Što se tiče Skupštine, imale smo više inicijativa, kako prema predsjedniku Skupštine, koji je izrazio otvorenost za saradnju, tako i prema Kolegijumu predsjednika i članovima i članicama Radne grupe za izmjene i dopune Poslovnika o radu Skupštine,  kojima smo predložili da se novim Poslovnikom propiše minimalna zastupljenost žena kako u odnosu na sastav skupštinskih tijela i delegacija, tako i u izboru i imenovanjima potpredsjednika Skupštine i predsjednika skupštinskih tijela. Predložili smo i da se Poslovnikom o radu Skupštine prepozna potreba uključivanja rodne perspektive u vršenje njenih ustavnih ovlašćenja, kao i da se uklone  formalne prepreke za učešće organizacija civilnog društva i drugih relevantnih zainteresovanih strana, u radu skupštinskih radnih tijela.  Zadovoljne smo što je, u međuvremenu,  poslanica Branka Bošnjak izabrana za potpredsjenicu Skupštine, ali to nije dovoljno – Skupštinu je potrebno transformisati u istinski predstavnički dom svih njenih građana i građanki, jer ona u ovakvom sastavu to nije.

MONITOR: Neki od kadrovskih izbora nove većine kritikovani su s aspekta zaštite ljudskih prava.  Koji su po Vama izbori sporni i zašto?

RAIČEVIĆ: Zabrinjava izbor Jovana Vučurovića za predsjendnika Odbora za ljudska prava i slobode,  zbog negiranja genocida u Srebrenici, stavova o manjinama i negativnom odnosu prema LGBT populaciji. Smatram da javno izrečeni stavovi i uvjerenja moraju biti jedan od ključnih kriterijuma za izbor na funkcije iz domena ljudskih prava.Ono što ohrabruje je  izbor Božene Jelušić za predsjednicu Odbora za rodnu ravnopravnost.

MONITOR: Novoj Vladi se  prigovara najčešće upravo na polju ljudskih prava, od onih koji se tiču manjina, preko ženskog pitanja. Kako Vi vidite kapacitet  Vlade u tom svjetlu?

RAIČEVIĆ: S pažnjom smo pratili proces uspostavljanja nove vlasti i javne izjave njihovih predstavnika/ca. Nekako su u javnosti bile najprisutnije izjave ministarke Bratić, koja se iz dana u dan, rekla bih nepromišljeno, izjašnjavala o raznim temama, pa i o položaju žena. Smatram da su lična ubjeđenja nosilaca najviših javnih funkcija veoma važna, posebno za resor kulture i obrazovanja na kojem počivaju društvene promjene. Ako osoba zadužena za kreiranje obrazovne i kulturne politike nema  kapaciteta  da  prava žena shvati kao temelj demokratske promjene, ako ne vidi strukturne nejednakosti koje žene, posebno žene iz marginalizovanih grupa, osujećuju u ostvarivanju sopstvenog potencijala, kako možemo očekivati da taj suštinski važan resor radi na prevazilaženju ovih nejednakosti? Problematično je što  takav njen stav nije suštinski drugačiji od neoliberalnog stava  koji je zagovarala prethodna vlast, a to je da su siromaštvo i deprivacija crnogorskog stanovništva jedino njegova odgovornost. To svakako nije ono što želimo od ove vlasti.  Na sreću, neki članovi i članice Vlade su već preduzeli korake koji pokazuju spremnost za suštinsku demokratizaciju njihovih resora, poput  ministarke javne uprave,Tamare Srzentić i ministra unutrašnjih poslova Sergeja Sekulovića, koji su najavili veću otvorenost  i saradnju sa civilnim društvom, kao preduslov kontrole i odgovornosti vlasti.

Za rad našeg Centra su posebno važni resori pravde i ljudskih prava , kao i socijalnog staranja, pa ćemo nastojati da sa njima ostvarimo uspješnu saradnju.

Milena PEROVIĆ

Komentari

INTERVJU

RATKA JOVANOVIĆ – VUKOTIĆ, NOVINARKA: Potpis dajem, uspjehu se ne nadam

Objavljeno prije

na

Objavio:

O projektu manjinske vlade znam samo ono što piše u novinama, na osnovu toga ,,potpis dajem, uspjehu se ne nadam”. Citirala sam Lalića, zato što ni prije ni poslije njega niko nije uspio da toliko pronikne u dubinu crnogorskih podjela i težinu njihovih posljedica u prelomnim vremenima…

 

 

MONITOR:  Kako vidite predlog građanskog pokreta URA o formiranju manjinske vlade bez DPS-a i DF-a?

 JOVANOVIĆ – VUKOTIĆ: Jasno je da manjinska vlada nije optimalno nego iznuđeno rješenje, pokušaj da se izborom – uslovno rečeno – manjeg zla zaustavi nepodnošljivo mrcvarenje Crne Gore i svih nas u njoj.

Premijer Zdravko Krivokapić ili nije htio ili nije umio da ispuni obaveze preuzete Sporazumom lidera tri pobjedničke koalicije. Jedino što mu je pošlo za rukom jeste da održi obećanje dato njegovoj crkvi i njenim vjernicima, i to po cijenu raspirivanja podjela koje je izazvao bivši režim.

Evrope  i većih plata premijer se sjetio tek kad je izgubio podršku poslanika i povjerenje birača, nakon višemjesečne uzajamne blokade izvršne i zakonodavne vlasti.

Alternativa predlogu URA-e mogu biti samo novi izbori. Pošto je sasvim izvjesno da će oni donijeti stare rezultate, jedini izlaz i tada će biti – manjinska vlada…

MONITOR: A je li taj prijedlog realan? Demokrate su se već izjasnile da neće dati podršku manjinskoj vladi.

JOVANOVIĆ -VUKOTIĆ:   Demokrate neće dati podršku ni ulasku FK Zeta u Premijer ligu ako taj projekat predloži Dritan Abazović. Njihov animozitet prema lideru URA-e više je za medicinsku nego za političku analizu. Žali bože partije koja je do ulaska u vlast bila vjesnik moderne Crne Gore…

O projektu manjinske vlade znam samo ono što piše u novinama, na osnovu toga ,,potpis dajem, uspjehu se ne nadam”. Citirala sam Lalića, zato što ni prije ni poslije njega niko nije uspio da toliko pronikne u dubinu crnogorskih podjela i težinu njihovih posljedica u prelomnim vremenima…

Činjenica da URA nikad nije igrala na kartu podjela, da je nacionalne strasti stišavala čak i na svoju štetu, da građanska Crna Gora jeste svrha njenog postojanja, preporučuje tu partiju kao okosnicu projekta manjinske vlade.

To što podrška URA-i ne prelazi desetak posto ne znači da njen kurs nije ispravan. Nijesu devedesetih ni ideje liberala, monitorovaca i esdepeovaca imale više pristalica, a danas najmanje dvije trećine Crne Gore podržavaju njen demokratski evropski put…

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štempanom izdanju Monitora od 21. januara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

Dr TVRTKO JAKOVINA, ISTORIČAR, FILOZOFSKI FAKULTET SVEUČILIŠTA ZAGREB: Što je više nacionalizma, to je više izjedanja nacionalnog tkiva

Objavljeno prije

na

Objavio:

Kada bismo znali kako graditi vlastitu sigurnosnu, razvojnu, obrazovnu politiku unutar EU, kako mi možemo pomoći EU da ojača europske vrijednosti, bili bismo korisni svima

 

MONITOR: Kao istoričar koji se posebno bavi 20. vijekom, koje biste momentume izdvojili kao one na koje bi građanke i građani Hrvatske trebalo danas da se oslanjaju kada razmišljaju o boljoj budućnosti?

JAKOVINA: Ja bih birao istinu ili barem najviše što dobra historiografija može učiniti. Svaki istraživač treba biti pošten i navesti koje su njegove vrijednosti kada piše, a ne praviti se da klerikalizam ili nacionalizam nisu ideologije ili da su prihvatljive, kako bi se u Hrvatskoj reklo, „državotvorne“. Što je više nacionalizma, to je više izjedanja nacionalnog tkiva. Hrvatska je jedan od školskih primjera kako se to ne bi trebalo raditi, kada govorite o prošlosti, onda birate samo negativno, namjerno se forsiraju samo loša, jalova zbivanja iz prošlosti. Ne znači to da se treba zaboravljati ili prešutjeti ono što je bilo loše. Takvi su događaji obično zanimljiviji za istraživanje, ali ako namjerno stvarate samo negativan niz, onda nemate volju niti želju da se stvari ikada pomaknu. Primjerice, ja bih volio da se barem jednako onoliko puta koliko su spomenuta ratna epizoda Crnogoraca kod Dubrovnika, navede i da je arhitekt iz Trogira Slade gradio brojne reprezentativne zgrade na Cetinju, da je Baltazar Bogišić stvarao zakonodavstvo Kneževine, da je biskup Strossmayer bio u dobrim odnosima s knjazom Nikolom, da je Veljko Bulajić crnogorski, koliko i hrvatski, da je isto s Dimitrijem Popovićem, da je u Zagrebu desetljećima profesor bio Dragan Lalović… Pa to su valjda primjeri koje treba naglasiti, ako cilj nije novi rat.

Ako će instrukcije za politiku i suživot dolaziti iz Ostroga ili ćete inzistirati da je Miro Barešić, koji je bio razlogom zašto je Švedska donijela svoj prvi antiteroristički zakon, točka slavlja, onda želite sukob.

MONITOR: Prema najnovijem popisu iz 2021, Hrvatska je manja za 400.000 stanovnika. To je premijer Andrej Plenković protumačio kao rezultat negativnog prirodnog priraštaja. Postoji li korelacija između politike restriktivnog nacionalizma zatvorenih društava, relativnog siromaštva i gubljenja stanovništva?

JAKOVINA: Premijer Plenković rezultate popisa komentirao je poput birokrata, bez političke i povijesne odgovornosti, bez traga državništva. Čudi to, jer su pripreme na „loše“ vijesti s popisom krenule davno. Pojavio se najprije niz paničnih tekstova novinara navezanih na Katoličku crkvu, kako tobože unuci namjerno popisuju svoje djedove i bake kao ateiste, pa tako smanjuju broj katolika. Kako su Crkvi bliski novinari to saznali, ostalo je nejasno, jer sve do danas tih podataka nema. Iz onoga što se do sada pojavilo, pad broja stanovnika za 9.25 posto u 10 godina. Kolega iz Zadra Sven Marcelić pokazao je da je tamo gdje je najveći pad broja stanovnika, najviše glasača najdesnijih opcija. Najmanji je pad uz obalu i oko Zagreba. Postavlja to jedno drugo pitanje: izborne jedinice trebale bi se korigirati, jer već i do sada su Slavonci birali s manje glasova saborske zastupnike. To bi moglo djelovati i na političku scenu, no kako je ipak riječ o hrvatskim sudovima i HDZ-u, ne očekujem korekciju.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štempanom izdanju Monitora od 21. januara ili na www.novinarnica.net

 

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

MARKO VIDOJKOVIĆ, PISAC: Ljudi nisu svjesni kakav je život nas koji smo u prvom rovu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Knjiga će nadživjeti i svoje junake, i nas, i ova vremena. Ostaće zauvijek kao spomenik dobu u kom smo bili gori čak nego i u vrijeme Slobodana Miloševića

 

MONITOR: Direktan ste očevidac događaja i jedna od najaktivnijih javnih ličnosti u Srbiji… Kakva je bila 2021. u Srbiji što se tiče politike i kulture?

VIDOJKOVIĆ: Da počnemo od kulture, pošto je nepostojeća. Zadnja rupa na bilo čijoj svirali, a kamoli ove vlasti. Sam kraj godine je obeležio kulturni skandal u kome je Jelena Trivan poništila konkurs Kulturnog centra Srbije koji je odobrio sredstva za filmove Gorana Markovića, Želimira Žilnika i Srđana Dragojevića. Konačno se desio pravi staljinistički cenzorski potez. Autori koji ne štede ovu vlast bivaju uskraćivani za novčana sredstva za filmove samo zato što su to ti autori. Dragojević sa istim filmom godinama pokušava da dobije novac i ne ide mu. Markovićev film Doktor D je priča o čoveku optuženom za ratne zločine koji uzima novi identitet i bavi se nadrilekarstvom. Poznata priča. Poznavajući Gorana ne bi me čudilo da je konkurisao sa ciljem da ne dobije pare. Da dokaže sa kakvim staljinistima imamo posla. Žilnik bi možda i vratio pare kada bi ih dobio.

Mislim da režim baš zabole za film o Radovanu Karadžiću. Nisu oni ideološki ostrašćeni. Oni su poslovno i partijski angažovani. Da je neko drugi došao sa idejom da snimi film o doktoru D možda bi dobio pare, ali Goran Marković je pokazao zavidan autoritet kakav nisam video u ovoj zemlji. Ima stvarno puno poznatih ljudi koji laju protiv režima, ali jedini on može policajcu u civilu koji ga legitimiše da kaže – ‘Ne dam ličnu kartu, vodite me u zatvor’ i da se policija povuče. Eto, umjetnost je živa, ali kroz javno izražavanje umjetnika, pre svega. Goran Marković je pokazao da mu ne treba nikakva zaštita. Nikakvi „mi“ mu ne trebamo da pričamo: „Ne damo Gorana“. Čovek je umetnik. A to se ne vidi samo po filmovima već i po tom autoritetu koji poseduje da mu oni ništa ne mogu.

MONITOR: Nedavno ste za naš list komentarisali posljednja dešavanja i ekološke proteste. Izvojevane su neke zanimljive pobjede. Da li su to taktike vladajućih struktura pred izbore ili su se ipak za neka pitanja preračunali?

VIDOJKOVIĆ: Ekološki ustanak sam na početku potcenio. Najviše se bavim organizovanim kriminalom u vrhu države, telima kojima upravlja lično Vučić i njemu najbliži ljudi, pa mi je ekološki ustanak delovao smešno. Međutim, onaj ko je cenio situaciju u Srbiji, ispravno je ocenio da veliki broj naroda ne želi da izlazi na ulice zbog mafije koja seče ruke i noge, valja gudru, ubija, radi najgore stvari… nego da je ekologija koja je naš hronični problem odlična tema za novu političku opciju. To smo na kraju i dobili. Oni sada prema istraživanjima imaju preko 10 odsto. To je fantastičan uspeh srpske opozicije. U Beogradu sigurno, a za Srbiju videćemo. Ono što je još bitno je to da mi ne znamo koliko SPS ima. Prema tome situacija na biralištima će da bude daleko zanimljivija nego što smo mislili. Glavni razlog za to je, po meni, politički događaj godine – američke sankcije.

Dragan LUČIĆ
Pročitajte više u štempanom izdanju Monitora od 21. januara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo