Povežite se sa nama

FELJTON

MIODRAG PEROVIĆ: 30 GODINA MONITORA (V): Proširenje redakcije

Objavljeno prije

na

Profesor Miodrag Perović piše o nastanku i opstajanju Monitora, o vremenu i ljudima

 

Dug Oslobođenju vraćali smo s velikim naporom. Ponovo je pomogao Vlado Nikaljević. Izvršili smo i djelimičnu alokaciju duga. Akumulirali smo umjereni dug Pobjedi da bi izvjesna sredstva prenijeli Oslobođenju. Zatim su se prijatelji i osnivači lista organizovali i pokrivali dio troškova štampanja u Pobjedi, tako da smo dio sredstava koji je dolazio na račun od prodaje lista usmjeravali na vraćanje duga. Inflacija, koja je 1991. stalno rasla (i na godišnjem nivou bila veća od 1.100 odsto), suštinski nam je pomogla. Oslobođenje je bilo društveno preduzeće i nije moglo da potraživanja preračunava u devize. Stoga se naš dug, računat u devizama, sam od sebe smanjivao. Zahvaljujući tome što se Oslobođenje benevolentno odnosilo prema našem kašnjenju u vraćanju duga, dio duga je, u suštini, smanjen na račun toga preduzeća. Značajan broj crnogorskih iseljenika iz Evrope i SAD se već prvih nekoliko mjeseci pretplatio na Monitor. Slali smo im list ličnom poštom. Devizna sredstva koja smo dobijali za pretplatu stavljali smo na devizni račun i odlagali konverziju u dinare do onog dana kad smo morali platiti tranšu duga. Tako smo ponovo koristili inflaciju.

Pošto u početku nijesmo plaćali honorare, ovom višestrukom akcijom uspjeli smo da bitno smanjimo iznos duga Oslobođenju. Posljednje dvije ugovorene tranše platili smo od pomoći u devizama koja je krajem maja prispjela od Ćana Koprivice, spasioca Monitora, o kojem ću govoriti malo kasnije.

U redakciji su se odmah izdvojila dva novinara, svaki sa sklonošću za po jednu od moje dvije dužnosti. Željko Ivanović, koji je u redakciju došao poslije prvog broja, shvatio je da moramo najveći dio sredstava stvoriti sami. I da dugoročno ne možemo biti nezavisni ako nijesmo finansijski samoodrživi. Animirao je nove sponzore. Imao je novinarski dar, pa je pronalazio nove kvalitetne saradnike. Raspolagao je velikom energijom i tokom vremena postaće vodeća razvojna snaga u Monitoru i novim medijskim projektima. U tom trenutku bio je mladi buntovnik, ponekad grubi buntovnik.

Esad Kočan je poslije prvog broja otišao u Hrvatsku, gdje je imao zakazanu svadbu. U dva broja do njegovog povratka imali smo tekstove koji se tematski preklapaju. Razlog za to je bilo moje neiskustvo i stalna angažovanost na mnogo poslova, zbog čega nijesam pažljivo pročitao sve tekstove. Kad se Esad vratio, prigovorio je mojim propustima. Odmah smo se dogovorili da preuzme uredničke poslove. Pošto je bio zaposlen u TVCG, u impresumu je ostalo da piše da ja obavljam poslove i glavnog i odgovornog urednika. To me obavezivalo da budem u toku sa donošenjem osjetljivih uredničkih odluka, pa se uspostavio odnos u kojem je Esad obavljao većinu uredničkih poslova, a zajedno smo bili glavni urednik. Esad je bio sljedbenik lijevih a ja liberalnih ideja. Neko vrijeme se plemenito nadao da se Jugoslavija može sačuvati, kad sam ja već preferirao nezavisnost. Bio je vrhunski profesionalac i perfekcionista. Kasnije je rekao da sam ja od njega učio novinarstvo, a on od mene (meko) rukovođenje protivnicima. Kad je krajem ljeta 1992. napustio RTCG, stavili smo u impresum da je on odgovorni urednik, iako je bio više od toga. Esadov doprinos oblikovanju lista tokom njegovog prvog mandata (do četvrte godišnjice lista) prevazilazi svaki drugi pojedinačni novinarski doprinos.

Oko Monitora se prvo okupila grupa iskusnih novinara koje je nova vlast posmjenjivala sa rukovodećih pozicija, jer nijesu bili dovoljno Srbi. Osim Esada, takvi su bili Branko Vojičić i Rajko Cerović. Došli su i saradnici saveznih medija, koji su u tom trenutku bili nezavisni od Miloševića: Velizar (Veljo) Brajović, Veseljko Koprivica i Božidar (Božo) Miličić. Dragan Đurić i Olja Obradović su takođe pomagali u redakciji kad god su imali svoj tekst. I s nekoliko drugih novinara koji su pisali od početka, kao što je bio član pariske redakcije RFI Stanko Cerović, dubrovački gospar Luko Brailo (dopisnik Slobodne Dalmacije iz Dubrovnika) i dopisnik BBC-ija iz Mojkovca Boško Dukić, imali smo vrlo čestu komunikaciju u vezi sa koncipiranjem brojeva. Ljubiša Mitrović je od 2. do 9. broja bio spoljni urednik međunarodne politike, nakon čega je ovu rubriku preuzeo Nebojša Čagorović.

Mnogi renomirani novinari iz drugih republika su emotivno podržali Monitor i njegovu izdavačku koncepciju. Tzv. mlado crnogorsko rukovodstvo vodilo je politiku koja je bila gruba negacija tradicionalnog odnosa Crne Gore prema Južnim Slovenima i jugoslovenstvu. To je bilo u sukobu sa romantičnom predstavom mnogih intelektualaca iz drugih južnoslovenskih krajeva o Crnogorcima i njihovom navodnom viteštvu (kojeg su ljudi iz pučističkog režima bili lišeni). Monitor im je bio neka vrsta njihove Crne Gore i rado su pristajali da i besplatno povremeno pišu za naš list.

Milka Tadić je krajem januara napustila Crnu Goru i otišla u SAD. Uz posao koji je tamo obavljala, produžila je da piše za Monitor kao naš dopisnik iz Njujorka. Milka je bila marljiv radnik i njen odlazak je povećao opterećenje članova male redakcije. Esad i ja smo radili po cijelu noć. Kad mi se prispe, ja bih se nagnuo na sto i odspavao deset ili petnaest minuta.  Esad je radio bez prekida po cijelu noć. Poslije pola godine, jednog dana se onesvijestio od psihičke i fizičke iscrpljenosti. Zahvaljujući njegovoj posvećenosti, malobrojni kolektiv pravio je dobar list. To je počelo da privlači druge novinare.

Od posljednje nedjelje januara počeo je redovno da piše Nebojša Redžić, koji je radio na državnom radiju. Prvog marta 1991. vratio se Željko Ivanović, koji je od novembra bio odsutan zbog nekih obaveza, i prešao sa  zaposlenjem u Monitor. U to vrijeme počeo je da piše i Danilo Daro Burzan. Daro je bio bivši glavni urednik Radija Crne Gore. Novoj vlasti se nije svidjelo to što je u izbornoj kampanji za prve višestranačke izbore u decembru 1990. dao i opozicionim partijama priliku da istupaju na radiju. Momir Bulatović je pred kraj kampanje izjavio da je Burzan bio pristrasan i obećao da će ga smijeniti ako DPS pobijedi na izborima. DPS je pobijedio i Momir je održao obećanje. Daro se zbog toga sudio sa Bulatovićem i državnim radijom, i zato je u početku pisao pod pseudonimom. Od maja 1991. potpisuje tekstove svojim pravim imenom.

Slučajni susret sa Mihailom Miljom Radojičićem u martu 1991. rezultirao je otvaranjem njegove humorističko-satirične kolumne u Monitoru. Milja su u to vrijeme zvali Šok po naslovu njegove humoreske koja je bila popularna u cijeloj Jugoslaviji. U komadu koji je sam izvodio, uspio je da kaže mnogo toga što je osvjetljavalo greške srpske politike na Kosovu. Ubijedio sam ga da piše za nas. To je bio pun pogodak, jer je on s malo riječi uspijevao da kaže mnoge stvari za koje bi u drugom žanru bilo potrebno više stranica. U namrgođenoj Crnoj Gori ljudima teško pada kada su predmet humora i satire, pa su tokom niza godina Miljovim autima bušene gume i razbijana stakla.

Početkom aprila 1991. u redakciju je došao dramski pisac Ljubomir Durković da uređuje kulturnu rubriku. Redovni saradnik u toj rubrici postala je i Ksenija Sekulić. Miro Glavurtić je otvorio stalnu kolumnu. Milkina prijateljica Radmila Stojanović postala je Monitorov dopisnik iz Londona. Početkom aprila pojavio se maturant iz Nikšića Zoran Raičević. Skromni, ćutljivi, predani independista kojeg je privukao Monitor. On je bio glasnik promjena koje će nastupiti u Crnoj Gori.

Jedan čovjek je odigrao neprocjenjivo važnu ulogu u razvoju lista. Moje kolege iz inicijalne grupe su zamolile svog prijatelja iz njihove fudbalske ekipe Boba (Slobodana) Dedića da nam se pridruži u pružanju logističke pomoći Monitoru. Bobo je za vrlo kratko vrijeme postao moj najvažniji saradnik. Bio je ličnost kakva se rijetko sreta u modernom vremenu. Apsolutno moralno zasnovan, spreman na velike lične žrtve u korist postavljenog cilja. Postao je moj alter ego. Dok nijesmo mogli da plaćamo čišćenje redakcije, on i ja smo održavali čistoću; na smjenu smo noću čuvali redakciju; pošto je redakcija često radila do duboko u noć, išao je da kupi hranu za one koji su radili do pred zoru; kad se oko ili iza ponoći završi štampanje lista, dovozio je dio tiraža za redakciju; dio koji ide za Beograd i inostranstvo odvozio je dežurnim službama u pošti i željeznici; pratio prodaju lista i planiranje distribucije tiraža; donosio poštu i bio glavni vozač (a ja pomoćni). Bobo je imao ključ od mog stana i donosio tekstove koji su poslati na faks u mom stanu. Pošto se to često dešavalo i iza ponoći, faks smo prebacili u prostoriju pored ulaza da ne bi morao da budi moju suprugu i ćerku. Kasnije, kad smo formirali štampariju, Bobo i ja smo radili kao pomoćni štampari da bi zaradili sredstva za honorar za redakciju. U jednoj od mnogobrojnih akcija za spasavanje Monitora, Vlado Nikaljević je 1993. godine sklopio sa Montenegropublicom ugovor da neko vrijeme u našoj štampariji štampamo kutije za slatkiš Čiča Gliša (iako naša štamparija sastavljena od polovnih mašina nije mogla dati dotadašnji kvalitet štampe). Jednom se desio neki problem sa radnikom u štampariji i ugrožena je bila isporuka za sjutradan ujutru. Morali smo da čuvamo Vlada jer su milovci i momirovci u kolektivu prigovarali direktorovoj odluci da posao da nama. Bobo i ja smo obukli bluze naših štamparskih radnika i na smjenu cijelu noć igrali ulogu pomoćnog majstora. Sjutradan u sedam ujutru smo kombijem dovezli kutije u Crna Gora Coop. Još uvijek se sjećam scene, kako prorektor Univerziteta prof. dr Miodrag Perović i njegov poslovni sekretar Slobodan Dedić istovaraju odštampane kutije, dok ih sa visokog magacinskog parapeta gledaju magacioner, administrativni radnik i direktor preduzeća. Nas dvojica bili smo srećni kad nam je direktor odmah uplatio sredstva koja su nam nedostajala za isplatu honorara koji su kasnili.

(Nastaviće se)

Komentari

FELJTON

MIODRAG PEROVIĆ – 30 GODINA MONITORA (VI): Pritisak režima i klizanje u bankrotstvo

Objavljeno prije

na

Objavio:

Profesor Miodrag Perović piše o nastanku i opstajanju Monitora, o vremenu i ljudima

 

Rast Monitorovog uticaja tražio je od mene veliki broj dnevnih komunikacija. Pošto sam na fakultetu i dalje imao punu normu, radni dan mi je često trajao 18 sati. Stalno sam ulazio u stanje iscrpljenosti i neispavanosti. U tim uslovima, pomoć inicijalne grupe osnivača bila mi je neophodna. Okupljali smo se petkom veče kod nekog od nas, najčešće kod Dragoga Perovića, i čekali dok se list odštampa i Bobo donese desetak primjeraka. Grupu su činili: Zdravko Uskoković, Žarko Mirković, Giša Burzan, Miško Vujošević, Dragi Perović, Baća Rašović, Peđa Marinković,  Bobo i ja. Dolazio je (neko vrijeme) i Brano. Zdravko i Žarko su imali bliske odnose sa sinovima Komnena Cerovića, Stankom i Stojanom i bili sa njima u čestoj telefonskoj komunikaciji. Tako su dvojica Cerovića prvih par godina bitno uticali na Monitor. Stanko je pristao da bude Monitorov stalni saradnik, a Stojan je ponekad pisao za naš list. Razgovori koje smo vodili u ,,redakciji u sjenci” bili su za mene i list dragocjeni. Dobijao sam informacije o recepciji lista i kritička mišljenja ove grupe kompetentnih ljudi. Zdravko je godinama pravio prevode tekstova iz londonskog Ekonomista za koje bi nam se učinilo da su poučni. Dragi Perović je jedno vrijeme pisao članke iz medicine, a Peđa Marinković uređivao pisma čitalaca. Dok Giša i Miško Vujošević nijesu postali rukovodioci u partiji Socijaldemokrata-reformista, svi članovi grupe su ove sastanke tretirali kao radnu obavezu.

Grupa se regularno sastajala sve do posljednjeg dana 1995. godine, kad sam ja dobio infarkt. Raspala se 1999. poslije NATO intervencije. Moje tekstove iz tog vremena i sukob sa JNA nijesu odobrili ni Stanko, ni Žarko, ni Zdravko. Poslije razlaza odnosi su se vratili na nivo odnosa poznanika kakav smo imali prije formiranja Demokratske alternative. Sa Dragim Perovićem i Baćom Rašovićem i dalje se sretam sa živim emocijama.

Danas osjećam nelagodnost što nijesam imao priliku da ljudima iz ove grupe odam odgovarajuće priznanje za doprinos listu i za podršku. Ni materijalno ni moralno. Razlazom poslije pada Miloševića ovi važni ljudi za nastanak Monitora postali su neznani junaci našega zajedničkog pregnuća.

Proširena redakcija, kako je zaokružena tokom proljeća 1991, bila je vrlo kompetentna. S novim ljudima i novom energijom, list je brzo rastao i po kvalitetu i po uticaju. Ulazak reformskih snaga u parlament na izborima održanim decembra 1990. doprinio je jačanju uloge Monitora u javnom životu, jer su se poslanici opozicije često pozivali na Monitor. Državni mediji sprovodili su brutalnu propagandu kojom su narod spremali na rat. Monitor je isto tako brutalno žigosao podstrekače rata. Sa porastom tiraža rastao je i prihod od prodaje, pa smo odlučili da počnemo da plaćamo kakve-takve honorare. Prvog marta smo isplatili dug za honorare koji se akumulirao od oktobra do kraja februara.

Prihod je i dalje bio daleko ispod ukupnih troškova koje je list imao. Račun je pokazivao da Monitor neće biti u stanju da izdržava samog sebe u skoroj budućnosti. S računom i prognozama upoznao sam prilično veliki broj ljudi, koji se u međuvremenu okupio oko lista, uključujući i iseljenike iz dijaspore s kojima smo imali kontakt. Većina je rekla da list igra neprocjenjivo značajnu emancipatorsku ulogu i mijenja svijest građana. Da se Monitor zato mora održati po svaku cijenu. Odlučili smo da djelujemo u više pravaca. Napravili smo novu organizaciju za prodaju lista u Beogradu kao najvećem tržištu izvan Crne Gore. Odredili smo jedan broj kioska na Terazijama, Slaviji, Novom Beogradu i u Zemunu na kojima će se prodavati list. List smo slali avionom za Beograd, gdje ga je preuzimao distributer koji ga je razvozio na izabrane kioske.

Neki ljudi iz dijaspore, kao Branko Aleksić iz Kanade i Vojislav Rašović iz Njujorka, su jedno vrijeme redovno slali ličnu pomoć. Među prvima koji nas je pomogao bio je i Milenko Šoljaga iz Švajcarske. Napravili smo organizaciju dostave u zemlje Zapadne Evrope, SAD, Kanadu, čak i u Australiju. Da bi povećali zaradu od pretplate, regrutovali smo dobrovoljce koji su skupljali i evidentirali pretplatu i na njihovu adresu slali list jeftinijom poštom. Do proljeća 1991. imali smo po inostranstvu desetak takvih prijatelja Monitora. Za Rusiju, koja je bila bliže, neko je u Beogradu preuzimao određeni broj primjeraka i avionskom linijom slao ih za Moskvu.

Sve ovo nije bilo dovoljno za samodrživost lista, pa smo proširili zahtjeve prema onima koji su nas već pomagali. Sa njima smo dogovorili da sad svakog mjeseca daju neku novčanu podršku. Morali smo stvoriti dodatnih  1.500 – 2.000 maraka mjesečno.

Početkom 1991. godine, na nekom sastanku AB-ovaca na Univerzitetu govorilo se i o Monitoru i šteti koju pravi njihovom pokretu. Momir Bulatović se trudio da prema kolegama s Univerziteta bude korektan. Zatvorio je priču o Monitoru pitanjem: koja je svrha izdavanje lista koji se prodaje u samo 300 primjeraka. Po zajedničkom poznaniku (koji je danas aktivan ,,na pravoj strani”) poslao sam mu poruku da on i Milo Đukanović tako malo znaju i razumiju političku tradiciju svog naroda, da je svrsishodno izdavati list kakav je Monitor i u dva primjerka.

Sredinom proljeća 1991. promijenio se odnos revolucionara prema Monitoru. Ja sam se po Univerzitetu hvalio da nam se tiraž uvećao za više od triput. Momir je to provjerio, i novom rukovodstvu se nije svidio takav trend. Pogotovo što je jedan događaj pokazao da na Univerzitetu raste broj ljudi koji podržavaju Monitorovu izdavačku orijentaciju. Sredinom proljeća počela je procedura za izbor nove rukovodeće garniture Univerziteta, koja stupa na dužnost početkom sljedeće školske godine. Grupa profesora sa umjetničkih akademija (Anka Burić, Nikola Gvozdenović, zaboravio sam ko su bili ostali, ali moralo ih je biti pet ili više) predložila je mene za rektora. Pošto još nijesam bio izabran u zvanje redovnog profesora, nijesam zadovoljavao formalne uslove za izbor za rektora. Moje kolege iz Demokratske alternative predložile su da ne odbijam kandidaturu, već da je pretvorimo u kandidaturu za prorektora, s ciljem da vidimo koliko kolega prihvata ideje za koje se mi zalažemo. Očekivali su da u Crnoj Gori koja se spremala na rat, to mora biti mali broj. Izborna procedura bila je veoma demokratska. O kandidatima koji prihvate kandidaturu, izjašnjavaju se sve univerzitetske jedinice na odvojenim tajnim glasanjima, koji su kandidati za njih prihvatljivi. U sljedećem (finalnom koraku), o kandidatima koji su prošli na odgovarajućem broju jedinica, glasa (ponovo tajnim glasanjem) Skupština univerziteta. Moj protivkandidat na Skupštini bio je vrlo cijenjeni redovni profesor D. Š. sa Pravnog fakulteta, koji je bio član Predsjedništva SKCG. Glasalo je 58 članova. Za mene 39, a za mog protivkandidata 19 glasova. Izabran sam za prorektora za razvoj.

Pošto sam na PMF-u imao punu normu časova, a u Monitoru opterećenje koje višestruko nadilazi mogućnosti jedne osobe, računao sam da bi bilo najbolje i za mene i za resor za razvoj Univerziteta, da nađem izgovor i odmah odustanem od dužnosti na koju sam trebao da stupim početkom naredne školske godine. Moje kolege iz (bivše) Demokratske alternative smatrali su da je moj izbor znak da se mijenja ratno prosrpsko raspoloženje na Univerzitetu i da ne treba da se povlačim. Odložio sam odluku za septembar.

Vlasti se nije dopao rast popularnosti Monitora. Počeo je da se povećava pritisak režima, kako na list i njegove novinare i saradnike, tako i na njegove čitaoce i oglašivače. Društvena preduzeća i Vladini resori počeli su da otkazuju čak i pretplatu.

Pritisak režima i inflacija poništavali su finansijsku korist od rasta tiraža. Preduzeća koja su se bavila prodajom štampe, vršila su plaćanja medijima sa zakašnjenjem od mjesec i više. Kako je inflacija postojano rasla, stalno se smanjivala stvarna vrijednost onog što nam je uplaćivano, uprkos tome što je nominalno rasla. Nijesmo smjeli da povećavamo cijenu lista, jer je statistika govorila da se tada gube čitaoci. Naši finansijski problemi su se zaoštrili. Postojeći resursi više nijesu bili dovoljni za održavanje lista, jer je i donatorima bilo sve teže poslovati. S druge strane, povećavao se broj novinara kojima je honorar od Monitora bio životno neophodan. Dugovi su rasli. Klizili smo ka bankrotstvu i zatvaranju lista.

Osnivači, sponzori, liberali, SDP-ovci, svi su slali poruke da se ne smije dozvoliti da Monitor stane. Vlado Nikaljević i Stevo Vučinić su rekli da će organizovati sastanak sa Slavkom Perovićem, da vidimo šta može pomoći Liberalni savez. Iako sam izbjegavao oslanjanje na partije, pristao sam, jer sam bio iscrpio sve što mi je palo na pamet. Do tog sastanka došlo je u junu ili julu. Viša sila je htjela da se u međuvremenu sretnem sa Ćanom Koprivicom.

(Nastaviće se)

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

MIODRAG PEROVIĆ: 30 GODINA MONITORA (IV): Medijski uspjeh, finansijski neuspjeh

Objavljeno prije

na

Objavio:

Profesor Miodrag Perović piše o nastanku i opstajanju Monitora, o vremenu i ljudima

 

Od štampanog tiraža prvog broja Monitora prodali smo svega 300 primjeraka. Od narednog broja počeli smo da smanjujemo tiraž, ali službenici Pobjede i Oslobođenja koji su se bavili distribucijom, savjetovali su da na izabrane kioske treba da stigne po nekoliko primjeraka, bez obzira što neće biti prodati. Rekli su da čitalac u početku nije motivisan da ide na kioske koji su daleko od mjesta gdje je navikao da kupuje novine, čak i ako ga privuče reklama koja prati broj. Stoga smo tiraž smanjivali postepeno, oprezno smanjujući broj kioska na koje smo slali list. Štampani tiraž od 20.000 primjeraka (120.000 din) za prvi broj, redukovan je na 9.000 (83.500 din) za deveti. Iako je prodati tiraž lista u Crnoj Gori rastao prilično brzo, štampani tiraž lista bio je mnogostruko veći od prodatog tiraža. Stoga je prihod od prodaje lista bio mali u odnosu na cijenu koju je trebalo platiti štampariji.  Osnivački ulog potrošili smo već sa trećim brojem, prije nego što smo dobili prvi prihod od prodaje. Poslije devet brojeva dug Oslobođenju bio je 855.000 din (122.000 DM). Bilo je jasno da ́će period dok list eventualno postigne finansijsku samoodrživost trajati dugo.

Uprkos tome, redakciju i osnivače bilo je uhvatilo oduševljenje. Svaki dan dolazili su u redakciju novi ljudi. Broj podržavalaca je rastao kao pečurka. Opšti stav bio je da treba da se borimo da preživimo do decembarskih izbora. Da reformistima Anta Markovića pomognemo da pobijede (u najmanju ruku da se izjednače) protiv Miloševićevih marioneta. To bi i finansijski ojačalo cijelu organizaciju oko lista. Odlučio sam se da uđem u lični rizik.

Da bi olakšala platni promet u zemlji koja je klizila u sve dublju ekonomsku krizu i nelikvidnost preduzeća, Vlada Jugoslavije je uvela u opticaj tzv. akceptni nalog, neku vrstu mjenice za koju se nije moralo imati pokriće u trenutku kad je izdavana. Počeo sam da za štampanje garantujem akceptnim nalozima, s planom da tako činim dok dug poraste toliko da krivična prijetnja postane realna. Pošto su ljudi u Oslobođenju imali simpatije za nas i našu izdavačku koncepciju, računao sam da će biti strpljivi i da će imati razumijevanja kad budemo kasnili sa plaćanjem. Već poslije četvrtog broja dug je bio duplo veći od osnivačkog uloga s kojim smo započeli  poslovanje. Svaki dan sam obilazio osnivače i prijatelje lista i tražio da nas pomognu.

U normalnim uslovima, ja bih morao da podnesem ostavku zbog povećanja gubitaka koje su prouzrokovale pogrešne procjene o tiražu i prihodu. Ali nijesam imao kome, jer niko od onih koji su učestvovali u svakodnevnom životu lista, nije htio da prihvati razgovor o mojoj zamjeni. Honorar za novinare smo bilježili, ali nijesmo plaćali. Trebalo je stvarati sredstva za plaćanje štampe. Vlado Nikaljević je odlučio da, makar privremeno, spasi list. Riješio je da obezbijedi sredstva za štampanje za jedan mjesec, dok se ne nađe način da se podmire dugovi Oslobođenju. Bio je član rukovodećih organa Liberalnog saveza, pa nije smio da direktno daje finansijsku pomoć antirežimskom Monitoru. Režimu se i tako nije dopadalo što je direktor značajnog državnog preduzeća pripadnik protivničke političke grupe. DPS-ovi eksponenti u preduzeću su sprovodili subverzije protiv Vlada liberala. Vlado je odlučio da pomoć da indirektno.

Vlado, Veso Popović i ja otišli smo ponovo u Sarajevo. Vesov prijatelj iz srednje škole Podgoričanin Šerif Koristović bio je rukovodilac u sistemu pošta BIH. (Kasnije, u vrijeme opsade Sarajeva, Šerifa i njegovu suprugu zaklali su Karadžićevi vitezovi. Uspio je prije toga da prebaci djecu kod Vesa u Pogoricu, koja su se kasnije odselila u Kanadu.) Šerif se zauzeo za nas i sa Oslobođenjem smo se dogovorili da ne puštaju akceptne naloge, jer bi to dovelo Montenegropublic u blokadu. Mi ́ćemo akumulirani dug smanjivati svake nedjelje. Stare akceptne naloge smo zamijenili novima na kojima su stajali datumi naplate saglasni sa ovim planom.

Kad smo postigli dogovor sa Oslobođenjem, Vlado i ja smo otišli u Dubrovnik kod Slobodana Boba Ćulafića, direktora dubrovačke filijale Croacija Osiguranja. Vlado je sa Croacija Osiguranjem imao vrlo razvijene poslovne odnose, a Croacija Osiguranje sa štamparijom Oslobođenja. Vlado i Bobo su našli aranžman da obje kompanije zajedno plaćaju Oslobođenju iznose za koje ́će Oslobođenje smanjivati fakture Monitoru. Od četvrtog broja fakture su imale stavku: ,,Prema posebnom dogovoru odobravamo X dinara”. Na takav način računi za brojeve 4–9 smanjeni su za oko 100.000 diinara (14.000 DM).

Pod prinudom situacije, počela je da se rađa organizacija. Jedan broj privrednika pristao je da sistematski pomaže list. Prva pomoć bile su reklame u listu. One su imale dvostruki efekat, finansijski i širenje broja podržavalaca. Prve reklame su dali: u broju 1: Primorka (Veljo Vlahović), Sanitas (Čedomir Jovetić), Trgopromet (Miško Ivanišević), Montex (Ćano Koprivica), Rad; u broju 3: Dakom (Radojica Dakić), Duvanski kombinat (Mića Dautović), Velepromet; u broju 4: Centrojadran Bar, Obod Cetinje, Agrokombinat 13. jul; u broju 8: Papir (Dragan Pavićević), Moccacommerce (Milo Perović), u broju 15: Alpecommerce (Boro Vukotić), Europe car, Express Trans Trade, Inter-neon; u broju 19: Lovćeninvest (Milenko Radmilović), Imp Ljubljana, Sterling Podgorica, Herbora, Lux (Zoran Miljanić), Kovinotehna Ljubljana. Na žalost, reklame državnih preduzeća su postepeno nestale, zbog pritiska vlasti na njihove direktore.

Većini onih koji su pomagali bilo je lakše da pomoć daju na drugi način, umjesto da plaćaju reklamu koja im nije potrebna ili nije preporučljiva zbog toga što su sva državna preduzeća bila politički kontrolisana. Organizovali smo se kao pokret otpora. Napravili smo precizan spisak podjele zaduženja sa datumima. Jedni da daju kancelarijski materijal, drugi da nabave za redakciju faks ili telefone, treći da kupe diktafon za novinare, televiziju za redakciju, da plate gorivo za redakcijsko auto itd. Neki su prihvatili da šalju svoje radnike da nam pomažu: daktilografkinju, računovođu i slično. Neki štampari sa Cetinja poklonili su nam par rolni sa naljepnicama Monitor – nezavisni crnogorski nedjeljnik koje smo lijepili po Podgorici. Od intelektualaca  smo tražili da neko vrijeme pišu bez honorara itd. Sve ovo nam je omogućilo da se zarada od prodaje lista i od reklama troši za plaćanje štampanja i dugova. Formirali smo i nekoliko kružoka za regrutovanje pretplatnika (jedan je vodio Miodrag Miko Iličković).

Jednu grupu koja je davala pomoć u novcu formirao je Zoran Mišurović, vlasnik jedne od prvih privatnih firmi za preradu i distribuciju kafe – MMS, u ulici Miljana Vukova. Njegova akcija trajala je godinama i bila važna pomoć u osnivanju i radu Radija Antena M. Zoran je angažovao čitav niz malih privatnika koji su pristali da mu svakog mjeseca daju pomoć za Monitor. Neke od tih ljudi ja nijesam ni poznavao, niti se sa njima sretao. Zoran je napravio spisak i vodio urednu evidenciju. Njegova kancelarija godinama je bila mjesto redovnog okupljanja jednog broja osnivača, sponzora i novinara. Budući da sam imao mnogo posla, ja sam dolazio uglavnom subotom popodne. Da podnesem „izvještaj” i da čujem kritike na list. Tu su redovno bili Drago Rašović, Ratko Ivanović, Srećko Radonjić, Radojica Dakić Daka. Kasnije su se ovom kružoku pridružili Veso Popović i Miljo Radojičić. Nekoliko puta kad nijesam imao sredstava da platim štampanje Monitora, oni su pritrčali u pomoć, što lično, što angažovanjem drugih ljudi.

 

Štampanje lista u Sarajevu proizvodilo je brojne probleme u vezi sa vremenskim prilikama i bezbjednošću transporta. S Rajom je obično išao tehnički urednik Puśo Matović. Jedne nedjelje u decembru pao je veliki snijeg i put od Titograda prema Sarajevu bio je par dana neprohodan. Puśo je s tekstovma morao da putuje preko Mostara. To je zahtijevalo da se tekstovi pripreme ranije nego obično, što je bilo prijetnja akuelnosti tekstova. Rajo je ujutru trebao da krene za Sarajevo ranije da bi do popodnevnih sati donio Puśu neki tekst, koji je trebalo uvrstiti u list. Pošto su oko Monitora počeli da se okupljaju oni koji su domaću valst smatrali kvinsliškom i njihov broj se stalno povećavao, raslo je neprijateljstvo vlasti prema listu. Transport je postao dodatni predmet naše brige.

Štampanje u Pobjedinoj štampariji bi nam donijelo višestrano olakšanje. Mogli bismo da zaključujemo list kasnije, pa bi i novinari mogli kasnije da šalju ili donose priloge, što bi tekstove činilo aktuelnijim. Problem transporta i distribucije bio bi krajnje uprošćen, jer bi se list distribuirao sa Pobjedom. Stoga smo napisali nekoliko tekstova u kojima smo objašnjavali da država koristi monopol u štamparstvu kao pritisak, čime su nam uskraćena prava zagarantovana Ustavom. Pisali smo i direktoru Pobjede i tražili da Pobjeda prihvati da štampa list po razumnim cijenama. Polovinom decembra, došla nam je poruka iz Pobjede da bi oni štampali Monitor, po cijeni koja bi bila približno jednaka onoj koju plaćamo u u Sarajevu. Pomislili smo da vlast želi da ima promptni uvid u sadržaj lista prije nego što krene u distribuciju. Plašili smo se da nam Pobjeda jednog dana iznenada ne otkaže štampanje nekog broja i dovede nas u tešku situaciju. I u štampariji i sa nivoa direktora rekli su da se to ne može dogoditi. Poslije nekoliko razgovora potpisali smo ugovor da od 1. januara 1991. štampamo list u Pobjedinoj štampariji i da se distribuira sa Pobjedom.

(Nastaviće se)

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

MIODRAG PEROVIĆ: 30 GODINA MONITORA (III): Prvi broj

Objavljeno prije

na

Objavio:

Profesor Miodrag Perović piše o nastanku i opstajanju Monitora, o vremenu i ljudima

 

Nekoliko nedjelja smo u inicijalnoj grupi mislili da će se naš nedjeljnik zvati Vrijeme. Međutim Zdravko Uskoković je jednog dana donio informaciju, koju je dobio od Stojana Cerovića, da se u Beogradu priprema pokretanje nedjeljnika koji će se zvati Vreme. Iako smo očekivali da će naš nedjeljnik početi da izlazi bar mjesec dana prije beogradskog (na kraju je izašao samo nedjelju dana ranije), odlučili smo da potražimo drugi naziv. Riješili smo da među poznanicima sprovedemo anketu u kojoj ćemo skupiti predloge za naziv lista, koja će istovremeno biti i neka vrsta marketinga. Iz niza predloga koje smo dobili, prihvatili smo predlog Žarka Mirkovića da list nazovemo Monitor. Neko je predložio, ne sjećam se ko, da u nazivu lista stoji i odrednica „nezavisni crnogorski nedjeljnik”. Sjećam se da smo u našoj grupi razgovarali o tome da li se time previše podvlači nacionalno opredjeljenje. Prevladalo je mišljenje da treba ovu odrednicu dodati, da se time eksplicitno istakne distinkcija u odnosu na republičko rukovodstvo, koje je i politički i kulturno Crnu Goru sistematski pretvaralo u srpski entitet.

Odluka da ja privremeno budem glavni urednik, učinila je da budem otvoren prema angažovanju novinara koje ne poznajem, kako u redakciji, tako i u saradničkoj mreži. Drugi su predlagali, a ja sam, uz stalno konsultovanje sa kolegama u inicijalnoj grupi, u suštini, bio koordinator. Od članova redakcije koji su upisani u impresumu prvog broja, Novica Samardžić je angažovao Dragana Perovića i Krsta Mijanovića kao pouzdane independiste, a Milka Tadić etablirane novinare Esada Kočana i Branka Vojičića iz TVCG i Nebojšu Čagorovića, njenog kolegu sa studija u Beogradu. Mislim da je Milka pronašla i Velizara (Velja) Brajovića, koji je bio zaposlen u nekoj saveznoj omladinskoj publikaciji. Milku sam upoznao kad je jednom prilikom pravila intervju sa mnom, dok je Demokratska alternativa bila aktivna. To je obavila dobro i sa pristupom koji je odgovarao onom što sam mislio da treba da bude izdavačka koncepcija našeg lista, tako da sam imao povjerenja u njen izbor. Ja sam želio da u početnoj redakciji bude i dopisnik Radija Crne Gore iz Beograda Miško Vukmanović, jer smo imali slična ubjeđenja. Bio je tvrdi independista, a po generalnom političkom opredjeljenju i ličnoj kulturi – evropski liberal. Miško je bio pogodan i kao spona sa Liberalnim savezom Crne Gore (čiji je bio potpredsjednik). Međutim, drugi su rekli da je pametno da počnemo sa redakcijom čiji članovi se mogu, po potrebi, brzo okupiti i ja sam to prihvatio. Planirali smo da Miško Vukmanović i Dara Pejović, koja je takođe bila dopisnik Radija CG iz Beograda, budu naši stalni saradnici. I Dara je bila independistički orijentisana, pa su njih dvoje bili baš to što nam je trebalo od dopisnika iz Beograda, u kojem su se donosile političke odluke, koje je crnogorsko pučističko rukovodstvo slijepo sprovodilo. S njima dvojema ćemo obavljati svakodnevne telefonske komunikacije, tako da će, u suštini, igrati ulogu članova redakcije.

Paralelno sa drugim pripremama, izučili smo koje sve mogućnosti imamo za štampanje. Najjednostavnije je bilo da to bude u Pobjedinoj štampariji. Međutim, ponuda koju nam je dala Pobjeda bila je neprijateljski visoka. Moj otac je nekad bio sekretar Grafičkog zavoda i Pobjede, pa je u preduzeću bilo radnika koji su ga pamtili i prema meni osjećali naklonost. Rekli su mi u privatnoj komunikaciji da je cijena u ponudi mnogo veća od realne cijene koju su oni, na moju molbu, izračunali. Riješili smo da ispitamo mogućnost da list štampamo negdje drugo. U Crnoj Gori nije bilo druge rotacione mašine osim Pobjedine, pa smo razmatrali mogućnost da štampamo izvan Crne Gore. Ispalo je da je Sarajevo najpogodnije.

Oslobođenje je imalo veliku i modernu štampariju, a Crnogorci u Sarajevu bili su nam naklonjeni. Vlado Nikaljević, direktor Crnagoracoop, imao je poslovne odnose sa štamparijom Oslobođenja, a Veso (Veselin) Popović, koji je bio direktor Pošta Crne Gore, sa rukovodiocima pošta Bosne i Hercegovine. Vlado, Veso i ja otišli smo u Sarajevo i dogovorili da rukopis donosimo u štampariju oko osam naveče, štampanje da bude gotovo prije ponoći. To je omogućavalo da tokom noći tiraž transportujemo do Podgorice i predamo ga distributerskim preduzećima da se sjutradan podijeli po kioscima sa ostalom štampom. Trebalo je još riješiti pitanje odvoženja i predaje rukopisa u Sarajevo i transporta tiraža u Podgoricu. Ja sam imao dva auta, ali smo u redakciji zaključili da to nije dovoljno jer smo očekivali da ćemo imati veliki tiraž koji je mogao biti težak i preko tonu. Počeo sam konsultacije sa osnivačima o njihovim mogućnostima da pomognu.

Važnu ulogu u rješavanju tog problema odigrao je Rajo (Radomir) Vulikić. Ponudio je da on obavlja transport svojim kombijem. Neki od mojih prijatelja su bili rezervisani prema Raju jer je nekad bio visoki funkcioner Službe državne bezbjednosti. Na moju konstataciju da je penzionisan poslije AB revolucije zbog toga što je, kako se tada govorilo, bio procrnogorski orijentisan, vrtjeli su sumnjičavo glavom. Međutim, ja sam Raja poznavao od srednjoškolskih dana i imao sam u njega lično povjerenje. Odlučio sam da mu povjerim potencijalno opasni transport odštampanog tiraža iz Sarajeva u Titograd. Vjerovao sam i da će se naša bezbjednost povećati njegovim iskustvom i vezama. Ta procjena se potvrdila više puta.

Konačno, došao je na red prvi broj. Redakcija je održala prvi sastanak u jednoj prostoriji u ulici Marka Miljanova, preko puta vatrogasne stanice. U prostoriji je bio klavir i dvije stolice, ali nije bilo stolova i telefonske linije. Tokom dana je trebalo da od mog školskog druga Ratka Popovića dobijemo prve stolice i još stolova. Nijesmo imali telefonsku liniju pa smo danima za tekstove koje je trebalo primiti faksom odlazili 400 metara dalje, u radnu sobu mog stana u Beogradskoj ulici.

Odlučili smo da odmah počnemo rad. Bez rasprave smo se dogovorili da list ima standardne rubrike: Crna Gora, Jugoslavija, Kultura, Svijet i Feljton. Članovi redakcije predlagali su teme i autore koji će ih obraditi. Novica Samardžić je predložio da prvi Feljton u više nastavaka bude o Garašaninovom Načertaniju iz 1844. i srpskim tajnim planovima o prisajedinjenju Knjaževine Crne Gore Knjaževini Srbiji, koje se sada već po drugi put u dvadesetom vijeku, ostvarivalo politikom tzv. novog crnogorskog rukovodstva. Ja sam podržao ovaj predlog, i on je bez mnogo diskusije prihvaćen. Složili smo se da uvodnik za prvi broj potpiše redakcija. Određeno je da Marko Špadijer napravi skicu tog uvodnika.

Ne sjećam se da li smo završne radnje na formiranju prvog broja počeli u ponedjeljak 15. ili u utorak 16. oktobra. Sjećam se da smo bili veoma zadovoljni tekstovima koje smo dobili. Dva teksta su najavila radikalno drugačiju orijentaciju našeg lista od politike crnogorskog rukovodstva. Dara Pejović je napravila intervju sa književnikom Mirkom Kovačem, čija poruka je bila da pokret koji se dešava u Srbiji ima, u suštini, anticivilizacijski karakter. Izbor feljtona najavio je drugačiji pristup crnogorskom nacionalnom i državnom pitanju od politike prosrpskog režima u Crnoj Gori.

Tekstu za uvodnik koji je donio Marko Špadijer drugi su dodavali i oduzimali. Ja sam dodao citat Džefersona o liberalnom shvatanju novinarstva i citat Lenjina o boljševičkom shvatanju (koje je, na žalost, neprekidno prisutno kod Mila Đukanovića, od osnivanja Monitora pa do danas). Tako je nastao tekst Uz prvi broj.

Ostalo je još da odredimo tiraž prvog broja. Bilo je jasno da će list koji ima izdavačku koncepciju orijentisanu suprotno od politike crnogorskog pučističkog režima, biti s pažnjom dočekan i izvan Crne Gore. Neki članovi redakcije (među kojima sam i ja bio) smatrali su da nije realno da broj čitalaca izvan Crne Gore bude veći od broja čitalaca u Crnoj Gori. Prevladao je entuzijazam „jugoslovena”. Odlučili smo da tiraž bude 20, umjesto prvobitno planiranih 10 hiljada.

Ne pamtim šta u srijedu popodne nije išlo kako smo planirali, zbog čega sam cijelu noć proveo u redakciji. Tako do odlaska ekipe u Sarajevo, praktično, nijesam spavao. Na put smo krenuli sa dva auta. Rajo Vulikić sa svojim kombijem i ja sa ladom. U Sarajevo su s nama otišli još Milka Tadić i tehnički urednik Puśo Matović. Kad smo kasno popodne stigli u štampariju Oslobođenja, rekli su nam da smo prikasnili, da ne mogu da organizuju da tiraž Monitora za Srbiju bude uključen u tiraž sarajevskih novina koji ide za Beograd. Nakon kratkih konsultacija, odlučili smo da Rajo i ja utovarimo cio tiraž za Srbiju i Crnu Goru i da putujemo preko Beograda, gdje ćemo u Borbi ostaviti tiraž za Srbiju. Čim je završeno štampanje, odvojili smo tiraž za BIH i krenuli za Beograd. Puśo je sjeo u Rajova kola, a ja i Milka u moja.

Pošto je to bila druga noć kako nijesam spavao, Milka (koja nije bila vozač) kontrolisala je da ne zaspem za volanom. U službu Borbine distribucije u Beogradu stigli smo oko dva i po ujutru. Ostavili smo dio tiraža za Srbiju da ga oni rasporede i pošalju u distribuciju sa svojom novinom i produžili put ka Titogradu. Boreći se povremeno s pospanošću, stigli smo u Titograd kasnije nego što smo planirali. Zakasnili smo za distribuciju tiraža izvan Titograda i list nije na vrijeme otišao na sjever. Ipak, u Titogradu je bio distribuiran zajedno sa beogradskom štampom. Oko jedanaest sati pojavio se na Štampinim kioscima.

Tako je 19. oktobra 1990, onako kako je pisalo u impresumu, Monitor počeo da živi.

(Nastaviće se)

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo