Povežite se sa nama

FELJTON

MIODRAG PEROVIĆ – 30 GODINA MONITORA (VI): Pritisak režima i klizanje u bankrotstvo

Objavljeno prije

na

Profesor Miodrag Perović piše o nastanku i opstajanju Monitora, o vremenu i ljudima

 

Rast Monitorovog uticaja tražio je od mene veliki broj dnevnih komunikacija. Pošto sam na fakultetu i dalje imao punu normu, radni dan mi je često trajao 18 sati. Stalno sam ulazio u stanje iscrpljenosti i neispavanosti. U tim uslovima, pomoć inicijalne grupe osnivača bila mi je neophodna. Okupljali smo se petkom veče kod nekog od nas, najčešće kod Dragoga Perovića, i čekali dok se list odštampa i Bobo donese desetak primjeraka. Grupu su činili: Zdravko Uskoković, Žarko Mirković, Giša Burzan, Miško Vujošević, Dragi Perović, Baća Rašović, Peđa Marinković,  Bobo i ja. Dolazio je (neko vrijeme) i Brano. Zdravko i Žarko su imali bliske odnose sa sinovima Komnena Cerovića, Stankom i Stojanom i bili sa njima u čestoj telefonskoj komunikaciji. Tako su dvojica Cerovića prvih par godina bitno uticali na Monitor. Stanko je pristao da bude Monitorov stalni saradnik, a Stojan je ponekad pisao za naš list. Razgovori koje smo vodili u ,,redakciji u sjenci” bili su za mene i list dragocjeni. Dobijao sam informacije o recepciji lista i kritička mišljenja ove grupe kompetentnih ljudi. Zdravko je godinama pravio prevode tekstova iz londonskog Ekonomista za koje bi nam se učinilo da su poučni. Dragi Perović je jedno vrijeme pisao članke iz medicine, a Peđa Marinković uređivao pisma čitalaca. Dok Giša i Miško Vujošević nijesu postali rukovodioci u partiji Socijaldemokrata-reformista, svi članovi grupe su ove sastanke tretirali kao radnu obavezu.

Grupa se regularno sastajala sve do posljednjeg dana 1995. godine, kad sam ja dobio infarkt. Raspala se 1999. poslije NATO intervencije. Moje tekstove iz tog vremena i sukob sa JNA nijesu odobrili ni Stanko, ni Žarko, ni Zdravko. Poslije razlaza odnosi su se vratili na nivo odnosa poznanika kakav smo imali prije formiranja Demokratske alternative. Sa Dragim Perovićem i Baćom Rašovićem i dalje se sretam sa živim emocijama.

Danas osjećam nelagodnost što nijesam imao priliku da ljudima iz ove grupe odam odgovarajuće priznanje za doprinos listu i za podršku. Ni materijalno ni moralno. Razlazom poslije pada Miloševića ovi važni ljudi za nastanak Monitora postali su neznani junaci našega zajedničkog pregnuća.

Proširena redakcija, kako je zaokružena tokom proljeća 1991, bila je vrlo kompetentna. S novim ljudima i novom energijom, list je brzo rastao i po kvalitetu i po uticaju. Ulazak reformskih snaga u parlament na izborima održanim decembra 1990. doprinio je jačanju uloge Monitora u javnom životu, jer su se poslanici opozicije često pozivali na Monitor. Državni mediji sprovodili su brutalnu propagandu kojom su narod spremali na rat. Monitor je isto tako brutalno žigosao podstrekače rata. Sa porastom tiraža rastao je i prihod od prodaje, pa smo odlučili da počnemo da plaćamo kakve-takve honorare. Prvog marta smo isplatili dug za honorare koji se akumulirao od oktobra do kraja februara.

Prihod je i dalje bio daleko ispod ukupnih troškova koje je list imao. Račun je pokazivao da Monitor neće biti u stanju da izdržava samog sebe u skoroj budućnosti. S računom i prognozama upoznao sam prilično veliki broj ljudi, koji se u međuvremenu okupio oko lista, uključujući i iseljenike iz dijaspore s kojima smo imali kontakt. Većina je rekla da list igra neprocjenjivo značajnu emancipatorsku ulogu i mijenja svijest građana. Da se Monitor zato mora održati po svaku cijenu. Odlučili smo da djelujemo u više pravaca. Napravili smo novu organizaciju za prodaju lista u Beogradu kao najvećem tržištu izvan Crne Gore. Odredili smo jedan broj kioska na Terazijama, Slaviji, Novom Beogradu i u Zemunu na kojima će se prodavati list. List smo slali avionom za Beograd, gdje ga je preuzimao distributer koji ga je razvozio na izabrane kioske.

Neki ljudi iz dijaspore, kao Branko Aleksić iz Kanade i Vojislav Rašović iz Njujorka, su jedno vrijeme redovno slali ličnu pomoć. Među prvima koji nas je pomogao bio je i Milenko Šoljaga iz Švajcarske. Napravili smo organizaciju dostave u zemlje Zapadne Evrope, SAD, Kanadu, čak i u Australiju. Da bi povećali zaradu od pretplate, regrutovali smo dobrovoljce koji su skupljali i evidentirali pretplatu i na njihovu adresu slali list jeftinijom poštom. Do proljeća 1991. imali smo po inostranstvu desetak takvih prijatelja Monitora. Za Rusiju, koja je bila bliže, neko je u Beogradu preuzimao određeni broj primjeraka i avionskom linijom slao ih za Moskvu.

Sve ovo nije bilo dovoljno za samodrživost lista, pa smo proširili zahtjeve prema onima koji su nas već pomagali. Sa njima smo dogovorili da sad svakog mjeseca daju neku novčanu podršku. Morali smo stvoriti dodatnih  1.500 – 2.000 maraka mjesečno.

Početkom 1991. godine, na nekom sastanku AB-ovaca na Univerzitetu govorilo se i o Monitoru i šteti koju pravi njihovom pokretu. Momir Bulatović se trudio da prema kolegama s Univerziteta bude korektan. Zatvorio je priču o Monitoru pitanjem: koja je svrha izdavanje lista koji se prodaje u samo 300 primjeraka. Po zajedničkom poznaniku (koji je danas aktivan ,,na pravoj strani”) poslao sam mu poruku da on i Milo Đukanović tako malo znaju i razumiju političku tradiciju svog naroda, da je svrsishodno izdavati list kakav je Monitor i u dva primjerka.

Sredinom proljeća 1991. promijenio se odnos revolucionara prema Monitoru. Ja sam se po Univerzitetu hvalio da nam se tiraž uvećao za više od triput. Momir je to provjerio, i novom rukovodstvu se nije svidio takav trend. Pogotovo što je jedan događaj pokazao da na Univerzitetu raste broj ljudi koji podržavaju Monitorovu izdavačku orijentaciju. Sredinom proljeća počela je procedura za izbor nove rukovodeće garniture Univerziteta, koja stupa na dužnost početkom sljedeće školske godine. Grupa profesora sa umjetničkih akademija (Anka Burić, Nikola Gvozdenović, zaboravio sam ko su bili ostali, ali moralo ih je biti pet ili više) predložila je mene za rektora. Pošto još nijesam bio izabran u zvanje redovnog profesora, nijesam zadovoljavao formalne uslove za izbor za rektora. Moje kolege iz Demokratske alternative predložile su da ne odbijam kandidaturu, već da je pretvorimo u kandidaturu za prorektora, s ciljem da vidimo koliko kolega prihvata ideje za koje se mi zalažemo. Očekivali su da u Crnoj Gori koja se spremala na rat, to mora biti mali broj. Izborna procedura bila je veoma demokratska. O kandidatima koji prihvate kandidaturu, izjašnjavaju se sve univerzitetske jedinice na odvojenim tajnim glasanjima, koji su kandidati za njih prihvatljivi. U sljedećem (finalnom koraku), o kandidatima koji su prošli na odgovarajućem broju jedinica, glasa (ponovo tajnim glasanjem) Skupština univerziteta. Moj protivkandidat na Skupštini bio je vrlo cijenjeni redovni profesor D. Š. sa Pravnog fakulteta, koji je bio član Predsjedništva SKCG. Glasalo je 58 članova. Za mene 39, a za mog protivkandidata 19 glasova. Izabran sam za prorektora za razvoj.

Pošto sam na PMF-u imao punu normu časova, a u Monitoru opterećenje koje višestruko nadilazi mogućnosti jedne osobe, računao sam da bi bilo najbolje i za mene i za resor za razvoj Univerziteta, da nađem izgovor i odmah odustanem od dužnosti na koju sam trebao da stupim početkom naredne školske godine. Moje kolege iz (bivše) Demokratske alternative smatrali su da je moj izbor znak da se mijenja ratno prosrpsko raspoloženje na Univerzitetu i da ne treba da se povlačim. Odložio sam odluku za septembar.

Vlasti se nije dopao rast popularnosti Monitora. Počeo je da se povećava pritisak režima, kako na list i njegove novinare i saradnike, tako i na njegove čitaoce i oglašivače. Društvena preduzeća i Vladini resori počeli su da otkazuju čak i pretplatu.

Pritisak režima i inflacija poništavali su finansijsku korist od rasta tiraža. Preduzeća koja su se bavila prodajom štampe, vršila su plaćanja medijima sa zakašnjenjem od mjesec i više. Kako je inflacija postojano rasla, stalno se smanjivala stvarna vrijednost onog što nam je uplaćivano, uprkos tome što je nominalno rasla. Nijesmo smjeli da povećavamo cijenu lista, jer je statistika govorila da se tada gube čitaoci. Naši finansijski problemi su se zaoštrili. Postojeći resursi više nijesu bili dovoljni za održavanje lista, jer je i donatorima bilo sve teže poslovati. S druge strane, povećavao se broj novinara kojima je honorar od Monitora bio životno neophodan. Dugovi su rasli. Klizili smo ka bankrotstvu i zatvaranju lista.

Osnivači, sponzori, liberali, SDP-ovci, svi su slali poruke da se ne smije dozvoliti da Monitor stane. Vlado Nikaljević i Stevo Vučinić su rekli da će organizovati sastanak sa Slavkom Perovićem, da vidimo šta može pomoći Liberalni savez. Iako sam izbjegavao oslanjanje na partije, pristao sam, jer sam bio iscrpio sve što mi je palo na pamet. Do tog sastanka došlo je u junu ili julu. Viša sila je htjela da se u međuvremenu sretnem sa Ćanom Koprivicom.

(Nastaviće se)

Komentari

FELJTON

POLITIKE PREVOĐENJA, RADA IVEKOVIĆ (IX): Hindustan moj roden kraj

Objavljeno prije

na

Objavio:

Monitor prenosi djelove iz pogovora knjige Rade Iveković – Politike prevođenja

 

Evo indijskog primjera na srodnu temu.

Hilal Ahmed komentira citat psihologa Ashisa Nandyja o konceptu političkog zaborava kod autora Manana Ahmeda Asifa. Hilal Ahmed dodaje i jedan citat iz teksta M. A. Asifa: „Politički zaborav prekriva prošlost sadašnjošću na takav način da sve mogućnosti i predrasude sadašnjosti zaklanjaju složenost i življenu stvarnost prošlosti“. Pod korisnom poviješću obično se misli na neupitnu konverziju na neoliberalni kapitalizam i kapitalističku globalizaciju, prema kojoj mainstreamski diskurs smatra da opća tranzicija u „normalnost“ znači sustizanje uspjelijih zemalja od strane „zaostalih“ (uključujući unutar Evrope), kako bi se popunila povijesna praznina. Ovo je redovita zapadna/sjeverna zapovijed koja se posebno odnosi na zemlje južne hemisfere i postsocijalističke zemlje. Alternativne se opcije i pokušaji brišu i zaboravljaju kao beskorisna povijest. Takvima se smatraju i cijeli dijelovi povijesti postojećih ljudi. Tako se događa da se povijesti naroda istočne i srednje Evrope u dvadesetom stoljeću, i na Balkanu do 1989. godine, danas smatraju nepotrebnom poviješću, jer nisu doprinijele izgradnji trijumfalnog kapitalizma ili njegovog ekstremnog oblika neoliberalizma. Mogli bismo parafrazirati ovo mišljenje Hilal Ahmeda o jednom aspektu indijske povijesti: „Brisanje Hindustana kao konceptualne kategorije vidi se kao namjeran čin kolonijalnih / evropskih povjesničara – jedan politički zaborav da bi se proizvela znanstvena i autentična verzija Indije i njene povijesti“. Pojam Hindustana kao zajedničke zemlje hinduista i muslimana (ili čak Indijaca, Pakistanaca [i eventualno Bangladešana]) protjeran je iz konteksta nezavisnih zemalja, njegov je koncept modificiran ili se mora izraziti negativno. Ovo je danas prevagnulo u širem zapadnom kontekstu antimuslimanske histerije, u koju se pogotovo upisuje hinduistički vjersko-nacionalistički ekstremizam. It takes two to tango.

U slučaju Jugoslavije bi to u parafrazi glasilo, uz čvrsta uputstva državnog razloga i državotvornosti hrvatskim povjesničarima, „Brisanje Jugoslavije kao konceptualne kategorije [s mogućim smjernicama ostalim postjugoslavenskim nacionalnim tvorcima javnog mnijenja] viđeno je kao namjeran čin etno-nacionalističkih povjesničara – politički zaborav kako bi se stvorile znanstvene i autentične verzije Jugoslavije i njezine povijesti“. Pojam Jugoslavije, kao zajedničke zemlje jugoslavenskih naroda, protjeran je iz hrvatskog konteksta (kao i drugih bivših republika), on je modificiran ili se mora izraziti negativno. Slično tome, ono što Bharatiya Janata Party (BJP) i krajnje desničarski hinduistički nacionalistički vigilantizam (i hindutvā) u Indiji sada opovrgavaju, jest „Hindustan“ kao naziv za zajednički dom za hinduiste i muslimane. Ali tradicionalno, prema autoru Mananu Ahmedu Asifu, „Hindustan“ uključuje barem stanovnike i prostore Pakistana, Indije i Bangladesha (ako ne i dalje na istok unutar Britanske imperije). Pakistan i Bangladeš, s većinskim muslimanskim stanovništvom, odbacili su naziv „Hindustan“ ubrzo nakon prvog razvoda 1946–1948 a zatim 1971. Dodajem da su to učinili iako je to ime, koje evocira hinduiste zapravo „etimološki“ muslimansko i da ga je Indija zadržala najdulje, sve do postupnog pomicanja prema antimuslimanskim unutarnjim politikama dolaskom BJP-a na vlast. Druga podjela Indije (odcjepljenje Bangladeša 1971) ojačala je taj proces, koji je u Indiji dovršen dolaskom Modija na vlast. Taj se izraz (Hindustan) u Indiji sada odbacuje iz suprotnih razloga nego drugdje na potkontinentu – zato što se odnosi na moguću zajedničku zemlju za muslimane i hinduiste, iako zapravo postoji više religija nego samo te dvije. Značenja imena Hindustana su se, ovisno o većini o kojoj je riječ, udvostručila: za muslimane se odnosi na hinduističku zemlju, a za hinduiste na muslimansku. Niko od nacionalista više nije u stanju zamisliti niti smije spomenuti zajedničku zemlju, a politička je supstancija takvim brisanjima svedena na osiromašeni ahistorijski binarizam bez dubine i bez nijansi. Hindutvā („Globalni hinduistički svijet“), kao i „Srpski svet“ i bilo koji etno-nacionalno ograničeni svijet bilo kakve etničke denominacije, zatvaranje je u sebe, u imaginarnu slavnu prošlost i suprematizam, i u provinciju vlastitog ograničenog uma nepodijeljenog s drugima. A bez drugih nema mišljenja.

Tu nije problem razumjeti se u istom ili u sličnim jezicima, već politika prevođenja. Takva politika nalaže filter ne kao dobrodošlo pomicanje značenja, nego kao začepljenje. Otčepljenje naših sakraliziranih jezika možemo na sreću očekivati od novih došljaka i od drugdje, u pomoć onima koji su i ovdje shvatili da se jezik ne može jednoznačno zabetonirati jer se time ubija, povlači u sebe, zatvara svijetu i provincijalizira.

(Kraj)

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

POLITIKE PREVOĐENJA, RADA IVEKOVIĆ (VIII): Izbrisani zajednički jezik

Objavljeno prije

na

Objavio:

Monitor prenosi djelove iz pogovora knjige Rade Iveković – Politike prevođenja

 

Nekadašnji je zajednički jezik izbrisan kao i negdašnja zajednička zemlja. Tu su organizirani politički zaboravi, brisanja i gubitak, pa se dalje gradi od tabule raze (tabula rasa) umjesto od dijeljenog zajedničkog nasljeđa a u svrhu zajedničkog projekta. Zajedničko je nasljeđe sada podijeljeno (partagé) u smislu da je ,,razdvojeno”, ali nije podijeljeno u smislu solidarnog dijeljenja zajedničkog blaga (partage). Ovo bi se moglo kad bi se imao projekt. Razdvojenost hrvatskog i srpskog jezika (prije svega njih, a preko njih i ostalih) s obje strane jedan je komičan i apsurdan, a etimologijom, semiologijom i fonologijom potpuno nepodržan i nepotvrđen nacionalni artefakt, koji je danas i sam umnožen prema varijantama jezika. Obara ga činjenica da su fonemi hrv- i srb- u imenima naših jezikâ i narodâ – jedan te isti i da označavaju isto. Daju distinktivno samopripisano ime jezika i naroda ali u dva blago različita izdanja istog. Ono je kod nekih (kod nacionalista) uzdignuto u neprikosnoven simbol željenog a ocvalog suvereniteta u vrijeme globalizacije kada su nacionalni i državni suvereniteti jasno pokazali svoje granice, budući da je opće-objelodanjena ovisnost svakoga od svih, kao i svekolika međuovisnost. Naši narodi nisu bili u stanju ni da sebi izmisle jasno različita imena, a kamoli da se zamisle odvojeno (što rat samo potvrđuje). Vjeruje se da je jezik ime, da se upravo u imenu nalazi moć jezika. Imenovanje je i samo moć ako ne i nasilje. Derrida pokazuje kako su taj stav prenosili Scholem, Benjamin, Heidegger i drugi, i ujedno ukazuje na spektralnost i nedohvatnost takvog priželjkivanog stanja (i stanja jezika) o moći jezika u imenu, upravo kao što je Konstantinović upozoravao na spektralnost palanke koja je moguća samo kao ,,duh”. Palanka se ,,ostvaruje” samo kao nasilje kroz nekrofilski jezik, u drugom obliku i ne postoji.

Zajedničko ,,r” u osnovama hrv- i srb- govori samo za sebe i postojano je. ,,H” i ,,s” su međusobno izmjenjivi, a takvi su i ,,v” i ,,b” u našim i nekim srodnim jezicima. Još smo kao đaci i studenti, moja generacija (a sigurno nismo bili prvi), to znali i s tom  se evidentnošću šalili. Njegovanje razlike prije nego srodnosti i bliskosti među našim jezicima, i insistiranje na razlikovnim oblicima tako da je glavno načelo oblikovanja standarda u nacionalnom jeziku razlika od srodnog jezika, jeste jedan od mehanizama (tragikomičan) onoga što Jacques Derrida naziva i podvrgava filozofskoj i političkoj kritici kao jednojezičnost, u Le monolinguisme de l'autre. Taj je princip tragičan zato što ograničava i sakati bogatstvo jezika. A komičan je zato što počiva na pretpostavkama unaprijed zadatog apsolutnog razlikovanja (ontološki nemogućeg), kao da razlika može biti izvor (tamo gdje razlike još nema), kao da je ona ishodište a ne tek ciljan i još nepostignut rezultat akcije takve političke lingvistike. Tako je razlikovnost u hrvatskom otišla najdalje u vajnim prometnim ili saobraćajnim propisima i jeziku (,,žurni poziv”, ,,prometovati”) i u pravničkom jeziku. Ovaj posljednji ionako u svakom jeziku sebi stavlja u zadatak da nerazumljivošću i autoritarnošću impresionira pučanstvo, zastraši i održi zadati poredak. A u tome se eto može i ponosno pretjerivati.

Nadalje, razlikovnost bratskih jezika kao princip direktno otkriva njihovu neospornu srodnost, budući da razlikovni vokabular, kao i onaj od kojega se hvata otklon, dolaze iz priznato istog fonda. Princip je besmislen i zbog očigledne zajedničke etimologije hrvatskog i srpskog jezika. Na stvari je politički organizirano razdvajanje i ,,amnezija zajedničkog jezika”  a zapravo se radi o nečem drugom nego naprosto o zaboravu, ili nego o običnom zaboravu (autre chose qu'un simple oubli). Takvo brisanje ustoličuje licemjeran odnos (sa figom u džepu) naših jezika prema poznavanju jezika, poznavanju povijesti i prošlosti, razumijevanju politike i odgovornosti, shvaćanju sebe; prema poznavanju svijeta, svog položaja u njemu i realnosti kao i, u samoljublju, kontinuiranu dvoličnost jednog jezika prema drugome (i njihovim govornicima).

Nacija se gradi pod okriljem pojma suvereniteta koji je postao toksičan – nakon postkolonijalnog, dekolonijalnog i post-1989. tj. post-socijalističkog vremena, do kada je bio vezan za nezavisnost i oslobođenje. A taj je pojam i diskutabilan zato što sugerira da je čak u globaliziranom svijetu suverenitet moguć. On je međutim varljiv pojam novih nacija/država koje ne uviđaju da je još jedino moguća i operabilna – priznata međuovisnost. Potrebno je studirati izbrisane tj. danas ,,nepotrebne povijesti” (npr. Jugoslaviju izbrisanu iz povijesti kao da nije postojala), kao i alternativne prošlosti i budućnosti. ,,Nepotrebna” je povijest namjeran i sistemski ,,politički zaborav” one protekle povijesti koja nije dovela do sadašnjeg stanja nego je predstavljala druge moguće nedovršene ili izjalovljene opcije iz kojih bi se moglo još učiti.

(Nastaviće se)

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

POLITIKE PREVOĐENJA, RADA IVEKOVIĆ (VIiI): Jednojezičnost Hrva i Srbata

Objavljeno prije

na

Objavio:

Monitor prenosi djelove iz pogovora knjige Rade Iveković – Politike prevođenja

 

Sve bi bilo mnogo jasnije da je hrvatski bio nazvan „pisanim“ a ne „književnim“ jezikom, jer to što je pisan ne čini ga literarnim. Književnim bi ga činio neki estetski kvalitet, a taj pisanjem nikad nije zajamčen. Ti principi naših jezikâ jesu različiti. U međuvremenu, dikcija i akcentuacija se i u srpskoj varijanti dosta izmijenila i podlegla sličnim (ne)principima i također pokvarila, kao što je poremećena izvorna „spontanost“ pisanog-a-govornog jezika pod sakralizacijom pravoslavno-crkvenih ili ruskih uzora. No u Jugoslaviji je nekad postojao jedan glavni i priznati govor s akcentom i intonacijom, a taj je bio hercegovački. Dok ga od ovog rata u Hrvatskoj nisu pokvarili oni koji imitiraju osiromašen i izvještačen jezik radija i televizije, misleći da govore znanstveno izbaždarenim jezikom Akademije. Akademije koja je od JAZU postala HAZU i tako svjesno i namjerno znatno suzila svoj horizont. Radi se o starom nekadašnjem hercegovačkom koji je dobar (kao što je toskanski ideal u talijanskom), i srećom mnogo ljudi još njime govori: taj je bar u naglascima a i više od njih, bio model i srpskom i hrvatskom, od kojih nijedan nema dobre akcentuacije. Hrvatska je akcentuacija još više degradirana jer je zvučno i više udaljena nego srpska od naglašavanja kakvo njeguje hercegovački. Srpski, mislim na jedan normalan građanski i gradski obrazovani srpski (a i taj se u državotvornim krugovima kvari), ima ili je imao nešto bolju akcentuaciju nego hrvatski ili približno sličniju tom elegantnom hercegovačkom.

U maju mjesecu 2019. sam imala prilike razgovarati sa glumicom Narodnog pozorišta u Beogradu koja je za predstavu Jeste li za bezbednost? (koju nisam vidjela) spremala jedan moj mali tekst, naravno na hrvatskom. Došla je između ostalog da me konsultira oko naglašavanja u tom tekstu. Bila je dobila uputstva službenog akcentologa Pozorišta kako da naglašava „hrvatski“, premda moj naglasak nije bio (ili nije naglašeno nikad bio) tako „hrvatski” kako je specijalista za dikciju možda mislio da treba biti. U predstavi je bilo i drugih naglasaka iz bivše Jugoslavije, i dio teksta na slovenskom. Neki od naglasaka koje joj je stručnjak za dikciju preporučio i naložio bili su pogrešni po svim kriterijima i meni nepoznati. Izgledali su mi kao izmišljeni. Rekla sam joj, radije uzmite „normalan“ naglasak porijeklom iz hercegovskog kao uzor za taj kratak hrvatski tekst. On se ne razlikuje od ispravnog srpskog akcenta, a hrvatski jezik koji koristim se i inače od srpskog ne razlikuje mnogo osim po ijekavici i tu i tamo po manjim nijansama u vokabularu. Naravno, ovdje plediram i za svoj individualni jezik, na koji smatram da svako ima pravo mimo, povrh i bez obzira na bilo kakvu nametnutu standardizaciju. Ta me se stvar samo umjereno tiče utoliko što više ne pišem na našem jeziku (ovaj je tekst izuzetak koji bi mogao nacional-lingvistima smetati), i službenom se jezičkom standardu iz principa ne smatram dužnom. U samoj Hrvatskoj, u tom su pogledu po zvuku nešto bolji neki slavonski govori; dubrovački govor kao i govor Dalmatinske zagore mogu da budu lijepi, slični čistom hercegovačkom, ali to nije normativan jezik radiotelevizije i štampe koji danas polako prekriva sve ove ostale i upropaštava jezik.

Hercegovački naglasak je bio, mogao i trebao da bude norma i za srpski i za hrvatski, ali obje varijante su danas od njega znatno odstupile i ne oslanjaju se više na nj kao ni međusobno (ne samo u akcentu). Izuzeci su autori kao Bora Ćosić ili Daša Drndić koji su umjeli u uvjerljivom ličnom ključu (mislim na ovo poslijeratno vrijeme nakon devedesetih) naći pravu suverenu i neprikosnovenu literarnu mjeru između srpskog i hrvatskog (i unutar svake varijante) a mimo drvenog normiranog „književnog” jezika. I sigurno ima još takvih. Konačno, neki su naši autori uvijek pisali obje varijante, ili različite mjere određene varijante nekad paralelno, nekad u različitim razdobljima života, što je ušlo u povijesnu memoriju naših jezika. Da spomenemo samo neke: Miroslav Krleža, Ivo Andrić, Meša Selimović, Mirko Kovač, Daša Drndić itd., a postoje i manje upadljivi jezički kameleoni, među kojima i oni nenamjerni, kod kojih se jezik nehotično i neprogramatski prilagodio ambijentalnom novom standardu i to u različitim mjerama od jedva uočljive do upadljive. Neki pišu na više jezika i ustalili su se ili probili u stranom jeziku, kao Aleksandar Hemon u engleskom, ne napustivši zajednički, kao Velibor Čolić u francuskom, kao Boris Buden u njemačkom ili engleskom, i drugi jugoslavenski pisci (i mimo zajedničkog jezika, Slovenci, Albanci, Makedonci, Mađari) koji pišu na „stranim” jezicima. Neki drugi, mnogi, nastavili su da pišu na svom jeziku premda su živjeli ili žive pretežno u inostranstvu, kao nekad Danilo Kiš ili danas Dubravka Ugrešić i Dževad Karahasan među ostalima, kao Slavenka Drakulić, sve pisci i s međunarodnim čitateljstvom. Nekima egzil u drugom jeziku teško pada, kao Kovaču, čak i jezički a ne samo životno, ali niti je to pravilo, niti se može generalizirati. Ni drugdje, ne znamo ni broja autorima koji su izabrali da pišu na stranom jeziku: spisateljice Nancy Huston (1953), Anna Moï (1955), Chahdortt Djavann (1967), Jhumpa Lahiri (1967), Agota Kristof  (1935-2011); pisci Vladimir Nabokov (1899–1977), Joseph Conrad (1857–1924), Samuel Beckett (1906– 1989), Eugène Ionesco (1909–1994), Jorge Semprún (1923–2011), Kahlil Gibran (1883–1931), Milan Kundera (1929), Andreï Makine (1957), itd. (ovo, mimo kolonijalne situacije; broj heteroglosijskih i plurilingvalnih esejista je sigurno i veći, a broj spisateljica uglavnom neistražen).

Mnogi se ustrajno drže svog ličnog jezika ostavši u zemlji. Neki intelektualci i pisci žive u unutarnjem egzilu ovisno o političkoj atmosferi i rješavaju jezičko pitanje od slučaja do slučaja, boreći se s lektorima i pod pritiskom standardizacijskog buldožera kako znaju i umiju, dok ovaj pegla književne partikularnosti. Motivacije s kojima su to radili ili rade mogu biti veoma različite, što pokazuje današnju kompleksnost naših jezičnih prilika s „jezikom policentričnog tipa” kako ga kvalificira Deklaracija o zajedničkom jeziku kojeg, po mom mišljenju, ipak nije potrebno nazivati i standardnim kao što u deklaraciji (za koju inače jesam) stoji.

(Nastaviće se)

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo