Povežite se sa nama

FELJTON

MIODRAG PEROVIĆ: 30 GODINA MONITORA (V): Proširenje redakcije

Objavljeno prije

na

Profesor Miodrag Perović piše o nastanku i opstajanju Monitora, o vremenu i ljudima

 

Dug Oslobođenju vraćali smo s velikim naporom. Ponovo je pomogao Vlado Nikaljević. Izvršili smo i djelimičnu alokaciju duga. Akumulirali smo umjereni dug Pobjedi da bi izvjesna sredstva prenijeli Oslobođenju. Zatim su se prijatelji i osnivači lista organizovali i pokrivali dio troškova štampanja u Pobjedi, tako da smo dio sredstava koji je dolazio na račun od prodaje lista usmjeravali na vraćanje duga. Inflacija, koja je 1991. stalno rasla (i na godišnjem nivou bila veća od 1.100 odsto), suštinski nam je pomogla. Oslobođenje je bilo društveno preduzeće i nije moglo da potraživanja preračunava u devize. Stoga se naš dug, računat u devizama, sam od sebe smanjivao. Zahvaljujući tome što se Oslobođenje benevolentno odnosilo prema našem kašnjenju u vraćanju duga, dio duga je, u suštini, smanjen na račun toga preduzeća. Značajan broj crnogorskih iseljenika iz Evrope i SAD se već prvih nekoliko mjeseci pretplatio na Monitor. Slali smo im list ličnom poštom. Devizna sredstva koja smo dobijali za pretplatu stavljali smo na devizni račun i odlagali konverziju u dinare do onog dana kad smo morali platiti tranšu duga. Tako smo ponovo koristili inflaciju.

Pošto u početku nijesmo plaćali honorare, ovom višestrukom akcijom uspjeli smo da bitno smanjimo iznos duga Oslobođenju. Posljednje dvije ugovorene tranše platili smo od pomoći u devizama koja je krajem maja prispjela od Ćana Koprivice, spasioca Monitora, o kojem ću govoriti malo kasnije.

U redakciji su se odmah izdvojila dva novinara, svaki sa sklonošću za po jednu od moje dvije dužnosti. Željko Ivanović, koji je u redakciju došao poslije prvog broja, shvatio je da moramo najveći dio sredstava stvoriti sami. I da dugoročno ne možemo biti nezavisni ako nijesmo finansijski samoodrživi. Animirao je nove sponzore. Imao je novinarski dar, pa je pronalazio nove kvalitetne saradnike. Raspolagao je velikom energijom i tokom vremena postaće vodeća razvojna snaga u Monitoru i novim medijskim projektima. U tom trenutku bio je mladi buntovnik, ponekad grubi buntovnik.

Esad Kočan je poslije prvog broja otišao u Hrvatsku, gdje je imao zakazanu svadbu. U dva broja do njegovog povratka imali smo tekstove koji se tematski preklapaju. Razlog za to je bilo moje neiskustvo i stalna angažovanost na mnogo poslova, zbog čega nijesam pažljivo pročitao sve tekstove. Kad se Esad vratio, prigovorio je mojim propustima. Odmah smo se dogovorili da preuzme uredničke poslove. Pošto je bio zaposlen u TVCG, u impresumu je ostalo da piše da ja obavljam poslove i glavnog i odgovornog urednika. To me obavezivalo da budem u toku sa donošenjem osjetljivih uredničkih odluka, pa se uspostavio odnos u kojem je Esad obavljao većinu uredničkih poslova, a zajedno smo bili glavni urednik. Esad je bio sljedbenik lijevih a ja liberalnih ideja. Neko vrijeme se plemenito nadao da se Jugoslavija može sačuvati, kad sam ja već preferirao nezavisnost. Bio je vrhunski profesionalac i perfekcionista. Kasnije je rekao da sam ja od njega učio novinarstvo, a on od mene (meko) rukovođenje protivnicima. Kad je krajem ljeta 1992. napustio RTCG, stavili smo u impresum da je on odgovorni urednik, iako je bio više od toga. Esadov doprinos oblikovanju lista tokom njegovog prvog mandata (do četvrte godišnjice lista) prevazilazi svaki drugi pojedinačni novinarski doprinos.

Oko Monitora se prvo okupila grupa iskusnih novinara koje je nova vlast posmjenjivala sa rukovodećih pozicija, jer nijesu bili dovoljno Srbi. Osim Esada, takvi su bili Branko Vojičić i Rajko Cerović. Došli su i saradnici saveznih medija, koji su u tom trenutku bili nezavisni od Miloševića: Velizar (Veljo) Brajović, Veseljko Koprivica i Božidar (Božo) Miličić. Dragan Đurić i Olja Obradović su takođe pomagali u redakciji kad god su imali svoj tekst. I s nekoliko drugih novinara koji su pisali od početka, kao što je bio član pariske redakcije RFI Stanko Cerović, dubrovački gospar Luko Brailo (dopisnik Slobodne Dalmacije iz Dubrovnika) i dopisnik BBC-ija iz Mojkovca Boško Dukić, imali smo vrlo čestu komunikaciju u vezi sa koncipiranjem brojeva. Ljubiša Mitrović je od 2. do 9. broja bio spoljni urednik međunarodne politike, nakon čega je ovu rubriku preuzeo Nebojša Čagorović.

Mnogi renomirani novinari iz drugih republika su emotivno podržali Monitor i njegovu izdavačku koncepciju. Tzv. mlado crnogorsko rukovodstvo vodilo je politiku koja je bila gruba negacija tradicionalnog odnosa Crne Gore prema Južnim Slovenima i jugoslovenstvu. To je bilo u sukobu sa romantičnom predstavom mnogih intelektualaca iz drugih južnoslovenskih krajeva o Crnogorcima i njihovom navodnom viteštvu (kojeg su ljudi iz pučističkog režima bili lišeni). Monitor im je bio neka vrsta njihove Crne Gore i rado su pristajali da i besplatno povremeno pišu za naš list.

Milka Tadić je krajem januara napustila Crnu Goru i otišla u SAD. Uz posao koji je tamo obavljala, produžila je da piše za Monitor kao naš dopisnik iz Njujorka. Milka je bila marljiv radnik i njen odlazak je povećao opterećenje članova male redakcije. Esad i ja smo radili po cijelu noć. Kad mi se prispe, ja bih se nagnuo na sto i odspavao deset ili petnaest minuta.  Esad je radio bez prekida po cijelu noć. Poslije pola godine, jednog dana se onesvijestio od psihičke i fizičke iscrpljenosti. Zahvaljujući njegovoj posvećenosti, malobrojni kolektiv pravio je dobar list. To je počelo da privlači druge novinare.

Od posljednje nedjelje januara počeo je redovno da piše Nebojša Redžić, koji je radio na državnom radiju. Prvog marta 1991. vratio se Željko Ivanović, koji je od novembra bio odsutan zbog nekih obaveza, i prešao sa  zaposlenjem u Monitor. U to vrijeme počeo je da piše i Danilo Daro Burzan. Daro je bio bivši glavni urednik Radija Crne Gore. Novoj vlasti se nije svidjelo to što je u izbornoj kampanji za prve višestranačke izbore u decembru 1990. dao i opozicionim partijama priliku da istupaju na radiju. Momir Bulatović je pred kraj kampanje izjavio da je Burzan bio pristrasan i obećao da će ga smijeniti ako DPS pobijedi na izborima. DPS je pobijedio i Momir je održao obećanje. Daro se zbog toga sudio sa Bulatovićem i državnim radijom, i zato je u početku pisao pod pseudonimom. Od maja 1991. potpisuje tekstove svojim pravim imenom.

Slučajni susret sa Mihailom Miljom Radojičićem u martu 1991. rezultirao je otvaranjem njegove humorističko-satirične kolumne u Monitoru. Milja su u to vrijeme zvali Šok po naslovu njegove humoreske koja je bila popularna u cijeloj Jugoslaviji. U komadu koji je sam izvodio, uspio je da kaže mnogo toga što je osvjetljavalo greške srpske politike na Kosovu. Ubijedio sam ga da piše za nas. To je bio pun pogodak, jer je on s malo riječi uspijevao da kaže mnoge stvari za koje bi u drugom žanru bilo potrebno više stranica. U namrgođenoj Crnoj Gori ljudima teško pada kada su predmet humora i satire, pa su tokom niza godina Miljovim autima bušene gume i razbijana stakla.

Početkom aprila 1991. u redakciju je došao dramski pisac Ljubomir Durković da uređuje kulturnu rubriku. Redovni saradnik u toj rubrici postala je i Ksenija Sekulić. Miro Glavurtić je otvorio stalnu kolumnu. Milkina prijateljica Radmila Stojanović postala je Monitorov dopisnik iz Londona. Početkom aprila pojavio se maturant iz Nikšića Zoran Raičević. Skromni, ćutljivi, predani independista kojeg je privukao Monitor. On je bio glasnik promjena koje će nastupiti u Crnoj Gori.

Jedan čovjek je odigrao neprocjenjivo važnu ulogu u razvoju lista. Moje kolege iz inicijalne grupe su zamolile svog prijatelja iz njihove fudbalske ekipe Boba (Slobodana) Dedića da nam se pridruži u pružanju logističke pomoći Monitoru. Bobo je za vrlo kratko vrijeme postao moj najvažniji saradnik. Bio je ličnost kakva se rijetko sreta u modernom vremenu. Apsolutno moralno zasnovan, spreman na velike lične žrtve u korist postavljenog cilja. Postao je moj alter ego. Dok nijesmo mogli da plaćamo čišćenje redakcije, on i ja smo održavali čistoću; na smjenu smo noću čuvali redakciju; pošto je redakcija često radila do duboko u noć, išao je da kupi hranu za one koji su radili do pred zoru; kad se oko ili iza ponoći završi štampanje lista, dovozio je dio tiraža za redakciju; dio koji ide za Beograd i inostranstvo odvozio je dežurnim službama u pošti i željeznici; pratio prodaju lista i planiranje distribucije tiraža; donosio poštu i bio glavni vozač (a ja pomoćni). Bobo je imao ključ od mog stana i donosio tekstove koji su poslati na faks u mom stanu. Pošto se to često dešavalo i iza ponoći, faks smo prebacili u prostoriju pored ulaza da ne bi morao da budi moju suprugu i ćerku. Kasnije, kad smo formirali štampariju, Bobo i ja smo radili kao pomoćni štampari da bi zaradili sredstva za honorar za redakciju. U jednoj od mnogobrojnih akcija za spasavanje Monitora, Vlado Nikaljević je 1993. godine sklopio sa Montenegropublicom ugovor da neko vrijeme u našoj štampariji štampamo kutije za slatkiš Čiča Gliša (iako naša štamparija sastavljena od polovnih mašina nije mogla dati dotadašnji kvalitet štampe). Jednom se desio neki problem sa radnikom u štampariji i ugrožena je bila isporuka za sjutradan ujutru. Morali smo da čuvamo Vlada jer su milovci i momirovci u kolektivu prigovarali direktorovoj odluci da posao da nama. Bobo i ja smo obukli bluze naših štamparskih radnika i na smjenu cijelu noć igrali ulogu pomoćnog majstora. Sjutradan u sedam ujutru smo kombijem dovezli kutije u Crna Gora Coop. Još uvijek se sjećam scene, kako prorektor Univerziteta prof. dr Miodrag Perović i njegov poslovni sekretar Slobodan Dedić istovaraju odštampane kutije, dok ih sa visokog magacinskog parapeta gledaju magacioner, administrativni radnik i direktor preduzeća. Nas dvojica bili smo srećni kad nam je direktor odmah uplatio sredstva koja su nam nedostajala za isplatu honorara koji su kasnili.

(Nastaviće se)

Komentari

FELJTON

VELIMIR VISKOVIĆ: O DRUGIMA, O SEBI: Antikomunističko pročišćenje (XI)

Objavljeno prije

na

Objavio:

Monitor prenosi dio autobiografsko-memoarskih zapisa iz knjige O drugima, o sebi, hrvatskog književnog kritičara i leksikografa Vladimira Viskovića

 

Koliko je Mandić svjestan tog konteksta kad potkraj 1982. godine započinje seriju od svojih četrdesetak tekstova o Krleži? Urednici Duge i njezini čitatelji sasvim će sigurno oduševljeno primiti Igorove ikonoklastičke tekstove. Meni se, međutim, uopće nisu sviđali; pisani svadljivo, ostrašćeno, bez adekvatne književnoteorijske argumentacije, ti tekstovi bili su, po mojem mišljenju, ispod razine standardne Mandićeve esejistike.

Nisu me fascinirale ni svojom hrabrošću: kritiku Krležinog političkog ,,oportunizma” već je prove Lasić, i to u Hrvatskoj, što je bilo puno smjelije nego u Srbiji (Igor je samo zaoštrio Lasićeve teze). Doduše, i Lasić je to radio iz inozemstva, ovdašnji političari i ideološki cenzori mogli su mu staviti soli na rep. Više je riskirao Stankov izdavač Vjeran Zuppa nego sam autor u svome egzilu (između Pariza i Amsterdama).

S druge strane, Igoru je situacija na medijskoj sceni bila neusporedivo naklonjenija; činilo mi se kako srpski nacionalisti (kojih je Duga bila svojevrsni organ) baš uživaju u Igorovu razvlačenju Krležinih crijeva. Zasigurno su ga mnogi tapšali po ramenima u znak odobravanja. Zapravo, smionije bi bilo u Dugi o Krleži napisati nešto afirmativno nego ga napadati u Mandićevoj maniri. Uostalom, veliki pisac Oskar Davičo morao je otići iz Beograda u Sarajevo, između ostalog, zbog vjernosti krležijanstvu.

Prema Igorovu antikrležijanstvu bio sam rezerviran jer su mi još bili svježi u memoriji Mandićevi apologetski tekstovi o Krleži objavljeni prije samo nekoliko godina. Pa nije valjda Krležin književni stil izgubio svu svoju umjetničku vrijednost u samo nekoliko godina!

Rekao sam sve to Igoru otvoreno: – Nimalo mi se to što pišeš ne sviđa! Zapravo te iskorištavaju, zloupotrebljavaju!

Igor se samo nasmijao: – Ma, Krleža je tu sporedan! Pišući o njemu, ja govorim o boljševičkoj vladavini! O Titu!

  • Pa, meni Krleža nije toliko nebitan! Ja sam ipak prije svega književni kritičar i mislim da se Krleža ne može svesti samo na ideologiju!
  • Naše čišćenje od titoizma u ovom trenutku je najbitnije!

Nije se Mandić previše osvrtao na moje riječi; on je znao što tim serijalom želi postići. Pragmatično gledano, imao je osiguranu temu za velik broj tekstova, publika Duge je to dobro prihvaćala, a i njegov krug beogradskih prijatelja uživao je u Igorovu obračunu s Fricom. Ne bih rekao da se Mandić pri tome bilo kome dodvoravao svojim antikrležijanstvom; on je vjerovao kako je antikomunističko pročišćenje važnije od njegove mladenačke fascinacije velikim piscem.

Druga važna tema kojom se Mandić bavio početkom osamdesetih bio je feminizam. To su godine kad se na intelektualnoj sceni Jugoslavije pojavljuje jak feministički pokret, dobro zastupljen i među novinarkama koje dominiraju u tadašnjim medijima. Igor sebe deklarira kao antifeminista ismijavajući feministički društveni angažman. Feministice su uglavnom ljevičarke, a on sebe (bar u tom trenutku) želi predstaviti kao konzervativnoga građanskog desničara. Fokus njegove kritike je na tekstovima medijski najeksponiranije jugoslavenske feministice Slavenke Drakulić. Oboje surađuju i na stranicama Duge (iako je Slavenka profesionalno vezana prije svega za Start i Danas).

Budući da i jedno i drugo posjeduju izrazit smisao za polemiku, razmijenit će niz duhovitih i strastvenih novinskih polemičkih tekstova, a Slavenka će u Mandiću i Tenžeri prepoznati glavne „mudologe” u našem intelektualnom životu (što je nešto kao sinonim za „mušku šovinisticku svinju”).

Igor će naposijetku kao protivnik feminizma postati i komični lik u vrlo popularnom, NIN-ovom nagradom ovjenčanom, romanu Forsiranje romana reke Dubravke Ugrešić. Pratio sam te polemike jer su mi i Slavenka i Dubravka bile dobre prijateljice. Nije tu bilo neke velike mržnje, sve je bilo s dosta humora.

Razgovarao sam povremeno s Igorom o tom njegovu „antifeminizmu”, što mu to treba? Bio sam sjestan kako se više radi o njegovu intelektualnom pozerstvu, nego o dubokim uvjerenjima. Uostalom, poznavao sam dobro i njegovu ženu Slavicu, koja u njihovoj vezi nije imala nimalo inferiornu ulogu submisivne ženice.

Igora je, očito, zabavljalo da zauzme „antiprotivan gard” zločestog dečka i zabavlja svoju publiku duhovitim svađama. Bilo mu je jasno da sam ja na feminističkoj strani, ali nije to bilo važno. Glavno da je svima zabavno.

Godine 1984. sabrao je svoje antifeminističke tekstove u knjigu Što, zapravo, hoće te žene?, koja je izišla u zagrebačkom Znanju, kod Zlatka Crnkovića, paralelno s knjigom njegove „ljute oponentice” Slavenke Drakulić Smrtni grijesi feminizma. Zanimijivo da je Igor bio promotor knjige Slavenke Drakulic, te je od promocije načinio svojevrsni hepening: došao je na promociju s kuhačom u ruci i mahao njome započevši govor, zorno ilustrirajući svoju tezu kako su žene sposobne samo za kuhanje, pa je i njihova književnost „kuhinjska književnost”, a ne nekakvo „žensko pismo”. No, nakon toga je ishvalio Slavenkinu knjigu i samu Slavenku kao vrsnu novinarku i spisateljicu.

Godine 1988. sabrao je sve svoje tekstove o Krleži u knjizi Zbogom, dragi Krleža i objavio je kod svoga prijatelja, „salonskog desničara” (fašistofila) Dragoša Kalajića u izdavačkom poduzeću Književne novine. Ja sam u zagrebačkom Danasu odmah objavio opsežan tekst o Mandićevu „oprostaju s Krležom” na pune dvije stranice (valjda jest kartica rukopisnog teksta). Već sam bio glavni urednik enciklopedije o Krleži (Krležijane) pa se od mene na neki način i očekivalo da kažem nešto o knjizi koja napada Krležu.

Nisam želio da sada ispadne kako ja preuzimam ulogu dežurnog čuvara „Krležina mauzoleja”, ali kao čovjek upućen u Krležin život i rad mislio sam da trebam iznijeti svoje stavove i ocijeniti knjigu s tog obzora. Ipak se radi o Igoru Mandiću, koji nije bilo tko. Iznio sam otvoreno sve svoje zamjerke; prije svega upozorio na nekonzistentnost sudova pisca knjige, koji je najprije petnaestak godina neumjereno slavio Krležu, a potom ga strastveno negirao. Kojem Mandiću ukazati povjerenje, mladom ili starom? Doduše, priznao sam mu da u njegovoj vehementnoj negacijskoj gesti ima nešto krležijansko; ipak je on Krležino duhovno dijete, što ni sam ne taji.

Susreo sam Mandića nakon objavijivanja te kritike; nije se ljutio na mene: – Nije bitno samo je li tekst pozitivan ili negativan, već i tko ga piše, gdje tekst objavljuje. Tvoj stav sam znao, nisam očekivao da ćeš napisati išta drukčije. A ipak priznaješ ozbiljnost uvida pa pokazuješ i poštovanje prema autoru! – nasmijao se, ne bez ironije.

Znam da sam o Mandićevoj knjizi govorio na nekoj zagrebačkoj tribini, najverojatnije Književnom petku, ali kako sam govorio i prigodom objavijivanja drugog izdanja, sjećanja mi se pretapaju, više nisam siguran što se odigralo 1988. godine, što dvadesetak godina kasnije. U svakom slučaju, te 1988. nismo se zakrvili, ostali smo u korektnom odnosu, iako to još nije bio odnos punog prijateljsta koje ćemo razviti tek nakon smjene vlasti, devedesetih godina.

(Nastaviće se)

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

VELIMIR VISKOVIĆ: O DRUGIMA, O SEBI (X): Razgradnja Krležina kulta

Objavljeno prije

na

Objavio:

Monitor prenosi dio autobiografsko-memoarskih zapisa iz knjige O drugima, o sebi, hrvatskog književnog kritičara i leksikografa Vladimira Viskovića

 

 

Razgradnju Krležina kulta već je 1982. godine započeo Stanko Lasić u knjizi Krleža. Kronologija. U toj knjizi Lasić prvi put uvodi razlikovanje između mladog Krleže i Krleže nakon Drugoga svjetskog rata. Mladom Krleži antiteza je prirodan stav prema svijetu; on je vječno polemičan, pobunjen protiv svih autoriteta, pa i autoriteta Komunističke partije (koje je član, ili joj je bar blizak). Nakon rata taj buntovnik postaje konformist, pomiren s titoizmom; taj kastrirani Krleža – po Lasiću u Kronologiji – opada i u književnoj moći.

Problem je te Lasićeve teze (po kojoj je Krleža nakon rata izdao sebe i opao u književnoj moći) činjenica da je sam Lasić godine 1974. objavio knjigu Struktura Krležinih Zastava u kojoj interpretira taj veliki Krležin roman iz šezdesetih godina kao remek-djelo ne samo Krležino, već i kao ponajbolji roman hrvatske književnosti uopće. U samo osam godina Lasić je izveo spektakularni salto mortale. Ja sam Lasićevu knjigu branio i u magazinu Danas i na raznim „okruglim stolovima” posvećenim toj kontroverznoj knjizi. Fascinirale su me Lasićeva teorijska elaboracija, njegova iznimna pamet i erudicija, premda nisam prihvaćao njegovu postavku o radikalnoj suprotnosti mladog i starog Krleže, pa sam i upozoravao na aporičnost takvog stava (argumentirajući to onim što je sam Lasić tvrdio u ranijim knjigama).

Medutim, „aporična” Lasićeva teza o Krležinoj ideološkoj kapitulaciji nakon Drugog svjetskog rata očito se jako svidjela Mandiću. Prihvatio ju je, estradno zaoštrio, tako da postane novinski atraktivna, prijemčiva i za šire čitateljstvo, i započeo s nizom polemičkih eseja u Dugi, u kojima je temeljito razgradio Krležin kult, fenomen krležijanstva i razorno kritizirao negov cjelokupni opus. Pritom nije tajio kako je nekoć bio Krležin apologet, koji je i sam objavio šezdesetih i sedamdesetih niz pohvalnih članaka o Krleži; pisao je pozitivno čak i o onim njegovim djelima koja su nailazila na negativne kritičke ocjene drugih (primjerice, o filmskom scenariju Put u raj). Štovise, Krležu je nazvao svojim duhovnim ocem, koji ga je intelektualno zaveo te učinio ideološku monomaniju intelektualno privlačnom, zaslijepio ga svojom retorikom i onemogućio mu da jasno sagleda stvarnost socijalističke Jugoslavije.

Bio sam sjedok jednog Igorova žučnog okršaja s Jožom Horvatom, starim partizanom, piscem i moreplovcem; komunistom-poštenjačinom. Sjedilo je nas nekoliko u zagrebačkom Klubu književnika, bio je siječanj 1982., i pričalo o nedavno preminulom Miroslavu Krleži. Joža je potresen pripovijedao o svojim književnim počecima, kad je kao mladi krležijanac 1939. objavio roman Sedmi be, koji je veliki pisac pohvalio. Krleža je za njega bio gigant, učitelj, neprijeporna književna veličina. U jednom trenutku Igor više nije mogao podnositi Jožinu bujicu pohvala:

– Sve je to luk i voda! Krleža je umjetno napumpana književna veličina. Bio bi beznačajan bez ideologije koja ga je podupirala i održavala na vrhu. On je književni pandan Josipu Brozu: ono što je Broz u politici, Krleža je trebao biti u književnosti i umjetnosti, ali uz jasan odnos moći, znalo se tko je gazda. Ideološki monomani jedan i drugi!

Ispričao je potom kako je 1978., nakon Bakarićeva napada na Krležu u Kumrovcu zbog Krležine uloge u međuratnom sukobu na Ijevici, došao Krleži da ga zamoli za intervju u kojem bi odgovorio na Bakarićev napad, ali Krleža ga je grubo odbio. Ne zanima ga javno svađanje s vodećim političarima. Očito je odlučio tražiti od Broza zaštitu, nikakve javne polemike nisu ga zanimale. Tada je – reče Igor – izgubio sve iluzije o Krleži i njegovoj hrabrosti: mali pokisli miš. Pred partijskim moćnicima manji od makova zrna!

Jožu je zaboljelo to Igorovo ruganje njegovu idolu, pa i omalovažavanje Tita. Ustao je i počeo vikati unoseći se Mandiću u lice:

– Krleža je moj učitelj i uzor u književnosti, a Tito je velikan svjetske politike!

– Nema ti ga više, nema par-ti-je! – počeo je izazivački skandirati Igor. Očito je dugo domišljao tu dosjetku, sumnjam da je improvizirao na licu mjesta.

Taj pitijski iskaz mogao se dvoznačno shvatiti. Prvo značenje – nema više Tita/Krleže, otišao je (u splitskom govoru „partija je”). Drugo je značenje da više nema Partije (odnosno Saveza komunista) nakon smrti dvojice partijskih giganata.

Činilo mi se da će zapjenjenog Jožu strefiti infarkt, samo je Igoru dobacio: — Ti si moralna ništica!

Zanimijivo, nakon te svađe Igor i Joža nisu prekinuli odnose, nekoliko dana poslije zatekao sam ih ponovno za istim stolom u Klubu književnika; ovaj put razgovarali su mirno, čak prijateljski, iako se prije nekoliko dana činilo kako su se spremni potući.

U proljeće 1982. promovirana je Lasićeva Kronologija u kinu beogradskog Doma omladine. Tribine Doma omladine održavale su se u dvjema dvoranama, regularno u manjoj dvorani na katu, u koju je moglo stati do stotinu judi, a kad je bio veliki interes tribina se premještala u kinodvoranu koja je primala do pet stotina posjetiteIja. Lasić je tu veliku dvoranu ispunio dva dana zaredom kad je 1970. godine u Domu omladine predstavljena njegova prva knjiga Sukob na književnoj ljevici. Beogradska je sredina dobro prepoznala kritički potencijal te knjige u kojoj je analiziran sukob Krležine pečatovske grupe s boljševičkom, staljinističkom jezgrom KPJ. U situaciji kad je Tito još živ, to je iznimno heretična analiza, koja je naišla na veliki odjek, a za govornicom se u dva dana izmijenilo dvadesetak govornika.

Ovaj put, 1982. godine, nije sudjelovao sam Lasić, na pozornici je sjedilo i govorilio nas 5-6 govornika; Igor nije pozvan jer još nije bio započeo sa serijalom o Krleži, organizatori ga očito nisu smatrali specijalistom za Krležu. Ja sam govorio o Lasiću i njegovoj interpretativnoj metodi, analizirao promjene u njegovu pristupu Krleži; dobio sam pristojan aplauz, bio zadovoljan. U jednom trenutku u publici je ustao jedan meni dotad nepoznat čovjek i počeo vehementno napadati Krležu. Osnovna misao je bila kako je Krleža zapravo mrzitelj Srba, frankovac, idejni predvodnik Deklaracije i Maspoka. Usprotivio sam se pokazujući kako je Krleža bio još u mladosti zagovornik Supila i Hrvatsko-srpske koalicije, bježao je u Beograd, u Beogradu pokrenuo časopis Danas, surađivao s brojnim srpskim piscima. A bio i srpski zet.

Prvi put sam se suočio s takvim javnim napadom na Krležu i doznao da osim štovatelja velikog hrvatskog pisca u Beogradu (poput Daviča i Ristića te Bore Ćosića i Kiša među mlađima), postoji i dosta velik krug onih  koji ga doživljavaju kao protivnika srpstva, pa čak i mrzitelja – kao frankovca. Doznao sam da čovjeka koji je napao Krležu svi zovu Mića Doktor, da pripada krugu sljedbenika Dobrice Ćosića te kako je njegov stav o Krleži zapravo i Dobričin stav. Dvije godine kasnije vidio sam u novinama da se Mića Doktor zapravo zove Miodrag Milić, i da možda i nije baš izravni Ćosićev adept; suđeno mu je u sklopu ,,procesa beogradskoj šestorki”, koja je osuđena zbog sudjelovanja na diskusijskim grupama koje su nosile skupno ime Slobodni univerzitet. Ne znam koliko su članovi Slobodnog univerziteta imali izravne veze s Dobricom Ćosićem, ali kad budem dvadeset godina kasnije čitao Ćosićeve memoare, vidjet ću da informacije koje su povezivale stavove Miće Doktora s Dobricom ipak nisu bile netočne. Dobrica, naime, naširoko opisuje svoje brojne razgovore s Krležom ljeti na Brijunima šezdesetih godina o nacionalnom pitanju, o tome kako je ono rješeno u Jugoslaviji. Tvrdi da je Krleža bio skeptičan prema budućnosti Jugoslavije i budućnosti srpsko-hrvatskih odnosa. Ne ustručava se stoga njegove stavove nazvati frankovačkim. Očito je ideja o Krležinu frankovluku preko Dobrice bila široko prihvaćena među srpskim disidentima.

(Nastaviće se)

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

VELIMIR VISKOVIĆ: O DRUGIMA, O SEBI: Mrzili ga, voljeli ga, bio je nezaobilazan

Objavljeno prije

na

Objavio:

Monitor prenosi dio autobiografsko-memoarskih zapisa iz knjige O drugima, o sebi, hrvatskog književnog kritičara i leksikografa Vladimira Viskovića

 

Godine 1976. zaposlio sam se kao pripravnik (danas bi se reklo novak) u Jugoslovenskom leksikografskom zavodu. Zamjenik direktora Ivo Cecić poslao me da dijelim ured s Tomislavom Ladanom.

Razgovarali smo Ladan i ja neprekidno, a jedna od omiljenih tema bio nam je Igor Mandić. Ja sam komentirao Igorovu kočopernost, površnost, bio sam uvjeren kako ima loš literarni ukus (- Kako, zaboga, kritičaru od ukusa može biti Momo Kapor najbolji pisac u Jugoslaviji?). Mislio sam tada da Igor pričama o jelu, užicima u piću i modi, trivijalizira književnost, a ja sam književnost doživljavao dosta elitistički, pisci su trebali biti vrhunski intelektualci poput Lasića i Solara, asketi koji nemaju veze s banalnim, pučkim zadovoljstvima. Osim toga, želio sam pisati kritiku koja je izrazito teoretična, a Igor mi je bio odviše pitak, čitak, mislio sam – površan.

Ladan je, pak, s očitom zavišću govorio o Mandićevoj popularnosti. I on je početkom šezdesetih pisao kritiku u Vjesniku, potom početkom sedamdesetih u OKU, bio je poznat, ali ni izdaleka popularan kao Mandić. A i Ladan je htio da mu se dive, pa makar ga neki i mrzili. Ja sam se čudio Ladanu, pa zar mu nije dovoljna popularnost koju uživa u književnim krugovima?! Igorova je popularnost bila više kao popularnost nekog pop-pjevača ili sportske zvijezde.

Dobro, trivijalizaciju književničke profesije zamjerao mu je i Ladan; zapamtio sam kako je s prezirom komentirao Mandićevu vizit-kartu jer na njoj piše da je „novinar Vjesnika“. Biti novinar u to doba bilo je, ne samo u Ladanovoj percepciji, neusporedivo manje vrijedno nego biti književnik.

Mandiću to očito nije bilo bitno, novinar ili književnik (zapravo i jedno i drugo) bio je ličnost, najveća hrvatska, uskoro i jugoslavenska, spisateljska zvijezda. Ladan se u popularnosti s njim ipak nije mogao natjecati. Doduše, kasnije će i Ladan postati poprilična TV zvijezda serijom emisija u kojima će tumačiti etimologiju riječi. Ali nije to bila kategorija popularnosti kakvu je uživao Mandić.

Prvi put sam s Mandićem ukrstio polemička koplja 1978. godine. Tada sam pokrenuo osnivanje Književne omladine Hrvatske, Mandić je, valjda u novinama, vidio vijesti o osnivanju te udruge i u VUS-u napisao komentar u kojem se ostrvio na nas „mlade birokrate duha” koji samo maštaju o tome kako da se pripoje na državnu sisu i dobivaju apanažu za beskorisne projekte. Naravno, uvrijeđen, odmah sam odgovorio, tumačećì da samo organiziramo udrugu koja već postoji u drugim republikama i izdaje časopise i knjige mladih pisaca, gotovo bez ikakvih honorara, za razliku od Mandića koji svoje svako ustajanje iz kreveta nastoji skupo naplatiti. Odnio sam tekst uredniku kulture VUS-a Josipu Pavičiću, koji mi je obećao da će ga objaviti u sljedećem broju.

Međutim, za dva dana, pred prelamanje broja, Pavičić me nazvao i rekao da je Mandić stavljen „na led” zbog svojih oštrih političkih komentara, najviše na račun Šuvarove školske reforme (Igorova Slavica mi je nedavno rekla da sama odluka nije imala veze sa Šuvarom, odluku su donijeli Vjesnikovi partijski cenzori, misleći da pogađaju želje partijskog vrha). Igor više neće moći objavljivati nigdje u reprezentativnim Vjesnikovim izdanjima. Prebačen je u OUR Romani i stripovi.

Na sreću, otvorit će mu se vrata beogradskih novina, prije svega Duge i NIN-a pa njegova spisateljska karijera nije bila zaustavljena; budući da je u beogradskim novinama pisao bez cenzure i autocenzure, ta je kolumnistička karijera bila i pospješena. Štoviše, interne recenzije koje je pisao u sklopu Romana i stripova i magazina Erotika (u Hrvatskoj je Igor mogao objavljivati samo u tome silno kormercijalnom poluporno izdanju prezrenog Vijesnikova šund odjela) bit će kanije osnova za dvije knige o tzv. trivijalnoj književnosti: Principi krimića i Prijapov problem.

No, da se vratim mojem polemičkom odgovoru na Mandićevu ljutitu paskvilu protiv „mladih birokrata”, pa i mladih pisaca općenito. Kad mi je Pavičić rekao da Igor ide „na led”, zamolio sam ga da povuče moj tekst iz broja, nije fer polemizirati s nekim tko ti neće moći odgovoriti. Mandić je ipak svoj napad na mene i KOH objavio u svojoj knjizi polemika Policajci duha 1979.; ne vjerujem da je to bila neka posebna mržnja prema meni; naprosto sam mu se našao u fasciklu u kojem je arhivirao svoje polemike, među desetinama imena s kojima je polemizirao. Nije mu bilo bitno jesam li ja povukao svoj tekst, pokušavajući biti fer prema protivniku koji se našao u problemima; to je bila sitnica u moru polemika koje je on vodio. Mene očito nije smatrao važnim protivnikom da bi pamtio detalje.

Mandić je bio suviše velika novinarska zvijezda da bi njegovi problemi s kućom Vjesnik ostali nezamijećeni. Ne znam je li se on prvi javio uredništvu Duge, ili su se oni obratili Mandiću (po onome što mi je rekla Slavica izgleda da je prve članke za Dugu od njega naručivao urednik Dragoljub Golubović Pizon).

Krajem sedamdesetih i početkom osamdesetih Beograd je bio kozmopolitska metropola, liberalan grad, otvoren europskoj kulturi (Bitef, Fest…). Još se nije dogodila pobuna na Kosovu tako da nacionalizam nije bio masovna pojava. Postojala je jaka svijest kako je Beograd kulturno središte cijele Jugoslavije i bila je primjetna sklonost prepoznavanju talentiranih ljudi iz drugih republika te njihova okupljanja u tom središtu. Nije bilo prevelike koordinacije između republičkih partijskih rukovodstava tako da je bilo sasvim moguće da netko tko je politički „na ledu” u Zagrebu bude prisutan bez ikakvih problema u beogradskim medijima.

Potkraj sedamdesetih i ja sam sklopio niz prijateljstava s beogradskim piscima. Dosta je mojem ugledu pridonio način kako sam branio Kiša u polemici oko Grobnice za Borisa Davidoviča. Potom je došlo moje služenje vojnog roka u gardijskoj kasarni na Dedinju. Često su po mene dolazili domaći pisci i izvodili me u beogradske kavane ili pozivali k sebi doma.

Cijelo sam kasno proljeće svoje vojničke 1979. proveo na bazenu na Tašmajdanu trenirajući za armijsko prvenstvo u plivanju. Imao sam permanentnu dozvolu izlaska iz kasarne, pa sam to koristio za razna književna druženja. Čak sam u vojničkoj uniformi nastupio na međunarodnim Oktobarskim susretima pisaca u Narodnoj biblioteci. Okupilo se ondje puno uglednih pisaca iz Jugoslavije i inozemstva (koliko se sjećam, glavni je gost bio čuveni americki bitnički pjesnik Allen Ginsberg). Moj prijatelj, sekretar Udruženja književnika Srbije Radoslav Bratić, sredio je da ja govorim odmah nakon predsjednika Udruženja književnika Srbije, na uvodnoj plenarnoj sjednici, tako da svi čuju „kako je njegov drugar pametan”.

Moj nastup, a govorio sam fluentno, „iz glave”, izazvao je veliku pozornost novinara i pisaca. Prilazili su mi nakon sjednice i čestitali. Sjećam se Jare Ribnikar, književnice, udovice nekadašnjeg vlasnika i urednika Politike; prišla mi je i živo zainteresirana upitala odakle sam. Kad sam rekao, stara gospođa je kroz smijeh komentirala: – Lepi i pametni Dalmatinac! Ni slutio tada nisam da će samo dvije godine kasnije njezina kći Vladislava biti kuma na mojem vjenčanju.

(Nastaviće se)

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo