Povežite se sa nama

FELJTON

MIODRAG PEROVIĆ – 30 GODINA MONITORA (VI): Pritisak režima i klizanje u bankrotstvo

Objavljeno prije

na

Profesor Miodrag Perović piše o nastanku i opstajanju Monitora, o vremenu i ljudima

 

Rast Monitorovog uticaja tražio je od mene veliki broj dnevnih komunikacija. Pošto sam na fakultetu i dalje imao punu normu, radni dan mi je često trajao 18 sati. Stalno sam ulazio u stanje iscrpljenosti i neispavanosti. U tim uslovima, pomoć inicijalne grupe osnivača bila mi je neophodna. Okupljali smo se petkom veče kod nekog od nas, najčešće kod Dragoga Perovića, i čekali dok se list odštampa i Bobo donese desetak primjeraka. Grupu su činili: Zdravko Uskoković, Žarko Mirković, Giša Burzan, Miško Vujošević, Dragi Perović, Baća Rašović, Peđa Marinković,  Bobo i ja. Dolazio je (neko vrijeme) i Brano. Zdravko i Žarko su imali bliske odnose sa sinovima Komnena Cerovića, Stankom i Stojanom i bili sa njima u čestoj telefonskoj komunikaciji. Tako su dvojica Cerovića prvih par godina bitno uticali na Monitor. Stanko je pristao da bude Monitorov stalni saradnik, a Stojan je ponekad pisao za naš list. Razgovori koje smo vodili u ,,redakciji u sjenci” bili su za mene i list dragocjeni. Dobijao sam informacije o recepciji lista i kritička mišljenja ove grupe kompetentnih ljudi. Zdravko je godinama pravio prevode tekstova iz londonskog Ekonomista za koje bi nam se učinilo da su poučni. Dragi Perović je jedno vrijeme pisao članke iz medicine, a Peđa Marinković uređivao pisma čitalaca. Dok Giša i Miško Vujošević nijesu postali rukovodioci u partiji Socijaldemokrata-reformista, svi članovi grupe su ove sastanke tretirali kao radnu obavezu.

Grupa se regularno sastajala sve do posljednjeg dana 1995. godine, kad sam ja dobio infarkt. Raspala se 1999. poslije NATO intervencije. Moje tekstove iz tog vremena i sukob sa JNA nijesu odobrili ni Stanko, ni Žarko, ni Zdravko. Poslije razlaza odnosi su se vratili na nivo odnosa poznanika kakav smo imali prije formiranja Demokratske alternative. Sa Dragim Perovićem i Baćom Rašovićem i dalje se sretam sa živim emocijama.

Danas osjećam nelagodnost što nijesam imao priliku da ljudima iz ove grupe odam odgovarajuće priznanje za doprinos listu i za podršku. Ni materijalno ni moralno. Razlazom poslije pada Miloševića ovi važni ljudi za nastanak Monitora postali su neznani junaci našega zajedničkog pregnuća.

Proširena redakcija, kako je zaokružena tokom proljeća 1991, bila je vrlo kompetentna. S novim ljudima i novom energijom, list je brzo rastao i po kvalitetu i po uticaju. Ulazak reformskih snaga u parlament na izborima održanim decembra 1990. doprinio je jačanju uloge Monitora u javnom životu, jer su se poslanici opozicije često pozivali na Monitor. Državni mediji sprovodili su brutalnu propagandu kojom su narod spremali na rat. Monitor je isto tako brutalno žigosao podstrekače rata. Sa porastom tiraža rastao je i prihod od prodaje, pa smo odlučili da počnemo da plaćamo kakve-takve honorare. Prvog marta smo isplatili dug za honorare koji se akumulirao od oktobra do kraja februara.

Prihod je i dalje bio daleko ispod ukupnih troškova koje je list imao. Račun je pokazivao da Monitor neće biti u stanju da izdržava samog sebe u skoroj budućnosti. S računom i prognozama upoznao sam prilično veliki broj ljudi, koji se u međuvremenu okupio oko lista, uključujući i iseljenike iz dijaspore s kojima smo imali kontakt. Većina je rekla da list igra neprocjenjivo značajnu emancipatorsku ulogu i mijenja svijest građana. Da se Monitor zato mora održati po svaku cijenu. Odlučili smo da djelujemo u više pravaca. Napravili smo novu organizaciju za prodaju lista u Beogradu kao najvećem tržištu izvan Crne Gore. Odredili smo jedan broj kioska na Terazijama, Slaviji, Novom Beogradu i u Zemunu na kojima će se prodavati list. List smo slali avionom za Beograd, gdje ga je preuzimao distributer koji ga je razvozio na izabrane kioske.

Neki ljudi iz dijaspore, kao Branko Aleksić iz Kanade i Vojislav Rašović iz Njujorka, su jedno vrijeme redovno slali ličnu pomoć. Među prvima koji nas je pomogao bio je i Milenko Šoljaga iz Švajcarske. Napravili smo organizaciju dostave u zemlje Zapadne Evrope, SAD, Kanadu, čak i u Australiju. Da bi povećali zaradu od pretplate, regrutovali smo dobrovoljce koji su skupljali i evidentirali pretplatu i na njihovu adresu slali list jeftinijom poštom. Do proljeća 1991. imali smo po inostranstvu desetak takvih prijatelja Monitora. Za Rusiju, koja je bila bliže, neko je u Beogradu preuzimao određeni broj primjeraka i avionskom linijom slao ih za Moskvu.

Sve ovo nije bilo dovoljno za samodrživost lista, pa smo proširili zahtjeve prema onima koji su nas već pomagali. Sa njima smo dogovorili da sad svakog mjeseca daju neku novčanu podršku. Morali smo stvoriti dodatnih  1.500 – 2.000 maraka mjesečno.

Početkom 1991. godine, na nekom sastanku AB-ovaca na Univerzitetu govorilo se i o Monitoru i šteti koju pravi njihovom pokretu. Momir Bulatović se trudio da prema kolegama s Univerziteta bude korektan. Zatvorio je priču o Monitoru pitanjem: koja je svrha izdavanje lista koji se prodaje u samo 300 primjeraka. Po zajedničkom poznaniku (koji je danas aktivan ,,na pravoj strani”) poslao sam mu poruku da on i Milo Đukanović tako malo znaju i razumiju političku tradiciju svog naroda, da je svrsishodno izdavati list kakav je Monitor i u dva primjerka.

Sredinom proljeća 1991. promijenio se odnos revolucionara prema Monitoru. Ja sam se po Univerzitetu hvalio da nam se tiraž uvećao za više od triput. Momir je to provjerio, i novom rukovodstvu se nije svidio takav trend. Pogotovo što je jedan događaj pokazao da na Univerzitetu raste broj ljudi koji podržavaju Monitorovu izdavačku orijentaciju. Sredinom proljeća počela je procedura za izbor nove rukovodeće garniture Univerziteta, koja stupa na dužnost početkom sljedeće školske godine. Grupa profesora sa umjetničkih akademija (Anka Burić, Nikola Gvozdenović, zaboravio sam ko su bili ostali, ali moralo ih je biti pet ili više) predložila je mene za rektora. Pošto još nijesam bio izabran u zvanje redovnog profesora, nijesam zadovoljavao formalne uslove za izbor za rektora. Moje kolege iz Demokratske alternative predložile su da ne odbijam kandidaturu, već da je pretvorimo u kandidaturu za prorektora, s ciljem da vidimo koliko kolega prihvata ideje za koje se mi zalažemo. Očekivali su da u Crnoj Gori koja se spremala na rat, to mora biti mali broj. Izborna procedura bila je veoma demokratska. O kandidatima koji prihvate kandidaturu, izjašnjavaju se sve univerzitetske jedinice na odvojenim tajnim glasanjima, koji su kandidati za njih prihvatljivi. U sljedećem (finalnom koraku), o kandidatima koji su prošli na odgovarajućem broju jedinica, glasa (ponovo tajnim glasanjem) Skupština univerziteta. Moj protivkandidat na Skupštini bio je vrlo cijenjeni redovni profesor D. Š. sa Pravnog fakulteta, koji je bio član Predsjedništva SKCG. Glasalo je 58 članova. Za mene 39, a za mog protivkandidata 19 glasova. Izabran sam za prorektora za razvoj.

Pošto sam na PMF-u imao punu normu časova, a u Monitoru opterećenje koje višestruko nadilazi mogućnosti jedne osobe, računao sam da bi bilo najbolje i za mene i za resor za razvoj Univerziteta, da nađem izgovor i odmah odustanem od dužnosti na koju sam trebao da stupim početkom naredne školske godine. Moje kolege iz (bivše) Demokratske alternative smatrali su da je moj izbor znak da se mijenja ratno prosrpsko raspoloženje na Univerzitetu i da ne treba da se povlačim. Odložio sam odluku za septembar.

Vlasti se nije dopao rast popularnosti Monitora. Počeo je da se povećava pritisak režima, kako na list i njegove novinare i saradnike, tako i na njegove čitaoce i oglašivače. Društvena preduzeća i Vladini resori počeli su da otkazuju čak i pretplatu.

Pritisak režima i inflacija poništavali su finansijsku korist od rasta tiraža. Preduzeća koja su se bavila prodajom štampe, vršila su plaćanja medijima sa zakašnjenjem od mjesec i više. Kako je inflacija postojano rasla, stalno se smanjivala stvarna vrijednost onog što nam je uplaćivano, uprkos tome što je nominalno rasla. Nijesmo smjeli da povećavamo cijenu lista, jer je statistika govorila da se tada gube čitaoci. Naši finansijski problemi su se zaoštrili. Postojeći resursi više nijesu bili dovoljni za održavanje lista, jer je i donatorima bilo sve teže poslovati. S druge strane, povećavao se broj novinara kojima je honorar od Monitora bio životno neophodan. Dugovi su rasli. Klizili smo ka bankrotstvu i zatvaranju lista.

Osnivači, sponzori, liberali, SDP-ovci, svi su slali poruke da se ne smije dozvoliti da Monitor stane. Vlado Nikaljević i Stevo Vučinić su rekli da će organizovati sastanak sa Slavkom Perovićem, da vidimo šta može pomoći Liberalni savez. Iako sam izbjegavao oslanjanje na partije, pristao sam, jer sam bio iscrpio sve što mi je palo na pamet. Do tog sastanka došlo je u junu ili julu. Viša sila je htjela da se u međuvremenu sretnem sa Ćanom Koprivicom.

(Nastaviće se)

Komentari

FELJTON

Netačni navodi

Objavljeno prije

na

Objavio:

Netačni navodi

(Nestalo rješenje o saglasnosti za izgradnju Njegoševog Mauzoleja iz 1967: Nema ga ni u Upravi za zaštitu kultumih dobara ni u Državnom arhivu, Monitor br.1582)

 

Povodom netačnih navoda u tekstu “Nestalo rješenje o saglasnosti za izgradnju Njegoševog Mauzoleja iz 1967: Nema ga ni u Upravi za zaštitu kultumih dobara ni u Državnom arhivu”, objavljenog 12.02.2021. u online izdanju Monitora, Uprava za zaštitu kultumih dobara traži da se isti isprave.

Naime, u odgovoru upućenom Vašem nedeljniku, kao i Mitropoliji Crnogorsko primorskoj, koje dostavljamo u prilogu, nigdje se ne pominje Državni arhiv, već da je dokument na Revers svojevremeno Republički zavod za zaštitu spomenika kulture Socijalističke Republike Crne Gore ustupio pravnoj službi SO Cetinje.

Molim Vas da u cilju tačnog i objektivnog informisanja javnosti objavite naš demant.

Prilog:

– Odgovor na novinarska pitanja

– Dopis MCP

19Direktor Božidar Božović

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

MIODRAG PEROVIĆ: 30 GODINA MONITORA (XI): Tri godine s Ćanom (1992–1994)

Objavljeno prije

na

Objavio:

Profesor Miodrag Perović piše o nastanku i opstajanju Monitora, o vremenu i ljudima

 

Ćano i ja smo na angažman u Monitoru gledali kao na misiju koja je bila izvan naših osnovnih profesija. Imali smo dvije konvergentne, ali različite uloge. Ja sam i dan i noć živio sa listom i lokalnom sredinom. Ćano je uglavnom boravio u Beču i Moskvi i otuda pomagao list. U redakciju je dolazio rijetko. Spojio nas je crnogorski independizam u teškom istorijskom trenutku. Ludilo srpskog nacionalizma prijetilo je da izbriše krunu višestoljetne crnogorske borbe za slobodu – crnogorsku državu. Iako smo gajili uzajamno poštovanje i povjerenje, nijesmo drugovali u slobodnom vremenu. Jer slobodnog vremena nijesmo ni imali. Ni mnogo zajedničkih prijatelja, jer je Ćano bio 28 godina stariji od mene. Od ljeta 1991. formirao se odnos u kojem je moj zadatak bio da vodim list i da o svemu obavještavam Ćana tokom njegovih dolazaka u Crnu Goru.

Redovno sam dolazio u Montex kad je on bivao u Podgorici. Ćano nije pomagao samo Monitor, već cijeli independistički pokret. Bio je član SDP, ali je pomagao i Liberalni savez i umjetničke projekte. Ćano je bio i veliki dobrotvor. Pomagao je ljudima u školovanju djece, za liječenje u inostranstvu, za nabavku zdravstvenih pomagala. Jednom studentu našeg univerziteta platio je za operaciju i liječenje 200.000 dolara. Kad je kasnije u Crnoj Gori zbog hiperinflacije zavladalo siromaštvo, prostorija u kojoj je sjedjela Ćanova sekretarica ličila je na čekaonicu u ljekarskoj ordinaciji u vrijeme gripa. Osjećao sam se neprijatno što ulazim preko reda i naši susreti najčešće su imali karakter brifinga. Moj pogled na političku situaciju bio je obavezna „tačka dnevnog reda”.

Ćano je vjerovao da se crnogorsko državno i nacionalno pitanje može riješiti u bliskom vremenu, u okviru rješavanja jugoslovenskog pitanja. Ja sam mislio da s marionetskim režimom u Crnoj Gori, koji ne može ni tri dana opstati bez Miloševićeve podrške, crnogorsko pitanje ne može da se riješi kao i za druge republike bivše Jugoslavije. Treba u pripravnosti pratiti raspad Jugoslavije, ali je zadatak naše generacije da ne dopusti da se to pitanje zatvori sa nepopravljivom štetom. Potrebno nam je vrijeme da epskog Crnogorca preobratimo u racionalnog političkog građanina. U tu svrhu nužni su nam masovni mediji (dnevni list i televizija). Veso Popović je govorio: „Molim te, ne širi defetizam”.

Jedan Ćanov i moj politički angažman pomjerio je Ćana prema mom pogledu na značaj medija za ostvarenje onog što želimo. Da bi se spriječilo rasplamsavanje rata između srpske JNA i drugih republika, Evropska zajednica organizovala je Mirovnu konferenciju sa sjedištem u Hagu, koja je trajala od septembra do decembra 1991. godine. Predsjednik konferencije lord Piter Karington ponudio je plan da sve jugoslovenske republike dobiju međunarodno priznati suverenitet i naprave savez suverenih država. Momir Bulatović je na sjednici koja je održana 18. oktobra saopštio da je crnogorski parlament prihvatio Karingtonov mirovni plan. Uslijedio je pakleni pritisak na Bulatovića od strane Miloševića i njegovih sljedbenika u Titogradu i Beogradu. Bulatović nije izdržao i 30. oktobra podnio je u Hagu amandman kojim je poništio svoju saglasnost datu dvije nedjelje ranije. Crna Gora je počela da zastupa stav Srbije da republike koje to žele mogu ostati u Jugoslaviji kao zajedničkoj državi. Druge republike to nijesu prihvatile. Savjet ministara Evropske zajednice je 17. decembra donio deklaraciju da Jugoslavija više ne postoji i da će EZ i njene članice priznati nezavisnost republikama koje to zatraže. Bulatović je izjavio da rukovodstvo DPS-a „ne umije da pravi nezavisnu Crnu Goru”. U januaru i februaru se koprcao da Crnoj Gori obezbijedi što bolji položaj u dvočlanoj „federaciji”.  Beograd je pritiskao, a marionete popuštale sve dok nijesu pristale na zajedničku državu Srbije i Crne Gore pod nazivom Jugoslavija u koju će se uključiti teritorije u Hrvatskoj i BIH na kojima živi srpski narod. Drugim riječima, da se izbriše crnogorstvo kao istorijska kategorija. DPS je od 22. januara počeo da sprema tzv. referendum o ovom mudrom planu.

Među independistima je zavladala panika. Jasno je bilo da će podvala o očuvanju Jugoslavije uspjeti. Trebalo je postići odlaganje referenduma. Ćano je predložio da ubrzamo formiranje široke nepartijske organizacije koju je ranije planirao. Ja sam bio blizak sa rukovodstvom Liberalnog saveza, a Ćano sa rukovodstvima socijalista. Poveliki broj ljudi koji su u doba starog režima imali važne dužnosti, ostao je u „praznom prostoru”. DPS je smijenio one koji nijesu bili dovoljno Srbi, a druge potisnuo da bi na važnim pozicijama u sistemu imao one koji su spremni da slijede ratnohuškačku politiku bespogovorno. Većina tih ljudi nije se učlanila ni u jednu partiju, ali je imala potrebu da politički djeluje u kritičnim 1990-im. Ćano je održavao odnose i sa ovim ljudima. Obećao im je da će napraviti nepartijsku političku organizaciju, kroz koju bi i oni dali doprinos u borbi koju su predvodili Liberalni savez, Monitor i socijalisti. Ćano je tražio da mu pomognem. Idealizovao je sliku i razmišljao o okupljanju svih relevantnih independističkih snaga u jedan pokret. Rekao sam mu da naše independističke prvake nije moguće objediniti. Operativno objedinjavanje je moguće samo od projekta do projekta. Rekao je, pa dobro, onda za ovu priliku. Pristao sam, uz napomenu da nemam snage da u tome budem mnogo aktivan. Ćano je okupio tim za pripremu, kojem su logističku podršku dali ljudi iz Montexa.

Ćano je bio ličnost velikog formata i regrutovanje članova je teklo brzo u svim sredinama. Devetog februara 1992. održana je Osnivačka skupština Građanskog foruma i njegovog Savjeta. Velika sala Doma omladine pod Goricom bila je dupke puna. Forumu je pristupilo preko 500 pripadnika društvene elite: profesora univerziteta, umjetnika, pisaca, advokata, novinara, privrednika. Skupština GF je izabrala Savjet GF. Za predsjednika GF izabran je Ćano, a za predsjednika Savjeta ja.

Skupština GF je usvojila Rezoluciju, kojom se obratila Skupštini, Predsjedništvu i Vladi Crne Gore i domaćoj i međunarodnoj javnosti. U rezoluciji se podvlači:

„Reintergracija Jugoslavije u vidu nekog saveza jugoslovenskih zemalja (država) istorjiski je interes crnogorskog naroda i svih građana Crne Gore. Ali, stvaranje i podržavanje zablude da je ujedinjenje Crne Gore i Srbije u jednu, takozvanu federalnu državu, čin očuvanja Jugoslavije, zloupotreba je tragične situacije u kojoj se našla Crna Gora. To je čin protiv jugoslovenstva i svake ideje o zajedništvu jer ponavlja velikodržavne težnje okupljanja južnoslovenskih naroda oko takozvanog vodećeg naroda. Takva ideja dugoročno ne samo da znači nestajanje Crne Gore kao države, već u svom začetku eliminiše mogućnost zajednice ravnopravnih jugoslovenskih naroda i južnoslovenskih zemalja.

Samo suverena i međunarodno priznata Crna Gora može biti faktor integracije među jugoslovenskim zemljama i u Evropi.”

Za režim je Rezolucija Građanskog foruma bila neprijatna, jer su članovi foruma u velikom broju bili ljudi iz establišmenta, mnogi od njih još uvijek članovi DPS-a (kao članovi bivšeg SK). Ta činjenica je osporavala politiku režima u trenutku kad je on krenuo u referendum.

Očekivali smo da Bulatović i Đukanović neće odustati od svoje namjere, ali smo se nadali da će ovakva Rezolucija, donesena od značajnog uzorka društvene elite, s pažnjom biti dočekana od predstavnika međunarodne zajednice, koji se bave jugoslovenskim problemom. Stoga smo prevod rezolucije uručili ambasadorima velikih sila i poslali njihovim ministrima spoljnih poslova. Stupili smo u kontakt sa Robertom Badinterom i lordom  Karingtonom. Sastavili smo Promemoriju Londonskoj konferenciji koju su potpisale sve suverenističke političke partije i organizacije. Pozivajući se na istorijsko pravo na vjekovnu crnogorsku državnost, Promemorija osporava legitimitet pučističke od Beograda instalirane vlasti da realizuje faktičko prisajedinjavanje Crne Gore Srbiji. Zahtijevali smo da Crna Gora na konferenciji ima ravnopravan status sa ostalim republikama Jugoslavije koja se raspadala. I da ne bude predstavljena zajedničkom delegacijom Srbije i Crne Gore, da se ne bi ponovila situacija sa Pariske mirovne konferencije poslije Prvog svjetskog rata, kada je Crna Gora pripojena Srbiji, iako je bila član pobjedničke koalicije. Tražili smo da u sastav crnogorske delegacije budu uključeni i predstavnici organizacija koje su potpisale Promemoriju.

Znali smo da su male šanse da naši predlozi budu prihvaćeni, ali smo Promemorijom pokazali da značajne političke snage ne prihvataju zamjenu crnogorske državne nezavisnosti zajedničkom državom Crne Gore i Srbije. Da ta zamjena ne rješava crnogorsko pitanje, već ga zaoštrava i ostavlja otvorenim.

(Nastaviće se)

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

MIODRAG PEROVIĆ: 30 GODINA MONITORA (X):  Korisne posljedice napada na Monitor

Objavljeno prije

na

Objavio:

Profesor Miodrag Perović piše o nastanku i opstajanju Monitora, o vremenu i ljudima

 

Paradoksalno, ali Monitor  je imao i značajne pozitivne posljedice od bombardovanja redakcije. Strane ambasade u Beogradu su se zainteresovale za pritisak režima na list. Postali smo predmet njihovog stalnog interesovanja kod režima. Osobito je bio značajan susret sa ambasadorom SAD-a Vorenom Cimermanom (Warren Zimermann), koji je u svojim memoarima o ratu u Jugoslaviji ispričao da sam pravio intervju s njim u redakciji iznad koje je na krovu zgrade zjapila rupa u krovu. Kad je saznao da sam bio viziting profesor na Univerzitetu u Mičigenu, zadržao se na toj informaciji. Neko iz njegove porodice (čini mi se bratanić) studirao je na tom prestižnom univerzitetu, pa se raspitivao o motivaciji profesionalno ostvarenog naučnika da radi to što ja radim. Rekao sam mu da je ovo važan istorijski trenutak za Crnu Goru, jer od toga kakav će državni status imati kad se završi jugoslovenska kriza, zavisiće kvalitet života i sloboda u njoj narednih pola vijeka. Upoznao sam ga sa istorijom Crne Gore, Vilsonovom podrškom 1920-ih, višestruko sporijim razvojem Crne Gore od razvoja drugih republika u Jugoslaviji Karađorđevića i slično. Objasnio sam mu da je puč 1989. bio drugi anšlus Crne Gore Srbiji u dvadesetom vijeku. Na kraju razgovora rekao mi je da je za sat i po našeg razgovora naučio o Crnoj Gori više nego za cijeli prethodni boravak u Jugoslaviji. Pitao me šta može da učini za mene i Monitor. Nalazeći se pod utiskom od nedavnog bombardovanja, odgovorio sam da bi možda intervencijom kod vlasti mogao da doprinese bezbjednosti lista i novinara. Rekao je da će svaki put kad bude dolazio u Crnu Goru tražiti preko državnog protokola da mu organizuje posjetu Monitoru. Održao je riječ i svakih mjesec-dva parkirao bi svoju ogromnu limuzinu ispred redakcije i ulazio da razgovaramo. Učinio je i niz drugih stvari. Tražio je od svojih kolega ambasadora u Beogradu da se kod crnogorske vlasti takođe interesuju za Monitor. To nas je zaštitilo od novih napada na redakciju. Našao je i neku fondaciju (čini mi se da se zvala Maršalov fond za medije) u Vašingtonu, koju sam kasnije posjetio. Naredne godine dobili smo od ovog fonda poveliku količinu kompjuterske opreme. Kada je neko od novinara kasnije bio u Americi po programu kulturne razmjene, organizator ga je vodio i u tu fondaciju. Na zidu prostorije za sastanke bila je slika naslovne strane Monitora.

I drugi ambasadori animirali su fondacije u svojim zemljama, koje su davale tehničku pomoć medijima. Tokom narednih pola godine posjetili su nas predstavnici niza fondacija. Razvijala se saradnja između Monitora i tih fondacija, takođe i lični odnosi između nas i ljudi koji su njima rukovodili. Tako je došlo do niza mojih posjeta raznim fondacijama i listovima u inostranstvu. Jedna fondacija nas je snabdjela diktafonima za novinare, druga laserskim štampačem, treća s nekoliko kompjutera, tako da smo naredne godine bili solidno opremljeni kompjuterskom opremom. Listovi su pravili informaciju o Monitoru, tako da je problem pritiska režima na Monitor dobijao više pažnje nego što smo mogli i pomisliti.

REZIME ZA 1991: Sljedeće pismo koje sam krajem novembra 1991. poslao Ćanu, rezimira razvoj Monitora za trinaest mjeseci od osnivanja. (U stvari, do kraja 1991, jer u decembru nije bilo značajnih novina u životu lista.)

Montenegropublic, d.o.o. – Monitor

Titograd, Dalmatinska 52

tel. 081/15-394, tel./fax 081/33 727

ref: 434-01  datum: 25.11.91.

Dragi Ćano,

Monitor je u svom polaganom napredovanju došao dotle da se u Crnoj Gori prodaje u više primjeraka nego Vreme, NIN, Danas, Nedjelja i Duga zajedno. To znači da nam je Monitor, u ovom trenutku, veoma značajan projekat.

Rad u redakciji sam kompjuterizovao i trenutno sami vršimo cjelokupnu pripremu lista. Na laserskom štampaču štampamo nulti primjerak lista. Odnesemo ga u štampariju oko tri popodne, oko šest imamo list gotov.

Preuzimajući 80 odsto tehnološkog procesa iz faze koja prethodi štampanju, smanjio sam troškove za ovu fazu 50 odsto (što čini 25 odsto ukupne cijene štampanja). Tako sam se primakao blizu granice da zarada od prodaje lista bude jednaka troškovima štampanja. (Ostali bi onda troškovi za prostorije, energiju, telefone, potrošni materijal i honorare – oko 2.500 dolara mjesečno). Moj je cilj da preuzmem od Pobjede sve faze rada koje su jeftinije u mojoj izvedbi. U štampariji se obavljaju još tri uzastopna snimanja lista, dva na fotografske folije, jedno na ploče koje se montiraju na rotaciju, s kojih se prenosi otisak na papir. Prva dva snimanja se mogu eliminisati. Mislim da ću pomoću folija koje sam ti tražio izbjeći prvo snimanje. Drugo se može izbjeći ako se nabave takozvane pozitivne ploče, koje ovi komunistički slijepci iz Pobjede nijesu do sada koristili.

Mislim da bi ti, odnosno CINEX, mogli da mi pomognete u nabavci ovih ploča. Budući da se može desiti da u toku narednih godinu dana nabavimo štamparsku mašinu ili promijenimo štampariju, ne treba kupovati godišnju potrebu, već za pola godine, na primjer. Za početak bi bilo dovoljno i za jedan mjesec, da probamo.

Na kraju, moguće su uštede u papiru, koji me prilično košta. Papir je veoma skup, a kvalitet koji Pobjeda nabavlja je slab. Po jednom broju Monitora troškovi papira su oko 650 dolara, kad se nabavlja preko Pobjede, odnosno kad je papir dio usluge koju daje Pobjeda. S njima nikad nijesam siguran da nijesu dali jednu a naplatili drugu vrstu papira. Oni bi pristali da, zbog kvaliteta, ja nabavljam papir koji mi treba. Ovo s pločama i papirom može biti od vitalne važnosti zbog ekonomske blokade. Lako se može desiti da oni, kao što su već jednom učinili, jedno jutro kažu: ,,Nemamo papira i ploča za ovaj broj”. Zato ovo izuči i kaži mi šta mi možeš pomoći u vezi sa nabavkom i transportom do Titograda, bez obzira da li ćeš moći jedan dio ili cjelokupne troškove da preuzmeš na sebe.

Da rezimiram: Od 130.000 dolara koliko je koštalo izdavanje Monitora za minulih 13 mjeseci, ja sam zaradio od prodaje 45.000 dolara, od sponzorstva, tj. od tebe, ti znaš koliko, a ostalo sam dobio od reklama i drugih vrsta pomoći.

U toku narednih nekoliko mjeseci nužna mi je pomoć od 2.500 dolara mjesečno, bez obzira da li ćeš moći da mi pomogneš u nabavci materijala koji sam gore naveo. Vremena su teška, ljudi sve oskudnije žive i ne mogu da zadržim novinare ako im po nešto ne plaćam.

Porazmisli o svemu i po gospođi Popović mi poruči što treba; na primjer, kad da ti se javim.

Mnogo pozdrava tebi i tvojima,

M.

P.S. Šaljem ti kopiju projekta za izdavanje dnevnih novina. Budući da mi za taj projekat treba mnogo kompjuterske opreme, a ova koju trenutno imam većinom je stara više od 10 godina, ako gdje povoljno ispadne kompjuter iz generacije PC 386 brzi (više od 33 MHz) ili bilo koji (oni su svi brzi) iz generacije PC 486, kupi mi. Ako sačuvamo Monitor do vremena kad budeš imao bilo kakvu noviju štampariju (recimo samo dio onoga što predlaže Vuko (Vuko Vukadinović, tadašnji direktor Montex banke u Podgorici, prim. aut.), bićemo u stanju da odmah startujemo sa dnevnim listom. Pritom nećemo ništa gubiti ni na Monitoru ni na dnevnim novinama. Naprotiv, na ovim posljednjim se može ostvariti i zarada, kako se u priloženom projektu vidi.

 

Iz gornjeg pisma vidi se da je krajem 1991. Monitor već postigao veliki uticaj. Prvi put u XX vijeku neka crnogorska novina je imala veći uticaj na formiranje javnog mnjenja od srpskih novina. Početkom 1992. Rajo je donio i informaciju da u Miloševićevom kabinetu postoji „referent za Monitor”. Ćano i ja smo bili zadovoljni Monitorovim i našim doprinosom jačanju suverenističkog pokreta. (Ja sam više koristio termin independistički, a Ćano suverenistički.) Planirali smo da Ćano daje 2.500 USD dolara mjesečno, a Monitor iz prodaje i reklama zajedno sa sponzorima još najmanje toliko.

Na osnovu promjene raspoloženja prema pitanju nezavisnosti Crne Gore, koju je izazvao independistički pokret (Liberalni savez, Monitor, dvije socijalističke partije i independistički orijentisani intelektualci), mislio sam da bi televizija i dnevni list to raspoloženje višestruko povećali. Vjerovao sam da bi to dovelo do obaranja promiloševićevog pučističkog režima ili bar do promjene njegove politike. Finansijske mogućnosti pokreta koji je održavao Monitor nijesu bile dovoljne za pokretanje dnevnog lista ili televizije. Ćano je bio jedina ličnost koja je mogla obezbijediti finansije za takve projekte. Iz gornjeg pisma se vidi da sam ga uvlačio u tu priču. Priču o dnevnom listu nije primao k srcu, ali o televiziji jeste. Međutim, ideju nijesmo operativno razrađivali jer se Ćano nije izjašnjavao o njegovim mogućnostima da finansira taj projekat.

(Nastaviće se)

Komentari

nastavi čitati
Advertisement

Kolumne

Novi broj

Facebook

Izdvajamo