Povežite se sa nama

FELJTON

MIODRAG PEROVIĆ: 30 GODINA MONITORA (V): Proširenje redakcije

Objavljeno prije

na

Profesor Miodrag Perović piše o nastanku i opstajanju Monitora, o vremenu i ljudima

 

Dug Oslobođenju vraćali smo s velikim naporom. Ponovo je pomogao Vlado Nikaljević. Izvršili smo i djelimičnu alokaciju duga. Akumulirali smo umjereni dug Pobjedi da bi izvjesna sredstva prenijeli Oslobođenju. Zatim su se prijatelji i osnivači lista organizovali i pokrivali dio troškova štampanja u Pobjedi, tako da smo dio sredstava koji je dolazio na račun od prodaje lista usmjeravali na vraćanje duga. Inflacija, koja je 1991. stalno rasla (i na godišnjem nivou bila veća od 1.100 odsto), suštinski nam je pomogla. Oslobođenje je bilo društveno preduzeće i nije moglo da potraživanja preračunava u devize. Stoga se naš dug, računat u devizama, sam od sebe smanjivao. Zahvaljujući tome što se Oslobođenje benevolentno odnosilo prema našem kašnjenju u vraćanju duga, dio duga je, u suštini, smanjen na račun toga preduzeća. Značajan broj crnogorskih iseljenika iz Evrope i SAD se već prvih nekoliko mjeseci pretplatio na Monitor. Slali smo im list ličnom poštom. Devizna sredstva koja smo dobijali za pretplatu stavljali smo na devizni račun i odlagali konverziju u dinare do onog dana kad smo morali platiti tranšu duga. Tako smo ponovo koristili inflaciju.

Pošto u početku nijesmo plaćali honorare, ovom višestrukom akcijom uspjeli smo da bitno smanjimo iznos duga Oslobođenju. Posljednje dvije ugovorene tranše platili smo od pomoći u devizama koja je krajem maja prispjela od Ćana Koprivice, spasioca Monitora, o kojem ću govoriti malo kasnije.

U redakciji su se odmah izdvojila dva novinara, svaki sa sklonošću za po jednu od moje dvije dužnosti. Željko Ivanović, koji je u redakciju došao poslije prvog broja, shvatio je da moramo najveći dio sredstava stvoriti sami. I da dugoročno ne možemo biti nezavisni ako nijesmo finansijski samoodrživi. Animirao je nove sponzore. Imao je novinarski dar, pa je pronalazio nove kvalitetne saradnike. Raspolagao je velikom energijom i tokom vremena postaće vodeća razvojna snaga u Monitoru i novim medijskim projektima. U tom trenutku bio je mladi buntovnik, ponekad grubi buntovnik.

Esad Kočan je poslije prvog broja otišao u Hrvatsku, gdje je imao zakazanu svadbu. U dva broja do njegovog povratka imali smo tekstove koji se tematski preklapaju. Razlog za to je bilo moje neiskustvo i stalna angažovanost na mnogo poslova, zbog čega nijesam pažljivo pročitao sve tekstove. Kad se Esad vratio, prigovorio je mojim propustima. Odmah smo se dogovorili da preuzme uredničke poslove. Pošto je bio zaposlen u TVCG, u impresumu je ostalo da piše da ja obavljam poslove i glavnog i odgovornog urednika. To me obavezivalo da budem u toku sa donošenjem osjetljivih uredničkih odluka, pa se uspostavio odnos u kojem je Esad obavljao većinu uredničkih poslova, a zajedno smo bili glavni urednik. Esad je bio sljedbenik lijevih a ja liberalnih ideja. Neko vrijeme se plemenito nadao da se Jugoslavija može sačuvati, kad sam ja već preferirao nezavisnost. Bio je vrhunski profesionalac i perfekcionista. Kasnije je rekao da sam ja od njega učio novinarstvo, a on od mene (meko) rukovođenje protivnicima. Kad je krajem ljeta 1992. napustio RTCG, stavili smo u impresum da je on odgovorni urednik, iako je bio više od toga. Esadov doprinos oblikovanju lista tokom njegovog prvog mandata (do četvrte godišnjice lista) prevazilazi svaki drugi pojedinačni novinarski doprinos.

Oko Monitora se prvo okupila grupa iskusnih novinara koje je nova vlast posmjenjivala sa rukovodećih pozicija, jer nijesu bili dovoljno Srbi. Osim Esada, takvi su bili Branko Vojičić i Rajko Cerović. Došli su i saradnici saveznih medija, koji su u tom trenutku bili nezavisni od Miloševića: Velizar (Veljo) Brajović, Veseljko Koprivica i Božidar (Božo) Miličić. Dragan Đurić i Olja Obradović su takođe pomagali u redakciji kad god su imali svoj tekst. I s nekoliko drugih novinara koji su pisali od početka, kao što je bio član pariske redakcije RFI Stanko Cerović, dubrovački gospar Luko Brailo (dopisnik Slobodne Dalmacije iz Dubrovnika) i dopisnik BBC-ija iz Mojkovca Boško Dukić, imali smo vrlo čestu komunikaciju u vezi sa koncipiranjem brojeva. Ljubiša Mitrović je od 2. do 9. broja bio spoljni urednik međunarodne politike, nakon čega je ovu rubriku preuzeo Nebojša Čagorović.

Mnogi renomirani novinari iz drugih republika su emotivno podržali Monitor i njegovu izdavačku koncepciju. Tzv. mlado crnogorsko rukovodstvo vodilo je politiku koja je bila gruba negacija tradicionalnog odnosa Crne Gore prema Južnim Slovenima i jugoslovenstvu. To je bilo u sukobu sa romantičnom predstavom mnogih intelektualaca iz drugih južnoslovenskih krajeva o Crnogorcima i njihovom navodnom viteštvu (kojeg su ljudi iz pučističkog režima bili lišeni). Monitor im je bio neka vrsta njihove Crne Gore i rado su pristajali da i besplatno povremeno pišu za naš list.

Milka Tadić je krajem januara napustila Crnu Goru i otišla u SAD. Uz posao koji je tamo obavljala, produžila je da piše za Monitor kao naš dopisnik iz Njujorka. Milka je bila marljiv radnik i njen odlazak je povećao opterećenje članova male redakcije. Esad i ja smo radili po cijelu noć. Kad mi se prispe, ja bih se nagnuo na sto i odspavao deset ili petnaest minuta.  Esad je radio bez prekida po cijelu noć. Poslije pola godine, jednog dana se onesvijestio od psihičke i fizičke iscrpljenosti. Zahvaljujući njegovoj posvećenosti, malobrojni kolektiv pravio je dobar list. To je počelo da privlači druge novinare.

Od posljednje nedjelje januara počeo je redovno da piše Nebojša Redžić, koji je radio na državnom radiju. Prvog marta 1991. vratio se Željko Ivanović, koji je od novembra bio odsutan zbog nekih obaveza, i prešao sa  zaposlenjem u Monitor. U to vrijeme počeo je da piše i Danilo Daro Burzan. Daro je bio bivši glavni urednik Radija Crne Gore. Novoj vlasti se nije svidjelo to što je u izbornoj kampanji za prve višestranačke izbore u decembru 1990. dao i opozicionim partijama priliku da istupaju na radiju. Momir Bulatović je pred kraj kampanje izjavio da je Burzan bio pristrasan i obećao da će ga smijeniti ako DPS pobijedi na izborima. DPS je pobijedio i Momir je održao obećanje. Daro se zbog toga sudio sa Bulatovićem i državnim radijom, i zato je u početku pisao pod pseudonimom. Od maja 1991. potpisuje tekstove svojim pravim imenom.

Slučajni susret sa Mihailom Miljom Radojičićem u martu 1991. rezultirao je otvaranjem njegove humorističko-satirične kolumne u Monitoru. Milja su u to vrijeme zvali Šok po naslovu njegove humoreske koja je bila popularna u cijeloj Jugoslaviji. U komadu koji je sam izvodio, uspio je da kaže mnogo toga što je osvjetljavalo greške srpske politike na Kosovu. Ubijedio sam ga da piše za nas. To je bio pun pogodak, jer je on s malo riječi uspijevao da kaže mnoge stvari za koje bi u drugom žanru bilo potrebno više stranica. U namrgođenoj Crnoj Gori ljudima teško pada kada su predmet humora i satire, pa su tokom niza godina Miljovim autima bušene gume i razbijana stakla.

Početkom aprila 1991. u redakciju je došao dramski pisac Ljubomir Durković da uređuje kulturnu rubriku. Redovni saradnik u toj rubrici postala je i Ksenija Sekulić. Miro Glavurtić je otvorio stalnu kolumnu. Milkina prijateljica Radmila Stojanović postala je Monitorov dopisnik iz Londona. Početkom aprila pojavio se maturant iz Nikšića Zoran Raičević. Skromni, ćutljivi, predani independista kojeg je privukao Monitor. On je bio glasnik promjena koje će nastupiti u Crnoj Gori.

Jedan čovjek je odigrao neprocjenjivo važnu ulogu u razvoju lista. Moje kolege iz inicijalne grupe su zamolile svog prijatelja iz njihove fudbalske ekipe Boba (Slobodana) Dedića da nam se pridruži u pružanju logističke pomoći Monitoru. Bobo je za vrlo kratko vrijeme postao moj najvažniji saradnik. Bio je ličnost kakva se rijetko sreta u modernom vremenu. Apsolutno moralno zasnovan, spreman na velike lične žrtve u korist postavljenog cilja. Postao je moj alter ego. Dok nijesmo mogli da plaćamo čišćenje redakcije, on i ja smo održavali čistoću; na smjenu smo noću čuvali redakciju; pošto je redakcija često radila do duboko u noć, išao je da kupi hranu za one koji su radili do pred zoru; kad se oko ili iza ponoći završi štampanje lista, dovozio je dio tiraža za redakciju; dio koji ide za Beograd i inostranstvo odvozio je dežurnim službama u pošti i željeznici; pratio prodaju lista i planiranje distribucije tiraža; donosio poštu i bio glavni vozač (a ja pomoćni). Bobo je imao ključ od mog stana i donosio tekstove koji su poslati na faks u mom stanu. Pošto se to često dešavalo i iza ponoći, faks smo prebacili u prostoriju pored ulaza da ne bi morao da budi moju suprugu i ćerku. Kasnije, kad smo formirali štampariju, Bobo i ja smo radili kao pomoćni štampari da bi zaradili sredstva za honorar za redakciju. U jednoj od mnogobrojnih akcija za spasavanje Monitora, Vlado Nikaljević je 1993. godine sklopio sa Montenegropublicom ugovor da neko vrijeme u našoj štampariji štampamo kutije za slatkiš Čiča Gliša (iako naša štamparija sastavljena od polovnih mašina nije mogla dati dotadašnji kvalitet štampe). Jednom se desio neki problem sa radnikom u štampariji i ugrožena je bila isporuka za sjutradan ujutru. Morali smo da čuvamo Vlada jer su milovci i momirovci u kolektivu prigovarali direktorovoj odluci da posao da nama. Bobo i ja smo obukli bluze naših štamparskih radnika i na smjenu cijelu noć igrali ulogu pomoćnog majstora. Sjutradan u sedam ujutru smo kombijem dovezli kutije u Crna Gora Coop. Još uvijek se sjećam scene, kako prorektor Univerziteta prof. dr Miodrag Perović i njegov poslovni sekretar Slobodan Dedić istovaraju odštampane kutije, dok ih sa visokog magacinskog parapeta gledaju magacioner, administrativni radnik i direktor preduzeća. Nas dvojica bili smo srećni kad nam je direktor odmah uplatio sredstva koja su nam nedostajala za isplatu honorara koji su kasnili.

(Nastaviće se)

Komentari

FELJTON

POLITIKE PREVOĐENJA, RADA IVEKOVIĆ (IV): Opismenjavanja kao proces zauvijek

Objavljeno prije

na

Objavio:

Monitor prenosi djelove iz pogovora knjige Rade Iveković – Politike prevođenja

 

Privilegija je imati pristup u više jezika. Ne svojom zaslugom, i ja sam rano naučila jezike, što je u djetinjstvu lakše. Što smo više u stranim jezicima, sve ih više i lakše učimo. Djeca mogu bez traume naučiti i govoriti više jezika, jer svaki služi drukčijoj društvenoj svrsi i obraća se različitom krugu. Jezici vuku jedan drugoga i proizvode u čovjeku ljubav i radoznalost za jezike. Ja sam imala sreću da sam se opismenjavala ne u jednom jeziku i kodu i ne u jedno jedino vrijeme, već u više navrata i idioma. Opismenila sam se prvo kod kuće prije škole, kad su mi roditelji nabavili čitanke na našem jeziku na latinici i ćirilici. Ubrzo zatim su mi nabavili i dobre stripove – danas je to u Francuskoj cijenjena literatura katkada čak visokog ranga, i posebna umjetnost. Zatim sam se opismenila u francuskoj osnovnoj školi ali u Njemačkoj, pa sam francuski dobro naučila, a njemački pasivno. Moj je glavni ,,strani” jezik u odnosu na glavni, školski francuski, tada bio ,,naški”, na francuskom zvan serbocroate. Sve zavisi o tome s kojeg se mjesta (svjesnog ili nesvjesnog, našeg i/ili tuđeg) jezik čuje, imenuje i dakle percipira i raspoređuje u naš svijet. Jezik ne može o sebi samome govoriti smireno i neutralno, zbog jednog sakrivenog elementa njegove prirode, a to je njegova vezanost za područje moći pa i vlasti. To je kao okultiranost iskonske scene u psihoanalizi i u budizmu, gdje nam naše padanje u svijet zaklanja viđenje (i uviđanje) onoga što nas je tu dovelo, a to je blizak susret majke i oca kojemu nismo prisustvovali. S francuskim u tom pogledu nije bolje nego s naškim. Podrazumijevajući apsolutno prvenstvo i superiornost francuskog koje i ne treba dokazivati (što uostalom svaki jezik o sebi misli, ništa originalno dakle), moj nas je učitelj Monsieur Benoist ipak naučio nekoliko osnovnih jezičkih činjenica i postupaka dobrog pisanja, koji su mi korisni do danas u svim jezicima. U to vrijeme se još u francuskoj školi moglo naučiti pisanje i pravopis.

Moje je drugo opismenjavanje bilo na našem jeziku u osmoljeci a zatim gimnaziji u Beogradu. Jezik škole i reda tu je bio srpski ili hrvatski, uskoro nazvan srpskohrvatskim ili hrvatskosprpskim (na francuskom postoji samo prvi oblik). Prekomplicirano, i prije svega predugo. Školske smo zadaće pisali jedamput na latinici i jedamput na ćirilici, što meni nije bilo teško. Mnogo kasnije ću se čuditi tome da neki u Srbiji i neki u Hrvatskoj smatraju da im treba baš samo jedno jedino pismo, a drugo da im smeta, bez obzira na osiromašenje u jeziku koje predstavlja takav stav. Smatralo se pozitivnim naučiti engleski, a ne samo ne učiti, nego čak i ne morati čuti ni čitati mrski jezik prvih susjeda ili sugrađana. Time se pogubila historijska dubina kao i mogućnosti i bogatstvo jezika, premda se radi o procesu gdje se inače svaki normalan jezik hrani drugim jezicima, kao što se živo hrani živim. U tome se naš skučeni i sužavajući jezički horizont nije razlikovao od sličnog u francuskom jeziku. Moje naredno opismenjavanje, poslije gimnazije, obavljeno je u Zagrebu, gdje sam došla na studije. Uskoro će se opismenjavanje nastaviti kroz objavljivanje, rad sa lektorima i izdavačima. Tada sam u pisanju sa školskog ekavskog prešla na javni ijekavski. Kao što sa Francuzima govorim francuski a sa Škotima engleski, tako i dan danas mogu sa prijateljima iz Srbije govoriti ekavsku varijantu zajedničkog jezika. Ali pišem svoju, ijekavskog štokavskog.

Kad sam se nastanila u Francuskoj u svojoj 45-oj godini, već sam odavno objavljivala na našem jeziku, a znala sam francuski, uglavnom sa rječnikom svojstvenim mlađoj dobi, koji sam onda dalje usavršavala sa prijateljima, studentima, čitanjem i u svakodnevnom životu. Znanje svakog jezika se stalno nadorgađuje. Ali premda glatko pišem i govorim svoje strane jezike (među kojima je sada i naš, jer još nisam ustanovila koja je to differentia specifica između materinjeg i ne-maternjeg, budući da oba jednako fatalno udaljavaju od rođenja i iskona), ne smatram se dvojezičnom ni višejezičnom, ne mislim ni da sam u pukoj diglosiji. Više mi se čini da živim u nekoj neproblematičnoj pluri-heteroglosiji i to bez obzira na kom jeziku pišem, što je drukčija ekonomija drugosti i stranjskosti. Heteroglosija nema nužne veze s egzilom, potčinjenošću ili kolonijalnošću, mada se u pojedinim slučajevima ovi mogu ukrstiti, i mada je katkada viđena kao zloupotreba povjerenja i vjerolomstvo u odnosu na nacionalni jezik kao obavezu a za koji se pretpostavlja da je i maternji (što ne mora biti) i još da nam je prirodan. Didier Coste o tome kaže: “Ona [heteroglosija] je često osuđivana od strane nativističke kritike kao izdaja vlastite ‘prirodne’, rodne (native) kulture i ‘materinjeg jezika’, kao gajenje samo-egzotiziranja koje je u dosluhu sa otpornim imperijalističkim orijentalizmom, a represivno je interpretirana kao višestruko devijantna metaforijska seksualnost koja uključuje egzibiciju, voajerizam i prostituciju”.

Po mom se iskustvu može biti u heteroglosiji i pišući i govoreći prvim jezikom stečenim rođenjem. Ovo, opet može – ali ne mora – biti proces, a može biti i stvar tek ličnog osjećaja. Jezika kao i seksualnosti (sve u množini) ima koliko, ili više, nego ljudi na zemlji. Edouard Glissant će o tome: ,,Pristalica sam multilingvizma u pisanju; jezik kojim pišemo druži se sa svim ostalima. To znači da pišem u prisustvu svih ostalih jezika u svijetu. Kad pišem, čujem sve te jezike jednostavno po afinitetu, uključujući one koje ne razumijem. […] To je nova činjenica savremene književnosti, današnjeg senzibiliteta […]. Nije to neki galimatijas, nego duboko prisustvo, možda prikriveno, tih jezika u vašem”. U heteroglosiji sam (korišćenju tuđih jezika) o kojoj govorim, čak i kad sam unutar jednog te istog pa i ,,vlastitog” jezika, bilo da pišem/govorim francuski ili naški. Nisam više od drugih živjela u lingvističkom egzilu, bar ne više negoli što je egzil u jeziku i iz jezika, i izgon tout court svakome na više načina u životu zadat gdjegod da se nalazi, a da nije koban (mada može i to biti, i te kako). Osloboditi se zadatog jezika može spisateljici, piscu ili naprosto govorniku otvoriti neslućene (jezičke, književne i ostale) slobode, propustivši nju ili njega u nekonformističke prostore u kojima nije očekivan a i time joj dati jedinstvenu šansu. Ovo je pogotovo značajno, mada ne i novo, u današnjoj globalizaciji. U srednjevjekovnoj ograničenijoj globalizaciji, na primjer, takva je šansa čučala u latinskom jeziku koji je nadilazio vernakular i koji gotovo nikome više nije bio materinji. Na daleko širem planu, danas je tu ulogu preuzeo engleski, a u kineskom je svijetu mandarin (s originalnom formulom koja leži u pismu) u odnosu na govorne i materinje jezike oduvijek igrao takvu ulogu izlaska iz lokalnog lonca i otvaranja prema svijetu. Dekontekstualizacija pisanja teksta, u odnosu na kulturu i porijeklo autora, kao i njihova rekontekstualizacija unutar druge (makar i srodne) ovakve ili onakve kulture ili jezika, nije nešto što se može olako odbaciti, naprotiv. One, kroz prelaženje kulturnih i političkih granica koje lingvistička policija ne može obuzdati (kao što se ni migracije na sreću ne mogu zaustaviti), stvaraju nove kontekste smisla, nove podtekste kultura koji se ukrštaju takvom polinizacijom, i daju priliku da se odustane od određivanja porijekla određenog autora, kao i priliku da se njega ili njegovo navodno porijeklo provincijalizira, tako ,,da se ‘nacionalne’ književnosti tretiraju kao književni žanrovi, prinude ili načini koje današnji globalni pisci i čitaoci slobodno koriste i modificiraju kako hoće […].” Didier Coste, čiji je ovo bio citat, smatra da je potrebno prihvatiti alternativne, konkurentne i ukrštene kontekstualizacije djela.

(Nastaviće se)

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

POLITIKE PREVOĐENJA, RADA IVEKOVIĆ: Jezik kao živi organizam

Objavljeno prije

na

Objavio:

Monitor prenosi djelove iz pogovora knjige Rade Iveković – Politike prevođenja

 

Nadalje, Francuzi imaju u historiji nastajanja jezika veliko centralističko državno nasilje prema lokalnim idiomima i čak prema „devijantnim” (ili tako percipiranim) varijantama samog francuskog. Duh te represije ušao je i u sam jezik, koji ne trpi odstupanja od norme i standardizacije koju Akademija/Država svake godine potvrđuje ili pomalo, uvijek u zakašnjenju za govorom, korigira. „Francuski se može govoriti samo na ‘jedan’ način” – francuski. Njegovanje institucionalne i globalne frankofonije samo je potvrda centralističke hegemonijske i kolonijalne nostalgije francuskog jezika. Ovaj ne trpi nikakve naglaske, svi paraju farncuske uši, čak i onaj južnjačkog govora koji je i strancu lako prepoznatljiv. Sa tim južnim accent du midi, a kamo li sa nekim „stranim” prizvukom, premda arhipelaške kolonijalne prašine (dans les îles, les outre-mer) i danas prekrivaju globus, ne može se ni biti spiker na francuskoj radio-televiziji (osim na posve lokalnim stanicama ili najviše na prognozi vremena). Povijesna jezička represija i nasilna standardizacija centralističke države nemilosrdno je zabranjivala lokalne jezike kao što su bretonski ili oksitanski. Jezik i pravopis su uvijek bili političko pitanje. Govornici alternativnog narječja, jezika ili makar samo naglaska nisu imali pristup javnom prostoru, a u školama se učio i uči samo francuski, i to ne tek u ime jedinstvene Francuske već i u ime pretendiranog francuskog univerzalizma za koji se pretpostavlja da je uzor cijelom svijetu. Djecu se u školama kažnjavalo kad su govorila druge jezike. Prva faza procesa brutalnog nametanja francuskog jezika plurilingvalnoj zemlji poslije Francuske revolucije bila je i sama svojevrsno nasilje koje je trajalo od 1790–1815. g. Otpor regionalnih i manjinskih jezika bio je tolik, da je francuski kao jedinstven jezik za cijelu zemlju konačno nametnut tek stoljeće kasnije,1882. zakonom o obaveznom i jedinstvenom školstvu i dodatno1905. zakonom o laicitetu (odvajanju crkava i države) i nacionalnom obrazovanju; a čvrsta državna ruka nad jezikom osjeća se i danas. Ona je na specifičan način poharala, preobrazila i preusmjerila francusku kulturu. Francuzi su danas često do te mjere zadojeni ideologijom nezaobilaznosti jedinstvenog nacionalnog jezika da mnogi vjeruju – što je lakše nego misliti svojom glavom – da francuski jezik prirodno, volšebno prenosi univerzalne istine i poruke namijenjene cijeloj planeti gracieusement. Radi se dakako o nacionalizmu pomnoženom sa hegemonijskim kolonijalnim apetitima koje rušenje francuske imperije nije do danas uklonilo, zato što Francuzi dosad nisu radili na svom zajedničkom alternativnom i dekolonijalnom društvenom projektu. Kolonijalnost vlasti kao takve čak i kad u kolonijalnim projektima nije uznapredovala, odvija se kroz, i ko-substancijalna je sa, u potenciji, kolonijalnošću ili kolonijalnim nagnućima i mogućnostima svakog jezika. Zato što je jezik moć i stavlja se i u službu vlasti.

U međuvremenu Francuska, koja podržava multilingvizam na međunarodnom planu a francuski smatra ugroženim jezikom naspram engleskog te ga promovira kroz frankofoniju i bivše kolonije kao sferu utjecaja, nevoljka je potpisnica evropske povelje o promoviranju manjinskih jezika koju podržavaju Ujedinjene nacije. U zemlji pruža otpor tome da se lokalni jezici uvedu u škole, tako da danas postoji novi val konfliktnih rasprava o tome. Francuzi ne vole svoje dijalekte, često ipak „vole” francuski naglasak iz Québeca, a uglavnom slabo cijene afričke akcente, premda afrički pisci, pa nekad i državnici, govore i pišu zavidnim i bogatim klasičnim i literarnim francuskim kakav se danas u samoj šesterokutnoj Francuskoj (l'Hexagone) rijetko čuje. Dok Francuska ostaje strogo centralizirana zemlja, teško je pretpostaviti da će i sama ozbiljnije poštovati potpisanu povelju Savjeta Evrope o manjinskim i regionalnim jezicima, koja upućuje na decentralizaciju i regionalizaciju. No, postoje i suprotni primjeri: Italija, u kojoj i danas opstaju brojni manjinski govori, doživjela je objedinjenje jedinstvenog „sve-talijanskog” jezika od šezdesetih godina dvadesetog stoljeća naovamo, putem radija, a naročito televizije. U Francuskoj pak, kao i drugdje, Internet i društvene mreže posljednjih godina unose nered i pluralnost u propisani jezički uniformizam, centralizam i purizam, što budi nove-stare centrifugalne revindikacije od strane manjinskih lokalpatriota. Oni danas moraju, ukoliko hoće da održe ili ožive svoj lokalni jezik, učiti bretonski itd. zato što su takvi patois – prezirno ime za lokalne jezike ili dijalekte – uglavnom zaboravljeni pod jezičkim buldožerom nametnutog službenog francuskog, slično kao irski jezik u Irskoj, gdje je engleski davno prevladao. Ti su procesi uobičajeni posvuda premda često izuzetno nasilni, a nema prirodne jednakosti između malih i velikih jezika. Kao živi organizmi, jezici nastaju, evoluiraju, i mnogi nestaju, zamijenjeni drugima. Ti procesi nisu samo prirodni, nego su i politički, budući da je jezik i jedna društvena institucija. Tako su mnoge evropske zemlje danas tek monolingvalne (uz napredovanje globalnog engleskog jezika), dok u drugim podnebljima drugdje, koja su prošla kroz druge procese, većina ljudi vlada sa po nekoliko jezika.

(Nastaviće se)

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

POLITIKE PREVOĐENJA, RADA IVEKOVIĆ: O fantazmu materinjeg i nacionalnog

Objavljeno prije

na

Objavio:

Monitor prenosi djelove iz pogovora knjige Rade Iveković – Politike prevođenja

 

Materinji je jezik rizičan i često destruktivan fantazam. Ali ne jezik kao takav, već iluzija materinje ,,zaštitne” čahure koja nas radikalno odvaja od izvanjskosti i drugosti. Još više nego ,,materinji”, to čini nacionalan jezik koji upućuje na jezičnu ,,čistotu” i pretpostavlja prirodno posjedovanje jezika. Kao i materinji, i nacionalni je idiom duh u onom smislu u kojem je palanka duh u Konstantinovića i duh ili spectre ili fantazam kod Derride, tj. nešto žuđeno a nedostižno. Politički ,,teoretičari jezika” nacionalni jezik uvijek opterećuju ne samo sa purističkom naredbom, nego još i sa  ,,priznanjem iskonskog grijeha u jeziku” koje se iziskuje od ,,nelegitimnog” govornika. Ovog određuje sama jezička policija, npr. Francuske akademija, škola ili lektorska služba u svojoj božanskoj presudi. Ta ,,iskonska greška ili grijeh” međutim nije u optuženom govorniku nego se nalazi u nametnutom okrnjenom monojeziku, jednojeziku (monolangue). Tako monolingvalno ljudsko biće govori spektralnim jezikom koji mu je uskraćen i koji nema prvobitnog izdanja (za što je kuđeno), pa je bačeno preko i mimo jezika samog direktno u navodno apsolutan prevod iz tog nedostajućeg jezičkog iskona. A apsolutan je prevod naravno totalitarizam, taj totalitarizam (koji se ne zadržava tek na jezičnoj dimenziji nego može ići i dalje) koji mu je uskraćivanjem jezika bez zadatog modela nuđen i nametan.

Derrida pokazuje da se politički a normativan teoretičar jezika nalazi u nama samima, i autokritički piše o vlastitim kontradikcijama u tom pogledu kad govori o usađenosti poriva za jezičkom čistotom u njegovom kolonijalnom francuskom, ideji s kojom se sam nije slagao ali ju je pronosio, pritom je ne smatrajući etičkom, političkom ni društvenom. Takav poriv ne zadaje unaprijed formu ni formulu, rječnik ni izraz, ne nalaže ovaj ili onaj stil. Ništa se unaprijed ne može reći o čistoti jezika pa ovu niko ne može ni propisati, iz čega autor zaključuje da je jezik sav okrenut prema budućnosti a ne prema prošlosti, prema tobožnjoj autentičnosti sigurnog ,,ispravnog” jezika. Ovo govori o nasljedstvu i posljednoj volji jezika samog kojeg on, kao autor, nastoji izbaciti iz njegovih gongova, izvrnuti, ,,faire qu'elle [la langue] n'en revienne pas”. Ovo Derridino lociranje jezika i njegovog nasljeđa u budućnost obrće jezičku politiku od konzervativne ili, još gore, reakcionarne, u kreativno-progresivnu.

Knjiga Politike prevođenja sakupila je dio mojih tekstova na francuskom na temu prevoda. Pogovor koji ovdje dodajem dolazi dugo nakon što su objavljena pojedina poglavlja. Prevođenje u knjizi uzimam u širem smislu, ne samo jezičkom nego metaforijskom, a razumijem ga politički i transkulturalno. Veliki je izazov za mene da knjiga izlazi kao prevod iz jednog u drugi od mojih jezika, i to prevod koji nije iz moje ruke mada sam mu nešto pridonijela. Uskočila sam u rad na ovom prevodu na dva osnovna plana: na filozofskom, kako bih zadržala svoju misaonu koherenciju; i, također u brizi za vlastitu smisaonu i jezičnu dosljednost, na ravni prevođenja na jednu od novih varijanti našeg jezika koja mi nije bliska. U prevođenju smo dakle imale dva osnovna problema: jedan je upravo hrvatski jezik, a drugi je filozofija. Za prevoditeljicu je ovo drugo bilo lična poteškoć jer nije mogla unaprijed znati moje filozofske i političke stavove, kao pretpostavku da se tekst razumije, a za mene ono prvo. Intervenirala sam na obje razine. Pritom primjećujem da naš jezik, u kojemu je iskaz “nema problema” poslovičan, nema domaćeg termina za riječ ,,problem”, što znači da ga u principu negira i uzvodno od tog iskaza. Ja sam iz našeg jezika otišla i prestala na njemu objavljivati pred više od trideset godina. On se u međuvremenu fragmentirao na nekoliko varijanti i više ili manje tvrdih standardizacija. Ova posljednja hrvatska verzija meni zbog pauze od tri decenije zvuči usiljeno, neprirodno i neestetski, ali ne sporim da je zaživjela. Ja sam dakle ostala pri svojoj, koja je pomirljiva mid-Yugoslav varijanta na bazi hrvatskog. Premda vidim da je u Hrvatskoj standardizacija detaljno razrađena i prihvaćena u javnosti, i o njoj sam dobro informirana, jedini doslovno sprovođen kriterij koji u njoj razabirem (bez obzira na brojne precizne jezikoslovne stručne radove) jest briga da se razlikuje od srpskog. Pritom se u njoj potkradaju smiješne greške nastale iz popularne percepcije o porijeklu ili etimologiji nekog izraza, a za svaki se slučaj izmišlja kad se ne nalazi ,,hrvatski” ekvivalent.

Ovdje ću odmah ponovo navesti Radomira Konstantinovića à propos opsesije jezikom u palankama kakve su naše, kao i sve druge: ,,Nalog za znanjem svoga jezika javlja se ovde kao nalog za znanjem svog plemena, kad je ovo znanje neka vrsta muzeja (rodovskog) u kome radost pruža, otkrivanjem poznatog, neprestano samodokazivanje kroz ovo ushićenje kojim je propraćeno svako prepoznavanje onoga što se već znalo i što se, tako, utvrđuje u sebi samom kao nešto neuništivo, večno pra-roditeljsko“.

Zašto pišem na francuskom i na engleskom. Na francuskom pišem zato što sam u francuski uronjena, imala sam ili imam studente i posao na francuskom, živim francuski život. U knjizi sam objasnila razliku odnosa, unutar globalizacije, između francuskog i engleskog, na kojem također pišem, ali iz drugih razloga ili u drugim prilikama. Na engleskom pišem i služim se njime kada se obraćam ne-francuskoj publici, kada radim za izdanja na engleskom jeziku i kada predajem u zemljama gdje se francuski ne razumije, jer je on danas sveden tek na jedan lokalni mada još uvijek i kolonijalan jezik. Francuska nacionalna kultura ne podnosi globaliziranu hegemoniju engleskog, i rado bi je zamijenila davno izgubljenom svjetskom diplomatskom hegemonijom francuskog. Slično, ni mnogi kolonizirani narodi ili nacionalne kulture u otporu prema hegemoniji SAD, a naročito u latinskoj Americi, ne podnose engleski, što se može razumjeti. Oni koji bi trebali ponajmanje da ga podnose, kao što su stanovnici bivših britanskih kolonija gdje je engleski nametan kao elitan i hegemonijski jezik, i gdje obrazovane elite još pišu i govore engleski, izradili su danas sebi razloge da ga ipak usvoje bez predrasuda. Tako Indijci engleski, koji je i njima porijeklom kolonijalan jezik protiv nametanja kojeg su se u prošlosti borili, i koji je na planu međunarodne jezičke politike izvor brojnih nepravni među indijskim jezicima (među kojima je sada i on), danas nazivaju engleski naprosto internacionalnim jezikom koji im daje pristup svim drugim jezicima. On im otvara globalizaciju – dakako uključivo sa svim njenim politički zastrašujućim stranama – ali i s tom prednošću otvorenosti cijelom svijetu koja bez engleskog danas ne bi bila moguća. Što ne znači da neće sutra biti moguća na osnovu kineskog ili nekog drugog jezika.

Francuski je do početka dvadesetog stoljeća još bio svjetski jezik, govorio se na dvorovima i u diplomaciji, ali danas to više nije i u ovom ga je kao i u mnogo čemu, zamijenio hegemonijski engleski. Reakcija je francuskog jezika i francuske Akademije bila još veće lingvističko zatvaranje prema drugim jezicima, što je za njega u pogledu ciljanog širenja francuskog utjecaja i kulture bilo i ostalo pogubno, i što ga je ograničilo na državno sponzoriranu – ograničenu i administrativnu – frankofoniju. Notorna je činjenica da se u Francuskoj veoma teško uče strani jezici (a pogotovo omraženi engleski koji se vezuje za SAD i imperijalizam), što je dio kulturne zatvorenosti koju vlasti nastoje nadići putem pretpostavljenog francuskog univerzalizma. Srećom, mlađe generacije su same došle na ideju da uče i nauče strane jezike, pa i engleski, tako da je situacija danas manje provincijalna nego kad sam ja prije tridesetak godina došla kao profesor u Francusku. Već sam prvog dana na univerzitetu uočila u tom pogledu razliku između mojih zagrebačkih i mojih pariskih studenata, čak i najboljih: ovim posljednjima se nije moglo dati literatura na stranim jezicima. U amfiteatru je prvo nastao muk, a zatim žamor i smijeh kad sam im izdiktirala nekoliko naslova na stranim jezicima, uključujući engleskom. To im je bilo van domašaja. Ali s mojim zagrebačkim studentima, pa i s mojom generacijom kad smo bili studenti, bilo je drukčije: na filozofskom smo fakultetu dobivali obaveznu literaturu na našem i na stranim jezicima, i morali smo se snaći da bar ponešto pročitamo kako znamo. U Francuskoj ne postoji svijest da se jezici prožimaju, međusobno (p)održavaju i obogaćuju. Naišla sam dakle u Francuskoj na daleko veću jezičku zatvorenost nego što je kod nas, tada još u Jugoslaviji, postojala. Gdje smo također dobivali i propisivali studentima izdanja knjiga iz drugih republika (pretežno iz zajedničkog jezika), mada sigurno nedovoljno. U tome smo bili napredniji nego Francuzi sa svojim jezikom standardiziranim kontroliranim i propisivanim od konzervativne Akademije, i zatvorenim.

(Nastaviće se)

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo