Povežite se sa nama

FELJTON

MIODRAG PEROVIĆ: 30 GODINA MONITORA (IV): Medijski uspjeh, finansijski neuspjeh

Objavljeno prije

na

Profesor Miodrag Perović piše o nastanku i opstajanju Monitora, o vremenu i ljudima

 

Od štampanog tiraža prvog broja Monitora prodali smo svega 300 primjeraka. Od narednog broja počeli smo da smanjujemo tiraž, ali službenici Pobjede i Oslobođenja koji su se bavili distribucijom, savjetovali su da na izabrane kioske treba da stigne po nekoliko primjeraka, bez obzira što neće biti prodati. Rekli su da čitalac u početku nije motivisan da ide na kioske koji su daleko od mjesta gdje je navikao da kupuje novine, čak i ako ga privuče reklama koja prati broj. Stoga smo tiraž smanjivali postepeno, oprezno smanjujući broj kioska na koje smo slali list. Štampani tiraž od 20.000 primjeraka (120.000 din) za prvi broj, redukovan je na 9.000 (83.500 din) za deveti. Iako je prodati tiraž lista u Crnoj Gori rastao prilično brzo, štampani tiraž lista bio je mnogostruko veći od prodatog tiraža. Stoga je prihod od prodaje lista bio mali u odnosu na cijenu koju je trebalo platiti štampariji.  Osnivački ulog potrošili smo već sa trećim brojem, prije nego što smo dobili prvi prihod od prodaje. Poslije devet brojeva dug Oslobođenju bio je 855.000 din (122.000 DM). Bilo je jasno da ́će period dok list eventualno postigne finansijsku samoodrživost trajati dugo.

Uprkos tome, redakciju i osnivače bilo je uhvatilo oduševljenje. Svaki dan dolazili su u redakciju novi ljudi. Broj podržavalaca je rastao kao pečurka. Opšti stav bio je da treba da se borimo da preživimo do decembarskih izbora. Da reformistima Anta Markovića pomognemo da pobijede (u najmanju ruku da se izjednače) protiv Miloševićevih marioneta. To bi i finansijski ojačalo cijelu organizaciju oko lista. Odlučio sam se da uđem u lični rizik.

Da bi olakšala platni promet u zemlji koja je klizila u sve dublju ekonomsku krizu i nelikvidnost preduzeća, Vlada Jugoslavije je uvela u opticaj tzv. akceptni nalog, neku vrstu mjenice za koju se nije moralo imati pokriće u trenutku kad je izdavana. Počeo sam da za štampanje garantujem akceptnim nalozima, s planom da tako činim dok dug poraste toliko da krivična prijetnja postane realna. Pošto su ljudi u Oslobođenju imali simpatije za nas i našu izdavačku koncepciju, računao sam da će biti strpljivi i da će imati razumijevanja kad budemo kasnili sa plaćanjem. Već poslije četvrtog broja dug je bio duplo veći od osnivačkog uloga s kojim smo započeli  poslovanje. Svaki dan sam obilazio osnivače i prijatelje lista i tražio da nas pomognu.

U normalnim uslovima, ja bih morao da podnesem ostavku zbog povećanja gubitaka koje su prouzrokovale pogrešne procjene o tiražu i prihodu. Ali nijesam imao kome, jer niko od onih koji su učestvovali u svakodnevnom životu lista, nije htio da prihvati razgovor o mojoj zamjeni. Honorar za novinare smo bilježili, ali nijesmo plaćali. Trebalo je stvarati sredstva za plaćanje štampe. Vlado Nikaljević je odlučio da, makar privremeno, spasi list. Riješio je da obezbijedi sredstva za štampanje za jedan mjesec, dok se ne nađe način da se podmire dugovi Oslobođenju. Bio je član rukovodećih organa Liberalnog saveza, pa nije smio da direktno daje finansijsku pomoć antirežimskom Monitoru. Režimu se i tako nije dopadalo što je direktor značajnog državnog preduzeća pripadnik protivničke političke grupe. DPS-ovi eksponenti u preduzeću su sprovodili subverzije protiv Vlada liberala. Vlado je odlučio da pomoć da indirektno.

Vlado, Veso Popović i ja otišli smo ponovo u Sarajevo. Vesov prijatelj iz srednje škole Podgoričanin Šerif Koristović bio je rukovodilac u sistemu pošta BIH. (Kasnije, u vrijeme opsade Sarajeva, Šerifa i njegovu suprugu zaklali su Karadžićevi vitezovi. Uspio je prije toga da prebaci djecu kod Vesa u Pogoricu, koja su se kasnije odselila u Kanadu.) Šerif se zauzeo za nas i sa Oslobođenjem smo se dogovorili da ne puštaju akceptne naloge, jer bi to dovelo Montenegropublic u blokadu. Mi ́ćemo akumulirani dug smanjivati svake nedjelje. Stare akceptne naloge smo zamijenili novima na kojima su stajali datumi naplate saglasni sa ovim planom.

Kad smo postigli dogovor sa Oslobođenjem, Vlado i ja smo otišli u Dubrovnik kod Slobodana Boba Ćulafića, direktora dubrovačke filijale Croacija Osiguranja. Vlado je sa Croacija Osiguranjem imao vrlo razvijene poslovne odnose, a Croacija Osiguranje sa štamparijom Oslobođenja. Vlado i Bobo su našli aranžman da obje kompanije zajedno plaćaju Oslobođenju iznose za koje ́će Oslobođenje smanjivati fakture Monitoru. Od četvrtog broja fakture su imale stavku: ,,Prema posebnom dogovoru odobravamo X dinara”. Na takav način računi za brojeve 4–9 smanjeni su za oko 100.000 diinara (14.000 DM).

Pod prinudom situacije, počela je da se rađa organizacija. Jedan broj privrednika pristao je da sistematski pomaže list. Prva pomoć bile su reklame u listu. One su imale dvostruki efekat, finansijski i širenje broja podržavalaca. Prve reklame su dali: u broju 1: Primorka (Veljo Vlahović), Sanitas (Čedomir Jovetić), Trgopromet (Miško Ivanišević), Montex (Ćano Koprivica), Rad; u broju 3: Dakom (Radojica Dakić), Duvanski kombinat (Mića Dautović), Velepromet; u broju 4: Centrojadran Bar, Obod Cetinje, Agrokombinat 13. jul; u broju 8: Papir (Dragan Pavićević), Moccacommerce (Milo Perović), u broju 15: Alpecommerce (Boro Vukotić), Europe car, Express Trans Trade, Inter-neon; u broju 19: Lovćeninvest (Milenko Radmilović), Imp Ljubljana, Sterling Podgorica, Herbora, Lux (Zoran Miljanić), Kovinotehna Ljubljana. Na žalost, reklame državnih preduzeća su postepeno nestale, zbog pritiska vlasti na njihove direktore.

Većini onih koji su pomagali bilo je lakše da pomoć daju na drugi način, umjesto da plaćaju reklamu koja im nije potrebna ili nije preporučljiva zbog toga što su sva državna preduzeća bila politički kontrolisana. Organizovali smo se kao pokret otpora. Napravili smo precizan spisak podjele zaduženja sa datumima. Jedni da daju kancelarijski materijal, drugi da nabave za redakciju faks ili telefone, treći da kupe diktafon za novinare, televiziju za redakciju, da plate gorivo za redakcijsko auto itd. Neki su prihvatili da šalju svoje radnike da nam pomažu: daktilografkinju, računovođu i slično. Neki štampari sa Cetinja poklonili su nam par rolni sa naljepnicama Monitor – nezavisni crnogorski nedjeljnik koje smo lijepili po Podgorici. Od intelektualaca  smo tražili da neko vrijeme pišu bez honorara itd. Sve ovo nam je omogućilo da se zarada od prodaje lista i od reklama troši za plaćanje štampanja i dugova. Formirali smo i nekoliko kružoka za regrutovanje pretplatnika (jedan je vodio Miodrag Miko Iličković).

Jednu grupu koja je davala pomoć u novcu formirao je Zoran Mišurović, vlasnik jedne od prvih privatnih firmi za preradu i distribuciju kafe – MMS, u ulici Miljana Vukova. Njegova akcija trajala je godinama i bila važna pomoć u osnivanju i radu Radija Antena M. Zoran je angažovao čitav niz malih privatnika koji su pristali da mu svakog mjeseca daju pomoć za Monitor. Neke od tih ljudi ja nijesam ni poznavao, niti se sa njima sretao. Zoran je napravio spisak i vodio urednu evidenciju. Njegova kancelarija godinama je bila mjesto redovnog okupljanja jednog broja osnivača, sponzora i novinara. Budući da sam imao mnogo posla, ja sam dolazio uglavnom subotom popodne. Da podnesem „izvještaj” i da čujem kritike na list. Tu su redovno bili Drago Rašović, Ratko Ivanović, Srećko Radonjić, Radojica Dakić Daka. Kasnije su se ovom kružoku pridružili Veso Popović i Miljo Radojičić. Nekoliko puta kad nijesam imao sredstava da platim štampanje Monitora, oni su pritrčali u pomoć, što lično, što angažovanjem drugih ljudi.

 

Štampanje lista u Sarajevu proizvodilo je brojne probleme u vezi sa vremenskim prilikama i bezbjednošću transporta. S Rajom je obično išao tehnički urednik Puśo Matović. Jedne nedjelje u decembru pao je veliki snijeg i put od Titograda prema Sarajevu bio je par dana neprohodan. Puśo je s tekstovma morao da putuje preko Mostara. To je zahtijevalo da se tekstovi pripreme ranije nego obično, što je bilo prijetnja akuelnosti tekstova. Rajo je ujutru trebao da krene za Sarajevo ranije da bi do popodnevnih sati donio Puśu neki tekst, koji je trebalo uvrstiti u list. Pošto su oko Monitora počeli da se okupljaju oni koji su domaću valst smatrali kvinsliškom i njihov broj se stalno povećavao, raslo je neprijateljstvo vlasti prema listu. Transport je postao dodatni predmet naše brige.

Štampanje u Pobjedinoj štampariji bi nam donijelo višestrano olakšanje. Mogli bismo da zaključujemo list kasnije, pa bi i novinari mogli kasnije da šalju ili donose priloge, što bi tekstove činilo aktuelnijim. Problem transporta i distribucije bio bi krajnje uprošćen, jer bi se list distribuirao sa Pobjedom. Stoga smo napisali nekoliko tekstova u kojima smo objašnjavali da država koristi monopol u štamparstvu kao pritisak, čime su nam uskraćena prava zagarantovana Ustavom. Pisali smo i direktoru Pobjede i tražili da Pobjeda prihvati da štampa list po razumnim cijenama. Polovinom decembra, došla nam je poruka iz Pobjede da bi oni štampali Monitor, po cijeni koja bi bila približno jednaka onoj koju plaćamo u u Sarajevu. Pomislili smo da vlast želi da ima promptni uvid u sadržaj lista prije nego što krene u distribuciju. Plašili smo se da nam Pobjeda jednog dana iznenada ne otkaže štampanje nekog broja i dovede nas u tešku situaciju. I u štampariji i sa nivoa direktora rekli su da se to ne može dogoditi. Poslije nekoliko razgovora potpisali smo ugovor da od 1. januara 1991. štampamo list u Pobjedinoj štampariji i da se distribuira sa Pobjedom.

(Nastaviće se)

Komentari

FELJTON

POLITIKE PREVOĐENJA, RADA IVEKOVIĆ (IX): Hindustan moj roden kraj

Objavljeno prije

na

Objavio:

Monitor prenosi djelove iz pogovora knjige Rade Iveković – Politike prevođenja

 

Evo indijskog primjera na srodnu temu.

Hilal Ahmed komentira citat psihologa Ashisa Nandyja o konceptu političkog zaborava kod autora Manana Ahmeda Asifa. Hilal Ahmed dodaje i jedan citat iz teksta M. A. Asifa: „Politički zaborav prekriva prošlost sadašnjošću na takav način da sve mogućnosti i predrasude sadašnjosti zaklanjaju složenost i življenu stvarnost prošlosti“. Pod korisnom poviješću obično se misli na neupitnu konverziju na neoliberalni kapitalizam i kapitalističku globalizaciju, prema kojoj mainstreamski diskurs smatra da opća tranzicija u „normalnost“ znači sustizanje uspjelijih zemalja od strane „zaostalih“ (uključujući unutar Evrope), kako bi se popunila povijesna praznina. Ovo je redovita zapadna/sjeverna zapovijed koja se posebno odnosi na zemlje južne hemisfere i postsocijalističke zemlje. Alternativne se opcije i pokušaji brišu i zaboravljaju kao beskorisna povijest. Takvima se smatraju i cijeli dijelovi povijesti postojećih ljudi. Tako se događa da se povijesti naroda istočne i srednje Evrope u dvadesetom stoljeću, i na Balkanu do 1989. godine, danas smatraju nepotrebnom poviješću, jer nisu doprinijele izgradnji trijumfalnog kapitalizma ili njegovog ekstremnog oblika neoliberalizma. Mogli bismo parafrazirati ovo mišljenje Hilal Ahmeda o jednom aspektu indijske povijesti: „Brisanje Hindustana kao konceptualne kategorije vidi se kao namjeran čin kolonijalnih / evropskih povjesničara – jedan politički zaborav da bi se proizvela znanstvena i autentična verzija Indije i njene povijesti“. Pojam Hindustana kao zajedničke zemlje hinduista i muslimana (ili čak Indijaca, Pakistanaca [i eventualno Bangladešana]) protjeran je iz konteksta nezavisnih zemalja, njegov je koncept modificiran ili se mora izraziti negativno. Ovo je danas prevagnulo u širem zapadnom kontekstu antimuslimanske histerije, u koju se pogotovo upisuje hinduistički vjersko-nacionalistički ekstremizam. It takes two to tango.

U slučaju Jugoslavije bi to u parafrazi glasilo, uz čvrsta uputstva državnog razloga i državotvornosti hrvatskim povjesničarima, „Brisanje Jugoslavije kao konceptualne kategorije [s mogućim smjernicama ostalim postjugoslavenskim nacionalnim tvorcima javnog mnijenja] viđeno je kao namjeran čin etno-nacionalističkih povjesničara – politički zaborav kako bi se stvorile znanstvene i autentične verzije Jugoslavije i njezine povijesti“. Pojam Jugoslavije, kao zajedničke zemlje jugoslavenskih naroda, protjeran je iz hrvatskog konteksta (kao i drugih bivših republika), on je modificiran ili se mora izraziti negativno. Slično tome, ono što Bharatiya Janata Party (BJP) i krajnje desničarski hinduistički nacionalistički vigilantizam (i hindutvā) u Indiji sada opovrgavaju, jest „Hindustan“ kao naziv za zajednički dom za hinduiste i muslimane. Ali tradicionalno, prema autoru Mananu Ahmedu Asifu, „Hindustan“ uključuje barem stanovnike i prostore Pakistana, Indije i Bangladesha (ako ne i dalje na istok unutar Britanske imperije). Pakistan i Bangladeš, s većinskim muslimanskim stanovništvom, odbacili su naziv „Hindustan“ ubrzo nakon prvog razvoda 1946–1948 a zatim 1971. Dodajem da su to učinili iako je to ime, koje evocira hinduiste zapravo „etimološki“ muslimansko i da ga je Indija zadržala najdulje, sve do postupnog pomicanja prema antimuslimanskim unutarnjim politikama dolaskom BJP-a na vlast. Druga podjela Indije (odcjepljenje Bangladeša 1971) ojačala je taj proces, koji je u Indiji dovršen dolaskom Modija na vlast. Taj se izraz (Hindustan) u Indiji sada odbacuje iz suprotnih razloga nego drugdje na potkontinentu – zato što se odnosi na moguću zajedničku zemlju za muslimane i hinduiste, iako zapravo postoji više religija nego samo te dvije. Značenja imena Hindustana su se, ovisno o većini o kojoj je riječ, udvostručila: za muslimane se odnosi na hinduističku zemlju, a za hinduiste na muslimansku. Niko od nacionalista više nije u stanju zamisliti niti smije spomenuti zajedničku zemlju, a politička je supstancija takvim brisanjima svedena na osiromašeni ahistorijski binarizam bez dubine i bez nijansi. Hindutvā („Globalni hinduistički svijet“), kao i „Srpski svet“ i bilo koji etno-nacionalno ograničeni svijet bilo kakve etničke denominacije, zatvaranje je u sebe, u imaginarnu slavnu prošlost i suprematizam, i u provinciju vlastitog ograničenog uma nepodijeljenog s drugima. A bez drugih nema mišljenja.

Tu nije problem razumjeti se u istom ili u sličnim jezicima, već politika prevođenja. Takva politika nalaže filter ne kao dobrodošlo pomicanje značenja, nego kao začepljenje. Otčepljenje naših sakraliziranih jezika možemo na sreću očekivati od novih došljaka i od drugdje, u pomoć onima koji su i ovdje shvatili da se jezik ne može jednoznačno zabetonirati jer se time ubija, povlači u sebe, zatvara svijetu i provincijalizira.

(Kraj)

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

POLITIKE PREVOĐENJA, RADA IVEKOVIĆ (VIII): Izbrisani zajednički jezik

Objavljeno prije

na

Objavio:

Monitor prenosi djelove iz pogovora knjige Rade Iveković – Politike prevođenja

 

Nekadašnji je zajednički jezik izbrisan kao i negdašnja zajednička zemlja. Tu su organizirani politički zaboravi, brisanja i gubitak, pa se dalje gradi od tabule raze (tabula rasa) umjesto od dijeljenog zajedničkog nasljeđa a u svrhu zajedničkog projekta. Zajedničko je nasljeđe sada podijeljeno (partagé) u smislu da je ,,razdvojeno”, ali nije podijeljeno u smislu solidarnog dijeljenja zajedničkog blaga (partage). Ovo bi se moglo kad bi se imao projekt. Razdvojenost hrvatskog i srpskog jezika (prije svega njih, a preko njih i ostalih) s obje strane jedan je komičan i apsurdan, a etimologijom, semiologijom i fonologijom potpuno nepodržan i nepotvrđen nacionalni artefakt, koji je danas i sam umnožen prema varijantama jezika. Obara ga činjenica da su fonemi hrv- i srb- u imenima naših jezikâ i narodâ – jedan te isti i da označavaju isto. Daju distinktivno samopripisano ime jezika i naroda ali u dva blago različita izdanja istog. Ono je kod nekih (kod nacionalista) uzdignuto u neprikosnoven simbol željenog a ocvalog suvereniteta u vrijeme globalizacije kada su nacionalni i državni suvereniteti jasno pokazali svoje granice, budući da je opće-objelodanjena ovisnost svakoga od svih, kao i svekolika međuovisnost. Naši narodi nisu bili u stanju ni da sebi izmisle jasno različita imena, a kamoli da se zamisle odvojeno (što rat samo potvrđuje). Vjeruje se da je jezik ime, da se upravo u imenu nalazi moć jezika. Imenovanje je i samo moć ako ne i nasilje. Derrida pokazuje kako su taj stav prenosili Scholem, Benjamin, Heidegger i drugi, i ujedno ukazuje na spektralnost i nedohvatnost takvog priželjkivanog stanja (i stanja jezika) o moći jezika u imenu, upravo kao što je Konstantinović upozoravao na spektralnost palanke koja je moguća samo kao ,,duh”. Palanka se ,,ostvaruje” samo kao nasilje kroz nekrofilski jezik, u drugom obliku i ne postoji.

Zajedničko ,,r” u osnovama hrv- i srb- govori samo za sebe i postojano je. ,,H” i ,,s” su međusobno izmjenjivi, a takvi su i ,,v” i ,,b” u našim i nekim srodnim jezicima. Još smo kao đaci i studenti, moja generacija (a sigurno nismo bili prvi), to znali i s tom  se evidentnošću šalili. Njegovanje razlike prije nego srodnosti i bliskosti među našim jezicima, i insistiranje na razlikovnim oblicima tako da je glavno načelo oblikovanja standarda u nacionalnom jeziku razlika od srodnog jezika, jeste jedan od mehanizama (tragikomičan) onoga što Jacques Derrida naziva i podvrgava filozofskoj i političkoj kritici kao jednojezičnost, u Le monolinguisme de l'autre. Taj je princip tragičan zato što ograničava i sakati bogatstvo jezika. A komičan je zato što počiva na pretpostavkama unaprijed zadatog apsolutnog razlikovanja (ontološki nemogućeg), kao da razlika može biti izvor (tamo gdje razlike još nema), kao da je ona ishodište a ne tek ciljan i još nepostignut rezultat akcije takve političke lingvistike. Tako je razlikovnost u hrvatskom otišla najdalje u vajnim prometnim ili saobraćajnim propisima i jeziku (,,žurni poziv”, ,,prometovati”) i u pravničkom jeziku. Ovaj posljednji ionako u svakom jeziku sebi stavlja u zadatak da nerazumljivošću i autoritarnošću impresionira pučanstvo, zastraši i održi zadati poredak. A u tome se eto može i ponosno pretjerivati.

Nadalje, razlikovnost bratskih jezika kao princip direktno otkriva njihovu neospornu srodnost, budući da razlikovni vokabular, kao i onaj od kojega se hvata otklon, dolaze iz priznato istog fonda. Princip je besmislen i zbog očigledne zajedničke etimologije hrvatskog i srpskog jezika. Na stvari je politički organizirano razdvajanje i ,,amnezija zajedničkog jezika”  a zapravo se radi o nečem drugom nego naprosto o zaboravu, ili nego o običnom zaboravu (autre chose qu'un simple oubli). Takvo brisanje ustoličuje licemjeran odnos (sa figom u džepu) naših jezika prema poznavanju jezika, poznavanju povijesti i prošlosti, razumijevanju politike i odgovornosti, shvaćanju sebe; prema poznavanju svijeta, svog položaja u njemu i realnosti kao i, u samoljublju, kontinuiranu dvoličnost jednog jezika prema drugome (i njihovim govornicima).

Nacija se gradi pod okriljem pojma suvereniteta koji je postao toksičan – nakon postkolonijalnog, dekolonijalnog i post-1989. tj. post-socijalističkog vremena, do kada je bio vezan za nezavisnost i oslobođenje. A taj je pojam i diskutabilan zato što sugerira da je čak u globaliziranom svijetu suverenitet moguć. On je međutim varljiv pojam novih nacija/država koje ne uviđaju da je još jedino moguća i operabilna – priznata međuovisnost. Potrebno je studirati izbrisane tj. danas ,,nepotrebne povijesti” (npr. Jugoslaviju izbrisanu iz povijesti kao da nije postojala), kao i alternativne prošlosti i budućnosti. ,,Nepotrebna” je povijest namjeran i sistemski ,,politički zaborav” one protekle povijesti koja nije dovela do sadašnjeg stanja nego je predstavljala druge moguće nedovršene ili izjalovljene opcije iz kojih bi se moglo još učiti.

(Nastaviće se)

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

POLITIKE PREVOĐENJA, RADA IVEKOVIĆ (VIiI): Jednojezičnost Hrva i Srbata

Objavljeno prije

na

Objavio:

Monitor prenosi djelove iz pogovora knjige Rade Iveković – Politike prevođenja

 

Sve bi bilo mnogo jasnije da je hrvatski bio nazvan „pisanim“ a ne „književnim“ jezikom, jer to što je pisan ne čini ga literarnim. Književnim bi ga činio neki estetski kvalitet, a taj pisanjem nikad nije zajamčen. Ti principi naših jezikâ jesu različiti. U međuvremenu, dikcija i akcentuacija se i u srpskoj varijanti dosta izmijenila i podlegla sličnim (ne)principima i također pokvarila, kao što je poremećena izvorna „spontanost“ pisanog-a-govornog jezika pod sakralizacijom pravoslavno-crkvenih ili ruskih uzora. No u Jugoslaviji je nekad postojao jedan glavni i priznati govor s akcentom i intonacijom, a taj je bio hercegovački. Dok ga od ovog rata u Hrvatskoj nisu pokvarili oni koji imitiraju osiromašen i izvještačen jezik radija i televizije, misleći da govore znanstveno izbaždarenim jezikom Akademije. Akademije koja je od JAZU postala HAZU i tako svjesno i namjerno znatno suzila svoj horizont. Radi se o starom nekadašnjem hercegovačkom koji je dobar (kao što je toskanski ideal u talijanskom), i srećom mnogo ljudi još njime govori: taj je bar u naglascima a i više od njih, bio model i srpskom i hrvatskom, od kojih nijedan nema dobre akcentuacije. Hrvatska je akcentuacija još više degradirana jer je zvučno i više udaljena nego srpska od naglašavanja kakvo njeguje hercegovački. Srpski, mislim na jedan normalan građanski i gradski obrazovani srpski (a i taj se u državotvornim krugovima kvari), ima ili je imao nešto bolju akcentuaciju nego hrvatski ili približno sličniju tom elegantnom hercegovačkom.

U maju mjesecu 2019. sam imala prilike razgovarati sa glumicom Narodnog pozorišta u Beogradu koja je za predstavu Jeste li za bezbednost? (koju nisam vidjela) spremala jedan moj mali tekst, naravno na hrvatskom. Došla je između ostalog da me konsultira oko naglašavanja u tom tekstu. Bila je dobila uputstva službenog akcentologa Pozorišta kako da naglašava „hrvatski“, premda moj naglasak nije bio (ili nije naglašeno nikad bio) tako „hrvatski” kako je specijalista za dikciju možda mislio da treba biti. U predstavi je bilo i drugih naglasaka iz bivše Jugoslavije, i dio teksta na slovenskom. Neki od naglasaka koje joj je stručnjak za dikciju preporučio i naložio bili su pogrešni po svim kriterijima i meni nepoznati. Izgledali su mi kao izmišljeni. Rekla sam joj, radije uzmite „normalan“ naglasak porijeklom iz hercegovskog kao uzor za taj kratak hrvatski tekst. On se ne razlikuje od ispravnog srpskog akcenta, a hrvatski jezik koji koristim se i inače od srpskog ne razlikuje mnogo osim po ijekavici i tu i tamo po manjim nijansama u vokabularu. Naravno, ovdje plediram i za svoj individualni jezik, na koji smatram da svako ima pravo mimo, povrh i bez obzira na bilo kakvu nametnutu standardizaciju. Ta me se stvar samo umjereno tiče utoliko što više ne pišem na našem jeziku (ovaj je tekst izuzetak koji bi mogao nacional-lingvistima smetati), i službenom se jezičkom standardu iz principa ne smatram dužnom. U samoj Hrvatskoj, u tom su pogledu po zvuku nešto bolji neki slavonski govori; dubrovački govor kao i govor Dalmatinske zagore mogu da budu lijepi, slični čistom hercegovačkom, ali to nije normativan jezik radiotelevizije i štampe koji danas polako prekriva sve ove ostale i upropaštava jezik.

Hercegovački naglasak je bio, mogao i trebao da bude norma i za srpski i za hrvatski, ali obje varijante su danas od njega znatno odstupile i ne oslanjaju se više na nj kao ni međusobno (ne samo u akcentu). Izuzeci su autori kao Bora Ćosić ili Daša Drndić koji su umjeli u uvjerljivom ličnom ključu (mislim na ovo poslijeratno vrijeme nakon devedesetih) naći pravu suverenu i neprikosnovenu literarnu mjeru između srpskog i hrvatskog (i unutar svake varijante) a mimo drvenog normiranog „književnog” jezika. I sigurno ima još takvih. Konačno, neki su naši autori uvijek pisali obje varijante, ili različite mjere određene varijante nekad paralelno, nekad u različitim razdobljima života, što je ušlo u povijesnu memoriju naših jezika. Da spomenemo samo neke: Miroslav Krleža, Ivo Andrić, Meša Selimović, Mirko Kovač, Daša Drndić itd., a postoje i manje upadljivi jezički kameleoni, među kojima i oni nenamjerni, kod kojih se jezik nehotično i neprogramatski prilagodio ambijentalnom novom standardu i to u različitim mjerama od jedva uočljive do upadljive. Neki pišu na više jezika i ustalili su se ili probili u stranom jeziku, kao Aleksandar Hemon u engleskom, ne napustivši zajednički, kao Velibor Čolić u francuskom, kao Boris Buden u njemačkom ili engleskom, i drugi jugoslavenski pisci (i mimo zajedničkog jezika, Slovenci, Albanci, Makedonci, Mađari) koji pišu na „stranim” jezicima. Neki drugi, mnogi, nastavili su da pišu na svom jeziku premda su živjeli ili žive pretežno u inostranstvu, kao nekad Danilo Kiš ili danas Dubravka Ugrešić i Dževad Karahasan među ostalima, kao Slavenka Drakulić, sve pisci i s međunarodnim čitateljstvom. Nekima egzil u drugom jeziku teško pada, kao Kovaču, čak i jezički a ne samo životno, ali niti je to pravilo, niti se može generalizirati. Ni drugdje, ne znamo ni broja autorima koji su izabrali da pišu na stranom jeziku: spisateljice Nancy Huston (1953), Anna Moï (1955), Chahdortt Djavann (1967), Jhumpa Lahiri (1967), Agota Kristof  (1935-2011); pisci Vladimir Nabokov (1899–1977), Joseph Conrad (1857–1924), Samuel Beckett (1906– 1989), Eugène Ionesco (1909–1994), Jorge Semprún (1923–2011), Kahlil Gibran (1883–1931), Milan Kundera (1929), Andreï Makine (1957), itd. (ovo, mimo kolonijalne situacije; broj heteroglosijskih i plurilingvalnih esejista je sigurno i veći, a broj spisateljica uglavnom neistražen).

Mnogi se ustrajno drže svog ličnog jezika ostavši u zemlji. Neki intelektualci i pisci žive u unutarnjem egzilu ovisno o političkoj atmosferi i rješavaju jezičko pitanje od slučaja do slučaja, boreći se s lektorima i pod pritiskom standardizacijskog buldožera kako znaju i umiju, dok ovaj pegla književne partikularnosti. Motivacije s kojima su to radili ili rade mogu biti veoma različite, što pokazuje današnju kompleksnost naših jezičnih prilika s „jezikom policentričnog tipa” kako ga kvalificira Deklaracija o zajedničkom jeziku kojeg, po mom mišljenju, ipak nije potrebno nazivati i standardnim kao što u deklaraciji (za koju inače jesam) stoji.

(Nastaviće se)

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo